Sedlanje Momirovo i velika hajka

„Đede, đede.“-drmusao sam đeda nastojeći ga probuditi.
Đed je volio odrijemati poslije ručka. Znao sam ti i zbog toga sam ga pustio na miru dobrih sat vremena.
„Đede, eno nešto gadno lomi u ljeskaru. Biće da je neka zvijer.“-ponavljao sam kao papagaj.

„Ooo, ljudino moja poštena. Očekaj de svoga đedu. Sam da opanak nazujem pa da časkom nogama laganim u potjeru za zvjeretom se damo. Oooo baba, đe si mi šešir zaturila đavole nijedan. Zar ti nijesam rekao da mi u šešir ne barkaš.“-đed se lijeno dizao iz kreveta vazda nešto tražeći.
Iz kuhinje izbi baba te se sve nekako pobjednički nakostriješi.

„Baba, baba nešto krši u ljeskaru. Biće da je zvijere. Idemo ja i đedo da ga uhvatimo.“-brže bolje priskočih đedu u pomoć.
„E jabuko moja, da je po đedu nas bi kurjak davno izjeo. A ti sa njim ni puža vražijeg nećeš stići. A ti lovče od trista ljeta, eto ti šešira na glavi, glavu zaboravnu ne izgubio.“-baba se nije dala smesti te se odmah okrenu put kuhinje.

„Viđe li ti nju, babuskaru bezobraznu. Ona će meni reći da ja za lova nijesam više. Ajde poitaj junače te mi štap doturi, ako se kakava zvijerka zubata navrze na unuka moga. Auuu đe kožun pogubi, sto ga đavola deralo.“-zbunjeno je gledao oko sebe moj matori đedo.
„Eto ga opet na tebi đede. Jel ti mene zezaš ili dobro ne vidiš?“-nasmijao sam se njegovoj pogubljenosti.
„ E sad će ta kalaštura nijedna da sve zube pogubi kad udari nesretna na nas dva. Ček. Ček samo da priglavke nazujem, ako okasnimo ovnoć da mi noge ne nazebu.“-đed je vazda nešto tražio i otezao sa polaskom.

Bio sam nestrpljiv te mu se nađoh pri ruci da ako još šta ustreba da mu dohvatim.
„Ajde đede, ode zvijere dok na dvojica ne krenemo.“
„Ako, ako momče. Vidiš da sam se sav strurio navrat nanos da se ide. No nije ti lov da se glava gubi. Odi ti sjedi i pridrži mi nožić dok ja jabuku jednu ne doitim. Ne ide se gladan u šumu. To zvijeri samo čekaju da nas nako slabe do duvara doćeraju. E tako. Dajde ti đedi sad nož da vitapina malko nakupimo.“
„Vitamina đede. Kaže se vitamina.“-glasno mu podviknuh jer je već bio slabija sluha.

„Ako, ako moje pametna glavo Ko će ga znati. U moje doba kad sam ja bio mali ti vitapini još nijesu postojali, a eto vidiš li koliko sam izrastao i ostario bez njih. Ali valja se koji zalogaj uzeti. Skokni de do babe nek ti malo kajkmaka na kruh turi. Lov traži potpuno spremna lovca, Jel znaš ti đedova jabuko.“
„Znam đede, znam kako ne bi znao, al opet ti velim okasnićemo.“
„Ništa ti ne brini dok ti kažeš ham, nestaće šnjite i mi ćemo već putićem uz ljeskar jezditi.“

Odjurio sam do babe da mi šnjitu lovačku pripremi pa da se kreće.
„Evo tebi šnjita moj delijo.“-baba je velikim nožem nasjekal veliku šnjitu hljeba, a onda kašikom nanosila kajmaka bijela.
Bijelih brkova kajmakovih i obraza poput lopte od velikih zalogaja već sam bio pred đedom.
„Idemo li đede?“
„No ti kreći, al prvo do Sime pa vidi jel mu magare za bitku orno. Ti mu reci sve po redu, pa mi odmah javi.“-đed konačno ustade sa kreveta se protrgnu i još nekako više zguri bpod kožunom. Ispod šešira sijevale su stare lovačke oči od koji je drhtila sva šuma od Močila pa sve do Štekovića kose.
Odjurio sam do komšije Sime pa sav zadihan sa vrata u kratkim pantalonama na tregere zaziavo Simu.
„Oooo Simo, o kućni domaćine gdje si ako Boga znadeš.“
Draginja Simina me pozdravi.

