Trn na usnama – Umjesto oproštaja

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto…“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.

Zbogom Ranko  😦

Pozdravlja vas mandrak72, nestimulisani velosipedist na kotaču. (bapski izraz za bicikl).

Advertisements

Državne jasle

Dan je rudio. Ubio me bog ako sam i sam znao šta to znači, ali kao i uvijek priča odnekud  mora početi.

„Kuc-kuc. Kuc-kuc.“
Podigao sam pogled. Nije baš da sam imao volju za posjetiom, ali kad je već tu nije bilo druge nego saslušati još jednu muku.
Tako to obično i biva. Ljudi dolaze sa problemima. Saslušam ih što bolje mogu. Onako kako ih ni najrođenija djeca neće nikad saslušati. Najčešće ponudim stolicu da sjedu.
„Izvolite sjesti. Problemi neće pobjeći.“-ohrabrivao sam mučenike.

Vrata su se otvorila. Na vratima je stajao neznanac. Odijelo na njemu se presijavalo  od sunca. Kao pesnica veliki čvor od kravate stajao je pod bradom. Odmah se na startu moglo vidjeti da jedno s drugim ne idu. Znojio se kao lud.
„Izvolite?“-uputih pitanje i stolicu.
„Da li sam na pravoj adresi? Znate rekli su mi da ste vi najbolji, pa reko..“-zastade zbunjen.
„Nisam baš najbolji, za sebe pogotovo. Za svakoga sam bolji no za sebe. Ne valjam nikako.“
„Pa tako su mi i rekli.  Vjerovatno me već znate. Bio sam gost u par emisija na radiju, nalazim se na odborničkoj listi pod rednim brojem 69. A koje si ti godište?“-s vidnim olakšanjem  me upita.
„72-go“-rekoh
„Generacijo. Ma siguran sam da se još znamo iz škole, samo eto ja sam krenuo drugim stazama od tebe. Sad kad malo vratim film unazad mislim da te se sjećam. Pa da. Tvoji su pismeni radovi uvijek bili izloženi u holu.“
„Nešto se baš i ne sjećam, ali ako ti kažeš ne vidim razloga da ti ne povjerujem.“
„Ja se sjećam. 100%. Šta sto. Dva stola“-uskliknu.
„Kakva stola pobogu čovječe“
„Dva stola ispred mene u redu do prozora na izbornoj nastavi iz hemije.“-pokušavao je da mi prizove sjećanja.
„Kako ti veliš.“-slegnuh ramenima.
„Uvijek sam ja govorio. Biće nešto od tebe. Jednostavno to se odmah vidi.“-nastojao je biti što ubjedljiviji.

Osvrnuo sam se oko sebe. Kancelarija u raspadu, kao i cipele sa novim ulošcima  koji su me neuspješno branili od eksera iz đonova.

„Preći ću na stvar. Čujem pišeš. Bogami lijepo. Ne umije to svako. A i valja uvijek malko sjesti i nešto napisati. Nek se nađe zlu ne trebalo.“
„Eto nešto piskaram.“-rekoh.
„A ne, ne ne. Moraću te ispraviti. Čujem pišeš kao Lav. Uvijek si ti bio lafčina. Ma znao sam ja. Od tebe čovjek da bude.“-kitio je moj „znanac“ kako samo on umije.
„Što jest jest.“-pokušah da vidim koliko će to da digne na razinu.
„Eto vidim pišeš. Reko i red je da nešto ostane generacijama iza nas. Da se zna ko je kosio, a ko vodu nosiuo. Jel tako? Tako je.“
„Dobro kažeš.“
„Moram da ti priznam da sam uživao čitajući šta si napisao, a posebno mi se dopao onaj dio kad si konju rep čupao. Vala svaka ti je na mjestu. Alal vjera majstore.“-tapšao me je po ramenu.
„A šta će konjče jadno i mi s njim blesavi.“
„A nije to kao što ti misliš. S konjem kon jski, a s gospodinom gospodski. Tu si mi sjeo što bi fudableri rekli kao na volej. Jel znaš?“-reče.
„Ma kako ne bih znao.“
„Umijem ja vidjeti potencijal.“
„Što kažu veži konja gdje gazda kaže.“-izbacih mudroliju nesuvislu za dalji razgovor.
„Znaš ti šta ja hoću da kažem.“
„Znam. Kako ne bih znao.“
„Pa eto i ja se već godinama borim da narodu otvorim oči, ali neće narod u suru neg vazda pored staze gazi. Jel znaš?“
„Znam.“
„Jel znaš da i ja pišem. Doduše nisam tako poznat kao ti, ali pišem. Sigurno si to već znao?“
„Nego šta da sam znao.“-potvrdih mu.
„Al ne bi bilo zgodno da o sebi pišem, pa rekoh da bi ti bio mnogo objektivniji. Nego rekoh li ti zašto sam došao?“
„Nešto se ne sjećam.“-rekoh.

Neznanac se uspremeta, zavuče prst ispod okovratnika  te pokuša da olabavi kravatu, al rukom uhvati pogrešan kraj te je još jače stisnu. Grašci znoja orosiše njegovo čelo.
Nekoliko kapi vć se ocrtavalo niz lice te se sjurnuše pravac na uglancane cipele. Moderne i dugačke, a zavrnute kao opanci.

„Nešto sam mislio da me turiš u kakvu priču. Nek se zna. Crno na bijelo. Nije potrebno ništa dodavati. Samo realno. Znaš onako kako ti samo znaš.“
„Šta znam. Možda ne bilo dobro. Moji su likovi pomjereni dva prsta od sjenke i sasvim su obični. Počesto i jadni i nesretni. Ne znam da li bi mi istorija zamjerila da te svrstam među obične. Neprimjetljive. Ipak politika ti je to. Ne može biti da je zvijezda vodilja neprimjetna. Mora ona da sija. Da traži poglede. Ovako ovo su likovi koje vrlo brzo zaboravimo čim leđa okrenemo.“
„Dobro kažeš. Bogami nisam tako razmišljao. Dobro ti kažeš. Dobro da si mi rekao. Ne bi bilo valjano naći se s takvim u koricama. Pa ko bi to čitao.“-složi se on.

„A šta misliš da te turim u kakav junački desetrac?“-predložih.
„To. To. To mi je prvo palo na pamet. Znaš nisam htio da to sam predložim, ali mislim da bi to bilo mnogo bolje. Može. Onako kako me vidiš. Ni mrve više od onoga kako stvarno jest.“-oduševljeno prihvati.
„To bi bio pogodak. Znaš već imam sliku. O tome bi se pjevalo. Pričalo na sijelima dokasno u noć.“-počeh da kitim.
Uzvrpolji se neznanac, te mi priđe i poljubi po sred glave.
„Ala svaka ti je na mjestu. Znao sam ja. Nisi ti pisac. Ti si piščina. Ma da se ja šta pitam ti bi ministar kulture bio. Jel znaš?“
„Znam, znam.“-kimnuh glavom.
„Politika je krvava borba. Misle ljudi da je to samo limuzina i odijelo. Ma joook. Ma kakvi ratovi i bakrači. Politika je velika borba.“
„Znači junačka pjesma.“-zatražih njegov pristanak.
„Evo ruke. Ne pitam šta košta.“-pristade.
Pružih mu ruku i zatresoh je snažno.

„Nešto me brine.“-uputih mu kratku sumnju.
„Šta?“-izbeči on oči kao varen zec.
„Kratko.“
„Šta kratko?“
„Pa to. Pjesma. Jest da je junačka, al neće moći sva junaštva stati. Ne bi bilo u redu da to bude nešto što će đeca  naučiti za domaći rad, odrecitovati. To mora da bude nešto trajno. Epohalno. Mislim da bi roman bio prava mjera. U roman da te smjestimo, pa da se ti u njemu razmašeš, a ne kao u pjesmi da sablju potegneš i posiječeš neprijatelje. Pa da se sve tu lijepo vidi ko je vjera a ko nevjera, a ne kao u pjesmi. Cile mile i njegovo pile. Eheeej ima tebe i djela ne za jedan roman već za sabrana djela.“- i dalje sam mu drmusao ruku.

„Kako i dolikuje. Sabrana sam ličnost i turi me u ta sabrana djela. Sve kako spada. Nije pjesmica za mene.“-malko zbunjeno prihvati.
„Pjesmica je par stranica. To je za dječicu. U pravu si.“-već se bio složio sa mnom.
„To je pun pogodak. Pa kad te turimo u roman pa te razvučemo na petstotina stranica, a ti se razbaškariš, pa raščinjavaš i razvodnjavaš. Pa vedriš i oblačiš, pa sijaš i zračiš. Natenane, pa ko ima volje i vremena ima šta da i pročita.“-kitio sam i dalje.
„To. Toooo. Svaka ti je zlatna.“-izljubi me tri puta u svaki obarz.
„Nego rekoh opet velim, a ti odluči.“-rekoh mu i dodah zrnce nedoumice.
„Šta sad. Roman da se piše. Valjda sam toliko zadušio ovaj narod.“
„Neuk je narod. Nema ti on vremena za čitanje. Pa ko uopšte danas išta čita. Petstotina stranica. Ih.“-spustih malko ton.

Izbezumljeno je gledao u mene.

„Pa jest. Ko danas uopšte čita te debele knjižurine.“-složi se nabrzaka.
„Ma nije sve u količini. I krava je debela pa nije pametna. Nije sve u debelim knjigama. Ma to je čisto zamaranje. Ehejjj. Kad počneš čitati dok dođeš do kraja zaboraviš kako je sve počelo. A moliću lijepo. To politika ne oprašta. Politika traži brza i jasna rješenja. Dok se takva knjiga pročita prođe voz.“-kudio sam debele knjige.
„Ma nego šta. Nema kod nas cile mile. Samo kratko i jasno.“- lupi štakom od stol.
„Nego šta. Imam jednu strašnu ideju.“
„Kakvu ideju.“-još uvijek ljutitim glasom uputi pitanje.
„Strašnu. Kakvu politika i zaslužuje. Ma kakve pričice, pjesmice i romani. Eheeeeej čovječe.“
„Govori.“-gotovo poskoči.
„Kazuj sunce ti kalajisano.“-bio je više nego nestrpljiv.
„Polako, polako.“-smirivao sam ga.
„Kazuj, ako boga znadeš.“-bio je sve nestrpljiviji.

„Satira.“-rekoh.
„Šta satira?“-iskolačio je oči.
„Da te turim u satiru, pa bog te vido. Oduvijek su išli pod ruku političari i satira. Nema tu mnogo priče. Uvijek su zvijezde satire bili političari i politika, a tebi je tu mjesto. Među zvijezdama jel da.“
„Nego šta. Nema su tu šta kriti iza plašta skromnosti. Turi ti mene među te zvijezde. Metni ti mene lijepo u tu satiru i selo veselo.“-ispruži mi ruku valjda ubijeđen da ću opet nešto da ponudim novo.
Prodrmusah mu ruku.
„Političari su utrli put satiri.“
„Nego šta. Sve po zasluzi, a ni po babi, ni po stričevima.“-isturio je bradu i podigao čelo.

Bio je više nego zadovoljan, mada znam da bi prava mjera svega bio tek još jedan aforizam. Nisam imao srca da mu to kažem. Pokazaće vrijeme.
Gledao sam za njim dok je odlazio.

„Prognoze su više nego jasne. Za državne jasle i ove godine volovima dajem najveće šanse.“

Pozdravlja Vas mandrak72, opservator i registrator državnog arhiva i sportskog duha.

Lavlje srce

Jablanko se rano probudio. Osjećaj zadovoljstva rastao je  je  sa svakim pogledom na novo ruho, cipele, kaput i kajiš. Zamišljao je sebe po ko zna koji put u školi među ostalim učenicima od kojih se neće nimalo razlikovati. Neobjašnjiva situacija koja je za tako kratak period promijenila njegovo trenutno stanje na tren ga uplaši.

„Ako mi to sve jednom neko uskrati?“-zapita se.

Miris hrane i prigušeni Milevini pokreti  dopirali su kroz vrata. Kucanje na vratima bilo je sasvim dovoljan znak da je vrijeme za ustajanje. Na brzinu se obukao.

„Dobro jutro!“-pozdravi.
„Dobro jutro i tebi.“-veselo otpozdravi Mileva.

Doručak je bio spreman. Prijatni miris mamio je sva njegova čula. Znao je da odmah mora na jutarnje umivanje i da se što prije nađe sa stolom. Nije želio da mu se bilo šta dva puta ponavlja. Bio je poslušan dječak.

„Pogledaj pred vrata. Miloš je bio vrijedan.“-skrete mu Mileva namalo pažnju.

Nije trebalo dva puta da mu se kaže. Izjurio je pred vrata kuće i zastao zapanjen. Kao dukat žute lakirane drvene saonice bile su naslonjene uz zid kuće. Bile su nove jasno se vidjelo po neuklizanim gazištima od crnog metala. Sustezao se da ne vrisne i zaplače.

„Za mene?“-obilazo je oko njih kao mačak oko vrele supe upitnim pogledom često pogledavajući na Milevu.

Nije odgovorila ništa. Samo je kimnula glavom. Zarobljena riječ u grlu poput koske zastade. Suzdržavala se da ne brizne u plač, ali nije to htjela učiniti sada, pa niti ikada više pred ovim dječakom koji je imao sva prava da plače zbog svoje dotadašnje zle sudbine. Zahvaljivala se Bogu na Milošu kojeg je srela i zavoljela i pred Bogom dala riječ da će dijeliti i dobro i zlo. Oduvijek je znala koliko je osjećajan i pažljiv, a sad se iskazivao u svom najboljem svijetlu ne dajući ni momenat predaha svojim dobrim djelima iznova useljavajući osmijeh na lice i radost u srce. Činilo joj se da bi mogla još dugo gledati tu neskrivenu radost i taj osmijeh na Jablankovom licu.

„Ohladiće se doručak.“-reče mu.

Jablanko pogleda u nju i ponovo na saonice. U dva skoka pođe prema kući. Zastade pored Mileve i zagrli je snažno. Nije ništa govorio. Nije riječi puštao, a malo tijelo grčilo se od suza. Mileva poželi da sa njim podijeli radost suzama, ali ostade pribrana te ga samo uhvati nježno za ramena i dlanom pomilova kuštravu kosu. Jablanko podiže glavu i pogleda je u oči. Njegov pogled bio je pun zahvalnosti. Govorio je više nego ijedno napisano djelo. U njemu se budilo djetinjstvo kojega nije imao, osjećaj pripadnosti. Njegov pogled iskrio je neslućenim oduševljenjem i zahvalnošću za koje nije dovoljno samo trideset izučenih slova, svi subjekti, predikati, pridjevi i padeži. Njegov pogled govorio je srcem, a ono je bilo puno.

„Hvala. Hvala.“-ponavljao je.

Mileva zakrenu pogled koji se mutio. Ledenice koje su visile s crijepa blistale su kao biserje i prijetile da je oslijepe i da zauvijek u mislima ostane zabilježen tren izražene dječije ljubavi koju je toliko željela i godinama o njoj maštala. Trenutci o kojima je sanjala bili su pred njom. Mnoštvo osjećanja miješalo se u toj snažnoj i odvažnoj ženu koja je istrpila mnogo udaraca i talasa koje je život nosio i koje je uspješno dijelila sa Milošem.

