Moja Mala Novska Rujiška

U danima kada čvorci navale svom žestinom na najslađe crvene plodove trešanja koje su se danima opirale mojim pogledima na najvišim granama, a poljem zamiriši miris košene trave tad uzmičem svim svojim čulima na jedino mjesto na svijetu gdje vrapci gledaju svoja posla, a riječni rak pozdravi svaki put kad ga sretnem pomalo čineći da izgleda zbunjen i preplašen kao kum Đurine kokoši kad se sjurim biciklom među njih po najvećoj žegi negdje oko Petrovdana.

Tako je bilo i danas.

Mjesto gdje je trava ko tepsija, a ja kosac neumoran pa prkosimo suncu neumornom. Kosilica oštrim sječivom, a ja šeširom i pjesmom. Slamni šešir široka oboda poput prstena Saturnova vješto je namicao hladovinu na moje oči kao oblak kojeg onomad vezah pletenicom upletenom od paučine s tavana kojeg iznenada i bez najave posjetih uoči svetog Ilije. Kako je kosilica svakim pokretom pratila moje kosačke zahtjeve meni ne preosta nište drugo do da glasa pustim sebi za dušu.

„Oj livado rosna travo Javore, Javoreeee,
koj po tebi čuva stado zlato mojeee.
Čuvala ga djevojčica Javore, Javoreee
od sedamnaest godinica zlato moje…“

Pjevušio sam svaku pjesmu koja je imala bilo kakve veze sa košnjom i livadom, a da mi je tog trena pala na pamet.

„Tri livade, tri livade nigdje hlada nema
samo jedna samo jedna ruža kalemljena.
Tu je ružu tu je ružu dragi kalemio
Kalemio, kalemio kad je vojnik bio…“

Otkosi su se nizali jedan za drugim. Gledao sam svoje malo pribježište  kako zajedno sa mnom pjeva  uglas. Podigoh ton tako snažno da skrenuh pogled svoje male posade koja se majala po hladovini čekajući da raspalim roštilj. Nisam se dao smesti te zaturih šešir na potiljak, a kap znoja kao suza kliznu niz sljepočnicu niz vrat te se izgubi negdje u zagrljaju pamučne majice koju nepažnjom naopako obukoh. I nije mi uopšte smetalo. Nije mi smetalo ni par uboda mamaca koji su se čudom čudili da toliki komad sira kosi i pjeva kao kakav pijan svat kad se onako nacvrcan vraća a ljuta gospoja ga drži pod ruku stalno nešto zanovjetajući.

„Doslen ćeš ti mene sramotiti. Šta će prija misliti, u kakvu vamiliju dade dijete. Beno moja benasta. Što ti vazda moraš svakoj dno viđeti.“
„Šta ću kući tako rano.
šta me čeka tamo.
Drage nejma da me čeka
kraj dušeka meka,….“
„Samo se ti sprdaj nesrećo jedna, nestaće i mene.“-prnjkala je i dalje ozlojeđena gospoja, a veseli svat je i dalje izazivački pjevao.

Nasmijao sam se na aluziju i pijana svata, te još jače udarih da se sve prašilo. Kosilica nije izdala, bio sam raspjevan i trijezan. Sve što me opija bilo je u hladovini. Moja ljubav i naši najdraži plodovi.

Advertisements

Svetionik

Još jedna sjajna književna večer bila je iza leđa. Nakon potpisivanja knjiga, slikanja. Ugodnih razgovora velika gradska biblioteka počela je da se prazni. Riječi su polako jenjavale. Izdavač je zadovoljno trljao ruke.

„Sjajno Miha, sjajno. Oborio si ih s nogu“, tapšao je Oleg K. slavni izdavač svoga najčitanijeg autora. Autora brojnih bestselera. Romana.

„Da“, tiho se složi Mihail „vrijeme je da se pođe, umoran sam“.

„Jedva čekam sledeću knjigu, odavno se niko nije igrao tiražima kao ti Miha“.

Mihail je već bio na izlaznim vratima. Umornim korakom krenuo je u maglom ušuškanu noć. Desnom rukom priljubio je okovratnik uz bradu i pružio svoj starački korak.

Kritike su bile odlične. Tiraži su obarali rekorde, međutim neki nespokoj stalno je tinjao i koristio svaki trenutak sumnje, dok bi lutao svojim sumracima da mu pokvari raspoloženje. Ta promjenjljiva stanja bila su sve češća i sve jasnija.

U pomućeno raspoloženju dočekao je i san. Vrlo slabo je spavao. Nekoliko je puta ustajao, pio vode, ali san ga je slabo slušao.

U jednom momentu približio se prozoru s pogledom na pučinu. Zbog magle i slabe vidljivosti bilo je kao da gleda zid pred sobom. Neko vrijeme se tako zagledan u ništa zadržao pred prozorom. U djeliću jednog trenutka koji je nepovratno skliznuo kao kišna kap sa lista lipe spazi slabi titraj, slabašan kao damar kako bljesnu u tmini.

Mihail kao da ga nešto bocnu. Još snažnije i pažljivije se zagleda u mrak pred sobom iznova tražeći onaj impuls koji razbudi njegova čula. Trajalo je to nekoliko minuta.

Ništa.

„Učinilo mi se“, pomisli i vrati se u ležaj pristojne sobe poznatog hotela gdje je oduvijek odsjedao kada bi prisustvovao književnim večerima tog pribalnog grada.

Često je pomišljao kako bi jednom zaista volio da se skarsi na nekoj obali malog grada, sa nekoliko ribarskih čamaca, razapetim mrežama i krikom galeba. Pomišljao je da je to onaj plamičak koji mu stalno podgrijava nespokoj da negdje griješi. Sve je naizgled bilo na njegovoj strani. I kritike i čitaoci. Izdavači i sve ono što prati tu branšu, ali taj crv sumnje izjedao ga je do te mjere da je često noću gotovo osjećao kako mu taj crv jede kosti stvarajući jedan vrlo neugodan osjećaj. Pucketalo je u njemu na samo njemu čujan način slično staroj klupi pokisloj i izloženoj suncu koje ju je sušilo da je gotovo osjećao onaj trenutak kada propadanje koristi onaj prelaz između vanjskih sila. Kiše i sunca. Književne večeri i one male distance kada i poslednji gosti napuste salu ugodne i prijatne atmosfere i sav onaj žagor umukne, a samo stari parket progovori nemušto i nerazumljivo. Upravo zbog toga nije se želio mnogo zadržavati poslije književnih večeri, plašeći se pitanja na koja sigurno ne bi imao sve odgovore starog hrastovog parketa mnogo starijeg i od njega samog.

Mnogo je puta pomislio da umišlja. Da je njegovo pisanje na krivom putu vrlo dobro zna da bi ga kritika jedva dočekala kao boksera na konopcima arene u kojoj je dobio nezaboravne batine, pritom slikajući sve one bolne grimase i krv koja je uvijek bila najbolja podloga za revolucije, promjene. Publiku koja urla protiv svega, sebe. Života koji se gasi i koji će sa strašću tako pogaziti, a onda otići ne groblje, zapaliti svijeću. Pomoliti i po ko zna koji put skrušeno zatražiti milost, dlanovima kršeći prste koje je ne tako davno prijeteći dizala uvis.

U nimalo dobrom raspoloženju dočeka jutro. Nakon skromnog doručka izađe ispred hotela i šetalištem se uputi tražeći klupu na obali kako bi sjeo. Ubrzo je stajao pored jedne.

„Izvinite, da li je slobodno sjesti pored Vas?“, upita.

„Izvolite“, prijatan glas osobe i njene tople blage oči kao da udahnuše dašak boljeg raspoloženja Mihailu.

„Hvala“, sjede na klupu.

Magle nije bilo. Blagi vjetar koji je dolazio s pučine milovao mu je lice natjera ga da zatvori oči i prepusti se uživanju. Pomisli da je upravo to ono što je čitav život tražio. Taj dašak s daleke pučine odnosio je umor. Nedugo nakon toga ponovo otvori oči.

Prepusti pogled pučini koja se daleko na horizontu blago prelijevala u nebo. U tom trenu spazi nešto što dosad nije. Udaljen nekoliko milja od obale stajao je svetionik. Gotovo neprimjetna tačka u moru.

Pogled skrenu na gospođu do sebe.

„Oprostite, nisam se predstavio. Ja sa Mihail. Oprostite na mom propustu“, reče.

„Ja sam Ana“.

„Nisam do sada spazio svetionik, ako se ne varam“.

„Nije ni bilo potrebe“.

„Ali ko će ga uopšte i vidjeti u svoj onoj silnoj pučini?“

„Oni kojima je on i namijenjen“.

„Čekajte, ali noću. Po magli. Bespomoćan je i ovako danju vidljiv. Ko može protiv sile?“.

Ana ne reče ništa. Podiže fotoaparat i nakon izbora cilja uslika neznanu metu.

Polaroid skliznu na klupu pored nje nakon što je iznjedrio sliku.

„On“, još jednom spusti pogled na sliku i pruži je Mihailu.

„On“, zbunjeno spusti pogled na sliku Mihail.

Ana ustade.

„Ja sam svoje uradila. I on je na svu sreću. Varnica vatru pali. Vatra je život. Život je još jednom odnio pobjedu. Ja sam ovdje završila svoju priču. Bilo mi je drago Mihaile“, osmjehnu se i pođe niz rivu.

Mihail pogledom potraži čovjeka u malom čamcu kako se bori s talasima. Gledao je svetioničara u bijeloj košulji dok  je snažnim zaveslajima otimao daljinu nemirnom moru. Pratio je njegovu divovsku borbu da prebrodi onu malu dionicu koju je more uporno otimalo. Slika u njegovim rukama poput filma je treperila i jasno je mogao da oslušne svaki zaveslaj, škripu starog jedra dok se opirao vjetru.

Posmatrao je njegovu bijelu košulju dok ju je snažni vjetar punio prijeteći da ga odnese kao bijelo jedro negdje daleko na pučinu.

Isti onaj koji je milovao njegovo lice.

Mihail ponovo zažmiri.

Vjetar donese miris pečena hljeba rumene kore. Svježe ispeglane košulje i mirisa lavande skromnog ormara..

Osjeti kako ga tresu talasi zadovoljstva koji su se razbijali o hridi nošene malim i snažnim zaveslajima koji su napinjali rukave do granice pucanja i onu neizmjernu radost očiju koje su ga čekale negdje na nekoj obali.

Mihail otvori oči.

Nasloni sliku na grudi. Još jedan roman dobijao je obrise duše. Bila je dovoljna iskra u noći da još jednom zapali vatru.

Vatra je život.

Život je roman.

Neko ga piše, oni vještiji uslikaju.

Najsretniji žive.

Vjetar u leđa

Danima se jedna misao vrzmala po Stojkovoj glavi. Nestalna misao kao osa zazujala bi oko Stojkove glave. Na momente on bi pokušao da je neuspješno odagna, ali ona ne bi otišla tad. Sačekala bi još koji tren. Zaokupirala bi sva njegova čula i tek onda otišla.
Ali nije išla daleko.
Vraćala mu se sve češće i više.

Ručno izrađeni nožić od ovčijeg roga sjekao je komad slanine kao sir.
Slaboosvijetljeni tavan stare bijelo krečene kuće imao je svega jedan mali prozorčić ispod samog krova na dumi. No i on je bio potamnio što od dima kojim je Stojko sušio meso na tavanu to i od nahvatane paučine koje je ispod trošnog krova svaki dan iznova pauk pleo.
Stojko je zabrinuto pogledao na preostalo sušeno meso i slaninu.

„Odužila se zima moj Stojkane. Treba djeci izraniti.“-pogledom na mali komad slanine kao da je sebe hrabrio.
„Naće Stojko načina da se iz zime iščupa.“- i nožićem zlatnožute drške od ovčijeg roga zasječe još jedan mali komad slanine.
„Neka neka. Treba djeca da ojačaju.“-otpuhu Stojko i ođe da siđe sa tavana.
Visok, mnogo viši od oronulog krova teškom se mukom provlačio ispod ručno tesanih greda koje je njegov otac nekad davno prije njegova rođenja gradio.
Rogovi i grede su popustili od tereta godina i mnogo snijega, od silnog dima crnili su se kao noć.
Mali tavanski otvor nalazio se odmah na plafonu iznad ulaznih vrata. Prislonjene ljestve bile su skoro napravljene. Stojkovih ruku djelo. Danima je Stojko u nedostatku ostalih poslova u kolnici pravio ljestve.
Nije mnogo imao, ali one stvari koje je mogao da sam napravi bile su valjano napravljene.
Zasjeo je on na najviši dio ljestvi pa se zamislio.

Ona nestalna misao dođe mu u pohode. Uhvaćen u nezgodnom trenutku da siđe i da se od nje neuspješno brani on joj se prepusti.
„Pa dobro šta želiš od mene sad.“-kao da joj se obraćao.
„Razmisli Stojko. Ja ti velim da razmisliš. To bi bila prava stvar za tebe.“-kao ona sitna osica što kraj uha zuji, zujala je nestalna misao.
„Nije da ja to ne bi volio, ali od čega pobogu.“-pravdao se Stojko neodlučno.
Neodlučno i bezuspješno.
Teškim korakom taj vitki četrdesetpetogodišnji čovjek siđe niz ljestve.

Mala prostorija činila je centralni dio njegove male skromne kuće. Tu mu je bila kuhinja.
Stari šporet smederevac bio je prilično dotrajao uprkos silnom trudu žene mu Draginje da ga stalno očisti i drži urednim.
I sada je nešto majala oko peći.
„Evo Draginja.“-pruži joj slaninu.
„Šta ima gore?“-glavom kao da mu je pokazivala na tavan.
„Bogami, ništa čime bi se mogli pohvaliti.“-vajkao se Stojko
Draginja je bila dosta niža od Stojka. Do ispod ramena. Negdje do mišica.
Stojko je zasjeo na stari tronožac sav uglačan od sjedenje pored peći.
Gledao je on svoju Draginju.

„Bože, još uvijek je lijepa.“-mislio je dok je gledao kako vješto nešto majari oko velikog plavog lonca sa bijelim pjegama.
Draginju je upoznao na zboru za Svetog Iliju. Ona niska, ali kao čigra igrala je u kolu. Odmah je zapala za oko osamnestogodišnjaka visokog, kovrdžave kose i malo većih zulufa.
Nije mu mnogo trebalo da se u kolo uhvati do nje. Veliko kolo kao zmija motalo se na platou ispred crkve. Mješovito kolo, čvrsto uhvaćeno naizmjenično je pjevalo. Malo žene i djevojke, malo momci i ljudi. Natpjevavanje je potrajalo.
„Kad zapjevam ja v`ako malena
Potekla bi suza iz kamena.“-odlučan i melodičan glas poveo je pjesmu.
Stojko se prenu od glasa Draginje koja je u kolu do njega pjesmu povukla.
Osjetio je jači stisak dlana.
„Ja na vrata žena pita đe ćeš
Šta te briga sa mnom ići nećeš“-iz Stojkova grla ote se bećarska pjesma.
Igrali su kolo i nisu jedno drugo puštali iz ruke.

Vrijeme polaska kući brzo je stiglo. Dugo je gledao za Draginjom dok je u pratnji starije sestre išla prema kući.
Kriomice se par puta osvrnula na Stojka.
Stojko je krupnim koracima jezdio svojoj kući. Sav ustreptao jedva je čekao priliku da ponovo vidi Draginju.
Negdje oko Svetog Luke zaprosio je i oženio Draginju. Vrijednu i uvijek pažljivu suprugu. Izrodila mu je pet kćeri. Sve lijepe ko jabuke.

Osjećala je Draginja Stojkov pogled na sebi dok je radila oko ručka. Osjetila je ona da njega nešto već danima kopka.
Čula je kako duboko uzdahne, noću dok bi budan ležao i zurio kroz mrak.
Voljela je ona svoga Stojka. Svoga čovjeka. Ljudinu. Voljela je njegovu i snagu i nježnost. Voljela ga je i zbog toga kakvom je ljubavlju volio svoje kćeri. Nije joj nikad prebacivao što mu sina nije rodila. Da ga odmijeni. Naprotiv radio je još više i bolje.
„Šta te muči? Danima te nešto izjeda?“-ostavi ona radove oko peći i okrenu se Stojki.
„Znam šta nam sve treba. Šta nam fali. Ali nešto sam razmišljao ovo dana. Znaš da teško živimo. U fabrici traže radnike. Plata nije velika, ali ja bih i dalje sve radio oko kuće.“-gledao je Draginju u oči.
„Znaš da imaš svu moju podršku. Ali kako ćeš putovati. Znaš da je udaljenost problem. Kako bi putovao.“-Draginja kao da je naslućivala problem.
Stojko duboko udahnu.
„Već sam i o tome razmišljao. Biciklo.“-kao velik teret s leđa zbaci sa sebe Stojko.
„Gojko Milutinov. Putar. Ide u penziju i ima biciklo na prodaju. Sve sam ispitao. Ne traži mnogo. Ako bi ja prodao nešto drva mogao bi da ga kupim. Bicikl je valjan i dobro čuvan.“-Stojko je sav ustreptao dok je svojoj Draginji pričao.
Dobro je poznavala taj pogled.
Još istog proljeća Stojko je kupio biciklo. Veliki češki biciklo ušao je u živote svih članova familije.

„Znaš Draginja, ja ti sad časkom zlu ne trebalo stignem do doktora, odem na poštu i pošaljem telegram.“-iznosio bi on sve njegove prednosti.
Zaposlio se u fabrici. Na posao je putovao biciklom. 20km u jednom i 20km u drugom smjeru. Nije mu ništa bilo teško. Sve je stizao Stojko sa biciklom.
Kad bi sve poslove pozavršavao oko kuće sjeo bi pored svoga bicikla i uvijek nešto čistio, podmazivao i dotezao šerafe.

„E moj garavi, garavi. Valjaš mi glave. Zajedno ćemo u penziju. Ali ja te ne mislim dalje prodavati.“-divanio bi mu.
Postao je Stojko naširoko poznat po svom biciklu. Bicikl mu je polako ulazio u krv. Nikuda nije išao bez bicikla.

Nekako s njim dođoše i bolja vremena. Malo po malo Stojko obnovi kuću. Poveća broj stoke u štali. Nekako baš u to vrijeme u selo dođoše mehanizacija i prvi autobus.
Mnogi mladi počeše tražiti posao u gradu. Autobus je ima redovnu liniju radnim danima.
Nije se Stojko predavao. I dalje je putovao biciklom. Nagovarali ga svi da kupi mjesečnu kartu i putuje s njima, ali se Stojko nije dao smesti.

„Ma šta autobus. Ja ti brže stignem biciklom u grad nego vi vašim autobusom.“-malo hvalisavo prsio se Stojko.
Dogovoreno je da se održi trka autobusa koji redovno saobraća i usput kupi putnike i Stojka na biciklu. Za taj događaj saznaše gotovo svi u selu.
Osvanuo je taj veliki dan. Stojko se spremao kao da na svadbu ide, a Draginja sva ustreptala znala je svoga Stojka. Znala je kakav je borac. Nije sumnjala u rezultat.
Stojko je dan prije pregledao gume, podmazao lanac i sve ležajeve.

Pred zadrugom skupila se velika grupa mještana. Doši su svi oni koji idu na posao, došli su i oni dokoni željni senzacije, mjesni učitelj sa čitavim razredom i lugar.
Neki su čak i kupili kartu maksuz do grada da isprate događaj o kojem će moći pričati godinama. Mišljenje je bilo podijeljeno. Navijački tabori su se podijelili. Jedni su se kleli u autobus, a drugi koji su bolje poznavali Stojka u njega.

Trka je krenula. Stojko je krenuo hitrije. Uspravio se na na biciklu nastojeći dobiti veći teret na pedale. Autobus je tromije startovao, ali je polako pristizao Stojka.
Izlokvani makadamski put onemogućavao je vozača autobusa da postigne veće brzine, ali isto stvarao je probleme Stojki.
U autobusu gotovo niko nije sjedio osim vozača. Svi su stajali i stalno gledali u Stojka. Malo malo čulo bi se bodrenje.
Na nekoliko mjesta pored puta stajali su znani i neznani koji su čuli za veliku trku. Mahali su.
Bodrio je i Stojko samog sebe. Bodrio je svoje biciklo.

„Ma ne znate vi Stojka. Ne znate vi skim imate posla. Ej, mnogo će još vode da proteče prije nego Stojko digne ruke od bicikla. Ajmo stari, ajm sad. Čim izbijemo uz Bilića Stranu, onda nam je sve pod nogu.“-neumorno je Stojko okretao pedale svoga gvozdenoga konja.
Nije primjećivao poznanike koji su stajali pored puta i bodrili ga.
Baš uz Bilića stranu autobus je pretekao Stojka. U autobusu podijeljene reakcije. Od uzvika oduševljenja, pa do razočaranja.

„E moj Stojkane. Đe ćeš ti sa autobusom da se trkaš. To je sav švapski mozak sjedio i smišljao da napravi, a ti da ih poraziš. I to sa starim biciklom.“-kudio je Rade Stojkovu namjeru. Trgovac koji je danas ranije zatvorio zadrugu i maksuz pošao do Novog da isprati trku kakava nije zapamćena na ovim prostorima.
„Rade opet ti velim nisi u pravu. Vidjećeš ti još. Trka nije gotova dok ne stignemo do Novog.“-kočoperio se stari Lazija na zadnjem sjedištu autobusa koji je prašio kao neki stari mlin. Kočoperio se i u sebi bodrio Stojka.
Na Gajiću je autobus stao da pokupi nekoliko putnika. Iz oblaka prašine izleti Stojko već upola mokre košulje i obliven znojem.
Nekako se još više ukoči na biciklu, ne pogledavši na autobus.
„To Ljudino moja.“-gotovo podvrisnu Draginja.

Draginja beše izašla na Simanove tratine. Proplanak poviše njihovih kuća odakle se mogla vidjeti zadruga, Bilića strane i sve do Gajića.
Zaigralo je srce u Draginje. Zapjevuši ona neku samo njoj znanu pjesmu u sebi i kad završi poskoči ona nogom kao kolo da vodi kad vidje da Stojko prelazi u vođstvo.
Izgubi se njen Stojko iza drveća pored puta. Nesta njega , a za njim i autobus. Sve nekako cupkajući, kao da očekuje da neko kolo povede doskakuta ona do kuće.
Raslo je srce Draginjino. Namah odjuri do kokošinjca da za svoga Stojka kad se vrati spremi ručak. Za tren oka odabrala je najbolju kokoš, sredila i očistila.

„Znam ja svoga Stojka. On najvoli kokošiju supu s puno mesa. I gibanicu sa mnogo sira i kajmaka.“-spremala je Draginja ručak i pogledala sat.
Veliki zidni sat koji je donijela kao miraz i nešto posteljine laganim otkucajima odbrojavao je trenutke do povratka Stojkova.

Stojko se hrabro borio nasrtajimaa vozača autobusa da ga pretekne.
„Još samo malo da izdržim do Drenika gdje uvijek putnika, pa ću dobro da odmaknem.“-Stojko je okretao pedale istim tempom.
Stigao je do Drenika prije autobusa. Na Dreniku je bilo više nego uobičajeno putnika.
Velika dvostruka krivina u obliku latiničnog slova s dopustila je Stojku da malo odmori mišiće i da mu predah..

U autobusu podgrijana atmosfera dostizala je vrhunac. Tabori su se oštro podijelili. Pristalice švapske tehnike i autobusa zahtijevali su da vozač autobusa do kraja relacije ne staje i kupi putnike, dočim su pristalice Stojkove planirale, ako vozač ne bude stajao putnicima na usputnim stanicama izlaze jedan po jedan na svakoj stanici.
Vozač autobusa nađe se u nezgodnoj situaciji. Ne reče ništa nego samo nastavi svoj svakodnevni posao.
Autobus je breketao, dimio se i pušio. Katkad bi se kao čeljade i zakašljao, ali nije posustajao. Približavao bi se on Stojku ali bi Stojko isto odmakao čim bi stao da pokupi putnike.
Uvukao se nemir u pristalice autobuske pobjede.

Promicale su stanice jedna za drugom. Ravan put bez uspona odgovarao je kako Stojku tako i autobusu. Borba čovjeka sa motorom bila je nadljudska.
U jednom momentu kod Rađenović mosta autobus na mah preteče Stojka te zapali ustalasanu gomilu.

„To majstore pokaži mu šta ti je mašina.“-bodrili su vozača autobusa neki putnici.
Ali ni Stojko ne osta bez podrške. Jasno je vidio kako ga iz autobusa bodre njegovi poznanici i komšije.

Jedna baba koje je čuvala krave pokraj puta sva se uznevjeri kad začu graju iz autobusa i kad vidje Stojka kako praši na biciklu za autobusom.
„Ođe nijesu čista posla. Onaj jadnik na kotaču okupio autobus pa ga ćera. Budi bog s nami.“-prekrsti se baba više puta.
Stojko opet biciklom preteče  autobus na stanici u Čađavici III i potjera ga kao vihor.
„To Stojkane. To ljudino.“-kao da je čuo glas svoje Draginje kako ga bodri.

Promicali su vrbaci i šipražje kraj puta. Par puta ga i po licu ošinu grana dok je sjekao krivinu. Košulja je bila gola voda. Znoj koji je točio sa čela pekao ga je za oči.
„Ajmo, ajmo sada moj garavi. Ajmo ljudino moja.“-pridavao je svome biciklu ljudske osobine.
„Imaš ti dušu. Ja to znam. Ajmo Dušane moj, ajmo radosti moja. Još malo pa eto ti naske u Rudicama, a ona za tili čas eto ti naske u Novom.“-Stojkan nije posustajao i nije se osvrtao da vidi gdje je autobus.
Autobus je zastajao još na nekoliko stanica.
Stojko je dobijao na prednosti.

„Ajmo garavi da mu sad što više utečemo prije Rudica. Dalje je bolji put pa će autobus imati prednost. Ajmo sad Dušane moj.“-zazivao je on svog bicilka imenima dragih mu ljudi.

Draginja je pogledala na sat procijenjujući kad će biti vrijeme da ponovo izađe ispod jabuke da dočeka svoga Stojka. Nije propuštala niti jedan dan da ne izađe pred njega. Izađe mu u susret, uzme mu kaput koji je nosio onako prebačen preko leđa.
„Kako si mi ljudino. Jesi li mi sustao?“-svakodnevno bi ga ispitivala.
„Spremila je tebi Draginja kokošiju supu da se okrijepiš i gibanicu punu kajmaka.“-ponavljala je sebi sve one riječi što će mu reći.
Nije joj bila bitna pobjeda Stojkova koliko da ušutka one koji su se podsmijavali na njegov račun i na račun bicikla koji je eto promijenio tok života u njihovoj kući.

U Rudicama prvom gušće naseljenom mjestu sa tek nekoliko kuća s obe strane puta  tiskalo se mnogo svijeta. Tek nešto manje nego kad je pokojni predsjednik prolazio tim krajem 72-e. Čuli su Rudičani za nevjerovatnu trku. Navikli na sva čudesa novog talasa života. Voz koji je saobraćao već decenijama, autobuse koji su promicali već godinama i sve veći broj automobila koji se kretao od pravca Novog ka Krupoj i Bihaću, ali ne vidješe neobičniju utrku.
Najviše je bilo djece koju je i učitelj Drago i učiteljica Mileva izveli da budu sudionici događaja koji se ne dešava tako često.
Policajac u penziji Momčilo uzeo je sebi za pravo da red uvodi i odmakinje ljude od puta.

„Tamo se. Tamo de se dijete. Samo što nisu izbili od Stupara. Biće kasno ako nekog na putu zateknu. Bjež de prika Ilija. Bjež ostaće mi prija udovica.“-dizao je on ton nastojeći podgrijati atmosferu.
Salve smijeha dočekaše usamljenog Stojka dok je izbio u srce Rudica. Mještani se još ne snađoše, a Stojko protutnji biciklom kao vihor.
„Šta ovo sad bi?“-Momčilo se zabezeknu.
„A gdje je autobus.“-svi su se sad pogledom usmjerili na autobus koji je trebao svakog časa da izbije.
Nakon par minuta i stari mercedesov autobus izbi u kovitlacu prašine.

„Vidi što se zadihao švaba. Nije mu ovo Kozara i sva ona tehnika. Ovo ti je naše čeljade. Na kajmaku i slanini odraslo.“-Ilija je sučući brkove podvriskivao.
Buran smijeh dočeka autobus.

Snalažljivi Stojkovi navijači pribjegnuše jednoj taktici u želji da autobus što više zadrže u Rudicama. Prvo pustiše da uđu putnici koji već sad nisu imali mjesta da sjednu,  pa tek u tom metežu zaištaše da izađu.
Zagrajaše pristalice autobuske pobjede.

„Ma pusti bandu. Vozi pravo pred SUP zbog zajebavanja sa državom i redoslijedom vožnje.“-graja je bila sve žešća.
„ Ma vodi ti svoga ćaću. Što je krio žito od poreznika.“-odbrusi mu jedam mlađi brkat čovjek zasukavši rukave na bijeloj košulji.
„Dosta. Dosta ljudi zvaći miliciju.“-izdera se šofer na putnike.
„Sve ću ja vas dati u aps. Ajmo ko izlazi idemo brže. Šta si se ti tamo uspremetao ko kvočka kad treba snijeti jaje. Ajmo, ajmo brže malo.“-uvodio je on red u ushuktalu masu.
Stojko dobi još koji minut.

Prolazak kroz Tješnjak gdje je rijeka Una satjerala i prugu i put uz samu strmu obalu na par mjesta  uz nadolazeći nadvožnjak bio je pred samim ulazom u Novi.
Stojko nije likovao, već se po prvi put osvrnu iza sebe. Autobusa nije bilo.

„Ne zavaravaj se Stojčine. On brzo stići. Put još nije bio asvaltiran ali je dobrim dijelom pripremljen za asvalt.
Stojko je posljednje atome snage uložio dok se biciklo penjao uz nadvožnjak odakle opet do table na kojoj je pisalo Novi Grad nije više bilo od nekih petstotina metara.
Kad se popeo na najvišu tačku nadvožnjaka novoizgrađenog osvrnuo se još jedanput.

Iza sebe ugledao je brdo prašine i zahuktali autobus koji se brzo približavao.
Nizbrdica kao da dade krila Stojku kome se košulja nekim čudom otkopčala. Pa je mlatila za njim. Kao krila nekog anđela vijorila su se za njim.
Bicikl je jurio kao vjetar. Stojko je okretao pedale na momente čineći mu se da leti. Autobus je bio sve bliži.
Osjećao je Stojko čini se vreli dah iza leđa. Osjećao je kako mu autobus i svi oni putnici u njemu duvaju u vrat vrelim dahom izmučenog motora i raspomamljene gomile.
Tabla je bila pred njim.

Zvuk motora je bio odmah iza njega.
Tabla se povećavala. Slova su bila sve krupnija.
Autobus je bio tik iza njega.
Tabla.
Tabla je bila iza njega kad je autobus prošao pored njega.
Stojko je osjećao olakšanje.
Stigao je do table Novi Grad prije autobusa.
Ipak Stojko ne klonu. Nastavi dalje.

Zbog ulaska autobusa u naseljeno mjesto vozač drastično smanji brzinu.
Stojko nastavi kretanje za autobusom.
Bio je zadovoljan. Osjećao se pobjednikom.

Autobus prije ulaska u stanocu ima stajalište kod tunela. Sad već nije daleko odamakao. Uglavnom najveći broj putnika izlazi kod tunela odakle je bliže čaršija.
Stojko je stigao autobus na stajalištu. Protutnjao je pored autobusa i zaputio se ka stanici. Stanica je bila u blizini.
Mnogi iz autobusa se pokolebaše kad vidješe da Stojko i dalje jezdi te se vratiše u autobus.

Na stanici mnoštvo svijeta iznenadi se ugledavši čovjeka koji na biciklu žurno uleti sa biciklom u stanicu. Istog trena za njim uđe autobus.
Stojko stade sav zapuhan i znojav. Ponovo zakopča košulju, upasa se.

Iz autobusa poče da izlazi svjetina. Stvori se takva galama oko autobusa te istog trena privukoše milicionere koji su redovno bili na stanici.
Masa tijela se motala i gužvala oko autobusa. Oko autousa okupiše se i putnici sa stanice da vide šta se dešava. Svako je na svoj način pričao svoju priču zainteresovanim. Bilo je tu i dodavanja i oduzimanja. No pobjeda Stojke nije dolazila u pitanje.
Stojko ponovo sjede na biciklo i napusti stanicu i zaputi se putem kojim  je došao.

„Druže. Ti ti, šta se dereš. Ajmo razlaz. Ajmo narode ne dijeli se ništa džabe. Brko, ej ti. Ne galami. Raziđi se.“-milicioneri su za tren oka rasuli prelo koje je moglo da potraje satima.
Raziđoše se svako svojim putem. Neki prema gradu. Neki na pivo. Stojka niko i ne potraži.
Stojko je već biciklom jezdio prema svojoj kući. Prema Draginji i djeci. Put mu se činio kraćim nego kad je jurio pred autobusom. Kad je izbio na Drenik sjurise on prema gajiću i niz Bilića stranu.
„Još malo pa eto mene kod moje Draginje.“-Stojko se pripremao kako da im kaže kako je pobijedio autobus.
Draginja je već bila naumila da krene pod jabuku da sačeka svoga Stojka. Samo što nije stigao.

„Sad će moja ljudina.“-pohita ona pred ogledalo, skide maramu sa glave te se počešlja i ukosnicama učvrsti kosu i ponovo maramom preveza kosu.
Pogledala je još jednom na sat.
„Četri i dvadeset.“-onako za sebe ponovi.
„Idem ja.“-zaputi se prema jabuci.
Stajala je ona pod jabukom i čekala. Stojka nije bilo. Izvirivala je na jedno mjesto preko Klanca gdje je bio nekakav prokres te se moglo vidjeti kad neko promakne.
U jednom momentu uučini joj se da spazi Stojka kako šmugnu biciklom.

„To je on. To je moj čoek.“-pomisli sva ustreptala.
„Sad će on za koji minut.“-spremala se te pod maramu zavlačila nemirni pramen kose koji je izvirivao ispod marame.
„Sad će on.“-propinjala se na prste i provirivala na put koji se spuštao niz Plećinu.
Stojko mje sjašio sa bicikla te pogurao bicikl pored sebe na dionici puta do kuće gdje bio strm uspon. Gurao je biciklo pored sebe i radovao se Draginji koja je trebalo da ga sačeka pod jabukom. Iznova se radovao svakom tom susretu isto kao od onog dana kad ju je upoznao.
Gurao je biciklo pored sebe.

Odjednom osjeti neobično jak bol u prsima. Nešto kao hladno sječivo paralo mu je prsa. Klonu Stojko na koljena držeći biciklo jednom rukom, a drugom se uhvati za prsa.
Trenutak kasnije ležao je na zemlji. Bicikl je ležao na njemu, a Stojkova desna ruka počivala je na još vrućem sjedištu bicikla.
Draginja se uspremetala.
„Kako ga nema. Da mu se nije šta desilo? Moram pred njega.“-te ko bez glave zaputi se uz plećinu.
Trčala je ko bez glave. Marama joj je bila spala sa glave.
Onda ga je vidjela.

Stojko je ležao na zemlji, a kod njega bicikl kojeg je jednom rukom grčevito stezao.
„Stojkooooo. Stojkoooo.“-tračala je Draginja prema njemu.
Pritrčala je i podigla mu glavu sebi na krilo.
Stojko je davao znake života.
Provukla mu je ruku kroz crnu kovrdžavu kosu. Poljubila ga u lice.
„Ljudino moja“-izustila je  tiho.

Preživio je Stojko. Toga dana pobijedio je ljutu švapsku mašinu, ali njegovo je srce platilo danak.
Nije Stojko više smio da vozi bicikl, ali ga je redovno podmazivao i glancao. Na njemu su se sva njegova i komšijska djeca naučila voziti biciklo.
Poživio je Stojko toliko da izvede djecu na put. A onda stalo je da kuca veliko Stojkovo srce. Stalo je i srce u Draginje.

Jednog  toplog jesenjeg dana pred kućom Stojkovom i Draginjinom okupilo se mnogo svijeta. Iz jedne kuće dvoje ljudi umrlih u istom danu bilo je nezapamćeno.
„Bio je ljudina. Zaslužili su jedno drugo.“- Lazija nije mogao da vjeruje svojim očima.
Još koliko juče Stojko je pobijedio autobus, a danas ga više nema.
„Ajde Lazija da pop obavi svoje. Vrijeme je.“-pod ruku ga uhvati sin Milija.
„Sad će četri sata.“-pogleda na sat na ruci i pri tom pogleda na zid.

Časovnik na zidu stajao je. Na njemu je bilo četri sata i četrdeset minuta.
Milija stade. Priđe satu. Navio je sat. Vratio kazaljke unazad. No sad nije htio dalje.
Kao da htjede reći da je vrijeme njegovo isteklo.

„Pusti ga Milija. I vrijeme ima svoje bolne tačke.“-otpuhni Lazija i izađe iz kuće.
Pored kolnice stajao je češki bicikl. Mnogo je donio u ovu kuću. Ali vrijeme nije mogao ubrzati. Ono je išlo svojim tokom.

Pozdravlja Vas mandrak72, zatečen pričom o ljubavi, brzini i vremenu. Usporite.

Dodir tavanske tišine

Deseto selo napuštali su i posljednji uzvanici. Za njima se povlačila noć koja je ostavila traga na umornom mandraku72.
Saslušao sam sat do kraja. Nisam gubio živce.

„Pola osam.“-trljao sam oči nezadovoljan činjenicom da je Deseto selo osvanulo pod bijelim pokrivačem uvijek neugodnog mraza tog ćutljivog pratioca jeseni, zime pa i proljeća.
Mrazom okovano jutro bezobrazno je štipalo naizmjenično za nos i uši. Bilo je rano za kapu. Po dogovoru Toyota crvene boje sa zvukom malog nadzvučnog aviona stigla je u dvorište.
„Sav materijal je spreman. Možemo poći.“-rekoh kolegi sa kojim sam maštovito Deseto selo zamijenio za realnost Potkozarskog sela na minus 3 stepena.

Vožnja je potrajala nekih dvadeset minuta. Iz toplog automobila zavaljen u radno odijelo sa logom moje matične firme posmatrao sam usnulo jutro kako se stresa od magle. Predjeli nakon strmog uspona iz kojeg smo se izvukli iz kotline Une i Sane davali su sasvim novu dimenziju. Paperjasta magla bila je razbijena i povlačila se pred izlazećim suncem jedinim preostalim putem. Nenastanjenim kotlinama dolinama i potocima bezglavo bježeči pred lavežom lovačkih pasa i lovaca koji su pucali na svaki njen sumnjiv pokret.
Blještavo bijeli mraz ma koliko bezobrazan bio ipak je bio lijepa slika tog sunčanog i hladnog nedjeljnog jutra. Gomila materijala koju smo vozili bila je sasvim dovoljan tajmer koji je jasno stavljao do znanja da prije 16 časova nećemo stići svojoj kući.
Lišće na stablima više nije imalo onu lijepu zlatnu boju već nekako mrtvo braon boju. Jesen je brzo starila. Bila je kao predgrupa zimi na najvećem koncertu ikad. Par trenutaka slave u kojoj se trebala stopiti sva njena ljepota surovo je iscrtavala njeno staračko lice.
Već neko vrijeme pogledom pokušavam zapamtiti fotografije koje su promicale.
„Tako je najbolje. Pamtiću isječke. Mozaik ću poslije da spajam.“-mislio sam za sebe.

Širom otvorena kapija dočekala nas je manirom najboljih domaćina.
Kao tepih mekom travom obraslo dvorište vodilo nas je do ulaznih vrata.
Kolega je pokucao na vrata. Nakon par kucanja začuo se glas domaćina.

„Mladići moji dragi. Ja sam malo prilegao. Ložim vatru i grijem se. Hajde uđite, jutros je bogami zahladilo.“-reče nam i svoje ime dok smo se pozdravljali.
„Ma neka Petre. Ugrijaće sunce. Samo što nije.“-rekoh mu.
„Bogme mene vatra teško može ugrijati.“-reče Petar osamdesettrogodišnjak još uvijek vitalan i izuzetno uredan starac.
„Baba mi je umrla. U junu se navršilo godinu dana. Jedanaest godina sam je služio.“-reče nam starina.
„Imate li djece Petre.“-razgovor je tekao očekivanim pravcima.
„Dva sina i dvije ćeri. Dođu svako malo i obiđu me.“-reče Petar i ostavi nas da radimo.
Jači oblak dima potvrdi našu pretpostavku da je otišao da naloži vatru.

Pogledom sam prelazio preko dvorišta.
Uredno pokupljeno lišće bila je jedina vidljiva aktivnost Petrova na imanju. Pored hrpe lišća bile su grablje i stari sepet (velika pletena korpa od lijeske). Na drugom kraju dvorišta već godinama nekorišteni kokošinjac, kuruzana opletena i nakrivljena na kamenom ozidanim bapkama (temelji) kao da se spremala na posljednji put tek nevidljivom paučinom vezana za nakrivljenu brajdu sa ko zna koliko godina starom vinovom lozom koja se čvornovatim rukama posljednjim atomima snage držala za umornu brajdu skojom je godinama stvarala savez protiv sunca.
Kuća je bila starinska sa starim biber crijepom i strmim krovištem.ispod koje se kočoperno izdizala badža ispuštajući dim kao strastven pušač kad ispušta dim kroz nos nakon što ga duboko udahne prije nego donese neke važnu odluku ili se samo malo folira.
Mali prozori sa čistim i starinskim zavjesama koje kao da su svakog momenta očekivali ruku da ih pomakne i da ukaže poznato lice koje ičekuje uvijek drage goste koji ma koliko godina imali nisu dalje odmakli od statusa djece.

„Vid de stara ima li nam djece.“-glas kao da je želio da mi dočara ne tako davnu prošlost.
„Petre još je rano. Autobus možda još nije krenuo iz Novog.“-ipak je izvirivala na djecu staramajka.
„Samo ti pogledaj. Ja odoh otvoriti kapiju. Da ne pomisle da ih ne čekamo.“-Petar bi ustajao i odlazio da otvori kapiju iza koje su u svijet odlazili jedno po jedno dijete.

Vrata starinska i grubo obrađena ispucala i sva nekako iskrivljena sa bijelim kvadratićem na sredini oko ručnokovanih kvaka kao ukras zaškripaše.
Bio je to Petar. Išao je prema nama.
Ispod kuće se nalazio kamenom ozidani podrum u kojem odavno nije bilo blaga.

„Jeste li Vi djeco moja za kafu da Vam skuvam, ili bi radije nešto ljeto.“-u njegovom glasu se osjećala njegova želja da nas počasti. Želja da porazgovara.
Znali smo da je razgovor bio povod pa smo ga zapričavali.
A on je pričao. O svemu. II svjetskom ratu. Bunaru kojeg mu je jedan kopač naplatio i nakon dan kopanja nestao negdje u pravcu Zagreba.
„Oprostio sam mu te pare. Njega je neka silna muka natjerala da loše postupi.“-u njegovu glasu bilo je neke pomirljivosti.

Bilo je vrijeme da se pođe na tavan.
Oduvijek sam volio tavane. Volio sam njihovu tajnovitost. Mnoštvo priča zaboravljenih i prekrivenih usnulom prašinom za koju kao da je vrijeme stalo onog mometa kad se spustio tavanski poklopac.
Nisam ništa dirao. Samo sam razgledao po uredno složenom tavanu. Dotrajali biber crijep sijerio je sunčevom svjetlošću gotovo nestvarno u mraku koji mi se na tren učini kao zvjezdarnica u Zagrebu koju onomad posjetih kao učenik na ekskurziji davne 88-e.
Na bočnim dijelovima kuće na dumama kao ukras i ventilacija na obema stranama  bjehu urezani krst, srce i krugovi na rasušenim daskama.

Čađave grede još uvijek su mirisale slaninom i kobasicama koje su se tu sušile dok ih je vjetar milovao po tijelima dok su se zamamno uvijale pred mačkom Žućkom koji se oblizivao kao da je imao samo jednu dilemu.

„Šta prvo. Dal kobasa slasna il slanina masna?“-netragom nestali Žućko iz vedrijih vremena ostavi dilemu pod krovom dok se tavanska tišina meškoljila pod mojim opreznim koracima.
Jaka svjetlost kroz otvore na dumama mi vrati pažnju.

Krst. Što sam ga duže i pažljivije gledao svjedočio mi je o svoj patnji koju je ovaj Potkozarski narod pretrpio u želji da opstane na svome ognjištu garavom i siromaštvom izdašnom. Stajao je kao opomena teškog života i lagano se od jačine svjetla pretvarao u krug.
Protrljao sam oči. Opet je bio tu.

Bilo je i srce. Kako i ne bi. Koja to mladost ima snage da ljubav potiskuje. Zatvorih oči. Hladni vjetar koji je strujao kroz tavanski prostor mješajući se sa dimom koji me je pekao za  oči donese mi glasove odavno presahle iz staračkih grudi dok se prolama pjesma Kozaračka.
„Dok je Svodne i Ahmetovaca
Nećeš mala ljubit balavaca………..“

I ono se pretvaralo u krug koji je pulsirao izmješan sa dimom.
Nisam ustuknuo gledajući u krug. Posljednji simbol koji sam razaznavao. Nije se mijenjao ni u šta. Sve oko njega završavalo je krugom, a on. On kao da se u živo sunce pretvori.

Okrenuh se na drugu stranu tavana podpođenog dasakama starim koliko i kuća.
Uredno odloženi dječiji krevetak i kolijevka. Pored njih preslica i vreteno sa možda tek po kojom vlasi ovčije vune.

Dok sam silazio sa tavana osvrnuo sam se na njega još jednom.

Kako sam se spuštao niz ljestve smanjivalo se moje vidno polje tavana koji je nekako bio još tiši i vidno polje sužavalo se u krug kojeg zatvorih tavanskim poklopcem koji je tako vješto odvajao dva paralelna svijeta nesmetano čineći da se krug prožima kroz njega zatvarajući sve u jedan veliki ciklus. Krug bez kraja.

Vidno zadovoljan urađenim poslom Petar nas isprati. Vrati se iza starih velikh hrastovih ispucalih vrata. Bijeli kvadratić nestajao je u retrovizoru dotrajale Toyote.

„Fin neki čovjek.“-reče mi kolega.

„Da.“-potvrdih.

Mislio sam na tavan. Mislio sam na tavane u Desetom selu. Bilo bi dobro ponekad prolunjati njima, potražiti, krst, srce i krug.

Tek da se nešto važno ne zaboravi.

Vjera, ljubav i život.

tavan

tavan

Pozdravlja Vas mandrak72, službeni vodič kroz tavane Desetog sela.

Do susreta nije došlo

One rijetke dane u godini kad glavu ne punim svakodnevnim glupostima provodio sam sa sobom i svojim najmilijim. Možda činjenica da sam sebe stavio na prvo mjesto može pogrešno da navede čitaoca na moj sebičluk, ali istina je sasvim druga.

Tih dana prvenstveno puštam svijet da teče onako kako samo on zna, a ja mu se nimalo ne protivim niti suprotstavljam.

A sve počinje ujutro. Pakovanje mnoštva potrebnih i nepotrebnih stvari u gepek Chevrolet Lacetti-ja oduzima mi najviše vremena. Nedostatak prostora uvijek je dio problema višečlanih porodica kakva je moja. Često šetajući ili u kupovini kad je moja porodica u punom sastavu izazivamo mnoštvo upitnih pogleda. Čitam na njihovim licima nevjericu. Pitanje. Pobogu zar u ovakvim vremenima?
A ja. Ja ponosan na njih kao soko na svoje sokolove koji lepršaju po prvi put i polako traže svoje mjesto na nebu. Ne odgovaram na njihovo pitanje. Na njihov zbunjeni pogled, samo podignem glavu i ne skidam osmjeh dok gledam tri male glavice kako se okreću kako  nijedna planeta nikad nije. U svim smjerovima.

Polaganom vožnjom krivudavim podgrmečkim putevima za nekih pola sata primjećujem obrise moje Male Novske Rujiške. Pitomo selo u koje se spuštamo krivudavim asvaltnim putem dočekuje me s radošću. Nisam nikad nisam pronašao otkud ta hemija međa nama. Odustao sam onog momenta kad se i moja ljepša polovina zaljubila do kosti u selo.

Vijugava prgavica Japrica mamila me je godinama dok se nisam usudio da poželim da svoje mjesto pronađem baš tu na obalama jošikom obrasle rječice. Mada znamo se dugo, tridesetak i kusur godina ta ledena lajavica uvijek me dočeka sa šeretskim osmjehom koji čuva za mene. Za moje najdraže.

Baš tu. Izgradih moje pribježište. Od posla, od komšija koji brinu moje brige, od svih onih koji nikad neće pročitati ove moje redove, a samo da znaju. Baš oni koji su čitali ono što napisah samo da bi vidjeli šta rekoh o njima, o njihovom pokušaju da bezuspješno prepoznaju neke likove za koje mogu da se zakunu glavom da znaju o kome je riječ, pa makar…

Japrica, Mala Novska Rujiška

Japrica, Mala Novska Rujiška

Baš tu, pored prgavice. Uvijek hladne i kad juli ožeže i okrene kolo na šesticu od ranog jutra odlučih da pronađem svoj mir. Svoju akumulatorsku stanicu za punjenje sivih ćelija.

Izdaleka primjetih krov pod koje sam skrio sve one moje dječačke snove dok sam na terasi ležao sklupčan ispod golemog nebeskog svoda. Milioni zvijezda poklopile su moj čamac od starog ćebeta koje skupih u krajevima na terasi moga mora u ulici Prve krajiške brigade na broju 62. Baš na onom mjestu odakle sam najbliži zvjezdama bio tih davnih godina.

Imao sam svoju luku. Zlatno žutu, od sijena suha kao duvan čekala je da dođem i pristanem. Bezuslovno zarobljen pristajem na sunce što peče pod šeširom naoružan vilama opijen mirisom koje kozmetička industrija ne poznaje zaputih se redovima koje kosilica napravi po svim onim metrima kvadratnim kojim geometri iskazuju mjere koje bih mnogo lakše iskazao osmjehom i riječima koje mi padnu na pamet kad me neko pita za moju Rujišku.

Kao kakav nepromišljen vitez jurišao sam na najviše kule sijena prevrćući otkose da poprime zlatnu boju prije negoli dođu po njega. U šorcu i papučama prkosih suncu i zadrijemalom gmizavcu koji me je možda negdje pod nekim otkosom čekao da me uplaši i prepadne da bi kasnije pričao svojim najmlađim kako je jedan kao sirac bijel podvrisnuo i dao se u bijeg tako da se sam nogama u dupe bijelo tukao. Kao da  nije znao da sam na razgovor uvijek spreman i voljan, ma šta sugovornik o svemu tome mislio.
Nisam se dao. Tražio sam, iznova prevrtao novi otkos sa samo jednom željom i sa jednim pitanjem.

„Hoće li ljeto u Podgrmeč ikako?“

Dok sam tražio grašci slanog znoja sa čela peckali su oči. Jednom rukom brisah znoj. Koračao sam hitro, vještim manevrima izbjegavao ose, mamce i druge ljute neprijatelje kosibaša i onih što njihovu muku suše i kupe u plastove koji kao naherene kuće noćevaju i obnoć čuvaju selo od drekavaca i aveti što se motaju pored davno opustjele vodenice čiji klepet vodenog kola odavno ne odzvanja selom.

Jedan bolni ubod u nadlakticu ponovo me prenu te se osvrnuh na obada tog najdosadnijeg stoci i ljudima nedokaznog insekta koji neumoljivo zariva svoju slamku za kap krvi.

„Ne dam ti, ne dam ni kapi beštijo.“-odvalih ga dlanom.

Nisam ga ubio ali sam mu svakako dao do znanja, da nisam stoka iako repa nemam. Gledao sam još par trenutaka dok je dolazio sebi i izgubio se negdje prema Crnom vrhu ošamućeno šarajući letom. Sjetih se Bože. Priprosta čovjeka sa sela koji je radio sa mnom u firmi kako se po odlasku na more odmah pohvalio prvom prilikom na pitanje kako mu je. Odgovorio je

„Dobro. Bogu hvala, nema obada.“

„Hehe.“- smijuljio sam se na njegove riječi koje nisu bile nimalo bezazlene kao što se na prvi mah može učiniti. U njima bijaše mnogo toga što vrijedni narod podgrmečki zna. Gdje nema obada nema ni teškog rada, nema ni stoke.

U tom razmišljanju posao je priveden kraju. Zvuci kosilica, traktora i zaprega koji su neumorno vukli zlatne vlati trave u spremišta odakle će prkositi hladnoj zimi kad januar stegne kajiš u najnižu rupicu na kajišu termometra na sveopštu dobrobit stočnog fonda sa ove strane Podgrmeča.
Jasno se vidjelo ljeto na svakoj vlati koja je kao nemiran čuperak vijorila na rijetkom povjetarcu donoseći dašak svježine na znojem orošeno tijelo.

Do susreta nije došlo. Nije mi ni potreban kalendar da na njemu pročitam onaj slatki umor i zadovoljstvo koje donosi saznanje, da je odnešena još jedna pobjeda. Još jedna bezbrižna zima za svo ono blago što nehajno žvaće slatke vlati trave u toplim štalama izdašno uzvraćajući potocima mlijeka i sirom. Tim Božijim darom i mirođijom uz svaku zakusku.
Nije mi ni trebao odgovor niti susret koji se svakako trebao dogoditi, a nije. Možda samo razgovor. Čisto javljanje, ono komšijsko.

„Zdravo komšija. Samo da kažem da sam stigao, a ti vidi da se ako Bog da ne vidimo ovo dana. Ne zbog mene. Više zbog djece.“
„Naravno komšija. Do neviđenja.“
„Do neviđenja i tebi.“

Ljeto je stiglo u Podgrmeč. Preplanuli ten svu noć me je podsjećao na to. Pored toga svježa noć i dalje je tražila pokrivač.
Stigao sam i ja u Podgrmeč.

Pozdravlja Vas mandrak72, preplanuli vitez u iščekivanju sledećeg susreta i razgovora za nauk.

Sliku svoju ljubim

Ova priča nije istinita ali ima sve potrebne razloge da postoji pa samim tim i mogućnost da se jednom dogodi. Negdje.

Oženiše sina Joka i Petar. Momak lijep i statist, ljubi ga majka. I tajko. I ujko, striko. Kum ga isto ljubi. A ljubi ga i jedna crnka naočita. Možda više od svih njih zajedno, a isto i on nju. Onako prosto od srca. Nije on umio da se razmeće riječima, ali volio je srcem, branio je mačem.
Porodi se „ona“. Rodi djevojčicu lijepu kao slika. Crne kose kao gar, lica bijela kao snijeg i usna rumenih poput jagode.

„Kako je samo lijepa. Sva je na oca.“-prenemagala se Joka pomažući „onoj“ u babinama.

I tako danima niti jednom riječju, niti jednom asocijacijom ne pokaza da mala djevojčica liči na majku. Još više od Joke Petar je nalazio sličnosti sa svojim sinom jedincom.

„Tatina kćera. Ma vidi se iz aviona.“-poređenja je dizao na još viši nivo.
„Ma šta iz aviona. Sa mjeseca se vidi.“

Rasla je mala Milica. Lijepa kao slika.

„Sva je na oca. Te oči, kosa. Hod, visina.“-nikako da „ona“ kojoj se ime ne spominje dobije bilo kakvu sličnost sa kćerkom. Ukoliko bi neko sa strane i slučajno primjetio neke tragove sličnosti sa majkom bivao bi ubijeđen u suprotno od onoga što i sami vide.

Pomalo oguglala na sva peckanja uživala je svaki dan pored svoje djevojčice čija se ljepota svakog dana povećavala i bivala sve sličnija majčinoj. Ipak nije Joksim birao svašta za sebe. Birao je najljepšu. Birao je Milenu.
Pregledavajući neke stare stvari, Milena pronađe svoju sliku iz djetinjstva. Pade pogled na krupne oči, lijepu crnu kosu i osmijeh koji se smiješio sa slike. Poljubi je nekoliko puta. Ljubila je samu sebe. Ljubila je svoju Milicu. Uze sliku i postavi je pored ukrasne vaze na televizoru.
Nekako se desi da par dana kasnije navratiše baba i đedo da obiđu lično „svoje“ unuče. Nakon što izljubiše mezimicu Petru pogled pade na sliku pored vaze na televizoru. Uze je u ruku.

„Lijepa moja unuka. Lijepi moj mali Joksim.“-ne propusti Petar da još jednom naglasi svu sličnost Milice sa svojim sinom.

Nakon što nekoliko puta izljubi sliku svoje mezimice, istu odloži na mjesto odakle ju je uzeo. Sve to primjeti „ona“ dok je već služila topli crni napitak. Osmijeh joj zatreperi. Nije se dao skinuti, kao ni zvijezda sa neba.
Nakon što popiše kafu u ugodnim razgovorima đedo se još jednom osvrnu na sliku.

„Boga ti snajka, imaš li nama da daš jednu sliku da đedo svaki dan gleda svoju ljepotu.“
„Naravno.“-reče snajka i dade mu sliku koju đed odmah poljubi još jedared prije negoli je pometnu u unutrašnji džep kaputa.
„Na srce lijek da metnem.“-zadovoljno se šepurio đed.

Dok ih je ispraćala snajka nije skidala osmijeh s lica. Uživala je. Pobjeda koju nije tražila zasluženo je pripala njoj. Pomenuti događaj držao ju je još nekoliko dana. Postigla je pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena, a takve su pobjede za nijansu draže od ostalih.
Potvrda trijumfa stigla je nepun mjesec kasnije, kada je Joksim bio u posjeti kod roditelja. Nakon što ga je majka ljubeći sliku pitala kada su slikali Milicu.

„Pobogu majko to nije Milica. To je moja Milena kad je bila njenih godina.“-smijao se Joksim zabludi svojih roditelja.
„Kako nije crni Joksime. Ja vrlo dobro znam kako si ti izgledao kad si bio mali. Milica je sva na tebe.“-kočopreila se majka Joka.
„Možda i jeste majko, ali to je Milenina slika.“

Dugo su se Joksim i Milena smijali pomenutom događaju. Svoju priču ispričali su i meni, a ja Vama. Kako priča nije istinita ne preporučujem da je prenosite dalje jer bi mogli s njom nehotično da se izletite pred Jokom i Petrom za koju će vam i oni potvrditi da sve to nije tako. Na taj način mogli bi vas prozvati i lažovom. Jedino vam ostavljam mogućnost da pjevate ukoliko imate sluha.

„Sliku svoju ljubim,….“

Pozdravlja Vas mandrak72, slikopisno raspoložen i obrazložen u ovom kišnom danu.

Tri skitnice i oluja

Tišina. Sve oko njih bilo je umuklo od straha. Spremala se oluja. Možda najsnažnija koju su ikad doživjeli. Ni list breze plahovit i živahan nije se micao. U njemu kao da nije bilo života. Nijemo kao žrtva pred dželatom pokunjeno je visio pomiren sa sudbinom da je za njega sve gotovo, da je kraj.

„Samo neka bude brzo.“-nametala se želja, bez imalo nade.

Poljska trava polegla kao da osluškuje zaglušujući bat konjice u galopu koja će za koji tren da pogazi ono što je priroda mjesecima uporno gajila i njegovala. Hiljade rosnih suza bijahu isplakane. Zalud.
Za koji tren.
Za vječnost.
Tri skitnice, tri prosjaka.

Tri presahle duše stajale su zagledane u oluju što dolazi. Nisu imali ništa osim posljednje želje jer odavno pogubili su sve. Ostala im je samo oluja. Možda samo kraj.

On. Kockar. Koji je izgubio mnogo, mnogo više od onoga što se još samo u tragovima nazire u nikad zaraslim ranama duše. Samo krv. Svježa. Ljepljiva. Sve ono što bi dotakao nosilo bi njegove tragove. Njegov osmjeh bio je krvav kao i njegove zubi. Godinama nije ništa jeo osim samoga sebe. Kroz prozirne oči jasno kao dan vidjela se samo praznina. Crna duboka.

I on. Pjesnik. Pjesnik o ljubavi. Trubadur. Sve one riječi i pjesme o ljubavi kao optužnica pred strašnim sudom osudile su ga mnogo strožije negoli bi ikoji ovozemaljski sud. Inkvizicija duše. Sve riječi kojima je opisivao ljubav nisu mu bile dovoljne. Osmijeh. Lažan. Nije lažan. Nije ni osmjeh. Grč.

Kao i on. Gladijator. Godinama brušen. Urušavana tvrđava iznutra, čelikom opasana sila. Snažna. Neumoljiva krvlju nikad zasićena lavina. On koji za osmijeh nije znao. Bojama nesklon, riječju škrt. Opasan strahom, hranjen urlikom gomile željne krvi, bola, smrti. Kao i mnogo puta do sad stezao je koplje. Posljednji put.

Tri skitnice, tri svijeta odlučna da zaustave oluju koja prijeti i dolazi. Oluju koja ljudske prepreke ne poznaje. Tri odlučna borca koji nemaju ništa da izgube osim sebe.

Kockar koji se nije plašio uloga. Izgubio je ono na šta se nikada nije kladio. Na ljubav. Zašto? Zašto danak plaćaju oni koji nisu krivi? Zar je srebro polog dovoljan da se krv ište? Zar se na ljubav kidiše kad se iz rukava povuku svi aduti? O zar ljubav ima cijenu?

Pjesnik, na stalnom putu da bi pronašao najubojitiju riječ. Riječ kojom bi zadao konačan udarac. Najbolniji. Onom od koje bi ljubav bila raskrinkana. Ogoljena pred svima onim koji nisu nalazili put do nje. Riječ kojom bi ljubav postavljena u ravan sa svim onim dnevnim potrebama. Hranom, vodom, snom. Riječ od koje bi ljubav strijepila, od koje bi padale maske. Ili je sve varka?

Gladijator bez trunke straha. Godinama pod teškim oklopom podnosio je udarce, protivnika, svakojakih zvijeri. Šiban pogledima krvi žedne publike koja je uvijek i iznova tražila novu smrt. Bol. Užasnije od svake prethodne. Užasnije i od palca oborenog ka zemlji. Za ljubav jedine boje koju je raspoznavao. Boje njenih očiju plavih kao more i hladnih kao zima uokvrenih u kovrdže. Godinama podgrijavan osmijehom il prijetnjom u njima skrivanom dizao je pogled ispod teškog oklopa. Gdje je granica?

Trojac bez tajnog oružja, bez svete tajne stajao je pred olujom koja je pred sobom nosila sve ono što su izgradile godine straha pred onim što nikada doći neće. Zarad onog što nikad nije bilo. Nijemo se povijalo beživotno granje, oblaci prašine kao svaznici i topovsko meso šibalo je lice trojice skitnica sa samo njima znanim i uzaludnim razlozima koje bi obični smrtnici nazvali ludost. Bezumlje.

„Dajem život. Više od toga nemam.“-glasno podviknu kockar.
„Njega neću, njega već imam.“-bijesno odgovori oluja.
„Daću sve tajne.“-ponovi kockar.
„Ne želim to. Hoću tvoju ludost?“
„Samo nju i imam.“
„Cijena? Koja je cijena?“
„Ljubav. Ljubav je cijena.“

Oluja je bjesnila sve jače i više. Kao bičem po licu ožeže kockara. Povijala ga jao trstiku. Kao slamku, snažnije nego ikad.

„Nema te ludosti kojom ljubav možeš otkupiti.“-oluja se nije dala pogađati.
„Onda nema te ludosti koju neću učiniti da je zadobijem.“-reče kockar.

Oluja se još više razbjesni te ga podiže od zemlje i baci ga na stijene. Svu silu usmjeri na njega dok je još ležao na zemlji, pritišćući njegovo slomljeno tijelo koje je posljednji put prkosno stislo usne u koje se vraćala boja. Njegov staklasti pogled ispunjavala je boja. Boja neba useli se u njegove oči. Trajno.

Vidjevši to pjesnik jurnu u oluju s namjerom da pronađe i otme tu dugo traženu riječ.

„Kuda si pošao?“-izdera se na njega oluja.
„Po riječ.“
„Nemam ja nikakvu riječ. Zato bjesnim.“-odbrusi mu vjetar te ga baci uz neko stablo.
„Daću sve. Sve svoje riječi samo za jednu.“-zagrmi ponovo pjesnik.
„Nema je. Nema ljubavi. Nema te riječi.“-ponovo ga odignu od zemlje i tresnu o stijenu. Kleknu mu koljenima i svom silinom na pluća.
„Reci. Kakva je to riječ, koja toliko vrijedi? Zašto glavu gubiš?“-oluja se bijesno izgalami na njega.
„Ljubav.“-prozbori pjesnik.
„To je ludost. Nema je. Blago za budale. Otrov za nesretne. Hrana za nezasite. Nema riječi za ljubav. Ja. Ja koji sam poharao sve dvore s kraja na kraj svijeta. Zavirio na sva ognjišta nisam našao riječ dovoljno snažnu da mi kaže šta je to što ih je rukama vezivalo u najjači savez.“-bjesnila je oluja još snažnije i moćnije.
„Vidiš da ima. Ima riječ koju ni tvoja sila nije mogla da otme. Ona je tu. Tu. U nama.“-udarao se u prsa sa obe ruke.
„Tvoj bijes mi govori još više. Tvoj bijes raspaljuje tvoja sila. Ima je. Samo ti je nemaš. Ona je ovdje. U meni. I sav tvoj bijes daje mi za pravo. Ima je.Imaaa.“-odzvanjao je pjesnikov glas koji je oluja raznosila i koji se poput grmljavina tutnjao.

To još više rasrdi oluju te se sva ustrijemi na njega da mu otme riječ. Drmusala ga je , čerečila. Kidala meso i hranila svoj bijes, ali riječ nije otela.

Gladijator zamahnu koplje u srce oluje. Koplje hitnu najbolje što je znao. Ono izgubi brzinu i zamah te pade na zemlju.
On se golim rukama ustremi na protivnika kojemu nije bilo mjere ni oblika te se hrabro upusti u borbu sa njim. Njegovo kao čelik snažno tijelo povijalo se. Namjerio se junak na junaka. Oluja po prvi put uzmače.

„Dokle?“-zapita oluja.

Gladijator ne gubeći daha nastavi da se hrve. Nije uzmicao. Oluja pred njegovim stiskom se povijala, uzmicala. Oluja je bjesnila. Pjenila. Polegla poljska trava bojažljivo je dizala glavu. Bat koraka kidao je vlati, koje su se po prvi put opirale.

„Dokle?“-ote se oluji.
„Do granice.“-kroz zube procijedi gladijator.
„Dokle?“-prostenja oluja.
„Dokle dopire ljubav.“-još snažnije zape gladijator.

Nastavi se borba . Od tog momenta započe borba koja nikad ne stade. Borba gladijatora i oluje koja bjesni. Svakoga dana pomjerali su granice. Utvrđivali nove i započinjali borbu za svaku slijedeću granicu. Za svaku stopu ginuo je ljubavlju uskraćen gladijator i oluja što je bjesnila sve snažnije. Nemoćna pred ludošću, slaba bez prave riječi i nejaka pred granicama koje se ruše.

Od toga dana ljubav poprimi veličinu i boju neba. Riječ ljubav se rasprši po cijelom svijetu bojama leptira a granice. Njima se ne zna kraja. Granice ljubavi su tamo gdje se ljubav slavi, gdje je nebo plavo, gdje se za nju ludosti čine. Ljubav je tamo gdje srce kuca.

 
Pozdravlja Vas mandrak72, graničar s ljubavlju naoružan.

Voljelo se dvoje mladih

„Neće biti lako. Nikad nije i neće.“-Nikola je u čvrstom zagrljaju stiskao izabranicu svoga srca.
„Ne dam na tebe Alma. Zapamti to.“-osjećao je kako se krhko tijelo grči od plača u njegovom zagrljaju.

Uvojci njene kose pokisli od kiše teško su padali po njegovim prsima. Gotovo sablasno su djelovali onako mokri, gotovo ukočeni. Prstima je prolazio kroz njenu beživotnu kosu nastojeći joj vratiti onu životnost i nemir koji je ko zna kuda nestao.
Upoznali su se još u djetinjstvu. Čitavo školovanje njihovi putevi su se preplitali. Ona je bila odličan učenik gimnazije. Žarko je željela da završi za nastavnika i da radi sa djecom.
Nikola je bio na zanatu. Srednja mašinska škola, smjer mašinski tehničar. Nije planirao dalje od toga. Ali,…

Matursko veče promijenilo je neke stvari zauvijek.
Alma je bila vesela. Plesala je bez prestanka. Njeni pramenovi kose kao navijeni poput opruga plesali su na njenim obnaženim ramenima, a krem haljina na njoj kao salivena. Te večeri oduzimala je poglede i ostavljala bez daha sve potencijalne plesače koji su brzo odustajali nakon nekoliko plesnjaka.
Nikola se kolebao, ali nije skidao pogleda sa nje.
Svo vrijeme kao da je njega čekala.
I dočekala.

Znali su se godinama. Gledao ju je očima zamućenim od vratolomnih plesnih koraka. Nije odustajao. Nije ni Alma.
Njihovi pokreti kao krojeni za plesni podijum bili su više od igre. Govorili su više od ijedne riječi. Pogleda. U njihovim pokretima nije bilo sumnje.

Dok je muzika pravila kratki predah Alma je potražila osvježenje.
„Neće valjati Alma. Pripazi. Nije on za tebe.“
Nije ni stigla da odgovori dajdži Ahmetu, članu lokalnog benda već je Nikola bio kraj nje. Ahmet se odmah udaljio.
Ples se nastavio do duboko u noć.
„Upisala sam fakultet. Pedagoški u Banja Luci.“
„Čekaću te.“-obeća Nikola.
„Potrajaće.“
„Neka.“

Nikola se par dana kolebao. Odlučio se da upiše mašinstvo. U Banja Luci.
Alma se obradovala nakon saznanja.

„Nisam mogao više da čekam.“-reče Nikola nakon drugog upisnog roka.
„Ni ja.“

Voljelo se dvoje mladih.

Zamrzilo se više starih.
Tajili su od nje čitavo ljeto do samog početka predavanja.
„Zvali smo Mehmeda. On zna neke ljude u Sarajevu. Prepisali smo te tamo na fakultet. Vidjećeš i sama. Shvatićeš jednog dana.“-otac je bio neumoljiv na sve njene suze.
„Ali ti ne razumiješ?“
„Ni ti ne razumiješ. Bar za sada.“

Nikola je bio kivan na njene roditelje.
„Neka Nikola. To će brzo proći. Sve će to proći. Vidjećeš.“-tješila ga je i sama svjesna situacije.

Tako je bilo, Vrijeme je brzo prošlo u pismima i prepiskama. Vrijedno su polagali ispite da na vrijeme završe.

Sreća zbog završetka studija trebalo je da se nastavi gdje je stala onoga dana kad ju je kišnog oktobarskog dana pratio u Sarajevo. On je izašao u Banja Luci.

„Neka brane koliko hoće. Ljubav je nepobjediva. Vidjeće oni.“-Nikola je bio spreman na sve da pokaže svoju ljubav prema Almi.
„Uz tebe sam. Za sva vremena.“-bacila mu se u zagrljaj i zaplakala dok su krupne kišne kapi natapale kosu.

„Neće biti lako. Nikad nije i neće.“-Nikola je u čvrstom zagrljaju stiskao izabranicu svoga srca.
„Ne dam na tebe Alma. Zapamti to.“-osjećao je kako se krhko tijelo grči od plača u njegovom zagrljaju.

Bio je u pravu. Nije bilo lako. Roditelji nisu nikad prihvatili njihov brak. Njeni se nisu nikad udostojili da izgovore njegovo ime.
„Onaj tvoj,…“-bilo je najviše što su koristili za svog zeta.
„Ona.“-ni njegovi nisu bili izdašniji prema svojoj snahi.

Smetalo je to oboma, ali bili su sasvim sigurni u sebe i svoju ljubav. Kako i treba. Računali su sa djecom će neke stvari da se izglade. Barem ublaže. Bilo bi lakše oboma.
Ni djeca nisu pomakla kamen prokletstva. Uselio se trajno u njihova srca.

Kad su godine načele zdravlje, ljubav taj jedini preostali lijek blažio je bol. Tugu nikako.

„Neka. Tako je zapisano. Nadam se da je tamo pravednije. Nismo nikome nažao učinili.“
„Nidžo ja bih najradije odmah pošla sa tobom. Djeca su velika. Preboljeće. Želim da budem sa tobom i kraj tebe zauvijek.“
Nije ništa rekao. Samo joj je stisnuo ruku.
Nemoćno.
Osmijeh. Poslednji.
Jedna suza otkide se s mukom niz uvelo lice koje se hladilo tog vrelog avgustovskog dana.

Nije potrajalo.
Bez osmijeha i drugo srce uvenu s prvim septembarskim kišama.

Sve ono što godinama je gradila ljubav i sreća uruši zalog vjere godinama zatomljene da tako mora biti.
Alma nije sahranjena pored svoga Nikole. Preselila je na Ahiret kako kažu.

U mnoštvu spomenika ostade Nikola usamljen kako niko nije.
Ni Almi niko tišinom da nazove novo jutro.
A samo kojih stotinu metara dalje ne bi bila sama.

Pozdravlja Vas mandrak72,  hroničar i ništa više od toga.