Ljudi koji jedu dok je vruće

Mislim da je najveće dostignuće civilizacije brzina. Za par sekundi, minuta, sati ili dana može da se ispuni nezamislivo. Trebalo bi da smo sretni. Sve nam je nadohvat ruke. Da li? Da li je uvijek bilo tako?

U maloj kući Mile i Milice, lampa petrolejka žućkastom svjetlošću obasjavala je prostoriju. Milica je ustala oko tri sata toga jutra. Založila je staru peć. Prijatna toplina ispunila je sobu prepunu snova. Petoro njene djece spavalo je čvrstim snom.
Još koliko sinoć njih petoro ostali su dugo sjedeći, pomno prateći pripreme roditelja za daleki put o kome se pričalo već danima. Mnoštvo pitanja morilo je njihove male glave. Potajno su željeli svako za sebe neki neobičan poklon iz tog dalekog Zagreba.
Kakav je to grad tako čudnog imena? U njihovim glavama topografija imena mjesta bila je jednostavana: “ Sutra idemo u bare, da pokosimo travu. Idemo u Ljeskar da nasiječemo konak drva. Moramo pokupiti šljivu na Plećini, da ne propadne. Trebalo bi da okopamo kuruze zarana, znaš kako je žilava zemlja na Đilasovcu“.
Neizvjesnost je grizla i Milu. Sitnije građe, visokog čela, kose začešljane uz glavu, Mile se brijao nad limenim lavorom donesenim iz Ljubije, malog rudarskog mjesta gdje je radio.
Ljubija je mjesto nekih 25 km udaljeno od sela gdje je Mile rođen. Na poslu je bio radnim danima, a onda bi vikendom prepješačio 25 u jednom i na povratku 25 km u drugom smjeru. Onako nizak, natovaren sitnim kućnim potrepštinama, bio im je jedina veza sa nekim novim svijetom. Voljeli su dan kad bi dolazio kući. Još izdaleka bi podviknuo: „Oooo, Dmitreeee, ajde izađider pred mene!“
Od toga momenta u kući bi postalo opsadno stanje. Dmitar kao najstariji sin bio mu je desna ruka. Ostala djeca su bila osnovci. Nestrpljivo bi istrčavali pred oca nastojeći pomoći u nošenju ono malo stvari što od plate može priuštiti. Posebno bi nastojao da umjesto toplog obroka ponekad uzme paštetu ili neku konzervu, koje bi ponio djeci.
Najveće iznenađenje koje im je priredio bio je mali tranzistor na baterije u kožnoj futroli, tako lijepog imena „Slavuj“. Da, bio im je slavuj, ta ptica predivnog glasa koju nikad nisu vidjeli. Tranzistor je bio povod da se kod njih okupi dobar dio sela i rodbine.
Mile bi gotovo ritualno uzeo tranzistor, iz džepa bi izvukao džepni sat, pogledao u njega i potom upalio tranzistor. Grlenim glasom, kao slavuj, novinar Radio Beograda javio bi kako se drug Tito vratio iz posjeta nama bratske i prijateljske zemlje Egipta. Kako je služenje vojnog roka skraćeno na godinu i po. I još mnogo toga.
Nakon toga bi se malo poslušalo muzike, ali toliko da se baterije ne istroše previše.

Mile je bio zabrinut. Ne zbog puta pred njima, no zbog doktorske kontrole na koju je morao ići. Naime Mile je operisan i odstranjen mu je bubreg. Dobro se osjećao, ali bojao se rezultata kontrole stanja drugog bubrega.
Nije to djeci spominjao, samo supruzi Milici, naveče, kad bi se uvjerio da djeca spavaju.
Dok su s večeri posmatrali pripreme i potajno priželjkivali poklon iz dalekog Zagreba, noć je lagano budila snove.
Drago, uvijek gladan i željan svakojake hrane, usnio je da će dobiti kutiju miješanog keksa, ali samo za sebe. Dmitar, stariji sin, uvijek skroman, sanjao je nove kožne cipele. Bilo bi lijepo da ih ima kad bude zbor na Svetog Iliju. Bojana je pak sanjala šarene šnale i ukosnice, koje bi zadjenula u crnu začešljanu kosu i tako išla u školu. Vukosava je za sebe poželjela jednu lijepu šarenu maramu za kosu. Drena je bila još mala i nije razumjela sveukupnu situaciju u kući. Ali kad bi mogla poželjeti, možda bi to bila neka zvečka.

Milica je ustala rano, ispekla jedno pile, pitu sa sirom. Spakovala je malo suve kobasice i slanine, glavicu crvenog luka i malu toplu pogaču. Dug je put, treba izdržati. Sve je to Milica zamotala u nove kuhinjske krpe, koje je dobila za slavu od sestre, i pažljivo složila u torbu naprtanjaču-šarenicu.
„Dmitre, Dmitre! Ustaj, sine! Moramo kretati. Vakat je“, budio je Mile Dmitra.
Mile je uprtio naprtnjaču i zajedno sa Milicom zaronio u mjesečinom obasjano jutro. Ubrzo su dvije siluete utonule u mrak. Još dugo je Dmitar zurio u noć , a onda ušao u kuću, ubacio drvo u vatru, ušuškao braću i sestre, zagasio lampu, pokrio se i pokušao da zaspi. Ali san nije htio na oči. Znao je on kompletnu situaciju oko očevog zdravlja, ali, eto, nije želio da otac zna za to.

Mile i Milica su prepješačili 11 km da bi stigli do voza. Putovali su satima do Zagreba, do doktora i nazad.
Nadomak kuće stigli su slijedećeg dana oko 10 sati ujutru. Kad su u daljini ugledali kuću, Mile zastade.
„Miko, ajd malo da predahnemo. Kad je sve onako dobro prošlo kod doktora. Daj otvoride šarenicu, da prezalogajimo. Valja se. Dok je još vruće.“
Mile nije bio ni svjestan da je rekao nešto o čemu će se dugo još zbijati šala. Od toga dana oni su bili ti koji jedu dok je još vruće. Do dana današnjeg, a i još dugo dugo, jer ću i svojoj djeci ispričati da su moji đed i baba bili upravo ti koji jedu dok je vruće.
Kad usporedim brzinu onda i sada, reći ću samo jedno: brzina je uvijek ista, mogućnosti su različite.
Mojoj babi Milici put u Zagreb učinio se tek kao jedan tren zbog svega onoga što je uz put vidjela i doživjela. Ona je za jedan dan vidjela više novog u ono doba nego što mi sad možemo vidjeti uz svu brzinu koju imamo. Zbog budućnosti koju je vidjela i nije razumjela.

Da li se jelo ohladilo, ne znam, ali znam da ako je đed rekao da je bilo vruće, nemam razloga da mu ne vjerujem.
I sad kad zatvorim oči, sjetim se tople pogače koju je moja baba spremala.
Topla je pogača što je moja supruga za mene danas ispekla. I sutra kad je budem jeo, biće topla jer i ja jedem dok je vruće.
Dok ovo budete čitali, znajte da je ovo još uvijek toplo. Zato polako, smanjite gas, da biste svi stigli na vrijeme.

Advertisements

Trn na usnama – Umjesto oproštaja

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto…“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.

Zbogom Ranko  😦

Pozdravlja vas mandrak72, nestimulisani velosipedist na kotaču. (bapski izraz za bicikl).

Moja Mala Novska Rujiška

U danima kada čvorci navale svom žestinom na najslađe crvene plodove trešanja koje su se danima opirale mojim pogledima na najvišim granama, a poljem zamiriši miris košene trave tad uzmičem svim svojim čulima na jedino mjesto na svijetu gdje vrapci gledaju svoja posla, a riječni rak pozdravi svaki put kad ga sretnem pomalo čineći da izgleda zbunjen i preplašen kao kum Đurine kokoši kad se sjurim biciklom među njih po najvećoj žegi negdje oko Petrovdana.

Tako je bilo i danas.

Mjesto gdje je trava ko tepsija, a ja kosac neumoran pa prkosimo suncu neumornom. Kosilica oštrim sječivom, a ja šeširom i pjesmom. Slamni šešir široka oboda poput prstena Saturnova vješto je namicao hladovinu na moje oči kao oblak kojeg onomad vezah pletenicom upletenom od paučine s tavana kojeg iznenada i bez najave posjetih uoči svetog Ilije. Kako je kosilica svakim pokretom pratila moje kosačke zahtjeve meni ne preosta nište drugo do da glasa pustim sebi za dušu.

„Oj livado rosna travo Javore, Javoreeee,
koj po tebi čuva stado zlato mojeee.
Čuvala ga djevojčica Javore, Javoreee
od sedamnaest godinica zlato moje…“

Pjevušio sam svaku pjesmu koja je imala bilo kakve veze sa košnjom i livadom, a da mi je tog trena pala na pamet.