Jablanko je sjedio za stolom, a svaki djelić njega bio je napolju u snijegu. Na saonicama koje su jurile i s vjetrom koji ga je snažno šibao po licu tjerajući suze na oči. Zalogaje je gutao takvom brzinom da mu je u jednom momentu bilo neprijatno zbog Mileve te uspori sa njima.

„Putem prema školi ima mjesto gdje se djeca sanjkaju. Kad jedeš, i ti se spremi pa sa njima. Kad se Miloš bude vraćao s posla, možeš sa njim da se vratiš na ručak.“
„Hvala.“-ustade brzo od stola i odjuri u sobu po svoju domsku bundu.
„Stani. Samo sekundu sačekaj.“-ustade Mileva i za par trenutaka se vrati sa pletenom kapom i rukavicama.
„Da ne ozebeš. Hajde sad.“-reče mu.

Jablanko se za tren zbuni, a onda pogleda prema stolu, uze još par toplih uštipaka i izjuri napolje. Vukao je saonice za sobom i trčao prema putu koji je išao prema školi. Jednom rukom je držao tople uštipke gutajući ih u trku. Pit je bio očišćen, a saonice su lagano klizile za njim, a on se često osvrtao ne vjerujući , misleći da sanja. Vriska i galama djece bili su sve bliži.

Usporavao je korak uz malu nelagodu što nikoga ne poznaje i zbog svega što mu se izdešavalo. Bojao se da ga neće odmah prepoznati i isključiti i izolovati. To nije nikako želio. Želio je da bude samo poput njih. Kako se približavao bio je sve uzbuđeniji. Zanos zbog oduševljenja splasnuo je kao probušen balon. Dvoumio se. Pomišljao da se okrene i vrati kući ne želeći nikakvo neprijatno iskustvo koje bi pokvarilo san koji je intenzivno živio već par dana.

Posmatrao je veselu graju mnoštva djece različita uzrasta. Vesela vriska isprekidana zaraznim smijehom ispunjavala je hladni januarski dan koji kao da se pritajio i zaneseno uživao uz djecu i njihovu zabavu plašeći se da ničim ne poremeti tu idilu.
Snijeg je škripao pod obućom. Jablanku se činilo previše glasno. Pokušavao je gotovo hodati na prstima da ne bi skrenuo pažnju na sebe. Gledao je djecu oko sebe. Već je primjetio radoznale poglede na sebe.

„Zdravo. Zdravo.“-pozdravio bi kimanjem glave prema pogledima koji su ga već netremice posmatrali.

Bilo je po prilici oko dvadesetak djece različita uzrasta. Manji dio njih bile su djevojčice koje su se nekako više držale jedna uz drugu. Oko njih nije bilo mnogo dječaka koji su se pravili važni na sankama različitih izvedbi.  Neki od njih na ručno izrađenim skijama iznova su osvajali padinu zaboravljajući pridošlicu. Jednostavno kao da su znali da će na vrijeme saznati sve što bude potrebno.
Jablanko je stao. Osjećao se neprijatno i na momente je poželio da se snijeg pod njim otvori i propadne pod nogama i da nestane sa lica mjesta nepovratno. Nedolučno je stajao. Djevojčice preko puta njega su ga gledale i smijući se nešto sašaptavale. Jedna od njih. Odvažnija priđe mu.

„Zašto se ne pođeš sanjkati sa ostalim? Jesu li nove saonice?“-upita djevojčica sa pletenom crvenom kapom na glavi i spod koje su virile dvije kao noć crne pletenice.
„Da. Da nove su. Nov sam i nikoga ne znam. Ja sam Jablanko i tu sam u selu kod Miloša i Mileve.“-rukom pokaza i kao da mu se jezik raskravi te osjeti neko olakšanjezbog ulaska u nepoznato društvo.
„Hajde sa mnom ja ću te upoznati sa ostalima. Ja sam Lenka.“-rukom je već pokazivala na ostale.
„Draginja, Zorica, Lela. Ona u plavom kaputu je Vera. Pored nje su Nemanja, Nenad. Onaj na skijama je Goran. Za njim na saonicama su Duško i Predrag.“-nabrajala je imena djece, a Jablanko je samo klimao glavom već zaboravljajući sve ono što mu je rekla.

Još jednom osmotri Lenku. Njene oči kao zvjezdice su stalno treperile i žmirkale dok je govorila. Bila je jednostavna i otvorena za razgovor dok su ostale djevojčice bile stidljiva, ali ništa manje radoznale te su se stalno kikotale kako bi Lenka rukom pokazivala na njih.
Jablanko se po prvi put nasmiješi.

„Moram ti nešto reći. Prisustvovao sam kad se kod Miloša jagnjila Lenka. Ojagnjila je dvoje prelijepih jagnjadi. Zvijedu i Srećka. Da li bi voljela da ih vidiš?“
„Nego šta. Jedva čekam. Samo reci kad da dođem. Jel može odmah sutra?“-Lenkin osmijeh ozari njeno lijepo lice djevojčice.
„Važi. Znaš gdje žive Miloš i Mileva?“
„Znam.“-radosno poskoči Lenka.

Jablanko je gledao u nju. Nije imala saonice. Pod rukom je držala platnenu lutku lava. Od neke narandžaste tkanine bilo je napravljeno nezgrapno tijelo lava na kojoj je našivena velika glava. Griva bijaše napravljena od od komadića ovčije vune, kao i završetak repa koji je više ličio na kićanku na pletenoj kapi. Umjesto očiju bila su dugmad. Ustvari samo jedno. Jedno je bilo izgleda negdje otpalo ili se zagubilo.
Djevojčica sa pletenicama pogleda u njega pa u sanke.

„Jel mogu da se sanjkam sa tobom? Nemam svoje saonice.“
„Narvno da može. Idemo.“-ponudi joj da se sanjkaju zajedno.

Vrijeme je brzo prolazilo. Upoznavao se sa ostatkom velike družine koja je uživala u zimskim radostima, prihvatajući smijeh i vrisku poput ostale djece. Pravio je grudve sa ostalim dječacima i grudvao se.

„Lenka i Jablanko to su srca dva,…“-počinjavalo je začikavanje od strane nekih ljubomornih dječaka koji na tren pokazaše pravu dječiju ljubomoru prema novajliji koji je očigledno imao naklonost Lenke koju su oni bezuspješno nastojali stjeći svojim nestašlucima.

Lenka se zarumenila, te je jurila za njima, bacajući grudve na njih. Ma koliko se više trudila da ih odgovori od toga oni su sve više dobacivali i izazivali.  U jednom momentu jedan od dječaka oteo joj je iz ruku lava i držaći ga za rep vitlao sa njim po vazduhu.

„Nemoj Duško. Otpašće mu rep. Nemoj molim te. Nemoj Duško znaš da mi je to uspomena na majku.“-Lenka je trčala oko njega i poskakivala pokušavajući da mu iz ruke uzme svoju krpenu igračku.
„Hajde skoči da dohvatiš ćoru ćoravog. Ćoravi lav.“-uzvikivao je dječak po imenu Duško uz sebe okupljajući jedan dio dječaka koji su se grohotom smijali i podgrijavali atmosferu. Čak i neke od djevojčica su zadovoljno posmatrali nestašluke u kojima je Lenka gotovo dovedena do suza.

U jednom momentu uspjela je da jednom rukom dohvati lava. U tome momentu Duško snažno povlači lava i u njegovoj ruci ostade otkinuti rep. To njega nimalo ne zbuni te stade još više da podvriskuje i da pobjednički slavi.

„Ćorav lav ni repa nema, ihahaha!“-podvriskivao je i dalje.

Lenka klonu na zemlju i briznu u plač. Glavu je spustila u dlanove i jecala je dok su joj se malena ramena tresla dok je plakala. U tom momentu Jablanko se skupi i kao neka zvijer spremi na skok. U par koraka već je bio stigao do Duška i snažno ga odgurnuo. Iznenadivši ga i zbog siline udarca Duško se zatetura i pade u snijeg. Iako iznenađen vrlo brzo ustade, otresajući snijeg sa sebei bijesno pogledavajući na Jablanka.

„A tako. Vid mladoženje. On bi se tukao.“

U naletu bijesa Jablanko se stušti prema Dušku koji je ovoga puta bio spreman. Mnogo viši od Jablanka vrlo lako ga je oborio i poslao u snijeg. Nekoliko puta je ponavljao gotovo iste pokrete dok su ostali dječaci stali na njegovu stranu i bodrili ga.
U jednom momentu Jablanko osjeti snažan udarac po nosu. Pogled mu se zamagli i snažna bol ga gotovo obori na zemlju. Osjeti kako mu se sve vrti. Nešto toplo obli mu lice. Bol je sporo jenjavala. Dlanom dotaknu nos koji je krvario. Topla tečnost vrlo brzo je obojila njegove nove rukavice. Okrvavljena nosa ustao je sa snijega. Oko njega bio je muk. Utišala se sva vika i galama. Deca su bila zbunjena. Uplašena. Jasno je to vidio u njihovim pogledima.
U njemu su se miješali osjećaji. Ponovo se osjećao nemoćno, umorno. Sa zemlje je podigao rep od krpenog lava i pružio ga Lenki. Njen zahvalni pogled bio je uplašen.

„Hvala.“-reče mu i pruži mu maramicu.

Nije odgovorio. Bol koju je osjećao gotovo ga je tjerala da zaplače, ali hrabro se nosio sa mišlju da neće ustuknuti i pokazati suze. I ovoga puta uspio je u tome. U njemu je bujala neka nova snaga i bijes. Osjećao je jasne damare u razbijenom nosu koji su polako nestajali.
Djeca su gledala za njim dok je vukući sanke odlazio od njih.
Osjećao je nemoć i umor koju nije htio pokazati. Nije očekivao ovakav završetak dana. Isuviše je lijepo počeo dan da bi mogao da zamisli ovakav kraj.

„Zar i u ovome svijetu uvijek jači slabije tlači.“-nametala mu se dilema. Nije očekivao ovakav rasplet.
„Kako ću ovakav pred Miloša i Milevu. Šta će misliti o meni?“-hiljade pitanja se množilo u njegovoj glavi. Osjećao je kako će ih razočarati zbog svog ponašanja. Plašio se njihove reakcije.

Teška koraka išao je nazad. Borio se sa mišlju da bi najbolje bilo da ode i da im se više ne vrati zbog sramote. Nije želio ovakav kraj. Nije želio povrijediti Miloša i Milevu.

„Ostaviću sanke u štalu i sačekaću priliku da nastavim gdje sam stao neki dan. Nisam zaslužio njihovu dobrotu. Ne bih želio da im donosim nevolje jer to nisu zaslužili.“-sumirao je utiske toga dana.

Tanki trag krvi polako je nestajao. Snijeg je zaškripao pod njegovim koracima koji su odisali odlučnošću. Skinuo je maramicu sa nosa. Krv je stala. Obrisao je lice snijegom kojim je trljao skoralu krv ispod nosa. I njegova zelena domska bunda bila je natopljena krvlju.
Vrlo brzo je stigao do kuće i sakrio se u štalu koja ga je dočekala toplinom i teškim oporim mirisom. Odmah se uputio do dijela gdje su se nalazili jagnjad Srećko i Zvijezda. Ušao je u ograđeni dio. Veselo su skakutali oko njega uvijek spremi na igru. Kleknuo je pored njih i rukom ih privukao uz svoje tijelo. Njihova kao snijeg bijela tijela bila su topla i razigrana. Priljubio ih je uz svoje lice.

„Ja moram dalje. Vi ste nešto najljepše što mi se dogodilo.“-gledao je čas u Srećka čas u Zvijezdu kako ih je imenovao.

Tople suze skliznuše niz lice. Jecao je. Ipak je bio samo dječak. A i dječaci ponekad, samo ponekad zaplaču. Pa i oni najhrabriji. Još neko vrijeme se opraštao od njih. Čim ih je pustio od sebe jagnjad veselo odjuri do majke Lenke. Vrlo brzo su zauzeli svoja mjesta pod vimenom Lenkinim gdje su pili toplo mlijeko. Nestašnim repom stalno su vrtjeli, a glavom malo malo gurkali majku koja se zadovoljno namještala dok je osjećala kako mlijeko života daje snagu svaki dan sve jačim mladim jaganjcima.
Gledao je nekoliko trenutaka u njih.

„Zbogom.“-teška koraka uputi se prema vratima.

Još jednom priđe prema jaslama gdje je vezan stajao konj kojeg pomilova po velikoj glavi koji je svojim krupnim očima gledao u njega kao da je razumio svaku riječ koju mu je uputio. Opraštanje je bilo teško i dugo. Boljela ga je svaka riječ, svaki pokret. Boljela ga je pomisao da se san završio.

„Bio je to samo san. Sanjao sam. I to je mnogo više od onoga što sam imao u domu. Bilo je previše lijepo da bi potrajalo. Moja zvijezda negdje sigurno na mene čeka.“-sumirao je rezultate svoga bijega iz doma.

Krenuo je prema vratima. U njemu se lomio svaki dio njega. Ugodna toplina staje gdje se ponovo rodio prije samo par dana bila je tolija nego najtoplija soba iz doma. Imal je dušu. Gotovo da je stokau štali osjećala svu ozbiljnost cijele situacije. Sa svakim korakom rušio se i njegov san. Kao kula od karata. Jedan po jedan. U grudima ga je stezalo. Gubio je jedan svijet koji je zavolio. Gubio san za koji mu se na momenat učinilo da bi ga mogao živjeti.
Zažmirio je i otvorio vrata. Hladan zrak bolno ga je trijeznio dok ga je udisao. Pred njim je bio svijet u svom pravom obliku. Hladan i nesojetljiv na muke i boli slabih i nemoćnih. Svijet okrutnih i jakih. Svijet za koji Jablanko nije bio spreman. Stiskao je okrvavljenu maramicu od Lenke u džepu. To je bilo svo njegovo bogatstvo pored sna kojeg je živio.

„Jablanko“-prenu ga poznat glas.

Uplašeno otvori oči. Trepćući očima naviklim na mrak staje polako je razaznavao obrise Miloša koji je stajao pred njim. Iza njega je stajala Mileva. Bila je zabrinuta, a oči joj pune suza.

„Izvinite. Nisam želio da vam stvorim probleme. Bolje je da pođem.“-pogleda ih očima u kojima se nakupilo more suza da gotovo ništa nije vidio.
„Lenka mi je sve ispričala. Ponosim se tobom.“-Miloš se sagnu i zagrli ga snažno. Mileva obrisa suze krajičkom od marame.

Na sanjkalištu poslije njegova odlaska više nije bilo smijeha. Djeca su se pokupila i otišla svojim kućama. Zadnja je ostala samo Lenka koja je još dugo gledala u krvavu mrlju na snijegu. Nije to bila obična mrlja. Bila je to ruža. Ne obična koja može da se ubere tokom ljeta u gotovo svakoj bašti. Bila je to ruža od srca koju može da pokloni samo onaj koji ima srce.

