Stepenice

Mnogo je stepenika minulo. Još uvijek pamtim dobar dio njih. Neke više, neke manje.
Uvijek sam volio onaj prvi korak kojim bih započinjao svaki uspon, svaki silazak.
Hrabro bih zakoračio, nagnuo malo tijelo naprijed i prvih par stepenika gotovo preskočio u kratkim skokovima. Zaustavio bih se na vrhu stepenica. Udahnuo duboko, dlanovima se podbočio na koljena i osvrnuo se niz stepenice ako je to bio uspon.
A one kao domine porušene nekim čudnim redom, poražene.

Odlazio bih dalje i dalje.
Vraćao se iznova i penjao i spuštao.
Neki put opet pamtio, neki put baš i ne.

Ali imaju jedne stepenice koje nosim baš tu.
Tu ispod džepića na lijevoj strani košulje, tu gdje ni jedan sapun ne dopire.
Ima jedna kuća, tamo. I danas znam gdje je, a opet nisam siguran dal me čeka. Znaju te stepenice sigurno za mene. Još uvijek pamtim kad sam zadnji put bio. Sve je bilo drugačije. Obraslo dvorište bez i jednog traga osim onog mog kojim pogazih korov sve do prvog stepenika.

Nije bilo skemlije. Male drvene klupice izlizane površine na kojoj sam provodio mnogo vremena izjutra rano dok su se prvi jutarnji mirisi sela miješali sa mirisom štale, rose i svježine podgrmeča. Nije bilo ni svitaca koji bi kao hor publike u transu na koncertu Bijelog Dugmeta palili treperave jeftine upaljače. Svih onih boja niti mirisa noći koja je dolazila.

Tri stepenika i podest.
Jedan. Dva.
Tri.
Nisam trčao. Niti se sagnuo.
Nisam se osvrnuo. Znao sam šta je iza leđa.

Korov kao okupator zarobio je svu onu nestašnu vrisku. Nema ni Zeće niti Žućka. Starih mudrih seoskih mačora. Vjerujem da ni oni niu nikad pomislili da bi ovako bilo.
Nije ni Mikija. Vazda lijenog i na trku nespremnog seoskog psa koji je iznad svega volio svoj mir ispod ambara u kojem više nema žita. Odavno.
Iscurilo.

Poput meni dragih ljudi koji nestaše jedno za drugim u godinama koje su nekim pojeli nesiti i nezajažljivi.
„Kad bih mogao. Na tren bar. Ma ne.“-kolebao sam se da iskažem što nekoć jesam.
Vrata bijahu odavno zaključana.
Zelena fasada.
Vrata metalna, ulazna.
Razbijeno staklo.
Svejedno niko i onako ne misli ući.
Najzad nemoćan pred vratima se okrenuh.

Spustih se leđima oslonjen na vrata koja nekoć bijahu otvorena po vascijeli bogovetni dan, za sve osim za kokoši koje su znale da unerede stepenište.
Jutros nisu. I neće.
Oslonjen leđima na vrata sjedoh na beton.
Nikog da kaže.“Dijete, nemoj golom guzicom na beton.“
Nikog da izbije pored pojate. Ni nje nema.
Kako da izbije?

Ni kruške stare koja nam je dozirala slatke plodove dok smo bosonogi ranim jutrom hitali pod njene skute. A da je i ima pod njom gužve ne bi bilo.
Sa ovih stepenica koje još uvijek držim tu ispod džepića otišli su iako su stepenice izgrađene da traju mnogo duže.

Desno. Nema dima iz sušane.
„Nema me. Čak i ne slutim nebo.“
Ni već odavno suha grana jabuke sa koje uzbrah sve one jabuke što sam u njedra trpao i neoguljene i neoprane jeo što ležala je na urušenom krovištu svinjca iz koje ne vire halapljive klempave utičnice dok kusaju napoj i splačine nisu zasmetale ni zaboljele. Jer naprosto tako biva.

A lijevo.
Velika kolnica. Nema ni velikog crvenog traktora. Kosilice nema.
Tek za gredama zakačena klupa drvena seoska na kojoj drijemah gledajući „Kozaru“ za Dan republike. I svi ostali ukućani.
„Ne ponovilo se nikada.“-ponavljao je đed te posljednje jeseni.
„Ipak se ponovilo moj đede.“-konstatovah.
Koš još uvijek stoji. Kao da prkosi.
Ne nisam dobio želju da pogodim trojku koja je baš počinjala negdje odmah ispod zadnjeg stepenika. Ne jer trn loptu ne čeka. Odviše je lako prekinuti igru koje nema.

Naslonio sam glavu na zid i podigao pogled ispod strehe.
„Zašto ni vrapce nigdje ne viđam. Ovdje im se i ne nadam.“
Kao duvan žuto obojeni potkov i rogovi krovišta tik iznad mene. Ispružih ruku.
Ni do nebe ne dohvatih, a krov izmače.
Nije mi bilo do odavno već okončane igre.

Spustih pogled pred sebe.
Stepenice preda mnom.
Čiste.
Bez prepreka. Kad malo bolje razmislim nikada i nisu bila neka prepreka osim za klikere koji su se kotrljali baš tu ispred gdje petom napravismo rupu na ogoljenom tlu koje sad bijaše obraslo.
Stepenice.

Ne neću tražiti klupicu. Vrijeme je da se pođe. Preko njih prolazili smo ne misleći na vrijeme, ali svaki prolazak koji bi kasnije ustvari bio i odlazak  imao je veze sa vremenom. Kao onog hladnog zimskog jutra, kad u tišini ispratismo Milu iz kuće uzdrmanih temelja na odsluženje vojnog roka vozom prepunim regruta i pjesme.

Nije bilo struje. Samo snijeg što je škripao pod nogom i hladan mjesec što je fenjer držao povorci koju muzika nije pratila.
A da je malo više sreće bilo. Znam strica.
Ne bi taj.

Svi kasniji odlasci i dolasci zauvijek su bili drugačiji.
Stepenik po stepenik.
Jedan.
Dva.
Tri.
Korakom teškim olovnim penjao sam se uz padinu. Plećinu. Na leđima sam osjećao pogled. Kao kupina za kaput zakačen. Pitanje.
„Jel stvarno nema vremena?“
Zastao sam.

Nisam se osvrtao jer sam znao svu težinu pitanja.
„Nije do mene.“
Potrčao sam do vrha padine. Kao uz stepenice. Nisam zastao na vrhu, dlanovima se podbočio o koljena.
Sve to ne bi imalo smisla. Neke stepenice jednostavno nemaju sreće sa koracima. Niz njih niko više ne odlazi.

Advertisements

Plavi jezik

Dragutin se probudio rano. Prije nego je svanulo njegove kao noć crne oči svjetlucale su u mraku kao u mačka Žuće, koga je jedino baba zvala Zeljov, iz ko zna kojeg razloga. Nakon što su mu se oči privikle na sanjivo jutro, koje se stidljivo uvlačilo kroz male prozore, on izvuče ruke ispod biljaca grubog tkanog pokrivača. Njegova crna kovrdžava kosa prosula se po vezenom jastuku uokvirenom nekim puzavicama zelenih listova i raznobojnim cvijetovima.
Jasno je čuo roditelje koji su tiho pričali, dok se vatra nadovezivala na onu tišinu između malobrojnih riječi koje su izmjenjivali Mile i Milica.
„Miko, ja odoh nahraniti blago, a ti ispeci kuruzu i pripremi djeci hrane za danas“, reče Mile i povuče dugačak dim iz lule, zadrža ga par trenutaka i pusti da ispuni centralnu prostoriju koja je ujedno bila i kuhinja. Jasno se čulo kako diše dok pažljivo razmišlja vagajući svaku riječ.
Mika nije mnogo pričala, već je strpljivo izvršavala pripreme za dan koji se budio. Danas je bila krsna slava njene sestre Stane, koja je uvijek nekako bila naklona prema njenoj djeci. A najbolje od svega bile su Stanine kruške, kakvih nije bilo u cijelom kotaru.

Već je dobrano svanulo kad su djeca, njih petoro, jedno po jedno ustali, izlazeći iz prostorije s jedne strane kuhinje nasuprot kojoj je bila roditeljska soba.
„Hajde, djeco, da se jede. Danas se ide na slavu kod Stane i Mijajla“, mati je brižnim glasom pokušavala da ubrza djecu da sjednu za stol.
Miris tople kukuruze ispuni sobu. Dragutin baš nije volio kukuruzu, ali nije bilo dovoljno pšenice za pogaču, koja se rijetko spremala, tek u slučajevima dolaska gostiju ili kad se neko čeljadi razboli. On pomisli na miris tople pogače dok je mati siječe velikim nožem, na hrskavu koricu koja sve pucketa u ustima dok je zalijeva mlijekom.
„Bojo, ti ćeš jesti s Dragom, a Mitar s Vukom. Drenu ću ja hraniti“, napravi mati raspored.
Glinena posuda iz koje se pušilo toplo mlijeko tren kasnije bila je pred Dragom i Bojanom. Po komad kukuruze ispred svakog djeteta.
Dragutin je poput mačka mjerkao posudu s mlijekom. Nije ga bilo baš onoliko koliko bi želio. Porcija nikad nije bila razmjera kojim bi bio zadovoljan. Gotovo svakodnevno sticao se da pronađe način da se na njega obrati pažnja i gotovo uvijek bi nekako iznalazio još poneki zalogaj.
Jednom prilikom, sasvim slučajno, dok je probao oljušten i prijesan krompir, dobio je temperaturu. Nekoliko puta nakon toga koristio je stečeno znanje kako bi izvukao dodatni zalogaj. Glumački vješto premetao se po krevetu, ispod oka gledajući kako majka brzim pokretima, limenim lončićem isjeca krugove u tijestu koji su se ubrzo veselo valjuškali u vrelom ulju postajući slasni kvasni kolači. No ni ta njegova mudrost ne potraja dugo. Njegova prevara bi otkrivena.
Zjenice mu se suziše kao u mačka Žuće koji se motao ispod stola s visoko podignutim repom i tijelom se uvijao oko njegovih nogu. Gledao je u glinenu posudu s mlijekom.
„Bojo, ajd da se takmičimo. Evo vidiš ovu liniju“, povuče kašikom po sredini posude s mlijekom. „Ovo je moja polovina, a to je tvoja polovina. Ko svoje sporije pojede, neće unositi drva za vatru. Jel’ važi?“ pruži ruku mlađoj sestri.
„Važi“, s radošću sestra prihvati igru.
Dragutin se s takvom strašću baci na mlijeko da je nestajalo takvom brzinom kao da ga sto drekavaca goni. Nekoliko trenutaka sestra se smijala svojoj pobjedi, ali vidjevši da nestaje mlijeka i iz njene polovine posude, zaplaka.
Dok je mati došla, mlijeka više nije bilo. Dragutin iskoristi gužvu te šmugnu pored majke na vrata.
Nakon nekoliko minuta vrati se s naramkom drva kako je dogovorio sa sestrom. Mati se bješe već odljutila smješkajući se njegovoj dovitljivosti kojoj nije bilo kraja. Sa velikog orahovog ormara dohvatila je svoje svečane cipele, ujedno i jedine, koje je nosila u rijetkim prilikama, od slave do slave i odlaska pazarnim danom u Novi Grad. Ostatak vremena one bi se nalazile na ormaru. Pored njih, tu je uvijek bilo par mirisnih žutih dunja, te veliki drveni kofer sa sitnicama koji je pripadao Mili, sitnom čovjeku prijeke naravi i velikog srca. Mali brčići koje je redovno štucovao djelovali su prijeteće za onoga ko ga ne zna.
„Nakrema li i moje cipele?“ upita Mile s vrata.
„Nakrema’, nakrema’“, odgovori mati dok je iz džepova vezenog platna sa slikom mladenaca i natpisom „Sretno mladenci“ vadila veliki češalj i češljala svoju rano pobijeljelu kosu, koju potom vješto uplete u pletenice i učvrsti ukosnicama. Na glavu sveza novu maramu.
Mile je već bio obučen u samet odijelo sa pojačanim materijalom na laktovima. Kao snijeg bijela košulja presijavala se na suncu, a pozlaćeni žuti lanac džepnog sata ocrtavao se na kaputu. Šešir na glavi značio je samo jedno, bilo je vrijeme da se kreće. Milošte su bile spremne u crvenom cekeru od skaja. Pregršt suvih oraha, frtalj kafe, fišek kocke i par dunja.
„Djeco, pamet u glavu. Pazite na blago. Imate skuvanog kupusa. Ložite vatru. Mi ćemo doći do mraka“, par uputa nije bilo na odmet.

Cijeli dan Dragutin je razmišljao o hrani. Veselio se povratku roditelja sa slave. Očekivao je kvasne kolače, pogaču, šape i kolače koji se prave sa mašinicom.
Noć je već uveliko pala kad je lavež pasa najavio njihov povratak. Pijani otac nije bio dobro raspoložen. Bio je ljut i stalno je mahao i prijetio štapom. Nedugo nakon toga je zaspao i samo se čulo njegovo ravnomjerno hrkanje. Mati je svakom djetetu dala po kvasni kolačić, šapu i mašinski kolačić nalik na kupovni keks.
Dragi su oči ostale na zamotuljku sa preostalim slatkišima dok ga je majka ostavljala u veliku ladicu ispod stola sa okruglom alkom. Kovao je plan.
Ubrzo je otišao u krevet praveći se da spava. Za njim su pošli spavati i ostala braća i sestre. Dugo je ležao okrenut prema zidu, osluškujući njihovo ujednačeno disanje.
Iz druge sobe dopiralo je stalno hrkanje oca.

Bilo je vrijeme za akciju. Samo dvije duše nisu spavale, on i mačak Žućo sa nekim svojim planovima. Pažljivo je zakoračio preko brata koji je sa njim spavao u istom krevetu. Kad se našao nekako u raskoraku, brat se poče meškoljiti u ležaju. Dragutin pretrnu. Ubrzano je disao. Srce je ludački lupalo.
U par koraka nađe se pored stola u kuhinji. Brzinom poput kakvog lovca zavuče se pod sto. Par trenutaka osluškivao je zvuke koji su ispunjavali prostor oko njega. Taman kad uhvati za okruglu ručku ladice ispod stola, nešto svilenkasto ga dodirnu po drugoj ruci.
Skoči u mjestu, glavom jako udarivši u stol. Nakon toga začu glas u roditeljskoj sobi.

„Miko, šta to bi?“ Očev glas ga zaledi u mjestu.
„Ne znam, Mile. Pogledaću“, majka se spremala da ustane.
Bio je u nezgodnom položaju. Nije bilo prostora za uzmak. Primijetiće ga mati ispod stola. Svjetlost petrolejke polako se kretala ka kuhinji.
„Šta sad?“ panično je razmišljao. Pogled mu pade na starog mačora, vječitog borca za mastan zalogaj.
Mati je več bila ušla u kuhinju. Drago se šćućurio ispod stola, svjestan da će biti uhvaćen ako brzo nešto ne učini. U tom trenu dobro potegnu mačora za rep. Mačor se iznenađen trže i skoči materi pod noge. Uplašen i zbunjen, sav uspremetan, šmugnu strmim stepeništem na tavan međ slanine i kobasice, koje su se izazovno smješkale svaki put kad bi prolazio pored njih.
„E, Žućo, nesorto jedna. Nikakvi lovče. Još koliko sutra poslaću te u Rajliće, pa tamo pravi nereda“, aludirala je mati na rođake od kojih je kao klupko vune donesen prije tri godine.
Vratila se u sobu. Šuškanje posteljine potraja nekoliko trenutaka i sve se umiri.
Drago gotovo da nije disao. Pažljivo otvori ladicu, koja malo škripnu, ali niko se ne javi.
Malo-malo zavlačio je ruku u zamotuljak i izvlačio kao lutriju pred vedovačkom crkvom o Svetom Iliji jedno po jedno iznenađenje. Gutao je zalogaje takvom brzinom kao da su posljednji. Nije bilo redoslijeda. Kako mu je šta dospijevalo u ruku, netragom je nestajalo u njegovom želucu.
„Ostaviću koji i za ostale“, ponavljao je, ubjeđujući sebe, dok je rukom iznova tražio novi dobitak. U jednom momentu njegova ruka ne nađe ništa. „Šta ću sad? “ pomisli. „Ubiće me ćaća, samo ako sazna. Nema mi druge nego rano izjutra odmah u ajduke“, već je planirao odstupnicu.
U trenutku mu sinu ideja. Ostavi ladicu napola otvorenu. Tek nekoliko mrvica prosu po podu. „Optužiće Žuću. Otići će mu koža na doboš“, već je premotavao film. „Mati je vidjela Žuću kako bježi ispod stola“, povezivao je činjenice. U tri skoka nađe se kod kredenca, nešto uze iz njega i laganim se korakom vrati u krevet. Dugo nije mogao da zaspi. Prejeo se, a nije smio da ide piti vode.

Probudio se prije ostalih. Bio je i dalje žedan. Mati je bila ustala. Ćaća je još spavao. Mlijeko je već bilo pomuženo. Velika plava kanta stajala je pored peći iz koje je pucketala vatra. Gotovo nečujno otvori bočicu koju je bio uzeo iz kredenca te kapnu na jezik par kapi tinte. Premetao je jezikom po ustima te se obliznu kao kakav mačor nakon dobrog zalogaja. Bočicu zatvori i vrati ispod strože od peruške od kojeg je bio napravljen ležaj.

„Ustajte, djeco! Ajde, vrijeme je ustajanja. Sad će brzo doručak. Valja se ići za poslom“, budila ih je mati jedno po jedno.
Otide potom do stola. Mlijeko je bilo na stolu. Pripremala se da otvori ladicu dok su djeca jedno po jedno izlazili iz sobe.
„Bojo, ti ćeš s Dragom. Mitar će jesti sa Vukom, a ja ću nahraniti Drenu“, pravila je po običaju raspored.
Rukom pođe prema poluotvorenoj ladici sa hranom. Mislila je kako će se svi obradovati kad uz mlijeko dobiju kvasni kolačić, mašinski kolač i po šapu.
„Gdje su kolači?“ iznenađeno se trgnu. „Žućo?“ Upita se da li je mačak iskoristio gužvu.
„Ma nije Žućo, glavu bih dala. Samo Drago i niko više!“ skoči Vukosava, najstarija sestra.
„Sinoć sam Žuću zatekla ispod stola“, reče mati.
„Ma kakav Žućo. Žućo je za stolom“, Vukosava pogleda na Dragu.
„Ne zna mačak otvoriti ladicu, ako je nisi ostavila otvorenu“, dodade Mitar.
„Što jest, jest. Dobro sam je zatvorila. Šta ti kažeš, Drago, na to?“ Mati se okrenu prema njemu.
„Nemam ja ništa s tim“, progovori Drago.
U istom trenutku mati spazi njegove kao čivit modre usne.
„Isplazi jezik. Šta je s tobom?“ uplašeno ga upita.
„Ne znam. Nešto me steže u grlu“, nastavi Drago s glumom.
Mati brzo priđe i dlanom poče pipati čelo. Zagledala se u jezik, pomodrjele usne. Ispitivala ga je šta ga boli, može li disati. Drago iskoristi gužvu te se poče prenemagati da mu je neka muka.
„S čim da ti pomognem, kad prvi put vidim nešto slično?“ brinula se mati. „Idi ti lezi, ja ću donijeti obloge i skuvati kompot. Vuko, donesi suvih šljiva“, izdade zapovijesti i u tren posla Drago je bio u krevetu.
Mati je već mijesila kvasne kolače za Dragu, kojeg je neka nepoznata bolest prikovala za ležaj. Topli uštipci uskoroo su se prosto topili u njegovim ustima. Dok je jeo, boja sa jezika je polako nestajala sa zalogajima. Kad je pojeo sve i zadnji kvasni kolač, mati mu priđe.
„Otvori usta. Isplazi jezik.“ Zabaci mu glavu tako da je svjetlost s prozora jasnije davala sliku stanja njenog uvijek nezasitog dječaka.
„Bolje je. Probaj malo ustati i prošetati“, reče mu.
Drago ustade i pomalo teškim korakom izađe napolje. Mati krenu da popravi ležaj za njim. Podiže strožu od peruške sa namjerom da je okrene jer se već bila dovoljno upresala. Pogled joj pade na bočicu s tintom.
„Dragooooo! Dođider ovamo!“ povika za Dragom.
Vidjevši bočicu sa tintom Vukosava skoči na vrata da ga stigne, ali Dragutin je već prašio kao da ga goni stotinu drekavaca.

