Boškove jabuke

Ne umijem ja da kumujem naslovima. Neki će reći odmah na startu da je providan kraj, drugi će u naslovu prepoznati patetiku bez da pročitaju ove redove. Treći, ne znam. Možda će se razočarati što se nisu pronašli u redovima koje su iščitali.

Nikad nisam razmišljao na koji način biram junake svojih priča. Ne znam, ne smatram ih junacima. Možda bi se prije moglo reći saputnicama na pojedinim dionicama. Tako će biti i u ovoj priči.

Na samu pomen riječi ekskurzija uvijek će me preplaviti nostalgija. Destinacije do kojih se danas stiže samo uz pomoć pasoša, kojeg ni do danas nemam, u ona vremena nije trebalo gotovo ništa osim neke kinte od koje se roditelji nisu rastajali kao danas od života.

Lično sam ubijeđen da se odavno ne čuje ono „ej šoferu dodaj gas…“ kada smo šofera našeg autobusa bodrili da pretekne autobus sa učenicima drugog odjeljenja. Zaboga miloga pa to bi se danas tumačilo podsticanjem na ugrožavanje saobraćaja i kršenje saobraćajnih propisa. Ali nije to poenta. Poenta je negdje drugdje.

Nije se Boško razlikovao od ostalih vozača autobusa tog vremena. Imao je i brkove, koji kilogram viška, svijetlo plavu košulju. Imao je i razumijevanje i za našu galamu, neplanirane zastoje da bi platili danak pretjeranom ispijanju sokova bez nadzora roditelja.

Imao je i dva sina.

Imao je Boško i svoje selo. Pitomo kako samo znaju biti sela pod Kozarom. I voće koje je dobro rađalo, šljivu koja je dobro bacala, jabuke. Ih kakve je samo jabuke imao. Imao je sve ono što bi se moglo smatrati ispunjenim životom. Posao, porodicu i vrijeme za mala zadovoljstva, ali nije imao samo jedno. Osjećaj da dolaze luda vremena.

Nova autobusna stanica nije bila samo ponos lokalne firme za prevoz putnika i robe. Bio je to trijumf koji je trebao nagovjestiti bolje sutra, svijetlu budućnost nasljednika, mirnu i bezbrižnu starost. Redovnu penziju.

Ali nije to pošlo u tom pravcu. Da je bilo do Boška i njegovih kolega vjerujem da bi oni žuljevitim rukama i volanom koji su znalački vrtjeli usmjerili nevolju što se valjala iza brda u nekom drugom pravcu. Nažalost volan su preuzeli neki drugi, manje vješti i prečicom nagrađeni. Boško i njemu slični mogli su samo s tugom da konstatuju da su autobusi sve stariji. Hrđa je bila sve uočljivija. Reklo bi se zarazna. Nakon limom obloženih šasija napala je i sve ostalo.

Zalud su Boško, Marinko, Ekan i ostali ostajali poslije radnog vremena da s majstorima iz radionice uklone zametke nečega što nije slutilo na dobar kraj. Nije bilo toga gita i farbe da se zapuše sve rupe koje su se otvarale sve brže i više. Rat je samo ovjerio tačku. Nakon toga više ništa nije bilo neupitno.

Nasljednici su potražili sreću u drugim državama. Boško nije. Njegov Jugo 45 bio je kalibrisan do sela i nazad. Toliko bi uspio od bijedne penzije da natoči. I nije se žalio. Njegove ruke trudom su nadomještavale ono što mu penzija nije omogućavala mada je ne tako davno sve upućivalo na takvu izvjesnost.

Iznenadio me je jednog poslijepodneva kada je zakucao na moja vrata. Upitao za oca i ostavio kalemljene sadnice jabuke. Nije on mene prepoznao, a i kako bi. Nije bilo retrovizora u koji bi stale sve one glavice sa sendvičima i sokovima niti svi osmijesi nakon što bi pretekao autobus sa odjeljenjima iz jutarnje smjene. On je i dalje izgledao kao i svi penzioneri koji se nisu predavali ni nakon što im je uskraćeno ono što su radom zaslužili, ali nije ni izgledao kao oni koji su mu to sve omogućili. Njegov Jugo 45 bio je sijenka ponosa bivše nam države. Mnogo je dimio, bučio ali nije se opirao. S Boškom je njemu najbolje.