Lavlje srce.

Pozdravlja Vas mandrak72, lavljeg srca i magarećih ušiju do ramena.

Oj Jeseni blago meni……

Rijetko koji dan u godini uistinu može bitil lijep kao topli i sunčani jesenji dan. Njemu  ravnopravno može samo da parira hladni kišni i sumorni dan. Rijetko koje godišnje doba može da izazove toliko oprečne osjećaje kao jesen. Volim je.

Volim tu sredovječnu gospođu  naviklu na promjene koje idu iz  krajnosti u krajnost. Svježu, umivenu i ispranu od kiše i lica izlokvana od teških pretovarenih zaprežnih kola dok ulažu posljednje atome snage da isporuče drvo za ogrijev za jednog Vladimira i Jovanu iz četvrtog ce. Iznova volim kad promičem kraj njihove kuće a njihovi uz staklo pripijeni obrazi izvuku onaj osmijeh koji može da razoruža sve riječne rakove zbijene u redove pod teškim oklopima i  jednog Stanka koji se zacrveni kad god se njegov pogled sretne sa Jovaninim.

Volim tu sredovječnu gospođu, utopljenu, ušuškanu u sve one pastelne tonove kojim punimo baterije za duge zimske noći  i kao pantalone dječije okraćale dane. Onako spokojne i bezbrižne kao treger spali sa ramena. Volim ono sunce koje me grije za preko mjere utopljenog i snenog visoko zabačene glave, licem prema suncu koje ugodno pecka. Zvuk lopte koja se žestoko i punim stopalom napucava od neke rumene dječice i tršave kose otkopčanih košulja u klupku koje se valja poljanom i zaraznim smijehom  odmakinje zimu za još jedan korner, za još jedan gol.

Volim tu sredovječnu gospođu nakićenu svim onim raznobojnim kišobranima kojima ni najjača kiša ne skida osmijeh sa lica i sve one djevojke sa novim poluverima pletenim i rol kragnama koje sjajno idu uz pantalone i stidljive prve marame.

Volim kad jesen ispuni i oživi sva ona školska dvorišta, pa i ona sa samo jednom učionicom sa četri razreda u njemu i sa milion pitanja iždžikljalog Nemanje sa okraćalim pantalonama koji je ovog ljeta naučio kako kosovi zvižduću te se razmeće kao golub gušan ispred Slavice u oca jedine.

Volim kad zamirišu vinogradi, a ja usporim, oči zatvorim i vodim se samo meni znanim mirisnim tokovima. Volim sve one opale kruške koje kao geometar premjerim onako jedan kroz jedan i obrišem od lijevi rukav i zagrizem da svaki put iz nje prsne sok i sjuri se niz prste i dlanove.

Nije da ne volim ni sve one bundeve razbacane po njivama da bih čini mi se očas posla stigao s kraja na kraj svijeta skačući sa jedne na drugu, ako bih samo poranio i zoru prevario.

Mogao bih da još pišem danima o jeseni i meni, ali neću. Neću zbog opalog lišća i klonula suncokreta koji suzu mame. Zbog vatrometa pastelnih boja koji se na mene lijepe kao vreo pekmez na pogaču. Pa ni zbog jedne nove bore tik iznad obrva koja niti smeta niti kruha traži, a ja  je eto nosim uz nos svim trendovima.

uveli list

uveli list

Al ima nešto što me posebno s jeseni veseli. Dok vrijedne domaćinske ruke plodove svoze u ambare i kuruzane, dok stočari zbrajaju janjce i telad, uz kotao omamljene čiče gradiraju i obnoć i obdan mučenicu koja dobro baca. Vrsan ajvar dok teglice puni i prva se vuna čušlja zarad toplih naretaka.

Al ima onaj jedan prozor na koji iznova svakodnevno pogled bacam i u njemu srećem poglede prepune sunca i topline i zarad kojih večeras prvu vatru palim iako do zime još mnogo mraza jutra će ogrnuti kabanicom bijelom. Volim one prste promrzle kad stisnem i poljubim i onaj osmijeh od kojeg kuća zvoni i sav onaj haos od igračaka o koji se saplićem.

„O djetinjstvo imal išta ljepše?“-ja kličem i uživam.

Pa jel ima neko da jesen ne voli, pa makar da se uši zacrvene i promrznu prsti koje guramo u tijesan džep od farmerki. Jel ima neko da sjetom ne ispuni lice na svadbe i mladence u nakićenim kočijama. Jel ima neko da smije reći da jesen nije lijepa kad se priče o drekavcima tiho spuste u bujne dječije mašte i na vršcima prstiju zagolicaju gole tabane koje uvlačimo ispod pokrivača dok obnoć tužni vjetri cvile.

Ja jesen volim zbog mnogo čega. A vi?

Pozdravlja Vas mandrak72, od jeseni sponzorisan kruškom zrelom i cicvarom vrelom.

Peti dan je ušao u taj brejk

Kao što se kaže nesreća nikad ne dolazi sama. Tako je bilo i petog dana. Toga dana negdje u prijepodnevnim satima izvjesna dama poželjela je manirima starlete da skrene pažnju na sebe. Pućila je usta kao premijer, paradirala plažom kao golub gušan, ali hajde da je na tom završilo moglo bi da se kaže da je djelimično uspjela u svom naumu.

starlete

starlete

Negdje iza podneva nezadovoljna reakcijom na koju je naišla učinila je korak više. Postavila je ležaljku na prolaz kojim se izlazi u more. Ni to joj nije bilo dovoljno nego je skinula gornji dio kostima želeći da osunča poprsje. E tu je već u meni prekipilo.
„Gospođo“, prozvah je.
„Šta hoćeš?“
„Možete li malo da se ponašate poput ostalih na ovoj plaži“.
„Šta vam smeta, uostalom iz kakve si ti to vukojebine stigao, stidite se.“
„Vi bi trebalo da se stidite“, odgovorih joj malo povišenijim tonom.
„Ja“,iznenadi se dotična starleta, “ koga da se stidim? Tebe?“
„Ne mene, već ovog debelog“, rukom pokazah na debelog čovjeka na ležaljci.
„Što mene?“, obrati mi se dotični.
„Pa jer imaš veće cice od nje.“
U tom momentu dotična starleta se bijesno okrenu potrbuške na ležaljci. Bljesnu njeno bijelo dupe svom širinom. Kao smajli. Osjetih da sam malko pretjerao.
„Izvinite,možda bi bolje skrenuli pažnju na sebe da ste sunčali golo dupe, a koje ste mogli daiznajmite i iskoristite u reklamne svrhe.“
„Molim?“, ponovo me pogleda ista.
„Mogli ste na njemu slobodno na jednoj strani napisati „Veliki koncert, Gost večeri AcaLukas, Subota veče u 22: 00 časova u plažnom restoranu La Bamba u Igalu velikim slovima, a na drugoj strani,..“, nisam ni završio kada me prekide.
„Šta na drugoj strani?“
„Slika.“
„Kakva slika?“
„Ace“, prozborih.
„Ace Lukasa?“
„Sa orkestrom“, dodadoh.
Starleta bijesno skoči, pokupi svoje stvari sa prolaza i nestade sa plaže. Tokom dana još sam na sebi osjećao poglede debelog sa plaže.
Negdje pred kraj dana iznenadni vjetar podiže dva suncobrana visoko u vazduh koji poput baletana zaigraše i strmoglaviše se oba na moju glavu. Prihvatih to kao malu, ličnu i od onog gore izmoljenu kaznu za mene i osvetu starlete i debelog sa plaže koji se još dugo smješkao dok sam ja sa masnicom na čelu napuštao plažu.
Poslije svega pašo i ja smo odigrali zanimljiv teniski meč koji sam izgubio u setovima 2:0 (7:6, 7:6). Pičilicama za muhe istjerivali smo dva nepozvana tanka guštera koji su preko terase ušli u stan.
Bilo kako bilo peta noć kuca na vratima. Laku Vam noć blogeri ma gdje da ste.

Vedro veče provučeno kroz gaće – zabranjen pristup za lažne doktorate

Večer je četvrta i krajnje vrijeme da se podvrgnemo realnoj ekonomiji. Sve do ovog momenta bila je tajna koliko se članova nalazi u paket aranžmanu. Pažljivi čitalac jednostavnom matematikom u kojoj se nalaze dva tetka, dvije tetke (pod ovim se ne podrazumijeva njihova osobina, pohabanost, već je riječ o tradicionalnim rodbinskim granama), dvije sestre, dva zeta, dva pašanca, dvije blogerke, jedan bloger, pet djevojčica, jedan dječak dolazi do dvocifrenog broja 10. U našem fudbalski raspoloženom narodu 10-tka je sinonim za glavnog motora ekipe, pokretača svih akcija, idejnog začetnika svake akcije i još štošta.

recesija

recesija

Prljavog veša se nakupilo , ali još ga neću iznositi do kraja dok veš mašina svoje ne završi, ali povela se ovakva rasprava.
„Imamo veš mašinu, imamo i detredženta. Zašto da prljav veš nosimo kući? Da bar malo uštedimo na kraju.“, sjeti se prva blogerka ili tetka ili sestra ili svastika.
„U pravu si“, dosjeti se druga blogerka, „ali nas je deset, kad pomnožimo sa deset gaća koje smo svako od nas mijenjali svakog dana dolazimo do brojke od stotinu gaća. Zamislite koju bi sliku ostavili, osim toga trebali bi kupiti štipaljki za 10 evra. Onda je bolje kad se vratimo svako od nas da kupi vreću deterdženta od po 10-tak konvertibilnih maraka (opet čarobni broj deset , op.a.)“

gaće na štriku

gaće na štriku

„Vidite, vrijeme je za racionalizaciju. Koliko od vas ovdje prisutnih koristi tehniku dodatnog nošenja izvraćenih gaća, što bi odmah prepolovilo potrošnju tj.upotrebu čistog donjeg veša. Daljom kombinatorikom po sistemu što je gledalo naprijed i zla se nagledalo nek baci pogled iza, dodatno bi smanjili utrošak čistog donjeg veša, a na kraju kao šlag na tortu opet ostaje omiljena i dobro znana metoda razmjene gaća po sistemu svako sa svakim ili narodski rečeno ja tebi, ti meni. Čista realna ekonomija.“ dodadoh ničim izazvan u započetoj diskusiji.
Prijedlog je naišao na odobravanje i dobro raspoloženje. Sačekao sam da prvi talas oduševljenja splasne.
„E sad ćete da vidite zašto realna ekonomija nema budućnost i odbacujem ovaj prijedlog u startu. Ekonomski sve predloženo dovelo bi uštede u budžetu, ali realno gledano vaše su gaće su za mene prevelike“, okončah svoju retoričku besjedu.

primjer gaće

primjer gaće

p.s. ovo je autorski post i ukoliko neki dio sadržaja bude iskorišten za kakav novi doktorat biće tužen za zloupotrebu autorskih prava

Teatar duša

Noć preda mnom polako je osvajala ulice moga malog grada. Jedna po jedna ulica padala je pred naletom noći. Jedna po jedna sijalica gasila se i nemoćno uranjala u dugu jesenju noć.
Pramenovi magle kao meki jastuci činili su moj korak mekim i nesigurnim, a stari kaput nedovoljno toplim i propusnim kišnim kapima koje si ispirale moje umorno lice.

Taj stari nemir opet se vratio i kao nezvan gost ostao na konaku. Znam da ga moram podnijeti, ali mnogo lakše će mi biti kad ne dijelimo istu prostoriju, mnogo lakše sa svijetom iako bezdušnim i bezobzirnim na tuđe muke.
Tek po neki zabludjeli prolaznik, dostavljač mlijeka i napušteno pseto sve je bilo što sam vidio i sreo.
Koraci iza mene postajali su jači i gušći od snažnog pljuska koji je ispirao vješto posloženu kaldrmu. Mozaik koraka bio je intenzivniji i slikovitiji.
Zastao sam.

„Dobro večer gospodine. Još jedna noć pred vama je. Zar bi bilo malo ako kažemo da je jutro daleko, sunce visoko, vrijeme neprolazno. Podijelimo noć.“-neznanac sa visokopodignutim ovratnikom mokre i od kiše slijepljene kose stajao je pored mene.
„Dobro veče neznanče. Noć kao i svaka druga. Mračna i usamljena iako je jutro daleko i sunce visoko, za vrijeme siguran nisam.“-riječi natopljene kišom nisu djelovale uvjerljivo, ali bilo je to najbolje od mene u tom trenutku.
„Teatar usnulih duša daje prikaz. Ulaznice su noć, kiša i nešto sitnog. Nožić, grickalica za nokte, polomljena ukosnica ili šta vam se nađe u džepu. Hajdemo.“-produži korak i rukom me pozva.

Nemadoh kud. Produžih korak za njim.
Talasi magle kupali su moj brod u tami. Kao svjetionik u noći poneko svjetlo budilo je želju za novim korakom.
Uski haustor koji dosad nisam primjetio širom je otvorio svoju mračnu stranu noći.
Korakom nesigurnim pređoh tu granicu intime ulice i pustog dvorišta.
Pred mene izroni čovjek. Sijenka preko lica nije mi dozvolila da mu vidim lice.

„Dobro nam došli. Možete unijeti sve snove, nemire. Možete i kaput da mi ne ostavite, ali ostavite nešto. Bilo šta. Vrijednost je nebitna.“-glas koji je ličio na glas iz kabarea što me je proganjao nekoć davno bio je preda mnom.
Zavukao sam ruke u džepove mokrog kaputa. Nije bilo ničega čim bih platio ulaz.
Vidjevši moju uspremetanost čovjek na ulazu se nimalo ne zbuni.

„Neispravan sat koji imate bio bi sasvim pristojna cijena za nemir koji vodite sa sobom.“-preciznim uputstvom vrati me na ručni sat koji sam već nekoliko dana nosio u džepu ali ga nikad nisam odnio časovničaru.
Bez dvoumljenja zavukoh ruku u džep i bez riječi mu pružih časovnik.

„Vrijeme je interna kategorija. Nije nam nepohodna.“-pokaza mi rukom prema slaboosvijetljenom ulazu u neku staru kuću.
Žućkasta svijetlost isprepletena sjenkama i velikom količinom dima stvarala je neprozirnu zavjesu na koje se moje oči teškom mukom naviknuše.
„Vaše mjesto gospodine.“-pored mene se stvori gospodin kojeg sam sreo na ulici.
„Čeka na Vas.“-završi on.
„Koliko dugo?“-upitah.
„Odgovor ste ostavili na ulazu. Probajte se sjetiti.“-prvi put se nasmiješi gospodin hladnog glasa i duge kose.

Sjeo sam na staru stolicu izlizanu ali udobnu. Gledao sam svijet oko sebe.
Nisam poznavao nikoga. Primjetio sam da između samih likova nije bilo mnogo komunikacije. Kao da su svi ovdje došli ponaosob.
Pogledom sam tražio čovjeka koji me dovede ovdje.
Za nekoliko trenutaka pogasiše se svjetla i kao po komandi tišina napuni prostoriju.

