Trn na usnama – Umjesto oproštaja

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto…“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.

Zbogom Ranko  😦

Pozdravlja vas mandrak72, nestimulisani velosipedist na kotaču. (bapski izraz za bicikl).

Advertisements

Pogodba

Na prste jedne ruke mogli bi da se nabroje pazarni dani kada u malu planinsku varoš ne siđe Risto Komovljak, svima znana povučena starina. Sa svojih sedamdeset i nesto godina djelovao je podosta mlađi i živahniji od svih svojih vršnjaka. Njegova uspravna pojava i korak još uvijek lak i čvrst odudarao je od svih onih koji ga kroz priču „generacijom“ nazivaše, valjda s tim kao da su sebe htjeli s njim upariti mada se na prvi pogled to ni izbliza nije moglo.

Pričalo se da je godinama bio jedan od najboljih kirijaša. Vazda je imao posla kad niko drugi nije. Uvijek je bio sposoban završiti svaku isporuku na vrijeme. Pri tome nije žalio ni sebe ni zaprege. Nikakvo vrijeme ni bolest nisu ga mogli spriječiti da završi započeti i obećani posao.
Risto je bio čovjek od riječi i svako ko je iole razmišljao o poslu i poslovanju sa njim dobro je to znao.

„Naručio sam voz drva za zimu. Imam nešto od lane i još da mi Risto doveze kako samo on zna da probere drva ihahaj. Kuća ti pjevala rode moj.“-često se moglo čuti.
„Ako Bog da i meni će Risto ove godine drva privući kući. Ma probo sam ja sa svakim posla imati, ali niko ko Risto nije.“

Falili su ga znani i neznani. I oni koji su s njim poslovali kao i oni koji nikad nisu. Sve viđenije gazde, dućandžije, kovači, advokati i bolje plaćeni pisari bile su njegove stare mušterije. Biti Ristin mušterija ma kako bilo mizerno njegovo zanimanje bilo je od značaja. Možda veće i od poznastva sa mesarom ili marvenim doktorom.

Zbog posla kojim se bavio Risto je uvijek morao imati dobru zapregu. Priča se da je uvijek imao najjaču zapregu. Nije bilo posla koji je mogao njegove konje da zasutavi. Stoga je uvijek polagao i držao do njih. Neki su pričali da se u njegovoj štali moglo jesti sa poda. Nije bilo pazarnog dana da ga Risto ne provede u gradu smucajući se među šarolikom ponudom. Imao je nos za dobar posao koji ga je godinama održavao na visokom nivou.

Nakupci su ga se klonili jer ga nisu mogli farbati i lagati. On je to znao i njih se klonio sve do jednog događaja koji je zauvjek promijenio Ristu. Oni koji su imali namjeru kupiti kakvo kljuse ili konjče izdaleka bi išli za njim i prigledali i upijali kako on zagleda ponuđene konje, hvali i kudi robu zavisno od cijene.
A godinama prije dogodilo se nešto što je umnogome promijenilo tok priče i Ristinu sudbinu. Pričalo se da ga je jedne prilike nadmudrilo neko neugledno ciganče sa velikim bijelim osmjehom i kovrčavom kosom koja je provirivala ispod prljava šešira. Hvalio je cigo konja kao da je u pitanju vilen konj. Zavlačio se ispod njega hvaleći njegovu dubru ćud i snagu koju pokazuje tek pod teretom. Po prvi put navučen na lažan osmjeh Risto prihvati ponudu i povede vilen konja svome selu.
Vrlo brzo se ispostavilo da od sve priče gotovo ništa nije istinito. Konjče je bilo jedino mirno kad nije bilo tereta u blizini i kad je bio na jaslama. Dočim bi se u zapregu upregao konj je poprimao neku neobjašnjivu ludost.

„Povilenio da Bog da!“- otelo bi mu se nekoliko puta iz usta.

Nije poslušao svoje ukućane da ga ne vodi u šumu.

„Šta će ti zvijere u šumu?“- govorili su mu ukućani dok su se bojažljivo uvijek osvrtali na konjče koje je stalno prijetilo da udari, ugrize ili učini neku pakost.
„Moja greška, moja kazna.“-odmahivao bi rukom i kretao put šume.

Nadmudrivanje njega i Vilenjaka kako ga je već prozvao tražilo je maksimalnu pažnju. Uvijek je morao voditi brigu o sebi i njemu.

Kažu da je te godine Risto po prvi put izostao sa stočne pijace toga pazarnog dana. Po priči se dalo zaključiti da je dan prije pazarnog dana Ristu kirijaša i čovjeka u šumi zadesila nesreća. Vilenjak je iskoristio Ristino popuštanje koncentracije i svom silinom potegao lanac kojim je Risto u tom trenu vezivao kladu. Kako nije bilo svjedoka nego nešto samo šture priče od doktora koji mu je previjao dlan ne znaju se svi detalji, osim da je Risto ostao bez više od polovine dlana. Ostao mu je samo palac desne ruke i hrbat ispod njega. Sve ostalo moralo je biti odsječeno.
Kad ga je doktor upitao čta će učini sa konjem bio je vrlo neodređen.

