Putnici

Gotovo nedavno, prije samo četrdesetak i nešto godina više rijeke mladih otisnuše se iz svojih sela, naoružani škrtim obazovanjem, žuljevitim rukama i s nadom da će se vratiti samo dok stanu na noge ispunila je dremljive kupee radničkih vozova koji su s kašnjenjem u polasku dodatno podizali nervozu veoma važnih i neumoljivih otpravnika.

Novi putnici u vozu koji su imali tu sreću da prvi uđu u prazan kupe, a da nisu ni koraka odmakli otvarali su prozore da se još jednom nadišu vazduha i  nagledaju te ljepote za koju gle čuda do dana današnjeg nisu obraćali pažnju, nastojeći da u svim svojim kasnijim opisima odlaska iz unutrašnjosti na prvo mjesto smjeste vazduh i vodu, kao da drugo sve nije bilo važno do taj prirodni fenomen bez kojeg se jednostavno nije moglo. A jedina istina iz svega toga je bila da je svega drugog do vazduha i vode manjkalo.

Oni drugi stidljivo bi zauzimali mjesto u sredini između dvoje stranaca koji su se gle čuda po prvi puta usaglasili i s prezirom gledali na došljaka koji je tu u maloj provinciji zauzeo mjesto baš pored njih čineći ga još više zbunjenim i uplašenim. Možda je i taj prvi dojam koji su osjećali po ulasku u kupe postao presudan u svim onim daljim nastupima zauvijek ih držeći stidljivim, povučenim i nesnalažljivim za razliku od onih prvih.

Oni koji bi zauzeli mjesto pored vrata kupea bili su u malo boljem položaju. Imali su odstupnicu. U svakom momentu vrlo lako su mogli da potegnu kočnicu ukoliko bi osjetili neku neprijatnost ili opasnost i uz zaglušujuću škripu kočnica pobjegnu glavom bez obzira niz dugačke i puste hodnike. Poput stražara na kuli stalno su isturali svoju golu šiju kroz svoju puškarnicu vječito tražeći izazov nekog snajperiste, putujućeg hohštaplera, šibicara koji vreba naivne s tek nešto ušteđevine, slaninom, kojom ugnjilom kruškom i kuruzovim brašnom za rođake koji vapiju pored bijelog hljeba za mrvama zavičaja. Tek kad im se pogledi sretnu sa sličnim spokojno vrate šiju među kragnu pomalo izanđalu od stare pegle na ugalj koja kao gvožđa bolno siječe od sunca izgorali vrat.

Oni manje hrabriji, tu po periferijama salijevali su temelje. Udarali ploče. Na njih zidali nove spratove, a njih opet zalijevali pivom, rakijom i pečenicama u stolnjake zamotanim. Hrskavim delicijama priprosta sela, koji na sirovim grabovim ražnjevima kao strijele prislonjeni uz zid neomalterisan dočekaše i da se krov međ oblake vine. I prve đake i zadaće i prve goste.

I onda bi potekla rijeka.

Putuje slanina, krompir. Nešto luka. Domaća paprika i paradajz ko slika. Sa njima se domunđava golišava kokoš seljačka. Ogoljena sa kao zlatom žutim nogama, čista kao da još juče nije s njima čeprkala po đubrištu i kravljoj balezi. Putuje u grad. Obezglavljena.

Putuje i kajmak, gizdav i gospodski blijed, do njega jaja, umotana u papir od vreće brašna stidljivo provirujući i plašljivo strijepeći od kakva iznenadna udarca da se izdajnički ne bi prosula tu pred očima gospode što važno sjede u kupeima, pred starijim gospodinom što ćutke lista Politiku, nadobudnog fiškala što odmjerava jednu mladu majku sa djetetom u naručju. O, te sramote.

O gle čuda. Seoske pletene čarape, prošarane crnom vunom nevoljko su se meškoljile kao pretoplo obučeni dječak pored prozora odakle ga je nemilice pržilo toplo avgustovsko sunce dok je strpljivo gulio i u pepeljaru Jugoslovenske željeznice odlagao još jedan papirić prozirne karamele kroz koju je s veliko važnošću odmjerio ostale putnike. Tu je i mlijeko, čisto kao snijeg, nešto zveckalo sa domaćom ljutom mučenicom s kojom se ništa nije moglo upariti pod milim Bogom osim priprosti čep od komuše u najolonu omotan.

Stidljiva pletena torba naslonila se na fini žuti kofer od juneće kože koji se odmicao od neželjena saputnika sve dok se jednom ne zanese i tresnu o pod dižući prašinu, iz sna budeći okićenog nosioca spomenice na gotovs.

„Jel, opet udario Švaba“, pa zbunjen i pokunjen folozofski mudro zapita, „Ima’l, Boga“.

Po prvi put putuje i Mikijev almanah u Podgrmeč, sa njim i stakleni klikeri troperci na megdan seoskim od crvene cigle izdeljanim. Rupa je spremna i taktike se znaju. Jedna kožna lopta, potajno strijepi. Čula je kako oni tamo za patike i ne haju. Kako bose noge kroz trnjake tutnje, a nju, švabicu žulja da je tamo neki deran noktom ne „prodre“. Da dušu ne ispusti u kakvom kupinjaru. Putuju i neke sasvim nove riječi. Uplašene da neće biti prihvaćene i shvaćene na najbolji način. Strankinje.

Regres.

Topli obrok.

Zimnica.

Celofan i frizure trajne.

„Ako, neka djeco“, zadovoljno bi slušale majke da im sin tamo u hladnom svijetu topli obrok ima, da im tamo neko o djeci brine, „nek se ima šta kašikom zavatiti“.

Eto. Bila jednom i takva vremena.

Advertisements

Vuk koji nikad nije upoznao Crvenkapu

Slutio je kraj. Nije znao kakav, ali predosjećao je da dolazi sa zimom koja je ranije stigla nego obično. Posmatrao je sa ivice stogodušnje crnogorične šume padinu koja je do prije sat dva još bila nekako tmurno zelena, više siva. Sitni kao prašina sitni snijeg natjeravao ga je da povremeno stisne izmorene stare oči.

„Biće ovo hladna noć, bolje je da odmah krenem“-za sebe kao da izgovori.

Nije se osjećao dobro. Zima mu nikad nije bila problem. Osjećao se nekako razdražljivo. Osjećao je neku blagu zategnutost mišića, koje nisu dozvoljavale slobodnu kretnju.

Osamio se. Izgubio je apetit. Osjećao je glad, mučila ga je.

Teškim korakom polako se spuštao niz padinu obojenu ranim snijegom. Nije znao kuda ide, ali nešto ga je tjeralo napred.

„Moram da stignem, što prije. Ne znam koliko ću još dugo ovako. Moram!“-lomio je sebe nekom unutrašnjom potjerom.

„Eno nekog tamo desno. Velik je i krupan. Bolje će biti da ubrzam“-nastojao je sebe održati svjesnim.

Svaki novi korak zadavao mu je neku ludačku bol.

„Bio sam i ranjen, ali nije ovako bilo. Ipak to je samo drvo što je grane objesilo kao ruke niz tijelo.“-teško se borio s mukom koja je svakog dana bila još teža. Teško poguren, gubio je dah. Pred očima mu se mutilo. Nejasne slike stalno su mu igrale pred očima. Slike iz mladosti promicale su u trenu. U jednom jedinom trenu.

