Blago

„Valja se jedna vatra naložiti“, znala je moja baba reći.

„Ali baba, vidiš da je napolju vruće. Ima da se rastopimo ko maslac na vruću pogaču“, pokušavao sam da babu prizovem razumu.

„Neka, neka se i rastopimo od vrućine nego da zlo čuje“, završavala bi na tu temu dalju raspravu.

Godinama poslije toga ja konačih u svom selu. Prvi otkosi sočne zelene trave polegli po voćnjaku kojeg zasadih izležavali su se na već posustalom suncu koje nas je po čitav dan mamilo i držalo budnim. Zarudjele oranice vodile su očajničku bitku izgubivši i zadnjeg saveznika u snijegu i kiši koja je nenadano prestala i odmaglila bez traga ostavljajući zelene pašnjake i jesenje oranice na cjedilu. Na prste se moglo izbrojati još nekoliko njiva koje su se grčevito opirale traktoru i rumenom seljaku unaprijed svjesni da je pitanje dana i sata kada će nesumnjivo kapitulirati i svoju plodnu utrobu staviti seljaku na raspolaganje i svom njegovom blagu.

Još kao dijete sam umio pitati svoju „baju“, „Baba, kako krava može biti blago?“.

„E moja jabuko. Vidiš li ti sve ovo imanje, dvore i krovove?“

„Vidim baba“, rekoh.

„A vidiš li jabuko moja ona tamo brda?“, pokazivala mi je pogledom prema horizontu gdje se crna linija šumovite gomile stapala sa nepreglednim nebom.

„Vidim baba“.

„To ti je Grmeč“, značajnu pauzu napravi baba prije nego nastavi, „a jel vidiš onaj put vijugav ko zmija dole prema Kečama?“

Još jednom potvrdno kimnuh na njeno pitanje.

„Jabuko moja. Nije davno bilo kad je svijetom zavladao mrak pa udario komšija na komšiju, znanac na znanca, pa stranac na stranca. Više nisi bio siguran od koga glavu da spasavaš. Obično neznanci zaziru od šume i drže se puta, a mi kad vidimo da neka vojska struže putom, mi tutanj pravo u Grmeč. E tad se najbolje pokaže šta je pravo blago. Pokupiš ono što ti je najvrijednije pa put pod noge. Nejač i blago.“

„Blago? Zlato, dukati?“, zapitah.

A baka se sagnu pomilova me po glavi i još tiše reče.

„Krava moj Zokine. Koliko puta mi je čeljad spasila moja šarena fabrika. Usput stanem, pomuzem lonče mlijeka, nahranim djecu i put pod noge. Pravac Grmeč. Dukati se sobom ne nose. U Grmeču ne vrijede ko ni ovčiji brabonjak.“, pojasni mi baba svoju priču o blagu.

Bila je potpuno u pravu. Ta zahvalna sesoka fabrika na četri noge, vjerni pratilac siromaštva i svih ratova bila je najvrijednije blago koje se nije ni u ratu napuštalo.

Nemam kravu, ali uvijek mi osmijeh izmame te mini mljekare kad me svojim krupnim očima pogledaju i kao da žele da mi kažu, „Jel, klipane, šta si se ti uobrazio pa ni ne pozdravljaš. Još se nisi obrisao od mlijeka, a praviš se peka. Ne valja ti ta rabota moj prika.“

„Ma kakave smo ti mi prike kravo nesuvisla“, gotovo da se uzjogunih.

„Kako kakve. Tvoja baba muzla moju prababu, sir sirila i u Novi slala“.

„Aaa, tako. Onda u redu prijo.“

Šarenka kratko muknu kao da pozdravlja svoga priku, sagnu glavu i nastavi da pase.

Posmatrao sam nekoliko trenutaka to neoročeno blago kako marljivo snabdijeva fabriku iz koje će već ranog jutra put nebrkatih delija i nježnih princeza krenuti potoci mlijeka, prve kriške sira i kašike kajmaka. Zadovoljne majke će poljupcima u kosu nagraditi svoja čuda.

Blaga.

Nejač kako bi moja baba rekla.

Advertisements

Texas, Texas 2

Sa Božom se nikad ne zna. Valjda smo ga i zbog toga zvali Džeronimo. Jednom davno obećao je da će se vratiti čim mu banke siđu sa grbače. Do tada istrpiće Texas rekao je. Na skype mi se nije javljao nekoliko mjeseci. Sam mi je priznao da je pod dejstvom alkoholnih isparenja kojima se prepustio nakon roštiljanja.

„Slušaj, ubio sam se od alkohola, ali ti pričam čiste svijesti. Pio sam kao smuk cijelog dana. Želio sam da se ubijem kao stoka. I ne ide.“

Nisam se usudio ništa napisati. Bojao sam se da ne učini kakvu glupost. Nije bio takav. Nakon nekoliko trenutaka ponovo je stigla njegova poruka.

„Hajde, ti znaš šta meni treba. Daj nešto. Neku riječ, nešto jako što će da me otrijezni ili dokrajči. Ja više ne mogu ovako.“

Muk.

Sa obe strane okeana.

Tamo i ovdje.

Ovdje i tamo.

„Slika. Bilo šta, biće dovoljno samo da znam da imam nekog svog sa druge strane.“

„Ne znam Božo. Nemoj prenagliti.Pusti da razmislim.“

„Ok! Čekam ako treba do zore, samo nemoj otići.“

„:).“

Znao sam za njegovu ludačku upornost. Bio je u stanju da čeka ribu po čitav dan vrebajući pogledom kroz unske brzake. Više nije bila u pitanju hrana. Bio je to on Indijanac. Istrajan i u porazima. Nepokolebljiv. Cijena za njega nikad nije predstavljala za njega ništa samo poziv. Izazov.

Vrtio sam ludački slike i događaje. Bilo ih je mnoštvo, ali ništa pametno nije dolazilo do mojih sivih ćelija koje su vjerujem toga momenta bile još bezličnije i bezbojnije. Možda samo kaša, tijesto koje se provlači kroz stisnute prste, gubeći svoj oblik.

