Kome je stalo, a kome nije?

Kiša je padala cijelo ljeto. Gotovo da nije bilo dana a da ga kiša nije okupala, bar prašinu pokupila. Nije bilo kupanja na Uni i Sani.
Stresoh se od te grozne istine. Može li od toga biti gore.
Zažmirio sam.
Nekoliko trenutaka sam prebirao po svim onim sunčanim danima kada sam poželio kap kiše. Iznenadno osvježenje.
I našao sam taj dan.

Dan je bio pakleno vruć. Gore od toga nije moglo. Ili…
Telefon je zazvonio.

„Šta radiš poslijepodne?“
„Ništa“, izletio sam se, zaboravih uzeti odstupnicu.
„Treba mi pomoć. Biće i Mlađo“.
„A šta sam ono prvo odgovorio?“
„Halo“, mislim da si to rekao.
„Ne to. Ono na početku razgovora“, premotavao sam film.
„Ništa. Čini mi se da si to rekao“.
„Nema veze. O čemu je riječ?“, nije bilo mjesta časnom povlačenju.
„Trebaš mi pomoći da utovarimo i dovezemo drva sa sela. Mlađo mi je jeftino dogovorio kamion za prevoz“.
„Kad i gdje?“

Već smo jezdili. Zbog gužve u kabini i vrućine i pizdili. Ja, Miro, Mlađo, vozač i nas trojica. Znači četvorica.

kamiondžije

kamiondžije

Nakon drndanja po lošem makadamskom putu napokon smo stigli na lice mjesta. Nakon kratkotrajnog odmora bacili smo se na posao. Ja sam se bacio onako kako se bacaju budale na kredit, prvi mačići u vodu, golman Ljukovčan na golu Zvezde. Svojski. Onako kako se samo moraš bacati pred svojtom. Ipak punac je poredio dva zeta. Mene i Mlađu. Mlađo je pronašao jeftin prevoz i dao mu do znanja da mu je stalo. Morao sam i ja to pokazati djelom. Pokazati da je i meni stalo. Bilo mi je stalo ko opoziciji do preuzimanja odgovornosti, ko vlasti da izvuče prazne ruke iz kase.

Da bih prekratio vrijeme zapodjenuh razgovor sa vozačem dok su mi potoci znoja točili niz lice.

„Imaš li kipu na kamionu?“, zainteresovah se za istovar drva.
„Nemam. Popucala mu šasija“, pokazivao je na izanđali kamion, „morao sam sve povariti“, bio je sasvim jasan. Jasan kao Jasna Šekarić sa pištoljem.
„Vidim drva su bez pečata. Biće belaja ako nas zaustavi policija pa budemo morali sve ručno istovarati“, skrenuh temu na manje bolnu istinu o stanju kamiona.
„Nije meni pečat najveći problem. Nekako ćemo se mi već nagoditi, pa i drva istovariti, nego nije mi kamion registrovan“, pomalo zabrinuto dodade mršavi mladoliki vozač uzevši hladno pivo kao da je s njim želio sprati na vidjelo izašli problem.
„Zašto ga nisi registrovao“, nastavih s pitanjima.
„Nije prošao na tehničkom pregledu“.
„Pa dobro, to se moglo nekako progurati, malko popraviti ili… A zašto nije prošao?“
„Nema kočnice“.
„Nema kočnice?“, gotovo da mi drvo ispade na nogu, „da li si ih sredio???“
„Nisam imao para za popravak. Štedio sam novac“.
„Štedio za popravak kočnica?“
„Ma jok. Za polaganje vozačkog“, bezbrižno mi odgovori.
„Pa jesi li makar uštedio za to.
„Ne“,odrično odmahnu glavom, „imao sam problema sa alkoholom. Propio sam sve“.

Gledao sam u njega dok je ispijao pivo iz cuga.

„Imao“, promrmljah u sebi.

Od tog trenutka sam ućutao. Zaista mi je bilo stalo. Stalo da ne saznam ništa više od njega. Bilo je dosta uzmemirujuće. I to je bilo previše. Bilo mi je stalo više od svega da izvučemo živu glavu.

Ponovo sam otvorio oči. Stajao sam kraj prozora. Kiša je i dalje padala, kao da joj uopšte nije stalo. Kao govečetu kad legne u svoju balegu, konju koji prevrne kola sa sijenom pa se okrene i mirno nastavi isto da jede.

Zaista je li ikome stalo šta će biti sa ljetom ove godine, ljetinom ove jeseni i zimnicom dok minus bude kucao na prozore? Je li ikome stalo kao što je Ljukovčanu te godine stalo da bude Zvezdina jedinica, a Mile Jovin na mjestu beka.

Advertisements

Prva ljetna kiša

Tišina. Dobrih desetak minuta sve je umuknulo. Pokušavao sam svim silama da otkrijem, izdvojim bilo kakav šum, zvuk ili pokret koji bi mi dali potvrdu da se nalazim baš ovdje gdje oduvjek svoj mir pronalazim. Istezao sam vrat i bezuspješno ćulio uši ali bez uspjeha.