„Pomoz Bog junače. Kud si tako navalio. Eno Sime u štaglju. Blago rani.“
„Nekao se zvijer mota oko našije kuća. Biće nešto krupno. Eno i đed se digo u hajku pa na mene čeka. Ajd odoh ja do Sime.“
Tridesetak koraka gotovo da sam u skoku pretrčao.

„Ooo Simane.“-gotovo izvalih vrata na štaglju.
„Pobogu junačino koje su te muke naćerale da tako juriš.“-Simo odloži rogulje na tren.
„Eno đeda na me čeka, pa me poslo kod tebe da vidim jel možeš magare da zajmiš. Mi se u lov spremamo. Neko zvijre bogtepito koje oko kuće oblijeće sve po ljeskaru lomi. Možda je neka vučina ili međed. Đed ni sam nije siguran. Valjalo bi prije mraka u šumu zaći. Onda je naš. Nema mu spasa.“-sve nekako isprekidano od silne trke objasnih.

„E vala nema se tu šta čekati. Nego ajmo ja i ti u štalu Magu samariti.“-pozva me Simo ljudina od va metra sa velikim brkovima za razliku od mog đeda koji ne jedva bio nešto veći od mene kad se poguri.
Znao sam je gdje je Mago svezan te se odmah prema njemu sjurih.
Podiže on one svoje krupne oči i svijetlo sivu njušku prema meni.
„Dok ja samara spremim, a ti leti babi Draginji te od nje mrkvu išti. Neće ta beštija bez nje da krene.“-uputi me Simo prema kući.
„Jel Draginja?“
„Ma jok. Magare. Magarca mu ćaćinog.“-nasmija se Simo.

Od Draginje dobih mrkvu te se u štalu povratih.
„Sad ti njemu mrkvu pod nos, a ja ću ga sedlati. Ima da budeš ko Kraljević Marko na Šarcu.“
Zaigraše meni neke poznate slike iz bukvara te porastoh za mačiji nokat i još kokošije pero kad se na njeg stane. Odlušh da povedem i Šarova starog i punog buva lovca kojeg su se plašili i vukovi i međedi Sa obe strane Kozare i Grmeča. Pomislih da bi opet valjalo i Rankovog mačka Zelju da navabim s nama u lov. Bolje ti se taj snalazio neg iko obnoć ako nas mrak kojim slučajem ne potisne iz šume.

Dok sam planove skivao ko prika Jovan svinjac i kuće pokrivao osjetih topal jezik magareći gdje me po licu njuška i liše kao da sam mu rod najrođeniji.
„Pih magare jedno. Nađi sebi priliku pa se liži. Nisam ti ja od te sorte lopužo glavata.“-izderah se na njega lopova koji je već mrkvu pojeo ko pas masnu vreću od slanine.
Ne zbuni se ta čupava hodalica što po vazdan se za hladom kreće ispod kisele jabuke naa armnu iza kuće Simine. Ne hvata ti se taj ničega, osim što vješto izmiče našim dječijim potjerama kad ga poželimo zauzdati i upregnuti u mala željezna kola kao za njega stvorena.

Magarac je bio osedlan. Nasamaren kako bi se reklo pravilnije. Neudoban samar na ručno rađenoj šarenici već je bio ispod mene. Simo me posadi na magarca koji nekoliko puta njaknu da se sve prašilo te izjuri iz štale kao da ga sto divljih veprova goni.

magarac

magarac

„Ooohooho. Polako Momčilo.“- tepao je Simo svojoj konjskoj snazi upakovanoj u magareće odijelo.
Nakon toga umiri se Momo te korak po korak sa Simom ispred banušmo pred đeda.
„Evo junaka, evo konjanika. Još mu samo svijetlo koplje fali pa da bude ko Sveti Gerogije. Lijep je ko ikona.“-odmah je đedo falio svoga unuka.

„Ne bulazni đede. Isti je ko Marko Kraljević. Samo je Marko imo veće brkove.“-dopuni ga baba.
Nadlanicom obrisah brkove od kajmaka koji se zalijepio tik iznad usana.