Prije neki dan poranio sam sa namjerom da u sadejstvu s riječicom Japricom napojim žednu baštu i zasade voća. Nisu to zasadi da se razumijemo oni što se neumitno pršću s hemijom, preparatima. Nisu to nepregledne sadnice postrojene kao vojska mada ima nekog reda. To su sadnice koje najbolje raspoznajem po plodu. Jeste da nisu reprezentativne količine niti izgled za markete, ali im se radujem. Ne pamtim ti ja sorte, nešto mi to ne polazi za rukom, ali lako bih mogao da nabrojim sve modele Opela, Chevroleta, Forda,…itd, ali s voćkama ja to tako. Međutim ja imam neki svoj kod po čemu ih pratim i posmatram.

„Dulina Petrovka“, prva jabuka koja dospijeva o Petrovdanu, „Miloševa Crnica“, misli se na krušku koju ću dobro očekati da podari ploda za dobru rakiju. Ne da bih se od nje opijao nego da bi se kao i svaki dobri domaćin s njom pohvalio, gosta ponudio, za oblogu podijelio.

„Boškove jabuke“, niz od četri jabuke od kojih tek očekujem ploda u narednim godinama. Ako sve pođe po planu biće za kompota, slatka. Koji litar jabukovače za iznenadna gosta.

Boško nije s nama već neko vrijeme. Ne znam ko je sad s njegovim jabukama, šljivama, kruškama. Nasljednici nisu, a ako je suditi po trendu nestajanja sela ne piše se dobro ni njegovom voćaru.  Za sada je jasno samo jedno. U mom voćaru ostaće uspomena na Boška dok me jabuke budu na to podsjećale. Slatki plodovi u godinama koje dolaze neće vratiti šofere, autobuse, putnike i ekskurzije. Hrđa koja je napala autobuse odavno je pojela limove i šasije. Ona druga koja je napala sve ostalo nije stala.

Može da pojede i autobusku stanicu, radione i tehničke preglede ali jedno nikako ne može. Ne može da izbriše Boškove jabuke. Možda sitne, neugledne nakon što se ogule mirisne će moći svakoj na megdan. Neki to nikad neće moći. S obrazom stvari stoje drugačije.

Advertisements

Baraba kraj taraba

Koliko god mi se činilo da poznajem gorštake njihov nemušti jezik bi evoluiralo i za korak odmakao od svega što bih do tada naučio. Iznova sam se čudio njihovom skepticizmu. Iznova bih učio, pronalazio i tražio zakonitost u svemu onome što se zakona ne dotiče i gdje ne postoje pisana pravila do pravila koja situacija nameće.

Problem pred kojim sam se nalazio nalagao mi je dodatni oprez najviše zbog toga što mi je rješenje bilo prijeko potrebno zbog poodmaklih radova u selu koje se zavuklo između dva brda. Da nije bilo prašnjava puta koji je krivudao poput zmije nastojeći  zametnuti tragove kako lovačkom keru, tako i lovačkom oku bilo bi izgubljeno. Iza stiješnjena ulaza dolina se lagano širila i dobijala pitome obrise prošarane jesenjim akavrelom.

Automobil je poslušno stao ispred kuće gdje me je već očekivao domaćin. Vidio sam da je moj dolazak očekivao već neko vrijeme. Nisam kasnio, ali znao sam da je mislio o meni i problemu koji je trebalo riješiti. Nepovjerljivo je gledao u prašnjavi limeni automobil koji se kočoperno zaustavio pred njegovom kućom.

Otvorio sam vrata automobila koji se prije tridesetak godina možda i mogao nazvati modernim porodičnim putničkim automobilom bez sve one dodatne opreme kojoj ni danas ne umijemo izgovoriti niti ime niti njenu ulogu, ali nije loše imati je. Komšiluka barem radi.

„Pomoz bog domaćine!“
„Bog ti pomogo mladiću!“

Pružih ruku te se pozdravismo. Njegova staračka ruka još uvijek je pokazivala čvrstoću i težački rad. Posmatrao sam ga dok se rukovasmo. Kosmata starina malo pogrbljenih leđa živahnim očima skenirao me je dok smo se rukovali.

