Boškove jabuke

Ne umijem ja da kumujem naslovima. Neki će reći odmah na startu da je providan kraj, drugi će u naslovu prepoznati patetiku bez da pročitaju ove redove. Treći, ne znam. Možda će se razočarati što se nisu pronašli u redovima koje su iščitali.

Nikad nisam razmišljao na koji način biram junake svojih priča. Ne znam, ne smatram ih junacima. Možda bi se prije moglo reći saputnicama na pojedinim dionicama. Tako će biti i u ovoj priči.

Na samu pomen riječi ekskurzija uvijek će me preplaviti nostalgija. Destinacije do kojih se danas stiže samo uz pomoć pasoša, kojeg ni do danas nemam, u ona vremena nije trebalo gotovo ništa osim neke kinte od koje se roditelji nisu rastajali kao danas od života.

Lično sam ubijeđen da se odavno ne čuje ono „ej šoferu dodaj gas…“ kada smo šofera našeg autobusa bodrili da pretekne autobus sa učenicima drugog odjeljenja. Zaboga miloga pa to bi se danas tumačilo podsticanjem na ugrožavanje saobraćaja i kršenje saobraćajnih propisa. Ali nije to poenta. Poenta je negdje drugdje.

Nije se Boško razlikovao od ostalih vozača autobusa tog vremena. Imao je i brkove, koji kilogram viška, svijetlo plavu košulju. Imao je i razumijevanje i za našu galamu, neplanirane zastoje da bi platili danak pretjeranom ispijanju sokova bez nadzora roditelja.

Imao je i dva sina.

Imao je Boško i svoje selo. Pitomo kako samo znaju biti sela pod Kozarom. I voće koje je dobro rađalo, šljivu koja je dobro bacala, jabuke. Ih kakve je samo jabuke imao. Imao je sve ono što bi se moglo smatrati ispunjenim životom. Posao, porodicu i vrijeme za mala zadovoljstva, ali nije imao samo jedno. Osjećaj da dolaze luda vremena.

Nova autobusna stanica nije bila samo ponos lokalne firme za prevoz putnika i robe. Bio je to trijumf koji je trebao nagovjestiti bolje sutra, svijetlu budućnost nasljednika, mirnu i bezbrižnu starost. Redovnu penziju.

Ali nije to pošlo u tom pravcu. Da je bilo do Boška i njegovih kolega vjerujem da bi oni žuljevitim rukama i volanom koji su znalački vrtjeli usmjerili nevolju što se valjala iza brda u nekom drugom pravcu. Nažalost volan su preuzeli neki drugi, manje vješti i prečicom nagrađeni. Boško i njemu slični mogli su samo s tugom da konstatuju da su autobusi sve stariji. Hrđa je bila sve uočljivija. Reklo bi se zarazna. Nakon limom obloženih šasija napala je i sve ostalo.

Zalud su Boško, Marinko, Ekan i ostali ostajali poslije radnog vremena da s majstorima iz radionice uklone zametke nečega što nije slutilo na dobar kraj. Nije bilo toga gita i farbe da se zapuše sve rupe koje su se otvarale sve brže i više. Rat je samo ovjerio tačku. Nakon toga više ništa nije bilo neupitno.

Nasljednici su potražili sreću u drugim državama. Boško nije. Njegov Jugo 45 bio je kalibrisan do sela i nazad. Toliko bi uspio od bijedne penzije da natoči. I nije se žalio. Njegove ruke trudom su nadomještavale ono što mu penzija nije omogućavala mada je ne tako davno sve upućivalo na takvu izvjesnost.

Iznenadio me je jednog poslijepodneva kada je zakucao na moja vrata. Upitao za oca i ostavio kalemljene sadnice jabuke. Nije on mene prepoznao, a i kako bi. Nije bilo retrovizora u koji bi stale sve one glavice sa sendvičima i sokovima niti svi osmijesi nakon što bi pretekao autobus sa odjeljenjima iz jutarnje smjene. On je i dalje izgledao kao i svi penzioneri koji se nisu predavali ni nakon što im je uskraćeno ono što su radom zaslužili, ali nije ni izgledao kao oni koji su mu to sve omogućili. Njegov Jugo 45 bio je sijenka ponosa bivše nam države. Mnogo je dimio, bučio ali nije se opirao. S Boškom je njemu najbolje.