„Samo da ja okupim hajku. Pa da se ide.“-odgega đedo prema Šarovu, besposličaru o kome se priča u devet kotara i dva sreza kako je je jednom prilikom u bijeg naćerao vuka pravo pred lovce na nišan. A tog istog vuka upuca pokojni Todor  te mu se cijelo selo izruga kad je derao kožu, a ona zapela oko glave. Kasnijim uvidom pronašli mu ogrlicu oko vrata, ali se Šarovu nije imalo šta zamjeriti.

„A Zeljo Ranin. Oće li on s nama?“-zapitah đeda dok je Šarova na lancu vodio.
„Hajduk se već negdje odsmucao.“
Nevelika hajka. Đedo, ja, magarac Momo i Šarov kreušmo put ljeskara. Osvrnuh se još par puta prema kući, a srce oće da iskoči. Vidim babu đe maše pa se sve bojim kako će biti ako se kojim slučajem neko od nas ne vrati.

Za tren oka šuma nas primi u svoje skute. Kroz gusto granje i lišće odvalismo mi dobar dio puta.
„Viđe li ti iđe aždaje odozgo sa magareta.“
„Bogami ni a od aždaje. Biće da se sile uplašila.“-s knedlom u grlu prevalih preko jezika.
„Ajde ti siđi da se malo zraka uvati, a đedo zapali jednu lulu ne bil zvjere na nas nabasalo da joj pokažemo pa kom opanci, kom obojci.“-đed me spusti sa magareta.

Zasjedošmo nas dvojica na mahovinu kao duša meku pa mi đed reče.
„Valja se neki plan praviti. Ne bi bilo dobro u zasjedu pasti.“-spusti ton đed pa poče polako da se osvrće oko sebe ne bil primjetio ikoga da nas prisluškuje.
„Priđide ti bliže svome đedi.“-jednom rukom poče šešir na glavi pomjerati čas ga zabacivati na potiljak, čas nabijati na čelo tik iznad obrva.

Pažljivo sam slušao đeda dok mi je otkrivao sve tajne lova.
„Znaš. Zvijere ti je kako kakvo čeljade. Nije on u šumi samo da bi letao tamo-amo. Ma jok. Ono đe je tvrdo ne udara.“-povuče đed dim iz lule uglačane kao da su je kaplari još iz onog rata glancali za kakva brkata narednika.
„Znam đede.“-malko ohrabren đedovim objašnjenjem nastavih da slušam.

„Vidiš i zvijere zna mudrovati. Evo primjera. Ja sam naprimjer vuk. Koga se vuk boji?“
„Bogami tebe đede.“
„A šta svaki vuk zna o meni?“
„Da imaš pušku đede.“
„Pstt. Dobro. A kad sam ja njemu najopasniji?“
„Kad god ga vidiš.“
„Dobro ti meni veliš. A kad ja njega mogu dobro vidjeti?“
„Danju đede. Obnoć spavaš.“
„E vidiš kako ti meni sve znaš pametna glavo đedova. Šta sad ti misliš oće li on okle izbiti?“-začkilji đedo te povuče još jedan dim iz lule koja se pušila ko rakijski kotao.
„Znači nema mjesta strahu. Em smo skupa, em je dan pa mi vuk na oči neće. A i da ima obraza bježo bi mi i ovnoć s puta.“-đed ponovo povuče dim iz lule.

Malo okuražen đedovim mudrovanjem i ja se malo opusti te smjelije pogledom pogledah oko sebe. Nigdje zvjereta ni za lijeka. Momo je istezao vrat i sa grana otkidao kao trava zelene mlade bukove listiće nježne i glatke kao obrazi Lunjini kad je onomad poljubih za slavu. Ni sam nisam znao jel i njoj treba da čestitam Svetog Jovana, ali nije bilo uzmaka te je svojski izljubi tri puta u obraze.

Šarov je već drijemao naslonjen glavom na prve šape, a u polukrug kao kifla savijeno tijelo od njega je činila da liči na kakvo staro zgužvano ćebe. On kao da nije mario za lovačku situaciju u kojoj se nađosmo.

Posmatrao sam Momu. Magare ko magare što bi rekla moja baba. Ni odveć pametno, ni odveć mudro. Baš onako da zaslužuje svoje zvanje. Nije on bio neka vrijednica, ali kanda je znao sa djecom te se nikada na nas nije ritao niti koga žutim kao pločicama zubima grizao. Priča se jednom da je popa ganjao kad je onomad svetio vodicu te mu sav bosiljak izjeo i za jareću bradu ga počupao. Od tada pop je bojažljivo kročio našim brdom.