„Neko me prati. Moram ubrzati“-posrtao je , stalno se osvrćući. Često je mijenjao smijer kretanja.

Snijeg je jenjavao kako se spuštao niže niz planinu. Noć je polako okivala Grmeč planinu. Ćudljiva planina, nekad jatak hajdučki kao da mu je postala gonič, neprijatelj najveći. „Moram još malo. Moram stići“-neobjašnjiv poriv nije mu dao stati.

Napuštena lugarska kuća nudila mu je bar na kratko odmor. Kuća od koje je uvijek bezglavo bježao učini mu se kao fer ponuda od Grmeč gore.

Ušao je u kuću, zavukao se u jedan suvi dio napuštene kuće. Smotao se u krug. Zavukao je njušku pod prednje noge i pokušao da zaspe..

San mu nije htio na oči. Sve drugo je pristizalo ali san nikako.

Ogromni modrosivi vuk, nije bio ni nalik onom mladom vuku što je vješto izbjegavao sesoke i lovačke hajke. Kao da je uživao u nadmudrivanju s njima i njihovim pokušajima da mu navike izmjene. Ali on se nije mijenjao. Mijenjao je dlaku shodno godišnjem dobu, ali dobre navike ne.

Na momente mu nije bilo hladno, ali bi ga onda nagli val hladnoće vraćao na suvi pod napuštene lugarske kuće.

„Eh da je Janko živ, ja ne bi prismrdio ovoj kući. Ali Janka nema više. A izgleda nisam ni ja više isti. Mijenjam se.“-pogledao je još jednom na svoje gusto vučije krzno.

Hladni vjetar, bijesno je svirao kroz polomljenje prozore i polusrušeni krov. Muzika vjetra i dugačkih borovih grana kao da dizala atmosferu. Lagana nervoza polako je rasla u vuku. Nije mogao više da izdrži na jednom mjestu. Ustao je i pogureno napustio suvi kutak napuštene kuće. Nestao je u hladnoj zimskoj noći negdje na Grmeču.

Tragovi iza njega su se polako brisali. Sitni snijeg peglao je sve aktivnosti zemlje i njenih žitelja.

„Miro, zima samo što nije. Osjećam da neće dugo a snijeg će već. Ova zima poranila je bar mjesec dana.“-ozbiljnim tonom obraćao se supruzi Mirijani.

„Ja bi sutra uzorao, ovaj komad palčaka iznad čatrnje. Znaš kako je ova zemlja ljuta u proljeće. Ako je sad uzorem ima mraz da je razbije i na proljeće biće ko prašina. Ima da nam bašta bude dobra. Usijaćemo dosta krompira. Vidiš nisam se prevario kad sam proljetos najavio da će jaka i duga zima biti. Kosti su mi sijevale ko gromovi na Svetog Iliju. snijeg samo što nije. Za dan ili dva biće kasno“-završi kratki monolog Obrad ujedno završavajući nedovoljno obilatu večeru.

Obrad, četrdesetogodišnji zemljoradnik bio je krupnije građe. Lijepih crta lica koje nisu mogle da naruže ni godine provedene u ratnom zarobljeništvu negdje daleko gore u Njemačkoj, kada ga je još kao mladog vojnika zarobila Švapska vojska, dok su bez komande bili na mobilizaciji. Talasasta gusta kosa začešljana uz glavu bila je ono što se najviše dopalo Mirjani da pođe za njega, izrodi mu devetoro djece, bez obzira na njegovu prošlost kojom se nije baš imao čim pohvaliti. Siromaštvo je bilo sve što je ponio iz prethodnih osam brakova. Ovaj deveti kao da je bio prekretnica jednog pustolova. Devetoro djece. Dvoje najmlađih još u kolijevci, blizanci. Darinka i Mićo.

U jednoj prostoriji devet mladih života u polusnu, kao kroz san slušali su oca i mater dok se dogovaraju.

„Stanko će mi pomoći da upregnem konja i uzorem. Rosa i Milka neka blago nahrane, a ti Miro boga ti nastavi graha“-poluglasno je planirao sutrašnji dan.

Hladni vjetar tjerao je staru kuću šeperušu da cvili, plače. Umorne ručno tesane grede odolijevale su svim tim vjetrovima i velikoj porodici pružale toplo zimsko utočište.

Stara peć veselo je pucketala. Lagano je noć prekrila kuću plaštom dubokog sna.

Obrad se vrpoljio na stroži od kuruzove peruške. Neki unutrašnji glas nije mu dao mira. Bio je ubijeđen da će snijeg ubrzo. Zaspao je.

Negdje u daljini vuk je osjećao da se približio selu. Promukli lavež pasa oštro ga je upozorio gdje se nalazi. Nije se dao smesti. Osjećao je miris hrane. Nikad ga taj miris nije iznevjerio. Bio je svjestan opasnosti, ali ništa ga nije moglo zaustaviti. Čudan osjećaj, stalne gladi i bezvoljnosti i apetita bijesno su vodili borbu u njemu. Zbunjeni nagoni starog lovca bili su uskomešani. Nije se htio predati, zaboraviti ono što je godinama radio. Borba nagona, gladi, bolova.

Panika, užas. Uskomešana ovčija tijela. Krv koja je liptala. Nije ništa jeo. Bezosjećano je klao ovce pred sobom. Krvavi pir što je činio po ko zna koji put nije mu pričinjavao nikakvo zadovoljstvo.

Izašao je iz staje nakon što je čuo glasove ljudi i pucanj. Bježao je glavom bez obzira. Istu stvar je ponovio na još dva mjesta u svom ludačkom pohodu.

Kretao se stazama kojima nikad nije prolazio. Za sobom je ostavljao krvavi trag ludačkog pira.

Srljao je, nije smjeo.

Ludovao je, a nije znao.

Mijenjao se, a nije to želio.

Obrad je već bio budan. Budio je Stanka.

„Idemo, moramo palčak uzorati do doručka, a poslije ćemo otići u šumu nasjeći koji konak drva“-požurivao je Stanka. „Dan je kratak“.

Prve brazde jasno su se ocrtavale na malom palčaku. Stari konj još uvijek je bio u snazi. Obrad ga je gledao dok se dah kao iz lokomotive koja ga je iz Njemačke vraćala kući brzo rasplinjavao i nestajao u zraku.

„Stanko mogu ja i sam orati, poslušan je Doro konj. Nego ajde ti sam, ponesi sjekiru pa odaberi neko izvaljeno stablo pa ga obori, pa ja kad završim zajedno ćemo ga izvući iz šume“-preuze Obrad na sebe obavezu da sam završi oranje.

„Dobro ćaća, odoh ja preko Zobišta“-poslušno odgovoro Stanko ne sluteći da će rad u šumi da ga prati čitav život.

Nije bilo mraza toga jutra, ali neka neobjašnjiva hladnoća uvlačila se pod košulju Obradovu. Nije pomagao ni kožun.

„Bježi Garo, planućeš mi Dorata. Bježi , zgaziće te“-pokušavao je da otjera velikog crnog psa koji je stalno obigravao oko njih.

Pas je naglo stao. Obardu se učinilo da ga je napokon shvatio, pa se zadovoljno nastavio boriti sa starim plugom koje je siromašnu i škrtu zemlju pokušavao učiniti plodnijom za narednu godinu. Sve je išlo po planu. Bio je zadovoljan. Ali nejasna hladnoća budila je neki blagi nemir u njemu.