Tajna njegova plava jezika brzo je otkrivena, ali stomak je zadovoljno preo poput mačka Žuće kome se brk sjajio kao da je netom krstio kakvu slaninu.
„Primaš li me u ajduke, ja viš’ ćaći i materi ne smijem na oči.“, obrati se Žućku, koji samo trepnu očicama, dok je jezikom oblizivao velike brkove kao u Srbe Bosančića, velikog junaka i ajduka bune protivu žandara.

Tragovi u snijegu

Prohladno novembarsko jutro kao temperama bojilo je nebo. „Moglo bi biti snijega ubrzo“, pomisli Dragutin i pruži korak ka Školi učenika u privredi. Poguri se u zelenoj zimskoj jakni koju je dobio od ujaka dok je bio kod njega u Novom Sadu.
Trebalo je da ga upiše na neki dobar zanat, ali ujak ga ostavi kod tašte na imanju i zaposli na ekonomiji da vadi repicu. Mislio je Dragutin da će ujak doći po njega i odvesti ga u neku školu na dobar zanat, ali ujaka nije bilo.
Vadio je repicu sa odraslima koji su već godinama radili taj teški sezonski posao. Kasnio je za njima. „Ajde, bre, Bosanac! Nećeš se ti ‘leba najesti ako tako nastaviš!“ dobacivali su mu stariji i iskusniji radnici na ekonomiji. Dragutin je davao sve od sebe, ali dugački redovi nisu imali kraja. Što god bi više žurio, činilo mu se da mu sve teže i sporije ide. Nepregledna ravnica ispred njega kao da nije imala kraja. Velika tuga za rodnim krajem ispuni njegovo mlado srce. Nije znao riječ “nostalgija”, ali je osjećao veliku prazninu u duši koja ga je naprosto gušila kad bi naveče, umoran od cjelodnevnog rada, legao da spava.
Drugačije je zamišljao svoje školovanje u Novom Sadu. Osjeti i da, pored sve dobre volje ljudi koji su sa njim radili i koji su mu pomagali da ispuni normu, to nije dovoljno da ispuni svoj san da postane čovjek. Nedostajala mu je njegova Mala Novska Rujiška, talasasta brda i vijugava Japrica; prašnjavi put koji je kao bijela zmija migoljio između brda, sa obe strane omeđen šipražjem iza kojeg su se skrivale bare na kojima je po cijeli dan, kad ne bi bilo škole, igrao fudbal sa krpenjačom.
Ostao je do dugo u noć gledajući ravnicu kroz prozor iz sobe. Mjesec gotovo da je legao na ambar, odakle ga je vrebao mačak Nidžo.
„Još samo malo i moj si, lolo“, mjerkao je mačak poveliki plijen. „Pola ću ga večeras pojesti, a pola sutradan“, mačak Nidžo, kolonista iz Drvara, oblizivao se čekajući pravi trenutak da se baci na najveću šunku ikad.
„Idem kući“, Dragutin donese veliku odluku gledajući u ogromni nebeski svod prekriven milionima zvijezda. „Jedna je moja. Potražiću je“, odluči tad, a nemir zbog moguće reakcije roditelja kao mlaz hladne vode skliznu niz leđa.

Gužva na stanici bila je Dragutinov saveznik. Vukao je kroz gomilu neveliki kofer tek do pola napunjen njegovim ličnim stvarima, plašeći se slučajnog susreta sa ujakom mašinovođom. Odahnuo je tek kad je trzaj tijela najavio pokret lokomotive. Gledao je kroz prozor vagona. Čim se izvukao iz Novog Sada, voz kao da je dobio krila. I Dragutin kao da okrilati.
Veliki dio puta prestajao je u hodniku. Na svakoj stanici otvarao je prozor i istezao vrat da vidi svijeta. Izgledao je stariji nego što je bio. Dijelom zbog toga što je ponavljao šesti razred, a dijelom zbog jake brade i brkova zbog kojih ga je učitelj Mile natjerao da se brije još u sedmom razredu.
„Slušaj ti, Dragutine, nije i ne može biti u redu da ti imaš jače brkove od mene. Sutra da si došao obrijan“, sjeti se naređenja zbog kojeg mu je bilo neprijatno da kaže ocu da se mora početi brijati. Drhtala je ruka Dragutinova dok se krišom brijao izbjegavajući poglede matere i ćaće.
Mijenjali su se predjeli i krajevi. Njegovo raspoloženje je raslo kako se približavao rodnom kraju.
Put ga je izmorio toliko da je zaspao. Probudile su ga nečije snažne ruke.
„Ej, mali, ustaj, prespavaćeš. Ajde, momčino!“, budio ga je kondukter, koji ga je zapamtio jer ga je gotovo svaki put kad bi prolazio hodnikom priupitavao „koliko još imamo do Novog?“
Teško je bilo opisati osjećaj dok je pješačio zadnjih dvanaest kilometara do kuće. Osjećaj sreće i straha zbog izdaje njihovih očekivanja.

Potanko je objašnjavao roditeljima svoju muku. Nakon nekoliko trenutaka pauze, koja se činila kao vječnost, Dragutinov otac Mile isprazni lulu. Zamjeni punjenje duvana i ponovo pripali.
„Ajde sad, ti, diko moja, lezi spavati. Sutra ćemo već nešto smisliti“, Mile zabrinuto ustade, uze fenjer i izađe napolje da obiđe blago u štali. Za njim izađe Milica.
Dragutin se dugo meškoljio na ležaju prije nego je zaspao.
Osjetio je majčinu ruku na sebi koja ga je budila. Ta snažna žena bila je blaga i tiha, sušta suprotnost Mili koji je bio nagle naravi.
„Hajde, ustaj. Spremaj se, ideš s ćaćom za Ljubiju“, reče mu. „Spremila sam ti doručak. Hajde, požuri!“ već je izlazila iz sobe.

Miris cicvare milovao je njegove nosnice sa svim ostalim poznatim i dragim mu mirisima, koji su mu nedostajali dugo vremena. Mile je bio ćutljiv. Nije mnogo govorio. Radio je i sam u Ljubiji.
Negdje u poslijepodnevnim časovima izbiše pred Ljubiju. Na vratima ih dočeka Dušan, kojeg je Mile othranio i za svijet pripremio. Dok je Dragutin sjedio sa snajkom Danicom i jeo, Dušan i Mile su dugo razgovarali.
„Pozvaćemo Janka. Njega svi ovdje poštuju. Ako nam on ne pomogne, ne znam ko bi drugi mogao. Škola je počela prije mjesec dana“, predloži Dušan Mili.
„Poznavajući Janka ne bojim se za našeg Dragu“, vidno raspoloženiji Mile se zavali na stolicu.
Još isto veče vrati se za selo. Dragutin ostade kod brata Dušana, koji je živio u malom stanu sa dva sina i snajkom Danicom.
Janko je poranio. Lijevi rukav kaputa bio mu je povrnut. Ostao je bez ruke u ratu.
„Ti si taj Dragutin. E, moja momčino, ništa se ti ne brini. Čiča Janko će tebi naći dobar zanat.“ Njegov jednostavni nastup ohrabri Dragutina.
Već slijedećeg dana profesor ga uvede u razred. Izučavao je za električara. Vrijedno je učio svaki momenat. Nastojao je da ne smeta kod Dušana kad bi se oni poslije podne odmarali.
Volio je praktičnu nastavu. Sve one definicije i formule zamijenio bi za praktičnu nastavu, miris elektromotora i viklovanje, radno odijelo kad bi svi bili isti – masni i prljavi. Prijedorski đaci zbijali su šale na njegovo seosko porijeklo, na njegovu garderobu koju nije sam ni birao.

Novembar je klizio. Izašao je da pošeta. Njegova zelena zimska bunda nije bila dovoljno dobra zaštita od zime iako je ispod nje nosio topli džemper od ovčije vune. Zavukao je ruke duboko u džepove i pogurio se tražeći način da se bolje utopli. Već je poznavao i komšije u ulici gdje je stanovao. Ljubija se gradila krajem tih šezdesetih godina.
„Kako ide, komšija?“ pozdravi on Simu koji je nešto radio oko svoje novoizgrađene kuće.
„Pripremam nešto oko priključka struje na kuću. Obećali mi doći u ponedjeljak električari da priključe struju. Moram iskopati kanal za uzemljenje, a nemam ti ja baš snage za to. Moram nekog naći“, odvrati mu Simo.
„Uvijek se neko može naći, komšija“, Dragutin ga pozdravi i ode u stan dok se mrak spuštao na malo rudarsko naselje.

Petak je osvanuo još hladniji. Dragutin je žurio do rudarskog doma, gdje su stanovali rudari pa i njegov otac Mile.
„Ćaća, ja danas ne mogu kući. Imam neku praktičnu nastavu i posjetu Elektri sutra, pa ću ovaj vikend preskočiti. Pozdravi mi sve kod kuće“, dogovarao se s ocem, s kojim je redovno vikendom pješačio do kuće.
Taj dan jedva je dočekao da završi nastava. Uputio se pravo do Sime.

„Znaš, Simo, ono što si jučer pričao za kopanje kanala… Pa, eto, ako nemaš nikoga, ja bih kopao. Imam vikend pred sobom. Ne idem kući, nešto mi ćaća nije dobro pa ostajem ovdje“, sav ustrepato Dragutin se ponudi da iskopa kanal.
„Ako je tako, momčino, evo ruke. Ajde, uđi i popij sok pa da se dogovorimo“, pozva ga Simo kao nekog odraslog čovjeka, što u Dragutinu probudi nekakav ponos koji se nevješto kočoperio ispod hladne zimske jakne.

Subota je osvanula. Mraz je okovao grad. Dragutin se pojavi kod Sime na vratima u dogovoreno vrijeme. Trebalo je iskopati dvadeset metara kanala za polaganje uzemljenja. Dobio je i alat.
Iako odrastao na selu, Dragutin je zbog bolešljivosti pošteđivan od teških poslova.
Zemlja je bila tvrda. Ni snažni zamasi nisu bili dovoljni za kopanje. Koristio je sav alat koji je bio na raspolaganju. Umor ga je brzo stigao. Tek je bio na početku. Utrnuli prsti na rukama, što od zime što od stiskanja držalice, gotovo su obamrli i nije ih osjećao. Dok bi odmarao, zavlačio bi ih ispod pazuha da ih zagrije. Malo-malo bacao bi pogled na kočić dokle je bilo potrebno da iskopa kanal. Posao je sporo napredovao, ali Dragutin se nije predavao.
„Sjeti se repice. Ovo je samo za danas i sutra. U ponedjeljak opet škola“, stalnim bodrenjem pokušavao se hrabriti.
Bilo mu je neprijatno kad je Simo donio jelo. Plašio se njegove reakcije.
„Odlično, Drago! Dobro ti ide“, ohrabri ga Simo sa par riječi.
Nakon jela Dragutin navali još jače. Malo je kopao krampom, a zatim lopatom čistio kanal od iskopanog materijala. Dok je radio lopatom, činilo se da odmara.
Na dlanovima su se pojavili veliki krvavi plikovi koji su ga pekli kao vrelo kestenje. Stiskao je zube.
Bližila se noć. Uspio je iskopati kanal čitavom dužinom, ali samo trideset santimetara u dubinu, što nije bilo još dovoljno. Trebalo je doći do dubine od osamdeset santimetara.
Mrtav umoran stigao je u stan. Znojna košulja lijepila mu se za leđa. Nije nikome govorio gdje je bio i šta je radio. Kad je legao, bio je toliko umoran da je s teškom mukom zaspao. Boljela ga je svaka kost. Svaki dio tijela bio mu je utrnuo. Kad je napokon zaspao, bila je već ponoć.
Jutro je došlo mnogo brže nego što je očekivao. Iako umoran, na vrijeme se pojavio kod Sime.

Bolni dlanovi grčili su se dok je stezao dršku ašova. Ašov mnogo lakše propade u sloj zemlje koji je kopao. Sloj zemlje bio je mekši nego dan prije. S vidnim olakšanjem na licu, nastavi raditi sve dok se ne pojavi zubato novembarsko sunce. Zaboravi na bolove koji su trgali njegovo mlado tijelo dok mu se niz lice slijevao znoj, a crna kovrdžava kosa činila se još kovrdžavijom i kuražnijom. Iz usta mu se ote pjesma koju su njegovi stari znali zapjevati na nekom slavlju.
„Aoj, moji mrki doratoviiiii,
Sutra ćemo u Bosanski Noviii…“, pjevušio je ojkaču onako poistiha.
Tim činom kao da sebe ohrabri te mu se učini da zakorači u jedan novi svijet, svijet odraslih koji mogu da se brinu o sebi.
Negdje oko dva sata kanal je bio iskopan. Simo je bio zadovoljan.
„Kad bih još znao kako da položim traku za uzemljenje?“ Simo se glasno zapita.
„Znam ja, čika Simo. Izučavam za električara. Dajte vi samo traku za uzemljenje pa ćemo je odmah položiti i zatrpati kanal“, veselo izdeklamova Dragutin.
Bio je sav važan. Znao je nešto što ne zna baš svako. Bio je sav sretan dok je gledao kako ga Simo sa poštovanjem posmatra dok on objašnjava kako se polaže uzemljenje. Vidjevši ga kako vrijedno radi, Simo mu se pridruži te mu pomože da zatrpa kanal. Posao je bio gotov s prvim mrakom.

Dragutin je sav treperio. Posao je bio gotov. Ispunio je dogovor. Talasi zadovoljstva tresli su ga kao groznica. Nije žurio. Polako je kupio alat i čistio ga od zemlje.
Dok su nakon posla sjedili i jeli, primjetio je kako ga Simo gleda drugačijim očima. Nije bio tek jedno podgrmečko dijete. Bio je ravnopravan u razgovoru sa Simom, koji se zainteresovao za elektriku.
Prvi zarađen novac. Osam hiljadarki.
„Osam hiljadarki“, ponavljao je Dragutin u sebi.
Planirao je kako da utroši zarađeni novac. Potreba je bilo mnogo.
Onako umoran, zaspao je sjedeći. Čvrsto je držao novac u rukama.

Jutro je dočekao svjež i odmoran. Prve pahulje snijega prolijetale su nad gradićem. Nakon nastave otišao je do rudarskog doma da se vidi sa ocem. Sakrivao je dlanove dok su razgovarali. Mati mu je poslala tople pletene čarape i novu košulju. Otac mu dade svoje novodobijene duboke radničke cipele sa dubokim šarama.
„Hoćemo li zajedno u petak?“ iznenadi ga otac pitanjem.
„Naravno“, sav ozaren Dragutin ustade i oprosti se s ocem.

Petak je brzo došao.
Kad je ušao u učionicu, osjetio je mnogo pogleda na sebi. Nova košulja, nove duboke radničke cipele. Stresao je snijeg sa novog toplog zimskog kaputa stegnutog oko pojasa.
Začešljana kosa i tanki brčići bili su još nešto novo na njemu.

„Idemo, ćaća“, nekako ozbiljnim glasom pozva oca koji ga je čekao pred domom.
Rukovaše se. Očeve žuljevite ruke osjetiše tragove žuljeva na njegovim rukama. Ne reče mu ništa. Malo se nasmija šeretski.
„Lijep kaput imaš“, reče i rukom mu pokaza da krenu put sela.
Mati će dobiti novu maramu, otac nov aparatić za brijanje; sestre po čokoladu i paštetu.
U snježnom novembarskom danu dvije siluete izgubiše se u bjelini dana, dok je snijeg zatrpavao njihove tragove.

Put svile

Zima je bila bez snijega i nisam čekao za Travnik vezu. Dapače, od Travnika sam bio udaljen nekih 300 kilometara, a od Travnika sam samo znao to da postoji travnički sir. Bijel kao što može biti bijela „strina“, kako je znao reći pokojni đed Dragan.
Nije mi bio đed, ali je bio star i sijed. Nisam ga mogao zvati striče, zbog mog strica Dmitra, a ni zbog đed Draganove žene Milke, koju smo zvali baba Milka. Ne zbog toga što nam je baba, već zato što je bila baba. Stresala je snijeg sa svoje marame i nije čekala voz za Brezu. Za brezu smo znali samo da je drvo bijele kore i lišća koje vazda treperi, a snijega nije bilo ni na Milkinoj marami, ali bilo je u pjesmi Zdravka Čolića, kojeg sam prvi put uživo gledao daleke ‘81.

„Mitre, Vilma se ždrijebi. Dragan te zove da dođeš. Zlu ne trebalo“ Milka s vrata zatraži pomoć od mog strica Dmitra.
Bolje vijesti toga dosadnog zimskog dana od snijega u pjesmi Zdravka Čolića nije bilo. Snijega nije bilo.
Vilma, visoka i snažna kobila, kao snijeg bijele boje i očiju crnih kao ugalj, trebalo je da se oždrijebi. Gotovo svakodnevno smo izjutra zazivali đeda Dragana: „Ima li novine? Kako je Vilma?“ Zabrinutim glasovima raspitivali bismo se za stanje gravidne Vilme, ukrupnjale i otežale kobile.
„Nije, djeco moja. Nije joj još vakat“, Dragan je prihvatao našu zabrinutost.

Namah smo skočili za stricom, ali nas strina vrati sa vrata.
„Gledajte vi svoja posla. Pustite Vilmu. Biće vremena za gledanje.“ Strina je majarila po kući.
Minuti su prolazili kao sati. Sati kao više njih. Toga dana godina uopšte nije prolazila. Toga dana ništa nije prolazilo. Babu je boljela glava cijelo jutro, pa je sa zamotanom glavom nervozno šetkala po kući, vazda tražeći samo njoj znan „prašak“ od koga bi joj glavobolja namah prošla, ali ga je, eto, neko našao, sklonio i zagubio.
Zabrinuti smo sjedili u toploj kuhinji, dok je miris sarme ispunjavao prostoriju, neveliku za sve naše brige i nadanja, a stari veker časovnik pažljivo odmjeravao svaku sekundu, koja je odzvanjala kao bubanj na „Marakani“ na čuvenoj utakmici Zvezde i Milana.
Zeleni mačak, koji uopšte nije bio zelen, ali je baba rekla da je zelen i zbog mira u kući nismo se bunili ni protivili, drijemao je pokraj peći, povremeno istežući šapice i mrdajući njuškicom, po čemu smo zaključili da se i on oblizivao na sarmu jer miševa nije ni bilo u kući otkad je stric iz Austrije donio mišolovku.
Na vrata je banuo stric. Vidno zadovoljan.
„Gotovo je. Cura je“, veselio se stric Vilminom dobitku.
Skočili smo na noge.
„Idemo da vidimo“, Stevo se ozari.
„Nikuda vi ne idete. Kasnije ću i ja sa vama, dok se Vilma malo odmori. Zajedno idemo“, izjasni se strina.
„Kakve je boje? Jel’ stoji na nogama? Ima li rep?“ pitali smo svakakve gluposti.
„Ždrijebe je kô lutka. Strpite se malo“, stric nas je smirivao.

Pojeo sam jednu sarmu. Uvijek jedem jednu sarmu. Jednu punjenu papriku. Jedan burek, jedne ćevape. Jedem jedan tanjir bilo čega.
Stevo je jeo dvije sarme, Vera i Mile takođe po dvije. Samo je stric jeo tri sarme. On je uvijek jeo samo tri sarme. Niko mu to nije zamjerao. Tri je nekako posebno lijep broj.
Tri želje, tri praseta, treća sreća, tri Ješina junačka dana.

