Zdrava voda, luda glava

U-ha čuki-čuki. Ne, nema to veze s daljom pričom ali ima veze s glavom. Iz nje sve polazi.

Ne tako davno, ali priča mora nekako početi, a riječ „davno“ ma kako o njoj mislili gotovo uvijek nas privuče da vidimo šta je to bilo, zaustavih svoju malu posadu na mali predah u okolini gradića Jablanica na putu prema Crnoj Gori. Veliki broj gostiju ispred, parking za automobile, autobuse, ljetna bašta svako su pozivnica za kratki predah, osvježenje, a bogami oni sa punijim džepovima sjedili su i sa punim ustima. Nije da se ne bi moglo jagnjetine, ali…

U-ha čuki-čuki. Ne, nije još vrijeme. To sa čuki-čuki objasniću malo kasnije. Strpljenja moliću.

Dvije koka kole, limunada i dva soka od jagode stajala su pred nama. Zatražih odmah i da platim račun. Pripremih i deset konvertibilnih maraka smatrajući da bi to i u najgorem slučaju trebalo da je dovoljno poredeći cijene u mome Novom Gradu sa narudžbom u okolini Jablanice u BiH.

„Sedamnaest konvertibilnih maraka i pedeset pfeninga“, izdeklamova konobarica ravnodušno kao da mi saopštava vijest da je jedan plus jedan jednako dva.

Domirih ostatak novca i vrlo brzo ispismo preplaćeni ostatak tečnosti koja više nije krijepila, nego pekla. Nisam mogao doći sebi od iznenađenja. Nekoliko pitanja su mi prolazila kroz glavu. „Gdje ja to živim, da li mi je neko prećutao, ko je smjestio Zeki Rodžeru???“.

U-ha čuki-čuki. Još samo malo. Tačka na i dolazi uvijek na kraju.

Elem, jedno mi postade jasno. Ovako sam ja to vidio. Naziv restorana „Zdrava voda“ u Jablanici vrlo je simboličan. Ko od jedne porcije ne dođe sebi i svrati ponovo zaista mu nema pomoći. Znate ono u-ha čuki-čuki. Nema te ljekovite niti zdrave vode koja će to popraviti. Ja sam s Jablanicom završio. Hvala što mi je otvorila oči. Niste vi restoran na Menhetnu, samo usputno stajalište, svratište.

E pa dok je ove čuki-čuki „Zdrava voda“ ma bjaži, bjažiiiiii.

„U-ha čuki-čuki (pravilnije je reći čiki-čiki ali moja četvorogodišnja djevojčica je tako meni prenijela, a ja vama, a ko to bolje od dječice zna i ko sam ja da o tom sudim) je pjesmica iz jednog crtanog filma.

Advertisements

Moja Mala Novska Rujiška

U danima kada čvorci navale svom žestinom na najslađe crvene plodove trešanja koje su se danima opirale mojim pogledima na najvišim granama, a poljem zamiriši miris košene trave tad uzmičem svim svojim čulima na jedino mjesto na svijetu gdje vrapci gledaju svoja posla, a riječni rak pozdravi svaki put kad ga sretnem pomalo čineći da izgleda zbunjen i preplašen kao kum Đurine kokoši kad se sjurim biciklom među njih po najvećoj žegi negdje oko Petrovdana.

Tako je bilo i danas.

Mjesto gdje je trava ko tepsija, a ja kosac neumoran pa prkosimo suncu neumornom. Kosilica oštrim sječivom, a ja šeširom i pjesmom. Slamni šešir široka oboda poput prstena Saturnova vješto je namicao hladovinu na moje oči kao oblak kojeg onomad vezah pletenicom upletenom od paučine s tavana kojeg iznenada i bez najave posjetih uoči svetog Ilije. Kako je kosilica svakim pokretom pratila moje kosačke zahtjeve meni ne preosta nište drugo do da glasa pustim sebi za dušu.

„Oj livado rosna travo Javore, Javoreeee,
koj po tebi čuva stado zlato mojeee.
Čuvala ga djevojčica Javore, Javoreee
od sedamnaest godinica zlato moje…“

Pjevušio sam svaku pjesmu koja je imala bilo kakve veze sa košnjom i livadom, a da mi je tog trena pala na pamet.

„Tri livade, tri livade nigdje hlada nema
samo jedna samo jedna ruža kalemljena.
Tu je ružu tu je ružu dragi kalemio
Kalemio, kalemio kad je vojnik bio…“

Otkosi su se nizali jedan za drugim. Gledao sam svoje malo pribježište  kako zajedno sa mnom pjeva  uglas. Podigoh ton tako snažno da skrenuh pogled svoje male posade koja se majala po hladovini čekajući da raspalim roštilj. Nisam se dao smesti te zaturih šešir na potiljak, a kap znoja kao suza kliznu niz sljepočnicu niz vrat te se izgubi negdje u zagrljaju pamučne majice koju nepažnjom naopako obukoh. I nije mi uopšte smetalo. Nije mi smetalo ni par uboda mamaca koji su se čudom čudili da toliki komad sira kosi i pjeva kao kakav pijan svat kad se onako nacvrcan vraća a ljuta gospoja ga drži pod ruku stalno nešto zanovjetajući.

