Vruć u ruku, vruć u ruku

Znamo da robu najbolje prodaje „vruća“ reklama. E sad, gdje je ona granica gdje to ne prelazi stvar dobrog ukusa. Teško je reći.

More, sunce, talasi,..

Pogubi se pošten čovjek, a kamoli poštena žena. Pu, pu, daleko bilo.

Plažu oblijeću prodavci svega i svačega. Jedan takav, a na neki način i moj zemljak od 80-tak kilometara od mene, danima opsjeda plažu. Prodaje i nudi svoj proizvod.

Kukuruz.

Kuvani kukuruz.

Zamiriši plaža ma samo da se i pomene kuvani kukuruz, a kamoli da ti pred nosom mlati s klipom kao dukat žutog kukuruza. Dok čovjek leži na plaži 90% vremena samo razmišlja o hrani i stalno se bori s mišlju šta je slijedeće.

E sad na scenu stupa moj krezubi zemo. Ide ti on par dana i reklamira svoje čedo:

„Kuuuvani kukuruz from Banjaluka, kuuuuvani kukuruz from Šargovac, kuuuuvani kukuruz from Gradiška, vaniKu RuzKu , vaniKu ruzKu , vaniKu ruzKu….“

Išla je prodaja tako, tako. Prolazio bi plažom moj zemo sa sombrerom, ručnim frižiderom izmežu ležaljki i neumorno reklamirao svoju robu. Poučen reklamnim porukama sa televizije odlučio je da svojoj reklami doda začin. I učinio je to juče u poslijepodnevnim satima.

„Kuuuvani kukuruz from Banjaluka, kuuuuvani kukuruz from Šargovac, kuuuuvani kukuruz from Gradiška, vaniKu RuzKu , vaniKu ruzKu , vaniKu ruzKu. Vruć u ruku, vruć u ruku, vruć u ruku…“

Prvo sam osjetio zbunjenost. Potom sam pogledao oko sebe. Svima je titrao nevini osmjeh oko usta. Pogotovo na ovaj dodatni začin na kraju reklame.

U drugom navratu osmjeha i komentara je bilo sve više, ali posla. Hm. Tu počinje ono naše poštenje. Kako sad da neko naruči.

„Hej momak, jel može jedan vruć u ruku?“

Sve na stranu. Nove stvari uvijek ispočetka stvaraju bojažljivost. Nakon toga se na njih naviknemo i ne primjećujemo sve ono što nas je kod njih plašilo, odbijalo. Ali pobogu kuvani kukuruz nije ništa novo. Zašto bi se plašili?

Šaljem vam veliki pozdrav sa plaže u iščekivanju da vidim ko je taj (ta) koji će prvi da zatraži vruć u ruku.

Advertisements

Šesti dan, sve je stalo,…

Oguglao, odguglao,… Šesti dan je svanuo u julu. I sedmi će. Biloški sat navijen tako da me iznova budi i na godišnjem odmoru nije odustajao. Bilo je vrijeme za jutarnju toaletu i ostalo.

U nedostatku zanimljivih sadržaja vratih se računaru. Laptop je bio na koljenima. Štrikao sam slike sa prethodnih ljetovanja. Odvojene po godinama.

Posmatrao sam slike iz foldera sa prvog ljetovanja na kojemu su bile moje najstarije dvije djevojčice. Ubrzo poslije toga u trećem folderu priključila se i treća. Uživao sam u hronologiji njihova odrastanja. Zadovoljno sam se smješako njihovim nestašlucima, svim onim događajima koje su slike zabilježile, kao i onima koji su se trajno nastanili u memoriji, negdje u brazdama sive moždane mase.

Zadovoljan njihovim odrastanjem, stasavanjem u prelijepe bisere nisam mogao a da ne primjetim i jednu dobru stvar. Sve ove godine nisam se mnogo promijenio. Još uvijek su neke majice i šorcevi iz prvog foldera našle mjesto i u folderu broj pet. Da li me je zapamtila crnogorska obala ne znam, ali znam samo jedno.

Sve je stalo, samo djeca rastu.