„Tri livade, tri livade nigdje hlada nema
samo jedna samo jedna ruža kalemljena.
Tu je ružu tu je ružu dragi kalemio
Kalemio, kalemio kad je vojnik bio…“

Otkosi su se nizali jedan za drugim. Gledao sam svoje malo pribježište  kako zajedno sa mnom pjeva  uglas. Podigoh ton tako snažno da skrenuh pogled svoje male posade koja se majala po hladovini čekajući da raspalim roštilj. Nisam se dao smesti te zaturih šešir na potiljak, a kap znoja kao suza kliznu niz sljepočnicu niz vrat te se izgubi negdje u zagrljaju pamučne majice koju nepažnjom naopako obukoh. I nije mi uopšte smetalo. Nije mi smetalo ni par uboda mamaca koji su se čudom čudili da toliki komad sira kosi i pjeva kao kakav pijan svat kad se onako nacvrcan vraća a ljuta gospoja ga drži pod ruku stalno nešto zanovjetajući.

„Doslen ćeš ti mene sramotiti. Šta će prija misliti, u kakvu vamiliju dade dijete. Beno moja benasta. Što ti vazda moraš svakoj dno viđeti.“
„Šta ću kući tako rano.
šta me čeka tamo.
Drage nejma da me čeka
kraj dušeka meka,….“
„Samo se ti sprdaj nesrećo jedna, nestaće i mene.“-prnjkala je i dalje ozlojeđena gospoja, a veseli svat je i dalje izazivački pjevao.

Nasmijao sam se na aluziju i pijana svata, te još jače udarih da se sve prašilo. Kosilica nije izdala, bio sam raspjevan i trijezan. Sve što me opija bilo je u hladovini. Moja ljubav i naši najdraži plodovi.

Na obali rijeke dok čekao sam Slonoroga

U godini naiđu ponekad dani baš onakvi o kakvima sanjamo po čitavu godinu, stalno iščekujući da zakucaju na vrata sa svojim kao med žutim štapom okovanim malim okruglim mesingom, a s ručkom krivudavom baš kao u prosjaka što ne ište milosrđa dok ga zgrčeni prsti grčevito stežu i prebacuju težište svoje muke s jedne na drugu stranu.
Nije me budilo zvono niti obaveza. Oči ne otvorih. Pustih dušu da zaište.
I nije se libila.
„Pođimo do rijeke.“-pozva me rukom.

Za tili čas stajali smo na obali.
„Ne čini ništa. Samo gledaj i slušaj“-reče mi i umiri se.
Gledao sam u rijeku i čekao da vidim.
Mala riječica ranom zorom je jurila. Često bi gubila ravnotežu pa bi se sjurila čas u jednu čas u drugu obalu.
Onako trapava premetala bi se preko sjajnog izglačanog kamena, a zatim kao da uživa plutala na leđima kroz plićak sve dok je mali vir ispod vrbaka ne bi okrenuo oko svoje ose i onako uspaničenu dok bi grcala kao nevješt kupač u plićaku na osami.
„Ha-ha-ha.“-nasmijah se slatko baš kao da gledam malo dijete dok se nespretno premeće po dječijem krevecu.
„Šta se smiješ. To se može svakome desiti.“-prekorijevala me je riječica koju sam zvao svojom.
Nisam ništa odgovorio.
Gledao sam je očima dok je onako sva prgava, stresala sitni pijesak sa sebe koji se taložio baš na onom mjestu gdje sam silazio u rijeku.

„Vidim stigao si. Gdje su tvoji.“-upita me već mnogo boljeg raspoloženja.
„Još spavaju. Nisam želio da ih budim. Rekoh sebi hajde do rijeke. Mislio sam da si još snena, možda zaljubljena. Želio sam da te iznenadim.“-odgovorih joj.
„Ja snena, zaljubljena. Koješta. Ne znaš ti mene.“-prgavica vijugava kroz vrbake i visoke johe durila se.
„Znam, znam.“-volio sam je zadirkivati.
Volio sam njene mane. Njenu sitničavost. Onu hladnoću s kojom me uvijek dočekuje i odbija od sebe. Volio sam one neugodne trenutke dok bi se nastojali pomiriti. Sjediniti.
Pogledom sam milovao sve one virove kojih se više niko nije bojao, vrbake iza kojih odavno nema nemirnog pogleda Stevinog dok iščekuje najveći ulov ikad. Pogled dok bi se oblizivao i na sam pomen ribe.

A iza visokih joha kao dalek san, zaboravljena muzika starog mlina kojeg pohode samo stari umorni pripovjedači i zalutali drekavci umorni od muke svagdašnje tik iza ponoći.
„Hej matori. Ti mene ne vidiš ili se praviš.“-dobro poznati glas riječnog raka javi mi se odnekud.
„Lijevo, još lijevo. Još malo. Jel me sad vidiš.“-navodio je moj zalutali pogled.
„A sad te vidim. Izvini malo sam odlutao.“-pravdao sam se starom poznaniku kojeg upozah još lane.
„Kako živiš. Kako tvoji. Jel malecka porasla.“-interesovao se riječni samotnjak dok je kliještima po vascijeli dan nešto stiskao po dnu.
„Eto, tražim savršeni dan.“-rekoh mu.
„Pa nađe li ga.“-upita me kao s nokta.
„Tražim. Malecka je već porasla. Prepoznala bi te odmah da te vidi.“-odgovorih radoznalom usamljenom momku.
„Traži dalje. Tvoj savršeni dan je samo tvoj i čeka te.“-visoko podignu kliješta i onda nečujno kao podmornica zavuče se pod riječni kamen koji je bio njegov dom.

Pogled mi se zadrža na nečemu što sam primjetio još prije nekoliko dana.
Mala vodena zmija dužine tek nešto preko dvadeset pet cantimetara. Vijugava, tek nešto deblja od malog prsta, sa malom glavom tik iznad vode.
„Siješ strah i nelagodu.“-rekoh joj.
„Živim kao sav ostali svijet. Sa svim svojim dobrim i lošim osobinama.“-odgovori mi.
„Zašto plašiš ljude.“-upitah je.
„Ne plašim ja nikoga. Strah je posljedica poštovanja moje želje da se naši putevi ne ukrste.“-ponavljala mi je riječi od prije nekoliko dana kad sam je prvi put vidio.
Bila je u pravu. Svaki put prije nego bih sišao u rijeku tražio sam njen plićak. Mahnuo bih joj.
„Ja sam gore tek da znaš.“-gledao bih je dok zamiče niz plićak u potrazi za hranom.
„Samo ti svojim putem!“-glas joj se gubio dok je nestajala i stapala se s bojom moje Japrice.

Dok me je hladna Japrica stezala u zagrljaju istjerujući sve nakupljene grčeve iz jedne hladne i snijegom bogate zime negdje na Poganoj Ravni 94-e nisam odustajao od toga da zakoračim u njene virove kojih sam se ne tako davno bojao.
Mnoštvo sitnih i nesigurnih ribica istraživalo je došljaka u papučama koji je tako drsko prekinuo njihovu beskonačnu igru i nadmudrivanje sa zabludjelim insektima, rakovima i riječnim leptirima one sjajne plavičasto zelene boje kakvih nema u devet sela.
Sve je vrvilo od života u riječici koje hita iz Hašana noseći neke nove osmijehe i školjke pune tajni dječijih iskrenih.

Ispod johe u malom brzaku snažnim zamasima pokušavao sam odvratiti Japricu od puta joj iskrivudanog mnoštvom mučnih godina borbe rijeke i polja, seljaka i brazde, kose i trave da opstane i ostane. Bilo je dana kad bi plahovita riječica odnijela sav trud i znoj niz plodna polja gubeći se negdje iza Brestova mosta.
„Nećeš mnogo postići. Ja sam ti ovdje godinama. Bilo je pokušaja, ali svi bi ostali na početnim pozicijama.“-visoka i zavidnih oblina joha mi se obrati zadovoljna valjda stim da je izbjegla mnoge košnje nepovratno.
„Sve dok mi čini zadovoljstvo da se hrvem sa neumornim talasima koji bi se sjurili na najuži dio riječice neću se predavati, a onda kad osjetim umor prepustiću se matici tih nekoliko metara.“-odgovorih mudroj johi kojoj godine nisu dozvoljavale da čini ishitrene poteze.
„Ako ako. Tako sam i pretpostavljala, ali znaš malo uzbuđenja nikad nije naodmet.“-johin glas stapao se za posljednjim zamasima koji su pljuskali po nemirnoj površini vode.
Žal dok sam napuštao hladno ugodni zagrljaj riječice smjenjivala je radost sunca koje je već bilo visoko i iz prikrajka posmatralo kako udišem miris košenog sijena koji se pružao poljem i budio iz laganog sna još uvijek snen i blago okupan od rose koja je netragom nestajala.

„Tata, tata, doručak je na stolu.“-ćerkin glas me je prenuo.
„Mama, mama tata se već kupao mogu li i ja.“-čuo sam glas i nasmijao sam se.
Na vratima sam ugledao tri para sjajnih očiju koji su gledali dok sam se sav mokar približavao kući.
„Kupao si se!“-bilo je to više pitanje nego konstatacija.
„Ma jok tražio sam savršen dan“-rekoh i potrčah kao dječak u meni što bi činio kad bi dobio za sladoled u loptici.

