Srijedom

Nisam bio siguran kako će reagovati na moje pitanje i to me je plašilo. Dugo vremena gradio sam poziciju i birao vrijeme za pitanje koje sam trebao da mu postavim.

„Pričaju da si umro dva puta?
„Pričao sam i ja pa me nisu slušali.“
„Kako onda da znam?“

Slegnuo je ramenima i nastavio svojim putem. Gledao sam ljudsku gromadu koja je umrla dva puta kako teškim koracima pritišće izgažene i neugledne cipele.

Malo sam se raspitivao o njemu od ljudi koji su dugo godina bili bliski sa njim.
„Tačno je to. Ljudi poput njega umiru dugo.“-bile su riječi koje su mi dugo u noć odzvanjale dok sam slušao jastuk kako šuška pod mojom glavom dok mi nemirne misli tjeraju san iz ugodno tople sobe.

Danima sam čekao da ga ponovo vidim. Mjesecima sam čekao samo riječ ili pokret da vidim koji bih prihvatio kao pozivnicu za razgovor. Gledao sam ga iz prikrajka. Nije mnogo razgovarao ni sa drugim ljudima oko sebe. Tek nekolicina njih imala mu je djelimičan pristup. Jednom prilikom sam uhvatio osmjeh na njegovom licu. Reklo bi se nimalo prijatan. Čak šta više bolan. Poput užeta što se ne smije ispustiti zasijeca u bolne prste. Bijele i ukočene.

Sjedio sam u kafani za šankom. Sam. Vrijeme je sporo prolazilo. Negdje iza 21 čas iznenada se na vratima pojavio i pošao je pravo prema meni. Njegov dolazak me toliko zbunio da sam se osjećao kao kakav klinac zatečen u kafani.
Sjeo je pored mene. Obe ruke držao je naslonjene na šank. Veliki dlanovi izgledali su umorno i bez snage. Zbunjen nisam znao šta da činim. Plašio sam se da ga nametanjem teme ne udaljim od sebe. Mjeseci su prošli od našeg zadnjeg razgovora, a znamo se mnogo godina unazad.

Odlučio sam da čekam.
Naručio je kuvano vino. Dlanovima je obuhvatio vruću čašu. Boja kao da mu se vraćala u njih. Nije ih odvajao od vrele čaše. Ja vjerovatno bih.

„Sutra je srijeda i na groblju neće biti žive duše. Ako imaš ikakvog duga na groblju sutra će biti jedan od onih boljih dana za obilazak. Cvijeće i svijeće po volji.“-reče.

Blokirao sam se. Gotovo paralizovan. Poziv na groblje od čovjeka za koga se priča da je umro dva puta.

„Mnogo su mi puta rekli da se ja Boga ne bojim. Bili su u pravu. U njegovoj sam milosti i znam da on misli na mene. Znam da me čuva baš onda kad ja to nisam u stanju i zar da ga se bojim. Znaš ima jedan čovjek koga sam upoznao prije tridesetak godina kad sam počeo zarađivati hljeb radeći u šumi. Dobro se sjećam njegovih riječi.“-zastade.

„Bila je nedjelja. Ljudi oko mene odmarali su tog dana, a ja sam radio. Bio mi je potreban svaki dinar za gnijezdo koje sam gradio. Šuma je bila sablasno pusta. Osjetio sam po prvi put nelagodu kad sam utonuo u njena njedra. Gotovo sablasna tišina disala je uporedo sa mnom. Osjećao sam njen dah na leđima. Kad bih zaustavio disanje tišina je i dalje disala. Hladni znoj oblio me je u trenutku. Košulja mokra od znoja pripila se uz tijelo, a neki strah prijetio je da će natjerati srce da mi pukne. Bio sam mlad i nisam znao za strah do tad.“-brzim pokretom sasuo je pola vrelog napitka u grlo.

Nije se ni smrknuo. Vratio je čašu na stol koju je stiskao prstima koji su prijetili da smrve čašu u paramparčad. Prsti su poprimili blijedu mrtvačku boju. Kuvano vino kao da je ključalo u čaši i isparavalo je miješajući se sa dimom u kafani.

Zastala mi je knedla u grlu. Na njegovom licu jasno se iscrtavao nejasan užas koji je stajao između njega i vina. Prstima je stiskao čašu. Plave žilice na zglobovima prijetile su da prsnu. Jasno se osjećalo kako nešto teško teče njegovim venama koje su se pomjerale kao da su žive i kao da njima ne teče ovozemaljska krv.