„Taj je slučaj zaključen.“

Nemirni konji

Nemirni konji – rad Slave Siegela – slika pozajmljena sa neta

Nagađalo se da je konja ubio na licu mjesta, ali niko živ to nije vidio niti mjesto gdje ga je ukopao, pa su se samo glasine čule. Neke od njih bile su išle dotle da se konj odmetnuo u šumu te sačekuje kirijaše te ih napada, izgriza im i rastjeruje zaprege i konje. Nekoliko puta čak su se i pripremale hajke da se konj uhvati i ubije, ali Risto se nije dao uvlačiti u sve te priče. Kao što je već rekao, on je taj slučaj zaključio.

Od tog dana Risto je zauvijek završio sa zapregama, ali nije prestao da obilazi stočnu pijacu u varoši i sve okolne stočne pijace. Gotovo svakodnevno spuštao se iz svog sela i čvrstim korakom gazio i žurio u palanke gdje se trgovalo stokom i konjima. Pri tome je onom svojom unakaženom rukom prijeteći mahao kao vojnik sabljom. Činilo se da sikće kroz vazduh dok žuri u varoš.

Neki su pričali da nikad nije prestao da traži ciganče što mu proda vilen konja. Govorili su da je znao da kaže da ga samo želi ponovo vidjeti da mu isplati pravu cijenu za konja. Međutim do toga nikad i nije došlo, da li zbog toga što je taj cigo čuo za tu priču pa je naširoko obilazio naše krajeve ili je odlutao za kakvim boljim pazarom u bogatije krajeve.

Bilo kako bilo Risto se oporavljao, ali novu zapregu nikad nije kupio niti se iste hvatao. Pažljivo bi posmatrao prodavce i kupce. Ukoliko bi vidio ono što je prodavac znao ili kupac nije vidio uskakao bi i pobijao cijenu ukoliko je bila prevelika.
Ispružio bi svoju lijevu ruku i u njega čvrsto primio dlan od prodavca. Desnom rukom bi tvrdio pazar i onim batrljkom prestalim od dlana nemilosrdno tukao po otvorenom dlanu prodavca. Očvrsli batrljak od dlana otvrdnuo i okoščatio bolno je udarao potencijalnog prodavača.

Kako je ponuda bila nepovoljnija od njene stvarne vrijendosti Risto je bio nemilosrdniji.

„Za to kljuse tražiš dvjesto. Neće moći. Sto i deset od mene i aferim.“
„Ma kakvih sto i deset, za ovakva konja. Znaš i sam da vrijedi duplo. Auuu.“-bolno bi jeknuo nakon novog tvđenja pazara.
„Daćeš Ostoja , da šta ćeš nego dati.“
„Ne dam Risto bez stotinu osamdeset, ni banke više.Auuuu.“-ponovo jauknu Ostoja nakon nove Ristine ponude.
„Daćeš Ostoja, jašta ćeš neg dati. Ti znaš mene, a i ja tebe dobro znadem. Sto i deset, ljudi smo nismo djeca da se prepiremo. Šta će ovi ljudi reći. Dvije stare budale ko dva ovna na brvnu.“-iznova ga udari onim batrljkom po užarenom dlanu.

Ne bi se Risto ni tu zaustavio nego je bezobraznije i jače tukao, ne ispuštajući iz lijeve ruke desnu ruku od prodavca, pomodrilu i utrnulu od pogađanja.
Pogađanje bi potrajalo sve do onog momenta dok Risto ne bi isciganio razumnu cijenu za „vilen“ konja. Risti više nije bilo važno ni kupovanje, koliko njegovo pogađanje.
Neki su se i žalili namjesniku u varoši na Ristu, te ga jednom pozvaše na razgovor kod njega.
Zbog toga se Risto uopšte ne zabrinu te i sam pođe bez sudska izvršitelja i policajca na zakazani razgovor. Pred vratima ga sačeka Gojčilo Babić, sudski izvšitelj i policajac. Spona vlasti i prosta naroda. Predstavnik vlasti ta jogunasta i uparađena ispičutura što ništa drugo na svijetu nije znao do nekoliko napamet naučenih fraza koje je koristio i kad je trebalo i kad nije. Pogotovo kad bi se pijan pred dućanom razrakolio i razmetao kao buva u čarapi.

„Odbij. Odbij u ime zakona.“- nastojao je oštrim stavom da od sebe otjera seoska spadala koja bi ga uzela na zub.
„Postupi po naređenju.“- nije se dao taj predstavnik vlasti.

