Jašar u životinjskom carstvu

TV je još jedan prozor u svijet. Pogled kroz taj prozor umnogome zavisi i od drugih faktora. Položaja kuće, stana, predajnika, geografskih prepreka. TV emitera i još koječega. Jašar je bio svjestan svega toga i stoga je dobro razmislio prije nego je potpisao dvogodišnji ugovor sa mtel-om o open trio paketu.

U ponudi se našlo mnogo toga. Sve je imalo cijenu i svoj probni mjesec.

„Svijet više ne može da čeka na nas“, rekao je svojoj supruzi, „ko sad ne uskoči u vagon pitanje je kada će se pružiti ovakva prilika, šest mjeseci je besplatna pretplata, a uz to imamo mogućnost da besplatno razgovaramo putem fiksnog telefona i mnogoooooo brži internet“, nabrajao je Jašar unaprijed se radujući mnoštvu muzičkih kanala, kao i brdu filmskih ostvarenja koja samo čekaju na njega.

Zaposlenici u mtel-u bili su ažurni. Nije se mnogo čekalo na njihov dolazak.

„Dobro jutro, mi smo došli da instaliramo opremu za mtel open paket. Ostalo znaš.“

„Samo izvolite, čekam na vas“, Jašar im ponudi da uđu.

Ekipa je bila uigrana. Oprema se za tili čas našla na svom radnom mjestu. Ostale su još sitnice oko upoznavanja sa osnovnim uputstvima za rukovanje novim paketom opreme.

U jednom momentu jedan od njih zavjerenički namignu Jašaru.

„Za vrijeme probnog perioda imaš one kanale“, rukom je pokazivao broj tri.

„Jel  misliš na one sa životinjama?“, Jašar se malo zbuni.

Radnik se zbuni i na momenat zastade.

„Sa životinjama, hm. Vjerovatno ima i takvih“, s nevjericom potvrdi radnik koji je instalirao opremu.

„Po čitav dan?“, ponovo zapita Jašar.

„Da. 24 časa neprestano“, pri tom se prekrsti radnik odmahujući glavom.

„Sjajno“, obradova se Jašar mladi penzioner sa jedva 46 godina, „odmah mi ih pronađi“.

On učini ono što je Jašar tražio i pred njim se ukaza scena koja svakako treba da ima oznaku da nije za gledaoce ispod 18 godina.

Jašar izbeči oči.

„A životinje?“

„Vidiš, mala je riba. Bude i pokoji som i pastuva bude. Društvo je probrano“, pokuša dodatno pojasniti zaposlenik mtel-a koji se našao u malo nezgodnoj situaciji u želji da ispadne kul.

Jašar nije dolazio do riječi. Samo je bleno u ekran visoke rezolucije koji su dobrano popunili dvoje aktera koji bi zadržali svoju prepoznatljiovst i na prosječnom TV aparatu u crno bijeloj tehnici.

„Slušajte. Nisam rasista, ali ovog garavog neću da vidim u kući. Pa to je fotošop, gdje to ima. Znate ja jesam penzioner ali još uvijek u stanju da odgovorim na zadatak. Zaista jel ovo traje po čitav dan?“, ponovo zapita.

„Bez prestanka. Kao dragstor. U svako doba dana i noći. Kad samo poželiš dovoljno je kliknuti na dugme.“

„Skidaj sve. Odustajem“, pobuni se Jašar.

„Ali zašto gospodine?“

„Kako zašto. Pa to ne bi preživio ni onaj Beer Grils sa Diskaverija“.

„Kakve veze ima on sa svim ovim“.

„Znate vi vrlo dobro. Jel treba da dehidriram pred ekranom uz taj program. Ma jok, nosite vi to svojoj kući.

Zbun jeni radnici pokušali su sve potrebno da odgovore Jašara od njegove namjere, ali bez uspjeha. Nakon što su pokupili opremu i napustili stan, Jašar je zatvorio vrata za njima. Naslonio se na vrata i obrisao orošeno čelo.

Dokumentari filmovi ipak su nešto naučili prosječnog gledaoca.