Hiljadugodišnje neprijateljstvo, mržnja ključale su u očima vuka dok je gledao velikog crnog psa i orača na njivi. Panična ludost natjerala ga je da prvi korak sam napravi. Ustremio se na psa. Bacio se svom snagom na psa. Neopisiva snaga hranjena mržnjom vuka i psa napravila je jedno čupavo klupko kože i dlake koje se premetalo po neuzoranoj ledini. Garo je spazivši vuka krenuo u susret. Čitav život je čuvao ovaj dom, bilo je došlo vrijeme i život da založi da spasi Obrada i Dorata.

Obrad se u trenu vrati od ukočenosti. Iznenadni napad vuka na njegovog Garu u po bijela dana nije bio očekivan. Na trenutak je nemoćno stao, pogledao u neravnopravnu borbu psa i vuka koji je bio dav puta veći. Garo se hrabro borio za život, ali snaga ovaj put nije bila njegov saveznik.

Ne razmišljajući, Obrad je uzeo bič i kernuo na vuka. Nastojao je razdvojiti psa od vuka, nastojao je da spase Garu koje nije nešto mazio, ali bio je član njegove porodice godinama. U trenu u klupku se i sam našao. Ovaj put branio je ne samo psa već i sebe.

Ogromna čeljust zjapila je nad njim. Bio je nemoćan. Jedino što je u tom momentu mogao i učinio je. Nagonski je ugurao ruku u čeljust vuku i zgrabio ga za jezik

Iznenađen vuk naglim obratom i nemogućnošću da iskoristi svoju premoć , na tren zastade.

„Rossooo, o Rossooooo, ponesi mi sjekiru vamo“-dozivao je svoju najstariju kćer. Gubio je snagu, ali nije bilo uzmaka. Pogledao je prema kući, očima je tražio slamku spasa.

„Eno Rose“-prođe mu kroz glavu .

„Poitaj Rossooo“.požurivao je on. „Daj tu sjekiru vamo“-gotovo da je vapio.

Zbunjeni vuk, ulagao je zadnje atome snage da se oslobodi čeličnog stiska, ali za vratom i na leđima mu je visio pas koji ga je bolno grizao.

„Je li to kraj“-urlikao je vuk. Bolni krik zvijeri još dugo je parao uši svih ukućana dok je Rosa dodala sjekiru ocu. Nije dugo trajalo. Vuk je klonuo.

Rosa je plakala. Bojala se mrtvog vuka. Raskrvavljen pas još uvijek je lajao na lešinu ogromnog vuka. Obrad je ležao na zemlji još dugo ne mogavši da dođe sebi. Jedan sasvim običan dan za tren pretvorio se u noćnu moru koju nije mogao ni da zamisli.

Vuk je dlaku promijenio, a bjesnilo je promijenilo ostalo.

Moj đed Obrad umro je par godina nakon toga. Iza njega je ostalo devetoro djece i mnogo siromaštva kojem ničega nije nedostajalo.

Godinama sam bio ponosan na istinit događaj koji se prepričavao mojom ulicom. Moj đed je zaustavio krvavi pir bijesnog vuka. Stao je u odbranu svoga doma i svega onog što taj dom čini toplim.

I danas kad svojim kćerima pričam o Crvenkapi, imam svoje mišljenje o vuku. Kristalno je jasno, ali ne bih da im pokvarim taj dio djetinjstva. Mašta im je sad neophodna, a kasnije kad krenu životnim stazama nadam se da neće upoznati vuka, koga će nadam se prepoznati. Crvenkapica na ovim prostorima je spašena nesebičnim gestom jednog malog čovjeka talasaste kose začešljane uz glavu kojeg je moja baba Mira zavoljela usprkos…

Neka ova malo surovo istinita priča ostane samo jedna priča. Ja je dijelim sa Vama. Neka ostane uspomena na đeda Obrada koga nisam upoznao.

Pozdravlja Vas mandrak72, hroničar malih života oko nas.

Umorno sunce

Koraci su postajali sve glasniji. Iz jesenjeg sutona izronile su dvije sjene.
Starac i dječak.

Gledao sam kako koračaju. Starac teškim i tromim koracima. Bojažljivo traži mjesta za svaki korak. Nesigurno i umorno. Pored njega dječak nestašnim koracima vrlo brzo osvaja prostor, ne libi se i da napravi korak više i da se vrati nazad. Nestrpljivo i dječački gotovo poskakuje u mjestu.
Nerijetko se zatrči kao da hoće da poleti, ali se vezan rukom sa djedom pokorno vrati.

Zapitkuje.

„Đedo, koje je sada godišnje doba?“
„Jesen jabuko moja.“
„A zašto jesen?“
„Tako je priroda htjela.“
„Zašto sunce stalno ne sija.“
„Eh. Mnogo ti pitaš svoga đedu. A umori se da znaš.“
„Aha, pa ja kad popodne idem spavati meni mama kaže spavaj sunce. Zato što sam se umorio.“
„Tako tako jabuko đedova.“

Nekoliko trenutaka potraja samo tišina.
Dovitljivi dječak opet prozva đeda.

„A zašto đede opada lišće?“
„Zato što je uvelo.“-strpljivo odgovara đedo.
„A šta znači uvelo đede?“
„Ček da se sjetim“, zastade đed na momenat kao da prebira po sjećanjima pa nastavi, „vidiš jabuko. Kad dođe proljeće i s početka proljeća ozeleni javljaju se i prvi cvjetovi. Posliije cvjetova eto ti i slatkih plodova, a gdje su plodovi tu su i derani. Za njima i čvorci i ko sve ne. Umorilo bi se konjče, a kamoli drvo. Stoga se drvo lagano oslobađa tereta. List po list. Do zime.“-odgovori starac i kao da mu bi lakše.

No dječak ne pokaza želju da razgovor završi.

„A da li mu je žao zbog toga đede?“-ponovo pita dječak.
„Pa bude žao, stoga lišće i vene. Drvo ne plače suzama, ono svoju bol prenese na list koji opada. On je njegova suza.“
„Znači sada drvo plače?“
„Na neki način da, a opet je sretno.“
„Sretno?“
„Da. Sjeti se svih onih proljeća, pupoljaka, listova. Sjeti se plodova i osmjeha na njima i zbog njih.“
„Đede jesi li ti sretan?“
„Sretan je đedo jabuko moja.“-sagnu se starac i u glavu poljubi svoga unuka.
„Vidiš đedo kako lišće pada.“
„Vidim. Vidim kako lijepo pada.“

uveli list

uveli list

Dječak se još neko vrijeme divio ljepoti kako otmeno lišće opada. Divio se načinu na koji drvo istovremeno i tuguje i sretno je.
Blagi osmjeh zatitra na starčevom licu. Njegov korak postade sigurniji.
Na istom putu dvije sjene idu svojim putem.
Najslađi plod i jedan list uveo.

Pozdravlja Vas mandrak72, još uvijek djetinjasti brdati brka.

Svirala, gljive i čovjek nečovjek

S nestrpljenjem sam iščekivao kad će đed sa svojim malim nožićem završiti sviralu koju mi je obećao još zimuske dok je napolju snježna vijavica mela i posljednje tragove na dvorištu. Premotavao sam trenutke sjećajuči se đedova obećanja i priča koje mi je te noći ispričao prije spavanja.
Dobro, možda najbolje sam zapamtio njegove riječi na kraju kazivanja o prirodi.