Miris toplih uštipaka, sira i slanine štipao me je za nosnice.
„I jesi li ga našao.“-upita me supruga.
Pogledom punim rijeke kupao sam male kuštrave glavice i umivao tople okice koje su se nevješto krile iza sedefne školjke bisernog osmijeha dok sam pokušavao da pohvatam sve one male zagrljaje koji su kao kruške padali po meni.
Pogledao sam u suprugu. Uvijek volim taj njen osmijeh kojeg neizistavno dječak u meni stalno traži i traži.
Nisam rekao ništa. Moj osmijeh susreo se s njenim.

Savršeni dan još jednom je odškrinuo vrata moga toplog doma.
Čuvaću ga sve one kišne i hladne dane kad jedino dim stidljivo napušta moje carstvo. Sebično ću čuvati svoje carstvo.
Zauvijek.

1614

Jednom davno tri namjernika. Pustolov, ratnik i učitelj zastadoše da prenoće na jednom brdu. Pričali su do dugo u noć. Opčinjeni ljepotom jutra koje se budilo odlučiše da ostanu tu gdje su zanoćili. Zavjetovaše se na bezuvjetno prijateljstvo i istrajnost. Potvrdiše to sitnicama koje su ih obilježavale, zapakovaše u neki stari ćup i pohraniše u zemlju.

Slijedećeg jutra probudiše se. Bijahu pretvoreni u tri prelijepa, vitka mlada hrasta. Raspoređeni kao da štite jedan drugom leđa, bezuvjetno vjerujući jedan u drugog.

Na Svetog Iliju na mjestu gdje su pohranili ćup iznikla je crkva.

Ljudi se sjatiše na mjesto čuda. Vjerovaše da je samo čudo izgradilo crkvu.

Od toga dana na Svetog Iliju pred crkvom se odvijao vašar.

Prolazila su vremena, mijenjali se ljudi i neljudi. Jedni su dolazili drugi odlazili, a njih tri i crkva ostajali su na svome mjestu.

Prije nekih dvadeset i dobar kusur godina i ja sam kao dijete bio tu na vašaru.

Danima prije vašara slušao sam o njemu. Do tada nisam bio na sličnom mjestu, pa je stim i uzbuđenje raslo. posebno me je privlačila lutrija. Maštao sam o dobicima. Čim bih oči sklopio odmotavao bih hartiju u kojoj je bio zamotan dobitak. San bi uvije prestajao onog momenta kad bih trebao da ugledam poklon.

Kao da je juče bilo. Mile, Stevo, Vera i ja. Prašnjavi put vodio je do crkve. Mnoštvo svijeta tiskalo se oko same crkve. Dječurlija se bila zabavljala sa štandovima sa šarenim sitnicama, igračkama. Posebna graja ispunjavala je prostor oko lutrije.

Atmosfera podgrijavana stalnom grajom dostizala je vrhunac.

Položih dinar i duboko zavukoh ruku u kartonsku kutiju, izvukoh zamotuljak i udaljih se od gomile da na miru vidim ono što sam danima očekivao da ugledam, ono što mi je i u snovima bilo je prekinuto.

Grozničavo sam odmotavao poveliki zamotuljak zgužvane hartije da ugledam nagradu.

Danas kad se sjetim svog uzbuđenja oko toga vašara, blago se nasmijem.

Danas me je posao naveo da odem na jedno mjesto, sa kojeg sam otišao pomiješanih osjećaja od prije dvadeset i dobar kusur godina.

Porušeni stubovi ležali su po ledini. Pogled uz padinu pružio mi je pogled na crkvu.

Protekli rat je zauvijek iz prašine izbrisao korake Mile i Steve.

Groblje je bilo pusto. Sav raskoš podignutih nadgrobnih spomenika tužno je odisao ovog jutra.

Pred crkvom su i dalje stajala tri hrasta. Ogromni veliki hrastovi još su se držali. Crkva je obnavljana. Ali sve je bilo prazno.

Stajao sam sam pored crkve. Pokušavao sam da na tlu pronađem tragove svih onih bezbrižnih godina zamotanih i odbačenih u nekoj zgužvanoj hartiji. Nigdje da trag pronađem, da sam nekad bio tu.

Tri velika stara hrasta i dalje u stajala kao i davnih osmadesetih. Napravio sam i krug oko crkve. Od tragova ništa.

Pri ulasku u auto morao sam da skinem ono blato što sam pokupio kraj groblja kad sam prolazio. Isto onakvo kakvo uvijek donesem na cipelama sa sahrane.

Šta je bila želja Mile i Steve tog vrelog avgustovskog dana ne bih mogao ni da naslutim?

Šta je krio njihov zgužvani zamotuljak hartije? Da li im se bar djelić želja ispunio toga dana?

Može li lutrija života da se tako poigra sa životima? Ne znam.

Kvar u knjizi kvarova ili bih to mogao da nazovem knjiga kvarova života pod brojem 1614 bolno me je vratila na meni veoma drage osobe s kojima sam maštao, planirao.

Nisam našao ni djelić tragova da smo nekad bili ovdje. Da li smo i bili?

Možda će neko negdje u kori ili godovima hrasta naći sve naše želje, očekivanja. Možda i ne svejedno. Lutrija života možda je tako htjela.

Možda je i jutros htjela da budem tu.

Moja lutrija izgleda bila je dobitna. Hvala joj.

Prva ljetna kiša

Tišina. Dobrih desetak minuta sve je umuknulo. Pokušavao sam svim silama da otkrijem, izdvojim bilo kakav šum, zvuk ili pokret koji bi mi dali potvrdu da se nalazim baš ovdje gdje oduvjek svoj mir pronalazim. Istezao sam vrat i bezuspješno ćulio uši ali bez uspjeha.

Tišina je osvojila zelenu dolinu. Japrica se povinovala želji prirode da izrazi svoju odlučnost i moć.
Sve je stalo.

Nije mi preostalo ništa drugo do da prihvatim trenutno stanje i sačekam sledeći korak koji je neminovno slijedio.

Danim se iščekivala kiša. Nije bilo više bitno kako će se nazvati. Đurđevadnska, Ivanjdanska ili Petrovska. Prosto je bilo nebitno što je i Petrovdan prošao, što su požnjeveni rekordni prinosi pšenice i što su ambari prepuni žita. Kukuruz je vodio odsudnu bitku sa sušom.

Svaki razgovor u seli počinjao je i završavao sa samo jednom mišlju i gotovo molećivim pogledom u nebo.

„Bože, kako bi valjala sad jedna dobra kiša.“

Ništa više nije bilo u rukama težaka. Sve je bilo vidljivo golim okom po cijeli dan. Nigdje oblačka da izmami zrno nade.

Ni danas nije bilo drugačije. Istina je da se temperatura nevoljno spustila nekoliko stepenika niže na sveopšu radost kako težaka tako i njihova blaga iz staja. Tužno o otegnuto mukanje kao vapaj dopiralo je iz staje. Ovce nisu imale snage ni da toliko učine. Dobro utopljene u svoje vunene odore pratile su hlad, baš kao i ja kad pretoplo obučen u rolku zalutam na kakvu rođendansku žurku.

Ipak sve je slutilo na promjenu, mada se niko od nas više nije usuđivao da to glasno kaže. Više smo bili skloni da svojim pesimizmom i skeptičnošću izazovemo prirodu da učini ono što bi svi mi željeli. Željeli smo pogleda uprtih u nebo još jedan hepiend i još jednu pobjedu prirode i svih nas za jesen i zimu što neumitno dolazi.

Kolona automobila nakićena pjesmom, mladošću i zastavama išla je prema novom izazovu. Uprkos nedaćama i svim problemima život je išao dalje. Dvoje mladih zavjetovanih na vječnu ljubav čekao je još samo opštinski potpis i zakletva pred Bogom sa krunama na glavi i vezanim rukama vezenim peškirom u pratnji kumova da postanu jedno.
Pogledom ispratih kolonu.
Priroda je rekla svoje. Ostalo je na nama.

Kao probuđeni glasovi iz doline polako su još jednom ispunili svoj dio emisije emitovane tog 21. jula 2012.godine na talasima Male Novske Rujiške.
Na istim tim talasima u snove su zaplovile tri male glavice koje poljubih po stotinu puta prije nego odgovorih na svako njihovo pitanje.
Zagrljeni i umorni, umotani pod toplim ćebetom ispraćali smo još jedan dan na terasi. Sjedili smo do dugo u noć

Nepunih kilometar od nas odjekivala je pjesma i zdravice umornih svatova i mladih supružnika. Poželismo im sve ono što i sami živimo.

Ljubav.
Potomstvo.
I razumijevanje.
Sve ostalo je sreća.

I onda kad je već umor prekoračio prag i zasjeo u društvu ugodnom kao nagrada za strpljenje stigla je prva ljetna kiša.
Isprva gotovo s nevjericom brojasmo kapi na terasi. Laganim tempom kao treningu zagrijavanja intenzitet se postepeno pojačavao. Sve to nas u momentu rasani.

Spustili smo se bosim stopalima na travu koja je žedno pila prve kišne kapi i snažno obuhvatih svoju ljepšu polovinu oko struka i snažno je okrenuh nekoliko puta. Kao na ringišpilu svuda oko nas smjenjivale su se sijalice namigivalice i obasjavale lica koja koja su umivale kišne kapi.

ples na kiši

ples na kiši

Mrak.
Nestade svega.