Prvi znaci mraka pokazuju se u šumi iz sna budeći zvijeri. Neka mala nelagoda prsotruji mi niz leđa kad me đed prenu glasom.

„Ajmo ti mi sokole moj put pod noge pa kući lagano. Nigdje zvjereta na vidiku.“-protegnu se đed tako da mu se i kožun protegnu za broj više na njemu. Opanci kao da sinuše i uvijek spremni za puta kao da nas pozvaše.
„Idemo. Idemo.“-požurivali su nas gumeni opanci kajišom prevezani preko priglavaka.
„Noć samo što nije. Valja se ići.“
„ A kad ćemo u lov đede?“-malko razočaran povratku bez ulova.

Da je bar ulovljena kakva lisica ili strašni dugouhi zekan, pa da sav važan pred babu izbijem sa plijenom i pokažem joj kakvi smo đed i ja lovci. Ali znaće baba da se nisam bojao.
U tom momentu kao da se šuma prolomi. Buka se sve približavala prema nama.

„Odstupi. Odstupi.“-đed prijeteći štapom prema dubokoj šumi poviče.
Lomljava granja i šuštanje suvog lišća približavalo se prema nama.
„Valja nam se povlačiti. Đed je bogme pušku zaboravio.“-đed je već bio na nogicama laganim i šešir na povlačenje namjestio.
Začu se glasno rokatnje iza nas.

„Biće da je vepar ogladnio silno.“-prozbori đedo.
Momo se trže te se dade u bezglavi bijeg. Za njim se stušti i Šarovčina nesutrašiva.
„O junaci na rezervne položaje.“-zazva mene đed te se stušti zajedno sa mnom prema kući. Iza nas lomljava se i dalje čula. Činilo se da je sve bliže. Da je tik iza nas.

Trčim ja ,a bogami i đedo za mnom praši kao da ga goni Austrougarska regimenta i bataljon seoskih udovica. Nisam se okretao. Bojao sam se da ću pasti na vrh nosa, a onda bi svakoj bježaniji bio kraj.

„Otvaaaaaraaaaj babaaaa.“-izdaleka sam već babu pripremao na okršaj.
U ovakvim situacijama svaka je pomoć bila potrebna.
Zajedno sa nama je mlatio je i prvi sumrak stvarajući grdne sjenke koje su se prijeteći izvijale prema nama.
„Ooohooh.“-pućakao je đed za mnom.
„Ostade mi lula, jadan ja. Ooo đavole.“-kukumavčio je.

U silnom trku stigosmo pred kuću. Momo je zaždio prema kući Siminoj, a Šarov je već bio pod ambarom sa svim svojim buvama ukoliko nije koju izgubio u bježaniji. Jedino primjetih Zelju koji nas je podozrivo gledao i svu našu trku.

Uletismo ti mi u kuću, a baba izbeči oči kao varen zec te se zakocenu od smija.
„Svi junaci nikom ponikoše. Takvu bježaniju još niko zapamtio nije.“-smijala se baba.
„Kakva bježanija. Ovo je taktičko povlačenje. Ko tii je to rekao.“
„Ne treba mi niko ni reći. Momo je proprašio kao da ga sto rojeva čela ćera, a ti vidim opanke pogubio, a ni šešir nisi donio.“-pokaza nam baba na đedove priglavke na kojima se bilo nakupilo sitnih grančica i suvoga lišća.

Baba izađe pred kuću da vidi zvijere koje nas je tako u bijeg naćeralo.
„Ohohohoh. Ajme meni ohohohoho. Kukavnih lovaca. Nisam se ovako ismijala od kad je pokojni Đurađ onako pijan u mraku masnu krpu pojeo  misleći da je pita gužvara.“-baba se nije prestajala smijati.
„Samo se ti sprdaj, babo nerepata.“-branio je đed našu bježaniju, ali ni sam nisam bio siguran kako bih je drugačije nazvao.

Izviri đedo na vrata  a i ja proturi glavu pored štoka. Iz ljeskara klatila se lagano krmača Bilja, a za njom njenih sedmoro prasadi. Vesele utičnice stalno bi se zalijetale , njuškicama gurkale jedna drugu te se stalno premetale. Vesela družina kao da nije marila za naš lovački nesupjeh ili đedovo „taktičko povlačenje“.