 

Vedro veče provučeno kroz gaće – zabranjen pristup za lažne doktorate

Večer je četvrta i krajnje vrijeme da se podvrgnemo realnoj ekonomiji. Sve do ovog momenta bila je tajna koliko se članova nalazi u paket aranžmanu. Pažljivi čitalac jednostavnom matematikom u kojoj se nalaze dva tetka, dvije tetke (pod ovim se ne podrazumijeva njihova osobina, pohabanost, već je riječ o tradicionalnim rodbinskim granama), dvije sestre, dva zeta, dva pašanca, dvije blogerke, jedan bloger, pet djevojčica, jedan dječak dolazi do dvocifrenog broja 10. U našem fudbalski raspoloženom narodu 10-tka je sinonim za glavnog motora ekipe, pokretača svih akcija, idejnog začetnika svake akcije i još štošta.

recesija

recesija

Prljavog veša se nakupilo , ali još ga neću iznositi do kraja dok veš mašina svoje ne završi, ali povela se ovakva rasprava.
„Imamo veš mašinu, imamo i detredženta. Zašto da prljav veš nosimo kući? Da bar malo uštedimo na kraju.“, sjeti se prva blogerka ili tetka ili sestra ili svastika.
„U pravu si“, dosjeti se druga blogerka, „ali nas je deset, kad pomnožimo sa deset gaća koje smo svako od nas mijenjali svakog dana dolazimo do brojke od stotinu gaća. Zamislite koju bi sliku ostavili, osim toga trebali bi kupiti štipaljki za 10 evra. Onda je bolje kad se vratimo svako od nas da kupi vreću deterdženta od po 10-tak konvertibilnih maraka (opet čarobni broj deset , op.a.)“

gaće na štriku

gaće na štriku

„Vidite, vrijeme je za racionalizaciju. Koliko od vas ovdje prisutnih koristi tehniku dodatnog nošenja izvraćenih gaća, što bi odmah prepolovilo potrošnju tj.upotrebu čistog donjeg veša. Daljom kombinatorikom po sistemu što je gledalo naprijed i zla se nagledalo nek baci pogled iza, dodatno bi smanjili utrošak čistog donjeg veša, a na kraju kao šlag na tortu opet ostaje omiljena i dobro znana metoda razmjene gaća po sistemu svako sa svakim ili narodski rečeno ja tebi, ti meni. Čista realna ekonomija.“ dodadoh ničim izazvan u započetoj diskusiji.
Prijedlog je naišao na odobravanje i dobro raspoloženje. Sačekao sam da prvi talas oduševljenja splasne.
„E sad ćete da vidite zašto realna ekonomija nema budućnost i odbacujem ovaj prijedlog u startu. Ekonomski sve predloženo dovelo bi uštede u budžetu, ali realno gledano vaše su gaće su za mene prevelike“, okončah svoju retoričku besjedu.

primjer gaće

primjer gaće

p.s. ovo je autorski post i ukoliko neki dio sadržaja bude iskorišten za kakav novi doktorat biće tužen za zloupotrebu autorskih prava

Četvrto jutro će promijeniti sve

Četvrto jutro možda je najbolje dočaralo moja unutrašnja osjećanja. Dok sam se spremao za plažu upitao sam moju trogodišnju ćerkicu nešto što će uzdrmati moje samopouzdanje.
„Jelo, da li je tata išta pocrnio? Kako ti izgledam?“
Kao iz topa je odgovorila, mada još nije dobro raspoznavala boje.
„Tata izgledaš mi kao wc školjka“.
To saznanje me je dotuklo. Bilo je svejedno u kakvom stanju se ista wc školjka nalazila. Mala ili velika nužda? Nisam se usudio postaviti slijedeće pitanje. Postavila je stvari na pravo mjesto.

Treći dan kad je pao mrak

Treći dan mrzim sve ono što mrzim i prvog i drugog i zadnjeg dana. Toliko nabijeđenih talentovanih vaterpolista u životu nisam vidio. Glavonje umislile da su Šapići, Šoštari, … ispunili plićak namijenjen djeci pa ko nilske konjine izvijaju svoja masna tijela iz plićaka ko majonez iz tube.
Elem nisam želio biti uvučen u tu igru ali zgodilo se. Dok sam se teškom mukom održavao na površini vode dobro napumpana lopta pogodila me je u glavu. Nakratko zbunjen i potopljen brzo sam došao sebi, odlučan i bijesan odlučio sam da dohvatim loptu i bacim je preko na slijedeću plažu. Još uvijek obnevidio od soli u očima dograbio sam prvi okrugli kožni predmet do sebe. Zagnjurih je pod sebe da dam do znanja da je igri kraj. Prošlo je nekoliko trenutaka dok je lopta mirovala u mom posjedu. Desnim dlanom stiskao sam njenu sklisku površinu dodatno stvarajući pritisak površinom vode.
Odjednom oči svih na plaži bile su uprte ka meni. Pomislih kako imam nesebičnu podršku od svih normalnih kupača na plaži. Talase prema meni sjekla su i dvojica nabildanih spasilaca u crvenim kupaćim gaćicama.
Taman kad sam odlučio da je zavitlam preko plutača lopta u mome dlanu poče da vrda.