Nisu mi bile potrebne smjernice gdje da spustim otisak poljupca na meke usne. Bile su tačno ondje gdje sam ih i očekivao. Za dužinu trepavica ispred mene.
Snažan bljesak i zaglušujuća grmljavina zaglušiše sva naša čula i nakon toga kao da se provalio oblak te snažan pljusak zasu umornu planetu koja je imala svoj Podgrmeč i u njemu nas.

„Danas majko ženiš svoga sina….“- nadjačavali su svati nedaću izazvanu nestankom struje i zaglušujućom grmljavinom.

Nasmijali smo se svemu tome i mokri do kože utrčali smo u kuću.
Noć je sakrila sve naše poljupce.
Pala je prva ljetna kiša.
Kukuruzi su dobili još jednu šansu. Novi dan okupan radosno je dočekao prvo svitanje.
Do sledeće kiše život ide dalje.

Pozdravlja Vas mandrak72, kakav takav čovjek u kišnom mantilu i kratkim pantalonama na tregere plave boje.

Začešljana mlada

Mogao bih se zakleti da je san svakog alhemičara počinjao od slike koju vidjeh dok se još uvijek snen izvukoh iz postelje i prosuh pogled po livadi kao čašu vode za sreću. Omamljen čarolijom znanom samo rijetkim alhemičarima spazih tren gdje se srebro polako pretapalo u zlato. Zatečen tom slikom nijemo zastadoh te nekoliko puta protrljah oči u nevjerici žmirkao sam ko kuma Jovana kad je neko pripita da joj pogleda u šolju.
Slika se polako mijenjala. Kao da je neko nevidljiv skidao providni srebreni prekrivač iznad naslaga zlata pokošenog u svim pravcima i razbacanog tokom jučerašnjeg sušenja. Fokusirah pogled podno bare gdje Japrica najsnažnije huči zbog mnoštva granja što nanešenog što neodgovorno odbačenog kao da portestvuje i prijeti svojom ukroćenom silinom.

„Vidjećete vi. Već s jeseni zbog ovog.“- dok se s mukom probijala i prevrtala niz vještačku prepreku stvarajući privid snage svojom bukom.

Nigdje nikoga. Osim starog komšijskog mačka što oprezno korača međ poslednjim orošenim vlatima kao kakav revizor zavlačeći svoju njuškicu malo tamo, malo vamo vršeći poslednji pregled pred kupljenje.

„Mmmmmmm, doooooobro.“- dajući akcent na prvo „o“ u riječi dobro otežući ga kako kajmak Mrkuljin međ zubima i brkovima unaprijed se radujući svim onim porcijama ukusna mlijeka i kajmaka koje znano i neznano proba i brk omrsi.

Nasmijah se riječima ovog iskusna revizora i nemadoh niti jedan valjan razlog da mu ne povjerujem i uputim kritiku na tako iskreno iznešeno mišljenje. Još neko vrijeme gledao sam za njim dok se znalački provlačio kroz kao more uzburkane talase sijena koje se još kočoperilo kako bi zauzelo što bolji položaj da ukupi sunca za zimu. Čas bi nestajao, čas se zatim ponovo pojavljivao. Nekako kao podmornica njegov savijeni rep poput periskopa nemirno iznad površine uzburkana mora tražio je nešto. I sve tako dok se jednom nije izvio takvom hitrinom i gipkošću poput najvještijeg delfina i zaronio u talase pred sobom. Nije potrajalo. Par trenutaka kasnije već je kaskao u pravcu kuće noseći plijen u zubima tobož strogo koreći ga.

„Ti, protuvo jedna. Namjesto da se smucaš oko špajza ti ovamo, eeeee. Oćeš da mi ukvariš sijeno barabo jedna. Razgovaraćemo mi sad malo nasamo. Jel znaš?“

Nisam imao šta dodati niti oduzeti. Svoj posao radio je kao i dosad uvijek savjesno i pedantno baš kao što umije svaki iole pošten mačak.

Latih se vila i grabalja čim se nevidljivi srebreni plašt izgubio u pravcu Štekovića tukova, nakrivih šešir i zaustih da zapjevam. Nije da se ponavljam, al uvijek mi nekako dođe samo jedna pjesma kad su livade i otkosi u pitanju, te se na nju bacim s takvom ozbiljnošću kao da je snimam za arhivu Radio Beograda, pa izvijam i izmotavam još neizvučene note i tonove.

„Oj livado, rosana travo, javore, javore……“

Čini mi se da nisam došao niti do „čuvala ga djevojčica,…“ već ugledah svoju djevojčicu kako sa terase poziva na doručak. Nije morala ni da mi kaže ništa, sa njegog osmjeha uvijek mogu da pročitam kompletan meni sa svim. Do deserta.
Nisam se ni osvrnuo na količinu urađena posla. Bilo ga je. Kao i onoga koji me je tek čekao. Bučno sam ispuštao vazduh dok sam se prepunim dlanovima hladne vode umivao kojom me je iz limene šolje polivala zauvjek moja „djevojčica od sedamnaest godinica javore, javore…“.
Dok sam tamanio zalogaje sa svim onim meni dragim ukusima pogledom sam plovio po svemu onome do čega je dopirao moj pogled. Zastadoh na jedrima. Vjetar se poigravao sa štrikom i jedrima na njemu. Posmatrao sam djelić po djelić poznate mi garderobe. Katarinin. Ona mi je najstarija. Moje oko i moja prva suza. Do nje Anine stvari. Ona mi je srednja. Moje sunce i moja hrabrost. A nikako na kraju i Jelenine odjevne kombinacije. Ona mi je najmlađa. Moj osmijeh i najnoviji bukvar.

Dok sam klizio niz pučinu zastadoh na dva bademasta oka koja nisu skidala pogled sa mene. Ispod njih još jednom spazih osmjeh. Govorio je više od hiljadu slika i riječi. Zbog toga ga i dalje ljubim i volim. Gledam u nju, moju ljubu voljenu. Talasi crne kose hrabro su prkosili vjetru koji je na momenat poželio da je samo njen. Da je miluje. Ljubi.

„Neće moći!“- ispružih se preko stola te poljubih je.

Nisam ni trebao da gledam. Znao sam. Uvijek je tako. Ponesem je na trepavicama i kad god poželim samo trepnem. Pored mene je. Zajedno smo još neko vrijeme gledali dok su prvi otkosi nestajali u čeljustima metalne naprave koja je gutala živo sijeno i bljuvala pravougaone kocke svezane i nausmično razbacane po livadi.

„Vrijeme je.“-ustadoh.

Snažni zamasi grabljama davali su rezultate. Sa svakim pokretom moja Marčetska bara bivala je sve ljepša i ljepša. Sređivala se i kinđurila ta stara cura. Neudavača. Koja je kod nas bila preko četrdeset godina i neprepisana jedan kroz jedan. Od Marčeta kupljena i Marčetska ostala. Nerijetko samo Mačeska valjda zbog onog izostavljenog „r“ koje se mora jezikom umornim i od vrućine skupljenim kotrljati niz žedno grlo i onog „t“ kao težački, teškog ali opet milog života u čiju se odbranu ovaj narod uvijek znao odazvati nepotkupljiv slatkim obećanjima i obmanama.

„Oj đede međede
tebe niko nećede,
samo moja baka
pođe za ludaka….“

Smijuljio sam se šaljivim stihovima tetkovim dok je na krilu držao moju Jelenu. Gledao sam za traktorom i balirkom koja je vještom rukom vođena radila veliki posao. Baš kao što je bio i njen vlasnik Željko V. ljudina od stotinu i još mnogo kila koja je gle čuda žeđ i glad samo jogurtom gasila. Stoga se još manje čudim onoj nenajavljenoj inspekciji komšijskog mačka.

Dobro se dobrim vraća.

Mačeska bara još jednom je sinula. Ta vječita cura koja više nije na prodaju. Njene otkose zlatne kose spremili smo za zimu. Umijeće to mliječna sprava da vrati. Sve ono ukupljeno sunce koje je još sinoć peklo i na najmanji dodir kao rukom odnijeće potoci mlijeka i brda sira. Sve ono što ostane pamtiću i nosiću u sebi baš kao što sinoć reče moja Ana.

„Nikad neću zaboraviti…“- sa smiješkom je nabrajala moja osica.

Dokolica

Dokolica

Pozdravlja Vas mandrak72, s pogledom što puca na sam vrh topole od vrha pa na dole.

Do susreta je ipak došlo

Niko nije trebao da mi kaže kad je vrijeme spavati niti ustajati. Oni dani u godini kad je najmanje važno da li ću ustati uz prve jutarnje sunčeve zrake ili kad sat uveliko odbija podne kao što i ja odbijam da gledam na njega i dijelim dionice dana na mehaničke sekunde i minute, zbrajajući preostale sate do povratka. One dane kad je isto toliko nevažno da li je ton sa TV-a previše glasan u kasno doba zbog komšija koji imaju malu djecu ili kad su pijevci ostali do dugo slušajući kako nas dvoje pričamo do duboko u noć prijeteći da prespavaju i svojim kukurijekanjem ne probude vrijedne domaćine koji su uvelike odbijali prve snove.