„Znaš, Stano, nešto sam razmišljao. Imam traktor, prikolicu, kosilicu, ‘reno 6’, brusilicu, bušilicu, ali nemam konja. Znaš, kad Dragan bude prodavao ždrijebe, ja bi’ ga kupio, poslije kupiti još jedno te mu pripariti. Ne bi’ ja sa njima puno radio, ali bih rado imao konje“, stric je duvao u sarmu iako nije bila vruća.
Stali smo sa jelom i gledali u strica. Nismo mogli vjerovati čudu. Oči su mi se ispunile suzama radosnicama. Zamagljeni pogled usmjerio sam ka prozoru.
„Snijeg! Pada snijeg!“ uzviknuh.
Toliko sreće u jednom danu zaista je bilo previše. Bilo je sreće da je mogla da se rasporedi u tri priče.
Nakon ručka smo izašli na snijeg i gutali smo pahulje. Brojali smo ih, dok smo gledajući u nebo pokušavali da ustima uhvatimo najkrupnije. Jer najkrupnije pahulje su bile najsočnije. Zaista su dobro došle poslije sarme. Možda najbolja tačka na i toga dana.

„Idemo“, pozva nas strina.
Ozbiljni i tihi, kao onog dana kad je umro sad već odavno pokojni Nikola, ulazili smo u štalu. Opori teški miris iz štale zaustavljao nam je dah, da nam se činilo da će nas ugušiti. Ali nakon par trenutaka miris kao da se povukao u defanzivu i čeka da vidi naš slijedeći potez, spremajući kontranapad.
Vilma je stajala. Pored nje se motalo malo ždrijebe riđe boje, još nesigurno na nogama.
Kratki rep veselo je poskakivao sa svakim njegovim pokretom. Nimalo zbunjeno silnom svitom i vizitom, kao da se okuražilo te se još veselije uspremeta, stalno topotajući sitnim koracima o drveni pod štale.
Odmah smo znali da je umiljato. Naprosto bilo je umiljato od nosa, preko ušiju pa sve do kraja repa. Ubrzo su se male vlažne nozdrve našle u našim dlanovima. Veseli smijeh odzvanjao je štalom kad bi svojim jezikom polizalo čiji dlan.

Te noći san nije htio na oči. Maštali smo o konjima, junaštvu i pustolovinama, onako kako se može maštati samo u tim godinama. Kroz glavu su mi prolazili stihovi „Konja jaše Kraljeviću Marko…“
To malo ždrijebe naprosto je budilo prigušeno junaštvo, avanturistički duh, brigu za potlačenim narodima i narodnostima. Naravno, i manjinama, kojih je uvijek bilo tek toliko za jednu solidnu manjinu.

Nekako s jeseni, oko slave Svetog Tome ponovo su me svi putevi vodili u selo. Ždrijebe je poodraslo i već se nalazilo u štali.
„Riđa. Nazvali smo je po boji“, Stevo nas je, sav važan, upoznavao.
„Zoran, drago mi je“, predstavih se.
Tih dana najviše vremena provodili smo pored prozora, odakle nas je Riđa gledala svojim krupnim i pametnim očima.
„Znaš, na proljeće počećemo je učiti da radi. Jahaćemo. Ići ćemo u Laznoviće po kruške kad ih bude“, ozbiljnim glasom Stevo je izlagao svoje planove.
Iste večeri pod jorganom dogovorismo se da ćemo obići sav svijet sa Riđom.
„Čim se ljetos pozavrše svi poslovi, ja ću ti uzeti Riđu pa preko Plećine izbiti na Mandića vis te se spustiti pravo u Čađavicu, i onda preko Novog prema Beogradu pa na Mađarsku.
U Mađarskoj ću se snabdijeti ‘vajkremom’ pa pravo preko Rusije izbiti ravno u Kinu.“ Stevo je imao snimljenu čitavu trasu puta, pokazujući zavidno znanje kako iz geografije, tako i iz oblasti domaćinstva.
„Valja se pripaziti samuraja ako nastavimo preko Japana, ali sad je tamo onaj šogun Ričard Čemberlen. Nije neki zaguljen“, pokušavao sam predvidjeti moguće opasnosti.
Te noći bili smo se sa mongolskim Kublaj-kanom, indijskim maharadžama, podlim sultanima i nosačem Samuelom, mada nam nije bilo jasno otkud on u svoj toj priči.

Slijedećeg jutra na tavanu smo pronašli đedove gusle, prašnjave i dugo nekorišćene.
Nisu imale strune ni gusle ni gudalo. Od đeda Dragana saznasmo da se prave od konjskog repa i da ih treba namazati tamjanom.
Za tili čas u Stevinim rukama sijevnule su makaze.
„Oprosti, Riđa. Sve ovo činim zaradi nas i naših budućih poduhvata. Čemu sve naše junaštvo ako ga ne zabilježimo u pjesmi, da se prenosi s koljena na koljeno?“ Stevo se pravdao Riđi i potom odsjekao nešto struna s njena repa.

„Jaše konja naš Zorane momče,
Konja jaše sablju opasujee.
Pored njega pobratime Stevo,
Malo naprijed i još malo lijevo.
Jašu oni dva đogata ata,
Oko vrata srme od dukata.
Ne boje se nit se čega plaše,
Perjanica sa koplja im maše.
Pusti glase, naš Zorane momče,
Te s’ osvrće na svoje djevojče….“ odzvanjalo je sa tavana kuće.

Nizovi junačkih stihova dolazili su jedan za drugim. Svaki slijedeći bio je ispunjen sve većom hrabrošću i junačkim djelima. Nije bilo nepravde koju nismo ispravili. Čak sam uspio da se strogo osvetim Senadu što je napucavao svog jazavičara na mene u školskoj ‘80/81. A Stevo se dotače nepravde mu nanesene od strane okrutne učiteljice Mile, što mu uze klikere za Dan škole.
Boja glasa dočaravala je sve naše junaštvo, kojeg se ne bi postidjelo ni društvo iz Šervudske šume i bratija iz Ilindenskog ustanka. Od siline emocija i junačkog naboja, nabujalog iz ljutih bitaka, pucale su i strune na guslama.
„Sad ću ja. Ti, čekaj i pamti gdje smo stali.“ Stevo je malo-malo odlazio u štalu kod Riđe.
Što je bivalo više našega junaštva, to je bilo manje repa u Riđe. Jednom prilikom dođe Stevo sav usplahiren.
„Sunce ti jebem žarko. Eno Riđe sva kusasta bez repa. Kako ćemo s takvim konjem u svijet?’“ s tugom se Stevo povrati iz svijeta epskog stvaralaštva.
„Kad budu kuruzi dozrijevali, uzećemo kuruzne svile te uplesti u rep“, predložih.

Stricu se takvo rješenje nije nimalo svidjelo kad nas je slijedećeg jutra, ljut i bijesan, probudio.
„Daću ja vama Kraljevića Marka i vilu Ravijojlu, bando raspuštena!“ stric je kiptao od bijesa gledajući na obezrepljenu ždrebicu, umornu od muha, od kojih se nije imala čim braniti.
Stevan i ja smo zaždili na vrata pa pravo u ljeskar.
„Ovdje smo sigurni. Tu nas neće nikad naći. Ti sačekaj jutro pa na autobus i pravo kući. A ja ću se nekako do zime skrivati, a onda ću se privući do pojate i sušnice“, Stevo je kao i obično imao plan.
Negdje oko pola deset stomak je guslao neku svoju pjesmu, nimalo junačku. Hajduci se vratiše kući pokunjenih glava.

„Dođider ti, Jankoviću Stojane i ti, Kraljeviću Marko“, dohvati nas strikan za onaj dio kose pored ušiju odakle poslije kreću zulufi. Natjera nas da na smjenu čitav dan metlom branimo našu Riđu od muha. Izblijedi junaštvo u tili čas.

Shvatismo da je put junaštva težak i neizvjestan. Put za odabrane. Riđa nije ništa rekla, a i kad bi znala da govori, sasula bi nam svašta u brk.
Najveće junaštvo nam je bilo strica pogledati u oči tih dana. I Riđu, naravno.

Posljednja jesen jednog vremenjaka

„Djeco, brzo u kuću. Eto vremenjaka!“ upozorenje o kojem se nije moralo raspravljati.
Istog momenta napustili smo započetu igru i trkom pobjegli u kuću. Pored igračaka ostao je samo Luksi, malo zbunjeno štene pametnih crnih očiju i uvijek spremno za igru. Par trenutaka gledao je za nama dok smo prašili prema ulaznim vratima.
„Luksi!“ Vera kao da se sjeti ostavljenog šteneta.
„Ja ću po njega, a vi u sobu“, isprsi se Stevo, plavokosi deran.
Stevina osobina neustrašivosti već tada je izbijala na površinu, čineći od njega buntovnika sa samo njemu poznatim razlozima. Nerijetko bi batinama završila njegova neustrašivost, ali od suze ni traga. Prkosno čelo ukrašeno znatiželjnim smeđim očima i nebrojenim pjegicama djelovalo je preozbiljno za njegove godine.
Brzim koracima, kao da se nalazio pod kišom metaka, pogureno je trčao prema štenetu, koje se polako udaljavalo iza kuće.
Napeto smo čekali i izvirivali iza poluzatvorenih vrata očekujući da se Stevo vrati sa štenetom. Ali Stevo ne bi bio Stevo da nešto ne zakomplikuje. Njega nije bilo ni na vidiku.
Pogureni starac sa pohabanim šeširom, masnijim od nečije slanine, laganim staračkim koracima približavao se kući. Zeleni polupocijepani ranac visio je na išaranom ljeskovom štapu preko lijevog ramena, a u desnoj ruci oslanjao se na štap koji je neobičnim izgledom upadao u oči. Sav krivudav, zlatnožute boje, imao je tek malo zakrivljenu dršku koja se nazirala iza čvornovatih i poluzgrčenih prsta. Na dnu štapa metalno ojačanje kojim je on kuckao po tlu dok se teškim koracima kretao.
Stevo je kao tane uletio u kuću, sav poguren dok je s dlanovima ispod prednjih nogu držao Luksija, koji se zbunjeno klatio.
„Bog te mazô, u dlaku da ga nije vremenjak uhvatio!“ Stevo je imao običaj da neke stvari uveliča i pretjera preko svake mjere.
„Pričaj šta je bilo. Je li te vremenjak spazio? Kako si mu pobjegao?“ bili smo nestrpljivi.
Vremenjak je u nama budio i palio maštu.
„Taman da stignem Luksija, primijetim ja vremenjaka kako skida ranac sa ramena kao da želi uhvatiti Luksija i ponijeti sa sobom. Znam ja takve. Ko zna šta bi on sa njim radio, ovako malenim i nemoćnim. Možda bi ga začarao i pretvorio u vuka da ga prati na njegovom putu“, Stevo na trenutak zastade radi dramske pauze. „Kažu da je on đavo. Čuo sam gdje pričaju da se ničega ne boji osim krsta. Samo od njega on bježi. Da ste mu samo vidjeli oči, kako se sjaje nekim crvenim sjajem. Sav sam se naježio i osjetio kako se kočim od straha, ali ja ni pet ni šes’, zgrabim Luksija ravno njemu ispred nosa i bjež’ u kuću“, dodavao je Stevo i kapom i šakom, ali bilo ga je divota slušati.

Pričalo se o vremenjaku tada svašta. Dječija mašta svaki put dodavala bi još jedan stepenik, gradeći takvu kulu straha da bismo po nekoliko dana s teškom nelagodom odlazili bilo kuda dalje od kuće. O vremenjaku se pričalo i među odraslima, ali s jednom dozom opreza kad bismo mi bili u blizini.
Virili smo kroz prozor iz sobe na starca koji je već bio u dvorištu. Mnogo je pokazivao štapom prema kući. Glas mu je bio nerazgovijetan i slab, pa ga i pored najbolje volje nismo ništa razumjeli. Pogledao je prema nebu, dizao štap uvis i onaj rezbareni ljeskovi prut koji je nosio preko ramena, a o kojem je visio zeleni ranac.

„Biće da je ljut. Pokazuje na nas štapom. Bolje da se primirimo i nikuda ne mrdamo. Mogao bi da dozove gromove i da nas sve sprži.“ Stevo je na neki svoj način razumijevao i prevodio nastalu situaciju.
Začuše se ulazna vrata.
„Evo ih po nas“, uplaši se Vera.
Bila je to strina Stana.

„Svi junaci nikom ponikoše…“ doza ohrabrenja osjetila se u strininom glasu.
Brzo je poslovala po kući. Spremila je nešto hrane, zamotala je u papir, na kojem se nalazilo mnoštvo računa iz zadruge kod Rade Kapetanovića, koji je imao običaj da nalakćen za velikom tezgom provjerava svoju računicu, dok smo mi djeca pili „naru“.
Strina je odlomila veliki komad hljeba i sve to stavila u veliku kesu od „minas“ kafe koju je moj stric redovno donosio iz Austrije. Tek tada je spazila Stevu kako drži Luksija, pokušavajući da ga sakrije iza leđa.
„Ma nosi to pašče napolje!“ izgalami se na Stevu te mu opali šamarčinu da se sve prašilo. Ne uzmače Stevo ni pedlja, kao da je čekao još koji šamar.
„Šta čekaš? Puštaj to pašče napolje! Ko je još vidio da se pašče unosi u kuću!“ U strininom glasu osjećala se ljutnja, koja će brzo proći.
„Nego, jeste li gladni, djeco?“ kao da se maločas ništa nije dogodilo, strina je već nudila da se nešto pojede.
„Strina, ali uzeće ga vremenjak!“ zavapih, unaprijed žaleći Luksija.
Stevo je samo odškrinuo vrata i pustio Luksija, koji je ostao kod praga i onako pseći zakretao glavu fokusirajući pogledom vremenjaka.
Tiskali smo se na prozoru plašeći se za Luksija. Luksi je bezbrižno odšetao do vremenjaka. Po njegovom ponašanju zaključivali smo da se ničega ne boji. Vremenjak se sagnuo i pomilovao Luksija po glavi. Nakon toga Luksi se umiljavao oko njegovih nogu.

„Jesam li rekao? U vuka će da ga pretvori. A onda, jao li se nama! Ja u školu više neću ići“, Stevo je još jednom preuveličavao stvari onako kako samo on umije.
„Neće, Stevo, vidiš da se igra sa njim“, pokazah mu rukom.
„Neke, neka, samo ti tako misli. Ti ćeš s jeseni u školu u Novi, a ja kroz jarak, a vučina čeka na mene dok ga vremenjak čeka kod močila“, Stevo se nije dao.
Starac je sjedio na panju ispod stare jabuke. Činilo se da se odmara. Rukama je stalno nešto mlatarao i štapom pokazivao čas prema nebu, čas prema kući, čas ko zna gdje.
„Jel’ vidite? Kažem ja vama, samo se vi smijte Stevi. Stevo nije budala.“ Stevina plava kosa kočoperila se kao krijesta velikog crvenog pijetla dok bi svakodnevno dijelio megdan na armanu sa đed Draganovim pijetlom. Velikim šarenim pijetlom. Pobjednikom mnogih davno zaboravljenih borbi i već pomalo ostarjelim.

Nakon nekog vremena vremenjak je sa polupocijepanim rancem na štapu prebačenim preko ramena, teškim korakom polako zamicao niz klanac. Luksi ga je pratio jednim dijelom puta, pa zastao. Par puta je zalajao kao da se pozdravlja sa njim i trkom se vratio kući.
Te večeri nismo se dokasno igrali napolju. Neka nelagoda koju je donio nepoznati starac tinjala je među nama. Bilo je vrijeme spavati.
Usljed nevremena nestalo je struje. Petrolejska lampa obasjavala je veliku sobu, u koju se rasporedilo nas petoro djece.
„Nije ovo sve slučajno. Od onako lijepog dana vidiš na šta noć izađe. Đavolja rabota“, ponavljao je Stevo.
„Ja sam jednom pred zadrugom vidio kako mu je Mizan pokazao krst. Da ste samo vidjeli taj bijes u njegovim očima. Taj nerazumljivi urlik za tren nas je rastjerao“, Mile je dodavao mirođije u noć koja je zlokobno kucala na prozore naše sobe.
Nisam dugo mogao da zaspim te noći. Tavanske grede su škripale, dok se vjetar lutalica provlačio između biber crijepa i prevrtao neke stare stvari na tavanu. Drhtao sam od blage groznice, dok me nije san obuzeo.
Te noći sanjao sam neke nepovezane snove. Isprekidane i haotične. Nisam im nikad pridavao značaj, ali sam tog jutra imao neki čudan osjećaj.

Nakon nekoliko dana vratio sam se kući. Vrijeme ljetnjeg raspusta bilo je iza nas. Školske obaveze polako su bacale u sjenu pomenute događaje. Nove avanture Robinzona Krusoa i Petka plijenile su i privlačile moju pažnju. Dakako i Zagorove avanture budile su mi maštu.

Te jeseni umro je i zagonetni starac.
„Strina, šta je bilo s vremenjakom?“ upitao sam je znajući da se ona njega nije plašila.
„Život, Zorane. Mnogo nevolja u jednom životu. I previše za jedan život u pogrešnom vremenu“, u njenom glasu osjećao sam tugu i razočaranost.
„Nerazumijevanje je gadna stvar. Imaćeš prilike da se s njim upoznaš u životu“, završi strina.
Nisam je tada više ništa pitao. Umrla je nakon par godina, jako mlada.

„Vremenjak“ se zvao Janko. Gluvonijemi starac rođen u pogrešno vrijeme. Bojao se krsta zbog smrti svojih roditelja, nakon čega je počelo njegovo stradanje u svijetu nerazumijevanja.
Janko je umro. Svijet nerazumijevanja i danas živi, hranjen strahom i nesposobnošću da nas prihvati onakvima kakvi jesmo, sa svim manama i nedostacima. Ne dozvolite nikad da vas nerazumijevanje prevede na stranu straha i isključivosti.

Blago crvene planine

Mislim da je mali broj onih koji ne vole svoje ujake. Pogotovo kad si klinac koji voli mlijeko, a ujak je taj koji ga svakodnevno isporučuje u onim kanticama za mlijeko, sa poklopcem i ručkom za nošenje. Ujak je to mlijeko zvao varenika, a ja opet mlijeko.
Svejedno, volio sam mlijeko, a volio sam i bijelu kafu. I ujak je. Kako i ne bi, kad je mlijeko zdravo i kad oni koji ga piju postaju snažni.

Subota ujutro. Ujak je bio vrijedan. Mlijeko je bilo isporučeno već oko sedam sati. Nakon toga ujak je otišao po namirnice u grad.
Odmah sam ustao. Molio sam majku da mi napravi za doručak bijelu kafu i marmeladu.
„Hoćemo li danas na brdo?“ pitao sam majku misleći pri tom na babu i ujaka.
„Ići ćemo kad se otac vrati s posla. Poslije tri sata“, pojašnjavala je majka servirajući doručak.
„A kad bih ja sa ujakom krenuo čim se on vrati sa posla…“ predložio sam dok sam širokim zagrizom otkidao parče šnjite hljeba namazane marmeladom i zalijevao je bijelom kafom. Ciglasti brkovi su lijepo pristajali uz moju mornarsku plavo-bijelu majicu na sitne štrafte.
„Znaš, brko, pitaću ujaka. Ako mu ne budeš smetao, možeš ići.“ Majka nije imala ništa protiv moje želje.
Navalio sam na hranu kao Čiko Gonzales.

Ujak se brzo vratio. Imao je veliki crni muški bicikl sa ramom (sa šipkom – za prevoz nećaka, kako bi moj ujak rekao). U cekerima skupljene stvari, a bicikl je stajao naslonjen na ogradu od stepenica.
Majka je spakovala kanticu od mlijeka, aluminijskosive boje. Ujak je ušao u kuću. Majka mu je napravila sok. Dogovor je pao. Idem sa ujakom.