Prije neki dan poranio sam sa namjerom da u sadejstvu s riječicom Japricom napojim žednu baštu i zasade voća. Nisu to zasadi da se razumijemo oni što se neumitno pršću s hemijom, preparatima. Nisu to nepregledne sadnice postrojene kao vojska mada ima nekog reda. To su sadnice koje najbolje raspoznajem po plodu. Jeste da nisu reprezentativne količine niti izgled za markete, ali im se radujem. Ne pamtim ti ja sorte, nešto mi to ne polazi za rukom, ali lako bih mogao da nabrojim sve modele Opela, Chevroleta, Forda,…itd, ali s voćkama ja to tako. Međutim ja imam neki svoj kod po čemu ih pratim i posmatram.

„Dulina Petrovka“, prva jabuka koja dospijeva o Petrovdanu, „Miloševa Crnica“, misli se na krušku koju ću dobro očekati da podari ploda za dobru rakiju. Ne da bih se od nje opijao nego da bi se kao i svaki dobri domaćin s njom pohvalio, gosta ponudio, za oblogu podijelio.

„Boškove jabuke“, niz od četri jabuke od kojih tek očekujem ploda u narednim godinama. Ako sve pođe po planu biće za kompota, slatka. Koji litar jabukovače za iznenadna gosta.

Boško nije s nama već neko vrijeme. Ne znam ko je sad s njegovim jabukama, šljivama, kruškama. Nasljednici nisu, a ako je suditi po trendu nestajanja sela ne piše se dobro ni njegovom voćaru.  Za sada je jasno samo jedno. U mom voćaru ostaće uspomena na Boška dok me jabuke budu na to podsjećale. Slatki plodovi u godinama koje dolaze neće vratiti šofere, autobuse, putnike i ekskurzije. Hrđa koja je napala autobuse odavno je pojela limove i šasije. Ona druga koja je napala sve ostalo nije stala.

Može da pojede i autobusku stanicu, radione i tehničke preglede ali jedno nikako ne može. Ne može da izbriše Boškove jabuke. Možda sitne, neugledne nakon što se ogule mirisne će moći svakoj na megdan. Neki to nikad neće moći. S obrazom stvari stoje drugačije.

Advertisements

Samo san

Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.

Grmljavina topova povremeno bi navukla znak pitanja na njene stanovnike. Nevjerica je ono što se najviše osjećalo tih dana. Rat je bila opcija koju se niko nije usuđivao da prevali preko jezika.
Granica sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom bila je tu nadomak. Na Uni koju su zaveslaji najodvažnijih u tili čas preplivavali. Tu su bili i kukuruzi pečenjaci sa druge strane obale, odakle su se snabdijevali oni odvažniji željni pažnje, kukuruza manje.

TV dnevnici su se gledali sa pažnjom.
„Ubiše kuću.“-zavapih.
„Zar se i to smije?“-pitao sam.

Muk. Nije bilo odgovora. Mada se i danas pitam isto.
„Je li zločin ubiti kuću?“

Grmljavina topova bila je sve bliže. Jednom sam se vratio iz gljiva sa ocem ranije. Rekao je:
„Idemo kući. Neće ovo na dobro izaći.“
Vratili smo se bez ijedne riječi. Ulica je bila pusta, nije bilo djece niti mojih vršnjaka. Nekoliko njih već je bilo na odsluženju vojnog roka a nekoliko drugih je dobilo poziv na odsluženje JNA. Neki od njih nisu ni pravili ispratnju, nije bilo one euforije o kojoj smo nekada svi zajedno maštali i sanjali.

Ulica izmješana različitim nacionalnostima po prvi put nije disala isto. Osmjesi hladni, zabrinuti.

Odlazak na fakultet u Banja Luku na momenat je skrenuo moju pažnju i tok misli na događaje koji su nas okruživali u obruč koji se sve više stezao i poput lisica na rukama vezivao sve snažnije i bolnije. Prve ratne vijesti stizale su sa podrušja Bosanskog Broda.

Mnoštvo u sali studentskog doma muklo je ispratilo vijesti. Bilo je mrtvih. Ubijene su i neke kuće. Ni kasniji odlazak u šetnju prelijepim ulicama Banja Luke nije mogao popraviti raspoloženje. Nije bilo ni mjesta u baštama kafića prepunih uniformi koje su se odjednom najviše nosile. Moda uvijek iznenadi.

Prepoznah u jednoj od njih komšiju.
„Bahro, otkud ti.“-pozdravih komšiju muslimana u uniformi JNA.
Bio je moja generacija, ali otišao je u vojsku odmah nakon završene trogodišnje srednje škole. Imao je čin na uniformi vojnog policajca.
Primjetio je moj pogled na čin.
„Zaradio. Došli smo u prekomandu.“

Do dugo u noć nisam mogao zaspati. Bahro je bio u ratu. Dobio čin. Nisam se radovao niti jednom niti drugom. Vjerujem niti on sam. Godinama smo se igrali rata i svi smo kući odlazili živi i zdravi. Neko manje, neko više zadovoljan, ali nismo kuće ubijali. Ubijali smo vrijeme.