Bitni su oni trenutci koje pamtimo i nosimo kao amajliju do kraja života. Koji nas krijepe i daju snage da izdržimo sve one hladne dane i one odluke koje nesumnjivo utiču na vrijeme koje dolazi.

Usnule glavice kao tri glavice kupusa nemirno su se okretale dok su i poslednji tragovi sparine lijeno napuštali naše male i ugodne odaje. Grmeč je uvijek znao kako sa sparinom koja po cijeli dan pritišće kao najveća i doživotna kazna bez svjetla na kraju tunela. Čuvao je taj gorostats svoju neumornu čeljad što se po vascijeli dan neumorno nosi sa teškim radom i velikim vrućinama, te ih je talasima svježa i hladna zraka ljuljuškao kao na talasima kakva prekookeanska broda i bodrio u njihovim snovima.
Znao je on za njihove snove i tajne. Taj neumorni noćobdija i jatak u nevolji kako zvjeradima tako i  duši krštenoj.

Još uvijek topal kamen na terasi mamio je moja bosa stopala da se zapute put kakve neviđene avanture kojoj bi svjedoci bili noć, zvijezde i mjesec ta lola matora nakrivljena kao kakva baraba zavaljena u seoskoj mehani. Taj škakljivi osjećaj odveo je mnoge znane i neznane i bijeli svijet kojima ni tamo nije dao mira te ih lomio i kršio da se vrate kao onomad sa kolonizacije u ravna vojvođanska prostranstva. Noseći tek po neku sitnicu ili neku riječ koju će po milion puta ponavljati čim se kakav razgovor o bijelom svijetu povede.

„Krtola, kažem krtola zovu krompir. Eh krtola, ko naša krtica, valjda što ga treba iz zemlje izroviti. Nije taj švapski težak, samo ište leđa i snage, a ja ti nisam bio za to.“-ponavljao je po ko zna koji put Luka, vremešna starina, koji ni sam nije znao koliko godina ima. Vješto se vadio da je rođen u kakvom zbjegu, kao da je bio jedan jedini zbjeg, a ne da im se ni broja ne zna.

Svježi zapadnjak hladio je moju vrelu glavu koja je još uvijek pod dojmom zalaska sunca i gašenja protekla dana bila blago zabačena na naslon od grubo rađene jelove klupe. Baš tamo iznad Vučenskih kuća gdje je sad možda snivao i moj ratni drug Duško. Vedra momčina uvijek spremna na šalu. Umio je taj šišati. Nije ga bilo u bataljonu, eto takav je to čovjek bio.
Osmjehnuh se.

„Zamisli.“-obratih se mojoj ljepšoj polovini.
„Eto naprimjer, neko je umjetnik na ovaj ili onaj način. Slikar uzme četkicu i nacrta ono što vidi. Zaledi sliku i generacije poslije njega godinama vide i iščuđavaju se onome što je on u tom trenu vidio i na platno prenio a kao da to nisu nikad vidjeli. Sve stane. I vrijeme i starost. Rijeke stanu i kao da čekaju znak da im neko da da ponovo poteku i nastave svoju priču. Portretisani muči, ćuti, ne bi reko sad će progovoriti, ali avaj. Ne rastu mu ni dlake. Na slikama sve stane. A moj Dule uzme kakve makaze i uredi i najčupaviju glavu  kakva samo može biti grmečka, baš ko što Marko pokosi našu Marčetsku baru i mi je sutra grabljamo ograbimo, a ona sine i bljesne ko kakav mladoženja pred zakazanu svadbu. Namah se učini da to nije onaj glavonja, da je sve to samo san. Eto i nemoj ti reći da moj Dule nije umjetnik. Kad bi kojim slučajem obrnuli stvar pa da slike nastave da stare, da na njima poćnu da rastu dlake, a likovi stare zajedno sa svojim tvorcem, pa ko bi se na njih još osvrnuo, a moj Dule ništa ne prigovara već iznova vaje i od ćoškaste glave izvlači maksimum, kao za kakvu izložbu. Za džeparac.“
„Kad je već riječ o šišanju, gdje je tu mjesto ježu?“-upita me moja draga.
„Ne znam i ne bih mogao da ga zamislim gologlava.“-odvratih.
„Ako već ne znaš, onda imaš mogućnost da ga sam priupitaš.“-pokaza mi rukom na klupko koje je pod okriljem noći strugalo uz ledinu.
„Dobro kažeš.“-sjurih se u mrak za njim.

Kad je primjetio da sam se zaputio za njim, pomirljivo je stao.
Gledao sam u zadihanog lovca ispred sebe. I sam sam izgubio dah od trke za njim.

„Nisi imao namjeru da mi se javiš.“-upitah.
„Nisam ni bio upoznat da ovako kasno primaš goste.“-odvrati.
„U pravu si. Kad je pravo vrijeme za šišanje ježeva?“
„Svakodnevno, no ja to ne bih tako nazvao. Prije bi to nazvao ličnom higijenom i poslovnošću. U našem zanatu od presudna je značaja oštrina bodlji. Uvjeren sam da ni sam nikad nisi vidio čupava i neuredna ježa. Priroda čini mnogo više od onoga što misliš da je uređeno ljudskim zakonima, navikama i nepisanim pravilima. U shvatanju je razlika.“-reče mi.
„Jel može jedna slika?“-pokazah mu fotoaparat.
„Samo da popravim zurku.“-nasmiješi se i prihvati poziv.

Nakon fotografisanja mahnuh mu.

„Sad idem. Ne zamjeri, vrijeme ne mjerim na minute, već na vrijeme za lov i za odmor. Za odmor sam podaleko od kuće, a do zore nije daleko. Do susreta negdje mora doći. Laku noć.“
„Mnogo sreće u lovu ti želim.“

Susret

Susret

Bio je u pravu. Nagoni lovca umnogome se razlikuju od nagona koji nas vode. Mnoge od njih podredili smo nekim luksuzima, nebitnim i manje bitnim stvarima.

Baš tako. Rađao se novi dan, a s njim i pijetli obznaniše svijetu taj sveti čin. Nije me uopšte zabrinjavao posao koji me je čekao. Lagana drhtavica prostruji tijelom te zijevnuh. Slatki umor navlačio je san na moje oči. Nisam brinuo zbog toga. Prepustih se prirodi koja je stvari regulisala jednostavnim i praktičnim stvarima.

„Nije svanulo dok ne svane i sunce ne grane.“

Zadovoljno se zavukoh pod pokrivač. Utonuh u san. Negdje daleko u meni još dugo su odzvanjali stihovi jedne stare pjesme kojoj ne odolih.

„Oj livado, rosna travo, javore…“

Da, rosna trava. Ne kupi se rosna trava niti rosna glava začešljava.Pa tako ni Marčetska bara koja je nestrpljivo čekala svoj termin za uređenje. Nije čekala na minute ni sate. Nije više čekala ni na one dane.

Čekala je na rosu. Da ode.
Tiho i iznenada kako je i došla.

Pozdravlja Vas mandrak72, orošeni i nedopečeni ojkač i vrbova svirala.

Do susreta nije došlo

One rijetke dane u godini kad glavu ne punim svakodnevnim glupostima provodio sam sa sobom i svojim najmilijim. Možda činjenica da sam sebe stavio na prvo mjesto može pogrešno da navede čitaoca na moj sebičluk, ali istina je sasvim druga.

Tih dana prvenstveno puštam svijet da teče onako kako samo on zna, a ja mu se nimalo ne protivim niti suprotstavljam.

A sve počinje ujutro. Pakovanje mnoštva potrebnih i nepotrebnih stvari u gepek Chevrolet Lacetti-ja oduzima mi najviše vremena. Nedostatak prostora uvijek je dio problema višečlanih porodica kakva je moja. Često šetajući ili u kupovini kad je moja porodica u punom sastavu izazivamo mnoštvo upitnih pogleda. Čitam na njihovim licima nevjericu. Pitanje. Pobogu zar u ovakvim vremenima?
A ja. Ja ponosan na njih kao soko na svoje sokolove koji lepršaju po prvi put i polako traže svoje mjesto na nebu. Ne odgovaram na njihovo pitanje. Na njihov zbunjeni pogled, samo podignem glavu i ne skidam osmjeh dok gledam tri male glavice kako se okreću kako  nijedna planeta nikad nije. U svim smjerovima.

Polaganom vožnjom krivudavim podgrmečkim putevima za nekih pola sata primjećujem obrise moje Male Novske Rujiške. Pitomo selo u koje se spuštamo krivudavim asvaltnim putem dočekuje me s radošću. Nisam nikad nisam pronašao otkud ta hemija međa nama. Odustao sam onog momenta kad se i moja ljepša polovina zaljubila do kosti u selo.

Vijugava prgavica Japrica mamila me je godinama dok se nisam usudio da poželim da svoje mjesto pronađem baš tu na obalama jošikom obrasle rječice. Mada znamo se dugo, tridesetak i kusur godina ta ledena lajavica uvijek me dočeka sa šeretskim osmjehom koji čuva za mene. Za moje najdraže.