Ujak me je posjeo na bicikl. Na guvernalu cekeri sa namirnicama i kantica od mlijeka koja je zvonila na makadamskom putu.
„Imam novi Zagorov strip. Znaš onaj veliki vanredni“, ujak je znao da volim stripove.
„Stvarno?! Gdje ti je? Jel’ kod kuće?“ zasipao sam ga pitanjima.
„Ma ne, tu je u cekeru“, obradova me.
„Vidim ga sad. Daš mi odmah da ga čitam kad stignemo“, bio sam nestrpljiv.
„Važi. Ja ću večeras kad završim sve poslove“, potvrdi ujak.
„Ura! Jedva čekam!“ Nisam mogao da sakrijem svoje oduševljenje.
Vozili smo se nekih pola sata. Ujak je snažno okretao pedale i nikada se nisam bojao voziti s njim. Bijela kapa sa šiltom, malo kormilo na kapi i mornarska majica činili su da se osjećam kao kapetan broda. Veliki točak je gutao metre puta dok je bicikl poskakivao. Kantica od mlijeka ili, kako moj ujak kaže, varenike stalno je lupkala, čas po biciklu, čas po mojoj nozi.
Zadnju dionicu puta prelazili smo pješaka. Nekih trista metara uz strmi uspon. Ja sam nosio kanticu od, sad nije bitno da li je varenika ili mlijeko, i Zagorov strip.
Zadihan i znojav, ugledao sam babinu kućicu na brijegu kako proviruje ispod velikih stabala šlame nakićenih crvenim slatkim plodovima.
Za nekoliko minuta izbismo pred samu kuću. Baba je bila napolju i već nas je izdaleka primjetila. Gari je lajao i stalno se vrtio ukrug, nakon čega bi se propinjao na zadnje noge.
Baba mi nije dala da vruć popijem ’ladne vode. Malo sam se odmorio.
Brzo sam uzeo ćebe i odjurio u hladovinu ispod šlama. Prostro sam ćebe na meku travu, ispod šlame tetke Milke. Naime, svaka tetka je imala svoju šlamu. I moja majka je imala svoju. Imala je i Savka svoju šlamu, i Dara, i Bojana, i Rosa. Sve su imale svoje šlame.
Ipak, pod šlamom tetke Milke bilo je najbolje. Dobar pregled malog igrališta, prilaznog puta; hladovina dobra, a trava meka.
Veliki strip, velikog formata. Zagor. Blago crvene planine. Legao sam potrbuške. Podbočen na laktove udubih se u avanturu u kojoj sam želio da uživam. Pročitao sam desetak stranica, a ruke su mi bile utrnule. Izvalih se na leđa. Čitao sam opet desetak strana. Spustio sam strip. Tražio sam blago. Gledao sam kroz krošnju šlame koja je dobro rodila. Brodovi paperjastih obala plovili su pučinom neba. I ja sam plovio kroz avanture zajedno sa Zagorom i Čikom. Nekoliko mrava navratilo je do mene. Uputih ih nazad. Nisam bio za to da mi prekidaju uživanje. Grozdovi crvenih krupnih šlama visili su na krajevima grana, nekoliko metara iznad mene. Udubih se u čitanje. Zagor je bio sjajan kao i uvijek. Čiko je mislio samo o hrani. Ogladnih pored njega.
„Baba, baba, namaži mi masti na hljeb“, otrčao sam u kuću do babe.
„Samo malo, babino zlato, sad ću ja.“ Baba odmah pođe da namaže masti na hljeb, sve sa crvenom paprikom.
Velikim zalogajima tražio sam blago crvene planine. Strip se bližio kraju. Još jedan sjajan strip. Uživao sam ležati na leđima i gledati kroz krošnju dobro rodile šlame.
„Uh, ona je dobra. Da sam Zagor, sad bih se popeo i kô od šale obrao one najslađe na krajevima“, razmišljao sam.
Popeh se na šlamu. Nisam dohvatio one najljepše, ali smlatio sam dosta onih zelenijih i kržljavih što sam smio dohvatiti. Sišao sam sa stabla zadovoljan svojom malom avanturom. Opet sam legao na ćebe i posmatrao šlamu. Stvarno je dobro rodila.
Došlo je i par komšijske djece iz moje ulice. Bio sam ponosan na babine šlame. Znao sam koliko su ih uvijek svi hvalili.
Pored djece, babino najveće bogatstvo su bile te šlame. Nije imala mnogo mogućnosti da obraduje nas unučad, ali kad bi god šlame rodile, jedan od dvojice ujaka koji su živjeli još kod babe ubrao bi šlama i baba bi to slala svojim unučadima. Moje komšije su te šlame zvali hašlame, ali bez obzira na to baba ih je uvijek puštala da se popnu i naberu sebi.
„Djeco moja, samo vi sebi naberite šlama. Samo nemojte pasti i nemojte mi lomiti grane“, molila bi sve koji bi se peli na šlamu ili hašlamu.

Malo kasnije došao bi Goran. Kao mačak po cijeli dan bi se motao oko šlama i stalno potkupljao one koje bi veća djeca otresla sa stabla. Goran je bio dijete razvedenih roditelja koji je živio kod svoje babe, a komšinice moje babe s kojom je svakog dana pila kafu u jedan sat. Baba bi govorila da će je glava boljeti ako ne popije kafu.
Možda zbog toga što nisam želio da me zaboli glava ako ne popijem kafu, nikad je nisam ni počeo piti. A i neću. Ne bi mene moja baba lagala. Kako da svaki dan stignem popiti kafu u jedan sat poslije podne? Inače bih morao nositi povez oko glave kad bi me zaboljela. Baš kao i moja baba.
Jednom prilikom Goran se toliko najeo šlama da ga je protjeralo. Zajebavali smo ga otada i zvali smo ga Špica. Po onim sjemenkama koje je jeo sa šlamama.
U jesen su došli njegovi roditelji sa bijelim stojadinom zagrebačkih tablica i sa malim bokserskim rukavicama svezanim za retrovizor koje su se ljuljale kako bi stojadin poskakivao na putu. Zavirivali smo u stojadina i brojali kasete. Imao ih je kao disko. Bio je tu i Mitar Mirić, i Šaban Šaulić i još neki.
Sutradan je Goran odlazio sa ocem i majkom koji su konačno našli zajednički jezik. Samo ne znam koji. Španski ili italijanski. Tako bi moj otac ponekad govorio, „jel ja govorim španski ili italijanski?“
Goran je dugo mahao iz bijelog stojadina sa crno ofarbanim pragovima.
Taj dan kad je vidio moju sestru, rekao je svojoj babi:
„Baba, kako je Ceca lijepa. Lijepa je kô banana.“ Bile su to njegove posljednje riječi.
Od tada je prošlo blizu trideset godina. Nisam ga nikad poslije vidio. Zapamtio sam njegove riječi. Tako jednostavne i iskrene.
Moje babe nema već dugo godina. Nema ni velikih šlama koje bi rodile. Onako krupne i crvene i slatke. Stvarno su bile velike. Bile su kao planine.
Kad god da pomislim na te trenutke, bude mi jasno da nikad nisam bio bliže blagu crvenih planina.
Tako je. Blago crvene planine za moju babu su bile šlame. Za mene je to tada bio strip. Ali danas sam siguran da je moja baba imala pravo. U toj hladovini svake godine za vrijeme ljetnih godišnjih odmora skupilo bi se babinih devetoro djece i mnogo, mnogo unučadi. Pod šlamom, najveće babino blago. Blago crvenih planina.

p.s. šlame je ovdašnji izraz za slatke crvene ukusne trešnje od kojih mi i sad zaiskri pogled

Kalendar moje najbolje godine u životu

„Hvala ti Bože“, glasno se zahvalih Bogu.

Osjetih se neprijatno. Postiđen svojom odeždom u svlačionici bez keca u rukavu. Postidih se svoje golotinje, neznanja. Bio sam akter romana koji se pisao, a nisam umio da nakon novog pisma složim i najsuvisliju misao koju bi revnosni čitaoc zapamtio i uskladištio u korteksu svoga sjećanja, potegao kao mač kojim bi presjekao gordijev čvor neznanja, zablude u kojoj je živio sve ove godine. Bio sam akter serije, španske ili meksičke sapunice u kojoj je opet po ko zna koji put slijepac progledao, amnezirani kauboj povratio sjećanje nakon pada sa razuzdanog konja a, izgubljena i neželjena djeca pronašla svoj dom. Gnijezdo iz kojeg su ispali nejakih krila za let.

„Božo je On“, gotovo uzviknuh.

Bio sam bijesan na sebe, na ulogu slijepca u dugoj seriji, sapunici u kojoj je i najdokonijoj domaćici bilo sasvim jasno da ću ja progledati, dječak na kraju sage pronaći svoj topli dom i zasluženu ljubav. I pored toga plakala je dokona domaćica nad sudbinom dječakovom, plakala nad sudbinom slijepca, svojom sudbinom. Plakao sam i sam zbog zablude i ničim zaslužene nezahtijevne uloge. Nedostojne i najmanje kritike, novinskog stupca ili kakve kričave slike na jeftinim majicama kakve se nude i mogu naći na buvljacima. Uostalom portret slijepca ne bi bio portret njegova karaktera. Bio bi to još jedan neuspjeli omaž umjetnika koji je htio da kaže da stvari vidi drugačije. I čemu onda portretisanje?
Publici željnoj spektakla pružena je još jedna bajka. Ja u njih nisam vjerovao, nisam ih volio. Nisam volio ni patetiku koje je bilo isuviše u našim malim željama za gram pažnje, sažaljenja od kojeg nikakve koristi do samo još jednog propuštenog voza za buvljak na kojem izlažemo i prodajemo svoje poraze, slabosti.
Moja slabost su suze.
Odlučih da s njima trajno raskrstim na jednom takvom buvljaku. Provlačeći se između improviziranih štandova sa bogatom ponudom nepotrebnim i neupotrebljivih stvari bez pravog imena jer su odavno izgubile svu svoju prvobitnu svrhu tražio sam način kako da na pravi način izložim svoju robu. Slabost koje se odričem. Prodajem u bescijenje, razmjenjujem za istu ili još goru.
Lutajući tako između muzeja naše propasti, izgubljenih iluzija, potrošenih nada i surove realnosti koja je uzgred budi rečeno jedina istakla svoju cijenu gotovo potroših dan. U sam smiraj još jedne predstave nekako mabasah na neznanca koji je prodavao jedan kalendar. Ništa više od toga. Posmatrao sam neobičnog trgovca koji je samo stajao i na prstu držao zidni kalendar.
Gledao sam u njega i zavidio mu na prodajnom štandu. Nije na njemu bilo ništa suvišno. Maštao sam o sličnom. Kako pronaći način da izložim suze?
Posmatrao sam kalendar nekoliko trenutaka. Bio je to stari kalendar iz 1986-e godine.

„Ko bi to uopšte kupio stari kalendar“, pomislih.

Neznanac se nekako još više učini važnim te zauze još ponositiji stav toliki dijametralno suprotan njegovom dotrajalom kaputu.

„Znate, kalendar nije običan, poput drugih koje možete vidjeti na nekom od ostalih štandova. To je kalendar moje najbolje godine u životu“, reče.
„Šta je sa ostalim kalendarima?“, upitah.

Nakon nekoliko trenutaka odgovori.

„Nije ih bilo.“

Na tren pomislih koliko bi koštao takav jedan kalendar. Koliko bi nedostojna bila moja ponuda za prostom razmjenom. Koliko bi kalendar bio u stanju da bude dio fer pogodbe. Ko bi dobio, ko izgubio?
Taman izustih da iznesem svoju ponudu kada me glas neznanca prenu.

„Znate, ne znam kako je sa vama, ali ovaj kalendar definitivno nema cijenu. Mnogo je više od 365 dana, 12 mjeseci. Kad malo bolje razmislim uopšte ga ne prodajem. Vratiće se on još jednom sa svim onim sretnim danima“.

Povjerovah u njegovu samoobmanu. I bi mi lijepo. Premotah sve one lijepe godine koje bih rado da se vrate. Zakotrljah još jednom klikere ispod terase jednosobnog stana sa Božom. Školske nestašluke. Ali u ponudi je bila samo jedan kalendar i jedna godina, a ja sam suza imao mnogo više.
Ne nismo niti on ni ja iskreno željeli razmjenu.
Nakon nje izgubili bi sve. Svoje pravo da ponudimo ono što je samo naše. Pravo na svoje mjesto na buvljaku, iluziju da zaista imamo šta ponuditi i da sve to nema cijenu.

Neplanirani pogodak

 

Nerazumijevanje i neznanje je odlično sjeme za svaki nakon toga izazavani nesporazum i strah. Danima se jedan ludi strah uvlačio ispod mog pokrivača i tjerao san pod ormar od orahovine sa posterom Sedmorice mladih ispod kojih se nalazio kalendar dobijen kao poklon uz VečernjeNovosti.Nekako još u proljeće kroz moju ulicu prostrujala je vijest.

„Sunetiće(obrezivanje). Frgu.“-kratko i jasno.

Moj generacijski drugar i komšija imao je više pjegica po licu nego Elko i Senda zajedno klikera i sličica fudbalera saSvjetskog prvenstva u fudbalu u Španiji 82-e.

„Frgo jel istina?“-upitao sam ga dok je lagani proljetni pljusak kupao prašinom obogaćen put. Prašina je mirisala nekim svojim mirisom. Velika lipa sa širokim listovima odolijevala je kišnom naletu.

„Kad mi babo dođe iz Austrije na ljeto.Poslije škole. Doći će i dajdža. Obeć’o mi traktor kupiti. Onaj veliki plastični iz robne kuće.“-Frgo kao da je osjećao svu ozbiljnost situacije pa se doimao još ozbiljnijim nego što je bio.

Frgo smo ga zvali zato što je stalno bio ispunjen kvrgama i oteklinama zbog padova. Penjao se po drveću vještije nego Tarzan one nedjelje kad smo sa školom išli na kino predstavu. Brstili smo kikiriki i gađali se žvakama.

„Jel boli?“-pitao sam ga.

„Ma boli, al’ moramo jednom ljudi postati.“-rečeFrgo.

Nekako tad i poče kišobran od lipe da popušta pod naletom kiše. Sad dal’ od kiše ne znam na licu mu se ocrta mokri trag.

„Poslije mene će Senda, a onda iBrundo.“-počeo je da nabraja sve komšije i naše vršnjake.

Kiša je sve jače dobovala. Pljusak je dobijaona intenzitetu.

„A ti?“-upita me.

Hiljadu iglica kao da me ubode.

„Ništa ne znam.“-rekoh.

„Ja odoh kući. Ovo izgleda neće stati.“-reče i odjuri Frgo preko mostića od kamionske šasije pravac kući.

Ostao sam trenutak sam.

„Krenulo je.“-pomislih i dadoh petama vjetra.

Danima me je kopkalo sve to. Niko mi u kući nikada nije pričao o tome, a evo svi moji drugari su na nekom spisku za sunećenje. Bojao sam se toga, a nikome nisam pričao o tome. Noćima san nije htio na oči. Čim bih zažmirio na oči mi je išao Frgo sa traktrom, berberin sa oštrim brijačem kojega je oštrio od kožni remen koji je visio odmah pored ulaznih vrata.

Odlučio sam to više nikome ne spominjati.

„Dobro je dok me ne spominju. Možda me izaborave i preskoče ove godine, dogodine ću ja ojačati pa ću ih praćkom otjerati.“-mislio sam dok sam pravio praćku i naprazno zatezao gumu u pravcu odakle bi berberin došao sa svojim brijačem.

Toga dana od mojih drugara niko nije bio napolju. U mojoj ulici gostovali su Safet Isović, Himzo Polovina i mnogi drugi.Poslije sam čuo neke glasove za koje nisam bio siguran čiji su ali sam bio siguran da ih niko normalan ne bi pozvao na slavlje da pjevaju.

Pritajio sam se u kući i vodio neke svoje ratove sa indijancima i kaubojima u zamišljenoj pustinji stvorenoj od zgužvanog ćebeta ispod stola.

Toga dana nekoliko puta spasio sam karavan od indijanskih zasjeda. Bio ranjen, maramom koju sam nosio oko vrata podvezao sam ranu ali nadasve nadljudskim naporima svladao sam bol i porazio nadmoćnog neprijatelja. Poštedio sam zarobljenike, ranjene neprijatelje i pustio sam ih.Konje takođe nisam zadržao, ali su mi oni u znak zahvalnosti za milost i viteštvo koje sam pokazao poklonili snažnog i mladog mustanga . Popušili smo lulu mira. Zakašljao sam se a svi su se meni smijali. Na luli uprkos preporukama vlade nije pisalo da je pušenje lule štetno po zdravlje i da se ne preporučuje trudnicama zbog beba.

Bili su mi zahvalni. Jasno se to vidjelo u njihovim očima. Pobratimio sam se sa njihovim poglavicom Crvenim Sokolom, kojije opet bio pobratim i sa Teks Vilerom, koji opet nije imao milosti zaneprijatelje i bojali su ga se svi ugostitelji Divljeg Zapada. Dugo su mi mahali.

Osvrtao sam se dugo za njima. Mahao sam i ja.

Safet Isović nije imao milosti prema meni.Vratio me je na drugo bojno polje. Mjesto gdje se trebalo iskazati i pokazati muškarcem. Ne znam da li su Frgo, Senda i ostali pustili suzu. To sad nije ni bitno.

Bili su oni veliki i hrabri ljudi i da su suzu pustili. Frgo se smio popeti gdje niko drugi nije smio i uvijek je jeo najbolje šlame koje smo mi ostali mogli vidjeti jedino na reklami ili u obrazovnom programu, a Senda je driblao mnogo bolje od svih u ulici, a najdrskije one starije koji su se htjeli na nama pokazivati, pa kad mu ništa ne bi mogli oni bi ga rušili, a on bi se još više okuražio i još više driblao.

Drugog dana Frgo je imao svoj traktor jedan kroz jedan ali ga nije smio voziti. Nosio je suknju. I Senda je nosio interesantan model koji se nosio tih godina. I Zibijana je imala istu takvu.

Kuražili su se da nije boljelo.

„Šta si se ti prep’o.“-Brundo me ohrabri.

„Neće tebe sunetit.“-ljepše riječi nisam mogao čuti.

Bilo mi je čudno živjeti tih par dana. Po prvi put moji najbolji drugari su nosili suknje. Ja sam bio jedini muškarac u društvu. Stvarno sam se uvjerio da suknje nisu za muškarce. Za suknje su djevojčice koje su onako bijele i čiste bile lijepe ko banane.

Narednih godina i drugi iz ulice su dobijali bicikle, trotinete, lopte. I suknje.

I Kenan i Fetim. I  Kemal je dobio suknju. A njega sam često fiktivno vozio na poni biciklu dok smo išli u Trst po žvake okrugle.

Kenan je volio fudbal. I ja sam. Nisam baš bio rad za protivnika u suknji, ali prihvatih izazov. Dodavali smo se loptom.

Odjednom poriv rasnog strijelca proradio je umeni.Susret je ušao u sudijsku nadoknadu. Vremena je bilo sve manje. Uputio sam precizan i snažan šut Tigrovom gumenom loptom sa bodljama iz koljena i pogodio prepone Kenanove poput Paola Rosija u Španiji 82-e.

Isuviše sam se zanio. Kenana je suknja spriječila da učini nešto više.

Valjao se po zemlji i plakao. Savladala me je panika. Istrčali su svi njegovi na ulicu. Stajao sam uplašen.

„Pa samo sam šutnuo loptu. Nisam namjerno.“-pravdao sam se sebi.

Pobjegao sam kući. Nisam nikome ništa govorio.Svakoga trenutka očekivao sam nekog od Kenanovih na vratima.

Bilo me je strah. Stid zbog učinjenog.

Nekoliko dana izbjegavao sam proći pored njihove kuće. A to je tek bio problem. Koristio sam komšijske bašte, potok istazicu pored mezarluka. Bio sam kao Indijana Džons. Moje ponašanje nije nikoga ostavljalo ravnodušnim. Trajalo je to par dana sve dok nisam spazio Kenana u kratkim hlačicama. Istim onakvim kakve sam ja nosio. Od farmerica sa skraćenim nogavicama.

„Živ je.“-prošlo mi je kroz glavu.

Vidio sam osmjeh i na njegovom licu.

„Imaš jak i precizan šut. Kao Dževad Prekazi.“-reče mi Kenan.