„Oplači svako drvo koje srušiš. I nikad ne prestaj da pričaš sa njima i o njima reče mi taj čudni čovjek koga sam samo još jednom sreo na vašaru kad sam kupovao nekoga konja. Nisam bio siguran ali čini mi se da se nije slagao sa mojom kupovinom. Poslije sam ga tražio po vašaru ali kao da je u zemlju propao taj starac koji je uspravno hodao i nosio sasvim obično nedjeljno odijelo sa cvijetom zakačenim za rever kaputa.“

Ponovo je zastao. Laganim pokretom ruke ispio je ostatak vina koje se već sigurno ohladilo. Odgurnuo je čašu od sebe i brzo spustio onemoćale ruke pored sebe. Ustao je. Nije se ni pozdravio. Samo me pogledao.
„Ujutro u šest sati nije rano. Pijevci su već odavno budni.“

Išetao je iz zadimljene kafane. Ostao sam dugo zbunjen onim što mi je rekao. Nije mi bilo mnogo toga jasnog u priči, ali srijeda je bila za nekoliko časova, a ja sam imao materijala da o njemu mislim do zore.

U polusnu začuo sam i pijetle. Bilo je vrijeme da se ustaje. Nekoliko puta sam se zapitao šta mi je sve to trebalo, ali onaj neki crv što čuči u čovjeku i čeprka po onome što ne bi trebao nije mi dao mira.

Nosio je svježe ubrano cvijeće. Na glavi je imao neku čudnu kapu. Deformisan oblik krio je njeno pravo ime. Sa sobom je donio neki neobičan miris koji se mogao samo sresti u stogodišnjim borovim šumama ranim jutrom premrežene kao prst debelom paučinom i tepihom od mahovine i iglica koje se nemilosrdno zabijaju u gole tabane.

„Možda ti ne rekoh već, ali ima jedno mjesto gdje cvijeće raste samo od sebe. Svakodnevno ga pohode mnogi mještani, ubiru najljepše primjerke i odnose na sve strane svijeta, ali slijedećeg jutra ono ponovo cvjeta i buja tokom čitave godine osim u dane kad polja pšenice prekriju nepregledni cvjetovi maka. Zašto je to tako ne mogu ti reći, ali saznaćeš kad za to dođe vrijeme.“
„Cvijeće koje nosiš?“
„Isto onakvo kakvo je onaj čovjek što sam ti o njemu pričao nosio za reverom na vašaru.“
„ A konj? Šta je bilo sa njim u svoj toj priči?“
„Polako i on će doći na red.“

makovi

makovi

Neko vrijeme smo hodali ćutke. Groblje se nalazilo na brdu iznad mjesta. Ogoljeno, osim jedne stare lipe i popločano mnoštvom kao razbacanih hladnih spomenika.

„Srijedom niko ne ide na groblje. Oduvijek je tako od kad znam. Osim ako je sahrana u pitanju, a za moga znanja nije je bilo zadnjih dvadeset i šest godina.“

Sunce je već dobrano izašlo. Groblje je bilo sve bliže. Gotovo da se mogao osjetiti njegov dah, od truleži uvelog cvijeća i jeftinih vijenaca sa crnogoričnim grančicama nabacanih na još svježe humke tako od svijeća razlivenih poput mrlja ukrašenim sitnim pijeskom i uvelim vlatima trave.

Ušao sam u groblje. Instiktivno me put vodio do jedne stare klupe, napola već trule koja se nalazila u hladovini jutarnjeg sunca koje još nije bilo dovoljno jako. Sjeo sam na ono mjesto gdje je klupa najčvršća. Na mjestu gdje su drvene letvice nalijegale na betonske nogare.

Dok sam sjedao primjetih da ga nema. Pogledom sam ga tražio po groblju. Na momenat pomislih da sam trebao njega prvog pustiti da me vodi do pravog mjesta. Zato sam pogledom prelazi po groblju.
Nigdje žive duše. Niti nagovještaja da se nešto događa.
Bio sam zbunjen.
Tišina oko mene stvarala je blagu nelagodu.

„Nije tek tako mogao propasti u zemlju.“-lagano sam se spustio na klupu.

Srce je ludački udaralo. S nelagodom sam se osvrtao oko sebe.
Nigdje nikoga na vidiku.
Zaustavio sam disanje.
Bojao sam se pogledati do sebe na klupu. Strah od mrtvih po prvi put me je uhvatio u svoje kandže.
Podigao sam pogled na spomenik koji se nalazio ispred mene. Gotovo sam vrisnuo.
Skamenjeno sam gledao u njegovu sliku na spomeniku. Usnama sam nevješto sricao njegovo ime.
Protrljao sam oči u nevjerici.
Ime je bilo njegovo kao i slika. Ponovo sam pročitao godinu smrti.
„Dvadeset šest godina. Dvadeset i šest godina.“-ponavljao sam.

