Miješani keks

Kako je bilo na novogodišnjem bečkom koncertu. Ne znam, ali informacija da je Dačić bio na njemu dozvoljava mi slobodu da na trenutak zamislim moment kada je uzeo mikrofon u svoje ruke. Izdominirao ili kako bi navijači rekli pokid’o. Pogledajte.

Ukoliko je vaš želudac pretrpan raznim đakonijama pribjegnite receptu iz narednog priloga. Tradicionalni recepti oslobođeni stresa.

Vrijeme praznika je vrijeme kada treba da se osvrnemo oko sebe i pomognemo onima kojiima je to najpotrebnije. Oni će to znati cijenti.

Političar Branko Ružić poziva da se legalizuje prostitucija. Hm, na tu temu dodao bih par razmišljanja:

  • Političari zatražili legalizaciju prostitucije. I njima je kurvanja preko glave.
  • Političar zatražio legalizaciju prostitucije. I njemu je dosadio rad na crno.
  • Legalizacijom prostitucije umnogome bi bilo lakše objasniti neke političke procese, skupštinska dešavanja i postizborne koalicije. :).

Šta da Vam kažem. Da gledamo u Evropu. Ne znam. Uz našu političku stvarnost neke stvari su sasvim jasnije:

  • Evropa nam se nesebično daje. Koliko smo samo puta dobili nogu.
  • Ja predsjedniku nikad ne govorim da je budala. On to dobro zna.
  • Ko kaže da Vođa nema sluha. Pa sve je dao na doboš.

Narod ko narod, gleda tuđa posla od svog posla ne živi. Iskoristi bačene mu mrvice i potroši veče na neku TV limunadu:

  • Opet se narod omrsio. Zagrizao je novinarsku patku.
  • Dok su me kovali u zvijezde pao im je mrak na oči.

Sve u svemu ne znam šta pametno na kraju zaključiti. Neko bi oćutao, neko bi možda dao kakav prijedlog a ja:

  • Ostao sam bez teksta. Izgubio se između redova.

Možda nakon praznika predstoji novo preživljavanje. Ukoliko je tako onda sledeći video neće biti suvišno pogledati.

Na kraju svega da Vam svima poželim mnogo bolju 2015 godinu. Ne mogu mnogo toga da Vam pomognem, možda jedino da Vam izmamim osmijeh. Ako to uspijem ja sam zadovoljan. Ne može to mnogo pomoći, možda na tren malo olakšati, učiniti da zaboravimo na sumornu stvarnost.

Advertisements

Lanac ishrane

Lanac ishrane uvijek je inspirativna tema za razgovor. Upravo zbog hrane na jednoj od Boga zaboravljenoj lokaciji poveden je ovakav razgovor.

„Da sam bar top“, uzdahnu moj kolega.
„Zašto top?“, upitah.
„Dosadilo mi biti kozom, vazda brstim i jedem ono čega se i koza kloni. Ovako bilo bi mesa k’o drva. Ehej, topovsko meso nikad jeftinije moj prika“, pojasni mi Rašo saborac iz rova.

Posmatrao sam tog pogurenog čovjeka starinskog kova od pedesetak godina. Uvijek je nosio vojničku bluzu skrojenu po mjeri. Pomalo sam mu zavidio na tome.
Pogled mi skliznu na moje vojničke hlače. Kratke i još poprilično pohabane. Od prvog dana svojom uniformom nisam ulivao povjerenje.

„Kad se taj nije uspio izboriti za pantalone po mjeri, kakvu će tek državu stvoriti“, bio bi to najkraći siže vizuelnog izgleda oružane sile na mom primjeru.

Bio sam mršav za svoju visinu. Nije bilo uniforme niti kroja da sakrije i pokrije ono šta mi fali.
Osvrnuh se još jednom na Rašu. Bili smo i neka daljnja rodbina. Njegov lik me je jasno podsjećao na jedan dio babine rodbine koji je u magli djetinjstva zagubljen čekao da bude pozvan na vršidbu negdje u prašini na putu prema Rajlićima.
Volio je da popije. Njegova slabost su bile noge koje bi odmah otkazale poslušnost pijanoj glavi. Možda su one bile jedina njegova zaštita da onako pijan ne napravi još kakvu glupost. U ratu glupost priziva sledeću.
Još jedna njegova slabost koja bi vrlo brzo isplivala na površinu bio je ajnc. Kockarska igra kartama u kojoj je Rašo redovno ostajao bez cigareta za jedva pola sata. Da stvar bude gora nevolje nikad ne dolaze same, pa niti njegova psorijaza nije mirovala te bi se i ona pobunila svim silama nastojala da izbije na površinu, tjerajući ga da se stalno češka kao da ima buve.