„Znaš mnogo ti bolje stoje hlače. Iskreno bio si ko neka tetkica.“-rekoh mu ne spominjući da sam ja navijač Zvezde i da sam više volio Đoku Bombu.

Dugo smo se smijali. Fudbal je polagano dobijao na snazi i intenzitetu.

Do polaska u školu više se niko nije sjećaosvega toga.

Bio je to moj nesrećan šut u suživot. Srećom mi o tome tada nismo ništa znali. Lopta je bila okrugla sa svake strane. Svako je imao svoje bolne tačke. Ja taj dan pogodih jednu iz neznanja.

Mnogo godina kasnije šut u međunožje mnogo je više bolio. Taj šut nije bio bezazlen. Bio je plasiran. Pravila igre neko je razrađivao iz prikrajka.

Mi smo bili fudbaleri bez selektora taktičara.

Fudbal se u suknji ne može igrati. Ma s koje strane lopte bio.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, beskompromisni šuter sa ivice šesnaesterca.

Patike od sedam milja

Kroz čitav moj životni vijek jedna je stvar uvijek izazivala nelagodu. Kupovina obuće. Mnoge stvari nisam shvatao, tek jedan djelić pokušavam da saznajem upravo sada.

U ranoj mladosti nisam imao veliki utjecaj na izbor obuće. Podrazumijevalo se da mati odabere najbolju obuću, u kojoj će noga biti komotna i suha. Sve ostalo je bilo nebitno. Nije bila bitna cijena. Za djecu se ne pita. Jedino se nije mene pitalo. Malo po malo i moj ukus počeo je da dolazi do izražaja, i već tada se polako počinjao pokazivati razalz između mojih želja i razumne kupovine.
Vremenom je preovladalo moje mišljenje, moja želja i na kraju nekakva moda vremena u kom se živjelo. Ali pišući ovo sjećam se svojih cipela koje mi je majka kupila kad sam pošao u školu te davne 79-e.
Moja mati i otac tada jedini zaposleni u porodici, ponosni na svoga đaka prvaka, nisu žalili novca da me upristoje za buduće izučavanje nauke. Ponosna mati je pred pedagogom zadovoljno posmatrala kako sričem slova i čitam ćirilicu i latinicu, brojim i crtam. Nikad neću zaboraviti karticu sa brojem 1. koju sam dobio kao prvoupisani učenik te 79-e godine. Počelo je užurbano sređivanje đaka prvaka. Kupovalo se najbolje, u ono doba šta se imalo. Krenuću od košulje. Neboplava košulja, ispeglana, simbolizrala je nebo, slobodu i čistoću. Panatlone na peglu nježnozelenkaste boje jako popularne tada odavale su moj sklad sa prirodom i ekologijom. A cipele. E to je tek priča za sebe.
Lakovane crvene cipele, sa petom. Špicoke kako sam ih ja tada zvao. Presijavale su se na suncu. Mati ih je svakodnevno mazala zaštitnim kremama i laštila da su se blistale kao nove. Pretpostavljam da su to tada bile najmodernije cipele za šminkere i mangupe. I mogu vam reći da sam se tako i osjećao. Ponosan sam bio na njih. Do tada cipele mi nisu ama baš ništa značile. Tad sam prvi put zakoračio u život korakom jednog mladog čovjeka. Dok sam izučavao školu i nauku nisam ni primjetio kako sam polako izrastao iz njih. Bile su mi prve prave muške cipele. Sve druge poslije njih nisu mi bile važne. Bile su samo cipele i ništa više.
Do polaska u školu od sportske obuće prakticirale su se plave teniske ( mi smo ih zvali tene), bile su tankih đonova, od plavog platna i sa bijelim pertlama i gumiranom kapom na vrhu. Dugo su se još one provlačile kroz život na časovima fizičkog vaspitanja. Dugo su činile jedan dio propisane uniforme, plavog šorca i bijele potkošulje. Bili smo ko jedan.
Tek poslije u moj život su uplovile prave pravcate patike. Kožne patike bijele boje sa štraftom koje danas zovemo PUMA. Bio sam brži od vjetra, siguran da mi patike PUMA tada zvane šprinterice daju potrebnu brzinu. Sjećam se i onog bolnog rastanka od njih kad nisam imao hrabrosti da bacim već pocijepane patike nabijene emocijama svakodnevnih dječijih maštarija. Svi koraci od sedam milja bili su daleko iza mene, ali uspomene i zajedničke tajne koje smo urotnički dijelili nisam mogao da odbacim. Krio sam ih par dana i potajno obuvao kad bih polazio na sva naša tajna mjesta. Bio sam siguran u njih, njihovu odanost i riješenost da djetinjstvo izguramo punom parom. Moja tajna bila je otkrivena par dana kasnije, patike poslane u zaborav prekriven sjenkom novih neinteresantnih albatros patika. Ali nisam zaboravio moje PUME od sedam milja.
Njih više odavno nema, ja ih nisam zaboravio, samo ih nisam spominjao sve ove godine, jer bi mi svi rekli da sam blesav, a Vi mi nećete zamjeriti na tom. Zbog toga sam sa Vama, Vi koji me razumijete.

Učitelju vrati mi klikere

Hiljadu puta sam sebi postavljao pitanja, ponekad i sumnjao u sebe i odgovore. Neki su odgovori i bili loši, neke sumnje su bile opravdane, a neke i nisu.

Sjećam se davnih osamdesetih, školske klupe i treme zbog slabo naučene pjesmice iz čitanke, sumnje da ću dobro odrecitovati jednu za mene nelogičnu pjesmicu.
„O učitelju vrati mi klikere…..“ zastao sam na pola, negdje oko klesara sa Brača, učiteljica nije imala razumijevanja za moju trenutnu blokadu. Prva jedinica u mome školovanju. Bio sam tužan, razočaran. Nisam bio štreber, nisam bio ni ljut na jedinicu, bio sam ljut na sebe. Nisam očekivao kaznu za klikere. Nisam nikad volio kazne, ni da ja nekoga kažnjavam.
Prije nekoliko dana u moje ruke došao je jedan zalutali kliker iz mog djetinjstva. Donijela mi ga je moja kćer. Uzeo sam kliker u ruke, vrtio ga među prstima i dugo gledao u njega kao da ga nikad nisam vidio i kao da nikad nije postojao u mome životu, a onda.
Stakleni kliker sa tri crvena krivudava perca kao plamen zaigrali su mi pred očima. U trenu sam zaboravio sve problema. Što sam ga više vrtio u prstima problemi su sve više nestajali činili se sve manje važnim, gotovo postajali besmisleni. Vrtio sam i vrtio, i kao filma slike počeli su se vraćati trenuci koje sam sakrio u fioku starog stola na tavanu, svilenom paučinom zaključanom i sa tamom devet noći obojanim i osiguranim od lažnog djeda mraza.

Ja, novi kliker, moje djetinjstvo,megdan i mnoštvo mojih po svijetu razasutih prijatelja i teških protivnika u meču koji je morao da odluči ko je najbolji do polaska u školu. Bitka je bila bespoštedna. Korišten je sav arsenal taktičkih rješenja, nadmudrivanja. Bitka se odužila pa smo je nekako na prečac završili bez izrazitog pobjednika sve u žurbi da se stigne u školu.

„O učitelju vrati mi klikere..“ i sve ono potrebno da se završi taj sjajni meč, da opet zajapureni, nakostriješeni zbog stalnog pomjeranja u igri gdje ne postoje prvilegije i gdje iza klikera samo stoji par koncenrtisanih očiju boje oblaka i Une, boje sunca i meda. Vrati nam učitelju sve one klikere što tebi ništa ne znače, a jedinice nismo ni zamjerili, neka ih, dio su procesa sazrijevanja.
I ona računaljka u ćošku učionice sa crno bijeli kuglicama, koju sam nedavno vidio u jednoj seoskoj školi, onako usamljena veselo me gledala dok sam prstima prelazio po već ispucalom laku na njima. Kako je laka bila ta matematika, matematika gdje su dva i dva uvijek četri, a ne… Kuglice su bile još uvijek tople od malih radoznalih i uplašenih prstiju učenika jedne male seoske škole koja nestaje. Osjetio sam i lagani strah od računaljke kao da me pita, Šta će biti sa mnom?. Ne bih joj znao reći odgovor. Potražio sam ga na crtežima zalijepljenim po zidovima i prozorima ostarjele i opustjele škole. Jabuke su bile i krupne i crvene, kruške upravo onakve kakve ih najviše volim. Nisam vidio ni jedno zabrinuto lice pa ni tužno. Ona linija koja bi predstavljala usne uvijek je bila razvučena u iskren osmjeh.
Bio sam i sretan i tužan. Ganula me ta iskrenost male složne družine jedne škole koja umire. Sretan sam bio jer još sam u crtežima prepoznao sve ono u šta i dan danas vjerujem. Želim toj djeci da nikad ne odrastu u svojim željama koje su tako jednostavno skromne, iskrene.
O učitelju vrati mi klikere, moje prozore kroz koji je svijet mnogo jednostavniji, gdje je svako perce u njima jedan mali film koji bi se prikazivao samo malim okretajem klikera koji kao da nema kraja.

O učitelju vrati mi klikere, odzvanjalo je u ušima sve dok me mali prsti mog anđela ne prenuše iz malog toplog bioskopa, škripavih stolica i puno dobrog raspoloženja.
O učitelju vrati mi klikere, vrati mi moj pogled iza kojeg ću stajati prepun zebnje u iščekivanju nezavršenog meča davno započetog sa velikim očekivanjima da samo jedan dobar potez može da razriješi svu dilemu. Vrati nam svima klikere koji su se davno otkotrljali iz našeg pogleda, malog džepa na farmerkama i iz prstiju koji ga sad nevješto drže dok tipkaju na tastauri. Sve Vas izazivam na veliki meč, ne da bismo saznali ko je najbolji već da bismo svi bili bolji.
Pobjednik će biti samo vrijeme koje nismo zaboravili, ljudi koje nismo sreli godinama i bezazleni problemi kojima se sad samo nasmijemo sa smješkom na kraju usana.

O učitelju vrati nam klikere jer to sigurno zaslužujemo.

Samo san

Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.

Grmljavina topova povremeno bi navukla znak pitanja na njene stanovnike. Nevjerica je ono što se najviše osjećalo tih dana. Rat je bila opcija koju se niko nije usuđivao da prevali preko jezika.
Granica sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom bila je tu nadomak. Na Uni koju su zaveslaji najodvažnijih u tili čas preplivavali. Tu su bili i kukuruzi pečenjaci sa druge strane obale, odakle su se snabdijevali oni odvažniji željni pažnje, kukuruza manje.

TV dnevnici su se gledali sa pažnjom.
„Ubiše kuću.“-zavapih.
„Zar se i to smije?“-pitao sam.

Muk. Nije bilo odgovora. Mada se i danas pitam isto.
„Je li zločin ubiti kuću?“

Grmljavina topova bila je sve bliže. Jednom sam se vratio iz gljiva sa ocem ranije. Rekao je:
„Idemo kući. Neće ovo na dobro izaći.“
Vratili smo se bez ijedne riječi. Ulica je bila pusta, nije bilo djece niti mojih vršnjaka. Nekoliko njih već je bilo na odsluženju vojnog roka a nekoliko drugih je dobilo poziv na odsluženje JNA. Neki od njih nisu ni pravili ispratnju, nije bilo one euforije o kojoj smo nekada svi zajedno maštali i sanjali.

Ulica izmješana različitim nacionalnostima po prvi put nije disala isto. Osmjesi hladni, zabrinuti.

Odlazak na fakultet u Banja Luku na momenat je skrenuo moju pažnju i tok misli na događaje koji su nas okruživali u obruč koji se sve više stezao i poput lisica na rukama vezivao sve snažnije i bolnije. Prve ratne vijesti stizale su sa podrušja Bosanskog Broda.

Mnoštvo u sali studentskog doma muklo je ispratilo vijesti. Bilo je mrtvih. Ubijene su i neke kuće. Ni kasniji odlazak u šetnju prelijepim ulicama Banja Luke nije mogao popraviti raspoloženje. Nije bilo ni mjesta u baštama kafića prepunih uniformi koje su se odjednom najviše nosile. Moda uvijek iznenadi.

Prepoznah u jednoj od njih komšiju.
„Bahro, otkud ti.“-pozdravih komšiju muslimana u uniformi JNA.
Bio je moja generacija, ali otišao je u vojsku odmah nakon završene trogodišnje srednje škole. Imao je čin na uniformi vojnog policajca.
Primjetio je moj pogled na čin.
„Zaradio. Došli smo u prekomandu.“

Do dugo u noć nisam mogao zaspati. Bahro je bio u ratu. Dobio čin. Nisam se radovao niti jednom niti drugom. Vjerujem niti on sam. Godinama smo se igrali rata i svi smo kući odlazili živi i zdravi. Neko manje, neko više zadovoljan, ali nismo kuće ubijali. Ubijali smo vrijeme.

Na rastanku sam mu samo rekao.
„Bahro čuvaj se. Danas su teška vremena. Mogu lako da ubiju.“
Nasmijao se mojim riječima.
„Ne mogu nam ništa. Živ bio.“
„I ti Bahro.“
Krajem godine ni kifle nisu isto išle na jogurt, želudac je bio prazan. Nešto teško uselilo se u sve nas, pa ni u redovima u studenstskom restoranu nije bilo žamora.

Duspara. Moj poznanik iz Bosanskog Broda bio je tužan. Nisam uspijevao doprijeti do njega. Svoju muku utapao je u silnom učenju. Šetnje Banjalukom bez njega nisu bile iste. Posjedovao je jedan poseban osjećaj za humor.

I prva sahrana. Rat je stigao u moj grad. Zajedno smo odrasli Stevo i ja. Kobili rep šišali zarad gusala sa kojima smo htjeli pokoriti svijet nošeni stihovima deseterca. Poginuo je krajem godine. U zimu, nimalo dostojno vrijeme za pogibiju junaka. Nije se taj bojao nikoga, batina pokojne mu matere i moje strine Stane nekako još najmanje nije uopšte izgledao tako.
Poljubih ga u čelo.
Hladno i ledeno.
Tješio sam se da sve to nije istina. To je privremeno, kao u našim igrama. Poslije se svi vrate svojim kućama. Živi i zdravi.
Ovaj put to nije bilo tačno. Bio je direktan pogodak u kuću. Ubili su joj dušu 11.01.1993. Stric nije izdržao, objesio se godinama kasnije poslije pogibije Mile, Pajceka, kako smo ga svi zvali i drugi znali. Razmijenili su ga nakon četrdesetak dana. I to je mnogo boljelo.

Kad sam odlazio u vojsku cijela ulica je bila na kapijama. Mnogi su plakali, nije mi bilo lako. Gurkali su mi u džep da se nađe sa kolač, za sok, pismo. Ali znali smo da pisma više neće stizati iz vojske. U ratovima telegram je ubojitiji. Prije otvaranja ubije bar jednog. Poslije njega, šta znam. Dejstvo je trajno. Ubitačno.

Na prvo odsustvo došao sam prije prekomande.
Ulica je bila pusta.
Komšije muslimani su organizovanim konvojem napsutili grad. Veliki dio njih. Jedan manji dio je ostao.
Ulica je bila pusta.
Nije bilo osmijeha da me dočeka. Nije bilo nikoga. Samo zabrinutost  na licu roditelja.

„Krenuli su sa zavežljajima. Nisu mnogo imali, još manje su nosili. Ispekli smo dan prije pile sa Nijazom, sjedili do dugo u noć. Smijali se glupostima i opraštali do ujutro Ujutro su otišli i vratili su se kasno te noći. Bili su umorni.Slijedećeg dana su otišli.“-saznadoh od oca.
„Da li je neko ostao?“-upitah.
„Rijetki.“
Nisam imao volje prošetati niz ulicu. Nije bilo ničega što sam želio vidjeti. Znam ekipu za fudbal ne bih skupio. Igrale su se neke druge igre.
Ratne.

Jedva sam dočekao da se vratim u jednicu. Nakon nje slijedi prekomanda. U prekomandu su išli svi oni poput mene. Oni koje su autobusi dovezli. Oni koje su automobili dovezli ostali su pri komadi u Banja Luci. Benzin je bio skup, a život jeftin. Koliko? Vrlo brzo sam saznao.

U međuvremenu su se smjenjivali položaji i odmor. Pustoš gdje god stigneš. Na položajima pustoš, ubijene kuće izvana, pustoš na dopustima, kuće ubijene iznutra. Negdje između ni tamo ni vamo, ostajali su dimnjaci, kao spomenici, ugasli i bez života. Bez natpisa i isti. Na svim stranama.

Jedne noći dok je straža sporo odmicala usnuo sam na tren. Stojeći.

„Bio sam star. Uplašen. Gledao sam u svoju suprugu(ovdje moram napomenuti da je to bio san i da u to doba nisam bio oženjen). Bila je bolesna. Hitno je trebala kod ljekara. Bilo me je strah. Bio sam na drugoj strani. Oko mene neprijateljski pogledi. Smoždili bi svaki moj pogled koji se nisam usudio dići. Sasjekli ga na hilajde parčadi i njima hranili svoj bijes. Nisam imao izbora. Sagnuću glavu. Odvešću ženu do doma zdravlja. Nije bilo hitne niti benzina. Imam samo tačke (građevinska kolica). Uzimam ženu, umotavam u ćebad i vozim domu zdravllje. Dobro, mislim se. Nema mnogo vojske. Nema nikoga kome bi zasmetala moj bol i moja muka. Približava se dom zdravlja. Treperim kao list breze na povjetarcu. Osluškujem svaki šum. Plašim se samo glasa koji bi me prenuo, ili zvuka zatvarača na pušci. Čini mi se da bi mi srce puklo. Svaki moj korak ma koliko se čtrudio da bude tiši kao da je namjerno zvonio dreseru u lavljem kavezu. Cirkusu nije bilo mjesta, ali su akteri  davali sve od sebe, možda i više od onoga što je publika tražila i zahtijevala. Napokon kapija doma zdravlja bila je iza leđa. Hladan znoj me oblio. Šta ako je prije mene pristigao veliki broj ranjenih, možda mrtvih. Imam li pravo da svoju bol prikazujem. Da se žalim na svoju smrt koju zaslužih. Drskošću što pomoć ištem. Ja prokazani i inovjerni. Dojučerašnji i nepoželjni. Nosim ženu. Kao pero laku. Teškim koracima savladavam stepenike koje bi do juče preskakao. Kucam. Pojedinačno.
Čini mi se da bi mi bilo lakše da mi odgovori rafal. Lakše bih razumio nego onaj pogled pun mržnje i bijesa na mene od juče, danas i sutra koje ne postoji za mene ovakva i na ovakvu mjestu. Doktor je ljubazan. Hvala mu do vijeka. Neka ga Bog poživi, njega, njegovu djecu i sve one koji isto kao on misle i rade. Supruga mora ostati. Mora ležati u stacionaru. Zahvaljujem se doktoru. Govorim da nemam novca, nisam ponio spavaćicu niti papuče. Pusti reče mi, nije vrijeme sad za to. Ipak ovdje će biti pod našim nadzorom. Svakako je obiđi, bile su njegove riječi. Ostavljam suprugu. Zabrinuto gledam u nju. Znam rat je i nikome nije svejedno, ali kako da joj pomognem. Nemam ni u lijevoj ni u desnoj. Rado bih joj donio nešto hrane, ali… Plakao sam dok sam izlazio iz ordinacije. Pred očima mi samo njena slika kako leži na krevetu, sitna. Kako se sa svakim mojim korakom smanjuje. Topi se kao snijeg. Ostaje samo mrlja, fleka. Znojno tijelo polako se hladi i ponovo se jeza uvlači pod moje dotrajalo i pohabano odijelo od komunalne firme gdje više ne radim samo zato što sam inovjeran. Stepenice kao da se dižu prema meni, silazim a kao da se penjem. Teškim koracima ponovo izlazim napolje, a strah ponovo raste. Opet sam napolju, na brisanom prostoru gdje uvijek može da me pokosi hladan pogled ili sasiječe rafal uvredljivih riječi. Znam da ne bih krvario. Ne bih se ni mrtav usudio da je prospem po pločniku koji sam do juče čistio, ja mrtav i nepoželjan. Ubijen kao pas. Tišina mrtva, prijeteći hladno poput sječiva ledi mi dah. Idem ka tačkama. One klonule kao da dijele moju muku moj usud. Obeščašćene i ostavljene. Bez točka. Bez najvećeg istorijskog izuma. Ukradena je još jedna karika. Kuda ide čovječanstvo. Može li se bez točka. Ja ovakav batrljav i trapav nekako. Kako ću po ženu. Šta će istorija reći. Hoće li neko zabilježiti da je dana tog i tome, meni ovakvom i onakvom lopov ukrao točak,….“
-Zoka nešto sam primjetio prenu me glas saborca.