Baš tu. Izgradih moje pribježište. Od posla, od komšija koji brinu moje brige, od svih onih koji nikad neće pročitati ove moje redove, a samo da znaju. Baš oni koji su čitali ono što napisah samo da bi vidjeli šta rekoh o njima, o njihovom pokušaju da bezuspješno prepoznaju neke likove za koje mogu da se zakunu glavom da znaju o kome je riječ, pa makar…

Japrica, Mala Novska Rujiška

Japrica, Mala Novska Rujiška

Baš tu, pored prgavice. Uvijek hladne i kad juli ožeže i okrene kolo na šesticu od ranog jutra odlučih da pronađem svoj mir. Svoju akumulatorsku stanicu za punjenje sivih ćelija.

Izdaleka primjetih krov pod koje sam skrio sve one moje dječačke snove dok sam na terasi ležao sklupčan ispod golemog nebeskog svoda. Milioni zvijezda poklopile su moj čamac od starog ćebeta koje skupih u krajevima na terasi moga mora u ulici Prve krajiške brigade na broju 62. Baš na onom mjestu odakle sam najbliži zvjezdama bio tih davnih godina.

Imao sam svoju luku. Zlatno žutu, od sijena suha kao duvan čekala je da dođem i pristanem. Bezuslovno zarobljen pristajem na sunce što peče pod šeširom naoružan vilama opijen mirisom koje kozmetička industrija ne poznaje zaputih se redovima koje kosilica napravi po svim onim metrima kvadratnim kojim geometri iskazuju mjere koje bih mnogo lakše iskazao osmjehom i riječima koje mi padnu na pamet kad me neko pita za moju Rujišku.

Kao kakav nepromišljen vitez jurišao sam na najviše kule sijena prevrćući otkose da poprime zlatnu boju prije negoli dođu po njega. U šorcu i papučama prkosih suncu i zadrijemalom gmizavcu koji me je možda negdje pod nekim otkosom čekao da me uplaši i prepadne da bi kasnije pričao svojim najmlađim kako je jedan kao sirac bijel podvrisnuo i dao se u bijeg tako da se sam nogama u dupe bijelo tukao. Kao da  nije znao da sam na razgovor uvijek spreman i voljan, ma šta sugovornik o svemu tome mislio.
Nisam se dao. Tražio sam, iznova prevrtao novi otkos sa samo jednom željom i sa jednim pitanjem.

„Hoće li ljeto u Podgrmeč ikako?“

Dok sam tražio grašci slanog znoja sa čela peckali su oči. Jednom rukom brisah znoj. Koračao sam hitro, vještim manevrima izbjegavao ose, mamce i druge ljute neprijatelje kosibaša i onih što njihovu muku suše i kupe u plastove koji kao naherene kuće noćevaju i obnoć čuvaju selo od drekavaca i aveti što se motaju pored davno opustjele vodenice čiji klepet vodenog kola odavno ne odzvanja selom.

Jedan bolni ubod u nadlakticu ponovo me prenu te se osvrnuh na obada tog najdosadnijeg stoci i ljudima nedokaznog insekta koji neumoljivo zariva svoju slamku za kap krvi.

„Ne dam ti, ne dam ni kapi beštijo.“-odvalih ga dlanom.

Nisam ga ubio ali sam mu svakako dao do znanja, da nisam stoka iako repa nemam. Gledao sam još par trenutaka dok je dolazio sebi i izgubio se negdje prema Crnom vrhu ošamućeno šarajući letom. Sjetih se Bože. Priprosta čovjeka sa sela koji je radio sa mnom u firmi kako se po odlasku na more odmah pohvalio prvom prilikom na pitanje kako mu je. Odgovorio je

„Dobro. Bogu hvala, nema obada.“

„Hehe.“- smijuljio sam se na njegove riječi koje nisu bile nimalo bezazlene kao što se na prvi mah može učiniti. U njima bijaše mnogo toga što vrijedni narod podgrmečki zna. Gdje nema obada nema ni teškog rada, nema ni stoke.

U tom razmišljanju posao je priveden kraju. Zvuci kosilica, traktora i zaprega koji su neumorno vukli zlatne vlati trave u spremišta odakle će prkositi hladnoj zimi kad januar stegne kajiš u najnižu rupicu na kajišu termometra na sveopštu dobrobit stočnog fonda sa ove strane Podgrmeča.
Jasno se vidjelo ljeto na svakoj vlati koja je kao nemiran čuperak vijorila na rijetkom povjetarcu donoseći dašak svježine na znojem orošeno tijelo.

Do susreta nije došlo. Nije mi ni potreban kalendar da na njemu pročitam onaj slatki umor i zadovoljstvo koje donosi saznanje, da je odnešena još jedna pobjeda. Još jedna bezbrižna zima za svo ono blago što nehajno žvaće slatke vlati trave u toplim štalama izdašno uzvraćajući potocima mlijeka i sirom. Tim Božijim darom i mirođijom uz svaku zakusku.
Nije mi ni trebao odgovor niti susret koji se svakako trebao dogoditi, a nije. Možda samo razgovor. Čisto javljanje, ono komšijsko.

„Zdravo komšija. Samo da kažem da sam stigao, a ti vidi da se ako Bog da ne vidimo ovo dana. Ne zbog mene. Više zbog djece.“
„Naravno komšija. Do neviđenja.“
„Do neviđenja i tebi.“

Ljeto je stiglo u Podgrmeč. Preplanuli ten svu noć me je podsjećao na to. Pored toga svježa noć i dalje je tražila pokrivač.
Stigao sam i ja u Podgrmeč.

Pozdravlja Vas mandrak72, preplanuli vitez u iščekivanju sledećeg susreta i razgovora za nauk.

Nakremane cipele

„Nisu ti moj sine svake cipele iste. Jest da mogu na svaku nogu, ali luda glava cipelama ne valja.“-zastade đed na momenat.
„Kako đede?“
„Vidjećeš ti to mnogo prije nego spremiš cipele za puta.“-zagonetno reče đed.
„Đavo mu babu zajašio đe se zagubi, sad je bila tu.“-uspremeta se đed premećući po džepovima od braon jeleka sa svilenim leđima smrskanim tek nešto više iznad kajiša.
„Šta to tražiš đede?“
„Ne znam. Kad bih znao ne bih tražio.“-pomiri se s tom činjenicom te ponovo sjede na neki hrastov panj koji se nije dao pocijepati već sav nekakav kržljav, čvornovat pružao je otpor tupoj sjekiri do prije nekoliko trenutaka. I tako već par godina.

Nekako sav naheren kao kućerak stajao je panj, sav iskrzan ko frizura moga đeda koja je virila ispod šešira sa svilenom trakom i mašnom sa strane.
Kao snijeg bijela košulja, naslućivala je oslabjelo staračko tijelo koje je kajiš teškom mukom držao za široke crne sametne pantalone koje su prijetile da svakog časa pobjegnu sa vjetrićem koji je stalno obigravao oko nas ispod stare jabuke.

Gledao sam u njegova stopala. Opasana crnim gumenim opancima koji su stezali grube suknene čarape oko stopala.
„Đede zašto ti ne nosiš nikada cipele?“
„Nosim. Nosim samo sad mi nisu potrebne.“
„Jel zato što ih čuvaš? Ljepše su od opanaka.“
„Vidiš sad. Ja sam se silna svijeta naputovao. Napješačio. I dan danas kad obujem cipele osjetim onu istu ludu želju da pođem u svijet. A đe ću jadan ovako star i nemoćan. Ne dam da me navuku na to.“-ponovo se uspremeta tražeći nešto po džepovima.

Iz unutrašnjeg džepa izvadi mali sjajni nožić te ga rasklopi. Pogleda oko sebe pogledom nešto tražeći.
„Dodaj der mi tu crvenu jabučicu.“-prstom mi pokaza na sitnu neuglednu jabučicu koja je ležala na par koraka od mene.
Jabuka se za tren posla našla u njegovim rukama.
„Vidiš, kakva je mala i neugledna.“-već ju je nožićem gulio dok se kora odmotavala kao klupko vune pored babe na kauču dok bi vještim rukama plela čarape sa pet igala.
„Evo. Već sad izgleda ljepše. Jel da. Probaj sad.“-dodade mi jednu krišku držeći je na oštrici noža.
Brzo sam je pojeo. Bila je slatka. Ukusna. Đed mi je dodao još krišku koju sam smazao takvom brzinom da bi mi pozavidio i Šarov ta lijenčina svjetska kome je brzina jedino imala smisla kad bi klapnuo ustima gotovo živu gutajući piletinu koju bih mu bacio ostalu od ručka.
„Jel slatka?“-upita.
„Jest. Slatka je ko banana.“
„To ti je ona ista, kržljava i neugledna jabuka.“-završi.

Dlanom obrisa sječivo noža, preklopi ga i nožić se izgubi u unutrašnjem džepiću.
U njegovim rukama stvori se duvankesa. Bilo je vrijeme da se izgubim.
Utrčao sam u kuću.
Baba je bila u sobi. Iz ormara je vadila posteljinu.

„Ajde babina jabuko. Imam ja nešto ovdje za tebe.“-pozva me baba.
„Jel čokoladu?“
„Na.“- sa ormara mi dohvati par ugnjilih krušaka.
Pogled mi pade na đedove cipele. Jednostavne crne muške cipele stajale su na ormaru.