„Doslen ćeš ti mene sramotiti. Šta će prija misliti, u kakvu vamiliju dade dijete. Beno moja benasta. Što ti vazda moraš svakoj dno viđeti.“
„Šta ću kući tako rano.
šta me čeka tamo.
Drage nejma da me čeka
kraj dušeka meka,….“
„Samo se ti sprdaj nesrećo jedna, nestaće i mene.“-prnjkala je i dalje ozlojeđena gospoja, a veseli svat je i dalje izazivački pjevao.

Nasmijao sam se na aluziju i pijana svata, te još jače udarih da se sve prašilo. Kosilica nije izdala, bio sam raspjevan i trijezan. Sve što me opija bilo je u hladovini. Moja ljubav i naši najdraži plodovi.

Kome je stalo, a kome nije?

Kiša je padala cijelo ljeto. Gotovo da nije bilo dana a da ga kiša nije okupala, bar prašinu pokupila. Nije bilo kupanja na Uni i Sani.
Stresoh se od te grozne istine. Može li od toga biti gore.
Zažmirio sam.
Nekoliko trenutaka sam prebirao po svim onim sunčanim danima kada sam poželio kap kiše. Iznenadno osvježenje.
I našao sam taj dan.

Dan je bio pakleno vruć. Gore od toga nije moglo. Ili…
Telefon je zazvonio.

„Šta radiš poslijepodne?“
„Ništa“, izletio sam se, zaboravih uzeti odstupnicu.
„Treba mi pomoć. Biće i Mlađo“.
„A šta sam ono prvo odgovorio?“
„Halo“, mislim da si to rekao.
„Ne to. Ono na početku razgovora“, premotavao sam film.
„Ništa. Čini mi se da si to rekao“.
„Nema veze. O čemu je riječ?“, nije bilo mjesta časnom povlačenju.
„Trebaš mi pomoći da utovarimo i dovezemo drva sa sela. Mlađo mi je jeftino dogovorio kamion za prevoz“.
„Kad i gdje?“

Već smo jezdili. Zbog gužve u kabini i vrućine i pizdili. Ja, Miro, Mlađo, vozač i nas trojica. Znači četvorica.

kamiondžije

kamiondžije

Nakon drndanja po lošem makadamskom putu napokon smo stigli na lice mjesta. Nakon kratkotrajnog odmora bacili smo se na posao. Ja sam se bacio onako kako se bacaju budale na kredit, prvi mačići u vodu, golman Ljukovčan na golu Zvezde. Svojski. Onako kako se samo moraš bacati pred svojtom. Ipak punac je poredio dva zeta. Mene i Mlađu. Mlađo je pronašao jeftin prevoz i dao mu do znanja da mu je stalo. Morao sam i ja to pokazati djelom. Pokazati da je i meni stalo. Bilo mi je stalo ko opoziciji do preuzimanja odgovornosti, ko vlasti da izvuče prazne ruke iz kase.

Da bih prekratio vrijeme zapodjenuh razgovor sa vozačem dok su mi potoci znoja točili niz lice.

„Imaš li kipu na kamionu?“, zainteresovah se za istovar drva.
„Nemam. Popucala mu šasija“, pokazivao je na izanđali kamion, „morao sam sve povariti“, bio je sasvim jasan. Jasan kao Jasna Šekarić sa pištoljem.
„Vidim drva su bez pečata. Biće belaja ako nas zaustavi policija pa budemo morali sve ručno istovarati“, skrenuh temu na manje bolnu istinu o stanju kamiona.
„Nije meni pečat najveći problem. Nekako ćemo se mi već nagoditi, pa i drva istovariti, nego nije mi kamion registrovan“, pomalo zabrinuto dodade mršavi mladoliki vozač uzevši hladno pivo kao da je s njim želio sprati na vidjelo izašli problem.
„Zašto ga nisi registrovao“, nastavih s pitanjima.
„Nije prošao na tehničkom pregledu“.
„Pa dobro, to se moglo nekako progurati, malko popraviti ili… A zašto nije prošao?“
„Nema kočnice“.
„Nema kočnice?“, gotovo da mi drvo ispade na nogu, „da li si ih sredio???“
„Nisam imao para za popravak. Štedio sam novac“.
„Štedio za popravak kočnica?“
„Ma jok. Za polaganje vozačkog“, bezbrižno mi odgovori.
„Pa jesi li makar uštedio za to.
„Ne“,odrično odmahnu glavom, „imao sam problema sa alkoholom. Propio sam sve“.

Gledao sam u njega dok je ispijao pivo iz cuga.

„Imao“, promrmljah u sebi.

Od tog trenutka sam ućutao. Zaista mi je bilo stalo. Stalo da ne saznam ništa više od njega. Bilo je dosta uzmemirujuće. I to je bilo previše. Bilo mi je stalo više od svega da izvučemo živu glavu.