vaterpolo

vaterpolo

„E nećeš, živa ne bila“,dodatno je stegnuh, potopih te izvih tijelo iznad vode kako bih dobio na jačini zamaha da bi lopta izmakla iz vidokruga vaterpolista. Lopta iskliznu iz dlana, otežala ostade da pluta ispred mene.
Protegnuh se da je iznova dohvatim. Bezuspješno. Izmigoljila se.
„Nećeš majčin sine“, zaplivah za njom te je uhvatih.
Držao sam je par trenutaka za uho.
„Otkud lopti uho?“,zapitao sam se, te je nastavih ispipavati i ustanovih da ima još jedno.
„Pusti me konju“, procijedi lopta.
O majko moja bruke kad u rukama spazih obrijanu glavu jednog starijeg gospodina , poslije mi rekoše plivača ultramaratonca koji je bio na najboljem putu da obori svjestki rekord u slobodnomplivanju. U tom momentu počeli su da me tepaju svi koji su se našli u mojoj blizini. Jedva sam živu glavu izvukao.
Eto, dokon sjedim i tražim način kako da namaknem novca do kraja godišnjeg. Trenutno razdvajam, raslojavam troslojni toalet papir. To mi trenutno odvuče misli sa neslavnim svršetkom epizode sa vaterpolistima sa plaže. Eto dobih boju brže nego što sam se nadao.

Drugi dan ko noć

Drugi dan je već druga priča. Već se pomalo osjećamo kao veterani. Izgorali smo još juče pa su se stekli svi uslovi da se bolje uklopimo u svijet oko sebe. Pečenkovići.

Pečenković

Pečenković

Kad smo malo bolje saldirali prethodni dan, užina na plaži bila je poskupa, a kako je oskudacija za doručkom smo izračunali da je bolje kupiti čajne kobasice, hljeba i sendvič pojesti na plaži.
„Svaki dan?“,zapitah.
„Pa“.

Klopa na plaži, negativi na koži

Klopa na plaži, negativi na koži

Nisam mogao da se ne sjetim vica o Muji koji je otišao kod doktora jer je imao problema sa stolicom. Doktor mu je rekao da se skine i pogledao ga dolje. Nakon toga ga je pitao gdje radi i uzeo metalnu špicu i „oštemao“ problem. „Na građevini,a što?“,upita Mujo. „Pa zato što ne smiješ guzicu da brišeš vrećom od cementa“, odgovori mu doktor.
Uplaših se i ja da ne zapeknem dolje od suve hrane pa upitah dragu “ A, jel može bar po kaškica Lenor omekšivača prije i poslije užine“.
„A zašto“,upita ona.
„Eto, preventive radi“, naježih se pri pomisli da me neko „oštema“ dolje. Stvarno treba imati petlju, ponos je nešto drugo u toj priči.

tvrda-stolica

tvrda-stolica

Prvi dan/noć

Prvi dan na moru je protekao bez iznenađenja. Voda je bila slana. Tako kažu spasioci koji su je ispumpavali iz mene. Najbolji dio dana bila je noć, ali se sa tom mojom konstatacijom ne slažu naše bolje polovine izuzmemo li matematiku. Naime jutros rano smo optuženi pašanac i ja da smo hrkali da se od nas nije moglo spavati.

hrkanje

hrkanje

Bio je i gazda objekta jutros na vratima ali me to nije mnogo omelo. Imam svjedoka da je sve to laž, loše namještena igra nekih zapadnih agenata, Vučića, Čovića i sličnih. Pitao sam pašanca da li me je čuo kako hrčem. Odgovor je bio negativan, a da vam pravo kažem nisam ni ja čuo njega tako da sve optužbe hladno padaju u vodu da se od našeg hrkanja nije moglo spavati. Neki dokon svijet.

nesanica

nesanica

Svetionik

Još jedna sjajna književna večer bila je iza leđa. Nakon potpisivanja knjiga, slikanja. Ugodnih razgovora velika gradska biblioteka počela je da se prazni. Riječi su polako jenjavale. Izdavač je zadovoljno trljao ruke.