Presabirao se u sebi da li je dovoljno bio oštar i jasan. Da li je u njemu bilo dovoljno državne vlasti i zakona dok je i pijan istjerivao pravdu. Još bi se dugo utezao i istezao sve dok ne bi bio zadovoljan kako je ispunio uniformu.

„Sačekaj Risto. Namjesnik ćete primiti čim završi državne obaveze.“- naglašavajući to „državne“ kako da da važnosti njegovom namjesniku tako i sebi samome koji eto prisustvuje činu rješavanja državnih obaveza i problema.

Risto ništa ne reče, te samo sjede u velik i prazan hodnik dok su sablasno odzvanjali Gojčilovi koraci po kamenom podu.

„Ulazi.“- pozva ga namjesnik da uđe.

To se odmah ne svidje Risti jer je namjesnikov ton jasno stavljao do znanja da je i sudija i kadija i da sa njim nema mnogo dogovora. Ne ponudi mu da sjedne već ga ostavi da stoji u velikoj kancelariji ispunjenoj raznim čudesima kojima Risto nije ni znao pravu namjenu, te mu se učini da je još manji i ponizniji nego je u stvari to i bio. Međutim uzjoguni se nešto u njemu te podiže svoj pogled sa opanaka oputnjaka te se zagleda u kneza pravu oči.

Ne smete se namjesnik te mu u oči sasu sve ono što je čuo i načuo i sve one žalbe koje su se odnosile na njega. Mirno to sve prihvati Risto, potvrdno klimajući glavom. Ne pokaza niti jednom da se nečem protivi. Nakon polusatne tirade omaleni namjesnik mu ispružu ruku.

„Jesmo li se Risto pogodili?“
„Jesmo gospon namjesniče.“

Prihvati Risto ponuđenu ruku, te je snažno uhvati lijevom rukom a onim desnim batrljkom odvali namjesnika po dlanu da mu je sve kosti u dlanu polomio. Namjesnik jauknu bolno. Risto iskoristi trenutak zbunjenosti kad Gojčilo Babić uđe da vidi šta se dešava i sjuri se pravo ka izlazu i širokim hodnikom izjuri na ulicu. Hitrim korakom napuštao je varošicu. Ni sam nije bio svjestan kad se već uzanom stazom penjao ka svome selu. Pred njim su promicala stabla, sve one zaprege. Isporuke i pogodbe, a često se osvrtao, kao da osjeća topot kopita potjere za njim.

Odmetnu se Risto u hajduke po stare dane. Potjere i hajke za njim bezuspješno su se vraćale neispunjena zadatka. Risto je uspješno uzmicao. Poznavao je šumu i pećine u dušu. Ubrzo počeše da se o njemu ispredaju svakojake priče nadovezujući se jedna na drugu. Pričalo se da se Risto ponovo udružio sa svojim Vilenjakom te tako izmiče potjerama i hajkama. Uveče bi stare babe djecu strašile  Ristom i vilen konjem ukoliko bi zanovjetali sa spavanjem. Neki lovci su pričali kako su pronašli kosti Ristine i kosti nekog konja u hajdučkoj pećini, međutim njihovim pričama kako lovačkim tako i onim drugim jednostavno nije se vjerovalo. Previše je bilo soli u njima.

Istinu o Ristinom kraju znali su rijetki. Onu pravu niko nije znao. Istinu za ispiranje usta krojili su mnogi svako prema sebi i svojim potrebama.

Pozdravlja Vas mandrak72, neuk konjičkim sportovima koliko i babe u konjski jezik.

Hronika velikog Zaheba

Bio je dan iza subote u selu Zaheb negdje na krajnjem jugu Maroka. Bilo bi mnogo pravilnije reći da je to bila nedjelja, ali voljom lokalnog moćnika koji je istvremeno obavljao više funkcija iz kalendara je izbačena nedjelje i sve što bi na nju podsjećalo. Njihova sedmica imala je samo šest dana, pa je na vanrednoj sjednici sedmica preimenovana u šesticu i svi su dani bili radni.

Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.

Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada.
Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.

„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane.
„Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“
„A za koga glancaš čaše?“
„Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane.
„Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.

Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.

„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene.
„Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.

Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.

Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.

„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika.
„Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka.
„Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“

Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.

„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“

Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.

Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.

„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“
„Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu.
„Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo.
„Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi.
„Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“
„Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja.
„Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“
„Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama.
„Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“
„Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol.
„Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“
„Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.

„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu.
„Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“
„Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.

Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana.
Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela.
„Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,……“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom.
„Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide.
„Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“
„I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik.
„Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica.
„Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.

Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.

Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.

Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.

Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.

„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,… „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.

Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika.
Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.

Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.

Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.

„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“
„Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom  zavapi.
„Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova.
„Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi.
„Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“
„A poslije subote?“
„Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.

Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg.
Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.

Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.

Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.

Pozdravlja Vas mandrak72, dreser teških riječi i ilegalni zahebant.