„Kako zdravlje Ljubane?“
„Kao vrijeme. Uvijek najavi nevrijeme. Ono ostalo je sunce kad ogrije.“

Pogledom sam posmatrao njegovo imanje koje se prostiralo sa obe strane pute. Uljuđeno dvorište odisalo je spokojem i hladovinom koja je iščekivala rasplet našeg razgovora. Sa lijeve strane puta bilo je destak stabala šljive i isto toliko stabala jabuke.  Teški plodovi lomili su granje voća pod sobom. Nekoliko trkalja upiralo se svim silama sačuvati plod do zrijenja. Sa druge strane puta bilo je petnaestak stabala oraha. Velika stabla oraha kao starija braća dobrano su nadvisivali svojom statisotšću braću preko puta.
Gledao sam u stabla sa jedne i sa druge strane puta.  Da me neko dovede u sličnu dilemu ne znam na koju bih se stranu priklonio. Kao roditelj koji isto voli svoju djecu teško bih kome dao prednost.

„Koliko ima Ljubane kako je struja došla u selo?“-upitah.
„Uzmi.“-ponudi mi pregršt lješnika tek ubranih.

Uzeh ponuđene lješnike. Dvoumio sam se da li da ih odmah počnem krckati zbog domaćina. U tom momentu pokaza mi rukom da pođem sa njim. Išao sam za njim dok se laganim korakom približavao dobrostojećim tarabama. Na jednom od nosećih stupčića nalazio se čekić. Četvrtasti stupčić ujedno je bio i početak kapije  kojom se ulazilo u dvorište.

„Vidi. Kako sad da ti kažem, mlad si čovjek. Sve se ovo negda obrađivalo. Imao sam ti volove i mnogo mladosti u rukama i leđima. Svega je bilo, samo dinara je manjkalo. Zakućio se ja, nešto blaga stekao. Nešto kokošiju, kezmice dvije, rekoh li već volove i Mrkulju. A Mrkulja ko planina. Kad sa paše krene, sva nabrekla, stra me da ne prsne, a mlijeko napunilo vime ko najveću košnicu. E takva ti je to krava bila da bi je međ najrođenije svrsto. Šta da ti kažem. Ko industrija. Teška industrija.“-zastade pa pogleda negdje prema štali kao da iščekuje da se pojavi Mrkulja i da mu ozari izborano lice.
„Teška srca. Znaš kako se svoje čeljade voli. Tako smo mi voljeli svoju Mrkulju. Mrkulja na pijacu, struja u kuću.“-završi, uze čekić i razbi jedan od lješnika te i meni pruži čekić.

Uzeo sam ga i uradio isto.
Žvakao je lješnik dugo i polako kao da broji godine koje su minule, kilovate i potoke mlijeka Mrkuljina. Usput razbio još jedan lješnik takvom vještinom kao da se radi o prerano ostarjelom dječaku.

„Moj Mišo je tad imao svega dvije godine. Ako uzmemo da sad po Gospojini uzima triest petu onda bi to bilo triest i sedam ljeta.“

Gledao sam u dotrajale stubove koji su izvirivali iz kuruza i iščekivali dogovor i kao da se međusobno razgovaraju. Jedna niža tek je nešto malo izvirivala iz kuruza pa je stoga stalno zapitkivala neku do sebe tanjušnu i suvonjavu kao Oliva. „Oćel biti išta? Svaki me god boli od ovih žičurina“, činilo se da sluti i nazire moj razlog dolaska u selo. „Tiše, tiše ništa ne čujem. Nešto spominju, nisam sigurna. Mrmljaju i nešto jedu. Neće stari popustiti.“ Odgovara joj suvonjava.
nnm
„Kakva je ljetina. Jel je ubila suša?“-upitah.
„Dok ima za ptice ima i za mene.“- i dalje je razbijao lješnike i gledao u mene.
„Kako za vodu?“
„Imam svoj bazen. Prištedi se. Nije lako.“
„Jel daleko?“
„Ma jok ja samo odvrnem pipu, a ona namah ko da čeka beštija pa me sva ispljuska kao da se pašče otresa kraj mene.“
„To je dobro.“
„Nego šta. Nemam ti ja više snage da je kantama dovlačim. Dao bog struju a trgovac pumpu na poček.“-opet mi pruži čekić kojim razbih par lješnika koja sam polako ljupao i čistio.