Sjetih se njegove ludačke želje da se osveti komšiji još dok smo djeca bili koji ga je optužio da mu je iz bašte krao krastavce. Kunuo mi se da to nije istina. Dobio je ćušku od oca koja ga je više zaboljela zbog očeve sumnje u njega. Fizička bol kratko je zažarila njegov obraz. Ona bol koja se neda tek tako poništiti tinjala je i izgleda još tinja tamo preko bare. Siguran sam bio da ga je neko gadno nagazio. Znam ja svoga Božu Indijanca. Znam Džeronima.

Toga dana probudio me kamenčić koji je udario u prozor. Znao sam da je to on.

„Znam. Izađi da ti kažem.“- bio je nestrpljiv.

„Ovako rano. Vidiš da još nije svanulo.“-još uvijek sam trljao oči i pokušavao da ga odgovorim od plana ma kakav bio.

„Hajde izađi. Samo da ti kažem. Samo tebi.“

Nije bilo druge. Nije bilo smisla odugovlačiti. Stajao bi dole dok ne siđem, makar to trajalo do sudnjeg dana.

„Krastavci, sve ću mu ih obrati. Sve do jednog.“-skupljenih pesnica taj dvanestogodišnjak djelovao je ozbiljan kao da donosi najvažniju odluku na svijetu.

„Šta ćeš s njima?“- upitah.

„Ništa.“- slegnuo je ramenima.

„Greota ih baciti. Hrana se ne baca.“- rekoh.

„Znam. Poješću ih. Sve do jednog.“- lice osvetnika se ozari.

„Pozliće ti. Niko ne može pojesti toliko krastavaca.“

„Neka.“

„Idem s tobom. Paziću ti na leđa.“

„Hvala.“- moja odluka da idem s njim razvukla je najveći mogući osmjeh koji je tog časa mogao da se za bilježi na plenti zemlji.

Sve je brzo proteklo. Krastavci su bili pred nama. Puna najlonska vrećica, od onih najsitnijih, pa do onih koji baš i nisu bili primamljivi kako za oči, za želudac još manje.

Uzeo je jedan sa hrpe i počeo da grize. Pod njegovim zubima dokazni materijal je pucketao takvom snagom kao da se sveti samom Obrenu koji nije znao na kakvu je stijenu udario.

Ispružih ruku te i sam uzeh krastavac. Jeli smo ih takvom brzinom da nam se činilo da će ih nestati za par trenutaka. Međutim nije bilo tako. Naprotiv vrlo brzo smo osjetili svu težinu zadatka koju smo pred sebe postavili. Ipak nismo odustajali. Božo se kreveljio, pogledom pokazivao kako žali što hrpa još nije veća, a meni je već bilo muka. Nisam odustajo, kao ni on. Bili su bljutavi. Jeli smo ih neslane i sve sa korom. Kad smo obavili zadatak pošli smo nazad.

„Samo da je soli bilo, ne bi se oteo niti jedan pa da ih je i duplo bilo.“- bio je zadovoljan obavljenim zadatkom, a čini se još više mojim saučesništvom.

Još istog dana usrali smo se kao grlice. Dva dana smo borbu vodili sa želudcem koji je izgleda poludio zbog naše akcije. Činilo se da nisam ni izlazio iz wc-a. Roditeljima sam rekao da je to od nekih zelenih šljiva koje sam sa Božom jeo. Božo svojima nije rekao ništa. Moji su to isto prenijeli njegovima te nas nisu vodili u dom zdravlja na pregled.

„So!“- uzviknuh.

so

so

Na netu pronađoh sliku sa pakovanjem kuhinjske soli. Iskopirah je, te poslah je preko slanog okeana.

Muk.

Odmah nakon toga Božo je prekinuo vezu. Nije se javljao mjesecima. Prošla je već godina.

„Bojim se da sam presolio njegovu muku.“- dugo sam mislio o tom sve dok me sinoć nakon dugo dugo vremena Božo nije pozvao. Uvijek je tako činio. Uključivao bi skype samo kad bi mene zvao, inače ga nije koristio.

„Sve vrijeme si znao?“- bio je kratak.

„Da, mnogo smo soli zajedno pojeli i opet nam je bilo malo.“

„Čini se da nikad neću moći podnijeti laž.“

Znao sam da ga nešto peče.

Koji tren kasnije na moju skype adresu stigao je fajl sa slikom. Preuzeh isti.

Božo se ponovo odjavio sa skypa.

„Kišobran.“- obični starinski kišobran.

 

Pogledao sam napolje. Padala je kiša.

Kao naručena.

Uzeh stari kišobran i izađoh na ulicu. Talas svježine zapljusnuo je moje lice. Duboko sam disao. Za sebe. Za svog Božu Indijanca, za Džeronima. Iznova sam listao album svih onih godina koji se nikad neće vratiti. Sve one slane i neslane dane koje dosolih, ponekom suzom. Od momenta kad ga ispratih na biciklu. Njega, Mariju i slatku malu Anju. Kovrdžavu slatkicu. Znao sam koliko se radovao godišnjem odmoru koji je trebao da bude njegov prvi dolazak nakon odlaska u Ameriku. I sam sam bio oduševljen što ću ponovo da ih vidim, da ih upoznam sa mojim gnijezdom.

Čvrsto sam rukom stiskao stari kišobran izlizane drške kao bezbroj puta do sada, ali nikada kao sad nisam se osjećao bespomoćnije.

Posmatrao sam ljude koji prolaze pored mene. Kotrljali su se bez riječi. Kao kamenje. Talasi kiše kao da su nas spirali, kao pijesak po plaži. Dok su nas talasi kiše šibali i sapirali kao pijesak u nemirno more, ono je bjesnilo i pjenilo. Ljutito nas vraćalo na obalu, gdje smo se saplitali jedni o druge. Iznova se trošeći na putu. Ni tamo ni ovdje.

Dok sam bio na plaži prezirao sam sav onaj bezlični pijesak oko mene, izbjegavao svaki mogući kontakt koji me je nepovratno trošio i glačao me u meni neprepozantljivog sebe, zavideći svom onom pijesku koji je nemirno more razbijalo o obalu, stijene, lomeći do najsitnijeg i najfinijeg praha mješajući sa sitnim i nevidljivim zrncima soli.