„Sjajno Miha, sjajno. Oborio si ih s nogu“, tapšao je Oleg K. slavni izdavač svoga najčitanijeg autora. Autora brojnih bestselera. Romana.

„Da“, tiho se složi Mihail „vrijeme je da se pođe, umoran sam“.

„Jedva čekam sledeću knjigu, odavno se niko nije igrao tiražima kao ti Miha“.

Mihail je već bio na izlaznim vratima. Umornim korakom krenuo je u maglom ušuškanu noć. Desnom rukom priljubio je okovratnik uz bradu i pružio svoj starački korak.

Kritike su bile odlične. Tiraži su obarali rekorde, međutim neki nespokoj stalno je tinjao i koristio svaki trenutak sumnje, dok bi lutao svojim sumracima da mu pokvari raspoloženje. Ta promjenjljiva stanja bila su sve češća i sve jasnija.

U pomućeno raspoloženju dočekao je i san. Vrlo slabo je spavao. Nekoliko je puta ustajao, pio vode, ali san ga je slabo slušao.

U jednom momentu približio se prozoru s pogledom na pučinu. Zbog magle i slabe vidljivosti bilo je kao da gleda zid pred sobom. Neko vrijeme se tako zagledan u ništa zadržao pred prozorom. U djeliću jednog trenutka koji je nepovratno skliznuo kao kišna kap sa lista lipe spazi slabi titraj, slabašan kao damar kako bljesnu u tmini.

Mihail kao da ga nešto bocnu. Još snažnije i pažljivije se zagleda u mrak pred sobom iznova tražeći onaj impuls koji razbudi njegova čula. Trajalo je to nekoliko minuta.

Ništa.

„Učinilo mi se“, pomisli i vrati se u ležaj pristojne sobe poznatog hotela gdje je oduvijek odsjedao kada bi prisustvovao književnim večerima tog pribalnog grada.

Često je pomišljao kako bi jednom zaista volio da se skarsi na nekoj obali malog grada, sa nekoliko ribarskih čamaca, razapetim mrežama i krikom galeba. Pomišljao je da je to onaj plamičak koji mu stalno podgrijava nespokoj da negdje griješi. Sve je naizgled bilo na njegovoj strani. I kritike i čitaoci. Izdavači i sve ono što prati tu branšu, ali taj crv sumnje izjedao ga je do te mjere da je često noću gotovo osjećao kako mu taj crv jede kosti stvarajući jedan vrlo neugodan osjećaj. Pucketalo je u njemu na samo njemu čujan način slično staroj klupi pokisloj i izloženoj suncu koje ju je sušilo da je gotovo osjećao onaj trenutak kada propadanje koristi onaj prelaz između vanjskih sila. Kiše i sunca. Književne večeri i one male distance kada i poslednji gosti napuste salu ugodne i prijatne atmosfere i sav onaj žagor umukne, a samo stari parket progovori nemušto i nerazumljivo. Upravo zbog toga nije se želio mnogo zadržavati poslije književnih večeri, plašeći se pitanja na koja sigurno ne bi imao sve odgovore starog hrastovog parketa mnogo starijeg i od njega samog.

Mnogo je puta pomislio da umišlja. Da je njegovo pisanje na krivom putu vrlo dobro zna da bi ga kritika jedva dočekala kao boksera na konopcima arene u kojoj je dobio nezaboravne batine, pritom slikajući sve one bolne grimase i krv koja je uvijek bila najbolja podloga za revolucije, promjene. Publiku koja urla protiv svega, sebe. Života koji se gasi i koji će sa strašću tako pogaziti, a onda otići ne groblje, zapaliti svijeću. Pomoliti i po ko zna koji put skrušeno zatražiti milost, dlanovima kršeći prste koje je ne tako davno prijeteći dizala uvis.

U nimalo dobrom raspoloženju dočeka jutro. Nakon skromnog doručka izađe ispred hotela i šetalištem se uputi tražeći klupu na obali kako bi sjeo. Ubrzo je stajao pored jedne.

„Izvinite, da li je slobodno sjesti pored Vas?“, upita.