Jednostavne kožne cipele stajale su stalno na ormaru. Otkad znam za sebe znam za njih na ormaru. Rijetke su bile prilike da sam viđao đeda u njima. I pored toga baba ih je svake subote skidala sa ormara i gotovo pobožno gledala u njih kao u ikonu Svetog Tome koja je stajala na zidu pored ormara. Uzimala je i svoje cipele gotovo identične đedovim i četkom bi ih očistila i kremom namazala.
„Ako, ako Miko. Samo ti njih nakremaj. Nikad ne znaš kad će zatrebati.“-đed se majao po dvorištu ali mu nije promaklo da baba sređuje cipele.
Pored đedovih cipela pažnju mi je privlačio veliki drveni sanduk koji je uvijek stajao pored đedova uzglavlja. Rijetki su bili slučajevi kad bih vidio da đed otvara sanduk te mi je stoga bio još interesantniji. Nisam znao šta je unutra. Naslućivao sam da je njegova britvica za brijanje, ogledalce, šaren češalj i male makazice za štucovanje brkova.

Sjetih se đedovih priča o putovanjima pa sam pomislio da u sanduku ima svakojakih bogatstava i neobičnih i ko zna kakvih sitnica.

Nepunu godinu nakon toga na vrata moje kuće banu đed. Zgrčenim prstima držao je šaren štap ko sam đavo kojim se naslanjao na zemlju da se ne izmakne.
Nosio je cipele.
Nakremane.

„Dođider ti svome đedu. Evo daće tebi đedo jednu crvenku pa ti sebi štogođice kupi na volju.“-zgrabih crvenku te poput vihora izgubih se na vratima ne čuvši dok su mi govorili da ne trčim da ću se nagrditi tako trčeći.
Đed je dugo vremena ostao sa ocem ozbiljno pričajući.
Onda su zajedno laganim koracima otišli niz ulicu.
Posmatrao sam đeda dok odlazi teškim korakom. Poguren i još nekako sitniji gubio se iz vidika.

Negdje pred Božić zajedno s ocem stigao sam na selo. Snijeg je okovao živice, istanjio puteve i tek rijetke stazice tek proprćene. Autobus nije išao pravo u selo, već nekih pet kilometara prije sela ostavljao je putnike.
„Ljudi dalje se ne može. Božja volja.“-slijegao je ramenima vozač autobusa.
Đed je ležao na postelji. Bio je islabio. Upali obrazi učinili su da se njegov glas slabije čuje. Trebala je posebna pažnja da se razumiju njegove riječi. Nije mnogo pričao, ali me je zato dugo držao  za ruke.
Otac nije mnogo govorio. Palio je cigaretu za cigaretom. Kutija „upitnika“ ubrzo je bila prazna.

Bila je subota. Snijeg nije prestajao da pada.
„Bogami neće ni sutra autobus u selo.“-đed prozbori.
„Ajde ti mene obrij. Meni se ruke tresu i nemam snage.“-reče mome ocu.
Otac se odmah dade na posao. Oči su mu bile pune zamućene. Tužne.
Nakon petnaestak minuta đedovo lice bilo je izbrijano.

cipele

cipele

„Miko. Miko ne zaboravi mi nakremati cipele.“-obrati se babi.
„Nikad se ne zna kad mogu zatrebati.“-ponovih rečenicu koju od đeda zapamtih.
Otac skrenu pogled. Na TV aparatu išla je emisija o pripremama za proljetnu sjetvu.
„Ima snijega. Mogla bi ovo biti rodna godina“-prozbori otac više radi toga da prekine neugodnu tišinu.
„Sve ukazuje na to.“-osjetih đedov pogled na sebi.

„Hajde ti otvori đedov sanduk. Imam nešto za tebe.“
„Šta đede?“
„Samo ti otvori pa ću ti reći.“
Otvorio sam sanduk sa malim pregradama na vrhu u kojem je bilo svakojakih drangulija i sitnica.
„Nožić. Za tebe je.“
„Za mene.“-ponovih.

Srebrnasti nožić blistao je poput dijamanta u mojim rukama dok sam se zagledao u njega.
„Možeš jabuku da oguliš kad poželiš. Jabuko đedova.“
Te večeri dnevnik je pričao o vanrednoj sjednici SKJ-e. Mjerama saveznog izvršnog vijeća i Iračko Iranskom ratu. Najavili su još snježnih padavina. A mene sve to nije zanimalo. Držao sam nožić u ruci i jedva sam čekao jabuke da gulim.
Nakon par dana javili su da je đed umro. Prvi sam put vidio oca da plače bez riječi. Samo su suze tekle. Bez pogovora ostali smo ja i sestra kod ujaka i ujne na par dana.

Proljeće na selu bilo je nekako tiho. Bio sam prvi puta od đedove smrti. Utrčao sam u sobu. Pogledao sam na ormar. Nije bilo cipela.
„Baba. Đe su đedove cipele?“
„Nisu više s nama.“-zaiskri suza u babinom oku koju brzinom obrisa krajičkom marame koju je onda odvezela i ponovo prevezala stežući čvor ispod brade.

Godinama nakon toga događaja pogled bi mi padao na ormar tražeći tragove cipela sa ormara. Nije ih bilo. Iščeznule su i babine cipele koje je kremala za puta.
Ponekad poželim da ih samo vidim nakremane na ormaru pored kojih je stajao bosiljak i dunja žuta. I možda koja ugnjila kruška što je čekala na mene.

Mnoštvo stvari prođe kroz život čovjeka, ali tek samo mali djelić se trajno nastani u njemu izmami suzu mada nikad  nisi siguran ni šta te boli niti možeš znati šta si izgubio.
Tek ako jabuku uzmem da gulim sjetim se đeda na panju ispod stare jabuke i malog nožića koji se zagubio negdje u djetnjstvu između klikera i prve kožne lopte. Boja glasa odavno je izblijedila, ali pod korom je još uvijek ista ona jabuka. Slatka.

Pozdravlja Vas mandrak72, nepravomoćni posmatrač iz sjenke.

Krivine

Ako je i jedan mjesec te godine nagovještavao lijepo ljeto to je s pravom mogao samo biti juni 1971. godine. Tako je nekako i bilo kaže početak ove priče. Ko zna da je drugačiji početak možda bi sva ova priča dobijala druge obrise.
Devedesetčetri hiljade. Ondašnjih.
Prva plata. Veliki muški bicikl sa šipkom se presijavao na suncu. Dragutin je zadovoljno gledao u prvo vlastito prevozno sredstvo.

biciklo

biciklo

„Samo da subota dođe.“-nestrpljivo je priželjkivao da što prije dođe subota.
Još jednom je komadom platnene krpe prebrisao zvonce na biciklu. Ovalš palcem dotaknu zvonce koje se veselo javi.

Zadovoljni osmjeh dvdesetdvogodišnjaka govorio je mnogo više od bilo koje riječi.
Noć je uveliko padala niz ulicu. Treperave svjetiljke ispraćale su još jedan dan niz prašnjavu ulicu. Potočić koji je slijedio krivudavi put uveliko je omanjio.
Pumpa za vodu u dvorištu izdašnija je bila od svih komšijskih. Bila je mjesto kratkih susreta i razgovora.
„Rano je zasušilo ove godine.“-komšija Tomo, radnik u prosveti bio je prava slika učitelja.
„Viša sila moj komšo.“

Hladna voda brzo je orosila stakleni bokal.
Jorgovan je bio na izmaku, ali njegov intenzivni miris dražio je nosnice. U bijeloj potkošulji Dragutin zastade na stepeništu. Noć je bila mirna. Blagi spokoj plaštom je prekrivao i najzavučenije kutke dvorišta. Tek rijetki lavež pasa blago ga prenu.
Dobrano se ljetna sparina odomaćila u junu kad joj vrijeme nije.
Potkrovlje je bilo djelimično završeno.

Najnužnije što je smještaj tražio bilo je tu.
Jedan ležaj.
Sto i stolice ručno i grubo obrađene.
Budilnik čiji su se otkucaji jasno čuli u maloj sobi. Sve jače. Jače i jače.
Umoran brzo zaspa, tek plahtom se pokrivši preko krsta. Kovrčama crnim uokvireno lice dvdesetdvogodišnjaka bilo je lijepo kako samo može i biti lice jednog dvdesetdvogodišnjaka.

A sat nije stajao. Pričao je svu noć
„U jednom selu živio je dječak. Tika-taka.Takovih dječaka ima u gotovo svim selima. Tika-Taka. Znao je i račun. U školi ga učili. Rekli su mu da je i more slano. Kako može biti slano. Pa kad bi sva Rujiška solila Japru vijugavu prgavicu ne bi je osolili. Nije se dao dječak. Tika-taka. Rekoše mu još da je more toliko da se očima ne da pregledati. Ih gluposti mislio je. Pa ja očas posla s Plećine skoknem s Crnog vrha preko Rastika i Kapetanovića do Slavulja i Vučena. Preko Vedovice i Kršalja opet na Crni Vrh izbijem. Neće biti ni more mnogo veće. Tika-Taka. Zaludi njega ta stalna misao o moru te se dječak preračuna, pa svaki trenutak umjesto u školi provede kraj seoske rječice Japrice iznova je mjereći i jezikom lickajući. Ih slano more. Od ovoga možda mrvu da se razlikuje. Voda ko voda mislio je dječak.