„Priroda ti je ko kako čeljade. Umije ona sa nama, mada mi mislimo da smo svu pamet svijeta popili. A nijesmo, nama su kanda svrake pamet popile pa samo se hvalimo i razmećemo ko buva u čarapi. Nego jesam li ti pričo priču o caru Trajanu s kozijim ušima, a đedova jabuko?“-upita me gledajući me onim svojim staračkim toplim očima.
„Jesi đedo, kanda si posto zaboravan?“-nasmijah se đedovoj zaboravnosti.
„E vidiš ne pitam te zbog toga, no zbog svirale.“
„Kakve svirale đedo?“-upitah
„Kakve? Ih kakve. Čarobne jabuko đedova.“

Đed se zamisli pa započe priču.
„Jednom davno svijetom je hodao čovjek nečovjek.“-zastade.
„Čovjek nečovjek!!“-ponovih i gotovo se ukipih čekajući nastavak i objašnjenje.
„Da.“- reče đed.
„Čovjek nečovjek ti je ko svaki drugi čovjek. Ima ruke, noge, glavu ko varćak i gladne oči. Ovolike.“-pesnicama pokaza veličinu njegovih očiju.

Pretrnuo sam od đedova opisa čovjeka nečovjeka.
„A đe se on đedo sad nalazi.“-uplašen pričom upitah navlačeći joragna do vrata.
„Luta jabuko moja. Vazda traži da gladne oči narani.“
„Ne jede valjda stalno?“-zainteresova me priča đedova.
„Nikad mu dosta nije. Priča kaže da je stekao kule i gradove no ni to mu ne bi dosta te bi se svaki dan šetao svijetom u nakani da oči gladne narani. Oblačio se ko kakav priprost i ubog seljak i uzimao sve što bi pronašao  i nosio u svoje dvore.“

Zastade đed da uzme vazduha i prekori babu koja se majala po kujni.

„Ložiš li tu vatru babo benasta. Nije ti valjda čovjek nečovjek drva za konaka oteo.“-tobož strogo prekori babu i valjda tražeći inspiraciju za nastavak priče.

„Od tada počeše ljudi da skrivaju svoja dobra, neki nabaviše pse koje bi obnoć puštali da glasnim lajanjem otjeraju čovjeka nečovjeka. Jel čuješ našeg Garu kako štekti.“-đed ustade i zaputi se malom prozoru te razmaknu zavjesu i zagleda se u mrak.
„Pi silo nečista. Dalje od kuće da ne bi kuburu potez il ćaćin kratež.“-tobož zaprijeti nekom u mrak, a dobro sam znao da ni bijelu mačku obnoć ne bi vidio.

„Šumska vila načini  sviralu i dade je pastiru koji bi obdan čuvao ovce dok bi se psi odmarali i spremni noć dočekali te im reče.“
„Svirala je čarobna. Ukoliko primjetiš čovjeka nečovjeka kako dolazi snažno i glasno duni u nju te se rastriči šumom prema selu i svako toliko javi se sviralom kako bi se svi na vrijeme pripremili za čovjeka nečovjeka.“

„Slušale to gljive kriveći svoje šešire da bolje čuju šta se sprema, a i same u strahu od čovjeka nečovjeka koji ih je tamanio i gazio one koje ne može ponijeti da nekom drugom ne bi u ruke otišle.“-pričao je đedo ponekad zastajući i osluškujući našega starog Garu kako se rve sa beštijama i drekavcima tjerajući ih u bezglavu bježaniju.
„Kad bi opasnost minula pastiri bi se vraćali svojima stadima i nastavljali bi svirati pastirske pjesme na svirali dok ih noć ne potjera svojim kućama. Kad bi ponovo čuli njihove umilne svirke, stada bi nastavila sa pašom, gljive bi ponovo izvirile ispod šušnja izlažući suncu svoje glatke šešire . Sve bi dalje nastavilo svojim životnim tokovima, a priroda je darivala svoje plodove onoliko svima koliko je potrebno. Uvidjevši da se selo spremilo za njegov doček čovjek nečovjek potraži hranu za gladne oči u drugim dijelovima svijeta.“-zataknu đedo šešir zgužvan na potiljak pa me pogleda.

„A šta bi sa pastirima i sviralom?“-upitah.
„Kako je ponestalo stalne opasnosti sve manje se svirala čula, prorijedi se stoka na pašnjacima te izgubi apetit i poče poboljevati u zagušljivim štalama, a pastira gotovo nestade na pašnjacima. A svirala nestade. Neki kažu da je šumska vila uzela i negdje zakopala u zemlju da ni slučajno ne bi pala u ruke čovjeku nečovjeku. Kažu da je negdje zakopana dolje pored potoka. Nisam siguran, ali kažu da je na tom mjestu izraslo stablo zove, od koga se lako daju svirale ponovo napraviti zlu ne trebalo.“
„Valjalo bi đedo kakvu opet sviralu napraviti, zlo ne ore ne kopa.“
„Napraviće đedo tebi sokole, pa kad duneš u nju ima da se sve avetinje sklanjaju pred nama.“
„A gljive?“
„E to ti je druga priča koju ću ti ispričati kad dođe vrijeme oko kopanja kuruza.“-završi đedo priču a mene uhvati san te se prepustih svijetu snova koji mi je đed otvorio sa pričom o čovjeku nečovjeku.

Nisam se bojao čovjeka nečovjeka dok god je Garo obnoć lajao i štektio po gajevima oko kuće, a vjerujem ni đed.

„Evo. Gotova je svirala junačino moja. Sad ako hoćeš da naučiš da sviraš idemo zajedno sa stokom na pašu, a ti svome đedi sviraj, a bogami će i blago bolje da pase uz tvoju svirku.“-povede me đed na plećinu i potjera stoku pred nama.

„E vidiš kako ti obećah sutra ću ti ispričati i nešto o gljivama. No ti moraš biti vrijedan i sutra podraniti dok još sunce nije izbilo pa da idemo skupa skupljati gljive.“

Obradovao sam se nastavku priče ispričane još zimuske a koja je sada trebala dobiti svoj finiš i kraj.
Jutro je svanulo takvom brzinom da su se i pijevci zbunjeno po kokošinjcu uspremetali i snenim kokama na uši podvikivali da je svanulo. Đed mi je našao korpu pletenu od pruća koju je čuvao baš za ovaj dan, a baba mi dala veliku šnjitu hjleba namazanu sa kajmakom koji je još drhato od pomisli da se u šumu ide.

„Ko što ti rekoh onomad, priroda svakome daje po mjeri i potrebi. Ukoliko se od nje uzima i više nego što je potrebno lako se čovjek nečovjekom može postati.“-nastavi đedo dok je nesigurnim koracima i zakrivljenim štapom birao put i probijao se u šumu premreženu srebrenim paukovim nitima na kojima su se kapljice rose presijavale kao najsjaniji kristali.
Buđenje šume bilo je lagano i sneno. Nekako najbrže su bile ptice pjevice koje su nas pozdravljale čitavim putom. Jedan zvrkasti zekan me ne otpozdravi već samo strugnu preko puta pa u potok.