Kad bi me talas kiše otisnuo u zagrljaj moru, osjećao sam svu ogoljenost. Svoju nepripadnost tamo, neprihvaćenost. Osjećao sam svoje strano tijelo. Sjemenku koja se nikad nije primila za nemirno tlo.

Vratio sam se kući i uzeo biciklo. Božin. Osjećao sam da mu dugujem vožnju. Kiša je u međuvremenu prestala. Nisam sklopio kišobran. Pod njim su bili svi indijanci i njihove duše. Suze. Nakon nekoliko metara kišobran se izvratio i kao kakva stara gljiva bdio je nad mojom glavom. Kao manitu.

Čvrsto sam stiskao dršku kišobrana dok sam ga hrabrio da izdrži. Isturih ga ispred sebe, sklopih i kao bojnim kopljem jurnuh u noć koja je mirisala na pečen kesten iako je do jeseni bilo još mnogo toga za reći.

Pedale sam okretrao sve brže i brže. Pomalo sam ličio na indijanca kako bjesomučno juri na nevidljiva neprijatelja koji se krije pod plaštom noći.

„Hoooooooooooooookaaaaaaaaaaa heeeeeeeeeeeeyyyyyyyy,….!“-divljački sam urlao koliko me grlo nosi.

Plava rotaciona svjetla vratila su me u stvarnost.

„Gospodine moliću vaše isprave.“- šerif iz mog sokaka s kojim sam se mlatio zbog prosute teglice šumskih jagoda bio je iznenađen.

„Haug.“- ispružih mu isprave.

„Šta si rekao?“- upita me on.

„Bio sam jednom indijanac i večeras je pola mene.“- ispalih kao iz topa.

Vratio mi je ličnu kartu. Kauboja ne čini šešir niti svijetlo oružje.

Pozdravlja Vas mandrak72, predizborni indijanac kojemu je puna kapa šešira i tuđeg perja.

Samo san

Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.

Grmljavina topova povremeno bi navukla znak pitanja na njene stanovnike. Nevjerica je ono što se najviše osjećalo tih dana. Rat je bila opcija koju se niko nije usuđivao da prevali preko jezika.
Granica sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom bila je tu nadomak. Na Uni koju su zaveslaji najodvažnijih u tili čas preplivavali. Tu su bili i kukuruzi pečenjaci sa druge strane obale, odakle su se snabdijevali oni odvažniji željni pažnje, kukuruza manje.

TV dnevnici su se gledali sa pažnjom.
„Ubiše kuću.“-zavapih.
„Zar se i to smije?“-pitao sam.

Muk. Nije bilo odgovora. Mada se i danas pitam isto.
„Je li zločin ubiti kuću?“

Grmljavina topova bila je sve bliže. Jednom sam se vratio iz gljiva sa ocem ranije. Rekao je:
„Idemo kući. Neće ovo na dobro izaći.“
Vratili smo se bez ijedne riječi. Ulica je bila pusta, nije bilo djece niti mojih vršnjaka. Nekoliko njih već je bilo na odsluženju vojnog roka a nekoliko drugih je dobilo poziv na odsluženje JNA. Neki od njih nisu ni pravili ispratnju, nije bilo one euforije o kojoj smo nekada svi zajedno maštali i sanjali.

Ulica izmješana različitim nacionalnostima po prvi put nije disala isto. Osmjesi hladni, zabrinuti.

Odlazak na fakultet u Banja Luku na momenat je skrenuo moju pažnju i tok misli na događaje koji su nas okruživali u obruč koji se sve više stezao i poput lisica na rukama vezivao sve snažnije i bolnije. Prve ratne vijesti stizale su sa podrušja Bosanskog Broda.

Mnoštvo u sali studentskog doma muklo je ispratilo vijesti. Bilo je mrtvih. Ubijene su i neke kuće. Ni kasniji odlazak u šetnju prelijepim ulicama Banja Luke nije mogao popraviti raspoloženje. Nije bilo ni mjesta u baštama kafića prepunih uniformi koje su se odjednom najviše nosile. Moda uvijek iznenadi.

Prepoznah u jednoj od njih komšiju.
„Bahro, otkud ti.“-pozdravih komšiju muslimana u uniformi JNA.
Bio je moja generacija, ali otišao je u vojsku odmah nakon završene trogodišnje srednje škole. Imao je čin na uniformi vojnog policajca.
Primjetio je moj pogled na čin.
„Zaradio. Došli smo u prekomandu.“

Do dugo u noć nisam mogao zaspati. Bahro je bio u ratu. Dobio čin. Nisam se radovao niti jednom niti drugom. Vjerujem niti on sam. Godinama smo se igrali rata i svi smo kući odlazili živi i zdravi. Neko manje, neko više zadovoljan, ali nismo kuće ubijali. Ubijali smo vrijeme.

Na rastanku sam mu samo rekao.
„Bahro čuvaj se. Danas su teška vremena. Mogu lako da ubiju.“
Nasmijao se mojim riječima.
„Ne mogu nam ništa. Živ bio.“
„I ti Bahro.“
Krajem godine ni kifle nisu isto išle na jogurt, želudac je bio prazan. Nešto teško uselilo se u sve nas, pa ni u redovima u studenstskom restoranu nije bilo žamora.

Duspara. Moj poznanik iz Bosanskog Broda bio je tužan. Nisam uspijevao doprijeti do njega. Svoju muku utapao je u silnom učenju. Šetnje Banjalukom bez njega nisu bile iste. Posjedovao je jedan poseban osjećaj za humor.

I prva sahrana. Rat je stigao u moj grad. Zajedno smo odrasli Stevo i ja. Kobili rep šišali zarad gusala sa kojima smo htjeli pokoriti svijet nošeni stihovima deseterca. Poginuo je krajem godine. U zimu, nimalo dostojno vrijeme za pogibiju junaka. Nije se taj bojao nikoga, batina pokojne mu matere i moje strine Stane nekako još najmanje nije uopšte izgledao tako.
Poljubih ga u čelo.
Hladno i ledeno.
Tješio sam se da sve to nije istina. To je privremeno, kao u našim igrama. Poslije se svi vrate svojim kućama. Živi i zdravi.
Ovaj put to nije bilo tačno. Bio je direktan pogodak u kuću. Ubili su joj dušu 11.01.1993. Stric nije izdržao, objesio se godinama kasnije poslije pogibije Mile, Pajceka, kako smo ga svi zvali i drugi znali. Razmijenili su ga nakon četrdesetak dana. I to je mnogo boljelo.