Udubih se u noć pod snažnom i prevelikom dozom sna koji me je posjetio te noći na straži. Još omamljen i nerazbuđen osluškivao sam još dugo u noć, a prošlo je možda tek neki minut.

„Noć je najgora za svaku bolest.“-rekoh.
„Jesi li bolestan?“-upita me.
„Onako, nešto me steže pod kaputom. Onako ja to.“-rekoh više za sebe.

Godinu il dvije kasnije saznadoh da se moj san zbio. Uistinu. Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.
Imala je ta ulica mnogo više dok je nije ubilo vrijeme. Onako kako se kuće ubijaju.
Izvana.
Iznutra.
Ugasli dimjanci još odolijevaju, kao da čekaju vatru koju su ratni talasi oduvali, raznijeli po cijelom svijetu.

Bubnjevi u noći mladog gospodina Jablanka Grotnića

U prvom sumraku, prvog dana godine Jablanko je užurbanim korakom krenuo u neizvjesnost duge zimske noći. Zastao je, promrzlim prstima popravio je pletenu kapu sa velikom kićankom na glavi i još malo pritegnuo šal oko vrata. Osvrnuo se iza sebe. Napuštao je mjesto gdje je proveo zadnjih par godina. Siva zgrada doma za nezbrinutu djecu nije se nazirala. Znao je proći će još možda sat dva prije nego ustanove da je nestao.

„Eh da je bar ljeto“-sa zabrinutošću pomisli Jablanko.

Uzeo je starinski kofer sa nešto svojih sitnica. Plava domska pidžama, nešto donjeg veša,  dvije košulje, vojničko ćebe, kašika, nož s polomljenom drškom, komad svijeće, šibica i komad hljeba kojeg je uzeo od ručka krišom. Novca nije imao. Nije imao kud. Ali ni nazad nije htio.

Dok je hodao mrak je svojim plaštom pokrio visove prekrivene snijegom. Već su se ponegdje nazirala svjetla u kućama pored puta.

Strah ga je polako obuzimao. Čuo je svoje srce dok ubrzano lupa.

„Tam, Tam, Tam“-dobovalo je mlado srce Jablankovo.

„Tam, ta ta tam, tam ta ta tam“- muzika je parala uši Jagodi.

Salve sirovog smijeha, smjenjivale su se sa oštrim komandama praćenih psovkama Šemse međedara.

„Igraj mala nemoj stati pa će tebi Šemso dati,  koru kruva i šaku buva“-u trenu je Šemso nesuvislim pjesmicama palio raspomamljenu masu oko sebe. Radio je to već godinama.

Međede su držali i njegovi stari, a i on je  nastavio istim putem.

Zanimanje ljudi za plesom stare medvjedice krvavog nosa, penjanje uz drveni stub bivalo je sve manje. Ali zato je nagomilani bijes Šemsin bivao sve veći, a sa njim i batine.

Jagoda medvjedica godinama je bila vlasništvo porodice. Nedavno je ostala bez mužjaka koga je Šemso pretukao na smrt. Imala je malo meče. Činila je sve što je Šemsi bahatom pijancu padalo na pamet samo da on ne bi iskaljivao svoj bijes na njemu.

Pila je pivo iz flaše, pušila nekakve cigarete, plesala na zadnjim nogama, pravila salto , samo da joj meče ne dira.

Šemso je danas popio više nego inače. Teturao je oko Jagode, malo malo dugačkim okovanim štapom tukao je po okrvavljenoj njušci.

Jagoda je trpila i krajičkom oka pazeći da Šemso ne ulovi njen pogled posmatrala je malo meče, nesvjesno života pred njim što ga čeka. On je još bezbrižno posmatrao nerazumljivu igru Šemse i Jagode. Ponekad oponašajući Jagodu, ponekad Šemsu.

Sve je to podgrijavalo atmosferu.

Jagoda se plašila za svoje mladunče. Znala je da će doći čas kad će da osjeti bezrazložni bijes Šemsin.

Prvi sumrak završio je Šemsin performans kad su ljudi počeli polakoda se razilaze ostavljajući slab bakšiš u masnom šeširu kojim je išao između posmatrača.

„Pih, ni za jednu večeru nema“-bijesnim pogledom gledao je čas u šešir, čas u Jagodu. Jagoda je predosjećala nastavak večeri.

Svratio je u prvu trgovinu, kupio flašu alkohola, odmah je otvorio. Povukao dobar gutljaj bijesno se stresao i zagalamio.

„Zapamtićeš ovo veče kunem ti se“-upućivao je prijetnje medvjedici ne pogledajući u nju, navijajući novi gutljaj.

Uskim seoskim putem Šemso, medvjedica Jagoda i malo meče laganim korakom su utonuli u mrak. Šemso je dobro poznavao ove krajeve. Znao je pojatu gdje će moći prenoćiti.

„Tam, tam, tam“- kucalo je srce u Jablanka dok se približavao usmljenoj pojati. Nadao se da će unutra pronaći sijena da bi mogao zanoćiti. Bojao se ali nije bilo drugog izlaza. Nikoga nije znao gdje bi mogao potražiti prenoćište.

„Tam,tam, tam, tam,…“ludim ritmom je lupalo srce koje je Jablanko čuo kao nika do sad.

Oprezno je odgurnuo vrata, sačekao tren, očekujući nekakav odgovor. Kad ga nije dobio utaonuo je u mrkli mrak usamljenje pojate. U mraku je u jednom ćošku napipao manju hrpu sijena. Rukama je namjestio „posteljinu“, uzeo vojničko ćebe, umotao se u njega i sklupčao se u mali nepravilni krug. Nabacao je malo sijena po sebi i ćebetu ne bi li mu bilo toplije.

Kroz rasušene daske u daljini je nazirao svjetla. Nedostajala mu je topla peć, treperavo svijetlo. Mnogo šta mu je nedostajalo ove noći.

„Ta tam ta tam tam ta tam“-doboš Šemsin parao je noć.

„Igraj mala na colove, daću kola i volove……“-salijevao je Šemso iznova jeftini alkohol u promuklo grlo i zatim bi nastavljao pjevati .

„Ti si kriva, ti si kriva“-ponavljao je riječi upućene medvjedici ne gledajući u nju.

Jagoda je isuviše dobro shvatala negove riječi i prijetnje. Utjeha joj je jedino bilo mlado meče. Ipak bila je zabrinuta za njega. Šta ga čeka. Pred očima joj je još dolazila slika dok je Šemso u bijesu na mrtvo prebio Miška. Ogromnog dobroćudnog medvjeda koji mu je godinama kruh zarađivao.

„Tam,tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta“-stapalo se u noći.

Jablanko je zadrijemao, malo se zgrijao i zaspao. Bojao se. Ali bio je sretan. Navukao je pletenu šarenu kapu sa kićankom još više na glavu, ušuškao se i utonuo u san.

Sanjao je toplu sobu, toplu večeru. Sanjao je sjajnu zvijezdu sa jelke iz robne kuće.

Sanjao je dan kad su iz grada posjetili njegov dom. Sanjao je tople ruke dok mu na glavu stavljaju pletenu kapu. Kićanka pred njegovim očimakao da je plesala, rasla sve više , dok nije postala Snješko Bijelić što ga je štipao za tabane. Trgnuo se.

Nije znao koliko je spavao. Hladnoća ga je razbudila. Nije nigdje nazirao svjetla u noći pa je zaključio da je ponoć prošla.

„Tam, tam ta ta tam ta ta“-odzvanjalo je tihom noći.

„Šta je sad?“- skočio je Jablanko Grotnić.

U daljini se čuo doboš, nekakvo mumlanje, galama i promuklo pjevanje.

Jablanko se sav upeo da čuje šta se događa. Buka i galama se približavala.

„Pa neće sad valjda ovamo?“-paničano se uspremetao Jablanko.

Nakon nekoliko minuta galama je bila nadomak pojate.

Jasno je razaznavao čovječiji glas, koji je promuklo pjevao neke nesuvisle pjesme, i nekakvo tiho mumlanje. Pomislio je da su to neki čovjek i pas. Strah je paralisao njegove misli.

Otvoriše se vrata. Ogromna crna silueta banula je u pojatu. Nešto veliko skliznulo je u pojatu.

Jablanko je vrisnuo. Uplašena Jagoda zamumlala je i sama uplašena pojurila na vrata. Na vratima je naletjela na Šemsu. Oborila ga na zemlju. Šemso i sam iznenađen brzo skoči, uhvati medvjedicu, udari je štapom par puta da je umiri.

Nevoljno medvjedica i meče uđoše u pojatu. Iza njih je teturao Šemsu.

Jablanko je uplašen drhtao dok je mala povorka ulazila.

„Ko si ti?“.hrapavim glasom uputi Šemso pitanje neznancu u pojati.

„Ja sam Jablanko, a ko ste vi?“-uplašeno odgovori i upita Jablanko.

„Neki klinac“-kao da se obrati medvjedici.

„Mi smo putujući zabavljači, šta radiš ovdje sam u noći.“-nastavi Šemso.

„Tražim svoj put“-sad već mirnijim glasom odgovori Jablanko.

„Na lošem si putu, ako ga ovdje tražiš. Nam su poznati svi putevi u ovom kraju. Ovdje nema dobrog puta“

„Ipak, ja sam tek počeo da ga tražim. Siguran sam da postoje bolji putevi od onih na koijma sam bio“

Šemso iz nekakvog zelenog ranca izvadi, fenjer upali ga i slabašna svjetlost konačno upozna aktere ovog dijaloga.

Jablanko nije skidao pogled sa medvjeda. Bilo ga je strah, ali bilo mu je nekako žao tih naizgled  putujućih umjetnika.

Šemso iz ranca izvadi neki bajati hljeb baci ga medvjedima, uze jedan svježiji komad za sebe i tek nešto malo preostalog alkohola. Jablanko je njih gledajući takođe ogladnio, ali nije posegnuo za komadom hljeba iz kofera. Pred njim je bio dan pun neizvjesnosti.

Medvjedi su se skupili u klupko i činilo se da spavaju. Jablanko im je na tren zavidio. Zavidio na toplom krznu.

„Bojiš li se katkad medvjeda“-upita Jablanko Šemsu.

„Ni ja nisam htio ovim putem, ali valjda je bilo tako zapisano. Moji su roditelji stalno mijenjali mjesta, putovali od vašara do vašara, od varoši do varoši, od palanke do palanke. Nije bilo uslova da se školujem. Ja sam oduvijek bio Rom međedar. Naravno da sam se bojao medvjeda oduvijek, ali sam strah počeo liječiti alkoholom, stalnim batinanjem, pa smo došli u situaciju da su se oni bojali mene, a ja njih ali ja sam alkoholom strah pobijeđivao, a njima je preostala zavisnost od mene. Za drugačiji život oni ne znaju.“-odgovori detaljno Šemso.

„Šta će jednog dana biti sa njima?-nastavi Jablanko sa pitanjima.

„Ne znam, ne znam ni šta će biti sa mnom. Ne znam koji će mi konak zadnji biti, ko će mene pokopati. Za njih ništa dobro ne mogu predvidjeti. Nasljednika nemam, a oni bi u šumi ostali gladni. Ovim poslom niko se više i ne bavi. Nema tu kruha više.“-završi Šemso iskapi ono malo alkohola što je u flaši ostalo.

Jagoda, umorna stara medvjedica, osjećala je neobjašnjivu slabost kao nikad do sad. Još jače se priljubila mladom mečetu koje je bezbrižno spavalo. Kroz glavu su joj promicali svi oni prašnjavi putevi, svi oni sjajni i nakićeni vašari, sva poniženja i batine. Osjećala je kako se zvjezdano nebo lagano spušta, kako svojim teretom pritišće umorno obamrlo tijelo. Svaka masnica je boljela, svaka uvreda pekla. Hladna karika provučena kroz nos naglo je rasla, hladila se nekako prebrzo. Zamućeni pogled kroz kariku zaustavio se na mečetu. Suza u oku zaleđena osta neiskazana. Jagoda je svoj put završila.

Jablanka probudi dodir vlažnog jezika na licu. Trgnuo se. Nad njim stajalo je meče, kao da ga je željalo probuditi i povesti. Ustao je. Stara medvjedica je ležala , a nedaleko od nje i Šemso je ležao u nekakvom čudnom položaju.

Jablanko je oprezno prišao Šemsi. Pokušao je da ga probudi. Staklasti pogled uplašio ga je koliko i hladnoća njegovih ruku. Šemso je bio mrtav. Pronašao je svoj posljednji konak. Jablanko se uplašio. Bezuspješno je dozivao starog, surovog i na smrt uplašenog međedara Šemsu. Pogledao je na medvjedicu. Bilo mu je sumnjivo njeno mirno ležanje dok je meče skakalo oko nje i pokušavalo da joj privuče svoju pažnju.

Jablanko se uplašio. Oprezno je prišao medvjedici. Pogled iz blizine jasno mu je ukazivao na smrt medvjedice Jagode.

Jablanko je prišao mladom mečetu, skinuo je svoj šal obmotao ga oko njegovog vrata. Zagrlio ga jako. Meko toplo krzno uzbuđeno je disalo dok je Jablanko jecao, gušeći se u suzama. Bio je uplašen. Nije znao šta da radi.

„ E moj jadniče. Isti ko što sam i sam. Nejaki i slabi obojica. Šta da radimo? Ljudi ti nisu ništa dobro donijeli, a ni u šumu ne možeš, a ja na svijet došao bez ljubavi, od ljudi bježim. Nas dva na ovom svijetu nemamo ništa osim tuge i muke zajedničke. Hajdemo“-usta i pođe ka svom koferu.

Na brzinu pokupi stvari u kofer i uputi se ka izlazu. Za njim je meče gledalo, dugo i neodlučno. Osvrnu se na majku Jagodu, okrenu prema izlazi i potrča za Jablankom.

Dva mlada i nejaka bića, djelovala su nestvarno u rano januarsko jutro. Prst sudbine ili šta spojio je dva svijeta, dva života i jednu muku u tek jedan neobični performans tragova u snijegu.

Pozdravlja Vas mandrak72, savjesni čitač tragova, tumač slabih i nejakih.

Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka Grotnića

Danima je Jablanko u svojim kratkim šetnjama prolazio pored nakićenih izloga. Novogodišnji praznici donekle su donosile radost u njegovo napušteno srce. Od kad zna za sebe nove godine su bile sve iste i po šablonu.
Upravnik doma, gospodin Badem, staromodni vaspitač nije dozvoljavao nikakve promjene bojeći se da će one unijeti tračak nereda, nemira koji bi mogli da uruše kulu koju je on zidao kao spomenik sebi za života. I ovoga puta preslišavao je program proslave nastupajućih praznika:
1.  19:00 časova zajednička večera. Piletina pohovana i krompir pire. Za desert keksi razni i voćni sokovi.
2. 20:00 časova Zajedničko gledanje novogodišnjeg programa na TV aparatu EI Niš
3. 22:00 časa povečerje.
Nije bilo ama baš nikakvih promjena zadnjih 20 godina.
Gospodin Badem, nije ni slutio da nadolazeća nova godina zauvijek mijenja sve aktere drame okružnog doma za nezbrinutu djecu bez roditeljskog staranja.
Jablanko, dijete bez roditelja. Desetogodišnji dječak isuviše rano je sazrijevao kao ličnost. Nije bio pout ostalih u domu. Nije bježao od nestašluka, ali osjećao je onu tanku liniju koju nije trebalo prelaziti da se ne povrijede osjećaji, pa ma kako siromašni bili.
Ostala djeca, odrastalu su brzo. Ispunjeni nekim pritajenim bijesom, nisu pokazivali osjećaje, niti su razumijevali pokazivanje istih. Za njih je to bila slabost.
Tih dana nije bilo uputno imati ih.
Jablanko je šetao ulicama malog provincijskog grada. Glavna ulica Maršala Tita, presijecala je varoš na dvije jednake polovine, išarane malim sokacima. Sve što se imalo vidjeti u gradiću bilo je u Maršalovoj, koja je na kraju izbijala na uvijek hladnu i hirovitu rijeku. Korito rijeke bilo je ukroćeno u ozidani kej podignut radi odbrane grada od poplave i za šetnju pod hladovinom starih lipa. Naravno i za zaljubljene parove. Uvijek ih je bilo.
Hladni decembarski dan natjerao je Jablanka da skupi vrat i podigne zelenu zimsku bundu kakvu su imali svi domci i bivali odmah prepoznati u gradu. Mještani su bili naviknuti na njih, ali postojao je jedan jaz preko koga nije niti jedna strana prelazila.
Jablanko je imao jednu veliku želju. Danima je zagledao u izloge male robne kuće u čijem izlogu je bila izložena ukusno nakićena jelka. Stao bi pred izlog i dugo gledao u jelku. Stajao bi ko zna koliko. I radnici robne kuće su primjetili dječaka, crnokosog, očiju punih neobičnog sjaja, kako sa rukama u džepu zelene zimske jakne dugo stoji i gleda jelku u izlogu.
U tim trenutcima Jablanko je samo fizički bio prisutan. Mislima je bio u toploj sobi, s jelkom u ćošku nakićenom. Začešljan i u novoj garderobi u veseloj igri sa bratom i sestrom ( za koje je čuo da negdje postoje, ali ništa više od toga) dok čekaju roditelje s poklonima.