„Treba čuvati energiju i izbjegavati svaki prekomjerni i nepotrebni gubitak tečnosti.“

Advertisements

Na kafi s Jašarom

Posmatrao sam Jašara ispod oka. Sjedio je preko puta mene. Zeko je bio sav presretan. Susret s Jašarom najavljivao je preko pola godine. Još uvijek nije mogao vjerovati da se sve to dešava. Samo se premetao u stolici, vrtio čašu u ruci i očima treptao kao kakva mlada pred nepoznatim proscima.

U tom momentu konobar je primio narudžbu. Iznenadio sam se da je Jašar naručio sok.

 

„Sok od jabuke. U flašici.“ – posebno je dao akcent na drugi dio narudžbe.

 

Ubrzo zatim konobar je pred nas donio nardužbu. Ja sam naručio Coca-Colu, Zeko kafu. Pogledao sam prema Jašarovoj porudžbi.

Široka mala flašica sa širokim otvorom stajala je pred njim ispunjena gotovo do vrha.

Jašar je nijemo gledao u otvorenu flašicu pred njim. Izgledalo je kao da ne vjeruje svojim očima. Nisam naslućivao razlog za to.

Pričalo se da Jašar vrlo brzo čita znakove oko sebe. Sam je tvrdio da to niko ne adi bolje od njega. U svemu je vidio ono što mi ostali smrtnici ne bi pa da nam se i o glavi radilo. Poznavao je sve najveće teorije zavjere. Znao je ak i one o kojima se ništa nije znalo, pa čak i one o kojima autori istih nisu još ni razmišljali.

 

„Grad. Eto šta je mali grad. Selo. Obično selo.“-bjesnio je Jašar.

 

Pažljivo smo ga posmatrali Zeko i ja. Nismo očekivali da bude ovakav. Od susreta nisam ništa očekivao, ali ovakav početak uopšte nije išao na ruku Zeki. Od ovog sastanka očekivao je mnogo više. Možda čak više i od kandidata Zvezda Granda u poslednjoj zabiti.

Riješih da se umiješam.

 

„O čemu je riječ?“

„Nemoj reći da ne znaš. Samo još i ti treba da se praviš naivan. Sve je jasno ko dan. Vidjeli ste svojim očima.“- Jašar je bio neumoljiv.

„Ne znam zaista o čemu govoriš.“-odgovorih mu smireno.

„Jeli, ne znaš. Pa kad me već vučeš za nos da igramo otvorenih karata. Pogledaj ovu flašicu. Vidiš li išta sumnjivo?“

„Ništa, naručio si flašicu soka od jabuke. I to je to.“

„E vidiš tu sam te čekao. Jesi li ti vidio kad ju je otvorio. Nisi. Nisi ni obraćao pažnju na takve stvari, a ja vidiš jesam. Zato sam i naručio sok od jabuke u flašici.“

„Pa šta onda.“- ljutito odbrusih.

 

To kao da upali Jašara te se još žešće okomi na mene.

 

„Jel vidiš ti nivo do kojeg je napunjena flašica. Ko još puni flašicu do čepa. Niko. Zapamti niko. Niko. Niko nikada. Da li je neko od Vas vidio čep. Ja nisam, a nisam još ćorav kao što ste Vas dvojica.“

 

sok od jabuke

sok od jabuke

Gledao sam u flašicu ispred sebe tražeći razloge Jašarova bijesa. Pred njim je stajala flašica soka. Od jabuke.

 

„Stvarno ne vidim razlog tvoje ljutnje. Možda je riječ o zabuni. Istina flašica je prepunjena preko uobičajne mjere. Možda je riječ o uzorku za sanitarni pregled konobara, nepohodnog za laboratorijsku analizu. Kažem možda, vidim da još nisi probao. Šta kažeš na to?“- probao sam biti malo bezobrazan.

„Koji ste vas dvojica naivci.“

„Da si probao sok nekako bih te i razumio. Možda bi primjetio da je malo jači od gradskog vodova. Koji grad. Da na njemu možda piše da je od jabuka Petrovača, a od njih je daleko ovaj kišni septembar ili još neku besmisleniju primjedbu, ali ovako zaista ne vidim razlog tvoje ljutnje.“-rekoh.