U jednom dijelu nevelike prostorije oko kojeg su u polukrugu raspoređene stolice upali se petrolejska lampa.
U središtu prostorije stajao je čovjek koji me je doveo na ovaj neobični skup.

„Evo ovdje imam češalj. Polomljen. Nedostaje i par zuba. Ko daje više.“-glasom aukcionara nabrajao je sve njegove kvalitete i mane.
„Polomljen je. Ne vrijedi mnogo.“-glas iz publike skrenuo je pažnju na sebe.
Pogledi ostalih skrenuše na jednog mlađeg čovjeka.
„Ni nov češalj nije skup, a tome čak šta više nedostaju zubi. Gotovo je neupotrebljiv. U najboljem slučaju mogu ponuditi jedan vic.“-bila je konačna njegova ponuda.
„Evo, ja nudim rezervno dugme sa kaputa. Godinama ga nosim. Suvišan teret, a možda nekome treba. Nije mnogo, ali može biti korisno.“-s drugog kraja prostorije stiže druga opipljivija ponuda..
„Imamo na jednoj strani vic, na drugoj dugme za kaput. Ima li još koja ponuda ili da razmatramo postojeće.“-isti onaj glas što je započinjao aukciju nastavi.
Prvo je muk zavladao prostorijom čekajući novu i izdašniju ponudu., a onda nakon toga žagor sve jači ispuni prostoriju.
„Evo moje ponude. Možda nije najizdašnija ali smatram da bi mogla biti prihvatljiva.“-jedan glas starijeg gospodina nadjača žagor.
„Šta nam nudite. Iznesite svoju ponudu.“-aukcionar nastavi.

Pogledao sam u čovjeka kojemu je možda gotovo sve trebalo u prostoriji, ali siguran sam da je češalj bilo ono što mu je zadnje trebalo. Ustvari siguran sam da mu nije ni trebao.
Čovjek je bio star. Imao je sijede obrve. Krupne i umorne oči.
Pogrbljena leđa i drhtave ruke odavali su utisak o njegovoj starosti. Imao je tijelo sedamdesetogodišnjaka.
„Svoju muku. Godinama je nosim tu.“-smrežuranim dlanovima udarao se po grudima.
„Nemam više snage da se borim s njom.“-skršenim glasom reče starac.

Prostorijom zavlada neki nelagodni mir.
Ko je još mogao da odbije ovakvu ponudu.
Ustade čovjek koji je sjedio tik ispred mene. Čovjek starinskog kova. Zalizane kose i uredno štucovanih brkova. Okrenu se prema starcu.
Pogledao sam u njega. Na starinski način začešljavana kosa sa uvrnutim pramenom koji je padao negdje na sredinu čela stvarajući utisak da je neko ispisao broj šest na čelu.
„Češalj je moj. Nosim ga godinama iz navike.“-pri tome nesvjesno učini pokret kao da će iz džepa izvući češalj da se začešlja, ali onda u pola pokreta zastade pa nastavi.
„Prihvatam ponudu. Sasvim je korektna.“-pogleda po prostoriji kao da traži nekakvo odobravanje.

Starac ustade. Na njegovom licu zatitra jedan odsutan osmjeh i jedno davno zaboravljeno proljeće.
„Nekad davno živio sam u malome gradu na granici. Radio sam kao činovnik u opštini. Matičar. Ni sam ne znam koliko sam brakova sklopio, izdao rodnih listova. Znao sam u dan kad se koje dijete rodilo u mjestu. Znao sam i kad je ko umro. Poznavao sam sve u mjestu.Prije penzionisanja umrla mi je supruga. Čitav svoj život ona me je čekala sa spremnim jelom i toplom kućom. Čitav svoj život ona je nalazila vrijeme da sjedne sa mnom. Da me sasluša.“-u dahu je pričao starac.
„Znaš li da je Stojan dobio unuče. Baš na Đurđevdan. Na slavu.“
„Jel mu to drugo unuče.“-pitala bi me.
„Treće. Najstarija je Milica, pa Janko i sad Mila.“-nastavljao bi starac.

„Svakodnevno bi ponavljali ritual. Ja bih pričao a ona bi me slušala. Sve do onog dana kad sam je zatekao da je ležala mrtva pored stola. Srce. Ručak je bio još topao. Na stolu.
Nastavio sam da radim do penzije, ali na vratima kuće dočekivao me je muk. To nisam mogao da izdržim. Ni doviđenja. Ni dobar dan. Onda sam se penzionisao. Nakon toga preselio sam ovdje u veliki grad. Računao sam mnogo više svijeta ima. S nekim ću moći prozboriti, popričati. Računao sam s ljudima. Međutim ovdje vidim svako svoju muku muči. Ni dobar dan ni doviđenja. Po čitav dan ni riječ ne prozborim. Nikoga da me sasluša.“-zvarši starac i sjede na stolicu.
Pogledao sam u brku ispred mene. Ćutao je. Nije komentarisao da li je zadovoljan postignutom cijenom.

Nakon par trenutaka vođa programa najavi slijedeću ponudu.
„Imam na ponudi jednu lulu. Starinska. Izgleda nekorištena godinama.“-prevrtao ju je po rukama.
Nakon toga podiže je uvis da bi bila vidljiva svima.
„Šta se za nju još može dobiti. Sad je do Vas. Izvolite.“-povuče se korak čekajući ponude.
Nakon nekoliko trenutaka javi se jedan dubok glas.

„Možda nije mnogo, ali više od toga ne mogu dati.“-zastade na trenutak osvrćući se po prostoriji.
„Nepušač sam. Svejedno, ali nudim jedno davno sjećanje.“-ponudi on i sjede.
„Ima li još ponuda?“-glas voditelja ove neobične aukcije nastavi.
Ponuda nije bilo.
„Recite. Prihvatam cijenu. Razumna je.“-stariji gospodin uglađenih manira mahnu rukom.
„Hvala.“-isti onaj duboki glas koji je dao ponudu nastavi.

„Ne tako davno, došao sam u ovaj grad. Sa sobom sam donio tek jedan kofer, parče neba u oku i bol u srcu. Nesretni rat potjerao me je sa mog ognjišta. Ustvari nije rat. Bilo je ratova i prije. I nakon ratova su se svi vraćali kući. Ali sad je bilo drugačije. Bili su to ljudi s kojima sam živio čitav svoj život. Zajedno smo rasli, momčili se. Ženili i jedni drugima na praznike išli. Više se ne usuđujem otići tamo. Mada su me neki poznanici uvjeravali da je strah bezrazložan. Da je vrijeme izbrisalo mržnju.“-jednoličnim glasom punim emocije pričao je.

„Ostalo se živo. Nisam ni gladan. Kad se sjetim svoga zavičaja ja samo u nebo pogledam. I pronađem onaj isti oblak što je stajao onog dana kad sam iz kuće polazio. Isti onaj oblak koji me je pratio tokom čitavog mog puta. Koji mi reče da ne zaključavam kuću da ću se jednom vratiti.

Nisam ga poslušao. Zaključao sam kuću. Malu seosku kuću. Sa malim prozorima iza kojih sam znao često pogledati prema nebu iz sobe pune mirisa bosiljka i zrelih dunja. Kuću iz koje sam jedno po jedno dijete ispraćao u školu i svijet.
Još se sjećam svoga oca. I on je imao lulu. Sjajnu i uglancanu. Nije je često palio, ali i kad bi to radio morao je biti neki poseban razlog.

Sjećam se kako ju je uzeo u ruku i staračkim prstima pažljivo i bez žurbe napunio kao med žutim duvanom. Nije žurio. Čekao je neko vrijeme povukao dim iz lule, držao ga nekoliko trenutaka i ispustio uz neki težak osjećaj.“-govorio je.
„Neće ovo djeco moja dobro završiti. Nikad i nije završilo dobro što je bilo brzo i kuso.“-rekao je otac.
„Šta to ćaća.“-upitah ga ne razumjevši njegovu namjeru.
„Kada budale progovore i fukare se bogate. Nečim se mora skrenuti pažnja moj Mićane.“-reče mi moj ćaća.
„Umro je iste jeseni. Na sahranu nisu došle mnoge komšije s kojima smo dijelili siromaštvo i goli kamen.

Sjećam se kako je srce boljelo dok sam se osvrtao na kuću koja je ostajala nijema i tužna. Zidovi stari nisu mogli shvatiti da se može ostaviti hiljadu i jedna suza, briga. Osmijeh dijeteta. Stara jabuka i lavež psa.
S njom je ostala stara keruša. Ispratila nas je nekih tristotine metara i vratila se.
Nemam snage da odem i vidim. Eto imam tek jedno sjećanje.“-završi on obori glavu i ostade stojeći nekoliko trenutaka. Nakon toga sjede.

Nakon njegovih riječi i aukcionar kao da se malo zaustavi. Malo tišim glasom nastavi.
„Ima li neko da mu je sasvim dovoljno ako dva puta dnevno može da zna tačno vrijeme. Evo jedan neispravan sat. Koliko se najviše za njega može dati. Izvolite.“-podiže on moj ručni sat uvis da se bolje vidi.
Pogledom sam čas gledao u sat čas u svijet u oko sebe.

Sat je imao svoju priču. Počinjala je gotovo kao i svaka druga priča o satovima. Imao je on onih dana kad su minute priticale kao tren, a imao je i one kad je svaki minut ko godina bio. Svakodnevna priča jednog sata.
„Evo ja. Ja nudim jedno nepročitano pismo. Nosim ga godinama sa sobom.“-čovjek sa šeširom ponudi.
„Ja nudim jedan loš dan.“-ponuda gospodina u svijetlom odijelu bila je druga i posljednja ponuda tog mometa.

„Uzimam pismo. Samim tim da je nepročitano povećava njegovu vrijednost.“-prihvatih prvu ponudu.

Neviđena aukcija potrajala je dobrih dva sata. Sa uzbuđenjem ispratih razmjene kakvih niti jedna berza ne poznaje. Cijene su bile daleko od onih na koje smo naučili. Trgovalo se snovima, izgubljenim vremenom. Nadom i strijepnjom. Cijene su bile mnogo više od ponuđene vrijednosti, ali niko nije ostajao nezadovoljan.
Na izlazu dobih pismo.

„Mislim da ste zadovoljni gospodine. Navratite ako opet bude potrebe. Laku Vam noć.“-kratko se rukovao sa mnom i brzo se izgubio u masi koja se polako razilazila.
Žamor se polako gubio u noći. Stezao sam jedno pismo u džepu. Nije mi smetala ni jutarnja svježina. Ni kiša koja je padala jednolično i nenametljivo.
Svanjivalo je, kad sam teškim korakom ulazio u kuću koju sam zvao svojim domom. Uzeo sam pismo i otvorio ga.

„Voljeni moj…“-pročitah uvodne riječi pisma.

Čvrsto sam ga stisnuo na grudi. Poznavao sam rukopis.
„Za sada je dovoljno.“-pomislih i pismo vratih u džep.

Niz lice su tekle suze. Nisu mi smetale. Nisu ni kišne kapi nakupljene u starom kaputu koji je ispraćao još jednu jesen.

Pozdravlja Vas mandrak72, amaterski prvak u troskoku na strunama.

Pjongjang

Beograd (Tanjug) – BK Grupa saopštila je da je osmislila projekat za izgradnju poslovno-stambenog kompleksa „Tesla Siti“ u Beogradu, površine oko dva miliona kvadratnih metara, na čijoj izgradnji bi bilo angažovano oko 43.000 radnika i po završetku objekta bi bilo zaposleno oko 18.000 ljudi, a u središtu kompleksa bio bi izgrađen Međunarodni finansijski centar, koji bi budžetu Srbije donosio najmanje 20 milijardi evra godišnje.
E pa lijepo. Odoh i ja da osmislim kako da preživim do sledeće plate. Osmisliću i tačan naziv kako da ovu vijest nazovem, osmisliću već način kako da časopis, agenciju i novinara koji je ovo napisao nazovem pravim imenom. Ali jedino ne mogu da osmislim nikoga ko bi u ovakve stvari povjerovao.

Beograd (Peščanik) – Autori analiza doktorata ministra Nebojše Stefanovića i Miće Jovanovića objavili su da je i disertacija funkcionera DS Aleksandra Šapića u pojedinim dijelovima plagijat. Pa ne mogu da vjerujem sa svoje oči. Pa zar sve one godine vrhunskog bavljenja sportom nisu izgradile zdravu i čestitu ličnost nemam šta reći. Liječi se gospodine Šapiću. Pa jesi li Dr ili nisi.

Pjongjang (Indipendent) – Na najnovijoj izložbi, na kojoj su im date odriješene ruke da kreiraju zgrade budućnosti bez ikakvih ograničenja, sjevernokorejske arhtekte prikazale su svoje ideje za održivi razvoj turizma. Posmatrajući crteže sjevernokorejskih arhitekti stiče se utisak da je i Pjongjang odavno na vodi.

Pjongjang na vodi

Pjongjang na vodi

Helsinki (Beta) – U Helsinkiju je juče održan 19. Svjetski šampionat u nošenju supruge, tokom kojeg pobjeđuje muškarac koji najbrže pretrči stazu sa partnerkom na leđima. Par Vile Parvianen i Žanet Oksman pobijedili su u trci na 235 metara koju je Vile istrčao za 63,74 sekundi. Kada sam ovu vijest pročitao komšiji samo je uzdahnuo. „Ja svoju nosim na grbači već četrdeset godina i nikom ništa“. Pa evo komšo oni su dospjeli u novinsku vijest, a ti za početak kod mene na blog.

Kalendar moje najbolje godine u životu

„Hvala ti Bože“, glasno se zahvalih Bogu.

Osjetih se neprijatno. Postiđen svojom odeždom u svlačionici bez keca u rukavu. Postidih se svoje golotinje, neznanja. Bio sam akter romana koji se pisao, a nisam umio da nakon novog pisma složim i najsuvisliju misao koju bi revnosni čitaoc zapamtio i uskladištio u korteksu svoga sjećanja, potegao kao mač kojim bi presjekao gordijev čvor neznanja, zablude u kojoj je živio sve ove godine. Bio sam akter serije, španske ili meksičke sapunice u kojoj je opet po ko zna koji put slijepac progledao, amnezirani kauboj povratio sjećanje nakon pada sa razuzdanog konja a, izgubljena i neželjena djeca pronašla svoj dom. Gnijezdo iz kojeg su ispali nejakih krila za let.

„Božo je On“, gotovo uzviknuh.