„E junačine.“-slegnuh ramenina gledajući u pravcu potoka gdje nestade dugouhi trkač.
„Viskultura moj prikane, viskultura. Mora i on noge razgibati da se ne bi uležo, a onda moj prikane nema toga psa koji će mu na megdan u šumicu doći.“-opravada ga đed zastajući da ubere prvu šumsku gljivu.
„Jel vidiš sad ovo?“-pokaza mi na gljivu koja je stidljivo provirivala ispod osušena i otpala lista.
„Vidim đede, kako ne bi vidio.“
„Priroda je njih svuda posijala po šimi. Kako za putnike prolaznike i namjernika tako i za nas ovdašnje.“
„Kako đedo?“
„Hajde izmakni se sa druge strane ove gljive pa pogledaj i reci šta vidiš.“

Poslušah đeda te se par koraka udaljih na suprotnu stranu gljive te se osvrnuh i potražih je pogledom.

„Šta sad vidiš sokole?“-ponovi đedo pitanje.
„Ništa đedo.“
„Ajd se sad vrati ovamo pa ponovo pogledaj.“


Povratih se na prethodno mjesto i pred sobom ugledah bijeli šešir gljive koja je stidljivo provirivala sa jedne strane zaklonjena od pogleda uvelim lišćem.
„Dede ti svome đedi zasviraj na sviralu ali onako kako sam te juče učio na plećini.“
Zasvirah u sviralu i nastavismo potragu za gljivama. Imali smo sreću te uzbrasmo još desetak lijepih bijelih gljiva.
Zastade đed te me pogleda.
„Vidiš kako su se oslobodile od tvoje svirale. Ove gljive što uzbrasmo su za sve putnike, prolaznike namjernike i za nas seljane. Idemo mi lijepo nazad istim putem pa ravno svojoj kući.“-okrenu se đed nastavi potragu putem kojim smo došli.
„Ali đede sad smo tuda prošli. Nema ti tamo više gljiva.“-nisam razumio đedov naum.
„E to je sad ono drugo što ti htjedoh pokazati. Ovo sad tražimo gljive koje su za nas koji se vraćamo kući ili putnike i namjernike koji idu suprotnim smjerom. Jel se sjećaš kako maloprije nisi primjetio gljivu čim si se pomakao ispred nje. Priroda se postarala da svako dobije prema potrebama. Sa jedne strane gljive sakrije, dočim sa druge strane otkrije kako bi bile vidljive onoj drugoj strani. Kad bi se sve gljive vidjele nigdje jedne ne bi bilo za uzbrati, ovako priroda dozira svima po potrebi. Nama će još koja gljiva biti sasvim dovoljna za tebe, babu i mene. I opet će ostati gljive koje će biti vidljive onima kojima je potrebno da ih pronađu.“-mudrovao je đed a ja sam slušao njegove riječi.

I jutros sam tragom gljiva pošao u šumu. Radovao sam se susretu sa njima. Nisam imao sviralu da im najavim svoj dolazak, ali sam smatrao da umijem pronaći mjeru potreba za mene. Đedova priča o čovjeku nečovjeku gladnih očiju, svirali i gljivama vratila me je u djetinjstvo, ali svakako je ostavila traga u meni. Tragove berača gljiva u šumi umio sam prepoznati. Neki od njih su bili prolaznici, putnici namjernici, a neki i ne.

Ja sam bio među onima koji su se vraćali kući i to me je uvijek veselilo.

Pozdravlja Vas mandrak72, na svirali nedorečen, uz šešir gljive pečen i očiju sit.

Sedlanje Momirovo i velika hajka

„Đede, đede.“-drmusao sam đeda nastojeći ga probuditi.
Đed je volio odrijemati poslije ručka. Znao sam ti i zbog toga sam ga pustio na miru dobrih sat vremena.
„Đede, eno nešto gadno lomi u ljeskaru. Biće da je neka zvijer.“-ponavljao sam kao papagaj.

„Ooo, ljudino moja poštena. Očekaj de svoga đedu. Sam da opanak nazujem pa da časkom nogama laganim u potjeru za zvjeretom se damo. Oooo baba, đe si mi šešir zaturila đavole nijedan. Zar ti nijesam rekao da mi u šešir ne barkaš.“-đed se lijeno dizao iz kreveta vazda nešto tražeći.
Iz kuhinje izbi baba te se sve nekako pobjednički nakostriješi.

„Baba, baba nešto krši u ljeskaru. Biće da je zvijere. Idemo ja i đedo da ga uhvatimo.“-brže bolje priskočih đedu u pomoć.
„E jabuko moja, da je po đedu nas bi kurjak davno izjeo. A ti sa njim ni puža vražijeg nećeš stići. A ti lovče od trista ljeta, eto ti šešira na glavi, glavu zaboravnu ne izgubio.“-baba se nije dala smesti te se odmah okrenu put kuhinje.

„Viđe li ti nju, babuskaru bezobraznu. Ona će meni reći da ja za lova nijesam više. Ajde poitaj junače te mi štap doturi, ako se kakava zvijerka zubata navrze na unuka moga. Auuu đe kožun pogubi, sto ga đavola deralo.“-zbunjeno je gledao oko sebe moj matori đedo.
„Eto ga opet na tebi đede. Jel ti mene zezaš ili dobro ne vidiš?“-nasmijao sam se njegovoj pogubljenosti.
„ E sad će ta kalaštura nijedna da sve zube pogubi kad udari nesretna na nas dva. Ček. Ček samo da priglavke nazujem, ako okasnimo ovnoć da mi noge ne nazebu.“-đed je vazda nešto tražio i otezao sa polaskom.

Bio sam nestrpljiv te mu se nađoh pri ruci da ako još šta ustreba da mu dohvatim.
„Ajde đede, ode zvijere dok na dvojica ne krenemo.“
„Ako, ako momče. Vidiš da sam se sav strurio navrat nanos da se ide. No nije ti lov da se glava gubi. Odi ti sjedi i pridrži mi nožić dok ja jabuku jednu ne doitim. Ne ide se gladan u šumu. To zvijeri samo čekaju da nas nako slabe do duvara doćeraju. E tako. Dajde ti đedi sad nož da vitapina malko nakupimo.“
„Vitamina đede. Kaže se vitamina.“-glasno mu podviknuh jer je već bio slabija sluha.

„Ako, ako moje pametna glavo Ko će ga znati. U moje doba kad sam ja bio mali ti vitapini još nijesu postojali, a eto vidiš li koliko sam izrastao i ostario bez njih. Ali valja se koji zalogaj uzeti. Skokni de do babe nek ti malo kajkmaka na kruh turi. Lov traži potpuno spremna lovca, Jel znaš ti đedova jabuko.“
„Znam đede, znam kako ne bi znao, al opet ti velim okasnićemo.“
„Ništa ti ne brini dok ti kažeš ham, nestaće šnjite i mi ćemo već putićem uz ljeskar jezditi.“

Odjurio sam do babe da mi šnjitu lovačku pripremi pa da se kreće.
„Evo tebi šnjita moj delijo.“-baba je velikim nožem nasjekal veliku šnjitu hljeba, a onda kašikom nanosila kajmaka bijela.
Bijelih brkova kajmakovih i obraza poput lopte od velikih zalogaja već sam bio pred đedom.
„Idemo li đede?“
„No ti kreći, al prvo do Sime pa vidi jel mu magare za bitku orno. Ti mu reci sve po redu, pa mi odmah javi.“-đed konačno ustade sa kreveta se protrgnu i još nekako više zguri bpod kožunom. Ispod šešira sijevale su stare lovačke oči od koji je drhtila sva šuma od Močila pa sve do Štekovića kose.
Odjurio sam do komšije Sime pa sav zadihan sa vrata u kratkim pantalonama na tregere zaziavo Simu.
„Oooo Simo, o kućni domaćine gdje si ako Boga znadeš.“
Draginja Simina me pozdravi.

