Čunom niz godove

Pogledom sam klizio po izloženim primjercima drvenih podova. Ponuda je zaista bila izdašna. Pridržavajući se obavijesti koju redovno primjetim prilikom kupnje hljeba da „robu birajte pogledom“ birao sam pogledom.

„Izvolite. Imamo velik asortiman proizvoda“, prenu me glas prodavca.
„Hm, da“, odgovorih zbunjeno kao uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji.
„Samo razgledate ili ..“, njegov podcjenjujući pogled brzo me je vratio u stvarnost.
„Kupujem“, odsječno odgovorih.

Da. Došao sam s namjerom da kupim podne obloge. Još uvijek neodlučan klizio sam pogledom po ponudi. Mnoštvo laminata, parketa, brodskih podova. Razgledao sam cijene. Prvi put sam bio u poziciji da sam kupujem isti. Mnoštvo savjeta od radnih kolega sam dobio na sam spomen zamjene podnih obloga. Dijametralno suprostavljenih, temeljno obrazloženih. Međutim, ništa od svega nije mi pomagalo ovoga trenutka.

Gledao sam cijene. Velika disproporcija u visini cijena laminata i parketa naginjala je da me uputi na izložbeni dio prostora sa laminatima. Prodavac me nije ispuštao iz vida. Pratio me je u stopu od momenta kada sam mu obznanio da sam kupac.
Logikom kupca pokušao je da napravi korak ispred mene i da mi olakša izbor.

„Imamo veliki izbor laminata. Imitacija hrasta, bukve, starinskih podova. Imitacija…“, nisam ga dalje slušao.

Gledao sam cijene u rasponu od 11,00 do 17,00 konvertibilnih maraka. Klizio sam pogledom po izložbenim primjercima. Ispred mene je prodavac išao i hvalio svoju robu, a ja ga i dalje nisam slušao. Gledao sam kako prelazi niz glatke, savršene površine laminata na kojima nije bilo ni traga prirodnosti. Niti jedna ogrebotina, bora. Nesavršenstvo za koje bih zapeo. Makar pogledom. Ništa zbog čega zatražio objašnjenje. Priču koju bih do dugo u noć ušuškavao pored sebe dok pucketa vatra u maloj kaminskoj peći.

„Imitacija“, malo glasnije ponovih.

Prodavac zastade i krete sa pričom ispočetka, a ja ga i dalje nisam slušao. I on je bio samo jedna dosadna imitacija. Imitacija prodavca keramike na susjednom odjelu. Uniformisana individua nakljukana gomilom za mene bezvrijedih informacija. Pokušavao je da od ničega konstruiše priču. Lijepljena piljevina i ostali neupotrebljivi otpad premazan teksturama i imitacijama nečega što bi bio san i najmanjeg žira, otpalog, pod lišćem skrivenog, uplašenog od zlaćanih kljova kakva divljeg vepra u iščekivanju da u vjekovima ispred sebe izraste. Da iskrošnja u dostajanstvenog krunisanog šumskog kralja. Da nadvisi sve ostale. Da nadživi.
Moja je priča za razliku od njegove išla u sasvim drugom pravcu i svaki njegov trud bio je nepotreban ali vraćao sam mu za onaj podsmješljivi i podcjenjujući pogled. Neuvjerljiva priča počela je s ponavljanjem. Poput pokvarene gramofonske ploče, a ja navikao na audio kasete čekao sam da kasetofon iščupa traku. Da se izvuče. Zapetlja. Pokida.

Ne nisam želio imitaciju. Dovoljno je bilo imitacije u svijetu u kojem živim. Brzinske diplome, lažne titule. Ne nisam želio brzo postavljanje laminata. Ja sam želio pravu priču. Onakvu kakva se priča sa užitkom, od koje pođe voda na usta.

„Majstor je došao prije sedam. Na šporetu je već poigravao crveni ibrik koji kao da izviruje preko ramena dok otvaram vrata majstoru. Sa njim u kuću ušao je mali nevidljivi oblak prašine iz radionice sa velikim drvenim radnim stolovima, starinskim stegama i miris ljepka. Tutkala. Gomila alata, djeljača, oblića. Velika ručna testera koja će tokom dana ispričati anegdotu o ciganinu koji je redovno navraćao u selo, popravljao kišobrane i oštrio noževe. Njegovom bratu prevarantu koji bi na vašarima trgovao krilatim konjima i gazdi koji nije platio postavljanje parketa i kosmičkoj pravdi koja je učinila da pukne cijev od vodoinstalacije koja je potopila njegov dom i podigla sav paket,…“.