„Izvolite“, prijatan glas osobe i njene tople blage oči kao da udahnuše dašak boljeg raspoloženja Mihailu.

„Hvala“, sjede na klupu.

Magle nije bilo. Blagi vjetar koji je dolazio s pučine milovao mu je lice natjera ga da zatvori oči i prepusti se uživanju. Pomisli da je upravo to ono što je čitav život tražio. Taj dašak s daleke pučine odnosio je umor. Nedugo nakon toga ponovo otvori oči.

Prepusti pogled pučini koja se daleko na horizontu blago prelijevala u nebo. U tom trenu spazi nešto što dosad nije. Udaljen nekoliko milja od obale stajao je svetionik. Gotovo neprimjetna tačka u moru.

Pogled skrenu na gospođu do sebe.

„Oprostite, nisam se predstavio. Ja sa Mihail. Oprostite na mom propustu“, reče.

„Ja sam Ana“.

„Nisam do sada spazio svetionik, ako se ne varam“.

„Nije ni bilo potrebe“.

„Ali ko će ga uopšte i vidjeti u svoj onoj silnoj pučini?“

„Oni kojima je on i namijenjen“.

„Čekajte, ali noću. Po magli. Bespomoćan je i ovako danju vidljiv. Ko može protiv sile?“.

Ana ne reče ništa. Podiže fotoaparat i nakon izbora cilja uslika neznanu metu.

Polaroid skliznu na klupu pored nje nakon što je iznjedrio sliku.

„On“, još jednom spusti pogled na sliku i pruži je Mihailu.

„On“, zbunjeno spusti pogled na sliku Mihail.

Ana ustade.

„Ja sam svoje uradila. I on je na svu sreću. Varnica vatru pali. Vatra je život. Život je još jednom odnio pobjedu. Ja sam ovdje završila svoju priču. Bilo mi je drago Mihaile“, osmjehnu se i pođe niz rivu.

Mihail pogledom potraži čovjeka u malom čamcu kako se bori s talasima. Gledao je svetioničara u bijeloj košulji dok  je snažnim zaveslajima otimao daljinu nemirnom moru. Pratio je njegovu divovsku borbu da prebrodi onu malu dionicu koju je more uporno otimalo. Slika u njegovim rukama poput filma je treperila i jasno je mogao da oslušne svaki zaveslaj, škripu starog jedra dok se opirao vjetru.

Posmatrao je njegovu bijelu košulju dok ju je snažni vjetar punio prijeteći da ga odnese kao bijelo jedro negdje daleko na pučinu.

Isti onaj koji je milovao njegovo lice.

Mihail ponovo zažmiri.

Vjetar donese miris pečena hljeba rumene kore. Svježe ispeglane košulje i mirisa lavande skromnog ormara..

Osjeti kako ga tresu talasi zadovoljstva koji su se razbijali o hridi nošene malim i snažnim zaveslajima koji su napinjali rukave do granice pucanja i onu neizmjernu radost očiju koje su ga čekale negdje na nekoj obali.

Mihail otvori oči.

Nasloni sliku na grudi. Još jedan roman dobijao je obrise duše. Bila je dovoljna iskra u noći da još jednom zapali vatru.

Vatra je život.

Život je roman.

Neko ga piše, oni vještiji uslikaju.

Najsretniji žive.

Čovjek s maslinom u očima

„Ujutro se javi kod gospodina Koste.“-reče mi saradnik iz projektnog biroa.
„Važi. Nego reci mi jel Kosta tebi malo neobičan?“-upitah Milana.
„Ne znam. Valjda. Svi smo mi čudni na svoj način.“-Milan slegnu ramenima i izađe iz kancelarije.

Radio sam u malom riječnom brodogradilištu nekih dvije godine, ali Kostu kako su ga svi zvali nisam nikad upoznao. Sticajem svih okolnosti, na momente se činilo da neke čudne sile odlažu naš susret.
O njemu sam čuo mnogo različitih priča. Ponekih mogućih. Nekih kontradiktornih, ali nisam bio siguran niti u jednu od njih. Samo u jedno sam bio siguran.
Kosta je bio jedan stvarno neobičan čovjek.

Prišao sam prozoru kancelarije koji je pružao pogled na veliko dvorište i restoran. Malo dalje bilo je pristanište i dok odakle bismo brodove ispraćali u svijet.
Primjetio sam Kostu.