Bio sam bijesan na sebe, na ulogu slijepca u dugoj seriji, sapunici u kojoj je i najdokonijoj domaćici bilo sasvim jasno da ću ja progledati, dječak na kraju sage pronaći svoj topli dom i zasluženu ljubav. I pored toga plakala je dokona domaćica nad sudbinom dječakovom, plakala nad sudbinom slijepca, svojom sudbinom. Plakao sam i sam zbog zablude i ničim zaslužene nezahtijevne uloge. Nedostojne i najmanje kritike, novinskog stupca ili kakve kričave slike na jeftinim majicama kakve se nude i mogu naći na buvljacima. Uostalom portret slijepca ne bi bio portret njegova karaktera. Bio bi to još jedan neuspjeli omaž umjetnika koji je htio da kaže da stvari vidi drugačije. I čemu onda portretisanje?
Publici željnoj spektakla pružena je još jedna bajka. Ja u njih nisam vjerovao, nisam ih volio. Nisam volio ni patetiku koje je bilo isuviše u našim malim željama za gram pažnje, sažaljenja od kojeg nikakve koristi do samo još jednog propuštenog voza za buvljak na kojem izlažemo i prodajemo svoje poraze, slabosti.
Moja slabost su suze.
Odlučih da s njima trajno raskrstim na jednom takvom buvljaku. Provlačeći se između improviziranih štandova sa bogatom ponudom nepotrebnim i neupotrebljivih stvari bez pravog imena jer su odavno izgubile svu svoju prvobitnu svrhu tražio sam način kako da na pravi način izložim svoju robu. Slabost koje se odričem. Prodajem u bescijenje, razmjenjujem za istu ili još goru.
Lutajući tako između muzeja naše propasti, izgubljenih iluzija, potrošenih nada i surove realnosti koja je uzgred budi rečeno jedina istakla svoju cijenu gotovo potroših dan. U sam smiraj još jedne predstave nekako mabasah na neznanca koji je prodavao jedan kalendar. Ništa više od toga. Posmatrao sam neobičnog trgovca koji je samo stajao i na prstu držao zidni kalendar.
Gledao sam u njega i zavidio mu na prodajnom štandu. Nije na njemu bilo ništa suvišno. Maštao sam o sličnom. Kako pronaći način da izložim suze?
Posmatrao sam kalendar nekoliko trenutaka. Bio je to stari kalendar iz 1986-e godine.

„Ko bi to uopšte kupio stari kalendar“, pomislih.

Neznanac se nekako još više učini važnim te zauze još ponositiji stav toliki dijametralno suprotan njegovom dotrajalom kaputu.

„Znate, kalendar nije običan, poput drugih koje možete vidjeti na nekom od ostalih štandova. To je kalendar moje najbolje godine u životu“, reče.
„Šta je sa ostalim kalendarima?“, upitah.

Nakon nekoliko trenutaka odgovori.

„Nije ih bilo.“

Na tren pomislih koliko bi koštao takav jedan kalendar. Koliko bi nedostojna bila moja ponuda za prostom razmjenom. Koliko bi kalendar bio u stanju da bude dio fer pogodbe. Ko bi dobio, ko izgubio?
Taman izustih da iznesem svoju ponudu kada me glas neznanca prenu.

„Znate, ne znam kako je sa vama, ali ovaj kalendar definitivno nema cijenu. Mnogo je više od 365 dana, 12 mjeseci. Kad malo bolje razmislim uopšte ga ne prodajem. Vratiće se on još jednom sa svim onim sretnim danima“.

Povjerovah u njegovu samoobmanu. I bi mi lijepo. Premotah sve one lijepe godine koje bih rado da se vrate. Zakotrljah još jednom klikere ispod terase jednosobnog stana sa Božom. Školske nestašluke. Ali u ponudi je bila samo jedan kalendar i jedna godina, a ja sam suza imao mnogo više.
Ne nismo niti on ni ja iskreno željeli razmjenu.
Nakon nje izgubili bi sve. Svoje pravo da ponudimo ono što je samo naše. Pravo na svoje mjesto na buvljaku, iluziju da zaista imamo šta ponuditi i da sve to nema cijenu.

Mrve

Bože nije bilo dva dana. Bio sam zabrinut već prvog jutra zbog njegovog nedolaska na konak. Sva ta dešavanja i pisma koja je spominjao, i ona koja sam pročitao nesumnjivo su u meni budila znatiželju da saznam pravu istinu njegova povratka. Moja slutnja da je nostalgija u njemu izazvala potres polako su iščilila. Ni nesporazum sa Marijom nije to bio.

Pisma.

Dva pročitana pisma navodila su moje strahove da je posrijedi nešto mnogo ozbiljnije, čak i od temelja sreće koja se najčešće povezuje sa porodicom. Zemljotres izazvan potresom stvorio je prijeteći cunami koji se opasno približavao meni, jednom kontinentalcu uljuljkanom i zakopanim u stabilno tlo pod nogama, prijeteći da me iščupa zajedno sa korijenjem.

Dan je sporo proticao. Od Bože ni traga. Nisam imao niti jedan trag od kojeg bih započeo pravu istragu. Vrtio sam se krug, iznova polažući nadu u neku nesuvislu misao, nebrojenu poput otisaka stopala u prometnom prašnjavom putu. Svaki novi korak dizao je oblačić prašine koji je brisao i blijedio prethodno ostavljeni otisak.
Izgubljen u samom početku, bio sam samo bledoliki tragač, nemoćan da pratim trag indijanca kakav je Božo. Bojim se da je sa svojim pismima upravo to i želio, da me ostavi zbunjenog i na krivom tragu.

Bio sam siguran da će pismimima tačno da dozira moju istragu. Onoga momenta kada poželi da izađem iz kruga, upaliće vatru. Dimnim signalima razgaliće još jednu vatru, vatrom spaliti još jedan most za sobom, spržiće još jednu teškim olovom izazvanu ranu. Ići ću za njim. Za njegovim signalima, svetim pismom znanim samo domorodcima. Za mene još samo jednom dimnom zavjesom, zagušljivom predstavom u kojoj nikada neću moći spoznati put kojim se vodi Božo sve dok to ne okonča onim svojim poznatim stavom i početkom s kojim se podrazumijeva sve ono što je samo njemu znano.

„Znaš”, kao da sam slušao njegovo objašnjenje.

Nisam tek sad znao ništa. Nesvjestan da je upravo u meni raspalio znatiželju zbog koje sam gorio iznutra, željno sam izvirivao niz ulicu da vidim tog čudaka kako jaše na biciklu. Bio sam ubijeđen da mu je već do sada izrasla kosa svezana širokom crvenom maramom kao u Apača, a bicikl pod njim kao mustang, ta divlja neukroćena snaga poslušno poigrava. Svakoga trena osluškivao sam čekajući vrisak koji će se prolomiti ulicom i u komade sasuti komade stakla iz izloga.

„Zvrrrrrrr”, uplaših se od zvona.

Bio je to on. Uopšte se nije obazirao na to da mi makar duguje objašnjenje. Ponašao se kao da je iz stana izašao nepunih sat vremena prije toga.

„Znaš, nisam znao da je hljeb toliko poskupio“, izražavao je čuđenje na visinu cijenu hljeba, kao da je toga momenta to bilo najvažnije pitanje na svijetu.

Iznova me iznenađivao svojim rezonovanjem i navođenjem na krive tragove. Gledao sam u njega. Činilo sa da zna kraj najluđeg romana koji sam u svojim mislima smislio i pisao smišljajući kakav dobar, mudar kraj tražeći onu mrvu istine. Nasušnu poput hljeba.

„Hljeb“, pomislih, „pa koja sam ja budala“.

Rekao je toga momenta više nego što bih ja čitavim romanom ispisanih istina rekao. Indijancu odlučnom da opstane i mrvica hljeba davala je snage da istraje u borbi za istinu. Hljeb naš nasušni, često bi svi mi obični izustili nesvjesni njegove osnovne veličine.

Mrve.

Božo je kupio mrve. Hranio dušu. Božu nisu blještava svjetla Hjustona, niti užarena Texaška zvijezda odveli sa traga kojim je pošao. Nije zalud bio njegov odlazak u Ameriku.
On je znao suštinu.
Stoga ju je u mrvicama dozirao. Inače je ne bi ni bilo.
Suština poredana na rafama i stalažama marketa i trgovinskih centara, svima dostupna, jeftina. Na akcijama, gratis dijeljena.
Takve suštine nije bilo, znao je to Božo. Od tog momenta znao sam i ja. Mnogo sam hljeba pojeo, mrve kusao nisam. Mrve su za odabrane, istine gladne. I sam sam bio takav. Čekao sam sledeće pismo. Strpljivo. Nije bilo potrebe da žurim. Istina ne voli nagle. Istina je mozaik. Ona se slaže. Sve drugo bi bio hazard, čista kocka. Sav život na dvadeset i jednoj tački na šest strana svijeta koja je gledala u istu kocku.
Bačena pred gladne oči hazardera, razočarane jer nisu vidjele onu jednu jedinu stranu. Istinu. Sve je stvar ugla iz kojeg se ona posmatra.

Fragmenti

Sumnja u meni se nedvojbeno lomila. Jedan dio mene želio je istinu na vidjelu. Koliko sutra da ga upita šta stoji iza svega. Bombardovaću ga pitanjima, natjerati da progovori. Naložiti vatru na njegovim prsima sve dok iz njih poput dimnih oblaka ne iščile svi odgovori. Drugi dio mene je znao za Božu indijanca. Ne bi taj pustio glasa, kao onomad kad sam se selio iz ulice. Stajao bi nijem samo sa podignutom rukom dok bih ga bjesomučno udarao stegnutim pesnicama. Kao da krije neku svetu tajnu, dostojanstven i pomalo tužan zbog mog neznanja, nestrpljivosti da brzim potezima razmrsim odavno zamršene konce.
Još onda kao da je znao. Pojavio se drugi dan pred mojom zgradom, nimalo zbunjen novim okruženjem. Stajao je ispod prozora i dozivao me poznatim zviždukom. U njemu kao da se ništa nije promijenilo. Kao da nisam bio udaljen nekoliko kilometara, kao da smo pred našom starom zgradom. Za njega kao da vrijeme nije postojalo, sve dok u njemu nismo mi. Čim smo zasnovali i petom obznanili novu rupu, klikeraški dvoboj je mogao da se nastavi.

„Znaš“, rekao je, „svejedno, zemlja ko zemlja svuda je ista. Nakon kiše uvijek je blato. Čim ugrije ni njega ne ostane“.

I partija je mogla da počne, ali nije. Kako nije počela isto tako nije mogla ni da se završi. Zbog toga ni san nije htio na oči sve do jutra.
„Tam, tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta”, odzvanjali su bubnjevi. Odzvanjali su i koraci prve smjene koja je hitala na posao, u strahu da ga ne izgubi. Mnogi jesu.

Ispod terase

Sjećanja na djetinjstvo s Božom seže samo do one tačke kada smo uveliko pravili nestašluke, školske aktivnosti, fudbal na ulici. Prve izlaske, piće. Prve ljubavi. Sjećanje na djetinjstvo ne može jasno da distancira onaj momenat koji jasno odvaja period prije toga. Niti onaj period kada smo se upoznali. Kao u svim slučajevima kada su djeca u pitanju mnogo toga biva van svakog rezona, logike a često bi se reklo i bez razuma. Odjednom nam neko postane drag zbog nečeg što je činio, saplemenik na asvaltu, mada bi u svim kasnijim odlukama drugačije donosili odluke. Međutim, mi nismo donosili odluke. Nismo birali mjesta stanovanja, birali su ih stariji, naši roditelji. U nekim slučajevima ni oni sami. Bile su to neke stambene komisije koje su dodijeljivale stanove svojim zaposlenicima. Sistemi bodovanja i bodovne liste. Urbanistički zavodi, odjeli za prostorno planiranje, i još mnogo čega drugog. Ali svi oni nisu mogli izabrati ono što se gradi u nama samima. Prostore u nama useljavali smo temeljima. Jakim temeljima na kojima ćemo čitav život graditi najsanžniju građevinu spremnu da podnese sve nedaće, ratove. Sve mamurluke i pogrešne odluke. Prijateljstvo.

Prijateljstvo s Božom imalo je i svoje uspone i padove. Bivalo je na iskušenju. U jednom takvom ono se našlo davno. Otac je nakon mnogo godina dočekao da od firme dobije veći stan na korištenje. To je neminovno značilo i preseljenje u drugi dio grada. Očeva dugoočekivana i odobrena molba za dodjelu većeg stana proistekla iz proste potrebe za više životnog prostora nakon mog dolaska na svijet, da se dobije još jedna soba za mene i mog starijeg brata ugledala je svjetlost dana. Ta dugočekana želja mojih roditelja konačno je unijela radost u naš tijesni jednosobni stan, mada ja nikad nisam osjećao tu tjeskobu koju je majka često spominjala. Dobro se sjećam toga dana kada je uz pomoć komšija iz zgrade otac iznosio stvari u veliki plavi kamion. Ja i Božo smo nedaleko od svega toga igrali klikera ne misleći da bi to uopšte moglo da nešto znači u našim odnosima. Nismo ni spominjali činjenicu da ću za koji sat već biti pred nekom drugom zgradom, pred pogledima neke druge djece koja će podrozrivo ispod oka gledati na mene tražeći načina da mi pokažu ko je glavni. Da će trebati neko vrijeme da sjedim pored igrališta čekajući onaj momenat kada će neko od njih prstom pokazati na mene i pozvati me da im se pridružim. Nisam razmišljao o činjenici da bih morao početi iz početka.

„Hej ti. Ti novi“, bilo mi je strano.

Biti novi bilo mi je nezamislivo. Zar je nakon svega do tada stečenog, naučenog moguće biti još jednom Novi. Nisam uopšte razmatrao mogućnost da se dva puta može biti Novi. Novost je samo jednom nova. Onog momenta kad su moj otac i mati po prvi put ugledali moje lice prestao sam biti Novost. Sve nakon toga bila je bajata vijest. Novost je bila da sam prohodao, ali svaki sledeći moj korak to nije bio. Ne može se po više puta biti Novi. Nisam prihvatao takvo stanje stvari.
Ni nakon našeg upoznavanja nisam mogao da zamislim da mogu da upoznam nekog Novog Božu kojim bih zamijenio ovog starog koji je tu ispred mene duvao i hukao u stakleni troperac i s takvom posvešćenošću prilazio igri koja je uskoro trebalo da bude grubo okončana kratkim pozivom. „Idemo“, ne takvog Božu ne bih mogao da pronađem nigdje na kugli zemaljskoj. Niti u vasioni. Postojala je samo jedna tačka u širokom svemiru, hladnoj vasioni gdje je to bilo moguće. Baš tu. Ispod terase tijesnog jednosobnog stana kojeg smo upravo mijenjali za nekoliko kvadrata više stajao je on. Mrtav ozbiljan kao da dobija najvažniju bitku pod najsjajnijom zvijezdom nebeskom. Takav je bio.
Vrlo dobro sam znao kakav je on. Nije pustio suzu kada sam ulazio u kamion. Sjedio sam u krilu ocu koji je zagrlio moga brata a mati brisala suze. Mahao sam kroz otvoren prozor. Božo nije. Samo je podigao ruku. Stajao je nepomično kao indijanac sve dok nismo zamakli niz ulicu.
Činilo se da zna mnogo više od mene.
Plakao sam, više ne znam zbog koga. Zbog njega, zbog nezavršene partije i onog malog sićušnog mjesta na planeti koje je eto jedino imalo tu čast u cijeloj vasioni da posmatra taj dvoboj klikeraša pod terasom tijesnog jednosobnog stana, možda i zbog majke koja je još jače plakala i pored činjenice da je napokon ostvarila svoj san o još jednoj sobi. Ni sam ne znam.
Do dana današnjeg nisam razmišljao o tome.
Život je čudo.
Da je kojim slučajem prethodna stambena komisija koja je dodijelila presudne poene Božinoj porodici da doseli pored nas bila učesnik evrovizije od mene bi dobila najveći broj bodova.