„Pomoz Bog junače. Kud si tako navalio. Eno Sime u štaglju. Blago rani.“
„Nekao se zvijer mota oko našije kuća. Biće nešto krupno. Eno i đed se digo u hajku pa na mene čeka. Ajd odoh ja do Sime.“
Tridesetak koraka gotovo da sam u skoku pretrčao.

„Ooo Simane.“-gotovo izvalih vrata na štaglju.
„Pobogu junačino koje su te muke naćerale da tako juriš.“-Simo odloži rogulje na tren.
„Eno đeda na me čeka, pa me poslo kod tebe da vidim jel možeš magare da zajmiš. Mi se u lov spremamo. Neko zvijre bogtepito koje oko kuće oblijeće sve po ljeskaru lomi. Možda je neka vučina ili međed. Đed ni sam nije siguran. Valjalo bi prije mraka u šumu zaći. Onda je naš. Nema mu spasa.“-sve nekako isprekidano od silne trke objasnih.

„E vala nema se tu šta čekati. Nego ajmo ja i ti u štalu Magu samariti.“-pozva me Simo ljudina od va metra sa velikim brkovima za razliku od mog đeda koji ne jedva bio nešto veći od mene kad se poguri.
Znao sam je gdje je Mago svezan te se odmah prema njemu sjurih.
Podiže on one svoje krupne oči i svijetlo sivu njušku prema meni.
„Dok ja samara spremim, a ti leti babi Draginji te od nje mrkvu išti. Neće ta beštija bez nje da krene.“-uputi me Simo prema kući.
„Jel Draginja?“
„Ma jok. Magare. Magarca mu ćaćinog.“-nasmija se Simo.

Od Draginje dobih mrkvu te se u štalu povratih.
„Sad ti njemu mrkvu pod nos, a ja ću ga sedlati. Ima da budeš ko Kraljević Marko na Šarcu.“
Zaigraše meni neke poznate slike iz bukvara te porastoh za mačiji nokat i još kokošije pero kad se na njeg stane. Odlušh da povedem i Šarova starog i punog buva lovca kojeg su se plašili i vukovi i međedi Sa obe strane Kozare i Grmeča. Pomislih da bi opet valjalo i Rankovog mačka Zelju da navabim s nama u lov. Bolje ti se taj snalazio neg iko obnoć ako nas mrak kojim slučajem ne potisne iz šume.

Dok sam planove skivao ko prika Jovan svinjac i kuće pokrivao osjetih topal jezik magareći gdje me po licu njuška i liše kao da sam mu rod najrođeniji.
„Pih magare jedno. Nađi sebi priliku pa se liži. Nisam ti ja od te sorte lopužo glavata.“-izderah se na njega lopova koji je već mrkvu pojeo ko pas masnu vreću od slanine.
Ne zbuni se ta čupava hodalica što po vazdan se za hladom kreće ispod kisele jabuke naa armnu iza kuće Simine. Ne hvata ti se taj ničega, osim što vješto izmiče našim dječijim potjerama kad ga poželimo zauzdati i upregnuti u mala željezna kola kao za njega stvorena.

Magarac je bio osedlan. Nasamaren kako bi se reklo pravilnije. Neudoban samar na ručno rađenoj šarenici već je bio ispod mene. Simo me posadi na magarca koji nekoliko puta njaknu da se sve prašilo te izjuri iz štale kao da ga sto divljih veprova goni.

magarac

magarac

„Ooohooho. Polako Momčilo.“- tepao je Simo svojoj konjskoj snazi upakovanoj u magareće odijelo.
Nakon toga umiri se Momo te korak po korak sa Simom ispred banušmo pred đeda.
„Evo junaka, evo konjanika. Još mu samo svijetlo koplje fali pa da bude ko Sveti Gerogije. Lijep je ko ikona.“-odmah je đedo falio svoga unuka.

„Ne bulazni đede. Isti je ko Marko Kraljević. Samo je Marko imo veće brkove.“-dopuni ga baba.
Nadlanicom obrisah brkove od kajmaka koji se zalijepio tik iznad usana.

„Samo da ja okupim hajku. Pa da se ide.“-odgega đedo prema Šarovu, besposličaru o kome se priča u devet kotara i dva sreza kako je je jednom prilikom u bijeg naćerao vuka pravo pred lovce na nišan. A tog istog vuka upuca pokojni Todor  te mu se cijelo selo izruga kad je derao kožu, a ona zapela oko glave. Kasnijim uvidom pronašli mu ogrlicu oko vrata, ali se Šarovu nije imalo šta zamjeriti.

„A Zeljo Ranin. Oće li on s nama?“-zapitah đeda dok je Šarova na lancu vodio.
„Hajduk se već negdje odsmucao.“
Nevelika hajka. Đedo, ja, magarac Momo i Šarov kreušmo put ljeskara. Osvrnuh se još par puta prema kući, a srce oće da iskoči. Vidim babu đe maše pa se sve bojim kako će biti ako se kojim slučajem neko od nas ne vrati.

Za tren oka šuma nas primi u svoje skute. Kroz gusto granje i lišće odvalismo mi dobar dio puta.
„Viđe li ti iđe aždaje odozgo sa magareta.“
„Bogami ni a od aždaje. Biće da se sile uplašila.“-s knedlom u grlu prevalih preko jezika.
„Ajde ti siđi da se malo zraka uvati, a đedo zapali jednu lulu ne bil zvjere na nas nabasalo da joj pokažemo pa kom opanci, kom obojci.“-đed me spusti sa magareta.

Zasjedošmo nas dvojica na mahovinu kao duša meku pa mi đed reče.
„Valja se neki plan praviti. Ne bi bilo dobro u zasjedu pasti.“-spusti ton đed pa poče polako da se osvrće oko sebe ne bil primjetio ikoga da nas prisluškuje.
„Priđide ti bliže svome đedi.“-jednom rukom poče šešir na glavi pomjerati čas ga zabacivati na potiljak, čas nabijati na čelo tik iznad obrva.

Pažljivo sam slušao đeda dok mi je otkrivao sve tajne lova.
„Znaš. Zvijere ti je kako kakvo čeljade. Nije on u šumi samo da bi letao tamo-amo. Ma jok. Ono đe je tvrdo ne udara.“-povuče đed dim iz lule uglačane kao da su je kaplari još iz onog rata glancali za kakva brkata narednika.
„Znam đede.“-malko ohrabren đedovim objašnjenjem nastavih da slušam.