Tišina je osvojila zelenu dolinu. Japrica se povinovala želji prirode da izrazi svoju odlučnost i moć.
Sve je stalo.

Nije mi preostalo ništa drugo do da prihvatim trenutno stanje i sačekam sledeći korak koji je neminovno slijedio.

Danim se iščekivala kiša. Nije bilo više bitno kako će se nazvati. Đurđevadnska, Ivanjdanska ili Petrovska. Prosto je bilo nebitno što je i Petrovdan prošao, što su požnjeveni rekordni prinosi pšenice i što su ambari prepuni žita. Kukuruz je vodio odsudnu bitku sa sušom.

Svaki razgovor u seli počinjao je i završavao sa samo jednom mišlju i gotovo molećivim pogledom u nebo.

„Bože, kako bi valjala sad jedna dobra kiša.“

Ništa više nije bilo u rukama težaka. Sve je bilo vidljivo golim okom po cijeli dan. Nigdje oblačka da izmami zrno nade.

Ni danas nije bilo drugačije. Istina je da se temperatura nevoljno spustila nekoliko stepenika niže na sveopšu radost kako težaka tako i njihova blaga iz staja. Tužno o otegnuto mukanje kao vapaj dopiralo je iz staje. Ovce nisu imale snage ni da toliko učine. Dobro utopljene u svoje vunene odore pratile su hlad, baš kao i ja kad pretoplo obučen u rolku zalutam na kakvu rođendansku žurku.

Ipak sve je slutilo na promjenu, mada se niko od nas više nije usuđivao da to glasno kaže. Više smo bili skloni da svojim pesimizmom i skeptičnošću izazovemo prirodu da učini ono što bi svi mi željeli. Željeli smo pogleda uprtih u nebo još jedan hepiend i još jednu pobjedu prirode i svih nas za jesen i zimu što neumitno dolazi.

Kolona automobila nakićena pjesmom, mladošću i zastavama išla je prema novom izazovu. Uprkos nedaćama i svim problemima život je išao dalje. Dvoje mladih zavjetovanih na vječnu ljubav čekao je još samo opštinski potpis i zakletva pred Bogom sa krunama na glavi i vezanim rukama vezenim peškirom u pratnji kumova da postanu jedno.
Pogledom ispratih kolonu.
Priroda je rekla svoje. Ostalo je na nama.

Kao probuđeni glasovi iz doline polako su još jednom ispunili svoj dio emisije emitovane tog 21. jula 2012.godine na talasima Male Novske Rujiške.
Na istim tim talasima u snove su zaplovile tri male glavice koje poljubih po stotinu puta prije nego odgovorih na svako njihovo pitanje.
Zagrljeni i umorni, umotani pod toplim ćebetom ispraćali smo još jedan dan na terasi. Sjedili smo do dugo u noć

Nepunih kilometar od nas odjekivala je pjesma i zdravice umornih svatova i mladih supružnika. Poželismo im sve ono što i sami živimo.

Ljubav.
Potomstvo.
I razumijevanje.
Sve ostalo je sreća.

I onda kad je već umor prekoračio prag i zasjeo u društvu ugodnom kao nagrada za strpljenje stigla je prva ljetna kiša.
Isprva gotovo s nevjericom brojasmo kapi na terasi. Laganim tempom kao treningu zagrijavanja intenzitet se postepeno pojačavao. Sve to nas u momentu rasani.

Spustili smo se bosim stopalima na travu koja je žedno pila prve kišne kapi i snažno obuhvatih svoju ljepšu polovinu oko struka i snažno je okrenuh nekoliko puta. Kao na ringišpilu svuda oko nas smjenjivale su se sijalice namigivalice i obasjavale lica koja koja su umivale kišne kapi.

ples na kiši

ples na kiši

Mrak.
Nestade svega.

Nisu mi bile potrebne smjernice gdje da spustim otisak poljupca na meke usne. Bile su tačno ondje gdje sam ih i očekivao. Za dužinu trepavica ispred mene.
Snažan bljesak i zaglušujuća grmljavina zaglušiše sva naša čula i nakon toga kao da se provalio oblak te snažan pljusak zasu umornu planetu koja je imala svoj Podgrmeč i u njemu nas.

„Danas majko ženiš svoga sina….“- nadjačavali su svati nedaću izazvanu nestankom struje i zaglušujućom grmljavinom.

Nasmijali smo se svemu tome i mokri do kože utrčali smo u kuću.
Noć je sakrila sve naše poljupce.
Pala je prva ljetna kiša.
Kukuruzi su dobili još jednu šansu. Novi dan okupan radosno je dočekao prvo svitanje.
Do sledeće kiše život ide dalje.

Pozdravlja Vas mandrak72, kakav takav čovjek u kišnom mantilu i kratkim pantalonama na tregere plave boje.