Na rastanku sam mu samo rekao.
„Bahro čuvaj se. Danas su teška vremena. Mogu lako da ubiju.“
Nasmijao se mojim riječima.
„Ne mogu nam ništa. Živ bio.“
„I ti Bahro.“
Krajem godine ni kifle nisu isto išle na jogurt, želudac je bio prazan. Nešto teško uselilo se u sve nas, pa ni u redovima u studenstskom restoranu nije bilo žamora.

Duspara. Moj poznanik iz Bosanskog Broda bio je tužan. Nisam uspijevao doprijeti do njega. Svoju muku utapao je u silnom učenju. Šetnje Banjalukom bez njega nisu bile iste. Posjedovao je jedan poseban osjećaj za humor.

I prva sahrana. Rat je stigao u moj grad. Zajedno smo odrasli Stevo i ja. Kobili rep šišali zarad gusala sa kojima smo htjeli pokoriti svijet nošeni stihovima deseterca. Poginuo je krajem godine. U zimu, nimalo dostojno vrijeme za pogibiju junaka. Nije se taj bojao nikoga, batina pokojne mu matere i moje strine Stane nekako još najmanje nije uopšte izgledao tako.
Poljubih ga u čelo.
Hladno i ledeno.
Tješio sam se da sve to nije istina. To je privremeno, kao u našim igrama. Poslije se svi vrate svojim kućama. Živi i zdravi.
Ovaj put to nije bilo tačno. Bio je direktan pogodak u kuću. Ubili su joj dušu 11.01.1993. Stric nije izdržao, objesio se godinama kasnije poslije pogibije Mile, Pajceka, kako smo ga svi zvali i drugi znali. Razmijenili su ga nakon četrdesetak dana. I to je mnogo boljelo.

Kad sam odlazio u vojsku cijela ulica je bila na kapijama. Mnogi su plakali, nije mi bilo lako. Gurkali su mi u džep da se nađe sa kolač, za sok, pismo. Ali znali smo da pisma više neće stizati iz vojske. U ratovima telegram je ubojitiji. Prije otvaranja ubije bar jednog. Poslije njega, šta znam. Dejstvo je trajno. Ubitačno.

Na prvo odsustvo došao sam prije prekomande.
Ulica je bila pusta.
Komšije muslimani su organizovanim konvojem napsutili grad. Veliki dio njih. Jedan manji dio je ostao.
Ulica je bila pusta.
Nije bilo osmijeha da me dočeka. Nije bilo nikoga. Samo zabrinutost  na licu roditelja.

„Krenuli su sa zavežljajima. Nisu mnogo imali, još manje su nosili. Ispekli smo dan prije pile sa Nijazom, sjedili do dugo u noć. Smijali se glupostima i opraštali do ujutro Ujutro su otišli i vratili su se kasno te noći. Bili su umorni.Slijedećeg dana su otišli.“-saznadoh od oca.
„Da li je neko ostao?“-upitah.
„Rijetki.“
Nisam imao volje prošetati niz ulicu. Nije bilo ničega što sam želio vidjeti. Znam ekipu za fudbal ne bih skupio. Igrale su se neke druge igre.
Ratne.

Jedva sam dočekao da se vratim u jednicu. Nakon nje slijedi prekomanda. U prekomandu su išli svi oni poput mene. Oni koje su autobusi dovezli. Oni koje su automobili dovezli ostali su pri komadi u Banja Luci. Benzin je bio skup, a život jeftin. Koliko? Vrlo brzo sam saznao.

U međuvremenu su se smjenjivali položaji i odmor. Pustoš gdje god stigneš. Na položajima pustoš, ubijene kuće izvana, pustoš na dopustima, kuće ubijene iznutra. Negdje između ni tamo ni vamo, ostajali su dimnjaci, kao spomenici, ugasli i bez života. Bez natpisa i isti. Na svim stranama.

Jedne noći dok je straža sporo odmicala usnuo sam na tren. Stojeći.