Okrenuo sam se prema izloženim parketima. Bukovi je bio povoljniji s cijenom. Ovaj put prekršio sam pravilo biranja hljeba. Spustio sam dlan na glatku površinu izloženog kvadrata parketa. Neizbrušen, složen. Prstima sam pratio linije pojedinih dijelova i mjesta njihova spajanja. S njih sam prešao na hrastov parket. Pod prstima osjetih svu njegovu nesavršenost, dlakavost.

„Dabome“, pomislih, „trebaće truda, trebaće vremena“.

Biće posla i za majstora, brusiće ga satima. Preznojiti i znojnu košulju ženi na pranje odnijeti. Novčana naknada biće sasvim pristojna i sasvim dovoljna da sa lica umorne supruge ukloni na tren bore i useli osmijeh. Uostalom mizerna je to cijena za sve ono prethodno vrijeme.

„Uzimam“, ispružih ruku zbunjenu trgovcu.

Iznenađen prihvatanjem cijene koja nije bila nimalo zanemarljiva učinih tek mali pokušaj otkupa gorostasa, bez ucjene, bez pogađanja.
I bi majstor. I bi svo vrijeme svijeta poleglo po plećima znojne košulje dok je ručna testera plela i mljela svoju priču.

„Ček, da ti ispričam još ovo. Za vrijeme vojne, kad su neki džambasi kroz selo protjerali slona, isprepadali žensku čeljad i starce jedna mlada, hm, sad da ti ne pričam šta je bilo dalje, uglavnom počeše se muška djeca rađati sa povelikim nosom,…..“

Priča nije imala kraja. Uostalom gdje i da stane sve s koljena na koljeno, s nadnice na nadnicu, s poreza na porez. Broje se koljena, unuci i čukununuci. Dok sam prstom pratio brojne godove, priče su bile sve življe, bliže.
Uplašen, podignuh prst.
Za godine pred nama.
Za sve one beskrajne i nevjerovatne priče škripava parketa u dugim zimskim noćima dok šapćem molitvu za zdravlje, sreću i dugovječnost. Uostalom od tristogodišnjaka se i ne traži brzina. Samo svo vrijeme za mene sačuvano ispod nekoliko slojeva nanešenog bezbojnog laka.

Advertisements

Reinkarnacija lakiranog parketa

Sve je počelo od njega. Čovjek sa motornom pilom renomiranog proizvođača novije proizvodnje stao je pored njega. Tristogodišnjaka. Moglo bi se reći starosjedioca, odličnog poznavaoca prilika u šumi. Očekivao je pitanje, savjet. Ali njega nije bilo.
Nije bilo poštovanja. Odavno su odnosi mladih prema starim bili nipodaštavajući. Savremena tehnologija samo je pogoršala stanje. Ubrzala točak koji je nepovratno jurio ka ambisu. Kraju.

Čovjek je još jednom pogledao u visinu, nekoliko trenutaka nišaneći jednim okomspuštao vertikalu sve do njega. Vertikala je bila tek metar ili dva od oslonca.
Zazvonio je telefon. To svjetsko čudo tehnologije doprlo je i u najudaljenije dijelove šume:
„Jesi li stigao?“
„Da“, slabašan glas je odgovarao s druge strane bežične veze.
„Ponesi hranu, čekam te kod njega“.

Kod „njega“. Sablasno i prijeteći je zazvučalo tog svježeg jutra. Čovjek sa motornom pilom i bez zaštitne opreme pripremao je svoj alat kao hirurg skalpele pred operaciju. Razmještao nekim čudnim redoslijedom. Za hirurga se podrazumijevalo da učini sve što je bilo u njegovoj moći, ali da li je tako bilo i sa njim.

„Da li će učiniti sve što je u njegovoj moći? Da li je njegovo obrazovanje dovoljno i kakve su mu kvalifikacije?“

Čovjek je zviždukao neku pjesmicu s malo ritma i povremeno ubacivao neke lascivne rime. Potpuno neprimjerene treunutku u kome se nalazilo i mjestu koje takve trenutke ne pamti, a bilo ih je. Dabome. U njegovim godinama kada polako sjećanje blijedi još uvijek se nalazi mnoštvo slika.