Texas, Texas 6

Blago drmusanje me prenu. Božo je stajao pored fotelje gdje me je umor stigao gdje sam i zaspao.

„Izvini“, trljao sam oči. „Koliko dugo sam spavao“, zapitah ga dok sam se protezao, ukočen od spavanja u fotelji.
„Možda sat, dva. Ne znam, kada sam primjetio da si zaspao izašao sam na terasu. Nisam gledao na sat.“
„Nisi nikako spavao?“
„Ne, spavao sam u avionu“, sliježe ramenima.

Dok sam se vratio iz kupatila, Božo je postavljao sto za doručak.

„Uzeo sam sebi slobodu da ti otvorim frižider. Nadam se da se ne ljutiš“.
„Ma jok, nisam ti ja ljubitelj pripreme hrane“, odgovorih.
„Ja sam se tamo upraksao, mada je to tamo mnogo lakše. Pahuljice, mlijeko, cijeđeni sok, tost i tako ukrug. Vidim kod tebe svega. Pripremio si se za veću delegaciju“, podiže pogled sa stola.

Slegnuo sam ramenima.
Doručkovali smo u tišini. Prvi je ustao od stola.

„Rado bih otišao na groblje, upaliti svijeću.“
„Ne smeta ti da idem sa tobom?“
„Naprotiv, želio sam te pitati da mi praviš društvo“.

Dok smo išli prema groblju pitao me je o nekim poznanicima, zaboravljenim stvarima o djetinjstvu.

„Znaš li ti zapravo od kada se mi znamo?“, upita.
„Još iz osnovne škole“.

Groblje je bilo pred nama. U tišini smo ušli u njega. Išao sam za njim dok se on dobro snalazio među spomenicima dok se nije zaustavio ispred jednog. Na njemu slike njegovih roditelja.
Pročitah još jednom imena koja sam znao. Mileva i Miloš.
Božo sa sagnu poljubi hladnu kamenu ploču, zapali svijeću. Sa zamagljenim pogledom podignutim prema krošnjama ostade nepomičan. Prišao sam mu, položio ruku na rame. Osjećao sam kako se bori sa suzama koje su htjele napolje. Osjećao sam tu unutrašnju borbu koja se prenosila nekon trolisanim trzajima tijela.
Nakon nekih desetak minuta, glavom mi je pokazao da pođemo. Pošao sam za njim.
Brzo smo stigli do stana.
Odmah je otišao do web kamere na terasi. Nekoliko trenutaka gledao je u nju kao da je nešto želio reći, ali se onda bez riječi vratio u sobu.

„Kako su Marija i Anja?“, po prvi put sam pokušao da usmjerim dalji razgovor. Činilo mi se da je spreman za dalju priču.
„Anja je već velika djevojčica. Vrlo brzo se uklopila u vrtiću, školi. Odlična je učenica. Zbog škole sugerisano nam je da u kući što više koristimo engleski. Vrlo brzo je ovladala njime. Čak sam primjetio da je polako izbjegavala da govori našim jezikom. Na pitanja na našem jeziku, odgovarala bi na engleskom. Sve manje je spominjala odakle smo došli. Uživala je u svim pogodnostima za koje je ovdje bila zakinuta“, opazih kako mu glas podrhtava.

Nekoliko trenutaka kao da je čekao da povrati dah.

„Sačekaj da ti nešto pokažem“, ustao je i ponovo otišao do kofera. Ubrzo se vratio noseći nekoliko pisama u ruci.
„Pristiglo je nakon godinu dana mog boravka u Americi. Pročitaj“, pruži mi jedno pisamo u poprilično oštećenoj koverti.

Uzeo sam pismo, nekoliko puta sam ga prevrtao u rukama oklijevajući da ga otvorim. Nikada nisam čitao tuđa pisma, pa sam oklijevajući neko vrijeme čekao dodatno odobrenje da uronim u njegovu intimu. Oduvijek sam pisma smatrao kutkom u koji se ne ulazi ukoliko na ulaznim vratima ne piše moje ime, ukoliko iz zakrivljenih slova ne mogu da prepoznam dušu koja je ostavila neizbrisiv otisak čiji mozaik će dugo vremena pod našim prstima mijenjati naša agregatna stanja i mijesiti dušu pod prstima istovremeno očvrslim i nježnim.
Pogledao sam u njega.
Kimnuo je glavom.
Trapavo sam otvarao pocijepanu kovertu.
Preda mnom je stajalo pismo. Njegovo stanje ukazivalo je da je mnogo puta pročitano.

                                                          Svako dobro

Nisam se nigdje potpisao jer ti moje ime možda ništa ne bi govorilo. I ono na poleđini je samo jedno od mnogih koje sam koristio. I ono koje nosim u krštenici ne znam da li je moje pravo. Niko mi to nije nikad potvrdio.

Trebalo je vremena da te pronađem. Nije me ni okean spriječio da ti pošaljem ovo pismo. Planiram da ti pošljem nekoliko pisama. Sledeće ti šaljem tačno za mjesec dana. Ukoliko ne želiš da ti pošaljem sledeće pismo imaš dovoljno vremena da mi odgovoriš i da ga pošalješ na adresu na poleđini pisma. Ukoliko tvoj odgovor ne stigne u roku od mjesec dana, šaljem ti sledeće i tako dok ti ne pošaljem i zadnje pismo.

Nadam se da ću naći razumijevanje kod tebe. Pisma će biti u formi priča. U njima neću iznosti svoje stavove, mišljenja. U iščekivanju sledećeg mjeseca pišem ti sledeće pismo priču.

S poštovanjem,
Ja i još ne znam ko

Pismo nije bilo dugo. Nije mnogo govorilo. I sama misao na pisma od nepoznatog iz sasvim nepoznatih razloga sasvim je dovoljan razlog da čovjek poželi da mjesec prođe za tren.

„Marija je kao što sam rekao poželjela da kupimo kuću. Mene su cijene pokolebale. Njihova visina je saamo jedno mogla da znači. Dugogodišnji krediti“, nastavi.
„Dvadeset, dvadeset pet godina. Trideset.“ Bilo je više opcija za trajanje svakog kredita ponaosob. „Visina rata je uglavnom bila u visini kirija koje smo plaćali za iznajmljivanje stana.
„Ipak si kupio“, spomenuh.
„Da. Želio sam mir. Želio sam svoj kutak svijeta. Želio sam da već jednom počnem od nule. Mada je i sam odlazak tamo bio već pozitivna stvar na skali kako sam mjerio vrijeme od odlaska odavde. Kroz razgovore sa ostalim zemljacima koje sam tamo sretao, ni ostali nisu odoljeli. Uzimali su velike kuće s ciframa od kojih boli glava. Neki su kupovali dvadeset, neki više godina života. Uplašio sam se takve mogućnosti. Nije mi dugo trebalo da zbrojim zadnju ratu. Zadnju isplatu. Nisu nam se slagali datumi. Nijedan nije bio privremenog kakatera. Nijedan nije nudio častan povratak. Nijedan od njih nije ostavljao mogućnost mojim željama da se ponovo smijem od srca glupostima, roštilju pored rijeke. Ćevapima, teletini. Znam da ti je to možda smiješno kada ti sad pričam. Mislio sam da je moja sretna zvijezda daleko bliža.“

Ćutali smo neko vrijeme. Samo kazaljke sata su se čule kako ravnomjerno odbrajaju i polako odbijaju sve one godine koje je Božo kupio pod nekom tuđom zvijezdom. Sve one radosti i strijepnje u službi onog jednog jedinog dana koji će čekati kao Novu godinu, novi početak ondje gdje je je sve stalo prije dobre dvije – tri decenije, uzalud se nadajući da će sve biti isto. Da će spakovati svoja tri kofera, za ruku stegnuti Mariju, a Anju kovrdžavu slatkicu iznova podignuti i ponijeti preko velike bare i časkom zaploviti niz poznatu ulicu, iz starih farmerki izvaditi ključ pred vratima koje je sanjao svo vrijeme pod srećnom zvijezdom Texas-a negdje u Hjustonu.

Texas, Texas 5

Zbog vremenske razlike i svega ostalog Božo nije spavao. Nisam ni ja. Razgovarali smo sve do jutra. Nisam birao tok priče. Pustio sam da iz njega poteče koritom koje bude sam birao. Nisam čak ni stajao na obali. Nisam zabacivao ni mamce. Čekao sam sa svoje strane okeana priču sa zapadne obale.

„Nije mi bilo lako da se odlučim za odlazak. Želio sam samo da živim kao čovjek. Nisu me zanosile priče o bogatstvima. Ne. Nisam zbog toga otišao“, zastao je nekoliko trenutaka.

„Odmah po silasku sa aviona sve je poteklo kako nisam mogao ni zamisliti. Socijalni radnik, prevodilac. Smještaj. Šest mjeseci smo zajednički učili jezik. Možda najbolji period boravka tamo. Ti bar znaš da ja za jezike nimalo sluha nemam, samo da si  vidio tu sprdnju. Cijepali smo se od smijeha. Marija je bila ozbiljnija, a Anja je uz crtaće učila takvom brzinom tako da je uskoro ona nama postala mali prevodilac. Eh, djeca“, sumorni osmijeh preplavi mu lice.

Osmatrao sam kanal koji je izlazio na okean. Nije tekao. Nije odnosio svu onu bol koja se nakupila na obroncima duše kao najlon kese na rastinju uz rijeku kada izlije. Svaka najlon kesa  kao da je stalno podsjećala da svi mi prolazimo a samo one ostaju.  Nerazgrađene i odbačene kao stari životi, neupotrebljive za novi početak. Iznova i  iznova stalno podižući sledeći nivo muke. Bola koju čovjek mora da podnese ma gdje se nalazio.

„Ma sve je izgledalo kao da je u redu. Stigao je i posao. Ništa posebno. Znaš jezik je tu glavni. Dok ga ne savladaš prisiljen si istrpiti svašta, ali hajde nije se bilo gladno i žedno. Nisam bio ni ovdje, ali“, zastade.

„Prolaze mjeseci, stanarina skupa. Dolaze trgovci nekretninama nude kuće, stanove na prodaju, automobile. Ništa što na svijetu ima nema da se ne može kupiti. Marija navalila da se kupi kuća. Ništa protiv nisam imao. Došli dileri na prag, strpali nas u auto i pravac od kuće do kuće, e tu sam se prvi put zabrinuo. Da budem iskren u sebi sam potajno gajio nadu da naš odlazak u Ameriku bude prelazno riješenje. Da podignemo Anju, iškolujemo i da se onda vratimo kući. Malko prišparamo da ne dođemo goli ko pištolj i potražimo nekakav posao u struci. Sve računam da ni ovdje neće bito ovako dovijeka. Rat je prošao, ljudi se vratili kućama. Fabrike se sanirale, pokrenule prizvodnju. S dvije plate dalo bi se živjeti“, u dahu izgovori.

Pažljivo sam slušao, kimao glavom pokušavajući da to bude samo neutralno potvrđivanje tj. praćenje toka priče.

„250.000 dolara, 300.000, 350.000,.. dolara. Hej, ko da je to pijesak, pa samo zagrabiš i izbrojiš. Mada iskreno bojim se da bi se lako dalo zabrojiti. Cifre su to moj druže. Cijene su bile za nevjerovati. Uplaših se nakon prve cijene. Obilazim po onim sobama, oko kuće, pa sve sabiram vrata toliko, prozora toliko, kvadrata toliko, ali nijedna se cijenom ne poklapa sa onim što vidim. Crvotočina na cijeni. Rasušeni i farbom zalijepljeni zidovi. One malo bolje cijenom još gore idu. Gledam u Mariju, Anju. Ona sve trči po onim praznim sobama, vriska, a prazni zidovi odjekuju. Dileri sve to moj druže gledaju, pa samo kite li kite. U meni sve odjekuje, svaki onaj glas, slovo, dolar otkino se pa u meni zveči, zvoni. Odbija o zidove i lomi sav namještaj od kog sam sazdan, svu moju sirotinju bacio pod noge. Da sam tad imao kofere pri ruci, pušku čini mi se da bih avion oteo i pravac kući pobjegao“, vidno uznemiren podiže čašu vode i iskapi je.

„Voda. Obična voda, pa nisam je se ko čovjek napio za svo vrijeme tamo. Žedan sam ti bio. Sokova ko blata, ali džaba, bljutava hrana, bljutavi sokovi, bljutava flaširana voda pa se po čitav okrećem oko sebe tražim kakav bunar, česmu da čašu napunim hladnom vodom orosim i saspem u grlo. Umijem i po vratu pokvasim. Nije to mnogo, ali kad bi samo znao kako je kad i ono malo po duši što ište nemaš, koliko je to“, ustade i pođe da dospe još jednu čašu vode.

Posmatrao sam ga kako brzim koracima grabi ka slavini. Jedna za drugom čašom voda se sjuri. Kao da pokrenu vodu u kanalu učini se, ali ništa. Samo plima i oseka. Ništa drugo. Plima donese plastičnu kesu pod nos, oseka je ostavi da kao zastava vijori. Znao sam da razgovor neće teći onako kako sam zamislio. Bilo je tu rukavaca, kratkih, slijepih koji su svojom širinom stvarali dojam da se nekud izlazi, ali nakon par krivina bili bi opet tu. Zaglavljeni. Zabrtvljeni. Teško je u kanalu učiniti okret. On ne prašta. Uči. Tjera da koračamo unazad. Ko još tako hoda u svijetu gdje se kaže da je vrijeme novac. Samo indijanci poput Bože. Samo spremni za rezervat. Oni drugi ne.

„Sve ti je tamo svejedno. Samo trpaju u sebe. Možeš početi od predjela, možeš od kolača. Nećeš pogriješti. Možeš da se naslažeš one debele govedine, a da nisi siguran da si jeo. Sve je istog ukusa. Ideš putem, vidiš hot-dog, kupiš pojedeš. Odmah iza ugla hamburger, pojedeš i njega. Dođeš kući, podgriješ, podrigneš i u pidžamu. Nit znaš šta si jeo, ni kud si bio, samo bljutav ukus. Da mi nije začina koje sam nalazio kod nekih Meksikanaca da znaš da bi se u baru pretvorio“.