Napunih dlan. Lagano sam jeo lješnike, jedan po jedan bez žurbe da načinim ishitren potez.
Nisam znao odakle da počnem. Prvo što mi je palo na um bila je jesen. S njom se najbolje slažu i krsne slave.

„Ljubane koju slavu slaviš?“
„Aranđelovdan. A ti slaviš li?“
„Slavim Svetog Tomu.“
„Neka, neka. Tako i treba. Da sjednemo malo nismo na normi.“
„Ljubane da te nešto pitam?“-pođoh sa njim.

Ne reče mi ništa. Sjede na klupu ispod vinove loze koja se sagnula pod teretom krupnih grozdaca grožđa. Pokaza mi da sjedem.

„Vidiš Ljubane. Ide jesen, idu slave. Kako moja, tako i tvoja. Reci mi  bez čega bi radije slavu čekao. Bez mučenice il bez kolača?“-posmatrao sam njegovu reakciju.

Nekoliko trenutaka je gledao čas na jednu stranu čas na drugu stranu puta. Gledao je u voćke koje je godinama gajio, dizao pogled tražeći ploda. Koštunjavi plodovi s jedne strane koje bi s babom ukupio i djeci za pijukanje s lješnjacima spremao. S druge strane, jabuke. Sitne zelenike i slatke rumene jabuke ne veće od jajeta, al izdržljive i dugotrajne koje se u žitu do proljeća daju sačuvati. Tu su i šljive za pekmeza, onog od kojeg ostaju brkovi. Tu je i mučenica. Slavska i svaka druga. Za rođenja i krštenja, za ženidbe i udaje, za slave i tuge. Za dočeke i ispraćaje. I one posljednje.

„Ne moraš odmah odgovoriti. Razmisli.“
Još neko je vrijeme ljupao lješnike, te zovnu babu.
„Joko, o Jokooo. Iznesi de rakiju.“
„Ne morate, nisam mušterija. Ne bi išlo poslije lješnika.“
„Neka. Ja sam odlučio. Samo da se još jednom uvjerim.“
Preda mnom na stolu stajala je mučenica. Žutila se kao dukat.
„Prepeka. Lanjska. Nisam slave nikad bez nje dočeko, niti ću. Ne pijem ni ja.“
„Znaš tako sam i mislio. Neće morati baš da se orasi sijeku do zemlje. Samo bih prosjekao ogranke koji će smetati kablu. Biće i kolača, biće još i pijukanja.“-nasmijao sam se njegovom pristanku.
„Ostaće Mrkulja u štali ovog puta. Biće mučenice, al biće i oraha“, još jednom ponovih i pružih mu ruku. „Hvala još jednom. Idem. Da si mi živ i zdrav Ljubane i da još jednu elektrifikaciju dogovaramo.“
„Bilo je i onda kočnica, al popustile pred napretkom. Kakav bih ja domaćin bio kad bih svojim unucima klipove postavljao,a tebi posao ometao. Kakvu bih sliku selu poslao. I da znaš lijepo smo se razgovorili i zdogovorili.“
„Bićeš ti dobar domaćin.“-tapšao me je po ramenu dok smo se opraštali.
„A domaćinu priliči da gosta ugosti. Od ove se nećeš obrukati. U zdravlju slavu proslavio.“
„Hvala. Hvala Ljubane.“

Ispunjen zadovoljstvom zbog obavljenog posla, jezdio sam na dobrim vibracijama automobila koji je umio da podnese sva moja raspoloženja. Pa i ovo jesenje. Obojeno svim zlatno žutim bojama. Jedan dio jeseni ljuljuškao se u staklenoj ambalaži na sjedištu pored mene. Sok od šljive za odrasle s mjerom od mjere kakvu samo nemušti jezik poznaje.

Pozdravlja vas  mandrak72, baraba kraj taraba i sanjar što jesen sniva.