Bio sam uplašen. Nisam znao šta uopšte radim na groblju. Osjećao sam tišinu oko sebe, na sebi i u sebi. Čuo sam je kako diše. Klupa poda mnom je glasno trulila. Osjećao sam kako joj odumiru i posljednje niti ovozemaljskog života, snažni miris borove šume niotkuda zapuhnuo je sva moja čula. Hladni talas obuzeo je moje tijelo koje se grčilo i tražilo poslednji štit od hladnoće u prekrštenim rukama i dlanovima kojima sam ludački stiskao svoje nadlaktice opasno prijeteći da ću noktima pokidati mišiće.

Cvijeće na grobu bilo je svježe. Upravo onakvo kakvo je nosio na groblje. Nije bilo u buketu. Bio je to žbun sa mnogo jednoličnog cvijeća. Crvenog kao krv.

Pogledao sam na vrhove svojih cipela. Tragovi sasušena blata kao da su bili stari barem dvadeset i više godina. Pokušavao sam da mrdnem nožnim prstima. Osjećao sam gotovo mokra stopala, poput košulje na leđima.
Lagano sam se povraćao od šoka. Moj prokleti nagon istraživanja i slušanja stavljen je na kušnju kakvu dosad nije imao. Znao sam da mora postojati neki razlog moga prisustva i susreta s njim. Znao sam da mora postojati neka veze cvijeća na grobu i polja prepunih makova cvijeta.

Lagani vjetar donese topliji zrak koji me povrati iz obamrlosti. Jedan mali kovitlac, kao treptaj odnese svu prašinu nakupljenu na cipelama. Nestade i blata. Istog onakvog kakvog donesoh sa jedne sahrane od prije dvadeset godina.

„Dobro jutro.“
Podigoh po prvi put pogled.
Preda mnom stajao je starac sa dobrim držanjem. Na sebi je imao obično nedjeljno odijelo i cvijet okačen za reverom.
Promrmljah nekako odgovor zbunjen velikim obratima i događajima kojima sam bio prisutan.
„Ne mogu reći da me nije poslušao, osim kad je riječ o konju. Nije to bio običan konj. Bio je to vilen konj kakve jašu konjanici bez snova, nekim čudom zalutao ovdje. Ja sam pokušao da ga odgovorim. Nisam se smio miješati. Mislim da me je shavtio, ali nas dvojica nismo se smjeli sresti više od jednom. Znam da me je tražio, ali i ja imam svoja ograničenja. I naš susret svakako je posljednji u nizu.“
„Šta je bilo s konjem?“
„Pogazio ono što se u gnijezdu najviše pazi. Ima već dvadeset šest godina.“
„Danas bi on izgledao kao na slici?“-pokazah pogledom na sliku.
„U pravu si. Bilo je ljeto i pšenica je rodila.“

Pogledah ponovo na sliku. Na slici je bio dječak. Plavokosi dječak gledao je očima negdje daleko. Njegov pogled prolazio je kroz mene kao da i nisam bio tu.

„Zlatno klasje poprimilo je crvenu boju. Krv je nepovratno natopila tlo. Ostalo znaš.“
„A ko si ti?“-uptah.

Odgovora nije bilo. Na glavu je namaknuo istu onu kapu. Deformisanu i bez oblika kojim bih je nazvao pravim imenom. Ovako ko zna šta bi bilo pametno o njoj reći.

Izmješanih osjećanja ustao sam sa klupe. Zbir nevjerovatnih događaja i razgovora bio je iza mene. Na povratku dugo sam mislio o svemu. Dugo nisam želio da pričam o tome. Sve do onoga dana kada do mojih ruku nije došlo pismo bez adrese koje pronađoh u knjizi ostavljenoj u kupeu radničkog voza. Na koricama je pozlaćenim slovima ispisan naslov.

„Makovi“-ponavljao sam nekoliko puta.

Posveta na drugoj stranici dala mi je do znanja da je knjiga upravo za mene.
„Za mene i sve ono što bih postao da nisam dva puta umro.“

Otvorio sam knjigu.
„Sasvim sam siguran da sam prvi put umro jednog vrelog ljeta u zrelom klasju. Drugi put je bilo mnogo lakše. Bilo je mnogo manje krvi. Samo sam želio nekome da ispričam kako šume plaču i kakvi su makovi. Nisu me slušali. Davali bi novac da kupe vrijeme koje meni više ništa nije značilo…….“

Zatvorio sam korice.
Knjigu sam pročitao mnogo godina kasnije. Baš u vrijeme kad mi ono nije ništa značilo. Upravo tada do mene je stigla da je vijest da je čovjek umro. Prvi, drugi ili ko zna koji put. Svejedno. Blato sa sahrane teško da ostane na cipelama dan duže. Bol ostaje zauvijek ma koliko pričali ili ne o njoj.

Pozdravlja Vas mandrak72, nesvrstani akter koji sluša osim što glavom klima.

Advertisements