„Vidiš i zvijere zna mudrovati. Evo primjera. Ja sam naprimjer vuk. Koga se vuk boji?“
„Bogami tebe đede.“
„A šta svaki vuk zna o meni?“
„Da imaš pušku đede.“
„Pstt. Dobro. A kad sam ja njemu najopasniji?“
„Kad god ga vidiš.“
„Dobro ti meni veliš. A kad ja njega mogu dobro vidjeti?“
„Danju đede. Obnoć spavaš.“
„E vidiš kako ti meni sve znaš pametna glavo đedova. Šta sad ti misliš oće li on okle izbiti?“-začkilji đedo te povuče još jedan dim iz lule koja se pušila ko rakijski kotao.
„Znači nema mjesta strahu. Em smo skupa, em je dan pa mi vuk na oči neće. A i da ima obraza bježo bi mi i ovnoć s puta.“-đed ponovo povuče dim iz lule.

Malo okuražen đedovim mudrovanjem i ja se malo opusti te smjelije pogledom pogledah oko sebe. Nigdje zvjereta ni za lijeka. Momo je istezao vrat i sa grana otkidao kao trava zelene mlade bukove listiće nježne i glatke kao obrazi Lunjini kad je onomad poljubih za slavu. Ni sam nisam znao jel i njoj treba da čestitam Svetog Jovana, ali nije bilo uzmaka te je svojski izljubi tri puta u obraze.

Šarov je već drijemao naslonjen glavom na prve šape, a u polukrug kao kifla savijeno tijelo od njega je činila da liči na kakvo staro zgužvano ćebe. On kao da nije mario za lovačku situaciju u kojoj se nađosmo.

Posmatrao sam Momu. Magare ko magare što bi rekla moja baba. Ni odveć pametno, ni odveć mudro. Baš onako da zaslužuje svoje zvanje. Nije on bio neka vrijednica, ali kanda je znao sa djecom te se nikada na nas nije ritao niti koga žutim kao pločicama zubima grizao. Priča se jednom da je popa ganjao kad je onomad svetio vodicu te mu sav bosiljak izjeo i za jareću bradu ga počupao. Od tada pop je bojažljivo kročio našim brdom.

Prvi znaci mraka pokazuju se u šumi iz sna budeći zvijeri. Neka mala nelagoda prsotruji mi niz leđa kad me đed prenu glasom.

„Ajmo ti mi sokole moj put pod noge pa kući lagano. Nigdje zvjereta na vidiku.“-protegnu se đed tako da mu se i kožun protegnu za broj više na njemu. Opanci kao da sinuše i uvijek spremni za puta kao da nas pozvaše.
„Idemo. Idemo.“-požurivali su nas gumeni opanci kajišom prevezani preko priglavaka.
„Noć samo što nije. Valja se ići.“
„ A kad ćemo u lov đede?“-malko razočaran povratku bez ulova.

Da je bar ulovljena kakva lisica ili strašni dugouhi zekan, pa da sav važan pred babu izbijem sa plijenom i pokažem joj kakvi smo đed i ja lovci. Ali znaće baba da se nisam bojao.
U tom momentu kao da se šuma prolomi. Buka se sve približavala prema nama.

„Odstupi. Odstupi.“-đed prijeteći štapom prema dubokoj šumi poviče.
Lomljava granja i šuštanje suvog lišća približavalo se prema nama.
„Valja nam se povlačiti. Đed je bogme pušku zaboravio.“-đed je već bio na nogicama laganim i šešir na povlačenje namjestio.
Začu se glasno rokatnje iza nas.

„Biće da je vepar ogladnio silno.“-prozbori đedo.
Momo se trže te se dade u bezglavi bijeg. Za njim se stušti i Šarovčina nesutrašiva.
„O junaci na rezervne položaje.“-zazva mene đed te se stušti zajedno sa mnom prema kući. Iza nas lomljava se i dalje čula. Činilo se da je sve bliže. Da je tik iza nas.

Trčim ja ,a bogami i đedo za mnom praši kao da ga goni Austrougarska regimenta i bataljon seoskih udovica. Nisam se okretao. Bojao sam se da ću pasti na vrh nosa, a onda bi svakoj bježaniji bio kraj.

„Otvaaaaaraaaaj babaaaa.“-izdaleka sam već babu pripremao na okršaj.
U ovakvim situacijama svaka je pomoć bila potrebna.
Zajedno sa nama je mlatio je i prvi sumrak stvarajući grdne sjenke koje su se prijeteći izvijale prema nama.
„Ooohooh.“-pućakao je đed za mnom.
„Ostade mi lula, jadan ja. Ooo đavole.“-kukumavčio je.

U silnom trku stigosmo pred kuću. Momo je zaždio prema kući Siminoj, a Šarov je već bio pod ambarom sa svim svojim buvama ukoliko nije koju izgubio u bježaniji. Jedino primjetih Zelju koji nas je podozrivo gledao i svu našu trku.

Uletismo ti mi u kuću, a baba izbeči oči kao varen zec te se zakocenu od smija.
„Svi junaci nikom ponikoše. Takvu bježaniju još niko zapamtio nije.“-smijala se baba.
„Kakva bježanija. Ovo je taktičko povlačenje. Ko tii je to rekao.“
„Ne treba mi niko ni reći. Momo je proprašio kao da ga sto rojeva čela ćera, a ti vidim opanke pogubio, a ni šešir nisi donio.“-pokaza nam baba na đedove priglavke na kojima se bilo nakupilo sitnih grančica i suvoga lišća.

Baba izađe pred kuću da vidi zvijere koje nas je tako u bijeg naćeralo.
„Ohohohoh. Ajme meni ohohohoho. Kukavnih lovaca. Nisam se ovako ismijala od kad je pokojni Đurađ onako pijan u mraku masnu krpu pojeo  misleći da je pita gužvara.“-baba se nije prestajala smijati.
„Samo se ti sprdaj, babo nerepata.“-branio je đed našu bježaniju, ali ni sam nisam bio siguran kako bih je drugačije nazvao.

Izviri đedo na vrata  a i ja proturi glavu pored štoka. Iz ljeskara klatila se lagano krmača Bilja, a za njom njenih sedmoro prasadi. Vesele utičnice stalno bi se zalijetale , njuškicama gurkale jedna drugu te se stalno premetale. Vesela družina kao da nije marila za naš lovački nesupjeh ili đedovo „taktičko povlačenje“.

„Nego ajde Vas dvojica perite ruke, pa da večeru iznosim. Mora da ste ogladnili od tolike gimnastike.“-baba se dobroćudno smješkala našoj bježaniji.
„Večerali smo u tišini. Pečene police krompira sa svježim sirom, slaninom, pogačom vrućom i lukom bile su na stolu. Bogatstvo mirisa na tren nas je odvajalo od proteklih događaja. Ispod stola odnekud se stvorio Zeljo, taj nepredvidivi borac i megdandžija sa kobasama slasnim i slaninama masnim po tavanima širom sela. Osjetio sam njegov rep kako se motao oko mojih nogu. Krišom mu doturih vruć krompir. On se polakomi da ga zagrize te se oprži i kao oparen izjuri iz kuhinje.

„Ajde ti babina jabuko da se presvučeš i opereš ruke. Ja ću ti usuti još čašu mlijeka, pa ti ovdje lezi na sećiji dok ne zadrijemaš. A đed bi mogao da ti ispriča koju priču prije spavanja.“-baba mi predloži.
Nakon večere đed sjede pored mene.