Ubrzo je stigao i drugi čovjek. Bio je nasmijan. Žurnim koracima stigao je u sigurnost i spokoj koji su tek narušavali njegovi neujednačeni koraci. Dok je prilazio pogled je digao ka krošnji.

„Koliki je, majku mu?“

Iz unutrašnjeg džepa na kaputu iznenada je potegao neku flašicu sa žućkastom tečnošću, brzim pokretom odvrnuo čep i sasuo izvjesnu količinu iste tečnosti niz grlo. Spustio je flašicu od usta, istom rukom je pružio svom poznaniku, a nadlanicom druge ruke skidao kiseli osmjeh sa neobrijana lica.

„Valja nazdraviti. Apetita radi. Lanjska je“.

Za blijedu salamu zaista je trebalo apetita. Brza hrana s nogu nije davala nadu. Brzo se bližio čas.

„Koliko je godina trebalo?“

Činilo se da je odluka prebrzo donesena. Ni tehnologija nije zakazala. Motorna pila renomiranog proizvođača novije proizvodnje koja s pokretnih traka silazi svakih nekoliko sekundi opravdala je svoju investiciju.
Sad je do čovjeka. Uslovi su tu.
Svi su ispunjeni do jednoga.
Oni su tu. Sigurni u svoju kvalifikaciju.
Ispunjena je i forma doručka. Stomačna duplja je ispunjena. Želudac se nije stigao pobuniti. Ućutkan je mlazom ljute prepečenice. Nakon što su reženjevi salame naslagani sasvim je svejedno da li je u pitanju bila šljivovica ili možda rakija od crnice kruške. Gorčina je ostala da se bori sa aromom, zaslađivačima, emulgatorima, vješto upakovanim pod najlonom simpatičnog logoa nove firme na tržištu suhomesnatih proizvoda. Sve pod plaštom slike zdravog žutog pileta koje je svojim nedužnim okicama ulijevalo povjerenje.
Tu je i motorna pila. O proizvođaču se sve već zna. Renomiran je i ulja su tu. Zadovoljavaju ekološke standarde.

„Nešto na bazi bio ulja“, reći će jedan od njih dvojice prekinut samrtnom tišinom stogodišnje šume.

Tu je i on. Gorostas. I nije slučajno da je dobio takvo ime. S pravom ga je nosio sve ove godine, decenije i vijekove. Znao se nositi sa svim nedaćama. Velikim i snažnim vjetrovima, mokrim i teškim snjegovima. Zalutalim kuršumima. Nije to uzimao k srcu. Ubilo bi ga odavno.

Motorna pila je zaječala. Njena jeka je ispunila šumu, ali nedovoljno da bi se probila kroz gusto granje. Režala je naokolo, kao bijesna lisica. Siktala je oko njega, kezeći svoje metalne zube tražeći pravo mjesto za ugriz. Podsticana kažiprstom jednog od njih bivala je sve bliže. Ugriz je bio tu. Nije bio upitan
I počelo je. Isprva se činilo kao da je vic u pitanju. Nedovoljni zubi su nemilosrdno kidali koru i motorna pila kao da je pjenila. Osmjeh na licima njih dvojice bio je bankarski. Tačan. Pedantan. Matematički tačno su brojali sekunde i minute. Svaki do njih pretvoren u robu široke potrošnje. Bilo je tu još salame, ulja, šećera, kafe. Novi lanac za motornu pilu.

„Za nedaj Bože, ako pukne nekad“.

A pući će.

Minuti su sporo prolazili. Oteglo se. Kao godina. Zabrinuti pogled pomoćnika stalno je gledao gore. Sa svakim sekundom strah ga je sve više obuzimao. Motorna pila je zasjekla tijelo gorostasa. Činilo se da je polako gubila bitku. Njeg glas je sve manje bio prijeteći. Promuklo je jecala. Kažiprst ju je bodrio, tražio najbolji položaj.
Čovjek je i sam mijenjao koljeno na kojem je klečao. Upitno bi dizao pogled na krošnju koja kao da nije bila dio priče. Strah mu se spuštao niz leđa. Bivao je nesigurniji u svoje kvalifikacije. Činilo se da je preveliki zalogaj zastao u grlu. Knedla iako okrugla nije htjela s mjesta. Tek ponekad zadah salame zapuhnuo bi iz njegove utrobe. Želudac se još borio s brzom hranom. Njegov gazda sa stoljetnim stablom. Ironija, šta li je?