Na kafi s Jašarom

Posmatrao sam Jašara ispod oka. Sjedio je preko puta mene. Zeko je bio sav presretan. Susret s Jašarom najavljivao je preko pola godine. Još uvijek nije mogao vjerovati da se sve to dešava. Samo se premetao u stolici, vrtio čašu u ruci i očima treptao kao kakva mlada pred nepoznatim proscima.

U tom momentu konobar je primio narudžbu. Iznenadio sam se da je Jašar naručio sok.

 

„Sok od jabuke. U flašici.“ – posebno je dao akcent na drugi dio narudžbe.

 

Ubrzo zatim konobar je pred nas donio nardužbu. Ja sam naručio Coca-Colu, Zeko kafu. Pogledao sam prema Jašarovoj porudžbi.

Široka mala flašica sa širokim otvorom stajala je pred njim ispunjena gotovo do vrha.

Jašar je nijemo gledao u otvorenu flašicu pred njim. Izgledalo je kao da ne vjeruje svojim očima. Nisam naslućivao razlog za to.

Pričalo se da Jašar vrlo brzo čita znakove oko sebe. Sam je tvrdio da to niko ne adi bolje od njega. U svemu je vidio ono što mi ostali smrtnici ne bi pa da nam se i o glavi radilo. Poznavao je sve najveće teorije zavjere. Znao je ak i one o kojima se ništa nije znalo, pa čak i one o kojima autori istih nisu još ni razmišljali.

 

„Grad. Eto šta je mali grad. Selo. Obično selo.“-bjesnio je Jašar.

 

Pažljivo smo ga posmatrali Zeko i ja. Nismo očekivali da bude ovakav. Od susreta nisam ništa očekivao, ali ovakav početak uopšte nije išao na ruku Zeki. Od ovog sastanka očekivao je mnogo više. Možda čak više i od kandidata Zvezda Granda u poslednjoj zabiti.

Riješih da se umiješam.

 

„O čemu je riječ?“

„Nemoj reći da ne znaš. Samo još i ti treba da se praviš naivan. Sve je jasno ko dan. Vidjeli ste svojim očima.“- Jašar je bio neumoljiv.

„Ne znam zaista o čemu govoriš.“-odgovorih mu smireno.

„Jeli, ne znaš. Pa kad me već vučeš za nos da igramo otvorenih karata. Pogledaj ovu flašicu. Vidiš li išta sumnjivo?“

„Ništa, naručio si flašicu soka od jabuke. I to je to.“

„E vidiš tu sam te čekao. Jesi li ti vidio kad ju je otvorio. Nisi. Nisi ni obraćao pažnju na takve stvari, a ja vidiš jesam. Zato sam i naručio sok od jabuke u flašici.“

„Pa šta onda.“- ljutito odbrusih.

 

To kao da upali Jašara te se još žešće okomi na mene.

 

„Jel vidiš ti nivo do kojeg je napunjena flašica. Ko još puni flašicu do čepa. Niko. Zapamti niko. Niko. Niko nikada. Da li je neko od Vas vidio čep. Ja nisam, a nisam još ćorav kao što ste Vas dvojica.“

 

sok od jabuke

sok od jabuke

Gledao sam u flašicu ispred sebe tražeći razloge Jašarova bijesa. Pred njim je stajala flašica soka. Od jabuke.

 

„Stvarno ne vidim razlog tvoje ljutnje. Možda je riječ o zabuni. Istina flašica je prepunjena preko uobičajne mjere. Možda je riječ o uzorku za sanitarni pregled konobara, nepohodnog za laboratorijsku analizu. Kažem možda, vidim da još nisi probao. Šta kažeš na to?“- probao sam biti malo bezobrazan.

„Koji ste vas dvojica naivci.“

„Da si probao sok nekako bih te i razumio. Možda bi primjetio da je malo jači od gradskog vodova. Koji grad. Da na njemu možda piše da je od jabuka Petrovača, a od njih je daleko ovaj kišni septembar ili još neku besmisleniju primjedbu, ali ovako zaista ne vidim razlog tvoje ljutnje.“-rekoh.