Obilazio je novi brod koji se privodio kraju. Zastajkivao bi kod radnika i nešto malo razgovarao. Vidjelo se po njegovom pravcu hoda da ide prema pramcu broda.
Nakon što je stigao do pramca broda pogledao je na džepni sat koji je izvukao iz unutrašnjeg džepa kaputa. Za trenutak zastade. Vrati sat sa lančićem u džep i pogleda na nebo.
Kao po dogovoru na nebu se pojavi jato ptica selica. Pravilno raspoređenih u obliku strijele.
Kosta nije skidao pogled sa njih. I kad su nestale sa horizonta još dugo je gledao prema jugu za njima. Stajao je tako neko vrijeme kao da očekuje nešto. Zatim je nekako tužno oborio glavu i vratio se istim putem i sišao s broda.

Pričalo se o njemu da je došao odnekud s juga. Iz Grčke ili Kipra za jednom mladom djevojkom ravno prije trideset godina. Da se ta ista djevojka udala za drugog, a da on još uvijek čeka na nju.
Pričalo se da je došao ovdje zbog nekih ličnih problema koje je ostavio dolje na jugu. Bilo je tu još mnogo priča.

Negdje pred kraj radnog vremena opet sam pogledao kroz prozor. Opet je stajao na pramcu broda. Pogledao je na časovnik. Vratio ga u džep i pogledao na nebo odakle se opet pojavilo jato ptica selica. Ovaj put sam se i ja zagledao u njih. Činilo mi se da su neke velike ptice. Nisam bio siguran, ali mislim da su to bili ždralovi. Gledao je za nima neko vrijeme i ponovo je sišao sa broda i krenuo prema objektu.
Na putu do kuće razmišljao sam o Kosti ili kako se već tačno zove.
„Šta ga je i dalje vezivalo za ovaj sumorni kraj jednog čovjeka vrele krvi sa juga.“-nametala mi se dilema.

Ujutro sam bio na poslu na vrijeme. Nekakva neobična trema pojavila se kod mene prije susreta sa Kostom.
Pokucao sam na vrata njegove kancelarije. Niko se nije javljao.
„Da nije zaboravio na sastanak. Možda nije došao na posao.“-vrzmalo mi se po glavi.
Nakon nekoliko kucanja pokucao sam na vrata susjedne kancelarije.
„Dobro jutro. Trebao sam do Koste. Nije u kancelariji. Znate li gdje bi ga mogao naći.“-upitah.
„A gdje bi bio. Eno ga na brodu.“-glavom mi pokaza kroz prozor Vera iz kadrosvke službe.
„Hvala.“-pozdravio sam ih i krenuo napolje prema brodu.

Jesen je uveliko bojila prirodu. Bezbojna ravnica postajala je još sumornija. Vagoni guste magle plovili su niz rijeku.
Stigao sam nadomak Koste u trenutku kad je već vraćao sat u džep.
„Magla nikako nije saveznik za putnike.“-reče Kosta i okrenu se prema meni.
Njegove oči bile su posebno upečatljive. Njihova boja. Maslinasto zelena.
Totalno su me zbunile.
Kosta mi priđe i pruži ruku.

„Ja sam Kostas. A ti mora da si Đorđe. Drago mi je.“-reče mi i jako mi stisnu ruku.
„Da u pravu ste. I meni je drago. Rekli su mi da Vam se javim.“-malo sam se povratio od nekog šoka.
„Naravno o poslu ćemo u kancelariji.“-reče mi i potapša me po ramenu.
Išao je preda mnom. Njegova mršava ramena klatila su se jednakim ritmom dok smo silazili s broda.