Kad sam odlazio u vojsku cijela ulica je bila na kapijama. Mnogi su plakali, nije mi bilo lako. Gurkali su mi u džep da se nađe sa kolač, za sok, pismo. Ali znali smo da pisma više neće stizati iz vojske. U ratovima telegram je ubojitiji. Prije otvaranja ubije bar jednog. Poslije njega, šta znam. Dejstvo je trajno. Ubitačno.

Na prvo odsustvo došao sam prije prekomande.
Ulica je bila pusta.
Komšije muslimani su organizovanim konvojem napsutili grad. Veliki dio njih. Jedan manji dio je ostao.
Ulica je bila pusta.
Nije bilo osmijeha da me dočeka. Nije bilo nikoga. Samo zabrinutost  na licu roditelja.

„Krenuli su sa zavežljajima. Nisu mnogo imali, još manje su nosili. Ispekli smo dan prije pile sa Nijazom, sjedili do dugo u noć. Smijali se glupostima i opraštali do ujutro Ujutro su otišli i vratili su se kasno te noći. Bili su umorni.Slijedećeg dana su otišli.“-saznadoh od oca.
„Da li je neko ostao?“-upitah.
„Rijetki.“
Nisam imao volje prošetati niz ulicu. Nije bilo ničega što sam želio vidjeti. Znam ekipu za fudbal ne bih skupio. Igrale su se neke druge igre.
Ratne.

Jedva sam dočekao da se vratim u jednicu. Nakon nje slijedi prekomanda. U prekomandu su išli svi oni poput mene. Oni koje su autobusi dovezli. Oni koje su automobili dovezli ostali su pri komadi u Banja Luci. Benzin je bio skup, a život jeftin. Koliko? Vrlo brzo sam saznao.

U međuvremenu su se smjenjivali položaji i odmor. Pustoš gdje god stigneš. Na položajima pustoš, ubijene kuće izvana, pustoš na dopustima, kuće ubijene iznutra. Negdje između ni tamo ni vamo, ostajali su dimnjaci, kao spomenici, ugasli i bez života. Bez natpisa i isti. Na svim stranama.

Jedne noći dok je straža sporo odmicala usnuo sam na tren. Stojeći.

„Bio sam star. Uplašen. Gledao sam u svoju suprugu(ovdje moram napomenuti da je to bio san i da u to doba nisam bio oženjen). Bila je bolesna. Hitno je trebala kod ljekara. Bilo me je strah. Bio sam na drugoj strani. Oko mene neprijateljski pogledi. Smoždili bi svaki moj pogled koji se nisam usudio dići. Sasjekli ga na hilajde parčadi i njima hranili svoj bijes. Nisam imao izbora. Sagnuću glavu. Odvešću ženu do doma zdravlja. Nije bilo hitne niti benzina. Imam samo tačke (građevinska kolica). Uzimam ženu, umotavam u ćebad i vozim domu zdravllje. Dobro, mislim se. Nema mnogo vojske. Nema nikoga kome bi zasmetala moj bol i moja muka. Približava se dom zdravlja. Treperim kao list breze na povjetarcu. Osluškujem svaki šum. Plašim se samo glasa koji bi me prenuo, ili zvuka zatvarača na pušci. Čini mi se da bi mi srce puklo. Svaki moj korak ma koliko se čtrudio da bude tiši kao da je namjerno zvonio dreseru u lavljem kavezu. Cirkusu nije bilo mjesta, ali su akteri  davali sve od sebe, možda i više od onoga što je publika tražila i zahtijevala. Napokon kapija doma zdravlja bila je iza leđa. Hladan znoj me oblio. Šta ako je prije mene pristigao veliki broj ranjenih, možda mrtvih. Imam li pravo da svoju bol prikazujem. Da se žalim na svoju smrt koju zaslužih. Drskošću što pomoć ištem. Ja prokazani i inovjerni. Dojučerašnji i nepoželjni. Nosim ženu. Kao pero laku. Teškim koracima savladavam stepenike koje bi do juče preskakao. Kucam. Pojedinačno.
Čini mi se da bi mi bilo lakše da mi odgovori rafal. Lakše bih razumio nego onaj pogled pun mržnje i bijesa na mene od juče, danas i sutra koje ne postoji za mene ovakva i na ovakvu mjestu. Doktor je ljubazan. Hvala mu do vijeka. Neka ga Bog poživi, njega, njegovu djecu i sve one koji isto kao on misle i rade. Supruga mora ostati. Mora ležati u stacionaru. Zahvaljujem se doktoru. Govorim da nemam novca, nisam ponio spavaćicu niti papuče. Pusti reče mi, nije vrijeme sad za to. Ipak ovdje će biti pod našim nadzorom. Svakako je obiđi, bile su njegove riječi. Ostavljam suprugu. Zabrinuto gledam u nju. Znam rat je i nikome nije svejedno, ali kako da joj pomognem. Nemam ni u lijevoj ni u desnoj. Rado bih joj donio nešto hrane, ali… Plakao sam dok sam izlazio iz ordinacije. Pred očima mi samo njena slika kako leži na krevetu, sitna. Kako se sa svakim mojim korakom smanjuje. Topi se kao snijeg. Ostaje samo mrlja, fleka. Znojno tijelo polako se hladi i ponovo se jeza uvlači pod moje dotrajalo i pohabano odijelo od komunalne firme gdje više ne radim samo zato što sam inovjeran. Stepenice kao da se dižu prema meni, silazim a kao da se penjem. Teškim koracima ponovo izlazim napolje, a strah ponovo raste. Opet sam napolju, na brisanom prostoru gdje uvijek može da me pokosi hladan pogled ili sasiječe rafal uvredljivih riječi. Znam da ne bih krvario. Ne bih se ni mrtav usudio da je prospem po pločniku koji sam do juče čistio, ja mrtav i nepoželjan. Ubijen kao pas. Tišina mrtva, prijeteći hladno poput sječiva ledi mi dah. Idem ka tačkama. One klonule kao da dijele moju muku moj usud. Obeščašćene i ostavljene. Bez točka. Bez najvećeg istorijskog izuma. Ukradena je još jedna karika. Kuda ide čovječanstvo. Može li se bez točka. Ja ovakav batrljav i trapav nekako. Kako ću po ženu. Šta će istorija reći. Hoće li neko zabilježiti da je dana tog i tome, meni ovakvom i onakvom lopov ukrao točak,….“
-Zoka nešto sam primjetio prenu me glas saborca.