„Nego ajde Vas dvojica perite ruke, pa da večeru iznosim. Mora da ste ogladnili od tolike gimnastike.“-baba se dobroćudno smješkala našoj bježaniji.
„Večerali smo u tišini. Pečene police krompira sa svježim sirom, slaninom, pogačom vrućom i lukom bile su na stolu. Bogatstvo mirisa na tren nas je odvajalo od proteklih događaja. Ispod stola odnekud se stvorio Zeljo, taj nepredvidivi borac i megdandžija sa kobasama slasnim i slaninama masnim po tavanima širom sela. Osjetio sam njegov rep kako se motao oko mojih nogu. Krišom mu doturih vruć krompir. On se polakomi da ga zagrize te se oprži i kao oparen izjuri iz kuhinje.

„Ajde ti babina jabuko da se presvučeš i opereš ruke. Ja ću ti usuti još čašu mlijeka, pa ti ovdje lezi na sećiji dok ne zadrijemaš. A đed bi mogao da ti ispriča koju priču prije spavanja.“-baba mi predloži.
Nakon večere đed sjede pored mene.

„Đede jel da da se nismo obrukali?“-upitah ga.
„Ma pusti ti to. Ženska posla. Ko bi se s njima razjasnio i sve objasnio taj se nije rodio.“
„Đede kad opet idemo u lov?“
„Poslušaj ti svoga đedu. Noć je vrijeme kad zvijerad ne spava. Kad lovi i smuca se okolo.“
„A kad je pravo vrijem za lov?“-upitah okreću ći se na stranu i navlačeći ćebe na sebe.
„Jel vidiš ovaj prozor? E sad kad se u njemu pojavi mjesec to je pravo vrijeme. Ne onaj kržljavi i blijedi mjesec. Već onaj ko lopta iz zadruge žut i debeo ko Joka Obrenova. E tad se u lov kreće. Prvo njega da uvatimo da nam sve natenane ispriča o zvjeradima jer ko bi to drugi bolje od njega znao. Nego ti svome đedi lezi i pripazi. Čim on napuni okno, a ti odma do mene. Dotle ću ja već pušku očistiti. Ajde ti diko đedova pokrij se i pripazi na mjesec.“-posavjetova me moj đedo.

Gledao sam za njim. Šešir zabačen na tjeme, jelek pleten bez rukava, svijetla košulja sa džepićem u kojem je držao upaljač  i sametne hlače opasane kajišom kao da se teškom mukom bori da ga zadrži da ga vjetar ne odnese. Laganim koracima odgega na drugi ležaj te uze pribor za brijanje i babin lavor tople vode da se obrije. Gledao sam par trenutaka u njega.

Nakon toga uputih pogled prema prozoru. Treperavo lišće topolino plesalo je na vjetru. Bacajući sjenku na kuću i prozore od mjeseca koji je odnekud jezdio prema našem prozoru.
Ni sam ne znam koliko sam dugo gledao prema prozoru.
A onda.

Mjsec se šeretski nasmiješi i ispuni čitavo prozorsko okno. Gledao sam u njega, a on baraba mi reče.
„Jel istina da se spremaš za lova?“
„Naravno. Večeras idem u lov.“-bio sam odlučan.
„Vrijeme je.“-poče polako da klizi i napušta prozorsko okno.

Nije više bilo vremena za otezanje. Brzo sam se obukao. Otišao sam do đeda da ga budim, a on je hrkao tako da su se crijepovi nakući stresali od toga. Nisam uspio da ga probudim.
„Idem sam.“-naprečac odlučih.

Društvo birano pored mene. Momo magare, Šarov sa svim svojim buvama i ovaj put Ranin mačak Zeljo.
„Idemo odmah. Mjesec je već dobro odmakao.“-požurivao me Momo.
„Valjalo bi poitati pa ga stići prije Crna vrha, jer ako tamo zamakne nema nama do zore povratka.“-potvrdi Šarov stalno se češkajući.
„Da se ide.“-Zeljo nije volio otezanja.

Dali smo se u bezglavi trk za mjesecom.

Stalno je izmicala baraba okrugla. Čas bi se popeo na sjenik. Dočim bi mi do njega stigli on bi se već gnijezdio na vrah topole.
„Sad je naš.“-podviknu Zeljo te se trkom pope na vrh topole.
Istegnu se za još mačiji nokat, ali mjesec šeretski izmaknu te se strmeknu na raskršće na vrh brda.