Odjednom motorna pila se ugasi. Čovjek ustade od stabla držeći motornu pilu koja je ugašena nemoćno visila niz njegovo tijelo.

„Ništa“, sliježe ramenima njegov pomoćnik
„Ja. Sve sam učinio.“

Nekoliko trenutaka su gledali u njegovu krošnju. Nije bilo odgovora. Umuknula ja sva šuma. Muk se uselio i na njihova lica. Motorna pila dala je sve od sebe. Nije joj bilo jasno. Sva ispitivanja i fabrička istaživanja. I razvojni centar i garancijski uslovi. Sve je samo jednom išlo u prilog, ali ne i njemu.

Gorostas je još stajao. Posljednji put je uzimao dah, stresla su se njegova pluća. Zastao je još koji tren. Vječnost. Velikani ne padaju tek tako. Na nos, na prvu stupicu. Da li je zažmirio prije nego je poslednji pogled uputi nebu? Ne znam. To gorostasi znaju. Oni umiru sami.

Tišinu je ispunio zvuk laganog pucanja. I dalje se činilo da stablo stoji. To je pucalo njegovo srce. Do njega metalni zubi nisu stigli, ugrizli.

Sve je stalo. Nigdje daška vjetra, uokolo mrtva tišina. Mnoštvo pitanja.

„Na koju će stranu? Ko je slijedeći? Ko će na tron? Hoće li biti dosta i za parket, onaj sjajni lakirani što se zavlačio ispod tepiha i gubio ispod kauča, ormara? Samo da vidim komšijino kiselo lice.“

A onda kao da je sve eksplodiralo. Prolomilo se iz neba i zemlje. Urlik je dizao kosu na glavi „čovjecima“ koji su bespomoćno i bojažljivo žmirkali očima duboko u sebi se bojeći najstrašnije kazne za počinjeno djelo nedjelo. Šuma se otvorila. Na lijevo ili desno. Gore ili dolje. Svejdeno. I sunce je zgroženo prdrlo u šumu, obasjalo kutke za koje odavno nije znalo, još uvijek nesvjesno da je motorna pila podsticana kažiprstom učinila da nestane ono što je vijekovima kupalo, napajalo, hranilo. Izmjenilo okruženje.

„Ajde, još po jednu. Valja se za dobro obavljen posao“, nazdravi pomoćnik.
„Da znaš usr’o sam se. Mislio sam da nikad neće pasti“, odgovori čovjek sa motornom pilom.
„Daj meni malo“, pokaza na motornu pilu pomoćnik.

Nedugo zatim ona ponovo zaječa, još lajavija i još kuražnija nego prije. Nastavi se borba sve do sutona. Ona je pjenila. Lajavica iz tehnološki razvijenog centra negdje daleko i od pomoćnika je činilo se načinila je čovjeka.
Došla je ostala tehnika, traktori, vitlo, zaprega. Samar. I na njemu tragovi, kolektori koje su kupili sunčevu energiju, hranili tijelo. Ostala je pustoš. Pred zalazećim suncem su žmirkala neka kržljava stabla diveći se svojoj ljepoti. O veličini njihovoj teško je govoriti.

Lascivni stihovi puni rime nerijetko bi nadjačali lajavicu. I smijeh. Ohrabren velikim poslom i gomilom prehrambenih artikala što su ih čekali na policama nekog megamarketa. Požnjevene artikle, u velikim metalnim kolicima zamijeniće ubrzo drugi. Treći, peti. Deseti. Veselijih boja i dizajna. Mijenjaće se mantili zaposlenika, kačketi i polo majice. I njih će zamijeniti. Brzo.

Gorostasa zadugo niko neće.