Dok je otvarao poklone velike tople ruke prenuše ga iz sna.
„Mali, hej mali!-sasvim ga vrati u stvarnost dubok i nekako tužan glas.
„Uzmi.“-pruži mu zamotuljak u ruke postariji trgovac vjerovatno poslovođa u robnoj kući.
„Uzmi ne boj se. I ja sam bio dijete. Imao sam i ja snove“-nastavi trgovac.
„Ali gospodine, ja ne smijem da primim poklon. Ne znam kako bi u domu protumačili to.“-poče se Jablanko pravdati.
„De, de, ne boj se. Snove ne mogu da ti uzmu.“-trgovac mu zaturi zamotuljak u džep i ode.
Jablanko je gledao za njim dok je onako visok pomalo pogrbljen ulazio u robnu kuću.
„Gospodine, hvala, zapamtiću to.“-nije bio siguran da ga je trgovac čuo.
Brzim koracima uputio se u dom. Nestrpljiv da što prije odmota zamotuljak u samoći u nekom tihom kutku u domu.
Snijeg je lagano pokrivao malu varoš, zatrpavajući saobraćajnice i utišavao vrisku i ciku djece koja su se sankala u parku.
Stariji domci su ga pozivali da zajedno s njima poslije povečerja izađu iz doma i potraže zabavu u gradu.
„Ja ne bih. Nemam novca ni za toplu kiflu, a za zabavu pogotovo“-izbjegao je njihov nagovor.
Poslije povečerja povukao se u sobu sa ostalim u sobu. Ubrzo nakon što su se svjetla pogasila većina domaca se polako iskrala iz doma i otišla nekud u noć u pravcu grada.
Nakon što se uvjerio da su ostali pozaspali u sobi, ispod jastuka izvukao je zamotuljak. Dugo ga je držao uruci i pokušavao naslutiti šta se nalazilo u njemu. Pogledao je kroz prozor. Snijeg je odavno presatao. Milioni sitnih zvjezda ukrasile su nebo ove noći. Mjesec se šeretski nakrivio kao da uživa u svojoj ulozi.
Drhtavim prstima otvorio je zamotuljak.
„Zvijezda!“-gotovo da je vrisnuo.
Sjajna zvijezda za ukrašavanje jelki i to još njegova. Ushićeno je prevrtao po rukama, nevjerujući svojoj sreći. Ovako sretan nije bio godinama.
Po stotinu puta se zahvaljivao nepoznatom trgovcu. Pokušavao je pronaći razlog svoje sreće.
Hitro je iskočio ispod pokrivača. Plava domska pidžama bila je par brojeva veća. Naramenice su padale do po ramena dok je užurbanim koracima istračo u dvorište doma. Čuvara nigdje nije bilo. Odjurio je do mjesta u dvorištu kojeg je najviše volio.
Pored igrališta bilo je posađeno par mladih borova. Po sopstvenoj procijeni ocijenio je da je ponoć blizu. Iz pidžame je izvukao sjajnu zvjezdu i krunisao najljepši bor.
„Želim, želim, da mi nova godina donese neko lijepo iznenađenje“-kao za sebe ponavljao je Jablanko Grotnić.
U tom momentu prenu ga vatromet koji je obasjavao malu varoš. Hiljade misli, varnica obasjaše Jablanka. Posmatrao je taj izliv radosti nekoliko trenutaka. ushićen osjeto je kako je i on dio te velike proslave. Prvi put u životu se tako osjećao.
Hladnoća ga brzo otrijezni. Još jednom pogleda na bor, zvijezdu na njemu. Ispruži se na ozeble prste na stopalima, dohvati zvijezdu i trkom se izgubi u pravcu sobe.
Zavukao se pod pokrivač, čvrsto držeći zvijezdu prislonjenu na nejake grudi. Soba je bila nekako drugačija. Toplija. Zadovljno se smješkao. Imao je nakićen bor.
Zaspao je sa osmjehom.
Sanjao je. Sve je bilo baš kako je poželio.
„Ustaj. Ustaj.“-drmusale su ga ruke na kojima se još osjetio jeftin alkohol.
„Dok si sinoć divljao po gradu bilo je lijepo“-šamar ga je skroz razbudio.
Dok je ustajao iz ruku mu je ispala zvijezda na pod i razbila se.
„A ti si taj, je li banditu“-još jedan snažan šamar oborio ga je na pod.
Bijesni upravnik doma urlao je izbečenih očiju, nogom je hladno stao na zvijezdu i polomio je na sitne komade.
Jablanko se naže da je pokupi i novi snažan udarac završi na njegovim leđima.
Upravnik je divljao. Domci su u gradu napravili neki nered. Potukli se sa nekim mladićima. razbijeno je i par izloga a među njima i izlog na robnoj kući.
„Uzmi tu zvijezdu, vrati je tamo gdje joj je mjesto“-nastavljao je upravnik.

Bez suze i riječi Jablanko pokupi ostatke zvijezde i pođe na vrata. Za njim su pošli svi. Mala povorka sahrani slična zastala je pored igrališta. Jablanko se tiho spusti pored bora i odloži zvijezdu.
Upravnik još više poče galamiti. Natjera Jablanka da zvijezdu podigne i vrati odakle je dobio.
Jablanko krenu prema gradu. Polomljena zvijezda kao da je grijala njegove hladne prste dok je mraz štipao za uši. Laganim korakom nosio
je zvijezdu prema robnoj kući. Za njim mala kolona izgubljenih u vremenu pratila ga je do robne kuće.
Radnici robne kuće čistili su nered od polomljenog izloga. Jablanko je prepozno trgovca. Nijemo je stao pred trgovca, ispružio ruke i pružio mu je polomljenu zvijezdu.
„Hvala Vam gospodine.“-s osmijehom pruži zvijezdu trgovcu.
„Ne tuguj, mališa. Put do zvijezda uvijek je trnjem posut.“-uze zvijezdu, iz džepa izvadi češalj, počešlja Jablanka, poljubi ga u kosu i podiže pogled.
Jablanko je iste večeri pobjegao iz doma. Vodile ga zvijezde da čovjek postane.

 

Pozdravlja Vas mandrak72,  sa  zvijezdom u oku i suncem na dlanu.

p.s. možda objavim i nastavke

 

Svirala, gljive i čovjek nečovjek

S nestrpljenjem sam iščekivao kad će đed sa svojim malim nožićem završiti sviralu koju mi je obećao još zimuske dok je napolju snježna vijavica mela i posljednje tragove na dvorištu. Premotavao sam trenutke sjećajuči se đedova obećanja i priča koje mi je te noći ispričao prije spavanja.
Dobro, možda najbolje sam zapamtio njegove riječi na kraju kazivanja o prirodi.

„Priroda ti je ko kako čeljade. Umije ona sa nama, mada mi mislimo da smo svu pamet svijeta popili. A nijesmo, nama su kanda svrake pamet popile pa samo se hvalimo i razmećemo ko buva u čarapi. Nego jesam li ti pričo priču o caru Trajanu s kozijim ušima, a đedova jabuko?“-upita me gledajući me onim svojim staračkim toplim očima.
„Jesi đedo, kanda si posto zaboravan?“-nasmijah se đedovoj zaboravnosti.
„E vidiš ne pitam te zbog toga, no zbog svirale.“
„Kakve svirale đedo?“-upitah
„Kakve? Ih kakve. Čarobne jabuko đedova.“

Đed se zamisli pa započe priču.
„Jednom davno svijetom je hodao čovjek nečovjek.“-zastade.
„Čovjek nečovjek!!“-ponovih i gotovo se ukipih čekajući nastavak i objašnjenje.
„Da.“- reče đed.
„Čovjek nečovjek ti je ko svaki drugi čovjek. Ima ruke, noge, glavu ko varćak i gladne oči. Ovolike.“-pesnicama pokaza veličinu njegovih očiju.

Pretrnuo sam od đedova opisa čovjeka nečovjeka.
„A đe se on đedo sad nalazi.“-uplašen pričom upitah navlačeći joragna do vrata.
„Luta jabuko moja. Vazda traži da gladne oči narani.“
„Ne jede valjda stalno?“-zainteresova me priča đedova.
„Nikad mu dosta nije. Priča kaže da je stekao kule i gradove no ni to mu ne bi dosta te bi se svaki dan šetao svijetom u nakani da oči gladne narani. Oblačio se ko kakav priprost i ubog seljak i uzimao sve što bi pronašao  i nosio u svoje dvore.“

Zastade đed da uzme vazduha i prekori babu koja se majala po kujni.

„Ložiš li tu vatru babo benasta. Nije ti valjda čovjek nečovjek drva za konaka oteo.“-tobož strogo prekori babu i valjda tražeći inspiraciju za nastavak priče.

„Od tada počeše ljudi da skrivaju svoja dobra, neki nabaviše pse koje bi obnoć puštali da glasnim lajanjem otjeraju čovjeka nečovjeka. Jel čuješ našeg Garu kako štekti.“-đed ustade i zaputi se malom prozoru te razmaknu zavjesu i zagleda se u mrak.
„Pi silo nečista. Dalje od kuće da ne bi kuburu potez il ćaćin kratež.“-tobož zaprijeti nekom u mrak, a dobro sam znao da ni bijelu mačku obnoć ne bi vidio.

„Šumska vila načini  sviralu i dade je pastiru koji bi obdan čuvao ovce dok bi se psi odmarali i spremni noć dočekali te im reče.“
„Svirala je čarobna. Ukoliko primjetiš čovjeka nečovjeka kako dolazi snažno i glasno duni u nju te se rastriči šumom prema selu i svako toliko javi se sviralom kako bi se svi na vrijeme pripremili za čovjeka nečovjeka.“

„Slušale to gljive kriveći svoje šešire da bolje čuju šta se sprema, a i same u strahu od čovjeka nečovjeka koji ih je tamanio i gazio one koje ne može ponijeti da nekom drugom ne bi u ruke otišle.“-pričao je đedo ponekad zastajući i osluškujući našega starog Garu kako se rve sa beštijama i drekavcima tjerajući ih u bezglavu bježaniju.
„Kad bi opasnost minula pastiri bi se vraćali svojima stadima i nastavljali bi svirati pastirske pjesme na svirali dok ih noć ne potjera svojim kućama. Kad bi ponovo čuli njihove umilne svirke, stada bi nastavila sa pašom, gljive bi ponovo izvirile ispod šušnja izlažući suncu svoje glatke šešire . Sve bi dalje nastavilo svojim životnim tokovima, a priroda je darivala svoje plodove onoliko svima koliko je potrebno. Uvidjevši da se selo spremilo za njegov doček čovjek nečovjek potraži hranu za gladne oči u drugim dijelovima svijeta.“-zataknu đedo šešir zgužvan na potiljak pa me pogleda.

„A šta bi sa pastirima i sviralom?“-upitah.
„Kako je ponestalo stalne opasnosti sve manje se svirala čula, prorijedi se stoka na pašnjacima te izgubi apetit i poče poboljevati u zagušljivim štalama, a pastira gotovo nestade na pašnjacima. A svirala nestade. Neki kažu da je šumska vila uzela i negdje zakopala u zemlju da ni slučajno ne bi pala u ruke čovjeku nečovjeku. Kažu da je negdje zakopana dolje pored potoka. Nisam siguran, ali kažu da je na tom mjestu izraslo stablo zove, od koga se lako daju svirale ponovo napraviti zlu ne trebalo.“
„Valjalo bi đedo kakvu opet sviralu napraviti, zlo ne ore ne kopa.“
„Napraviće đedo tebi sokole, pa kad duneš u nju ima da se sve avetinje sklanjaju pred nama.“
„A gljive?“
„E to ti je druga priča koju ću ti ispričati kad dođe vrijeme oko kopanja kuruza.“-završi đedo priču a mene uhvati san te se prepustih svijetu snova koji mi je đed otvorio sa pričom o čovjeku nečovjeku.

Nisam se bojao čovjeka nečovjeka dok god je Garo obnoć lajao i štektio po gajevima oko kuće, a vjerujem ni đed.

„Evo. Gotova je svirala junačino moja. Sad ako hoćeš da naučiš da sviraš idemo zajedno sa stokom na pašu, a ti svome đedi sviraj, a bogami će i blago bolje da pase uz tvoju svirku.“-povede me đed na plećinu i potjera stoku pred nama.

„E vidiš kako ti obećah sutra ću ti ispričati i nešto o gljivama. No ti moraš biti vrijedan i sutra podraniti dok još sunce nije izbilo pa da idemo skupa skupljati gljive.“

Obradovao sam se nastavku priče ispričane još zimuske a koja je sada trebala dobiti svoj finiš i kraj.
Jutro je svanulo takvom brzinom da su se i pijevci zbunjeno po kokošinjcu uspremetali i snenim kokama na uši podvikivali da je svanulo. Đed mi je našao korpu pletenu od pruća koju je čuvao baš za ovaj dan, a baba mi dala veliku šnjitu hjleba namazanu sa kajmakom koji je još drhato od pomisli da se u šumu ide.

„Ko što ti rekoh onomad, priroda svakome daje po mjeri i potrebi. Ukoliko se od nje uzima i više nego što je potrebno lako se čovjek nečovjekom može postati.“-nastavi đedo dok je nesigurnim koracima i zakrivljenim štapom birao put i probijao se u šumu premreženu srebrenim paukovim nitima na kojima su se kapljice rose presijavale kao najsjaniji kristali.
Buđenje šume bilo je lagano i sneno. Nekako najbrže su bile ptice pjevice koje su nas pozdravljale čitavim putom. Jedan zvrkasti zekan me ne otpozdravi već samo strugnu preko puta pa u potok.

„E junačine.“-slegnuh ramenina gledajući u pravcu potoka gdje nestade dugouhi trkač.
„Viskultura moj prikane, viskultura. Mora i on noge razgibati da se ne bi uležo, a onda moj prikane nema toga psa koji će mu na megdan u šumicu doći.“-opravada ga đed zastajući da ubere prvu šumsku gljivu.
„Jel vidiš sad ovo?“-pokaza mi na gljivu koja je stidljivo provirivala ispod osušena i otpala lista.
„Vidim đede, kako ne bi vidio.“
„Priroda je njih svuda posijala po šimi. Kako za putnike prolaznike i namjernika tako i za nas ovdašnje.“
„Kako đedo?“
„Hajde izmakni se sa druge strane ove gljive pa pogledaj i reci šta vidiš.“

Poslušah đeda te se par koraka udaljih na suprotnu stranu gljive te se osvrnuh i potražih je pogledom.

„Šta sad vidiš sokole?“-ponovi đedo pitanje.
„Ništa đedo.“
„Ajd se sad vrati ovamo pa ponovo pogledaj.“


Povratih se na prethodno mjesto i pred sobom ugledah bijeli šešir gljive koja je stidljivo provirivala sa jedne strane zaklonjena od pogleda uvelim lišćem.
„Dede ti svome đedi zasviraj na sviralu ali onako kako sam te juče učio na plećini.“
Zasvirah u sviralu i nastavismo potragu za gljivama. Imali smo sreću te uzbrasmo još desetak lijepih bijelih gljiva.
Zastade đed te me pogleda.
„Vidiš kako su se oslobodile od tvoje svirale. Ove gljive što uzbrasmo su za sve putnike, prolaznike namjernike i za nas seljane. Idemo mi lijepo nazad istim putem pa ravno svojoj kući.“-okrenu se đed nastavi potragu putem kojim smo došli.
„Ali đede sad smo tuda prošli. Nema ti tamo više gljiva.“-nisam razumio đedov naum.
„E to je sad ono drugo što ti htjedoh pokazati. Ovo sad tražimo gljive koje su za nas koji se vraćamo kući ili putnike i namjernike koji idu suprotnim smjerom. Jel se sjećaš kako maloprije nisi primjetio gljivu čim si se pomakao ispred nje. Priroda se postarala da svako dobije prema potrebama. Sa jedne strane gljive sakrije, dočim sa druge strane otkrije kako bi bile vidljive onoj drugoj strani. Kad bi se sve gljive vidjele nigdje jedne ne bi bilo za uzbrati, ovako priroda dozira svima po potrebi. Nama će još koja gljiva biti sasvim dovoljna za tebe, babu i mene. I opet će ostati gljive koje će biti vidljive onima kojima je potrebno da ih pronađu.“-mudrovao je đed a ja sam slušao njegove riječi.

I jutros sam tragom gljiva pošao u šumu. Radovao sam se susretu sa njima. Nisam imao sviralu da im najavim svoj dolazak, ali sam smatrao da umijem pronaći mjeru potreba za mene. Đedova priča o čovjeku nečovjeku gladnih očiju, svirali i gljivama vratila me je u djetinjstvo, ali svakako je ostavila traga u meni. Tragove berača gljiva u šumi umio sam prepoznati. Neki od njih su bili prolaznici, putnici namjernici, a neki i ne.

Ja sam bio među onima koji su se vraćali kući i to me je uvijek veselilo.

Pozdravlja Vas mandrak72, na svirali nedorečen, uz šešir gljive pečen i očiju sit.

Sedlanje Momirovo i velika hajka

„Đede, đede.“-drmusao sam đeda nastojeći ga probuditi.
Đed je volio odrijemati poslije ručka. Znao sam ti i zbog toga sam ga pustio na miru dobrih sat vremena.
„Đede, eno nešto gadno lomi u ljeskaru. Biće da je neka zvijer.“-ponavljao sam kao papagaj.

„Ooo, ljudino moja poštena. Očekaj de svoga đedu. Sam da opanak nazujem pa da časkom nogama laganim u potjeru za zvjeretom se damo. Oooo baba, đe si mi šešir zaturila đavole nijedan. Zar ti nijesam rekao da mi u šešir ne barkaš.“-đed se lijeno dizao iz kreveta vazda nešto tražeći.
Iz kuhinje izbi baba te se sve nekako pobjednički nakostriješi.

„Baba, baba nešto krši u ljeskaru. Biće da je zvijere. Idemo ja i đedo da ga uhvatimo.“-brže bolje priskočih đedu u pomoć.
„E jabuko moja, da je po đedu nas bi kurjak davno izjeo. A ti sa njim ni puža vražijeg nećeš stići. A ti lovče od trista ljeta, eto ti šešira na glavi, glavu zaboravnu ne izgubio.“-baba se nije dala smesti te se odmah okrenu put kuhinje.

„Viđe li ti nju, babuskaru bezobraznu. Ona će meni reći da ja za lova nijesam više. Ajde poitaj junače te mi štap doturi, ako se kakava zvijerka zubata navrze na unuka moga. Auuu đe kožun pogubi, sto ga đavola deralo.“-zbunjeno je gledao oko sebe moj matori đedo.
„Eto ga opet na tebi đede. Jel ti mene zezaš ili dobro ne vidiš?“-nasmijao sam se njegovoj pogubljenosti.
„ E sad će ta kalaštura nijedna da sve zube pogubi kad udari nesretna na nas dva. Ček. Ček samo da priglavke nazujem, ako okasnimo ovnoć da mi noge ne nazebu.“-đed je vazda nešto tražio i otezao sa polaskom.

Bio sam nestrpljiv te mu se nađoh pri ruci da ako još šta ustreba da mu dohvatim.
„Ajde đede, ode zvijere dok na dvojica ne krenemo.“
„Ako, ako momče. Vidiš da sam se sav strurio navrat nanos da se ide. No nije ti lov da se glava gubi. Odi ti sjedi i pridrži mi nožić dok ja jabuku jednu ne doitim. Ne ide se gladan u šumu. To zvijeri samo čekaju da nas nako slabe do duvara doćeraju. E tako. Dajde ti đedi sad nož da vitapina malko nakupimo.“
„Vitamina đede. Kaže se vitamina.“-glasno mu podviknuh jer je već bio slabija sluha.

„Ako, ako moje pametna glavo Ko će ga znati. U moje doba kad sam ja bio mali ti vitapini još nijesu postojali, a eto vidiš li koliko sam izrastao i ostario bez njih. Ali valja se koji zalogaj uzeti. Skokni de do babe nek ti malo kajkmaka na kruh turi. Lov traži potpuno spremna lovca, Jel znaš ti đedova jabuko.“
„Znam đede, znam kako ne bi znao, al opet ti velim okasnićemo.“
„Ništa ti ne brini dok ti kažeš ham, nestaće šnjite i mi ćemo već putićem uz ljeskar jezditi.“

Odjurio sam do babe da mi šnjitu lovačku pripremi pa da se kreće.
„Evo tebi šnjita moj delijo.“-baba je velikim nožem nasjekal veliku šnjitu hljeba, a onda kašikom nanosila kajmaka bijela.
Bijelih brkova kajmakovih i obraza poput lopte od velikih zalogaja već sam bio pred đedom.
„Idemo li đede?“
„No ti kreći, al prvo do Sime pa vidi jel mu magare za bitku orno. Ti mu reci sve po redu, pa mi odmah javi.“-đed konačno ustade sa kreveta se protrgnu i još nekako više zguri bpod kožunom. Ispod šešira sijevale su stare lovačke oči od koji je drhtila sva šuma od Močila pa sve do Štekovića kose.
Odjurio sam do komšije Sime pa sav zadihan sa vrata u kratkim pantalonama na tregere zaziavo Simu.
„Oooo Simo, o kućni domaćine gdje si ako Boga znadeš.“
Draginja Simina me pozdravi.

„Pomoz Bog junače. Kud si tako navalio. Eno Sime u štaglju. Blago rani.“
„Nekao se zvijer mota oko našije kuća. Biće nešto krupno. Eno i đed se digo u hajku pa na mene čeka. Ajd odoh ja do Sime.“
Tridesetak koraka gotovo da sam u skoku pretrčao.

„Ooo Simane.“-gotovo izvalih vrata na štaglju.
„Pobogu junačino koje su te muke naćerale da tako juriš.“-Simo odloži rogulje na tren.
„Eno đeda na me čeka, pa me poslo kod tebe da vidim jel možeš magare da zajmiš. Mi se u lov spremamo. Neko zvijre bogtepito koje oko kuće oblijeće sve po ljeskaru lomi. Možda je neka vučina ili međed. Đed ni sam nije siguran. Valjalo bi prije mraka u šumu zaći. Onda je naš. Nema mu spasa.“-sve nekako isprekidano od silne trke objasnih.