Udubih se u noć pod snažnom i prevelikom dozom sna koji me je posjetio te noći na straži. Još omamljen i nerazbuđen osluškivao sam još dugo u noć, a prošlo je možda tek neki minut.

„Noć je najgora za svaku bolest.“-rekoh.
„Jesi li bolestan?“-upita me.
„Onako, nešto me steže pod kaputom. Onako ja to.“-rekoh više za sebe.

Godinu il dvije kasnije saznadoh da se moj san zbio. Uistinu. Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.
Imala je ta ulica mnogo više dok je nije ubilo vrijeme. Onako kako se kuće ubijaju.
Izvana.
Iznutra.
Ugasli dimjanci još odolijevaju, kao da čekaju vatru koju su ratni talasi oduvali, raznijeli po cijelom svijetu.

Bubnjevi u noći mladog gospodina Jablanka Grotnića

U prvom sumraku, prvog dana godine Jablanko je užurbanim korakom krenuo u neizvjesnost duge zimske noći. Zastao je, promrzlim prstima popravio je pletenu kapu sa velikom kićankom na glavi i još malo pritegnuo šal oko vrata. Osvrnuo se iza sebe. Napuštao je mjesto gdje je proveo zadnjih par godina. Siva zgrada doma za nezbrinutu djecu nije se nazirala. Znao je proći će još možda sat dva prije nego ustanove da je nestao.

„Eh da je bar ljeto“-sa zabrinutošću pomisli Jablanko.

Uzeo je starinski kofer sa nešto svojih sitnica. Plava domska pidžama, nešto donjeg veša,  dvije košulje, vojničko ćebe, kašika, nož s polomljenom drškom, komad svijeće, šibica i komad hljeba kojeg je uzeo od ručka krišom. Novca nije imao. Nije imao kud. Ali ni nazad nije htio.

Dok je hodao mrak je svojim plaštom pokrio visove prekrivene snijegom. Već su se ponegdje nazirala svjetla u kućama pored puta.

Strah ga je polako obuzimao. Čuo je svoje srce dok ubrzano lupa.

„Tam, Tam, Tam“-dobovalo je mlado srce Jablankovo.

„Tam, ta ta tam, tam ta ta tam“- muzika je parala uši Jagodi.

Salve sirovog smijeha, smjenjivale su se sa oštrim komandama praćenih psovkama Šemse međedara.

„Igraj mala nemoj stati pa će tebi Šemso dati,  koru kruva i šaku buva“-u trenu je Šemso nesuvislim pjesmicama palio raspomamljenu masu oko sebe. Radio je to već godinama.

Međede su držali i njegovi stari, a i on je  nastavio istim putem.

Zanimanje ljudi za plesom stare medvjedice krvavog nosa, penjanje uz drveni stub bivalo je sve manje. Ali zato je nagomilani bijes Šemsin bivao sve veći, a sa njim i batine.

Jagoda medvjedica godinama je bila vlasništvo porodice. Nedavno je ostala bez mužjaka koga je Šemso pretukao na smrt. Imala je malo meče. Činila je sve što je Šemsi bahatom pijancu padalo na pamet samo da on ne bi iskaljivao svoj bijes na njemu.

Pila je pivo iz flaše, pušila nekakve cigarete, plesala na zadnjim nogama, pravila salto , samo da joj meče ne dira.

Šemso je danas popio više nego inače. Teturao je oko Jagode, malo malo dugačkim okovanim štapom tukao je po okrvavljenoj njušci.

Jagoda je trpila i krajičkom oka pazeći da Šemso ne ulovi njen pogled posmatrala je malo meče, nesvjesno života pred njim što ga čeka. On je još bezbrižno posmatrao nerazumljivu igru Šemse i Jagode. Ponekad oponašajući Jagodu, ponekad Šemsu.

Sve je to podgrijavalo atmosferu.

Jagoda se plašila za svoje mladunče. Znala je da će doći čas kad će da osjeti bezrazložni bijes Šemsin.

Prvi sumrak završio je Šemsin performans kad su ljudi počeli polakoda se razilaze ostavljajući slab bakšiš u masnom šeširu kojim je išao između posmatrača.

„Pih, ni za jednu večeru nema“-bijesnim pogledom gledao je čas u šešir, čas u Jagodu. Jagoda je predosjećala nastavak večeri.

Svratio je u prvu trgovinu, kupio flašu alkohola, odmah je otvorio. Povukao dobar gutljaj bijesno se stresao i zagalamio.

„Zapamtićeš ovo veče kunem ti se“-upućivao je prijetnje medvjedici ne pogledajući u nju, navijajući novi gutljaj.

Uskim seoskim putem Šemso, medvjedica Jagoda i malo meče laganim korakom su utonuli u mrak. Šemso je dobro poznavao ove krajeve. Znao je pojatu gdje će moći prenoćiti.

„Tam, tam, tam“- kucalo je srce u Jablanka dok se približavao usmljenoj pojati. Nadao se da će unutra pronaći sijena da bi mogao zanoćiti. Bojao se ali nije bilo drugog izlaza. Nikoga nije znao gdje bi mogao potražiti prenoćište.

„Tam,tam, tam, tam,…“ludim ritmom je lupalo srce koje je Jablanko čuo kao nika do sad.

Oprezno je odgurnuo vrata, sačekao tren, očekujući nekakav odgovor. Kad ga nije dobio utaonuo je u mrkli mrak usamljenje pojate. U mraku je u jednom ćošku napipao manju hrpu sijena. Rukama je namjestio „posteljinu“, uzeo vojničko ćebe, umotao se u njega i sklupčao se u mali nepravilni krug. Nabacao je malo sijena po sebi i ćebetu ne bi li mu bilo toplije.