Šarov se stušti za njim. Jedna za drugom rukama povezane za njim su prašile sve buve i sve dlake. Pogubi se Šarov u tom trku te se izgubi od samog sebe. Potraja to njegovo traženje par trenutaka, pa onda prvo pronađe svoj nos. Njuškajući njime pronađe i ostale dijelove sebe te se još jednom ugrize za rep da se uvjeri da ne sanja.
Bolno jeknu al nastavi potjeri. Na raskršću obasjanom od mjesečine nikoga ne bi.
„Opet umače. Pokazaću ja njemu zube.“- iskezi se i pokaza sve svoje zube te zalaja na njega da se sve seoske mačke od straha popeše na najviši crijep i zagrilše limene pijetlove na njima.

„Eno ga na Crnom Vrhu.“-povika Momo.
Dade se Momo u bezglavi trk, a ja na njemu klatio se kao Džingis Kan jureći stepom. Sa ramena skidoh đedovu pušku.
Pucao sam ko zna koliko puta. Mjesec ni da bekne. Samo se vješto cimao i još više smijao.
Nanišanih još jednom i ništa. Iz džepa izvukoh svoju praćku sa gumom od gaća te opalih posljednji put.
Mjesec se uhvati za grudi i klonu iza Crnog vrha.

„Za njim. Držider ga sad Šarovčino moja hrabra. Idemo Zeljo.“-hrabrio sam hrabru družinu.
Jezdili smo i prašili prema Crnom Vrhu. Za tren oka izbili smo na vrh, ali mjesecu ni traga.
„Eno ga. Eno upao u Japru. Ahaaa. Drž se prikane da te samo međ kandže metnem.“-pojuri Zeljo ubijeđen da je vascijeli mjesec od  sira stvoren.

Za tili čas bili smo na obali Japre, ali do mjeseca nismo mogli. Bezbrižno se brčkao na sred vode.
„Ući ću dole i popiću svu vodu. A onda kad sve popijem naš je.“-Momo predloži te uđe u vodu do koljena.
Svojski se trudio, ali nekog napretka nije bilo.

„Ja ću se popeti na njegova leđa, a Zeljo na moja. Kad se Momo sagne da pije vode neka ga Zeljo samo kandžom zakači i na obalu izvuče.“-predloži Šarov.
Zeljo pristade i učini kako Šarov kaže, ali nokti su parali po mirnoj površini vode, a mjesec ni da bekne.
U tom momentu Momo se sagnu te se Šarov i Zeljo premetnuše preko njegovih leđa te u hladnu vodu bućnuše.

Zeljo se drao kao da ga živa deru. Šarova su napustile i najvjernije buve dok je onako mokar stresao vodu sa dlake. Od silne vod vascijeli sam mokar bio.
Nije više bilo niti jednog razloga da mjesec sad ne uhvatim te i ja u vodu zakoračih. Kako sam se kretao za njim tako je ion bježao od mene. Bio sam sav mokar kao čep. Konačno stavih ga pod kontrolu.
„Sad si moj. Sad si moj  lopužo.“-ponavljao sam.

Lagano drmusanje me prenu.

„Jesi li ružno sanjao, jabuko moja.“-probudi me baba.
U rukama sam stezao jastuk na grudi i držao ga kao da je lopta.
„O sav si mokar. Mora da si nešto strašno sanjao. Ajde diko da se ti meni presvučeš. Daću ja onom tvom ludom đedu po turu kad slijedeći put povede moga dječaka u lov.“-prijetila je baba mome đedu.
Dok sam se presvlačio. Nisam ispuštao jastuk iz ruku.

„Jesi li dobro jabuko moja?“-upita baba.
„Jesam baba.“-ponovo sam legao u krevet.
Ne to nije bio san. Mjesec je bio u mojim rukama.

Šarov je iznenada  i neobjašnjiv za sva vremena ostao bez svojih buva, a Zeljo je u širokom luku obilazio svaku tečnost osim ako nije toplo mlijeko u tanjiru.
Momo se nije promijenio. Nije postao veći magarac nego što je bio. A ja.

Ja sam se samo smješkao. Ja sam ostao vječiti sanjar i lovac pamukova srca.

Pozdravlja Vas mandrak72, prvi mjesečev satelit i ovlašteni izrađivač praćki za nesutrašive pametne glavice.

Advertisements