Ponovo sam otvorio oči. Stajao sam kraj prozora. Kiša je i dalje padala, kao da joj uopšte nije stalo. Kao govečetu kad legne u svoju balegu, konju koji prevrne kola sa sijenom pa se okrene i mirno nastavi isto da jede.

Zaista je li ikome stalo šta će biti sa ljetom ove godine, ljetinom ove jeseni i zimnicom dok minus bude kucao na prozore? Je li ikome stalo kao što je Ljukovčanu te godine stalo da bude Zvezdina jedinica, a Mile Jovin na mjestu beka.

Šesti dan, sve je stalo,…

Oguglao, odguglao,… Šesti dan je svanuo u julu. I sedmi će. Biloški sat navijen tako da me iznova budi i na godišnjem odmoru nije odustajao. Bilo je vrijeme za jutarnju toaletu i ostalo.

U nedostatku zanimljivih sadržaja vratih se računaru. Laptop je bio na koljenima. Štrikao sam slike sa prethodnih ljetovanja. Odvojene po godinama.

Posmatrao sam slike iz foldera sa prvog ljetovanja na kojemu su bile moje najstarije dvije djevojčice. Ubrzo poslije toga u trećem folderu priključila se i treća. Uživao sam u hronologiji njihova odrastanja. Zadovoljno sam se smješako njihovim nestašlucima, svim onim događajima koje su slike zabilježile, kao i onima koji su se trajno nastanili u memoriji, negdje u brazdama sive moždane mase.

Zadovoljan njihovim odrastanjem, stasavanjem u prelijepe bisere nisam mogao a da ne primjetim i jednu dobru stvar. Sve ove godine nisam se mnogo promijenio. Još uvijek su neke majice i šorcevi iz prvog foldera našle mjesto i u folderu broj pet. Da li me je zapamtila crnogorska obala ne znam, ali znam samo jedno.

Sve je stalo, samo djeca rastu.

 

Vedro veče provučeno kroz gaće – zabranjen pristup za lažne doktorate

Večer je četvrta i krajnje vrijeme da se podvrgnemo realnoj ekonomiji. Sve do ovog momenta bila je tajna koliko se članova nalazi u paket aranžmanu. Pažljivi čitalac jednostavnom matematikom u kojoj se nalaze dva tetka, dvije tetke (pod ovim se ne podrazumijeva njihova osobina, pohabanost, već je riječ o tradicionalnim rodbinskim granama), dvije sestre, dva zeta, dva pašanca, dvije blogerke, jedan bloger, pet djevojčica, jedan dječak dolazi do dvocifrenog broja 10. U našem fudbalski raspoloženom narodu 10-tka je sinonim za glavnog motora ekipe, pokretača svih akcija, idejnog začetnika svake akcije i još štošta.

recesija

recesija

Prljavog veša se nakupilo , ali još ga neću iznositi do kraja dok veš mašina svoje ne završi, ali povela se ovakva rasprava.
„Imamo veš mašinu, imamo i detredženta. Zašto da prljav veš nosimo kući? Da bar malo uštedimo na kraju.“, sjeti se prva blogerka ili tetka ili sestra ili svastika.
„U pravu si“, dosjeti se druga blogerka, „ali nas je deset, kad pomnožimo sa deset gaća koje smo svako od nas mijenjali svakog dana dolazimo do brojke od stotinu gaća. Zamislite koju bi sliku ostavili, osim toga trebali bi kupiti štipaljki za 10 evra. Onda je bolje kad se vratimo svako od nas da kupi vreću deterdženta od po 10-tak konvertibilnih maraka (opet čarobni broj deset , op.a.)“

gaće na štriku

gaće na štriku

„Vidite, vrijeme je za racionalizaciju. Koliko od vas ovdje prisutnih koristi tehniku dodatnog nošenja izvraćenih gaća, što bi odmah prepolovilo potrošnju tj.upotrebu čistog donjeg veša. Daljom kombinatorikom po sistemu što je gledalo naprijed i zla se nagledalo nek baci pogled iza, dodatno bi smanjili utrošak čistog donjeg veša, a na kraju kao šlag na tortu opet ostaje omiljena i dobro znana metoda razmjene gaća po sistemu svako sa svakim ili narodski rečeno ja tebi, ti meni. Čista realna ekonomija.“ dodadoh ničim izazvan u započetoj diskusiji.
Prijedlog je naišao na odobravanje i dobro raspoloženje. Sačekao sam da prvi talas oduševljenja splasne.
„E sad ćete da vidite zašto realna ekonomija nema budućnost i odbacujem ovaj prijedlog u startu. Ekonomski sve predloženo dovelo bi uštede u budžetu, ali realno gledano vaše su gaće su za mene prevelike“, okončah svoju retoričku besjedu.

primjer gaće

primjer gaće

p.s. ovo je autorski post i ukoliko neki dio sadržaja bude iskorišten za kakav novi doktorat biće tužen za zloupotrebu autorskih prava