Oseka. Činilo se da iz njega izlazi sav nakupljen čemer. Jad. Ne bi taj lagao. Ne bi odao. Ne bi Božo. Kao da je nekoliko trenutaka premotavao film, tražeći mjesto prekida. Mjesto gdje pukne ta filmska vrpca iz zemlje filma. Kao da je rukama pokušavao da uhvati krajeve filmske trake, a projektor bezobzirno i dalje vrti i svaki put onaj kraj ga udari, čas po licu, čas po zapešću, iznova otvarajući nove i povrijeđujući stare rane. Još dublje i bolnije. A drugi dio filmske trake polako usporava na projektoru i stvara sve veću gomilu pokidana filma koji se gomila pod nogama, zapetljava. Bacajući sjajne zvijezde filmske industrije u prašinu odakle smo svi postali i gdje ćemo svi jednom otići. Vidim ga kako bijesno kida onaj drugi zgužvani dio filmske trake pod nogama, nastavlja ga na onaj jedva uhvaćeni dio što ga je bijesno šibao po licu, krvavim rukama. Pokušavajući da nastavi dalje, pri tom zaboravljajući na odbačeni dio filma pod nogama. Života.

„Vidi što sam za tebe donio. Šešir“, skoči ka koferu da ga otvori.

Poželjeh da mu kažem neka stane, ima vremena. Ali nisam se usuđivao. Znam da bih ga možda uvrijedio. U kofer, u sav svoj život udjenuo je veliki Teksaški šešir, koji je preletio preko bare i za tren posla našao se na mojoj glavi. Njegove oči sijevale su kao bičevi iznad glave dugoroge stoke. Neprijatno sam se osjećao. Šešir na mojoj glavi zauzeo je popriličan dio kofera te se osjetih kao saučesnik ili još gore podstrekač njegove boli. Šta će njemu ostati kad napokon sklopi krila, kad se prizemlji sa leta iz Hjustona.

Zatvorio sam oči. Nisam znao šta mu kažem. Poželjeh da sam u nekom starom udobnom bioskopu sa debelim stolicama kakvih obično nema u provincijama u kojima ponekad svrate i slavne zvijezde, dobrano umorne nakon brojnih putešestvija po kino salama širom bivše Jugoslavije. Ni najbolja šminka,stilisti nisu mogli skriti sva ona oštećenja na filmskoj traci nastala rezovima, amaterskim skraćivanjem predstava i neodgovornim kinooperaterima. Jasno sam mogao čuti sva ona šušketava pucketanja kao na starim viniliskim pločama. U nosu osjetiti onu prašinu Teksaških kauboja dok vitlaju bičevima i pucketaju njima uz praskav i prijeteći zvuk kojim dugoroga goveda vode na još jedno žigosanje. Još jednu ranu na koži koju će nositi sve dok ne završe u hamburgeru na uglu ili na nogama kakva krivonoga kauboja sa šeširom ispod kojeg vire oznojani slijepljeni pramenovi kose. Sklupčah se ispod šešira, još manji i nemoćniji. Bespomoćniji zbog biča koji je šibao sa obe strane okena.

Poželjeh da se film nikada ne završi. Da potraje do sudnjega dana. Želio sam da obesmislim onaj trenutak kada će se kraj filmske vrpce glasno zarotirati, još jednom opominjući i prijeteći vitlati na projektoru. Onaj trenutak kada se u bisokopu popale svjetla i nestrpljivi gledaoci nagrnu prema vratima. Bojao sam se onoga trena kada će me upitati, „Kako ti se čini?“, a ja nijem kao Čaplinov film slijegaću ramenima, vrtiti štap oko ruke i gegajućim hodom pokušati da mu objasnim kako se osjećam. Nemoćan da prođem kraj njega u uskim redovima malog provincijskog bisokopa u kojemu su se nekad uloge lako dijelile. On je bio Džeronimo. Ja onaj drugi. Bez teksta.

Danas sam bio samo uho. Upaljeno.

Texas, Texas 4

„Ja letim. Letim čovječe“, glas mu je bio histeričan.

Ma koliko poznavao dobro Božu uvijek je kod mene bila bojazan da ne napravi kakvu glupost zbog koje bi se kasnije kajao. Plašio sam se i svaku svoju riječ vagao sam prije negoli bi mu je odaslao putem skype-a. Znao sam za njegovu želju da se vrati. Da dođe. Međutim nisam znao da li je to i želja ostatka njegove porodice.
Marija i Anja vjerovatno su već imale svoj stav za koji ja nisam znao. Božo mi o tome nije ništa pričao.

„Polako. Gdje se nalaziš? Da li si sam, gdje je Marija?“, pitao sam i sam zbunjen njegovim javljanjem.

Polako sam preslagivao sve svoje kontakte koje smo razmijenili putem skype-a. Nismo mnogo kontaktirali. S moje strane nije bilo velike inicijative za razgovore iz prostog razloga što nisam želio rasplamsavati nostalgiju koja je ga je očigledno dobro drmala.

„Vidimo se ubrzo. Moram gasiti telefon. Brzo. Vrlo brzo. Haug“, nisam stigao ni da odreagujem veza se prekinula.

Uvijek je tako bilo. Tvrdoglavi indijanac Božo nije dozvoljavao nikome da se miješa u njegove odluke. Na momenat se uplaših kako je to prošlo tamo preko velike bare. Pokušavao sam svoje slutnje da obesnažim. Učinim nepotrebnim.

Nije išlo.

Nastavih da surfam internetom. Prelazio sam preko naslova, pokušavao da smanjim uzbuđenje zbog skorog susreta sa Božom, ali nije išlo.

Odlučih da prošetam prije spavanja. Ulica je bila pusta. Mnoštvo prazničnih dana, tanki novčanici bili su dovoljni da smanje broj zainteresovanih šetača. Sumorna svjetlost poput plašta od magle nije imala dovoljno svjetlosti da zađe u sve mrtve tačke ulice. Ograničila se na male loptaste krugove koji su se bojažljivo vezali uz stubove javne rasvjete.
Gledao sam u te krugove i pažljivo osmatrao granice među njima. Pažljivo sam birao momenat i korak kojim bih zagazio u sledeći. Naizgled svi su bili isti. Od iste svjetiljke, iste snage, ali njihova, slika, projekcija umnogome se razlikovala. Pažljivim posmatranjem bilo je sasvim jasno. Iza svake deformacije stajao je čovjek. Iza svake svjetiljke stajao je čovjek.

„Gdje je zapravo taj momenat kada počinje deformacija?“

S teškim mislima kasno u noć utonuo sam u san. Jutro sam dočekao bolje raspoložen.
Nije bilo svrhe da razbijam glavu. Nisam tražio alibi. Božo je uveliko „letio“. Kartu je kupio tamo, kofer pakovao isto tamo. Šta je u njega spremio, s kim se pozdravio. Na to nisam mogao uticati. Sve je bilo negdje između. Izvjesno je jedino to da je Božo bio u vazduhu, ja na zemlji. On raširenih krila, ja u gardu plašeći se nevidljiva protivnika.

Ipak radovao sam se susretu koji se bližio. Brzo sam izvršio pripreme. Dokupio sam
dovoljno hrane, nekoliko piva i sokova. Još jednom sam prebrisao biciklo koje mi je ostavio.
I on. Ta metalna naprava činilo mi se da je sinula posebnim sjajem. Zadovoljno sam ga odložio nakon završena posla.

„Šteta“, pomislih bila je zima, ali snijega nije bilo. Zamislih Božu kako sjeda na biciklo s namjerom da se provoza krug.

Smješak mi pređe preko lica. Sjetih se jednog odgovora na zahtjev obično manjih klinaca iz djetinjstva na njihovu molbu.

„Daj mi krug“, glasio bi zahtjev sa željom da dobije biciklo da se njim provoza.
„Jel imaš šestar?“, odgovorio bih.
„Ne, a šta će mi“.
„Da ti nacrtam krug“.

Zamislih sad taj šestar kako bi mi dobro došao da kao čovjek jednom izmjerim tu stvarnu udaljenost koja nas je dijelila toliko godina. Ko je bio bolje sreće da ga ne ubode onaj oštri dio koji bi ostavio neizbrisivu ranu na papiru? Ko je bio onaj drugi skriven ispod nanosa grafita poput svih onih tačaka na papiru koje bi zatvorile krug? Gdje je ta sredina na kojoj će šestar probušiti papir i povezati krugom dvije tačke. Gdje nastaje onaj moment kada nastupa taj deformitet. Na međi, sa ove ili one strane kruga koja spaja dvije udaljene i ničim srodne tačke. Novi Grad i Hjuston. Osim povremene skype veze, očiju koje su bile ovdje a suze tamo.

More soli konačno je premostio zvuk zvona.

Skočio sam kao oparen. Popravljao sam odjeću na sebi. Neodlučan na otvorim vrata i odjednom pustim bujicu svih godina koje su nas dijelile. Uplašen kofera koji su vjerovatno stajali pored  njegovih nogu. Podrške koju će imati iza leđa. Ili je neće imati.
Uplašen više nego onog dana kada su me ostavili s biciklom i mahali iz autobusa da ih nikad više neću vidjeti.

„Kao što rekoh. Stigao sam“, bio je sam.
„Ulazi“, stegnuo sam ga za ramena i snažno ih drmusao.

Gledao sam u njega. Bio je isti kao onog dana kada je odlazio. Na njemu potražih sve one godine koje je optički kabl s obe strane bare nemilosrdno dijelio. Bilo ih je. Najviše oko očiju. Razumljivo one su jedine imale tu privilegiju da plove, putuju, upoređuju. One dublje bore nisu bile pod kaputom, nisu bile u koferu. Nih nije bilo moguće skriti. Rane na duši najdublje su. Ne daju spavati i noću često upadnemo u njihovu zamku pa u njenim dubinama, procijepu tako zaglavljeni i bespomoćni koprcamo se dok ne dočekamo zoru. Ni tamo, ni ovamo. Od sna daleko, od jave ni blizo. Sami i s nikim svojim.

Dugo smo se gledali.

„Šta ima?“
„Ništa. Kod tebe?“
„Ništa.“
„Kako ništa? A Marija, Anja?“

Nekoliko trenutaka je ćutao. Bez riječi. Pogled mu nije silazio sa kofera. Bio je samo jedan. Onaj isti koji sam mu biciklom nosio na stanicu.

„Gdje su ostali?“, pogledom pokazah na kofer.

Slegnuo je ramenima.

„Nisu sa mnom“, oborio je glavu.
„Kako nisu? Ništa mi nisi javljao.“
„Nisam mogao, neke stvari ne mogu se prenijeti tek tako. Nisu me razumjeli“, odgovori i briznu u plač.

Skamenjen sam sjedio kraj njega i gledao dok jeca. Tresao se kao prut. Poražen kilometrima. Šestarom u Hjustonu proboden plakao je poput malog djeteta. Krug je bio mnogo veči i dalji nego što sam računao. Brisao sam grafit koji se nakupio na mojim očima, obrvama koji je spadao sa mene poput peruti na crni kaput učinivši da se osjetim neprijatno.

„Morao sam to znati. Kakav sam ja to prijatelj?“, osjećao sam krivicu i nemoć da prepoznam znake koje bi svako drugi odavno pročitao. Osjećao sam krivicu što nisam bio u stanju da na vrijeme priteknem u pomoć, osjećao krivicu što sam možda iako nevoljno podsticao rast nostalgije koja je bujala tamo daleko pod suncem Texasa i svojim tijelom skrivala očigledne probleme. Njen plod je sjedio preko puta mene. Šiban slanim talasima okeana.

Nakon nekog vremena izašli smo na terasu. Stajao je ispod web kamere. Brisao je suze. Bila je noć i niko nije mogao da vidi kako plače. Čak ni ja.

Gledao sam u krugove koje je obasjavala ulična svjetlost kako se spajaju i niz ulicu smanjuju sve do krivine nakon koje su potpuno nestali iz vidokruga. Sve do mjesta gdje je šestar izgubio ravnotežu i pao.
Grafit je ostao nedorečen.
Rana je ostala otvorena.

Poželio sam da vrisnem iz sveg glasa, kao pravi indijanac, ali bio sam samo pola od tog.

p.s. ovo je 4 dio priče o Boži, ostali dijelovi priče nalaze se na blogu

Zlatnik

Premijer Srbije Ivica Dačić posjetio je porodilište GAK „Narodni front“ u Beogradu i prvorođenoj bebi u 2014 godini pokazao zlatnik.

„Mislim da nije slučajno to što sam danas posjetio ovo porodilište „Narodni front“. Upravo na ovom mjestu i na ovakav način zajedničkim snagama možemo pokazati da budućnost Srbije ima perspektivu. Moj zadatak i zadatak Vlade Srbije neće biti lak na popravljanju slike Srbije u svijetu, ali upravo na ovakvim mjestima treba početi.“- rekao je novinarima i medijima koji su došli na lice mjesta.

Premijer Srbije je rekao da će od sada Vlada Srbije ubuduće svakoj novorođenoj bebi u bilo kom dijelu Srbije pokazati zlatnik i na taj način stimulisati mlade da rađaju.

Oko nule

Zima se ovih dana ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa povišenom temperaturom koja je debelo u plusu. Malaksala je i trese je groznica.

Narod se takođe ovih ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa debelim minusom na računima. Nervozan je i trese ga praznična euforija.

Statistički gledano sve je protiv nas. Život je danas obična nula.

Karikatura - Tošo Borković - Tekuća godina

Karikatura – Tošo Borković – Tekuća godina

Lepo telo

ribar

Biračko tijelo je kao mašina. Bez podmazivanja brzo prolupa.

Biračko tijelo daje znake života. Odaziva se na izbore.

Biračko tijelo je zamajac razvoja. Svaki put dobije kurblu.

Biračko tijelo se oporavlja. Stalno spominje hranu.

Biračko tijelo radi na sebi. Eksperimentiše.

Meksikanac

„Ja sam Meksikanac“, ponavljao sam sebi u bradu dok sam se brijao i pažljivo uređivao brkove da stvarno tako i izgledam.

Popis stanovništva bio je pred vratima. Bilo je pitanje momenta kada će obučeni popisivač zakucati na vrata. Tako je i bilo.
Nizala su se pitanja. Strpljivo sam odgovarao na njih iščekujući ono koje me je najviše kopkalo.

„Šta si po nacionalnosti?“, bio je već spreman da napiše odgovor. Ime i prezime su davali gotov odgovor ali obuka je od njih zahtijevala drugačije.

Bio sam već odavno odlučio da se izjasnim kao Meksikanac. Nekako sam volio pripadnike tog naroda koji su i poput Srba bili omraženi Amerikancima, ali eto nisu se Meksikanci dali.

Supruga me odgovarala od tog nauma. Rekla je da ništa s tim neću dobiti i da je sve to glupiranje. Uostalom radi šta hoćeš.
Prijateljima nisam ništa govorio. Na poslu takođe.

Popisivač je još gledao i čekao na moj odgovor.

„Ja sam Meksikanac“, opalih kao iz topa.
„Meksikanac?“, zbuni se popisivač. Nije bio pripremljen za ovu situaciju. Mogao sam biti bilo ko, ali baš Meksikanac.
„Da ja sam Meksikanac“, ponovih mu.

Razmišljao sam o tome dok je popunjavao kolonu sa traženim podatkom. Od tog momenta kada je zatražio odgovor na sledeće pitanje on je razgovarao sa Meksikancem. Ponosno sam odgovarao na ostala pitanja sa popisne liste, ali stalno sam se vraćao na sebe Meksikanca u ovom malom gradu.
Sve sam od tog momenta počeo da gledam drugim očima. Meksičkim.