„E vala nema se tu šta čekati. Nego ajmo ja i ti u štalu Magu samariti.“-pozva me Simo ljudina od va metra sa velikim brkovima za razliku od mog đeda koji ne jedva bio nešto veći od mene kad se poguri.
Znao sam je gdje je Mago svezan te se odmah prema njemu sjurih.
Podiže on one svoje krupne oči i svijetlo sivu njušku prema meni.
„Dok ja samara spremim, a ti leti babi Draginji te od nje mrkvu išti. Neće ta beštija bez nje da krene.“-uputi me Simo prema kući.
„Jel Draginja?“
„Ma jok. Magare. Magarca mu ćaćinog.“-nasmija se Simo.

Od Draginje dobih mrkvu te se u štalu povratih.
„Sad ti njemu mrkvu pod nos, a ja ću ga sedlati. Ima da budeš ko Kraljević Marko na Šarcu.“
Zaigraše meni neke poznate slike iz bukvara te porastoh za mačiji nokat i još kokošije pero kad se na njeg stane. Odlušh da povedem i Šarova starog i punog buva lovca kojeg su se plašili i vukovi i međedi Sa obe strane Kozare i Grmeča. Pomislih da bi opet valjalo i Rankovog mačka Zelju da navabim s nama u lov. Bolje ti se taj snalazio neg iko obnoć ako nas mrak kojim slučajem ne potisne iz šume.

Dok sam planove skivao ko prika Jovan svinjac i kuće pokrivao osjetih topal jezik magareći gdje me po licu njuška i liše kao da sam mu rod najrođeniji.
„Pih magare jedno. Nađi sebi priliku pa se liži. Nisam ti ja od te sorte lopužo glavata.“-izderah se na njega lopova koji je već mrkvu pojeo ko pas masnu vreću od slanine.
Ne zbuni se ta čupava hodalica što po vazdan se za hladom kreće ispod kisele jabuke naa armnu iza kuće Simine. Ne hvata ti se taj ničega, osim što vješto izmiče našim dječijim potjerama kad ga poželimo zauzdati i upregnuti u mala željezna kola kao za njega stvorena.

Magarac je bio osedlan. Nasamaren kako bi se reklo pravilnije. Neudoban samar na ručno rađenoj šarenici već je bio ispod mene. Simo me posadi na magarca koji nekoliko puta njaknu da se sve prašilo te izjuri iz štale kao da ga sto divljih veprova goni.

magarac

magarac

„Ooohooho. Polako Momčilo.“- tepao je Simo svojoj konjskoj snazi upakovanoj u magareće odijelo.
Nakon toga umiri se Momo te korak po korak sa Simom ispred banušmo pred đeda.
„Evo junaka, evo konjanika. Još mu samo svijetlo koplje fali pa da bude ko Sveti Gerogije. Lijep je ko ikona.“-odmah je đedo falio svoga unuka.

„Ne bulazni đede. Isti je ko Marko Kraljević. Samo je Marko imo veće brkove.“-dopuni ga baba.
Nadlanicom obrisah brkove od kajmaka koji se zalijepio tik iznad usana.

„Samo da ja okupim hajku. Pa da se ide.“-odgega đedo prema Šarovu, besposličaru o kome se priča u devet kotara i dva sreza kako je je jednom prilikom u bijeg naćerao vuka pravo pred lovce na nišan. A tog istog vuka upuca pokojni Todor  te mu se cijelo selo izruga kad je derao kožu, a ona zapela oko glave. Kasnijim uvidom pronašli mu ogrlicu oko vrata, ali se Šarovu nije imalo šta zamjeriti.

„A Zeljo Ranin. Oće li on s nama?“-zapitah đeda dok je Šarova na lancu vodio.
„Hajduk se već negdje odsmucao.“
Nevelika hajka. Đedo, ja, magarac Momo i Šarov kreušmo put ljeskara. Osvrnuh se još par puta prema kući, a srce oće da iskoči. Vidim babu đe maše pa se sve bojim kako će biti ako se kojim slučajem neko od nas ne vrati.

Za tren oka šuma nas primi u svoje skute. Kroz gusto granje i lišće odvalismo mi dobar dio puta.
„Viđe li ti iđe aždaje odozgo sa magareta.“
„Bogami ni a od aždaje. Biće da se sile uplašila.“-s knedlom u grlu prevalih preko jezika.
„Ajde ti siđi da se malo zraka uvati, a đedo zapali jednu lulu ne bil zvjere na nas nabasalo da joj pokažemo pa kom opanci, kom obojci.“-đed me spusti sa magareta.

Zasjedošmo nas dvojica na mahovinu kao duša meku pa mi đed reče.
„Valja se neki plan praviti. Ne bi bilo dobro u zasjedu pasti.“-spusti ton đed pa poče polako da se osvrće oko sebe ne bil primjetio ikoga da nas prisluškuje.
„Priđide ti bliže svome đedi.“-jednom rukom poče šešir na glavi pomjerati čas ga zabacivati na potiljak, čas nabijati na čelo tik iznad obrva.

Pažljivo sam slušao đeda dok mi je otkrivao sve tajne lova.
„Znaš. Zvijere ti je kako kakvo čeljade. Nije on u šumi samo da bi letao tamo-amo. Ma jok. Ono đe je tvrdo ne udara.“-povuče đed dim iz lule uglačane kao da su je kaplari još iz onog rata glancali za kakva brkata narednika.
„Znam đede.“-malko ohrabren đedovim objašnjenjem nastavih da slušam.

„Vidiš i zvijere zna mudrovati. Evo primjera. Ja sam naprimjer vuk. Koga se vuk boji?“
„Bogami tebe đede.“
„A šta svaki vuk zna o meni?“
„Da imaš pušku đede.“
„Pstt. Dobro. A kad sam ja njemu najopasniji?“
„Kad god ga vidiš.“
„Dobro ti meni veliš. A kad ja njega mogu dobro vidjeti?“
„Danju đede. Obnoć spavaš.“
„E vidiš kako ti meni sve znaš pametna glavo đedova. Šta sad ti misliš oće li on okle izbiti?“-začkilji đedo te povuče još jedan dim iz lule koja se pušila ko rakijski kotao.
„Znači nema mjesta strahu. Em smo skupa, em je dan pa mi vuk na oči neće. A i da ima obraza bježo bi mi i ovnoć s puta.“-đed ponovo povuče dim iz lule.

Malo okuražen đedovim mudrovanjem i ja se malo opusti te smjelije pogledom pogledah oko sebe. Nigdje zvjereta ni za lijeka. Momo je istezao vrat i sa grana otkidao kao trava zelene mlade bukove listiće nježne i glatke kao obrazi Lunjini kad je onomad poljubih za slavu. Ni sam nisam znao jel i njoj treba da čestitam Svetog Jovana, ali nije bilo uzmaka te je svojski izljubi tri puta u obraze.

Šarov je već drijemao naslonjen glavom na prve šape, a u polukrug kao kifla savijeno tijelo od njega je činila da liči na kakvo staro zgužvano ćebe. On kao da nije mario za lovačku situaciju u kojoj se nađosmo.

Posmatrao sam Momu. Magare ko magare što bi rekla moja baba. Ni odveć pametno, ni odveć mudro. Baš onako da zaslužuje svoje zvanje. Nije on bio neka vrijednica, ali kanda je znao sa djecom te se nikada na nas nije ritao niti koga žutim kao pločicama zubima grizao. Priča se jednom da je popa ganjao kad je onomad svetio vodicu te mu sav bosiljak izjeo i za jareću bradu ga počupao. Od tada pop je bojažljivo kročio našim brdom.

Prvi znaci mraka pokazuju se u šumi iz sna budeći zvijeri. Neka mala nelagoda prsotruji mi niz leđa kad me đed prenu glasom.

„Ajmo ti mi sokole moj put pod noge pa kući lagano. Nigdje zvjereta na vidiku.“-protegnu se đed tako da mu se i kožun protegnu za broj više na njemu. Opanci kao da sinuše i uvijek spremni za puta kao da nas pozvaše.
„Idemo. Idemo.“-požurivali su nas gumeni opanci kajišom prevezani preko priglavaka.
„Noć samo što nije. Valja se ići.“
„ A kad ćemo u lov đede?“-malko razočaran povratku bez ulova.

Da je bar ulovljena kakva lisica ili strašni dugouhi zekan, pa da sav važan pred babu izbijem sa plijenom i pokažem joj kakvi smo đed i ja lovci. Ali znaće baba da se nisam bojao.
U tom momentu kao da se šuma prolomi. Buka se sve približavala prema nama.

„Odstupi. Odstupi.“-đed prijeteći štapom prema dubokoj šumi poviče.
Lomljava granja i šuštanje suvog lišća približavalo se prema nama.
„Valja nam se povlačiti. Đed je bogme pušku zaboravio.“-đed je već bio na nogicama laganim i šešir na povlačenje namjestio.
Začu se glasno rokatnje iza nas.

„Biće da je vepar ogladnio silno.“-prozbori đedo.
Momo se trže te se dade u bezglavi bijeg. Za njim se stušti i Šarovčina nesutrašiva.
„O junaci na rezervne položaje.“-zazva mene đed te se stušti zajedno sa mnom prema kući. Iza nas lomljava se i dalje čula. Činilo se da je sve bliže. Da je tik iza nas.

Trčim ja ,a bogami i đedo za mnom praši kao da ga goni Austrougarska regimenta i bataljon seoskih udovica. Nisam se okretao. Bojao sam se da ću pasti na vrh nosa, a onda bi svakoj bježaniji bio kraj.

„Otvaaaaaraaaaj babaaaa.“-izdaleka sam već babu pripremao na okršaj.
U ovakvim situacijama svaka je pomoć bila potrebna.
Zajedno sa nama je mlatio je i prvi sumrak stvarajući grdne sjenke koje su se prijeteći izvijale prema nama.
„Ooohooh.“-pućakao je đed za mnom.
„Ostade mi lula, jadan ja. Ooo đavole.“-kukumavčio je.

U silnom trku stigosmo pred kuću. Momo je zaždio prema kući Siminoj, a Šarov je već bio pod ambarom sa svim svojim buvama ukoliko nije koju izgubio u bježaniji. Jedino primjetih Zelju koji nas je podozrivo gledao i svu našu trku.

Uletismo ti mi u kuću, a baba izbeči oči kao varen zec te se zakocenu od smija.
„Svi junaci nikom ponikoše. Takvu bježaniju još niko zapamtio nije.“-smijala se baba.
„Kakva bježanija. Ovo je taktičko povlačenje. Ko tii je to rekao.“
„Ne treba mi niko ni reći. Momo je proprašio kao da ga sto rojeva čela ćera, a ti vidim opanke pogubio, a ni šešir nisi donio.“-pokaza nam baba na đedove priglavke na kojima se bilo nakupilo sitnih grančica i suvoga lišća.

Baba izađe pred kuću da vidi zvijere koje nas je tako u bijeg naćeralo.
„Ohohohoh. Ajme meni ohohohoho. Kukavnih lovaca. Nisam se ovako ismijala od kad je pokojni Đurađ onako pijan u mraku masnu krpu pojeo  misleći da je pita gužvara.“-baba se nije prestajala smijati.
„Samo se ti sprdaj, babo nerepata.“-branio je đed našu bježaniju, ali ni sam nisam bio siguran kako bih je drugačije nazvao.

Izviri đedo na vrata  a i ja proturi glavu pored štoka. Iz ljeskara klatila se lagano krmača Bilja, a za njom njenih sedmoro prasadi. Vesele utičnice stalno bi se zalijetale , njuškicama gurkale jedna drugu te se stalno premetale. Vesela družina kao da nije marila za naš lovački nesupjeh ili đedovo „taktičko povlačenje“.

„Nego ajde Vas dvojica perite ruke, pa da večeru iznosim. Mora da ste ogladnili od tolike gimnastike.“-baba se dobroćudno smješkala našoj bježaniji.
„Večerali smo u tišini. Pečene police krompira sa svježim sirom, slaninom, pogačom vrućom i lukom bile su na stolu. Bogatstvo mirisa na tren nas je odvajalo od proteklih događaja. Ispod stola odnekud se stvorio Zeljo, taj nepredvidivi borac i megdandžija sa kobasama slasnim i slaninama masnim po tavanima širom sela. Osjetio sam njegov rep kako se motao oko mojih nogu. Krišom mu doturih vruć krompir. On se polakomi da ga zagrize te se oprži i kao oparen izjuri iz kuhinje.

„Ajde ti babina jabuko da se presvučeš i opereš ruke. Ja ću ti usuti još čašu mlijeka, pa ti ovdje lezi na sećiji dok ne zadrijemaš. A đed bi mogao da ti ispriča koju priču prije spavanja.“-baba mi predloži.
Nakon večere đed sjede pored mene.

„Đede jel da da se nismo obrukali?“-upitah ga.
„Ma pusti ti to. Ženska posla. Ko bi se s njima razjasnio i sve objasnio taj se nije rodio.“
„Đede kad opet idemo u lov?“
„Poslušaj ti svoga đedu. Noć je vrijeme kad zvijerad ne spava. Kad lovi i smuca se okolo.“
„A kad je pravo vrijem za lov?“-upitah okreću ći se na stranu i navlačeći ćebe na sebe.
„Jel vidiš ovaj prozor? E sad kad se u njemu pojavi mjesec to je pravo vrijeme. Ne onaj kržljavi i blijedi mjesec. Već onaj ko lopta iz zadruge žut i debeo ko Joka Obrenova. E tad se u lov kreće. Prvo njega da uvatimo da nam sve natenane ispriča o zvjeradima jer ko bi to drugi bolje od njega znao. Nego ti svome đedi lezi i pripazi. Čim on napuni okno, a ti odma do mene. Dotle ću ja već pušku očistiti. Ajde ti diko đedova pokrij se i pripazi na mjesec.“-posavjetova me moj đedo.

Gledao sam za njim. Šešir zabačen na tjeme, jelek pleten bez rukava, svijetla košulja sa džepićem u kojem je držao upaljač  i sametne hlače opasane kajišom kao da se teškom mukom bori da ga zadrži da ga vjetar ne odnese. Laganim koracima odgega na drugi ležaj te uze pribor za brijanje i babin lavor tople vode da se obrije. Gledao sam par trenutaka u njega.

Nakon toga uputih pogled prema prozoru. Treperavo lišće topolino plesalo je na vjetru. Bacajući sjenku na kuću i prozore od mjeseca koji je odnekud jezdio prema našem prozoru.
Ni sam ne znam koliko sam dugo gledao prema prozoru.
A onda.

Mjsec se šeretski nasmiješi i ispuni čitavo prozorsko okno. Gledao sam u njega, a on baraba mi reče.
„Jel istina da se spremaš za lova?“
„Naravno. Večeras idem u lov.“-bio sam odlučan.
„Vrijeme je.“-poče polako da klizi i napušta prozorsko okno.

Nije više bilo vremena za otezanje. Brzo sam se obukao. Otišao sam do đeda da ga budim, a on je hrkao tako da su se crijepovi nakući stresali od toga. Nisam uspio da ga probudim.
„Idem sam.“-naprečac odlučih.

Društvo birano pored mene. Momo magare, Šarov sa svim svojim buvama i ovaj put Ranin mačak Zeljo.
„Idemo odmah. Mjesec je već dobro odmakao.“-požurivao me Momo.
„Valjalo bi poitati pa ga stići prije Crna vrha, jer ako tamo zamakne nema nama do zore povratka.“-potvrdi Šarov stalno se češkajući.
„Da se ide.“-Zeljo nije volio otezanja.

Dali smo se u bezglavi trk za mjesecom.

Stalno je izmicala baraba okrugla. Čas bi se popeo na sjenik. Dočim bi mi do njega stigli on bi se već gnijezdio na vrah topole.
„Sad je naš.“-podviknu Zeljo te se trkom pope na vrh topole.
Istegnu se za još mačiji nokat, ali mjesec šeretski izmaknu te se strmeknu na raskršće na vrh brda.

Šarov se stušti za njim. Jedna za drugom rukama povezane za njim su prašile sve buve i sve dlake. Pogubi se Šarov u tom trku te se izgubi od samog sebe. Potraja to njegovo traženje par trenutaka, pa onda prvo pronađe svoj nos. Njuškajući njime pronađe i ostale dijelove sebe te se još jednom ugrize za rep da se uvjeri da ne sanja.
Bolno jeknu al nastavi potjeri. Na raskršću obasjanom od mjesečine nikoga ne bi.
„Opet umače. Pokazaću ja njemu zube.“- iskezi se i pokaza sve svoje zube te zalaja na njega da se sve seoske mačke od straha popeše na najviši crijep i zagrilše limene pijetlove na njima.

„Eno ga na Crnom Vrhu.“-povika Momo.
Dade se Momo u bezglavi trk, a ja na njemu klatio se kao Džingis Kan jureći stepom. Sa ramena skidoh đedovu pušku.
Pucao sam ko zna koliko puta. Mjesec ni da bekne. Samo se vješto cimao i još više smijao.
Nanišanih još jednom i ništa. Iz džepa izvukoh svoju praćku sa gumom od gaća te opalih posljednji put.
Mjesec se uhvati za grudi i klonu iza Crnog vrha.

„Za njim. Držider ga sad Šarovčino moja hrabra. Idemo Zeljo.“-hrabrio sam hrabru družinu.
Jezdili smo i prašili prema Crnom Vrhu. Za tren oka izbili smo na vrh, ali mjesecu ni traga.
„Eno ga. Eno upao u Japru. Ahaaa. Drž se prikane da te samo međ kandže metnem.“-pojuri Zeljo ubijeđen da je vascijeli mjesec od  sira stvoren.

Za tili čas bili smo na obali Japre, ali do mjeseca nismo mogli. Bezbrižno se brčkao na sred vode.
„Ući ću dole i popiću svu vodu. A onda kad sve popijem naš je.“-Momo predloži te uđe u vodu do koljena.
Svojski se trudio, ali nekog napretka nije bilo.

„Ja ću se popeti na njegova leđa, a Zeljo na moja. Kad se Momo sagne da pije vode neka ga Zeljo samo kandžom zakači i na obalu izvuče.“-predloži Šarov.
Zeljo pristade i učini kako Šarov kaže, ali nokti su parali po mirnoj površini vode, a mjesec ni da bekne.
U tom momentu Momo se sagnu te se Šarov i Zeljo premetnuše preko njegovih leđa te u hladnu vodu bućnuše.

Zeljo se drao kao da ga živa deru. Šarova su napustile i najvjernije buve dok je onako mokar stresao vodu sa dlake. Od silne vod vascijeli sam mokar bio.
Nije više bilo niti jednog razloga da mjesec sad ne uhvatim te i ja u vodu zakoračih. Kako sam se kretao za njim tako je ion bježao od mene. Bio sam sav mokar kao čep. Konačno stavih ga pod kontrolu.
„Sad si moj. Sad si moj  lopužo.“-ponavljao sam.

Lagano drmusanje me prenu.

„Jesi li ružno sanjao, jabuko moja.“-probudi me baba.
U rukama sam stezao jastuk na grudi i držao ga kao da je lopta.
„O sav si mokar. Mora da si nešto strašno sanjao. Ajde diko da se ti meni presvučeš. Daću ja onom tvom ludom đedu po turu kad slijedeći put povede moga dječaka u lov.“-prijetila je baba mome đedu.
Dok sam se presvlačio. Nisam ispuštao jastuk iz ruku.

„Jesi li dobro jabuko moja?“-upita baba.
„Jesam baba.“-ponovo sam legao u krevet.
Ne to nije bio san. Mjesec je bio u mojim rukama.

Šarov je iznenada  i neobjašnjiv za sva vremena ostao bez svojih buva, a Zeljo je u širokom luku obilazio svaku tečnost osim ako nije toplo mlijeko u tanjiru.
Momo se nije promijenio. Nije postao veći magarac nego što je bio. A ja.

Ja sam se samo smješkao. Ja sam ostao vječiti sanjar i lovac pamukova srca.

Pozdravlja Vas mandrak72, prvi mjesečev satelit i ovlašteni izrađivač praćki za nesutrašive pametne glavice.