Kroz rasušene daske u daljini je nazirao svjetla. Nedostajala mu je topla peć, treperavo svijetlo. Mnogo šta mu je nedostajalo ove noći.

„Ta tam ta tam tam ta tam“-doboš Šemsin parao je noć.

„Igraj mala na colove, daću kola i volove……“-salijevao je Šemso iznova jeftini alkohol u promuklo grlo i zatim bi nastavljao pjevati .

„Ti si kriva, ti si kriva“-ponavljao je riječi upućene medvjedici ne gledajući u nju.

Jagoda je isuviše dobro shvatala negove riječi i prijetnje. Utjeha joj je jedino bilo mlado meče. Ipak bila je zabrinuta za njega. Šta ga čeka. Pred očima joj je još dolazila slika dok je Šemso u bijesu na mrtvo prebio Miška. Ogromnog dobroćudnog medvjeda koji mu je godinama kruh zarađivao.

„Tam,tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta“-stapalo se u noći.

Jablanko je zadrijemao, malo se zgrijao i zaspao. Bojao se. Ali bio je sretan. Navukao je pletenu šarenu kapu sa kićankom još više na glavu, ušuškao se i utonuo u san.

Sanjao je toplu sobu, toplu večeru. Sanjao je sjajnu zvijezdu sa jelke iz robne kuće.

Sanjao je dan kad su iz grada posjetili njegov dom. Sanjao je tople ruke dok mu na glavu stavljaju pletenu kapu. Kićanka pred njegovim očimakao da je plesala, rasla sve više , dok nije postala Snješko Bijelić što ga je štipao za tabane. Trgnuo se.

Nije znao koliko je spavao. Hladnoća ga je razbudila. Nije nigdje nazirao svjetla u noći pa je zaključio da je ponoć prošla.

„Tam, tam ta ta tam ta ta“-odzvanjalo je tihom noći.

„Šta je sad?“- skočio je Jablanko Grotnić.

U daljini se čuo doboš, nekakvo mumlanje, galama i promuklo pjevanje.

Jablanko se sav upeo da čuje šta se događa. Buka i galama se približavala.

„Pa neće sad valjda ovamo?“-paničano se uspremetao Jablanko.

Nakon nekoliko minuta galama je bila nadomak pojate.

Jasno je razaznavao čovječiji glas, koji je promuklo pjevao neke nesuvisle pjesme, i nekakvo tiho mumlanje. Pomislio je da su to neki čovjek i pas. Strah je paralisao njegove misli.

Otvoriše se vrata. Ogromna crna silueta banula je u pojatu. Nešto veliko skliznulo je u pojatu.

Jablanko je vrisnuo. Uplašena Jagoda zamumlala je i sama uplašena pojurila na vrata. Na vratima je naletjela na Šemsu. Oborila ga na zemlju. Šemso i sam iznenađen brzo skoči, uhvati medvjedicu, udari je štapom par puta da je umiri.

Nevoljno medvjedica i meče uđoše u pojatu. Iza njih je teturao Šemsu.

Jablanko je uplašen drhtao dok je mala povorka ulazila.

„Ko si ti?“.hrapavim glasom uputi Šemso pitanje neznancu u pojati.

„Ja sam Jablanko, a ko ste vi?“-uplašeno odgovori i upita Jablanko.

„Neki klinac“-kao da se obrati medvjedici.

„Mi smo putujući zabavljači, šta radiš ovdje sam u noći.“-nastavi Šemso.

„Tražim svoj put“-sad već mirnijim glasom odgovori Jablanko.

„Na lošem si putu, ako ga ovdje tražiš. Nam su poznati svi putevi u ovom kraju. Ovdje nema dobrog puta“

„Ipak, ja sam tek počeo da ga tražim. Siguran sam da postoje bolji putevi od onih na koijma sam bio“

Šemso iz nekakvog zelenog ranca izvadi, fenjer upali ga i slabašna svjetlost konačno upozna aktere ovog dijaloga.

Jablanko nije skidao pogled sa medvjeda. Bilo ga je strah, ali bilo mu je nekako žao tih naizgled  putujućih umjetnika.

Šemso iz ranca izvadi neki bajati hljeb baci ga medvjedima, uze jedan svježiji komad za sebe i tek nešto malo preostalog alkohola. Jablanko je njih gledajući takođe ogladnio, ali nije posegnuo za komadom hljeba iz kofera. Pred njim je bio dan pun neizvjesnosti.

Medvjedi su se skupili u klupko i činilo se da spavaju. Jablanko im je na tren zavidio. Zavidio na toplom krznu.

„Bojiš li se katkad medvjeda“-upita Jablanko Šemsu.

„Ni ja nisam htio ovim putem, ali valjda je bilo tako zapisano. Moji su roditelji stalno mijenjali mjesta, putovali od vašara do vašara, od varoši do varoši, od palanke do palanke. Nije bilo uslova da se školujem. Ja sam oduvijek bio Rom međedar. Naravno da sam se bojao medvjeda oduvijek, ali sam strah počeo liječiti alkoholom, stalnim batinanjem, pa smo došli u situaciju da su se oni bojali mene, a ja njih ali ja sam alkoholom strah pobijeđivao, a njima je preostala zavisnost od mene. Za drugačiji život oni ne znaju.“-odgovori detaljno Šemso.

„Šta će jednog dana biti sa njima?-nastavi Jablanko sa pitanjima.

„Ne znam, ne znam ni šta će biti sa mnom. Ne znam koji će mi konak zadnji biti, ko će mene pokopati. Za njih ništa dobro ne mogu predvidjeti. Nasljednika nemam, a oni bi u šumi ostali gladni. Ovim poslom niko se više i ne bavi. Nema tu kruha više.“-završi Šemso iskapi ono malo alkohola što je u flaši ostalo.