Bespredmetna statistika jednog hrasta

Kako se zovem, ne sjećam se više ni sam. Odrastao sam bez roditelja. Svi me zovu samo hrast. Imam preko šest stotina godina. Nisam nikud odlazio sve ovo vrijeme. Zapamtio sam mnogo događaja, ratova, buna, zborove o kojima bih mogao da pričam godinama, ali počeću iz početka.
Veliko nevrijeme polomilo je stablo na kojem sam tek žir bio. Bačen sam upravo ovdje gdje se sad nalazim. Na ovom proplanku se izmijenjalo mnogo vlasnika, ali eto, na početku nekako se dogodilo da ja budem tu kao međaš. To me je spaslo. Niko me nije dirao zbog toga. Imao sam idealne uslove za rast i razvoj. Mnogo sunca, kiše, vjetra. Ali sam i mnogo gazda promijenio. Eto, tako su se brzo mijenjali da im nisam ni imena uspio zapamtiti. Pamtim i bune i hajduke, i vlasti i nevlasti. Pamtim mnogo okupljanja u mojoj hladovini. Pa neke moje gazde začete su pod mojom krošnjom, ali ne bih o imenima. Znate, konspiracija.
Eto, malo-malo pa u šumarku preko puta mene obaraju se stabla. Nemaju sreće. A ja, eto, svaki čas čujem prolaznike kako kažu: „Vidi koliki hrast, mora da ima dvjesta godina“, Nasmiješim se onako za sebe, sretan na datom komplimentu da izgledam mnogo mlađi nego što jesam, pa se nekako još jače nakostriješim, da izgledam još veći.
Pogledam preko puta, opet odnose stabla iz šume, a mene niko i ne dira. Eto, imao sam tu sreću. Sad sam dvostruko veći od svakog stabla u šumi. Više mi ni ljudi ne mogu ništa. Gledam one njihove alate, pa mi se čini da bi samo koru mogli da mi prerežu.
Eto juče je jedan deran sjedio pod stablom, zapalio cigaretu i poluglasno razmišljao:
„O bože, kako je veliko ovo drvo. Ko zna koliko godina ima? Šta bi tu drva bilo da ga je sasjeći. A ipak šteta, koliku samo hladovinu ima. Toliko je velik da sumnjam da ima neko da bi ga smio srušiti. Bože, koliko smo sitni ispod njega. Ima li mu kraja?“
Sjećam se jednom nekih ljudi za austrougarskog vremena, sa čudnim kapama, nekakvim aparatima, kako u nekakve papire ili karte nešto zapisuju. Stajali su kod mene, nešto premjeravali, napili se vode, odmorili i otišli. Više ih nikad nisam vidio.
U onom ratu pala je granata nedaleko od mene, eto tu gdje ti sad stojiš, bio sam dobro ranjen, ali, eto, oporavio sam se.
Dobrog sam zdravlja, malo me tu u stablu probada, i zimogrožljiv sam. Inače, da kucnem u drvo, ostalo sve služi. Ipak, kad se osvrnem, mogu reći da vrijeme leti. Usamljen sam. Dosadilo mi. Nemam nikog.

***

Mnogo sam ga puta vidio dok sam odlazio na teren. I sâm sam par puta zastajao u hladovini pod njim. Nije mi on ovo ispričao, ali mislim da bi isto rekao.
Nevrijeme od prošle godine oborilo je ovog vremešnog deliju, skršilo na nedostojan način, bacilo ga na koljena. Ljudi sa motornim pilama bacili su se na njega poput lešinara, sasjekli ga, raznijeli, cijepali i ložili, grijali svoje male sobe i male duše. Nisam vidio da je ikome žao bilo. Kao da su čitav svoj mali život čekali njegov pad. Pao je.
Vjetar je bio prejak za njegove već pomalo nejake grane. Ono što ga je stvorilo, i oborilo ga je. Možda da je bio u šumarku, možda bi mu neke ruke pomogle, pridržale ga, ne znam. Bio je sam, sam protiv svih – ljudi, vremena, vjetra, slučajnih prolaznika.
Imao sam fotoaparat da ga uslikam, nisam mogao, nisam ga takvog htio pamtiti.
Zimus sam se uslikao pored jednog hrasta, dosta manjeg, možda kojih trista godina starog. Supruga se našalila pa rekla “jesi li to bio na sajmu polovnjaka?” Ne znam, nije ni bitno. Bitno je da nisam sam. Jako bitno.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA