Čunom niz godove

Pogledom sam klizio po izloženim primjercima drvenih podova. Ponuda je zaista bila izdašna. Pridržavajući se obavijesti koju redovno primjetim prilikom kupnje hljeba da „robu birajte pogledom“ birao sam pogledom.

„Izvolite. Imamo velik asortiman proizvoda“, prenu me glas prodavca.
„Hm, da“, odgovorih zbunjeno kao uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji.
„Samo razgledate ili ..“, njegov podcjenjujući pogled brzo me je vratio u stvarnost.
„Kupujem“, odsječno odgovorih.

Da. Došao sam s namjerom da kupim podne obloge. Još uvijek neodlučan klizio sam pogledom po ponudi. Mnoštvo laminata, parketa, brodskih podova. Razgledao sam cijene. Prvi put sam bio u poziciji da sam kupujem isti. Mnoštvo savjeta od radnih kolega sam dobio na sam spomen zamjene podnih obloga. Dijametralno suprostavljenih, temeljno obrazloženih. Međutim, ništa od svega nije mi pomagalo ovoga trenutka.

Gledao sam cijene. Velika disproporcija u visini cijena laminata i parketa naginjala je da me uputi na izložbeni dio prostora sa laminatima. Prodavac me nije ispuštao iz vida. Pratio me je u stopu od momenta kada sam mu obznanio da sam kupac.
Logikom kupca pokušao je da napravi korak ispred mene i da mi olakša izbor.

„Imamo veliki izbor laminata. Imitacija hrasta, bukve, starinskih podova. Imitacija…“, nisam ga dalje slušao.

Gledao sam cijene u rasponu od 11,00 do 17,00 konvertibilnih maraka. Klizio sam pogledom po izložbenim primjercima. Ispred mene je prodavac išao i hvalio svoju robu, a ja ga i dalje nisam slušao. Gledao sam kako prelazi niz glatke, savršene površine laminata na kojima nije bilo ni traga prirodnosti. Niti jedna ogrebotina, bora. Nesavršenstvo za koje bih zapeo. Makar pogledom. Ništa zbog čega zatražio objašnjenje. Priču koju bih do dugo u noć ušuškavao pored sebe dok pucketa vatra u maloj kaminskoj peći.

„Imitacija“, malo glasnije ponovih.

Prodavac zastade i krete sa pričom ispočetka, a ja ga i dalje nisam slušao. I on je bio samo jedna dosadna imitacija. Imitacija prodavca keramike na susjednom odjelu. Uniformisana individua nakljukana gomilom za mene bezvrijedih informacija. Pokušavao je da od ničega konstruiše priču. Lijepljena piljevina i ostali neupotrebljivi otpad premazan teksturama i imitacijama nečega što bi bio san i najmanjeg žira, otpalog, pod lišćem skrivenog, uplašenog od zlaćanih kljova kakva divljeg vepra u iščekivanju da u vjekovima ispred sebe izraste. Da iskrošnja u dostajanstvenog krunisanog šumskog kralja. Da nadvisi sve ostale. Da nadživi.
Moja je priča za razliku od njegove išla u sasvim drugom pravcu i svaki njegov trud bio je nepotreban ali vraćao sam mu za onaj podsmješljivi i podcjenjujući pogled. Neuvjerljiva priča počela je s ponavljanjem. Poput pokvarene gramofonske ploče, a ja navikao na audio kasete čekao sam da kasetofon iščupa traku. Da se izvuče. Zapetlja. Pokida.

Ne nisam želio imitaciju. Dovoljno je bilo imitacije u svijetu u kojem živim. Brzinske diplome, lažne titule. Ne nisam želio brzo postavljanje laminata. Ja sam želio pravu priču. Onakvu kakva se priča sa užitkom, od koje pođe voda na usta.

„Majstor je došao prije sedam. Na šporetu je već poigravao crveni ibrik koji kao da izviruje preko ramena dok otvaram vrata majstoru. Sa njim u kuću ušao je mali nevidljivi oblak prašine iz radionice sa velikim drvenim radnim stolovima, starinskim stegama i miris ljepka. Tutkala. Gomila alata, djeljača, oblića. Velika ručna testera koja će tokom dana ispričati anegdotu o ciganinu koji je redovno navraćao u selo, popravljao kišobrane i oštrio noževe. Njegovom bratu prevarantu koji bi na vašarima trgovao krilatim konjima i gazdi koji nije platio postavljanje parketa i kosmičkoj pravdi koja je učinila da pukne cijev od vodoinstalacije koja je potopila njegov dom i podigla sav paket,…“.

Okrenuo sam se prema izloženim parketima. Bukovi je bio povoljniji s cijenom. Ovaj put prekršio sam pravilo biranja hljeba. Spustio sam dlan na glatku površinu izloženog kvadrata parketa. Neizbrušen, složen. Prstima sam pratio linije pojedinih dijelova i mjesta njihova spajanja. S njih sam prešao na hrastov parket. Pod prstima osjetih svu njegovu nesavršenost, dlakavost.

„Dabome“, pomislih, „trebaće truda, trebaće vremena“.

Biće posla i za majstora, brusiće ga satima. Preznojiti i znojnu košulju ženi na pranje odnijeti. Novčana naknada biće sasvim pristojna i sasvim dovoljna da sa lica umorne supruge ukloni na tren bore i useli osmijeh. Uostalom mizerna je to cijena za sve ono prethodno vrijeme.

„Uzimam“, ispružih ruku zbunjenu trgovcu.

Iznenađen prihvatanjem cijene koja nije bila nimalo zanemarljiva učinih tek mali pokušaj otkupa gorostasa, bez ucjene, bez pogađanja.
I bi majstor. I bi svo vrijeme svijeta poleglo po plećima znojne košulje dok je ručna testera plela i mljela svoju priču.

„Ček, da ti ispričam još ovo. Za vrijeme vojne, kad su neki džambasi kroz selo protjerali slona, isprepadali žensku čeljad i starce jedna mlada, hm, sad da ti ne pričam šta je bilo dalje, uglavnom počeše se muška djeca rađati sa povelikim nosom,…..“

Priča nije imala kraja. Uostalom gdje i da stane sve s koljena na koljeno, s nadnice na nadnicu, s poreza na porez. Broje se koljena, unuci i čukununuci. Dok sam prstom pratio brojne godove, priče su bile sve življe, bliže.
Uplašen, podignuh prst.
Za godine pred nama.
Za sve one beskrajne i nevjerovatne priče škripava parketa u dugim zimskim noćima dok šapćem molitvu za zdravlje, sreću i dugovječnost. Uostalom od tristogodišnjaka se i ne traži brzina. Samo svo vrijeme za mene sačuvano ispod nekoliko slojeva nanešenog bezbojnog laka.

Advertisements

Peti dan je ušao u taj brejk

Kao što se kaže nesreća nikad ne dolazi sama. Tako je bilo i petog dana. Toga dana negdje u prijepodnevnim satima izvjesna dama poželjela je manirima starlete da skrene pažnju na sebe. Pućila je usta kao premijer, paradirala plažom kao golub gušan, ali hajde da je na tom završilo moglo bi da se kaže da je djelimično uspjela u svom naumu.

starlete

starlete

Negdje iza podneva nezadovoljna reakcijom na koju je naišla učinila je korak više. Postavila je ležaljku na prolaz kojim se izlazi u more. Ni to joj nije bilo dovoljno nego je skinula gornji dio kostima želeći da osunča poprsje. E tu je već u meni prekipilo.
„Gospođo“, prozvah je.
„Šta hoćeš?“
„Možete li malo da se ponašate poput ostalih na ovoj plaži“.
„Šta vam smeta, uostalom iz kakve si ti to vukojebine stigao, stidite se.“
„Vi bi trebalo da se stidite“, odgovorih joj malo povišenijim tonom.
„Ja“,iznenadi se dotična starleta, “ koga da se stidim? Tebe?“
„Ne mene, već ovog debelog“, rukom pokazah na debelog čovjeka na ležaljci.
„Što mene?“, obrati mi se dotični.
„Pa jer imaš veće cice od nje.“
U tom momentu dotična starleta se bijesno okrenu potrbuške na ležaljci. Bljesnu njeno bijelo dupe svom širinom. Kao smajli. Osjetih da sam malko pretjerao.
„Izvinite,možda bi bolje skrenuli pažnju na sebe da ste sunčali golo dupe, a koje ste mogli daiznajmite i iskoristite u reklamne svrhe.“
„Molim?“, ponovo me pogleda ista.
„Mogli ste na njemu slobodno na jednoj strani napisati „Veliki koncert, Gost večeri AcaLukas, Subota veče u 22: 00 časova u plažnom restoranu La Bamba u Igalu velikim slovima, a na drugoj strani,..“, nisam ni završio kada me prekide.
„Šta na drugoj strani?“
„Slika.“
„Kakva slika?“
„Ace“, prozborih.
„Ace Lukasa?“
„Sa orkestrom“, dodadoh.
Starleta bijesno skoči, pokupi svoje stvari sa prolaza i nestade sa plaže. Tokom dana još sam na sebi osjećao poglede debelog sa plaže.
Negdje pred kraj dana iznenadni vjetar podiže dva suncobrana visoko u vazduh koji poput baletana zaigraše i strmoglaviše se oba na moju glavu. Prihvatih to kao malu, ličnu i od onog gore izmoljenu kaznu za mene i osvetu starlete i debelog sa plaže koji se još dugo smješkao dok sam ja sa masnicom na čelu napuštao plažu.
Poslije svega pašo i ja smo odigrali zanimljiv teniski meč koji sam izgubio u setovima 2:0 (7:6, 7:6). Pičilicama za muhe istjerivali smo dva nepozvana tanka guštera koji su preko terase ušli u stan.
Bilo kako bilo peta noć kuca na vratima. Laku Vam noć blogeri ma gdje da ste.

Drugi dan ko noć

Drugi dan je već druga priča. Već se pomalo osjećamo kao veterani. Izgorali smo još juče pa su se stekli svi uslovi da se bolje uklopimo u svijet oko sebe. Pečenkovići.

Pečenković

Pečenković

Kad smo malo bolje saldirali prethodni dan, užina na plaži bila je poskupa, a kako je oskudacija za doručkom smo izračunali da je bolje kupiti čajne kobasice, hljeba i sendvič pojesti na plaži.
„Svaki dan?“,zapitah.
„Pa“.

Klopa na plaži, negativi na koži

Klopa na plaži, negativi na koži

Nisam mogao da se ne sjetim vica o Muji koji je otišao kod doktora jer je imao problema sa stolicom. Doktor mu je rekao da se skine i pogledao ga dolje. Nakon toga ga je pitao gdje radi i uzeo metalnu špicu i „oštemao“ problem. „Na građevini,a što?“,upita Mujo. „Pa zato što ne smiješ guzicu da brišeš vrećom od cementa“, odgovori mu doktor.
Uplaših se i ja da ne zapeknem dolje od suve hrane pa upitah dragu “ A, jel može bar po kaškica Lenor omekšivača prije i poslije užine“.
„A zašto“,upita ona.
„Eto, preventive radi“, naježih se pri pomisli da me neko „oštema“ dolje. Stvarno treba imati petlju, ponos je nešto drugo u toj priči.

tvrda-stolica

tvrda-stolica

Prvi dan/noć

Prvi dan na moru je protekao bez iznenađenja. Voda je bila slana. Tako kažu spasioci koji su je ispumpavali iz mene. Najbolji dio dana bila je noć, ali se sa tom mojom konstatacijom ne slažu naše bolje polovine izuzmemo li matematiku. Naime jutros rano smo optuženi pašanac i ja da smo hrkali da se od nas nije moglo spavati.

hrkanje

hrkanje

Bio je i gazda objekta jutros na vratima ali me to nije mnogo omelo. Imam svjedoka da je sve to laž, loše namještena igra nekih zapadnih agenata, Vučića, Čovića i sličnih. Pitao sam pašanca da li me je čuo kako hrčem. Odgovor je bio negativan, a da vam pravo kažem nisam ni ja čuo njega tako da sve optužbe hladno padaju u vodu da se od našeg hrkanja nije moglo spavati. Neki dokon svijet.

nesanica

nesanica

Pjongjang

Beograd (Tanjug) – BK Grupa saopštila je da je osmislila projekat za izgradnju poslovno-stambenog kompleksa „Tesla Siti“ u Beogradu, površine oko dva miliona kvadratnih metara, na čijoj izgradnji bi bilo angažovano oko 43.000 radnika i po završetku objekta bi bilo zaposleno oko 18.000 ljudi, a u središtu kompleksa bio bi izgrađen Međunarodni finansijski centar, koji bi budžetu Srbije donosio najmanje 20 milijardi evra godišnje.
E pa lijepo. Odoh i ja da osmislim kako da preživim do sledeće plate. Osmisliću i tačan naziv kako da ovu vijest nazovem, osmisliću već način kako da časopis, agenciju i novinara koji je ovo napisao nazovem pravim imenom. Ali jedino ne mogu da osmislim nikoga ko bi u ovakve stvari povjerovao.

Beograd (Peščanik) – Autori analiza doktorata ministra Nebojše Stefanovića i Miće Jovanovića objavili su da je i disertacija funkcionera DS Aleksandra Šapića u pojedinim dijelovima plagijat. Pa ne mogu da vjerujem sa svoje oči. Pa zar sve one godine vrhunskog bavljenja sportom nisu izgradile zdravu i čestitu ličnost nemam šta reći. Liječi se gospodine Šapiću. Pa jesi li Dr ili nisi.

Pjongjang (Indipendent) – Na najnovijoj izložbi, na kojoj su im date odriješene ruke da kreiraju zgrade budućnosti bez ikakvih ograničenja, sjevernokorejske arhtekte prikazale su svoje ideje za održivi razvoj turizma. Posmatrajući crteže sjevernokorejskih arhitekti stiče se utisak da je i Pjongjang odavno na vodi.

Pjongjang na vodi

Pjongjang na vodi

Helsinki (Beta) – U Helsinkiju je juče održan 19. Svjetski šampionat u nošenju supruge, tokom kojeg pobjeđuje muškarac koji najbrže pretrči stazu sa partnerkom na leđima. Par Vile Parvianen i Žanet Oksman pobijedili su u trci na 235 metara koju je Vile istrčao za 63,74 sekundi. Kada sam ovu vijest pročitao komšiji samo je uzdahnuo. „Ja svoju nosim na grbači već četrdeset godina i nikom ništa“. Pa evo komšo oni su dospjeli u novinsku vijest, a ti za početak kod mene na blog.

Kirby i usisivači

HAG – Lider SRS Vojislav Šešelj zatražio je od Haškog tribunala naknadu štete u iznosu od 12 miliona evra zbog, kako je naveo, neosnovanog pritvora pošto je u pritvorskoj jedinici tog suda već 11 i po godina, saopšteno je danas iz Haga. Mislim da bi Hag trebao da udovolji Vojislavu od milja zvanom Šeki. Svojim nastupom otvorio im je oči, nakon čega im je jasno stavio do znanja da su promašili svoju pravu profesiju. Cirkus.

LONDON – Poznato je da kukavica ne samo da nema svoje gnijezdo već i da ne zna kako da ga napravi, te da njene potomke podižu druge ptice kojima podmeće svoja jaja. Eh Englezi moji dragi, zbog toga niste morali u prirodu. Fenomen kukavičijih jaja, tatitnih sinova, nesposobnih graditelja nama je dobro poznat. Uzmite spisak naših državnika.

NjUJORK – Kineski tajkun poznat po ekscentričnom ponašanju, priredio je svečan i bogat ručak za više stotina Njujorčana beskućnika u jednom restoranu u Central Parku. Eh taj ludi svijet. Sami akteri ove neobične vijesti iz filmske perspektive vraćaju me na neke scene postapokaliptčnih filmova. Kineski tajkun i Njuorčani beskućnici. Kakav happy end.

DIZELDORF – Sud u njemačkom gradu Dizeldorfu je danas presudio da jedan postariji strastveni pušač mora da napusti stan u kojem živi već 40 godina, zbog toga što su se njegovi susjedi žalili da im smeta dim cigareta. Poznavajući uopšte našu primjenu Zakona za iseljavanje osuđenog čekali bi sve dok za imenovanog ne bude angažovano pogrebno preduzeće. Piši propalo.

VAŠINGTON – Osim absinta(lijek-piće) i kubanskih cigareta, američke vlasti zabranile su jedan vrlo poznat i svima omiljen proizvod – kinder jaje koje je na spisku suvenira koje američki državljani ne smiju da unose u zemlju, piše Hafington Post. Kazna za jedno takvo neprijavljeno jaje je 2500 dolara. Hajde za ljubav jednog da se odreknemo tolike sume, ali za par istih potrebna su velika muda.

SAN FRACISKO – Čuveni most Golden gate u San Francisku uskoro će dobiti specijalnu zaštitnu ogradu, kako bi se sprečila samoubistva skokovima u more. Bord direktora kompanije koja upravlja mostom danas je jednoglasno odobrio finansijski paket u iznosu od 76 miliona dolara, koliko će koštati da se sa obe strane mosta postavi šest metara visoka mreža. Golden gate (Zlatna kapija) postaje preskup za izlaz u jednom smjeru.

BEOGRAD – Ambasador SAD u Beogradu Majkl Kirbi priredio je danas prijem povodom američkog praznika Dana nezavisnosti, na kojem je izjavio da su Amerikanci i Srbi izgradili trajno prijateljstvo tokom Prvog svetskog rata. Po toj logici slijedi da su ga tokom Drugog svjetskog rata ovjerili, a onim iz 1999-e godine trajno zapečatili. Ne ljubim ja Vas „prijatelji“ moji. Nit’ ljubim, nit’ mirišem.

Kirbi i usisivači

Kirbi i usisivači

Fordaljka

Ron Stardžen, milioner iz Teksasa, planira da svoja tri psa, Vilija, Lensa i Diksi, imenuje jedinim nasljednicima svog velikog bogatstva.
On je toliko opsjednut svojim ljubimcima, da je zaposlio čovjeka kome plaća 45 dolara na sat za održavanje njihovih profila na društvenim mrežama.
Džoš Dejvis, konsultant za društvene mreže, tvrdi da ovom poslu posvećuje i po osam sati nedeljno, što je rezultiralo time da je Fejsbuk strana ovih pasa, pod nazvom “Razmaženi kavaljeri”, prikupila više od 23.000 obožavatelja.
Osim naloga na Fejsbuku, ovi srećni psi imaju svoj Instagram i Tviter nalog.
Hm, šta na sve kaže njegova zabrinuta porodica, rodbina i prijatelji. Ništa. Bijesni su, laju. Samo što ne grizu.

Kako saznajemo Ford će praviti dijelove za automobile od ljuski paradajza. Sjajno to onda znači da ćemo uskoro moći da se tucamo paradajzom.

Premijera Srbije Aleksandra Vučića čekaju još dva susreta sa Angelom Merkel. Živo me interesuje na koliko se dobijenih susreta igra.

Na skupštinskoj kasi Republike Srbije nalazi se 49 bivših poslanika. Šta da im radimo? Toliko su nas zadužili.

Poseban TV kanal na kojem bi se emitovali uživo prenosi sjednica Narodne skupštine Srbije mogao bi da bude osnovan tek nakon što se digitalizuje televizija u Srbiji, za šta je rok do juna 2015.godine. Do tada nam ostaje samo da pratimo Farmu, Velikog brata i emisije sličnog formata.

Famozni Kosmajac nestao iz Srbije. Kako čujem razlog njegovog iznenadnog nestanka nisu najave o hapšenju nego dolazak Stivena Sigala koji je „lafo“ stigao zbog svirke. Kako se čini neki su otpjevali svoje.

Mrve

Bože nije bilo dva dana. Bio sam zabrinut već prvog jutra zbog njegovog nedolaska na konak. Sva ta dešavanja i pisma koja je spominjao, i ona koja sam pročitao nesumnjivo su u meni budila znatiželju da saznam pravu istinu njegova povratka. Moja slutnja da je nostalgija u njemu izazvala potres polako su iščilila. Ni nesporazum sa Marijom nije to bio.

Pisma.

Dva pročitana pisma navodila su moje strahove da je posrijedi nešto mnogo ozbiljnije, čak i od temelja sreće koja se najčešće povezuje sa porodicom. Zemljotres izazvan potresom stvorio je prijeteći cunami koji se opasno približavao meni, jednom kontinentalcu uljuljkanom i zakopanim u stabilno tlo pod nogama, prijeteći da me iščupa zajedno sa korijenjem.

Dan je sporo proticao. Od Bože ni traga. Nisam imao niti jedan trag od kojeg bih započeo pravu istragu. Vrtio sam se krug, iznova polažući nadu u neku nesuvislu misao, nebrojenu poput otisaka stopala u prometnom prašnjavom putu. Svaki novi korak dizao je oblačić prašine koji je brisao i blijedio prethodno ostavljeni otisak.
Izgubljen u samom početku, bio sam samo bledoliki tragač, nemoćan da pratim trag indijanca kakav je Božo. Bojim se da je sa svojim pismima upravo to i želio, da me ostavi zbunjenog i na krivom tragu.

Bio sam siguran da će pismimima tačno da dozira moju istragu. Onoga momenta kada poželi da izađem iz kruga, upaliće vatru. Dimnim signalima razgaliće još jednu vatru, vatrom spaliti još jedan most za sobom, spržiće još jednu teškim olovom izazvanu ranu. Ići ću za njim. Za njegovim signalima, svetim pismom znanim samo domorodcima. Za mene još samo jednom dimnom zavjesom, zagušljivom predstavom u kojoj nikada neću moći spoznati put kojim se vodi Božo sve dok to ne okonča onim svojim poznatim stavom i početkom s kojim se podrazumijeva sve ono što je samo njemu znano.

„Znaš”, kao da sam slušao njegovo objašnjenje.

Nisam tek sad znao ništa. Nesvjestan da je upravo u meni raspalio znatiželju zbog koje sam gorio iznutra, željno sam izvirivao niz ulicu da vidim tog čudaka kako jaše na biciklu. Bio sam ubijeđen da mu je već do sada izrasla kosa svezana širokom crvenom maramom kao u Apača, a bicikl pod njim kao mustang, ta divlja neukroćena snaga poslušno poigrava. Svakoga trena osluškivao sam čekajući vrisak koji će se prolomiti ulicom i u komade sasuti komade stakla iz izloga.

„Zvrrrrrrr”, uplaših se od zvona.

Bio je to on. Uopšte se nije obazirao na to da mi makar duguje objašnjenje. Ponašao se kao da je iz stana izašao nepunih sat vremena prije toga.

„Znaš, nisam znao da je hljeb toliko poskupio“, izražavao je čuđenje na visinu cijenu hljeba, kao da je toga momenta to bilo najvažnije pitanje na svijetu.

Iznova me iznenađivao svojim rezonovanjem i navođenjem na krive tragove. Gledao sam u njega. Činilo sa da zna kraj najluđeg romana koji sam u svojim mislima smislio i pisao smišljajući kakav dobar, mudar kraj tražeći onu mrvu istine. Nasušnu poput hljeba.

„Hljeb“, pomislih, „pa koja sam ja budala“.

Rekao je toga momenta više nego što bih ja čitavim romanom ispisanih istina rekao. Indijancu odlučnom da opstane i mrvica hljeba davala je snage da istraje u borbi za istinu. Hljeb naš nasušni, često bi svi mi obični izustili nesvjesni njegove osnovne veličine.

Mrve.

Božo je kupio mrve. Hranio dušu. Božu nisu blještava svjetla Hjustona, niti užarena Texaška zvijezda odveli sa traga kojim je pošao. Nije zalud bio njegov odlazak u Ameriku.
On je znao suštinu.
Stoga ju je u mrvicama dozirao. Inače je ne bi ni bilo.
Suština poredana na rafama i stalažama marketa i trgovinskih centara, svima dostupna, jeftina. Na akcijama, gratis dijeljena.
Takve suštine nije bilo, znao je to Božo. Od tog momenta znao sam i ja. Mnogo sam hljeba pojeo, mrve kusao nisam. Mrve su za odabrane, istine gladne. I sam sam bio takav. Čekao sam sledeće pismo. Strpljivo. Nije bilo potrebe da žurim. Istina ne voli nagle. Istina je mozaik. Ona se slaže. Sve drugo bi bio hazard, čista kocka. Sav život na dvadeset i jednoj tački na šest strana svijeta koja je gledala u istu kocku.
Bačena pred gladne oči hazardera, razočarane jer nisu vidjele onu jednu jedinu stranu. Istinu. Sve je stvar ugla iz kojeg se ona posmatra.

Texas, Texas 6

Blago drmusanje me prenu. Božo je stajao pored fotelje gdje me je umor stigao gdje sam i zaspao.

„Izvini“, trljao sam oči. „Koliko dugo sam spavao“, zapitah ga dok sam se protezao, ukočen od spavanja u fotelji.
„Možda sat, dva. Ne znam, kada sam primjetio da si zaspao izašao sam na terasu. Nisam gledao na sat.“
„Nisi nikako spavao?“
„Ne, spavao sam u avionu“, sliježe ramenima.

Dok sam se vratio iz kupatila, Božo je postavljao sto za doručak.

„Uzeo sam sebi slobodu da ti otvorim frižider. Nadam se da se ne ljutiš“.
„Ma jok, nisam ti ja ljubitelj pripreme hrane“, odgovorih.
„Ja sam se tamo upraksao, mada je to tamo mnogo lakše. Pahuljice, mlijeko, cijeđeni sok, tost i tako ukrug. Vidim kod tebe svega. Pripremio si se za veću delegaciju“, podiže pogled sa stola.

Slegnuo sam ramenima.
Doručkovali smo u tišini. Prvi je ustao od stola.

„Rado bih otišao na groblje, upaliti svijeću.“
„Ne smeta ti da idem sa tobom?“
„Naprotiv, želio sam te pitati da mi praviš društvo“.

Dok smo išli prema groblju pitao me je o nekim poznanicima, zaboravljenim stvarima o djetinjstvu.

„Znaš li ti zapravo od kada se mi znamo?“, upita.
„Još iz osnovne škole“.

Groblje je bilo pred nama. U tišini smo ušli u njega. Išao sam za njim dok se on dobro snalazio među spomenicima dok se nije zaustavio ispred jednog. Na njemu slike njegovih roditelja.
Pročitah još jednom imena koja sam znao. Mileva i Miloš.
Božo sa sagnu poljubi hladnu kamenu ploču, zapali svijeću. Sa zamagljenim pogledom podignutim prema krošnjama ostade nepomičan. Prišao sam mu, položio ruku na rame. Osjećao sam kako se bori sa suzama koje su htjele napolje. Osjećao sam tu unutrašnju borbu koja se prenosila nekon trolisanim trzajima tijela.
Nakon nekih desetak minuta, glavom mi je pokazao da pođemo. Pošao sam za njim.
Brzo smo stigli do stana.
Odmah je otišao do web kamere na terasi. Nekoliko trenutaka gledao je u nju kao da je nešto želio reći, ali se onda bez riječi vratio u sobu.

„Kako su Marija i Anja?“, po prvi put sam pokušao da usmjerim dalji razgovor. Činilo mi se da je spreman za dalju priču.
„Anja je već velika djevojčica. Vrlo brzo se uklopila u vrtiću, školi. Odlična je učenica. Zbog škole sugerisano nam je da u kući što više koristimo engleski. Vrlo brzo je ovladala njime. Čak sam primjetio da je polako izbjegavala da govori našim jezikom. Na pitanja na našem jeziku, odgovarala bi na engleskom. Sve manje je spominjala odakle smo došli. Uživala je u svim pogodnostima za koje je ovdje bila zakinuta“, opazih kako mu glas podrhtava.

Nekoliko trenutaka kao da je čekao da povrati dah.

„Sačekaj da ti nešto pokažem“, ustao je i ponovo otišao do kofera. Ubrzo se vratio noseći nekoliko pisama u ruci.
„Pristiglo je nakon godinu dana mog boravka u Americi. Pročitaj“, pruži mi jedno pisamo u poprilično oštećenoj koverti.

Uzeo sam pismo, nekoliko puta sam ga prevrtao u rukama oklijevajući da ga otvorim. Nikada nisam čitao tuđa pisma, pa sam oklijevajući neko vrijeme čekao dodatno odobrenje da uronim u njegovu intimu. Oduvijek sam pisma smatrao kutkom u koji se ne ulazi ukoliko na ulaznim vratima ne piše moje ime, ukoliko iz zakrivljenih slova ne mogu da prepoznam dušu koja je ostavila neizbrisiv otisak čiji mozaik će dugo vremena pod našim prstima mijenjati naša agregatna stanja i mijesiti dušu pod prstima istovremeno očvrslim i nježnim.
Pogledao sam u njega.
Kimnuo je glavom.
Trapavo sam otvarao pocijepanu kovertu.
Preda mnom je stajalo pismo. Njegovo stanje ukazivalo je da je mnogo puta pročitano.

                                                          Svako dobro

Nisam se nigdje potpisao jer ti moje ime možda ništa ne bi govorilo. I ono na poleđini je samo jedno od mnogih koje sam koristio. I ono koje nosim u krštenici ne znam da li je moje pravo. Niko mi to nije nikad potvrdio.

Trebalo je vremena da te pronađem. Nije me ni okean spriječio da ti pošaljem ovo pismo. Planiram da ti pošljem nekoliko pisama. Sledeće ti šaljem tačno za mjesec dana. Ukoliko ne želiš da ti pošaljem sledeće pismo imaš dovoljno vremena da mi odgovoriš i da ga pošalješ na adresu na poleđini pisma. Ukoliko tvoj odgovor ne stigne u roku od mjesec dana, šaljem ti sledeće i tako dok ti ne pošaljem i zadnje pismo.

Nadam se da ću naći razumijevanje kod tebe. Pisma će biti u formi priča. U njima neću iznosti svoje stavove, mišljenja. U iščekivanju sledećeg mjeseca pišem ti sledeće pismo priču.

S poštovanjem,
Ja i još ne znam ko

Pismo nije bilo dugo. Nije mnogo govorilo. I sama misao na pisma od nepoznatog iz sasvim nepoznatih razloga sasvim je dovoljan razlog da čovjek poželi da mjesec prođe za tren.

„Marija je kao što sam rekao poželjela da kupimo kuću. Mene su cijene pokolebale. Njihova visina je saamo jedno mogla da znači. Dugogodišnji krediti“, nastavi.
„Dvadeset, dvadeset pet godina. Trideset.“ Bilo je više opcija za trajanje svakog kredita ponaosob. „Visina rata je uglavnom bila u visini kirija koje smo plaćali za iznajmljivanje stana.
„Ipak si kupio“, spomenuh.
„Da. Želio sam mir. Želio sam svoj kutak svijeta. Želio sam da već jednom počnem od nule. Mada je i sam odlazak tamo bio već pozitivna stvar na skali kako sam mjerio vrijeme od odlaska odavde. Kroz razgovore sa ostalim zemljacima koje sam tamo sretao, ni ostali nisu odoljeli. Uzimali su velike kuće s ciframa od kojih boli glava. Neki su kupovali dvadeset, neki više godina života. Uplašio sam se takve mogućnosti. Nije mi dugo trebalo da zbrojim zadnju ratu. Zadnju isplatu. Nisu nam se slagali datumi. Nijedan nije bio privremenog kakatera. Nijedan nije nudio častan povratak. Nijedan od njih nije ostavljao mogućnost mojim željama da se ponovo smijem od srca glupostima, roštilju pored rijeke. Ćevapima, teletini. Znam da ti je to možda smiješno kada ti sad pričam. Mislio sam da je moja sretna zvijezda daleko bliža.“

Ćutali smo neko vrijeme. Samo kazaljke sata su se čule kako ravnomjerno odbrajaju i polako odbijaju sve one godine koje je Božo kupio pod nekom tuđom zvijezdom. Sve one radosti i strijepnje u službi onog jednog jedinog dana koji će čekati kao Novu godinu, novi početak ondje gdje je je sve stalo prije dobre dvije – tri decenije, uzalud se nadajući da će sve biti isto. Da će spakovati svoja tri kofera, za ruku stegnuti Mariju, a Anju kovrdžavu slatkicu iznova podignuti i ponijeti preko velike bare i časkom zaploviti niz poznatu ulicu, iz starih farmerki izvaditi ključ pred vratima koje je sanjao svo vrijeme pod srećnom zvijezdom Texas-a negdje u Hjustonu.

Texas, Texas 5

Zbog vremenske razlike i svega ostalog Božo nije spavao. Nisam ni ja. Razgovarali smo sve do jutra. Nisam birao tok priče. Pustio sam da iz njega poteče koritom koje bude sam birao. Nisam čak ni stajao na obali. Nisam zabacivao ni mamce. Čekao sam sa svoje strane okeana priču sa zapadne obale.

„Nije mi bilo lako da se odlučim za odlazak. Želio sam samo da živim kao čovjek. Nisu me zanosile priče o bogatstvima. Ne. Nisam zbog toga otišao“, zastao je nekoliko trenutaka.

„Odmah po silasku sa aviona sve je poteklo kako nisam mogao ni zamisliti. Socijalni radnik, prevodilac. Smještaj. Šest mjeseci smo zajednički učili jezik. Možda najbolji period boravka tamo. Ti bar znaš da ja za jezike nimalo sluha nemam, samo da si  vidio tu sprdnju. Cijepali smo se od smijeha. Marija je bila ozbiljnija, a Anja je uz crtaće učila takvom brzinom tako da je uskoro ona nama postala mali prevodilac. Eh, djeca“, sumorni osmijeh preplavi mu lice.

Osmatrao sam kanal koji je izlazio na okean. Nije tekao. Nije odnosio svu onu bol koja se nakupila na obroncima duše kao najlon kese na rastinju uz rijeku kada izlije. Svaka najlon kesa  kao da je stalno podsjećala da svi mi prolazimo a samo one ostaju.  Nerazgrađene i odbačene kao stari životi, neupotrebljive za novi početak. Iznova i  iznova stalno podižući sledeći nivo muke. Bola koju čovjek mora da podnese ma gdje se nalazio.

„Ma sve je izgledalo kao da je u redu. Stigao je i posao. Ništa posebno. Znaš jezik je tu glavni. Dok ga ne savladaš prisiljen si istrpiti svašta, ali hajde nije se bilo gladno i žedno. Nisam bio ni ovdje, ali“, zastade.

„Prolaze mjeseci, stanarina skupa. Dolaze trgovci nekretninama nude kuće, stanove na prodaju, automobile. Ništa što na svijetu ima nema da se ne može kupiti. Marija navalila da se kupi kuća. Ništa protiv nisam imao. Došli dileri na prag, strpali nas u auto i pravac od kuće do kuće, e tu sam se prvi put zabrinuo. Da budem iskren u sebi sam potajno gajio nadu da naš odlazak u Ameriku bude prelazno riješenje. Da podignemo Anju, iškolujemo i da se onda vratimo kući. Malko prišparamo da ne dođemo goli ko pištolj i potražimo nekakav posao u struci. Sve računam da ni ovdje neće bito ovako dovijeka. Rat je prošao, ljudi se vratili kućama. Fabrike se sanirale, pokrenule prizvodnju. S dvije plate dalo bi se živjeti“, u dahu izgovori.

Pažljivo sam slušao, kimao glavom pokušavajući da to bude samo neutralno potvrđivanje tj. praćenje toka priče.

„250.000 dolara, 300.000, 350.000,.. dolara. Hej, ko da je to pijesak, pa samo zagrabiš i izbrojiš. Mada iskreno bojim se da bi se lako dalo zabrojiti. Cifre su to moj druže. Cijene su bile za nevjerovati. Uplaših se nakon prve cijene. Obilazim po onim sobama, oko kuće, pa sve sabiram vrata toliko, prozora toliko, kvadrata toliko, ali nijedna se cijenom ne poklapa sa onim što vidim. Crvotočina na cijeni. Rasušeni i farbom zalijepljeni zidovi. One malo bolje cijenom još gore idu. Gledam u Mariju, Anju. Ona sve trči po onim praznim sobama, vriska, a prazni zidovi odjekuju. Dileri sve to moj druže gledaju, pa samo kite li kite. U meni sve odjekuje, svaki onaj glas, slovo, dolar otkino se pa u meni zveči, zvoni. Odbija o zidove i lomi sav namještaj od kog sam sazdan, svu moju sirotinju bacio pod noge. Da sam tad imao kofere pri ruci, pušku čini mi se da bih avion oteo i pravac kući pobjegao“, vidno uznemiren podiže čašu vode i iskapi je.

„Voda. Obična voda, pa nisam je se ko čovjek napio za svo vrijeme tamo. Žedan sam ti bio. Sokova ko blata, ali džaba, bljutava hrana, bljutavi sokovi, bljutava flaširana voda pa se po čitav okrećem oko sebe tražim kakav bunar, česmu da čašu napunim hladnom vodom orosim i saspem u grlo. Umijem i po vratu pokvasim. Nije to mnogo, ali kad bi samo znao kako je kad i ono malo po duši što ište nemaš, koliko je to“, ustade i pođe da dospe još jednu čašu vode.

Posmatrao sam ga kako brzim koracima grabi ka slavini. Jedna za drugom čašom voda se sjuri. Kao da pokrenu vodu u kanalu učini se, ali ništa. Samo plima i oseka. Ništa drugo. Plima donese plastičnu kesu pod nos, oseka je ostavi da kao zastava vijori. Znao sam da razgovor neće teći onako kako sam zamislio. Bilo je tu rukavaca, kratkih, slijepih koji su svojom širinom stvarali dojam da se nekud izlazi, ali nakon par krivina bili bi opet tu. Zaglavljeni. Zabrtvljeni. Teško je u kanalu učiniti okret. On ne prašta. Uči. Tjera da koračamo unazad. Ko još tako hoda u svijetu gdje se kaže da je vrijeme novac. Samo indijanci poput Bože. Samo spremni za rezervat. Oni drugi ne.

„Sve ti je tamo svejedno. Samo trpaju u sebe. Možeš početi od predjela, možeš od kolača. Nećeš pogriješti. Možeš da se naslažeš one debele govedine, a da nisi siguran da si jeo. Sve je istog ukusa. Ideš putem, vidiš hot-dog, kupiš pojedeš. Odmah iza ugla hamburger, pojedeš i njega. Dođeš kući, podgriješ, podrigneš i u pidžamu. Nit znaš šta si jeo, ni kud si bio, samo bljutav ukus. Da mi nije začina koje sam nalazio kod nekih Meksikanaca da znaš da bi se u baru pretvorio“.

Oseka. Činilo se da iz njega izlazi sav nakupljen čemer. Jad. Ne bi taj lagao. Ne bi odao. Ne bi Božo. Kao da je nekoliko trenutaka premotavao film, tražeći mjesto prekida. Mjesto gdje pukne ta filmska vrpca iz zemlje filma. Kao da je rukama pokušavao da uhvati krajeve filmske trake, a projektor bezobzirno i dalje vrti i svaki put onaj kraj ga udari, čas po licu, čas po zapešću, iznova otvarajući nove i povrijeđujući stare rane. Još dublje i bolnije. A drugi dio filmske trake polako usporava na projektoru i stvara sve veću gomilu pokidana filma koji se gomila pod nogama, zapetljava. Bacajući sjajne zvijezde filmske industrije u prašinu odakle smo svi postali i gdje ćemo svi jednom otići. Vidim ga kako bijesno kida onaj drugi zgužvani dio filmske trake pod nogama, nastavlja ga na onaj jedva uhvaćeni dio što ga je bijesno šibao po licu, krvavim rukama. Pokušavajući da nastavi dalje, pri tom zaboravljajući na odbačeni dio filma pod nogama. Života.

„Vidi što sam za tebe donio. Šešir“, skoči ka koferu da ga otvori.

Poželjeh da mu kažem neka stane, ima vremena. Ali nisam se usuđivao. Znam da bih ga možda uvrijedio. U kofer, u sav svoj život udjenuo je veliki Teksaški šešir, koji je preletio preko bare i za tren posla našao se na mojoj glavi. Njegove oči sijevale su kao bičevi iznad glave dugoroge stoke. Neprijatno sam se osjećao. Šešir na mojoj glavi zauzeo je popriličan dio kofera te se osjetih kao saučesnik ili još gore podstrekač njegove boli. Šta će njemu ostati kad napokon sklopi krila, kad se prizemlji sa leta iz Hjustona.

Zatvorio sam oči. Nisam znao šta mu kažem. Poželjeh da sam u nekom starom udobnom bioskopu sa debelim stolicama kakvih obično nema u provincijama u kojima ponekad svrate i slavne zvijezde, dobrano umorne nakon brojnih putešestvija po kino salama širom bivše Jugoslavije. Ni najbolja šminka,stilisti nisu mogli skriti sva ona oštećenja na filmskoj traci nastala rezovima, amaterskim skraćivanjem predstava i neodgovornim kinooperaterima. Jasno sam mogao čuti sva ona šušketava pucketanja kao na starim viniliskim pločama. U nosu osjetiti onu prašinu Teksaških kauboja dok vitlaju bičevima i pucketaju njima uz praskav i prijeteći zvuk kojim dugoroga goveda vode na još jedno žigosanje. Još jednu ranu na koži koju će nositi sve dok ne završe u hamburgeru na uglu ili na nogama kakva krivonoga kauboja sa šeširom ispod kojeg vire oznojani slijepljeni pramenovi kose. Sklupčah se ispod šešira, još manji i nemoćniji. Bespomoćniji zbog biča koji je šibao sa obe strane okena.

Poželjeh da se film nikada ne završi. Da potraje do sudnjega dana. Želio sam da obesmislim onaj trenutak kada će se kraj filmske vrpce glasno zarotirati, još jednom opominjući i prijeteći vitlati na projektoru. Onaj trenutak kada se u bisokopu popale svjetla i nestrpljivi gledaoci nagrnu prema vratima. Bojao sam se onoga trena kada će me upitati, „Kako ti se čini?“, a ja nijem kao Čaplinov film slijegaću ramenima, vrtiti štap oko ruke i gegajućim hodom pokušati da mu objasnim kako se osjećam. Nemoćan da prođem kraj njega u uskim redovima malog provincijskog bisokopa u kojemu su se nekad uloge lako dijelile. On je bio Džeronimo. Ja onaj drugi. Bez teksta.

Danas sam bio samo uho. Upaljeno.

Oko nule

Zima se ovih dana ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa povišenom temperaturom koja je debelo u plusu. Malaksala je i trese je groznica.

Narod se takođe ovih ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa debelim minusom na računima. Nervozan je i trese ga praznična euforija.

Statistički gledano sve je protiv nas. Život je danas obična nula.

Karikatura - Tošo Borković - Tekuća godina

Karikatura – Tošo Borković – Tekuća godina

Lepo telo

ribar

Biračko tijelo je kao mašina. Bez podmazivanja brzo prolupa.

Biračko tijelo daje znake života. Odaziva se na izbore.

Biračko tijelo je zamajac razvoja. Svaki put dobije kurblu.

Biračko tijelo se oporavlja. Stalno spominje hranu.

Biračko tijelo radi na sebi. Eksperimentiše.

Jašar u životinjskom carstvu

TV je još jedan prozor u svijet. Pogled kroz taj prozor umnogome zavisi i od drugih faktora. Položaja kuće, stana, predajnika, geografskih prepreka. TV emitera i još koječega. Jašar je bio svjestan svega toga i stoga je dobro razmislio prije nego je potpisao dvogodišnji ugovor sa mtel-om o open trio paketu.

U ponudi se našlo mnogo toga. Sve je imalo cijenu i svoj probni mjesec.

„Svijet više ne može da čeka na nas“, rekao je svojoj supruzi, „ko sad ne uskoči u vagon pitanje je kada će se pružiti ovakva prilika, šest mjeseci je besplatna pretplata, a uz to imamo mogućnost da besplatno razgovaramo putem fiksnog telefona i mnogoooooo brži internet“, nabrajao je Jašar unaprijed se radujući mnoštvu muzičkih kanala, kao i brdu filmskih ostvarenja koja samo čekaju na njega.

Zaposlenici u mtel-u bili su ažurni. Nije se mnogo čekalo na njihov dolazak.

„Dobro jutro, mi smo došli da instaliramo opremu za mtel open paket. Ostalo znaš.“

„Samo izvolite, čekam na vas“, Jašar im ponudi da uđu.

Ekipa je bila uigrana. Oprema se za tili čas našla na svom radnom mjestu. Ostale su još sitnice oko upoznavanja sa osnovnim uputstvima za rukovanje novim paketom opreme.

U jednom momentu jedan od njih zavjerenički namignu Jašaru.

„Za vrijeme probnog perioda imaš one kanale“, rukom je pokazivao broj tri.

„Jel  misliš na one sa životinjama?“, Jašar se malo zbuni.

Radnik se zbuni i na momenat zastade.

„Sa životinjama, hm. Vjerovatno ima i takvih“, s nevjericom potvrdi radnik koji je instalirao opremu.

„Po čitav dan?“, ponovo zapita Jašar.

„Da. 24 časa neprestano“, pri tom se prekrsti radnik odmahujući glavom.

„Sjajno“, obradova se Jašar mladi penzioner sa jedva 46 godina, „odmah mi ih pronađi“.

On učini ono što je Jašar tražio i pred njim se ukaza scena koja svakako treba da ima oznaku da nije za gledaoce ispod 18 godina.

Jašar izbeči oči.

„A životinje?“

„Vidiš, mala je riba. Bude i pokoji som i pastuva bude. Društvo je probrano“, pokuša dodatno pojasniti zaposlenik mtel-a koji se našao u malo nezgodnoj situaciji u želji da ispadne kul.

Jašar nije dolazio do riječi. Samo je bleno u ekran visoke rezolucije koji su dobrano popunili dvoje aktera koji bi zadržali svoju prepoznatljiovst i na prosječnom TV aparatu u crno bijeloj tehnici.

„Slušajte. Nisam rasista, ali ovog garavog neću da vidim u kući. Pa to je fotošop, gdje to ima. Znate ja jesam penzioner ali još uvijek u stanju da odgovorim na zadatak. Zaista jel ovo traje po čitav dan?“, ponovo zapita.

„Bez prestanka. Kao dragstor. U svako doba dana i noći. Kad samo poželiš dovoljno je kliknuti na dugme.“

„Skidaj sve. Odustajem“, pobuni se Jašar.

„Ali zašto gospodine?“

„Kako zašto. Pa to ne bi preživio ni onaj Beer Grils sa Diskaverija“.

„Kakve veze ima on sa svim ovim“.

„Znate vi vrlo dobro. Jel treba da dehidriram pred ekranom uz taj program. Ma jok, nosite vi to svojoj kući.

Zbun jeni radnici pokušali su sve potrebno da odgovore Jašara od njegove namjere, ali bez uspjeha. Nakon što su pokupili opremu i napustili stan, Jašar je zatvorio vrata za njima. Naslonio se na vrata i obrisao orošeno čelo.

Dokumentari filmovi ipak su nešto naučili prosječnog gledaoca.

„Treba čuvati energiju i izbjegavati svaki prekomjerni i nepotrebni gubitak tečnosti.“

Blago

„Valja se jedna vatra naložiti“, znala je moja baba reći.

„Ali baba, vidiš da je napolju vruće. Ima da se rastopimo ko maslac na vruću pogaču“, pokušavao sam da babu prizovem razumu.

„Neka, neka se i rastopimo od vrućine nego da zlo čuje“, završavala bi na tu temu dalju raspravu.

Godinama poslije toga ja konačih u svom selu. Prvi otkosi sočne zelene trave polegli po voćnjaku kojeg zasadih izležavali su se na već posustalom suncu koje nas je po čitav dan mamilo i držalo budnim. Zarudjele oranice vodile su očajničku bitku izgubivši i zadnjeg saveznika u snijegu i kiši koja je nenadano prestala i odmaglila bez traga ostavljajući zelene pašnjake i jesenje oranice na cjedilu. Na prste se moglo izbrojati još nekoliko njiva koje su se grčevito opirale traktoru i rumenom seljaku unaprijed svjesni da je pitanje dana i sata kada će nesumnjivo kapitulirati i svoju plodnu utrobu staviti seljaku na raspolaganje i svom njegovom blagu.

Još kao dijete sam umio pitati svoju „baju“, „Baba, kako krava može biti blago?“.

„E moja jabuko. Vidiš li ti sve ovo imanje, dvore i krovove?“

„Vidim baba“, rekoh.

„A vidiš li jabuko moja ona tamo brda?“, pokazivala mi je pogledom prema horizontu gdje se crna linija šumovite gomile stapala sa nepreglednim nebom.

„Vidim baba“.

„To ti je Grmeč“, značajnu pauzu napravi baba prije nego nastavi, „a jel vidiš onaj put vijugav ko zmija dole prema Kečama?“

Još jednom potvrdno kimnuh na njeno pitanje.

„Jabuko moja. Nije davno bilo kad je svijetom zavladao mrak pa udario komšija na komšiju, znanac na znanca, pa stranac na stranca. Više nisi bio siguran od koga glavu da spasavaš. Obično neznanci zaziru od šume i drže se puta, a mi kad vidimo da neka vojska struže putom, mi tutanj pravo u Grmeč. E tad se najbolje pokaže šta je pravo blago. Pokupiš ono što ti je najvrijednije pa put pod noge. Nejač i blago.“

„Blago? Zlato, dukati?“, zapitah.

A baka se sagnu pomilova me po glavi i još tiše reče.

„Krava moj Zokine. Koliko puta mi je čeljad spasila moja šarena fabrika. Usput stanem, pomuzem lonče mlijeka, nahranim djecu i put pod noge. Pravac Grmeč. Dukati se sobom ne nose. U Grmeču ne vrijede ko ni ovčiji brabonjak.“, pojasni mi baba svoju priču o blagu.

Bila je potpuno u pravu. Ta zahvalna sesoka fabrika na četri noge, vjerni pratilac siromaštva i svih ratova bila je najvrijednije blago koje se nije ni u ratu napuštalo.

Nemam kravu, ali uvijek mi osmijeh izmame te mini mljekare kad me svojim krupnim očima pogledaju i kao da žele da mi kažu, „Jel, klipane, šta si se ti uobrazio pa ni ne pozdravljaš. Još se nisi obrisao od mlijeka, a praviš se peka. Ne valja ti ta rabota moj prika.“

„Ma kakave smo ti mi prike kravo nesuvisla“, gotovo da se uzjogunih.

„Kako kakve. Tvoja baba muzla moju prababu, sir sirila i u Novi slala“.

„Aaa, tako. Onda u redu prijo.“

Šarenka kratko muknu kao da pozdravlja svoga priku, sagnu glavu i nastavi da pase.

Posmatrao sam nekoliko trenutaka to neoročeno blago kako marljivo snabdijeva fabriku iz koje će već ranog jutra put nebrkatih delija i nježnih princeza krenuti potoci mlijeka, prve kriške sira i kašike kajmaka. Zadovoljne majke će poljupcima u kosu nagraditi svoja čuda.

Blaga.

Nejač kako bi moja baba rekla.

Svetionik

Još jedna sjajna književna večer bila je iza leđa. Nakon potpisivanja knjiga, slikanja. Ugodnih razgovora velika gradska biblioteka počela je da se prazni. Riječi su polako jenjavale. Izdavač je zadovoljno trljao ruke.

„Sjajno Miha, sjajno. Oborio si ih s nogu“, tapšao je Oleg K. slavni izdavač svoga najčitanijeg autora. Autora brojnih bestselera. Romana.

„Da“, tiho se složi Mihail „vrijeme je da se pođe, umoran sam“.

„Jedva čekam sledeću knjigu, odavno se niko nije igrao tiražima kao ti Miha“.

Mihail je već bio na izlaznim vratima. Umornim korakom krenuo je u maglom ušuškanu noć. Desnom rukom priljubio je okovratnik uz bradu i pružio svoj starački korak.

Kritike su bile odlične. Tiraži su obarali rekorde, međutim neki nespokoj stalno je tinjao i koristio svaki trenutak sumnje, dok bi lutao svojim sumracima da mu pokvari raspoloženje. Ta promjenjljiva stanja bila su sve češća i sve jasnija.

U pomućeno raspoloženju dočekao je i san. Vrlo slabo je spavao. Nekoliko je puta ustajao, pio vode, ali san ga je slabo slušao.

U jednom momentu približio se prozoru s pogledom na pučinu. Zbog magle i slabe vidljivosti bilo je kao da gleda zid pred sobom. Neko vrijeme se tako zagledan u ništa zadržao pred prozorom. U djeliću jednog trenutka koji je nepovratno skliznuo kao kišna kap sa lista lipe spazi slabi titraj, slabašan kao damar kako bljesnu u tmini.

Mihail kao da ga nešto bocnu. Još snažnije i pažljivije se zagleda u mrak pred sobom iznova tražeći onaj impuls koji razbudi njegova čula. Trajalo je to nekoliko minuta.

Ništa.

„Učinilo mi se“, pomisli i vrati se u ležaj pristojne sobe poznatog hotela gdje je oduvijek odsjedao kada bi prisustvovao književnim večerima tog pribalnog grada.

Često je pomišljao kako bi jednom zaista volio da se skarsi na nekoj obali malog grada, sa nekoliko ribarskih čamaca, razapetim mrežama i krikom galeba. Pomišljao je da je to onaj plamičak koji mu stalno podgrijava nespokoj da negdje griješi. Sve je naizgled bilo na njegovoj strani. I kritike i čitaoci. Izdavači i sve ono što prati tu branšu, ali taj crv sumnje izjedao ga je do te mjere da je često noću gotovo osjećao kako mu taj crv jede kosti stvarajući jedan vrlo neugodan osjećaj. Pucketalo je u njemu na samo njemu čujan način slično staroj klupi pokisloj i izloženoj suncu koje ju je sušilo da je gotovo osjećao onaj trenutak kada propadanje koristi onaj prelaz između vanjskih sila. Kiše i sunca. Književne večeri i one male distance kada i poslednji gosti napuste salu ugodne i prijatne atmosfere i sav onaj žagor umukne, a samo stari parket progovori nemušto i nerazumljivo. Upravo zbog toga nije se želio mnogo zadržavati poslije književnih večeri, plašeći se pitanja na koja sigurno ne bi imao sve odgovore starog hrastovog parketa mnogo starijeg i od njega samog.

Mnogo je puta pomislio da umišlja. Da je njegovo pisanje na krivom putu vrlo dobro zna da bi ga kritika jedva dočekala kao boksera na konopcima arene u kojoj je dobio nezaboravne batine, pritom slikajući sve one bolne grimase i krv koja je uvijek bila najbolja podloga za revolucije, promjene. Publiku koja urla protiv svega, sebe. Života koji se gasi i koji će sa strašću tako pogaziti, a onda otići ne groblje, zapaliti svijeću. Pomoliti i po ko zna koji put skrušeno zatražiti milost, dlanovima kršeći prste koje je ne tako davno prijeteći dizala uvis.

U nimalo dobrom raspoloženju dočeka jutro. Nakon skromnog doručka izađe ispred hotela i šetalištem se uputi tražeći klupu na obali kako bi sjeo. Ubrzo je stajao pored jedne.

„Izvinite, da li je slobodno sjesti pored Vas?“, upita.

„Izvolite“, prijatan glas osobe i njene tople blage oči kao da udahnuše dašak boljeg raspoloženja Mihailu.

„Hvala“, sjede na klupu.

Magle nije bilo. Blagi vjetar koji je dolazio s pučine milovao mu je lice natjera ga da zatvori oči i prepusti se uživanju. Pomisli da je upravo to ono što je čitav život tražio. Taj dašak s daleke pučine odnosio je umor. Nedugo nakon toga ponovo otvori oči.

Prepusti pogled pučini koja se daleko na horizontu blago prelijevala u nebo. U tom trenu spazi nešto što dosad nije. Udaljen nekoliko milja od obale stajao je svetionik. Gotovo neprimjetna tačka u moru.

Pogled skrenu na gospođu do sebe.

„Oprostite, nisam se predstavio. Ja sa Mihail. Oprostite na mom propustu“, reče.

„Ja sam Ana“.

„Nisam do sada spazio svetionik, ako se ne varam“.

„Nije ni bilo potrebe“.

„Ali ko će ga uopšte i vidjeti u svoj onoj silnoj pučini?“

„Oni kojima je on i namijenjen“.

„Čekajte, ali noću. Po magli. Bespomoćan je i ovako danju vidljiv. Ko može protiv sile?“.

Ana ne reče ništa. Podiže fotoaparat i nakon izbora cilja uslika neznanu metu.

Polaroid skliznu na klupu pored nje nakon što je iznjedrio sliku.

„On“, još jednom spusti pogled na sliku i pruži je Mihailu.

„On“, zbunjeno spusti pogled na sliku Mihail.

Ana ustade.

„Ja sam svoje uradila. I on je na svu sreću. Varnica vatru pali. Vatra je život. Život je još jednom odnio pobjedu. Ja sam ovdje završila svoju priču. Bilo mi je drago Mihaile“, osmjehnu se i pođe niz rivu.

Mihail pogledom potraži čovjeka u malom čamcu kako se bori s talasima. Gledao je svetioničara u bijeloj košulji dok  je snažnim zaveslajima otimao daljinu nemirnom moru. Pratio je njegovu divovsku borbu da prebrodi onu malu dionicu koju je more uporno otimalo. Slika u njegovim rukama poput filma je treperila i jasno je mogao da oslušne svaki zaveslaj, škripu starog jedra dok se opirao vjetru.

Posmatrao je njegovu bijelu košulju dok ju je snažni vjetar punio prijeteći da ga odnese kao bijelo jedro negdje daleko na pučinu.

Isti onaj koji je milovao njegovo lice.

Mihail ponovo zažmiri.

Vjetar donese miris pečena hljeba rumene kore. Svježe ispeglane košulje i mirisa lavande skromnog ormara..

Osjeti kako ga tresu talasi zadovoljstva koji su se razbijali o hridi nošene malim i snažnim zaveslajima koji su napinjali rukave do granice pucanja i onu neizmjernu radost očiju koje su ga čekale negdje na nekoj obali.

Mihail otvori oči.

Nasloni sliku na grudi. Još jedan roman dobijao je obrise duše. Bila je dovoljna iskra u noći da još jednom zapali vatru.

Vatra je život.

Život je roman.

Neko ga piše, oni vještiji uslikaju.

Najsretniji žive.

Pogled kroz čarapu br.2

Ništa se nije desilo. I tog dana sam odjezdio na posao. Zbog pretrpljena gubitka splasnuo mi je i apetit. Hranu sam uzimao tek kada bi organizam protestvovao. Negodovao. Tako je bilo i tada.
Uputio sam se prema buregdžinici. Izdaleka sam osjetio miris istog. U mislima sam već mljackao topli sadržaj, zalijevao ga jogurtom.

„Ups“, pomislih da li ću imati za jogurt.

Brzim potezima zgrabih „ono“ što bi svako drugi nazvao nesupjelim zalogajem jednog preživara veličine krave, a ja koristio kao novčanik. Pohabana kineska „koža“, oguljena ko majmunska guzica bile mi je pred očima. Nos nisam skidao s mirisa topla bureka i jogurta pride.

„Rupa. Puj“, opsovah pogan.

Preda mnom je zjapila rupa. Dna joj nisam nazirao. Zavukoh ruku do lakata, ali ništa ne zatekoh. Osim nekoliko sjemenki bundeve preostalih s poslednje utakmice jesenjeg dijela fudbalskog prvenstva „Sloboda (Novi Grad) – Budućnost (Donja Bušotina), koju sam da napomenem odgledao zakačen za ogradu kao lenjivac dok me redari nisu skinuli sajlom kojom se svinje izvlače iz svinjca pred svinjokolj.
Nisam skičao. Bar dok im nisam dopao šaka, a onda sam im pokazao svoje glasovne mogućnosti tako da je i ono malo gledalaca svoju pažnju skrenulo sa dosadne utakmice.

Zatvorih pogan i teškim koracima se uputih prema preduzeću u čijem restoranu odavno ne mirišu šnicle , pohovane ribe, pasulj s rebarca suva. Ništa se od tih prijatnih mirisa nije čulo osim mojih čarapa sa 2 mjesta top 5 liste mojih omiljenih čarapa.

„Čudno kako u nedostatku poznatih mirisa i sopstveni smrad poprima prijatniju notu“, pomislih i s gnušanjem odbacih i samu pomisao na samokanibalizam vlastitih čarapa u cilju smanjivanja neprijatnosti kojom me je častio moj izdajnički petokolonaški želudac. Taj kvisling u meni likovao je izazivački uporno ponavljajući istu pjesmu.

Rupa u želudcu bivala je sve veća. Činilo mi se da jede sve redom oko sebe. Mljacka i s punim ustima zagriza i otkida komad po komad džigerice, malko bubrega, slezene. Štuca i nepristojno podriguje dok pjeva bezobrazne i prostačke pjesme.

„Dođi dragi dođi srećo svaka,
dođi dragi biće uštipaka.“

Ma ne izdržah da uzvratim izdajniku pa jeknuh koliko me grlo nosi.

“Podero sam čarapu na peti,
pa mi stalno rupa na pameti”

Osjetih mnoštvo pogleda na sebi. Sjekli su me kao nožem, probadali. Rupa do rupe. Ubrzao sam korak i sjurih se pravo kući gotovo se saplićući. Koljena su mi klecala. Jedva sam dočekao noć. S teškom mukom sam nakratko odganao sve neprijatnosti, do dugo u noć boreći se s nesanicom.

Sat je zazvonio. Ponovih ritual.

„Čarape na vama je red“, zavukoh ruku u ladicu sa čarapama. Prstima sam opipavao. Pod rukom osjetih čarape sa mjesta broj 3. Dok sam ih vrtio pod prstima pokušavao sam da se sjetim vremenske prognoze.

Ništa. Niti jedne riječi se nisam sjećao. Pred očima su mi promicali svi znani i neznani hidrometeorolozi, kružili su prstima i punim dlanovima po karti sa svim onim znacima sunca, oblaka, kiše, snijega, ali nigdje riječi kao da su propale u neku rupu bez dna. Dok sam tako neodlučno stajao ponovo uzeh svoju numero uno čarapu koja to nažalost više nije bila. Navukoh je na ruku, a dlan skliznu kroz rupu te je tako navukoh do lakta.

„Istina je“, skršeno priznah sebi.

Odlučno posegnuh za čarapom broj 4 moje top 5 liste. Nisam želio iznenađenja. Ni najmanju fleku na čarapama broj 3 snježno bijele boje. Dovoljno se prljavštine nataložilo u prethodnim događajima. Trebala mi je čarapa koja će me sigurnim korakom provesti kroz iskušenja. Dovoljno jaka i nepokolebljiva, makar neugledna. Trebala mi je moja sigurna čarapa.

Vrlo brzo sam ih osjetio pod prstima. Kao olovni vojnici, nepokolebljivo su branile svoju okolinu ne uzmičući pred bezličnim čarapama kojima je bilo svejedno. Nisu te čarape trpile tuđu čizmu. Slabost nisu pokazivale niti prema meni ni nakon svih ovih godina. Volio sam njihovu odlučnost. Nisu ih slomile omekšivači. Lenor, Ornel, Sillan i mnogi drugi omekšivači padali su pred njima.

„Moja vojsko“, tepao sam tim prekaljenim borcima.

„Danas, neprijatelj je prevršio svaku mjeru. Nasrnuo je na nas s najvećom mržnjom i žestinom sa samo jednim ciljem. Da nas zbriše. Proguta. Da nestanemo. Jede nas iznutra, guta nas spolja. Pred nama je vrijeme izazova. Ništa više isto biti neće“, održah im motivacioni govor.

Sjeo sam na stepenište da na stopala navučem moje najjače oružje. Nekim čudom nesavladane čarape.

———————————nastaviće se—————————————

p.s. Priča ide dalje. Da li je ovo početak kraja ili je u pitanju još jedna masonska zavjera slobodnih zidara ostaje da se vidi u sledećem nastavku. Ko stoji iza rupe? Ko je najslabija karika? Ostanite s nama i u nedelju ukoliko pred TV ekranima ne gledate Ravnu Goru ili Šou svih vremena. Svejedno neke stvari su bezvremene i možda se upravo dešavaju i pred vašim očima.

Pogled kroz čarapu br.1

Ima već neko vrijeme kako se lomim da vam nešto saopštim. U jednom momentu mi se učini da je to glupost, ali u drugom momentu neki sledeći događaj kao da mi potvrđuje da ne umišljam i da u tome „ima nešto“.

Da. Bliži se kraj svijeta.

Dugo vremena ignorišem signale, ali oni su tu. Sve veći i jasniji. Samo ćorav da ih ne vidi.

Pojavila se neka „stvar“, uselila kod mene. Odlučih da napravim raciju i tu „stvar“, „tvar“, ili „stvor“ istjeram na čistac. I ništa. Kao da je u zemlju propala. Nekako na tren pomislih da umišljam, ali….

Ustanem, posjetih kupatilo, upranjavah redovnu jutarnju higijenu, obukoh se i potražih čarape na kraju, mada bi ih neko njih prve potegao, ali ja ne.

Uzeh jedne drage mi i poprilično dugotrajne čarape. One na koje sam radi dugovječnosti upražnjavao posebnu i jednostavnu taktiku koja se sastoji u brižljivom rasporedu njihova korištenja.

„Danas je ponedeljak i vrijeme je za moje specijalne čarape. Išao sam logikom, pa kad je već nažalost „mrzim ponedeljak“ neka onda bar čarape budu vrhunske. Prstima bih opipao otisak velikog prsta na njima i obrnuo raspored njihova obuvanja. To bi ukratko značilo da je svaka od njih jedna broj dana bila lijeva, a apriori tome to je značilo da su isto dana obe bile desne čarape.“
Brzinom ih navukoh na stopala. Krenuh prema izlaznim vratima.

„Ups“, neugodan osjećaj pod petom me prenu.

Nikad nije bilo tako. Podigoh stopalo.

„Rupa“, gotovo veličine osrednje carnex paštete me je zaprepastila.

Razočarano sam zastao. Skinuo sam je i dugo dugo gledao u nju. Ništa mi nije bilo jasno. Moja dugovječna čarapa bila je samo jedna čarapa sa rupom.
Podigoh je u visinu očiju i kroz rupu na peti spazih sat na kojem je stajalo 06:15.

„Zaksniću“, potražih drugu čarapu, a onu netom skinutu s nevjericom vratih u ladicu sa ostalim čistim s jasnom namjerom da se još jednom uvjerim u nemilo saznanje.

Odjurio sam na posao  vidno potrešen neslavnim krajem mojih dugotrajnih čarapa koje su mi bile u na vrhu top 5 liste koju sam vodio samo za njih. Na drugom mjestu su bile jedne sive od turskog proizvođača koje su se još uvijek dobro držale, ali su imale osobinu da se usmrde nakon sam par sati nošenja. Na trećem mjestu su bile jedne kao snijeg bijele, ali njih sam čuvao za tople dane i patike. Četvrto mjesto su već dugo suvereno čuvale, jedne sa rombovima koje su imale tu manu da se nakon pranja ukrute i gotovo samostalno stoje, pa sam ih znao naveče parkirati da kao vojniičke čizme drže stražu. Ujutro bi ih s teškom mukom obuo, ali vrijedile su truda. Iako tek na petom mjestu jedne crne čarape sa motivima sa strane bile su jako pouzdane. Naoko obične, ali nosih ih samo kada idem u goste sa osjetljivim njuhom. Ipak imale su svoju slabu tačku. Gumu koja se usijecala iznad zglobova. Gotovo bi zaustavila cirkulaciju, a noge bi mi nakon samo par sati utrnule kao da sam čitav dan sjedio na WC školjci i igrao tetris na Nokia telefonu.

One ispod petog mjesta nisam posebno doživljavao. Čarape ko čarape.

Sledećeg dana uzeh jednu od njih ispod top 5 liste, a pogledom punim nevjerice gledao sam u juče netom odloženu čarapu sve se nadajući, da sam umislio rupu na peti i da je to bio previd, ali se ipak nisam usuđivao da to i provjerim pomalo se plašeći rezultata.

Narednog dana opet nisam poduzimao ništa. Uzeo sam čarapu sa mjesta broj 2 moje top 5 liste čarapa.

————————nastaviće se——————————————-

p.s. Nisam u priču htio da stavim više pari čarapa, da se ne bi internetom „uščulo“. Šta je bilo dalje nestrpljivi čitaoci saznaće u sutrašnjem izdanju na ovoj istoj stranici. Ukoliko imate slična iskustva, zapažanja. Neprijatnosti ili nešto slično javite da se organizujemo.
Ovo je još jedna prilika za edukaciju.

Halo mandrak72, koji mi je andrak72 br.13

Nova sezona i nova pitanja koja nesmanjeno stižu uprkos činjenici da uopšte ne pišem. Ipak zbog velikog razumijevanja mojih čitalaca odgovoriću na neka od njih.

„Dragi naš mandrače72. Koliko vidim upućen si u sve sfere i aspekte društva, pa u skladu s tim očekujem savjetodavnu pomoć od tebe iz svijeta mode. Pozvana sam na koncert klasične muzike. Problem je toaleta. Šta da obučem? Napominjem da sam oblije konstrukcije“, toplo Vas pozdravlja vaša Vitosava Naglić.

„Draga Vitosava, tvoj problem nije nimalo lak. Ukoliko je muzika motiv vašeg izlaska svejedno je šta ćete imati na sebi, a ako je vaš motiv da budete primjećeni dovoljno će biti da se pojavite u futroli za kontrabas.“

U drugom pismu sazanjemo.

„Dragi mandrače72. Naučnici sa Harvarda uspjeli su da naprave vještačku muhu. Duga je 2 centimetra, teška 0,08 grama, a krila joj se pomjeraju 120 puta u sekundi. Može da leti u mjestu i horizontalno, ali, za sada, ne i bez kabla. Imate li kakvu spasonosnu ideju za naš projekat?“, javlja nam Klif Dallas i SAD-a.

„Hm. Dragi naš Dallas-e, dobro je što je tako. Da nije kabla mogla bi da jede govna. Ovako ne vidim razloga za brigu.“

Kroz prozor malen

Koliko je pogled širok? Vidi li dalje nego što mu horizont dozvoli? Ima li mjere nečemu toliko subjektivnom? Ne znam, mjera univerzalna za svaki pogled ne postoji.

Prepreke postoje, postoje ograničenja. Ali tu smo mi i nešto više od toga…..

Put do kuće moje babe Mire, ili stare Mire kako su je svi ostali zvali jednim dijelom je prolazio kroz šumarak koju je kao dinju presijecao uski krivudavi šumski putić prekriven debelim tepihom od opalog lišća. Najljepši je bio u jesen, kad bi debeli sloj tepiha od lišća ispunio sve one neravnine i udubljnja oblikujući blago korito koje je gotovo svkodnevno mijenjalo boje, upravo onako kako je jesen diktirala stogodišnjoj šumi. Nestrpljenje da se izađe iz šumarka, izbije na proplanak i ugleda jedan mali kućerak kako se kočoperno isteže da vidi ko dolazi . Jesu li procvjetale šlame (trešnje, krupne i slatke kakve nigdje na svijetu nema), da li je dud zreo za jesti, koga još ima kod babe, vrzmalo se po glavi dok bih užurbanim ali teškim korakom osvajao metar po metar hitajući cilju. Proplanak kratkopokošene trave blagom krivinom je pratio put kojim godinama nisu prolazila zaprežna kola, đeda kojeg nisam ni upoznao. Mozaik misli ispunjavao sam ko ukrštenicu koju odnekud znam. Lavež Garija, matorog psa, razbio bi monotoniju i opomenuo bi moju babu Miru, da ostavi započeti posao i u susret izađe dragom gostu koji dolazi.

„Eheeej, ko to meni ide?“ -umjesto pozdrava baba se veselila.

A koraci ko da krila dobiju, pa ubrzam da stignem na meni drago mjesto.

„Ajde, sjedi, odmori.“.baba kao da me je bodrila.

„Znaš jutros sam išla malo do gaja, našla sam nešto vrganja za tebe. Ovi moji htjeli da ispeku na plehu od peći, ja nisam dala. Rekla sam im doće moj Z….“ u dahu bi mi baba ispričala.

Dok sam sjedio u hladovini ispod jasmina, pogledom sam šetao po dvorištu nastojeći da u par sekundi što više promjena uočim. Gari se još nestrpljivo vrpoljio onako svezan na lancu, poskakujući na zadnje noge, nakon čega bi se bacio unazad jureći u krug nakon čega bi ponovio istu radnju mašući repom i kratkim lavežom kao da mi nešto hoće reći.

Krajičkom oka pogledao bi niz put, da vidim oće li ko izbiti.

Mala kuća, šeperuša sastojala se od dvije prostorije. Baba bi svake godine krečom oboila zidove u bijelo, a dio pri zemlji bi obojala nekom bojom ni plavom ni sivom, koju je dobijala tako da kamen plavac doda u kreč. Mala nadstrešnica iznad ulaznih vrata trebala je da zaštiti od kiše i drugih padavina ulazna drvena vrata koja su u gornjem dijelu imala prozorče koje je za nas u ono doba bilo visoko, pa bi smo se protezali da iz kuće nešto vidimo van, no ništa osim starog bagrema nismo vidjeli koji je onako visok dominirao dvorištem. Otvor za izlazak na tavan je bio nešto što mi je uvijek privlačilo pažnju. Tajna tavana na kojem nikad nisam bio ostala je neotkrivena. Onaj mistični strah dok bi škripale dotrajale grede, i zvižduk vjetra kroz šupljine na tavanu natjerao bi me da zatvorim oči i što prije zaspem.

A ujutro. E ono najljepše. Kroz prozor malen, starinski, dva krila sa po dva mala prozorčića koji su se metalnom kukicom kačili za metalnu kopču u štoku izvirivalo je sunce. Bezobrazno sunce, kralo je san, štipkalo za oči. Dok bi se okretao na drugu stranu, starinski krevet bi blago šuškao, a posteljina sa sitnim plavo bijelim kockicama, možda ih ima milion mislio sam mirisala je kao i soba na dunju žutu i bosiljak suv. Na suprotnoj strani sobi još jedan ležaj, već pospremljen, a iznad njega slika Kenedijevih na platnu koje je baba dobila od rođaka iz Amerike, a pored nje platnena slika , jelen sa velikim rogovima dok budno motri i košuta koja mirno gleda na svoje lane dok pase djetalinu na proplanku kraj potoka.

Kuća stara, gradio je đed prije nego što je umro 63-će. Sirotinjska. Ostala je moja baba sa devetoro djece, tek jednom kravom, nejakim konjem, nešto ovaca i sa mnoštvom problema koje je život spremao.

Protegnuo bi se, legao na leđa i na zidu ispred sebe posmatrao postere iz Tempa koje su moji ujaci lijepili po zidu.Dragan Džajić, Safet Sušić, Zlatko Vujović, Nikica Klinčarski….Zagor, Čiko,…. a zatim bih ponovo pogledao kroz prozor, kroz koji su virili cvjetovi Lijepog Stevana posađenog tik ispod prozora.

Zelena boja prozora, komadić plavog neba, sunce i cvijet Lijepog Stevana……..

Dok bi se hitro oblačio, baba je već spremno dočekivala da ustanem. Topli uštipci su bili na stolu, pored nje velika kanta miješane marmelade sa naslikanim šljivama, šipkom i jagodom i čaša mlijeka. Sjeo bih na ležaj pored stola halapljivo sam gutao doručak, a pogledom sam lutao po nevelikoj kuhinji koja je imala jedan ležaj, stol, dvije stolice, šporet na drva, zeleni kredenac u kojem su uredno bili složeni tanjiri, kašike i ono malo posuđa koje je baba imala. Na zidovima su bili ručni radovi, veženi na bijelom platnu sa različitim pismenim porukama tipa“kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori“ i njima slične upotpunjavale su malu prostoriju. Stara lampa visila je na zidu, a pored stola prozor malen, zelene boje, a kroz njega sam mogao da vidim Garija, veliki dud i stabla šlama.Ispred kuće se nalazio veliki mirišlavi bagrem a pod bagremom nalazila se čatrnja sa uvijek hladnom vodom koju bi nam baba iznosila kao neki specijalitet kad bi dušom predahnuli. Pored kuće nalazila se još jedna mala prostorija sa malom verandom i jednom prostorijom za spavanje.

Odmah preko bašte nalazila se naša mala marakana na kojoj su za loptom fudbalskom trčali svi, bez obzira na spol, godine i fudbalsko umijeće. Procesija bi trajala dok baba ne bi bila naljućenja zbog stalnog ulaska u baštu zbog napucane lopte, ili u slučaju kad bi loptom napucli prozor. Baba bi nas sve grdila, ali bi nekako uvijek smakšala ta sitna starica, uvijek čistog i lijepog lica kojeg je zadržala do smrti. Uvijek vedra i raspoložena za svoju unučad.

Na jučerašnji dan 19 oktobra moja mati se udala za oca 71-e godine. Sa svojih 17 i nešto godina zaputila se u život i ušla u svijet svakidašnjih poslova i problema.

Ispraćala ih je moja baba Mira jedno po jedno. Ništa osim čaše vode prosute za sreću, majčinske brige i suze koju bi krila dok je ispraćala svojih devetoro najmilijih nije mogla da im da. Stajala bi livadi ispod kuće, popravljala maramu na glavi i dugo mahala nastojeći da što više odloži rastanak moji nije mio.

Vraćala bi se baba svojim obavezama, ali malo malo ispraćaji su bili sve teži i češći. Bila je ponosna jer iako siromašna materijalno bila je bogata. Sva djeca su našla svoj put, porodice svoje.

Ostajala je baba, ponosna i stalno bi izvirivala kroz prozor malen, zelen, na komad plavog neba, lijepog Stevana i put koji je vodio u svijet. Eto taj mali slabo korišteni kolski put izveo je njenu djecu na pravi i bolji put. Put života, nade strijepnje, put na kojem se njena djeca nisu izgubila, put kojem su se veselili vraćati svojoj staroj Miri, a mi unučad svojoj babi Miri, namazanoj šnjiti marmelade, masti sa crvenom paprikom ili pak šećerom.

Uvijek ću se sjećati koliko mi je zadovoljstvo bilo gledati svo bogatsvo okupljanja velike porodice moje babe Mire čiji sam i sam član. Nezaboravno.

Vraćajući se na sliku na platnu sa početka teksta, sjetim se jelena, moga đeda kojeg je smrt rano odvela, bio je vitez, preživio je njemački logor, izgradio gnijezdo iz kojeg su u svijet polijetali mladi i željni života ptići. Sjetim se košute dok brižno čuva svoje lane.

Sjećam se i prozora malih, koji otimaju tek mali komadić neba. Iako mali prozor u svijet otvorio je oči tek progledalim ptićima.

Jučer 19.10.2008. proslavio sam svoju krsnu slavu. Krstio sam svoju mlađu kćerku. Ponosan sam otac. Zadovoljstvo odrastnja mojih kćeri, svakog dana je sve veće, tim prije što vjerujem u čuda. Čudo života je zbir čuda oko nas.

Pamtiću ovaj dan kad budem jednom čekao i kroz prozor izvirivao niz ulicu da ugledam ko mi dolazi. Sjetiću se babe Mire kako je ona čekala i ispraćala svoje najdraže. Sjetiću se i slike na platnu dok svoju košutu meni do ramena budem stiskao uz sebe vješto krijući suze dok budemo svoje najdraže ispraćali u svijet. Sjetiću se slike i dok sam sa starijom kćerkom posmatrao košutu i lane na proplanku preko puta moje kuće kako oprezno pasu travu.

Svaki prozor ima jednu svoju priču. Priča o prozoru malenom moje babe Mire je velika. Pogledajte kroz prozor. Upravo sada bio dan ili noć. Nadam se da ćete osjetiti bar dio onoga o čemu sam Vam pisao. Možda negdje ugledate košutu i lane, možda jelena. Svejedno želim Vam svima čudo života. Želim da mu se veselite, da u njemu nađete ono najbolje. Ja sam našao. Našao sam ljubav, mir i sreću. Zažmirite, poželite i živite.

Pozdravlja Vas mandrak72, dopisnik pogleda kroz vlastite prozore duše.