Jagoda, umorna stara medvjedica, osjećala je neobjašnjivu slabost kao nikad do sad. Još jače se priljubila mladom mečetu koje je bezbrižno spavalo. Kroz glavu su joj promicali svi oni prašnjavi putevi, svi oni sjajni i nakićeni vašari, sva poniženja i batine. Osjećala je kako se zvjezdano nebo lagano spušta, kako svojim teretom pritišće umorno obamrlo tijelo. Svaka masnica je boljela, svaka uvreda pekla. Hladna karika provučena kroz nos naglo je rasla, hladila se nekako prebrzo. Zamućeni pogled kroz kariku zaustavio se na mečetu. Suza u oku zaleđena osta neiskazana. Jagoda je svoj put završila.

Jablanka probudi dodir vlažnog jezika na licu. Trgnuo se. Nad njim stajalo je meče, kao da ga je željalo probuditi i povesti. Ustao je. Stara medvjedica je ležala , a nedaleko od nje i Šemso je ležao u nekakvom čudnom položaju.

Jablanko je oprezno prišao Šemsi. Pokušao je da ga probudi. Staklasti pogled uplašio ga je koliko i hladnoća njegovih ruku. Šemso je bio mrtav. Pronašao je svoj posljednji konak. Jablanko se uplašio. Bezuspješno je dozivao starog, surovog i na smrt uplašenog međedara Šemsu. Pogledao je na medvjedicu. Bilo mu je sumnjivo njeno mirno ležanje dok je meče skakalo oko nje i pokušavalo da joj privuče svoju pažnju.

Jablanko se uplašio. Oprezno je prišao medvjedici. Pogled iz blizine jasno mu je ukazivao na smrt medvjedice Jagode.

Jablanko je prišao mladom mečetu, skinuo je svoj šal obmotao ga oko njegovog vrata. Zagrlio ga jako. Meko toplo krzno uzbuđeno je disalo dok je Jablanko jecao, gušeći se u suzama. Bio je uplašen. Nije znao šta da radi.

„ E moj jadniče. Isti ko što sam i sam. Nejaki i slabi obojica. Šta da radimo? Ljudi ti nisu ništa dobro donijeli, a ni u šumu ne možeš, a ja na svijet došao bez ljubavi, od ljudi bježim. Nas dva na ovom svijetu nemamo ništa osim tuge i muke zajedničke. Hajdemo“-usta i pođe ka svom koferu.

Na brzinu pokupi stvari u kofer i uputi se ka izlazu. Za njim je meče gledalo, dugo i neodlučno. Osvrnu se na majku Jagodu, okrenu prema izlazi i potrča za Jablankom.

Dva mlada i nejaka bića, djelovala su nestvarno u rano januarsko jutro. Prst sudbine ili šta spojio je dva svijeta, dva života i jednu muku u tek jedan neobični performans tragova u snijegu.

Pozdravlja Vas mandrak72, savjesni čitač tragova, tumač slabih i nejakih.

Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka Grotnića

Danima je Jablanko u svojim kratkim šetnjama prolazio pored nakićenih izloga. Novogodišnji praznici donekle su donosile radost u njegovo napušteno srce. Od kad zna za sebe nove godine su bile sve iste i po šablonu.
Upravnik doma, gospodin Badem, staromodni vaspitač nije dozvoljavao nikakve promjene bojeći se da će one unijeti tračak nereda, nemira koji bi mogli da uruše kulu koju je on zidao kao spomenik sebi za života. I ovoga puta preslišavao je program proslave nastupajućih praznika:
1.  19:00 časova zajednička večera. Piletina pohovana i krompir pire. Za desert keksi razni i voćni sokovi.
2. 20:00 časova Zajedničko gledanje novogodišnjeg programa na TV aparatu EI Niš
3. 22:00 časa povečerje.
Nije bilo ama baš nikakvih promjena zadnjih 20 godina.
Gospodin Badem, nije ni slutio da nadolazeća nova godina zauvijek mijenja sve aktere drame okružnog doma za nezbrinutu djecu bez roditeljskog staranja.
Jablanko, dijete bez roditelja. Desetogodišnji dječak isuviše rano je sazrijevao kao ličnost. Nije bio pout ostalih u domu. Nije bježao od nestašluka, ali osjećao je onu tanku liniju koju nije trebalo prelaziti da se ne povrijede osjećaji, pa ma kako siromašni bili.
Ostala djeca, odrastalu su brzo. Ispunjeni nekim pritajenim bijesom, nisu pokazivali osjećaje, niti su razumijevali pokazivanje istih. Za njih je to bila slabost.
Tih dana nije bilo uputno imati ih.
Jablanko je šetao ulicama malog provincijskog grada. Glavna ulica Maršala Tita, presijecala je varoš na dvije jednake polovine, išarane malim sokacima. Sve što se imalo vidjeti u gradiću bilo je u Maršalovoj, koja je na kraju izbijala na uvijek hladnu i hirovitu rijeku. Korito rijeke bilo je ukroćeno u ozidani kej podignut radi odbrane grada od poplave i za šetnju pod hladovinom starih lipa. Naravno i za zaljubljene parove. Uvijek ih je bilo.
Hladni decembarski dan natjerao je Jablanka da skupi vrat i podigne zelenu zimsku bundu kakvu su imali svi domci i bivali odmah prepoznati u gradu. Mještani su bili naviknuti na njih, ali postojao je jedan jaz preko koga nije niti jedna strana prelazila.
Jablanko je imao jednu veliku želju. Danima je zagledao u izloge male robne kuće u čijem izlogu je bila izložena ukusno nakićena jelka. Stao bi pred izlog i dugo gledao u jelku. Stajao bi ko zna koliko. I radnici robne kuće su primjetili dječaka, crnokosog, očiju punih neobičnog sjaja, kako sa rukama u džepu zelene zimske jakne dugo stoji i gleda jelku u izlogu.
U tim trenutcima Jablanko je samo fizički bio prisutan. Mislima je bio u toploj sobi, s jelkom u ćošku nakićenom. Začešljan i u novoj garderobi u veseloj igri sa bratom i sestrom ( za koje je čuo da negdje postoje, ali ništa više od toga) dok čekaju roditelje s poklonima.