 

Zeko je zbunjeno gledao u nas dvojicu i nogom me udarao ispod stola. Očima me je pokušavao smiriti. Nisam se dao.

 

„Pa šta sad treba da radimo? Da zovemo konobara da vrati flašicu i donese drugu i otvori je pred tobom.“- tobože sagnuo sam se da ispod i oko stolova pronađem kakav valjan čep. Nekakav  univerzalni čep.

„Jesi li ti lud ili si jeo lude pite? O tome ti i govorim. To tebi možda djeluje naivno, ali mauna. Jesi li ti ikada vidio kako se otvara takva flašica sa sokom. Jasno da nisi. Tebi to ne predstavlja ništa. Vi bi i napoja pili. Naivčine. Tolike godine,  a balavci. Još mi samo treba da se još i to priča.“

„Šta čovječe, reci već jednom!“- dizao sam ton.

„Grad već svašta priča, u svemu traži i pronalazi dokaze. Sad i još ovo.“-reče.

„Šta čovječe?“- bijesno sam ustao od stola.

„Ovo!“- skoči i on te rukama pokaza kao da lijevom rukom drži flašicu okrenutu naopako, a desnom rukom snažno udara po lijevoj ruci u kojoj je trebalo da se nalazi flašica, upravo onako kako konobari čine kada pred nama otvaraju flašice sa sokom.

 

U kafiću se sve umiri sve oči su bile uprte u nas dvojicu koji smo stajali jedan naspram drugog. Nismo obraćali pažnju na ostale.

 

„Šta?“- ponovo zapitah.

„Ovo. Jel ovo hoćeš? Evo ti još. Hoćeš još. Evo ti. Evo.“- histerisao je.

 

Ponovi ga nekoliko puta. Svaki put gotovo kao pucanj odjeknuo bi udarac. Gosti oko nas bi samo trepnuli očima kao da ih je petarda iznenadila. Jedna majka stavila je dlanove preko očiju svoga djeteta, a druga je brzo uzela svoju bebu u naručje i kao pred naletom kakve kišne provale oblaka istrčala iz kafića. Jedan stariji gospodin iz unutrašnjeg džepa izvadio je nekakvu tableticu i stavio je pod jezik.

 

„Znaš li da se priča kako imam mladu ženu. To znaš i to nije tajna. Isti ti pričaju kako ona stalno traži da radi noćnu smjenu. Znaš li šta to znači? To je atak na moju muškost. Još sad i konobar. Pa ovdje i on hoće da pokaže da sam ostario pa da ni flašicu soka ne mogu da otvorim. Šipak. Ovdje se sve gleda, pa i to. Da je on donio sok kako je red, ja bih ga snažno udario u dno i lagano otvorio i zatvorio usta svima onima koji su ovdje došli da se uvjere u sve te priče. Pa i Vas dvojica Svi ste vi isti. Svi. Svi.“- bijesno je odgurnuo sto i prijeteći prstom prema ostalim izjurio iz kafane.

„Ja još mogu. Ihahajj. Itekako. Ja ću svima Vama pokazati. Još ćete vi čuti za Jašara.“- već je zamicao iz našeg vidokruga.

„Jebo ga čep.“- Zeko tresnu velikim plavim čepom od stol.

„Evo ti čep.“- ustade od stola i odmjeri od lakta nekoliko puta za njim.

 

Zaprepašteno sam gledao u Zeku. Bio je bijesan.

 

„A samo sam ga na kafu pozvao.“-pjenio je od bijesa.

 

Zeko je nenamjerno uzeo čep sa stola koji je ispustio konobar kad je otvarao moju Coca-Colu i napravio svu kasniju pometnju. Da sam kojim slučajem imao uske karirane pantalone ili usku pripijenu majicu uz moju nimalo bildersku figuru stvarno ne znam kako bih opravdao maloprijašnje događaje i spriječio izljev bijesa i gnjev ostalih gostiju u kafiću.

 

Kako bilo da bilo Zeko je definitivno raskrstio sa svojim zabludama i sa Jašrevom veličinom i važnošću. Jašaru je neko davno trebao da kaže ono što sam i sam znao.

 

„Začepi.“

 

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, nikad dovoljno oprezan i trezan i nadasve neobavezan.