Posmatrao sam popisivača kako drži olovku i dovršava spisak. Osjećao sam kako dobijam na važnosti. Valjda kao pripadnik tako egzotične manjine koja se pojavila u tako malom mjestu zaslužujem da se ubrzo o meni pročuje.

Lagano sam zatvorio oči. Već zamišljam kako se po gradu govorka da ima jedna Meksikanac. Nakon toga obično idu nagađanja ko bi to mogao biti. Smijao sam se unapred njihovim nastojanjima da otkriju ko stoji iza svega toga. Čaršija je brujala, ali Meksikanac se nije pojavljivao.

Urednik lokalnog radia će na ulicu istjerati sve zaposlenike i novinare na teren da otkriju Meksikanca s ove strane bare koji se zaljubio u ljepoticu  za kojom je preplovio okean i tako naprave romantičnu reportažu. Trebalo je biti prvi.
„Vjerovatno ljubav, ne vjerujem da bi ga šta drugo privuklo ovamo“, romatična i još uvijek stara cura uzdisala je na samu pomen egzotičnog stranca.

Posmatrao sam popisivača. Bilo mi ga je žao. Možda će imati problema zbog pojave Meksikanca. Možda će smatrati da je neodgovoran i da će mu zbog toga uskratiti dio novčane nadoknade koju je pošteno zaradio. Planirao da potroši na studiranje, ali eto moja glupost će ga koštati svega toga ili odlaska na ljetovanje s djevojkom koja bi mogla da ga ostavi jer je već na društvenim mrežama najavila odlazak na crnogorsko primorje.

Kada se budu sređivali spiskovi i kada na njima komisija na stranu odvoji Meksikanca prvo što će pomisliti da se neko od popisivača glupirao. Potražiće ime popisivača i poželjeti da ga kontaktiraju i upitaju da li je to greška ili ne. Uopšte ga neće provjeravati. Možda je popisivač instaliran da svojim podatkom ispita ažurnost popisivačkih komisija koje su a što to i ne reći isuviše dobro plaćene da bi se igrali takvim važnim podacima za koje je država dobrano platila i na njima temeljila snimanje raznih parametara i planirala ekonomski i svaki drugi razvoj.

Predsjednik komisije tiho iznese sumnju kako bi valjalo onako izokola ispitati u policiji imaju li kakve informacije o Meksikancu koji je možda neprijavljen, a to već ne bi išlo na ruku lokalnim vlastima da imaju imigranta o kojemu se ništa ne zna. Dogovoriše se da će to predsjednik komisije u neobaveznom razgovoru napomenuti komandiru stanice policije a zbog kojeg će po prvi put otkako se oženio izaći sam u šetnju gdje bi trebao da sretne komadira policijske stanice.

„Znate, bolje je da to od mene saznate, da to ne bi o’šlo gore. Ako oni gore saznaju mogle bi letjeti glave“, diskretno uz kafu za najudaljenijim stolom vodio se važan razgovor.

Komadir stanice policije se zabrinuto pozdravi sa predsjednikom popisne komisije i produži niz ulicu.
Njihov susret ne promaknu lideru jedne nacionalne manjinske stranke kojemu to sve bijaše sumnjivo. „Nešto smjeraju garant. Ionako nas ima malo, a evo nešto spremaju da nas skroz nestane. Ko da im rat nije bio dovoljan. Moram odmah obavijestiti centralu“.

Još isto veče usijala se telefonska linija na relaciji opštinski odbor – centrala stranke.
„Hm, hm“, nakašlja se lider iz centrale. „Nije zgodno preko telefona, znaš. Sutra šaljem delegaciju da onako izokola, znaš. Znaš.“
„Znam, znam. Nismo mi ćoravi toliko.“

Komandir stanice policije se svu noć prevrtao u krevetu. Nije mu išlo na ruku to da ima emigranta, a da on o tome nema pojma.
„Dežurni. Obavijesti sve službenike da se sutra jave na dužnost. Ostavi i ove iz noćne smjene. Jesi li razumio?“
„Razumio sam“.
„Mora da dolazi neko govno dok nas sutra sve dižu na noge. A ja sve dogovorio da mi sutra čovjek meće pločice u kupatilo. Nazvaću ga ujutro da otkažem posao“, ljutito je dežurni policajac pomislio u sebi.

„Dobro jutro Mića. Jesam li te probudio?“
„Ma jok stari, evo krećem za deset minuta samo da uzmem alat i stavim u gepek“.
„Zbog toga te i zovem. Odlažemo radove za neki drugi dan. Ispala neka komplikacija. Jebi ga čujemo se kasnije. Živio“.
„Dobro. Živio“, nevoljno otpozdravi Mića keramičar.
„Šta je bilo dragi, ko je zvao?“
„Svejedno ko je zvao, biće da nema ništa od frizure, izgleda da nema ništa od posla“.
„Jel te zajeb’o opet?“
„Izgleda“.
„Nećeš se ti opametiti, ma kad pogađaš posao odma’ uzimaj kaparu pa nek se onda sprda baraba“.

Komandira je na stolu čekala depeša sa oznakom hitno.
„Obezbijediti sva važnija raskršća u gradu, zatvoriti prilazne puteve, visoka delegacija iz Sarajeva dolazi u posjetu. Najviši stepen pripravnosti.“

„Ljudi situacija je ozbiljna. Dolaze odozgo. Neko s vrha. Dobro otvorite oči i uši. Čuvajte se. Nešto se krupno dešava. Posebno obratite pažnju na nepoznata lica. Strance pogotovo. Imate vezu budite stalno u kontaktu i javite ukoliko šta primjetite. Jel jasno?“
„Jasno“, odjeknuše kao jedan odgovori snaga bezbjednosti.

Snage bezbjednosti su bile na svim važnijim saobraćajnicama. Nisu se mnogo osvrtali na prolaznike. Bili su na ozbiljnom zadatku. Nisu znali baš sve detalje, ali situacija je bila ozbiljna.
„Ma pusti me ženo Božja, ma odstupi kad kažem“, branio se novopečeni mladoženja na službi u snagama javne bezbejdnosti.
„Ma da si bilo gdje drugo stao u gradu nego pred kuću one aspide ja bi ti povjerovala. Kurvaru. Nećeš me kod kuće naći kad se vratiš. Nek te ona prati i dočekuje“, ozbiljno je dizala ton ljubomorna mlada dok je prašila niz ulicu.

Crna limuzina sa rotacijom u pratnji još dvije slične zatamnjenih stakala brzo je prošla pored njih i izgubila se u pravcu grada.

Načelnik Opštine vidjevši gužvu pred opštinom ustuknu te skloni u jedan haustor. Nenajavljena delegacija mogla je značiti samo jedno.

„Problemi“, sinu mu misao.

Brzo uzima telefon, poziva sekretara opštine i tobož kiselim glasom mu javlja kako je hitno morao jutros otići za Banja Luku, i da ne može danas primati stranke.

„Razumio“, odgovara revnosni službenik opštine.

Za to vrijeme u jednoj kancelariji vodio se ozbiljni razgovor.

„Po biračkom spisku koliko nas je bilo zadnji put prijavljeno? Veliš 2751, sa djecom i učenicima ukupno oko 3378. Dobro. Ovako ćemo. Čuvaj ovaj spisak, ja ću pratiti kada se budu znali prvi nezvanični podaci, imam čovjeka u komsiji. Ima odmah da dignemo međunarodnu zajednicu na noge bude li nepravilnosti. Prenesi ljudima na terenu da ne spavamo i da je sada sve naš problem gore.“
„Dogovoreno“.

Slagao sam polako scenario, kockicu po kockicu. Gledao nekoliko epizoda meksičke sapunice i ponavljao fraze, riječi koje bi svaki Meksikanaca morao barem da zna ma koliko daleko bio od rodne grude. Sapunao, kroz zube cijedio riječi, fraze sve dok mi pjena nije krenula na usta.

„Hajde večeraj“, pozva me supruga.

Večerali smo u tišini. Preko svake mjere pojeo sam ljutih fafarona jer i Meksikanci jedu jako ljutu i začinjenu hranu.

„Znaš, sutra kad budeš u supermarketu kupi mi onih čili papričica. Ove su mi preblage“.

Te noći nisam legao u krevet. Naslonio sam se na zid sobe i na glavu stavio ženin šešir i zauzeo položaj karakterističan za Meksikance. Dok ne nabavim sombrero, poslužiće ženin šešir koji je kupila kad smo bili na crnogorskom primorju.

Jutro sam proveo u WC-u. Činilo mi se da se sva Meksikčka emigracija skupila u meni zajedno sa četkom za WC školjku i želi da se vrati svojoj matici.

Zazvonio je telefon. Supruga se javila.

„Zvao je Načelnik. Rekao je da danas ne dolaziš na posao. Spominje nešto Banja Luku, nisam ga najbolje razumila.“
„Zašto da ne dolazim? Šta se desilo?“
„Ne znam, neka frka valjda u Opštini“.

Telefon je opet zazvonio.

„Ja ću, sigurno su ovi moji iz Opštine“, krenuh da se javim.
„Ne, ne. Rekao mi je da se nikome ne javljaš i da se sakriješ. Već ti zaboravih reći“.
„Zašto?“, upitah.
„Neko sranje, šta znam“, pokaza mi prstom da se utišam.

Telefon je zlokobno zvonio. Javila se supruga.

„Dobro, važi Miro. Ti dođi kad možeš. Pozdravi Miću“, brzo je završila razgovor.
„Šta je bilo?“, upitah suprugu.
„Mira neće doći na frizuru, Mića mora na teren, a nema je ko dovesti“.

Zabrinjavao me je poziv Načelnika. Nije to bio njegov način komunikacije. Zvao bi me na mobilni. Svoje sam sumnje izrekao supruzi.
Nije ništa govorila. Zabrinuto je sjela na stolicu.

Zabrinuto sam stao pred ogledalo.

„Kako izgledam za jednog Meksikanca“, gladio sam brkove.
„Šta znam, prije bi prošao kako kakav Šveđanin“, odgovori supruga.
„Odlično“, pomislih u sebi.

O tome nisam ni razmišljao. Plava kosa i isti takvi brkovi nisu odavali utisak da se radi o Meksikancu. Istog trena sam obrijao brkove.

Priroda je bila na mojoj strani. Meksikanac će možda završiti kao egzotična biljka koja će brzo pasti u zaborav, statistička greška, a ja. Ja ću se praviti Šveđanin. Ionako, ko zna do sledećeg popisa šta će biti. Koga briga.

„Ovdje potpišite“, prenu me glas popisivača.
„Gdje“, zbunjeno sam gledao u papir pred sobom, pokušavajući da se rasanim.
„Ovdje“, pokaza mi rukom.
„Izvini jel bi mogao da izmjeniš ono za Meksikanca?“

Zbunjeno me gledao.

„Može, šta da pišem?“, upita me.
„Šveđanin“, osjetih pogled zbunjene supruge na sebi.
„Vjeruj mi dobro. Znam šta radim“, zadovoljno namignuh.

Jašar u životinjskom carstvu

TV je još jedan prozor u svijet. Pogled kroz taj prozor umnogome zavisi i od drugih faktora. Položaja kuće, stana, predajnika, geografskih prepreka. TV emitera i još koječega. Jašar je bio svjestan svega toga i stoga je dobro razmislio prije nego je potpisao dvogodišnji ugovor sa mtel-om o open trio paketu.

U ponudi se našlo mnogo toga. Sve je imalo cijenu i svoj probni mjesec.

„Svijet više ne može da čeka na nas“, rekao je svojoj supruzi, „ko sad ne uskoči u vagon pitanje je kada će se pružiti ovakva prilika, šest mjeseci je besplatna pretplata, a uz to imamo mogućnost da besplatno razgovaramo putem fiksnog telefona i mnogoooooo brži internet“, nabrajao je Jašar unaprijed se radujući mnoštvu muzičkih kanala, kao i brdu filmskih ostvarenja koja samo čekaju na njega.

Zaposlenici u mtel-u bili su ažurni. Nije se mnogo čekalo na njihov dolazak.

„Dobro jutro, mi smo došli da instaliramo opremu za mtel open paket. Ostalo znaš.“

„Samo izvolite, čekam na vas“, Jašar im ponudi da uđu.

Ekipa je bila uigrana. Oprema se za tili čas našla na svom radnom mjestu. Ostale su još sitnice oko upoznavanja sa osnovnim uputstvima za rukovanje novim paketom opreme.

U jednom momentu jedan od njih zavjerenički namignu Jašaru.

„Za vrijeme probnog perioda imaš one kanale“, rukom je pokazivao broj tri.

„Jel  misliš na one sa životinjama?“, Jašar se malo zbuni.

Radnik se zbuni i na momenat zastade.

„Sa životinjama, hm. Vjerovatno ima i takvih“, s nevjericom potvrdi radnik koji je instalirao opremu.

„Po čitav dan?“, ponovo zapita Jašar.

„Da. 24 časa neprestano“, pri tom se prekrsti radnik odmahujući glavom.

„Sjajno“, obradova se Jašar mladi penzioner sa jedva 46 godina, „odmah mi ih pronađi“.

On učini ono što je Jašar tražio i pred njim se ukaza scena koja svakako treba da ima oznaku da nije za gledaoce ispod 18 godina.

Jašar izbeči oči.

„A životinje?“

„Vidiš, mala je riba. Bude i pokoji som i pastuva bude. Društvo je probrano“, pokuša dodatno pojasniti zaposlenik mtel-a koji se našao u malo nezgodnoj situaciji u želji da ispadne kul.

Jašar nije dolazio do riječi. Samo je bleno u ekran visoke rezolucije koji su dobrano popunili dvoje aktera koji bi zadržali svoju prepoznatljiovst i na prosječnom TV aparatu u crno bijeloj tehnici.

„Slušajte. Nisam rasista, ali ovog garavog neću da vidim u kući. Pa to je fotošop, gdje to ima. Znate ja jesam penzioner ali još uvijek u stanju da odgovorim na zadatak. Zaista jel ovo traje po čitav dan?“, ponovo zapita.

„Bez prestanka. Kao dragstor. U svako doba dana i noći. Kad samo poželiš dovoljno je kliknuti na dugme.“

„Skidaj sve. Odustajem“, pobuni se Jašar.

„Ali zašto gospodine?“

„Kako zašto. Pa to ne bi preživio ni onaj Beer Grils sa Diskaverija“.

„Kakve veze ima on sa svim ovim“.

„Znate vi vrlo dobro. Jel treba da dehidriram pred ekranom uz taj program. Ma jok, nosite vi to svojoj kući.

Zbun jeni radnici pokušali su sve potrebno da odgovore Jašara od njegove namjere, ali bez uspjeha. Nakon što su pokupili opremu i napustili stan, Jašar je zatvorio vrata za njima. Naslonio se na vrata i obrisao orošeno čelo.

Dokumentari filmovi ipak su nešto naučili prosječnog gledaoca.

„Treba čuvati energiju i izbjegavati svaki prekomjerni i nepotrebni gubitak tečnosti.“