Dok je otvarao poklone velike tople ruke prenuše ga iz sna.
„Mali, hej mali!-sasvim ga vrati u stvarnost dubok i nekako tužan glas.
„Uzmi.“-pruži mu zamotuljak u ruke postariji trgovac vjerovatno poslovođa u robnoj kući.
„Uzmi ne boj se. I ja sam bio dijete. Imao sam i ja snove“-nastavi trgovac.
„Ali gospodine, ja ne smijem da primim poklon. Ne znam kako bi u domu protumačili to.“-poče se Jablanko pravdati.
„De, de, ne boj se. Snove ne mogu da ti uzmu.“-trgovac mu zaturi zamotuljak u džep i ode.
Jablanko je gledao za njim dok je onako visok pomalo pogrbljen ulazio u robnu kuću.
„Gospodine, hvala, zapamtiću to.“-nije bio siguran da ga je trgovac čuo.
Brzim koracima uputio se u dom. Nestrpljiv da što prije odmota zamotuljak u samoći u nekom tihom kutku u domu.
Snijeg je lagano pokrivao malu varoš, zatrpavajući saobraćajnice i utišavao vrisku i ciku djece koja su se sankala u parku.
Stariji domci su ga pozivali da zajedno s njima poslije povečerja izađu iz doma i potraže zabavu u gradu.
„Ja ne bih. Nemam novca ni za toplu kiflu, a za zabavu pogotovo“-izbjegao je njihov nagovor.
Poslije povečerja povukao se u sobu sa ostalim u sobu. Ubrzo nakon što su se svjetla pogasila većina domaca se polako iskrala iz doma i otišla nekud u noć u pravcu grada.
Nakon što se uvjerio da su ostali pozaspali u sobi, ispod jastuka izvukao je zamotuljak. Dugo ga je držao uruci i pokušavao naslutiti šta se nalazilo u njemu. Pogledao je kroz prozor. Snijeg je odavno presatao. Milioni sitnih zvjezda ukrasile su nebo ove noći. Mjesec se šeretski nakrivio kao da uživa u svojoj ulozi.
Drhtavim prstima otvorio je zamotuljak.
„Zvijezda!“-gotovo da je vrisnuo.
Sjajna zvijezda za ukrašavanje jelki i to još njegova. Ushićeno je prevrtao po rukama, nevjerujući svojoj sreći. Ovako sretan nije bio godinama.
Po stotinu puta se zahvaljivao nepoznatom trgovcu. Pokušavao je pronaći razlog svoje sreće.
Hitro je iskočio ispod pokrivača. Plava domska pidžama bila je par brojeva veća. Naramenice su padale do po ramena dok je užurbanim koracima istračo u dvorište doma. Čuvara nigdje nije bilo. Odjurio je do mjesta u dvorištu kojeg je najviše volio.
Pored igrališta bilo je posađeno par mladih borova. Po sopstvenoj procijeni ocijenio je da je ponoć blizu. Iz pidžame je izvukao sjajnu zvjezdu i krunisao najljepši bor.
„Želim, želim, da mi nova godina donese neko lijepo iznenađenje“-kao za sebe ponavljao je Jablanko Grotnić.
U tom momentu prenu ga vatromet koji je obasjavao malu varoš. Hiljade misli, varnica obasjaše Jablanka. Posmatrao je taj izliv radosti nekoliko trenutaka. ushićen osjeto je kako je i on dio te velike proslave. Prvi put u životu se tako osjećao.
Hladnoća ga brzo otrijezni. Još jednom pogleda na bor, zvijezdu na njemu. Ispruži se na ozeble prste na stopalima, dohvati zvijezdu i trkom se izgubi u pravcu sobe.
Zavukao se pod pokrivač, čvrsto držeći zvijezdu prislonjenu na nejake grudi. Soba je bila nekako drugačija. Toplija. Zadovljno se smješkao. Imao je nakićen bor.
Zaspao je sa osmjehom.
Sanjao je. Sve je bilo baš kako je poželio.
„Ustaj. Ustaj.“-drmusale su ga ruke na kojima se još osjetio jeftin alkohol.
„Dok si sinoć divljao po gradu bilo je lijepo“-šamar ga je skroz razbudio.
Dok je ustajao iz ruku mu je ispala zvijezda na pod i razbila se.
„A ti si taj, je li banditu“-još jedan snažan šamar oborio ga je na pod.
Bijesni upravnik doma urlao je izbečenih očiju, nogom je hladno stao na zvijezdu i polomio je na sitne komade.
Jablanko se naže da je pokupi i novi snažan udarac završi na njegovim leđima.
Upravnik je divljao. Domci su u gradu napravili neki nered. Potukli se sa nekim mladićima. razbijeno je i par izloga a među njima i izlog na robnoj kući.
„Uzmi tu zvijezdu, vrati je tamo gdje joj je mjesto“-nastavljao je upravnik.

Bez suze i riječi Jablanko pokupi ostatke zvijezde i pođe na vrata. Za njim su pošli svi. Mala povorka sahrani slična zastala je pored igrališta. Jablanko se tiho spusti pored bora i odloži zvijezdu.
Upravnik još više poče galamiti. Natjera Jablanka da zvijezdu podigne i vrati odakle je dobio.
Jablanko krenu prema gradu. Polomljena zvijezda kao da je grijala njegove hladne prste dok je mraz štipao za uši. Laganim korakom nosio
je zvijezdu prema robnoj kući. Za njim mala kolona izgubljenih u vremenu pratila ga je do robne kuće.
Radnici robne kuće čistili su nered od polomljenog izloga. Jablanko je prepozno trgovca. Nijemo je stao pred trgovca, ispružio ruke i pružio mu je polomljenu zvijezdu.
„Hvala Vam gospodine.“-s osmijehom pruži zvijezdu trgovcu.
„Ne tuguj, mališa. Put do zvijezda uvijek je trnjem posut.“-uze zvijezdu, iz džepa izvadi češalj, počešlja Jablanka, poljubi ga u kosu i podiže pogled.
Jablanko je iste večeri pobjegao iz doma. Vodile ga zvijezde da čovjek postane.

 

Pozdravlja Vas mandrak72,  sa  zvijezdom u oku i suncem na dlanu.

p.s. možda objavim i nastavke