Njegova psorijaza, daljnja rodbinska veza i doktorska preporuka učinili su da se moj lanac ishrane neočekivano popravi. Njegova polovina konzerve završila bi u mom želudcu. Moje sledovanje duhana završilo bi novim naslagama katrana na njegovim plućima, a jedan dio bespovratno izgubljen između dvije straže, dva obroka dnevno. Između dva prsta.
U pepelu.

Donekle bio je u pravu. Topovsko meso je išlo u bescijenje, inflacija gluposti je rasla. Jedino je duša izgubila svaki smisao.

„Duše mi“, sve se rijeđe moglo čuti. Takva moneta nije bila tražena. Njome smo zalud raspirivali vatru razumijevanja. Naslage sirovog preživljavanja bez imalo toplote samo su zagušljivim dimom skrivale izgubljene oči dobrano nagrižene rđom hladnog čelika uperenim u naše grudi.

Lanac ishrane je išao na našu štetu. Dva obroka dnevno nisu mogli protiv ravnodnevnice. Suviše dugačke dionice između ravnodušnosti i neizvjesnosti dovodile su naša čula u stalno razmišljanje o hrani.

„Eh da je bar ljeto. Komad hljeba i šljiva koja noć da se pregura“.

Noć je bila najgora. Osim hiljadu šumova noćnih ptica, ježeva, puhova. Očajnog vjetra i kiše sumnjiva morala glad je bila najgori neprijatelj.

„Hajde da mi podijelimo naš doručak“, ponudi Mlađo.
„Ali Plutone tek je ponoć“, negodovah.
„Ko će jutra dočekati, ko neće“, hitrim pokretom konzerva je već otvorena stajala između mene i njega.
„Ako ne možeš samo reci, mušterija samo čeka“.

Smjenjivali se dani, straže, slutnje. Loše vijesti i dobar apetit. Položaji i neprijatelji. Samo glad je uporno držala položaj. Nakratko bi se učinilo da gubi bitku kada bi od kuće pristizali pojačanje u paketima sa režnjevima pite sa sirom, paradajza, luka, slanine, ali ta uporna i dosadna potreba lanca ishrane da nahrani i topove svježim mesom tražila je svoje.

„Sutra stižu nove konzerve. Fileki“, prostruji četom.

Preskočismo blijedu rižu u susret novom jutru. Nadi obojenoj u obilat doručak i ručak istovremeno.
Jedno u drugom ne biva.

„Fileki?“, zapitah.
„Drob, crijeva“, ekspresno dobih odgovor.
„Hemoroidi!“, zgrozih se, preskočih i ručak u doručku kojeg nije bilo bar za mene.

Lanac ishrane prekinut na najtanjoj karici u vodu, odjeljenu. Na komandiru odjeljenja.
Lanac komandovanja nije smio trpiti.

Zima je bila sa mnogo snijega. Na Poganoj ravni dočekasmo smjenu. Trebalo je da nas zamijeni neka druga jedinica.

„Svakog borca sleduje po jedna konzerva za puta. Smjena jedinice obaviće se noću. Tražimo opreznost“, naglašavano je borcima pogledom uprtim preko brda gdje bi trebalo da se nalazi kuća

Nasavjetovan pređašnjim iskustvom sa filekima snabdijeh se sa podebljom šnjitom hljeba i kao dukat sitnom glavicom crna luka ukoliko komanda iznenadi Filekama.
Uz ručak nam dostaviše konzerve za puta. Sjajne kao mesingane topovske čahure. Bojeve. Rukavom je ulaštih tako da zasija u punom sjaju.
Spremih svoja dva ćebeta, prljavu uniformu i vojničku porciju koju dobro oprah hladnom vodom od pasulja koji je još dugo odzvanjao linijom u limenim porcijama dok je uporno izbjegavao kašiku.

„Pokret. Sretno ljudi“, u mrak ostavismo nepoznata lica u našim rovovima, konzervama dok se strepnja mogla čitati sa njihovih lica.

Muk. Grabimo noću. Svaki korak novi ispit. Mučan, neizvjestan. Grč u stomaku popušta. Grabim, rukom napipavam vojničku porciju u ruksaku.

„Dobro je“.

Mjesec nad nama je bljeskao žut  i debeo. Gotovo kao konzerva.
Brižno sam planirao trenutak. Kao da je riječ o rođendanu.

„Prvo da se smjestim, raskopčam vjetrovku. Da autobus izađe iz Srbobrana. Sačuvao sam komad čistog papira koji mi je preostao od paketa u kojem je bila slanina zamotana. Na njemu ću otvoriti vojničku porciju, konzervu. Hljeb neću rezati. Volim da grizem. Oguliću i luk, nasjeckati sitno …“

Lanac ishrane nakratko je nastavljen. Za neki drugi dan. Za neke druge topove.