„Đede jel da da se nismo obrukali?“-upitah ga.
„Ma pusti ti to. Ženska posla. Ko bi se s njima razjasnio i sve objasnio taj se nije rodio.“
„Đede kad opet idemo u lov?“
„Poslušaj ti svoga đedu. Noć je vrijeme kad zvijerad ne spava. Kad lovi i smuca se okolo.“
„A kad je pravo vrijem za lov?“-upitah okreću ći se na stranu i navlačeći ćebe na sebe.
„Jel vidiš ovaj prozor? E sad kad se u njemu pojavi mjesec to je pravo vrijeme. Ne onaj kržljavi i blijedi mjesec. Već onaj ko lopta iz zadruge žut i debeo ko Joka Obrenova. E tad se u lov kreće. Prvo njega da uvatimo da nam sve natenane ispriča o zvjeradima jer ko bi to drugi bolje od njega znao. Nego ti svome đedi lezi i pripazi. Čim on napuni okno, a ti odma do mene. Dotle ću ja već pušku očistiti. Ajde ti diko đedova pokrij se i pripazi na mjesec.“-posavjetova me moj đedo.

Gledao sam za njim. Šešir zabačen na tjeme, jelek pleten bez rukava, svijetla košulja sa džepićem u kojem je držao upaljač  i sametne hlače opasane kajišom kao da se teškom mukom bori da ga zadrži da ga vjetar ne odnese. Laganim koracima odgega na drugi ležaj te uze pribor za brijanje i babin lavor tople vode da se obrije. Gledao sam par trenutaka u njega.

Nakon toga uputih pogled prema prozoru. Treperavo lišće topolino plesalo je na vjetru. Bacajući sjenku na kuću i prozore od mjeseca koji je odnekud jezdio prema našem prozoru.
Ni sam ne znam koliko sam dugo gledao prema prozoru.
A onda.

Mjsec se šeretski nasmiješi i ispuni čitavo prozorsko okno. Gledao sam u njega, a on baraba mi reče.
„Jel istina da se spremaš za lova?“
„Naravno. Večeras idem u lov.“-bio sam odlučan.
„Vrijeme je.“-poče polako da klizi i napušta prozorsko okno.

Nije više bilo vremena za otezanje. Brzo sam se obukao. Otišao sam do đeda da ga budim, a on je hrkao tako da su se crijepovi nakući stresali od toga. Nisam uspio da ga probudim.
„Idem sam.“-naprečac odlučih.

Društvo birano pored mene. Momo magare, Šarov sa svim svojim buvama i ovaj put Ranin mačak Zeljo.
„Idemo odmah. Mjesec je već dobro odmakao.“-požurivao me Momo.
„Valjalo bi poitati pa ga stići prije Crna vrha, jer ako tamo zamakne nema nama do zore povratka.“-potvrdi Šarov stalno se češkajući.
„Da se ide.“-Zeljo nije volio otezanja.

Dali smo se u bezglavi trk za mjesecom.

Stalno je izmicala baraba okrugla. Čas bi se popeo na sjenik. Dočim bi mi do njega stigli on bi se već gnijezdio na vrah topole.
„Sad je naš.“-podviknu Zeljo te se trkom pope na vrh topole.
Istegnu se za još mačiji nokat, ali mjesec šeretski izmaknu te se strmeknu na raskršće na vrh brda.

Šarov se stušti za njim. Jedna za drugom rukama povezane za njim su prašile sve buve i sve dlake. Pogubi se Šarov u tom trku te se izgubi od samog sebe. Potraja to njegovo traženje par trenutaka, pa onda prvo pronađe svoj nos. Njuškajući njime pronađe i ostale dijelove sebe te se još jednom ugrize za rep da se uvjeri da ne sanja.
Bolno jeknu al nastavi potjeri. Na raskršću obasjanom od mjesečine nikoga ne bi.
„Opet umače. Pokazaću ja njemu zube.“- iskezi se i pokaza sve svoje zube te zalaja na njega da se sve seoske mačke od straha popeše na najviši crijep i zagrilše limene pijetlove na njima.

„Eno ga na Crnom Vrhu.“-povika Momo.
Dade se Momo u bezglavi trk, a ja na njemu klatio se kao Džingis Kan jureći stepom. Sa ramena skidoh đedovu pušku.
Pucao sam ko zna koliko puta. Mjesec ni da bekne. Samo se vješto cimao i još više smijao.
Nanišanih još jednom i ništa. Iz džepa izvukoh svoju praćku sa gumom od gaća te opalih posljednji put.
Mjesec se uhvati za grudi i klonu iza Crnog vrha.

„Za njim. Držider ga sad Šarovčino moja hrabra. Idemo Zeljo.“-hrabrio sam hrabru družinu.
Jezdili smo i prašili prema Crnom Vrhu. Za tren oka izbili smo na vrh, ali mjesecu ni traga.
„Eno ga. Eno upao u Japru. Ahaaa. Drž se prikane da te samo međ kandže metnem.“-pojuri Zeljo ubijeđen da je vascijeli mjesec od  sira stvoren.

Za tili čas bili smo na obali Japre, ali do mjeseca nismo mogli. Bezbrižno se brčkao na sred vode.
„Ući ću dole i popiću svu vodu. A onda kad sve popijem naš je.“-Momo predloži te uđe u vodu do koljena.
Svojski se trudio, ali nekog napretka nije bilo.

„Ja ću se popeti na njegova leđa, a Zeljo na moja. Kad se Momo sagne da pije vode neka ga Zeljo samo kandžom zakači i na obalu izvuče.“-predloži Šarov.
Zeljo pristade i učini kako Šarov kaže, ali nokti su parali po mirnoj površini vode, a mjesec ni da bekne.
U tom momentu Momo se sagnu te se Šarov i Zeljo premetnuše preko njegovih leđa te u hladnu vodu bućnuše.

Zeljo se drao kao da ga živa deru. Šarova su napustile i najvjernije buve dok je onako mokar stresao vodu sa dlake. Od silne vod vascijeli sam mokar bio.
Nije više bilo niti jednog razloga da mjesec sad ne uhvatim te i ja u vodu zakoračih. Kako sam se kretao za njim tako je ion bježao od mene. Bio sam sav mokar kao čep. Konačno stavih ga pod kontrolu.
„Sad si moj. Sad si moj  lopužo.“-ponavljao sam.

Lagano drmusanje me prenu.

„Jesi li ružno sanjao, jabuko moja.“-probudi me baba.
U rukama sam stezao jastuk na grudi i držao ga kao da je lopta.
„O sav si mokar. Mora da si nešto strašno sanjao. Ajde diko da se ti meni presvučeš. Daću ja onom tvom ludom đedu po turu kad slijedeći put povede moga dječaka u lov.“-prijetila je baba mome đedu.
Dok sam se presvlačio. Nisam ispuštao jastuk iz ruku.

„Jesi li dobro jabuko moja?“-upita baba.
„Jesam baba.“-ponovo sam legao u krevet.
Ne to nije bio san. Mjesec je bio u mojim rukama.

Šarov je iznenada  i neobjašnjiv za sva vremena ostao bez svojih buva, a Zeljo je u širokom luku obilazio svaku tečnost osim ako nije toplo mlijeko u tanjiru.
Momo se nije promijenio. Nije postao veći magarac nego što je bio. A ja.

Ja sam se samo smješkao. Ja sam ostao vječiti sanjar i lovac pamukova srca.

Pozdravlja Vas mandrak72, prvi mjesečev satelit i ovlašteni izrađivač praćki za nesutrašive pametne glavice.