Arheološko nalazište u okolini Trebinja

Republički zavod za arheološka istraživanja i fosilna obećanja ovih dana se nalazi u Zubačkom polju, mjestu pored Trebinja. Došli su na poziv mještanina Bekan Ostoje koji je prilikom iskopa temelja za kokošinjac sasvim slučajno pronašao neobične artefakte.

Arheolozi nagađaju da bi lokalitet u Zubcima lako mogao potvrditi staru legendu koja se prepričava pri raznim prilikama, da je negdje oko Trebinja trebalo da postoji vazdušna luka, a da ja pronađeni artefakt ništa manje nego kamen temeljac Aerodroma Trebinje.

Aerodrom Trebinje

Aerodrom Trebinje

„Čuo sam za misteriju poznatu kao Aerodrom u Trebinju. Još kao sasvim malog otac me je dovodio na Zubačko polje i pričao kako će tu biti velika međunarodna vazdušna luka. Napominjem da sam bio sasvim mali pa nisam najbolje razumio o čemu se tu zapravo radi, ali bio sam sretan zbog oca koji je s ushićenjem pričao o svemu tome“, ispričao je devetogodišnji Mirko L.

S pojavom arheologa pojavio se veliki broj zainteresovanih volontera da učestvuje u iskopavanjima na lokalitetu Zupci.

„Oduvijek sam maštao da budem dio tima koji će učestvovati u iskopavanjima. Legenda o aerodromu Trebinje još uvijek je živa, tim više što neki tvrde da i dan danas postoji preduzeće Aerodromi Trebinje, koje posluje pozitivno uprkos recesiji i da svakim danom ima više putnika“, dodao je Vasilije Iskopić volonter iz Tulija.

Tim arheologa će u narednim mjesecima pokušati da otkrije kako su živjeli i letjeli preci na prostorima Hercegovine, zanimanja kojim su se bavili i koliko zapravo njih je živjelo od vazdušne luke, da lociraju granice koji je zauzimala vazdušna luka, lokacije pratećih objekata, terminala. Nakon ove vijesti povećan je broj zainteresovanih za dešavanja u Trebinju. Ovo je možda prilika da nakon Piramida u Visokom, Gospe u Međugorju legenda o Aerodromu Trebinje bude konačno razriješena na radost svih budžetskih korisnika.

Advertisements

Stara Hercegovina

Stara Hercegovina me je dočekala s oprezom starog nevjernika. Čučala je na kamenu srasla sa njegovim korijenom koji nije mogao pružiti žile u zemlji koje nema te se nastani u duši Hercegovačkoj.

„Dobar ti  dan Hercegovino.“-osmijeh nisam krio.
„Svako ti dobro neznanče.“-oprezni glas ispunjen epskom melodičnošću škrto odgovori.

„Mandrak72. Kako se živi dobri moji ljudi?“-predstavih se i upitah.
„Eto živi se.“-odgovori.
„Vidim pripeklo bogami sa svih strana.“-zaključih.
„Pripeklo bogami.“-odgovori.

Pogledom sam kružio po ogoljenim i kamenom obloženim ramenima.
„Mora da je mnogo teško na kamenu sunce čekati.“-rekoh.
„A ti onda za kamen.“-odgovori.
Pogledah u dva oka jezerom plavim osnovana.

„Kako za vodu ljeti kad kiše nema?“-opet upitah.
„Što pretekne od zime za ljeto se nađe.“-opet mi odgovori.

Pogledah na ispucale i kao kora hrapave dlanove. Bili su stisnuti dok su pridržavali štap kao dukat žut i uglačan ispod kojeg je siktala guja ljuta.
Odskočih korak unazad.

„Ne bježi mandrače72.“-pokudi me starina a glas kao vjetar što zviždi međ rijetkim žbunjem polusuvim i zanovijeti.
„A gdje ću pred guju.“-gotovo zavapih.
„A ti pored nje i šnjom zlu ne trebalo.“-škrti odgovori oštri kao ivice iskrzanog kamena prosto su sjekli moju radoznalost.

Nisam skidao pogled s kao snijeg bijelih kosa rasutih po leđima raspletenim iz pletenica iz kojih je škrto kapalo mlijeko iz kamena.
„Nije vam priroda mnogo podarila zemlje i blagodeti. Mislim nešto“-rekoh ni sam siguran u svoje stavove.
„Kad je mjera stvarna potreba onda i za gosta namjernika pretekne.“-ispruži mi ruku široku ko polje, plodnu  ravnicu zelenu.

Nemadoh kud te uputih se korakom nesigurnim. Vremešna starina lagano je korakom lomila goru. Sagnu se pored kamena i dlanom zahvati tek rosu zaostalu koja je srebrila na zanovijeti što se u malim grumenčićima opirala vjetru i suncu, kiši i suši.
„Osvježi se. Samo što nismo stigli.“-mahnu rukom, a vjetar hladan kao zdenac ispuni mi košulju te mi dugmad zaledi.
Uvukoh se u kožun od ovčije vune kad izbišmo pred dvore od kamena.

„Kako sunce uđe kroz prozor malen.“-nisam prestajao sa zapitkivanjem gorštaka koji se kao dim provuče kroz mala vrata i  nestade iza vrata koja zapamtiše mnoge bune i prosvjetitelje.
„A ja ti provirim kroz njega pa ukupim sunca za dvije zimske zore.“-miris svježeg sira prostruji za sobom u kompoziciji teško vukući nešto suvine i mješinu crnog oporog vina.

Trenutak kasnije „mučenica iz kamena cijeđena od sunca slađena“ sjurila se niz glasnice.

„Nijesi na nozi jednoj doskakutao mandrače72“-druga je već na autoputu desetračkom gudala na guslama javorovim.
„Nisam ni planirao na sve četvere otići“-kao tamjan kad sobu ispuni, ispuni me jednostavan razmještaj potreba i razloga.

„Nisi poželio nekad da pođeš gdje je sve mnogo šire i izdašnije.“-sad sam bio siguran da od ovog nije moglo više.
„Pošao bih ja ali sunce ne bi šćelo. Vrelo se ne može prenijeti, a vjera se ne može s gujom ostaviti. Kud ću sam u svijet nepoznat. Kamo dalje kad mi ovdje svega pretiče.“-reče.
„Gora se pomjeriti ne može. Ne može se vjera pokoriti, niti gladna duša zavarati.“-dugo sam gledao Staru Hercegovinu opasanu viteškim tvrđavama od vjere i teškim oklopom od plavog neba i sunca sjajna.

Hercegovačka Gračanica najsjanija medalja upornosti čovjeka i kamena da ostanu skupa trajno je sklopila savez.

Još dugo sam osjećao pogled na leđima dok sam jezdio prema kući. Stara Hercegovina upravo je baš to htjela.

Pozdravlja Vas mandrak72, neizdašni dopisnik bogate Hercegovine.