Pogubi se negdje račun. Izmigoljiše svi oni brojevi što ih na tablicu kredom zapisa i nestadoše odnešeni spužvom morskom vodom nakvašenom. Tika-taka. Izlet do Splita. Dragutine pao si iz računa. Uzajmiće ćaća od Rajlića, veliš tricom si prošo. Oni tele prodali daće iljadarku. Mršti se učitelj. Veliš pustili te, a ti na godinu pao. Tako velim, a evo ćaća poslao i pare. Idem na more.Tika-Taka. Kapetanović Rade sumnjičavo zagleda u jaja. Veliš nisu mućci. Nisu čika Rade. Dah dječaku stade da ne otkrije rade da su jaja ispod kvočke naležene netom izvađena. Može paštete dvije. Evo bombon od mene da se nađe. Šarena tvrda bombona izgubi se u njedrima. Za puta kad voz čađavi pisne pred Bihaćom rađale se misli.

Odsjeci te repove na opancima pokaza mu učitelj na kajiše. Pletene čarape nove neobučene izvadila mati iz kufera. Tika-taka. Brojao je tunele dječak, jedan, dva, tri,……Izgubio se u računu. Na godinu pao. More čeka mladoga čovjeka. More plavo. Slano jeste, a pašteta i nije bog zna šta. Al na rivi nigdje slanine podno Marijana. O svijete velik si pomisli seosko dijete i premjeri more okom nekoliko puta. Ima ga kolko od Rudica do Rujiške, al da mi se đegod popeti bolje bi mi bilo.
I tuneli na povratku crni i čađavi. Misli tmurne i crne ko dubine okeanske. I neka. Pa šta bude. Ja razreda ponavljat neću. I knjige ćaća kupi dječaku iz Splita. Za sedmi razred 60 i neke. Puna učiona dječaka ne traže. Zaboraviće oni, zaboraviću i ja. More je ipak slano.

Sedmog dana nastavnik matematike na vrata banu. Šta ti radiš ovdje. Pođi sa mnom, a uhvati dječaka za uši te ga ko magare provoda hodnikom dok se Milka smijala prevezujući maramu vraćajući ga u šesti razred. Tika-Taka. Mati plače, starija sestra bijesna. Slomiću mu frulu od tu glavu ludu samo dajte. Neka Vuko, pusti dijete. Sjedi. Svojim češljom i makazama potkrati kosu dječaku. Crnu. Kovrčavu. Svu zakrivljenu. Tika-Taka. Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr.

Utom subota dođe. Milošte u cekeru. Šećer u kocki. Frtalj kafe. Narandže. Sok od maline i još štošta. Ćaći „Drava“, majci rubac i još štošta.
Novi biciklo gutao je metre puta.
Sunce se tek pomaljalo i kupalo Unu. Jednu jedinu. Smaragdno zelenu krajišku ljepoticu.
Novo odiijelo. Novo novcato. Tamno plavo sa bijelim prugicama i bijela kao snijeg košulja. Kaput tek prebačen preko ramena.
A cipele. Gradske cipele. Lakovane.
Jutarnja svježina pekla je lice svježe izbrijano. Na pumpi na koritu.
Bio je Tomo. I Meho je po vodu za svoju djecu došao. Njih troje Meho ima.
I opet je vode za sve bilo. I godinama kasnije.

A biciklo novo. Ide kao lokomotiva.
Onako poistiha Dragutin zapjeva. Zapjevao bi i jače, al nekako čini se da nije red. Al srce pjeva. Hoće da iskoči.
Prva plata.
„Svoj sam čovjek.“

A trešnje 70 u Mladenocu. Eh što su bile. Na straži Dragutin domovinu čuva. Ćaća i mater da mirno spavaju. Al trešnje ne daju mira. Puška se u travi nađe, a Drago na vrh trešnje.

Smješka se Dragutin i okreće pedale.

Iza žice koraci se čuju. Iz krivine izbi kontrola.
„Straža. Straža.“-prolomi se glas u gluvo doba.
„Šta ćeš gore nesrećo. Jel ja treba stražu da čuvam. Jesu li te ćaća i mater poslali da se na šlamu vereš kao kakav mačak.Slazi odmah.“

Prve kuće izbiše ispred Dragutina koji brodi biciklom. Treperi kao barka na talasima, a vjetar kovrče crne usukuje.

„Šlame.“
„Zemljače moj. Samo ovaj put ti kroz prste gledam: Ne brukaj mi Grmeča sunce ti kalajisano.“

A Dragutin vozi biciklo.

I sijeno kupi i stog sijena sadijeva.
Zadovoljan zemljak sa Grmeča nagradnim odsustvom  nagrađuje vrijedna zemljaka.
Osmijeh ne silazi sa lica.
Baš kao i onda.
Samo sad je posve drugačije.

I odijelo. I cipele. Košulja bijela.
I biciklo muško.
I milošte nosi od sebe. Svoje prve.
Zulufi crni uz kosu pristaju. A kovrče uporne. Vjetar se međ njih upleo pa se umoran izvalio na leđa.

Odmiču kilometri. Sitno se broji.
Ozbiljniji uspon od sveg pred njime. Selo je to.
Ne posustaje te još ječe zapinje. Obara strminu na pleća snažna. Biciklo skakuće po makadamu, al ne staje. Ne staju ni slike prošle. Ni snovi.
Slano je more. Slano.

Slan je znoj koji se na čelu nakupio. Oči ga peku.
„Neka, neka.“- hrabrio se.
Kad izbi na vrh Drenika pred njim se ravan pruži.
Biciklo je novo. Dragutin je snažan. Plata je u džepu. Milošte su tu. Svoj je čovjek.
Pod njim biciklo ubrzava.

„Još samo nizbrdica, kraj Bilića i eto ti mene mojima.“
Vjetar rashlađuje. Ugodno.
Bježe kapi znoja.
Kaput poigrava na ramenima kao jedro na brodu prekookenaskom.
Dragutin ne staje.

Makadamski prašnjavi put izlokvan. Biciklo poskakuje nesigurno.
Novo je biciklo, kaput je nov. Cipele gradske lakovane. Košulja bijela kao snijeg. Bijeli se lišće kupine od prašine pored puta.
Put pred njim se bijeli. Gubi se se u lišću kupina iza krivine.

Pedale ne pružaju otpora.
„Neka. Očas ću ja. Brže.“
Biciklo ide brzo. Da može brže Dragutinu ne bi smetalo. Stoga okreće i dalje.
Leti. Vjetar ga nosi. S njim je vjetar u kovrčama crnim. S njim je vjter u kosi.
Milošte svojima nosi.
Svoj je čovjek i prva je plata.

„Da mi more oproste, ako se još toga sjete.“
U njemu čovjek raste.
U njemu dijete.
I dijete i čovjek.
Čovjek na biciklu.
U prašini dijete.
Nestade tla. Svud okolo more. Leti Dragutin. Ispravlja krivinu.
Kaput je u kupinama, a biciklo novo je.
Nikako da padne. Iščekuje pad.
Gleda biciklo. Kaput gdje je sad. Košulja bijela ko prašina sa puta, a cipele gradske razbježale se kojekuda. Sa njima i milošte.
A Dragutin leti, a oštri pijesak dlane mu guli. Nikako da stane.
Dječak u njemu ne govori ništa.
On je na moru. Na rivi. Podno Marjana na paštetu se mršti.
On je na trešnji. Musav od njih na komandu čeka.
„Slazi“
Nesta glasa. Niko da vikne.
„Gdje je biciklo. Kaputa mi nigdje.“-pijesak mu tabane bode.
„Cipele moje.“-kupi ih sa puta.
Bolno jeca bicikl od čelika. Točak se još vrti jedan. Drugi ko zna gdje je.
Dječak se vraća. Tunele broji.
„Nisam računao s time.“

Krivina se podmuklo smijala inatski kriveći one svoje usne iskrivljene. Cijepala se kao i odijelo na koljenima što je jutros još novo bilo.
Od milošta osta štošta. Štošta i ne osta.

Nije bilo onako kako je zamišljao. Možda je u svemu ponestalo rečenica onih dugačkih jednostavnih. Računica je jasna. Jasnija no ikad.
Neke se krivine ne mogu sjeći.
Naučio je Dagutin bez nastavnika još mnogo štošta. Računao sam s njim. Četrdeset godina bez greške. I na biciklima i bez njih. I nije iznevjerio.

Kao i na kraju svake priče.
Kiša je padala. Jer drugačije ne ide. Ja sam sjedio u automobilu. Dragutin je nosio vrećicu. Nisu bile milošte. Tek sitnice koje se razdužuju kad napuniš četrdeset godina.
17.02.2011.godine. Svijet je dobio još jednog penzionera. Kako dolikuje i kako je red.

Toga dana i Una je stala na tren. Jel more postalo manje slano to ni sam ne znam. Ako i jeste to je zbog kiše koja je padala. A suza je još uvijek slana u to siguran sam.

Pozdravlja Vas mandrak72, ponosan sin Dragutinov

p.s. Ocu od mene.