„Vidim često ste na brodu. Volite brodove.“-upitah ga.
„U neku ruku da. Moglo bi se reći.“reče mi nimalo izenađen pitanjem.
„Jeste li ikada putovali brodom.“-upita me Kosta.
„Ma ne. Nisam. Znam sve o njima, ali nisam putovao nikad.“-rekoh mu.
„Onda bi se moglo reći da o brodovima znate sve i ništa.“-okrenu se prema meni i nasmija se.
„Nemojte se ljutiti. Brodovi su kao i ljudi. Svojeglavi. Svojsteni. Svi imaju iste dijelove, namjenu, iste motore, ali nisu opet isti. Ne možeš reći da ih sve poznaješ.“-nastavi hodati.
„Gospodine Kostas, a kako to da ste stigli do naše luke?“-kao zapeta puška ispalih pitanje nesvjestan koliko može da pogodi i rani.
„Mislio sam da poznajem brodove. Bio sam mlad. Dobar vjetar i puna jedra činili su da svaku luku zovem svojom. Tako je bilo i sa ovom lukom.“-reče mi Kostas.
„Da li ste nekad poželjeli da se ukrcate na neki od brodova koji su kroz ovu luku prošli.“-uptah ga.
„Pravom mornaru nije svaki brod po ukusu i mjeri. Ja još uvijek čekam pravi brod za mene.“-odgovori mi Kostas.
„A ptice?“-pitanje na koje se trže.

Kostas zastade. Okrenu se prema meni.
„One poznaju vrijeme za razliku od nas. Mi imamo satove i izgubili smo kompas.“-reče mi Kostas.
Ubrzo smo stigli do kancelarije gdje smo nastavili razgovor.

„Moj je sat stao prije trideset godina.“-izvadi džepni sat i pruži mi ga.
„Nisam imao smjelosti da ga popravim na vrijeme. Zakasnio sam.“-njegove maslinasto zelene oči zasjajiše neobičnim sjajem.
Sat sam stavio na uho. Nije radio.
„Slobodno ga otvori.“-Kosta mi predloži.
Veliki srebrni časovnik sa poklopcem sam otvorio. Kazaljke su stajale na mjestu prema njegovim riječima trideset godina.
Pogledao sam na poklopac. Na njemu je bila slika dvoje mladih i zaljubljenih.

„Pretpostavljam da ste ovo Vi. Ko je mlada dama, ako smijem da pitam.“-nastavih razgovor sa njim.
„Dobar vjetar. Koji me je doveo ovamo. Dobar vjetar koji je još nekom jedra ispunio i nestao.“-reče mi tihim glasom.
„Računaš da će se vratiti. Ovdje.“-nastavih dalji razgovor sa njim.
„Računam samo vrijeme od odlaska ptica selica na jug do njihova povrataka. Sve ostalo je zatišje pred buru.“-ustade uze sat od mene, stade pored prozora i otvori sat.
„Ptice selice se uvijek vraćaju. I to me raduje i rastužuje.“-vrati sat u unutrašnji džep kaputa i ponovo sjede.
„Još neko sam vrijeme ovdje u luci. Imam nalog po kome moram nekog da pripremim za ovo radno mjesto. Ti si taj.“-reče mi.
„A brod.“-pomislih na brod kome je on bio nadzorni organ.
„Brod je po mojoj mjeri.“-nasmija se Kosta.

Narednih mjeseci svakodnevno smo sarađivali. Nisam ga pitao za Dobar vjetar. Nije o njemu ni govorio. Zajedno smo izlazili na pramac broda.
Stiglo je i proljeće. Radovi na brodu privodili su se kraju.
„Pogledaj.“-reče mi Kosta vraćajući sat u džep i pokazujući na jata ptica selica.
U njegovu pogledu osjetio sam tugu. Jata ptica su gotovo svakodnevno promicala. Činilo se da svoje vrijeme ravna prema njima. Jako je to dobro radio.
Jednog narednog dana priđe mi Kosta. Iz džepa izvadi svoj sat i pruži ga meni.

„Uzmi sat. Za tebe je.“-u njegovim očima zablistala je suza.
„Svaki dobar mornar mora znati kad je vrijeme da isplovi. Idem sutra.“-reče mi Kosta i još jednom pogleda u nebo.
„A Dobar vjetar. Šta je snjim.“-upitah ga.
Želio sam da znam.
„Bilo je naivno od mene vjerovati da se vjetar može ukrotiti. Vjetru je mejsto na pučini.“-reče mi Kosta na rastanku.

Sutradan je već bio na brodu kad sam došao na posao. Imao je samo jedan kofer pored sebe. Nije drugima pričao da odlazi. Stajalo nas je tek nekolicina na doku dok se brod gubio niz veliku rijeku.

Sat nisam popravljao. Ravnao sam se prema pticama. Kad bih otvorio časovnik miris maslina i toplog juga ispunio bi mi nozdrve.
Čovjek sa juga dobro je to znao.

Pozdravlja vas mandrak72, mornar s dobrim vjetrom u grudima.