„Bio sam star. Uplašen. Gledao sam u svoju suprugu(ovdje moram napomenuti da je to bio san i da u to doba nisam bio oženjen). Bila je bolesna. Hitno je trebala kod ljekara. Bilo me je strah. Bio sam na drugoj strani. Oko mene neprijateljski pogledi. Smoždili bi svaki moj pogled koji se nisam usudio dići. Sasjekli ga na hilajde parčadi i njima hranili svoj bijes. Nisam imao izbora. Sagnuću glavu. Odvešću ženu do doma zdravlja. Nije bilo hitne niti benzina. Imam samo tačke (građevinska kolica). Uzimam ženu, umotavam u ćebad i vozim domu zdravllje. Dobro, mislim se. Nema mnogo vojske. Nema nikoga kome bi zasmetala moj bol i moja muka. Približava se dom zdravlja. Treperim kao list breze na povjetarcu. Osluškujem svaki šum. Plašim se samo glasa koji bi me prenuo, ili zvuka zatvarača na pušci. Čini mi se da bi mi srce puklo. Svaki moj korak ma koliko se čtrudio da bude tiši kao da je namjerno zvonio dreseru u lavljem kavezu. Cirkusu nije bilo mjesta, ali su akteri  davali sve od sebe, možda i više od onoga što je publika tražila i zahtijevala. Napokon kapija doma zdravlja bila je iza leđa. Hladan znoj me oblio. Šta ako je prije mene pristigao veliki broj ranjenih, možda mrtvih. Imam li pravo da svoju bol prikazujem. Da se žalim na svoju smrt koju zaslužih. Drskošću što pomoć ištem. Ja prokazani i inovjerni. Dojučerašnji i nepoželjni. Nosim ženu. Kao pero laku. Teškim koracima savladavam stepenike koje bi do juče preskakao. Kucam. Pojedinačno.
Čini mi se da bi mi bilo lakše da mi odgovori rafal. Lakše bih razumio nego onaj pogled pun mržnje i bijesa na mene od juče, danas i sutra koje ne postoji za mene ovakva i na ovakvu mjestu. Doktor je ljubazan. Hvala mu do vijeka. Neka ga Bog poživi, njega, njegovu djecu i sve one koji isto kao on misle i rade. Supruga mora ostati. Mora ležati u stacionaru. Zahvaljujem se doktoru. Govorim da nemam novca, nisam ponio spavaćicu niti papuče. Pusti reče mi, nije vrijeme sad za to. Ipak ovdje će biti pod našim nadzorom. Svakako je obiđi, bile su njegove riječi. Ostavljam suprugu. Zabrinuto gledam u nju. Znam rat je i nikome nije svejedno, ali kako da joj pomognem. Nemam ni u lijevoj ni u desnoj. Rado bih joj donio nešto hrane, ali… Plakao sam dok sam izlazio iz ordinacije. Pred očima mi samo njena slika kako leži na krevetu, sitna. Kako se sa svakim mojim korakom smanjuje. Topi se kao snijeg. Ostaje samo mrlja, fleka. Znojno tijelo polako se hladi i ponovo se jeza uvlači pod moje dotrajalo i pohabano odijelo od komunalne firme gdje više ne radim samo zato što sam inovjeran. Stepenice kao da se dižu prema meni, silazim a kao da se penjem. Teškim koracima ponovo izlazim napolje, a strah ponovo raste. Opet sam napolju, na brisanom prostoru gdje uvijek može da me pokosi hladan pogled ili sasiječe rafal uvredljivih riječi. Znam da ne bih krvario. Ne bih se ni mrtav usudio da je prospem po pločniku koji sam do juče čistio, ja mrtav i nepoželjan. Ubijen kao pas. Tišina mrtva, prijeteći hladno poput sječiva ledi mi dah. Idem ka tačkama. One klonule kao da dijele moju muku moj usud. Obeščašćene i ostavljene. Bez točka. Bez najvećeg istorijskog izuma. Ukradena je još jedna karika. Kuda ide čovječanstvo. Može li se bez točka. Ja ovakav batrljav i trapav nekako. Kako ću po ženu. Šta će istorija reći. Hoće li neko zabilježiti da je dana tog i tome, meni ovakvom i onakvom lopov ukrao točak,….“
-Zoka nešto sam primjetio prenu me glas saborca.

Udubih se u noć pod snažnom i prevelikom dozom sna koji me je posjetio te noći na straži. Još omamljen i nerazbuđen osluškivao sam još dugo u noć, a prošlo je možda tek neki minut.

„Noć je najgora za svaku bolest.“-rekoh.
„Jesi li bolestan?“-upita me.
„Onako, nešto me steže pod kaputom. Onako ja to.“-rekoh više za sebe.

Godinu il dvije kasnije saznadoh da se moj san zbio. Uistinu. Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.
Imala je ta ulica mnogo više dok je nije ubilo vrijeme. Onako kako se kuće ubijaju.
Izvana.
Iznutra.
Ugasli dimjanci još odolijevaju, kao da čekaju vatru koju su ratni talasi oduvali, raznijeli po cijelom svijetu.