 

Zeko je zbunjeno gledao u nas dvojicu i nogom me udarao ispod stola. Očima me je pokušavao smiriti. Nisam se dao.

 

„Pa šta sad treba da radimo? Da zovemo konobara da vrati flašicu i donese drugu i otvori je pred tobom.“- tobože sagnuo sam se da ispod i oko stolova pronađem kakav valjan čep. Nekakav  univerzalni čep.

„Jesi li ti lud ili si jeo lude pite? O tome ti i govorim. To tebi možda djeluje naivno, ali mauna. Jesi li ti ikada vidio kako se otvara takva flašica sa sokom. Jasno da nisi. Tebi to ne predstavlja ništa. Vi bi i napoja pili. Naivčine. Tolike godine,  a balavci. Još mi samo treba da se još i to priča.“

„Šta čovječe, reci već jednom!“- dizao sam ton.

„Grad već svašta priča, u svemu traži i pronalazi dokaze. Sad i još ovo.“-reče.

„Šta čovječe?“- bijesno sam ustao od stola.

„Ovo!“- skoči i on te rukama pokaza kao da lijevom rukom drži flašicu okrenutu naopako, a desnom rukom snažno udara po lijevoj ruci u kojoj je trebalo da se nalazi flašica, upravo onako kako konobari čine kada pred nama otvaraju flašice sa sokom.

 

U kafiću se sve umiri sve oči su bile uprte u nas dvojicu koji smo stajali jedan naspram drugog. Nismo obraćali pažnju na ostale.

 

„Šta?“- ponovo zapitah.

„Ovo. Jel ovo hoćeš? Evo ti još. Hoćeš još. Evo ti. Evo.“- histerisao je.

 

Ponovi ga nekoliko puta. Svaki put gotovo kao pucanj odjeknuo bi udarac. Gosti oko nas bi samo trepnuli očima kao da ih je petarda iznenadila. Jedna majka stavila je dlanove preko očiju svoga djeteta, a druga je brzo uzela svoju bebu u naručje i kao pred naletom kakve kišne provale oblaka istrčala iz kafića. Jedan stariji gospodin iz unutrašnjeg džepa izvadio je nekakvu tableticu i stavio je pod jezik.

 

„Znaš li da se priča kako imam mladu ženu. To znaš i to nije tajna. Isti ti pričaju kako ona stalno traži da radi noćnu smjenu. Znaš li šta to znači? To je atak na moju muškost. Još sad i konobar. Pa ovdje i on hoće da pokaže da sam ostario pa da ni flašicu soka ne mogu da otvorim. Šipak. Ovdje se sve gleda, pa i to. Da je on donio sok kako je red, ja bih ga snažno udario u dno i lagano otvorio i zatvorio usta svima onima koji su ovdje došli da se uvjere u sve te priče. Pa i Vas dvojica Svi ste vi isti. Svi. Svi.“- bijesno je odgurnuo sto i prijeteći prstom prema ostalim izjurio iz kafane.

„Ja još mogu. Ihahajj. Itekako. Ja ću svima Vama pokazati. Još ćete vi čuti za Jašara.“- već je zamicao iz našeg vidokruga.

„Jebo ga čep.“- Zeko tresnu velikim plavim čepom od stol.

„Evo ti čep.“- ustade od stola i odmjeri od lakta nekoliko puta za njim.

 

Zaprepašteno sam gledao u Zeku. Bio je bijesan.

 

„A samo sam ga na kafu pozvao.“-pjenio je od bijesa.

 

Zeko je nenamjerno uzeo čep sa stola koji je ispustio konobar kad je otvarao moju Coca-Colu i napravio svu kasniju pometnju. Da sam kojim slučajem imao uske karirane pantalone ili usku pripijenu majicu uz moju nimalo bildersku figuru stvarno ne znam kako bih opravdao maloprijašnje događaje i spriječio izljev bijesa i gnjev ostalih gostiju u kafiću.

 

Kako bilo da bilo Zeko je definitivno raskrstio sa svojim zabludama i sa Jašrevom veličinom i važnošću. Jašaru je neko davno trebao da kaže ono što sam i sam znao.

 

„Začepi.“

 

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, nikad dovoljno oprezan i trezan i nadasve neobavezan.