Ulična svjetiljka

Još dok smo bili mali ponekad su nas strašili mrakom. Taj strah od mraka dugo je sazrijevao u nama tek u blagu nelagodu. Vremenom smo uvidjeli da je mrak tek paravan s dezenom treperavih zvjezdica, mjeseca, oblaka, navučen tek toliko da se dan presvuče, osvježi svoje lice da bi nas dočekao vedar i nasmijan, ponekad tužan, usamljen, ali redovan. Na to smo se lako navikli.

I mi smo eto kao dan, probudimo se raspoloženi kako kad. Stotinu puta smo poželjeli da dan ne svane, dal zbog nekog sretnog trenutka koji nismo željeli da prođe, dal zbog neugodnog osjećaja zbog neke sutrašnje neprijatnosti koja se osjećala u zraku i koje smo bili svjesni. Svejedno dan bi dolazio, mi se radovali ili tužni bili.
Nerijetko smo u sebi poželjeli da se pretvorimo u nešto što nikako ne možemo biti, nešto što nije svojstveno duši čovjekovoj. Nešto što bi nam omogućilo eskivaciju po ma kakvoj osnovi.
Eto i meni se to znalo desiti. Ratnih godina, dok sam na straži pokušavao naći nekakv način da se ugrijem, provlačeći se između gomila snijega, kojeg smo tog dana raščistili, tepih zvjezdanog neba nekako hladan, više mi je ličio na izbušen tamni mantil iza kojeg se nazirala svjetlost. Od hladnog vjetra mantil bi se klatio pa bi te svjetlucave tačke treperile nekako vještački, ni nalik zvjezdama.
Mahinalno bi se okretao i pokušao iza svojih leđa na nebu pronaćo odbljesak svjetla moga grada. Ponekad bi mi to uspjelo u noćima bez zvijezda. Taj mali tračak svjetlosti za koji sam i možda umišljao da je od bljesak od svjetla grada na momente bi me izbacivao iz ravnoteže. Zažmirio bih i činilo bi mi se da koračam sa brda na brdo, krupnim koracima ka svojok kući, toploj, bez struje, ali sa starim fenjerom čija bi titrava svjetlost po mojoj nevelikoj sobi izvodila jednu predstavu svjetla i mraka u stalnoj borbi za sve ćoškove sobe. Ponekad bi se uplašio da će svjetlost izgubiti primat nad tamom koja se nadvila na naše male živote, dočim bi svjetlost izvačila one krajnje napore potrebne da se odbrani i zauzme svoje mjesto.
Stao bih kraj prozora, pamučna pidžama ugodno bi obaijala moje tijelo, onako mršuljavo i nepripremljeno za breme tih ratnih godina. Ispred moje kuće na stubu se nalazila ulična svjetiljka. Obična starinska ulična svjetiljka, sa limenim bijelim tanjierm i staklenim balonom. Oborena svjetiljka kao da se pokunjila, proglašena krivom bez suda, te noći nije svjetlila. Nije bilo struje. Ko zna koliko dana već.
Snijeg je sipao kao iz rukavice osokoljen našom ljudskom nemoći pred mrakom koji je pristizao u vagonima bez voznog reda. Povijene grane stabala komšijine jabuke, pružale su posljednji otpor nagomilanom teretu. Kao da se sve urotilo protiv nas.U to doba noći niko nije prolazio ulicom, muževi, očevi i braća bili su po ratištima.
Žarko sam poželio da bar na kratko budem ulična svjetiljka. Onakva kakvu je pamtim, ponosna, uzdignute glave, vedra, kao gardista kad dočekuje visoku delegaciju.
Poželio sam da stanem kraj puta, dobro ušuškan, sa kožnom očevom šubarom broj većom, stanem i prkosim. Poželio sam da dočekam sav onaj snijeg koji bih otopio svojom vrelom željom, da moju ulicu obasja svjetlost, da mrak ustukne, kao zub na tvrd orah, da se stresu grane komšijine jabuke, a da niz ulicu poteče žagor mojih komšija koji nisu kod kuće, da im poželim dobro veče, pružim ruku i na pitanje „Ima li zime?“, odgovorim „ Ma kakva zima kad ste svi tu!“. Da se začuje vriska slaboobučene djece dok pokušavaju da se još koji put okliznu na klizi prije odlaska u toplu kuću u bezbrižne sobe, ispunjene pričom o novoj stazi za sanjkanje dok bi tonuli u dječiji san.
Da se ulica lagano dovede u smiraj dok se tek ponegdje još nazire slaba svjetlost iza prozora. Nakon toga još neko vrijeme će vijugavi dim izlaziti iz dimnjaka, ispod kao šapom prekrivenih krovova malih siromašnih kuća iz moje ulice.
Snježna tišina kroz koju bi se kao šapat osjetilo kako snijeg zasipa ulicu, ponekad bi tek prkinuo duboki i daleki lavež pasa na nekom svom zadatku. Uljuljkan u čaroliju zimske noći, svjetlost kao da se polako gasila, a hladni grč na momenat bi me razbudio i vratio na mjesto odakle sam te noći otišao.
Pogledao sam na sat i uvidjeo da je prošlo tek par minuta te hladne januarske noći. Na momenat sam uspio u svom naumu i želji. Trenutak je trajalo, a ja sam bio sretan. Znao sam da ja to mogu.
Zamotao sam pleteni šal oko glave, nastavio sam stražu. Nikom ujutru nisam pričao gde sam bio te noći. Bojim se da mi ne bi vjerovali, a Vi kao hoćete.
Ako budete noćas ili neki drugi dan šetali, pogledajte uličnu svjetiljku, možda Vas ja gledam, nikad se ne zna.
Laku Vam noć, nek Vas zaobiđu svi oni strahovi, a miran san da potraje.
Iskreno Vaš pod teretom noći, svjetlosnu godinu daleko Vaš Mandrak72!
Advertisements

Do susreta je ipak došlo

Niko nije trebao da mi kaže kad je vrijeme spavati niti ustajati. Oni dani u godini kad je najmanje važno da li ću ustati uz prve jutarnje sunčeve zrake ili kad sat uveliko odbija podne kao što i ja odbijam da gledam na njega i dijelim dionice dana na mehaničke sekunde i minute, zbrajajući preostale sate do povratka. One dane kad je isto toliko nevažno da li je ton sa TV-a previše glasan u kasno doba zbog komšija koji imaju malu djecu ili kad su pijevci ostali do dugo slušajući kako nas dvoje pričamo do duboko u noć prijeteći da prespavaju i svojim kukurijekanjem ne probude vrijedne domaćine koji su uvelike odbijali prve snove.

Bitni su oni trenutci koje pamtimo i nosimo kao amajliju do kraja života. Koji nas krijepe i daju snage da izdržimo sve one hladne dane i one odluke koje nesumnjivo utiču na vrijeme koje dolazi.

Usnule glavice kao tri glavice kupusa nemirno su se okretale dok su i poslednji tragovi sparine lijeno napuštali naše male i ugodne odaje. Grmeč je uvijek znao kako sa sparinom koja po cijeli dan pritišće kao najveća i doživotna kazna bez svjetla na kraju tunela. Čuvao je taj gorostats svoju neumornu čeljad što se po vascijeli dan neumorno nosi sa teškim radom i velikim vrućinama, te ih je talasima svježa i hladna zraka ljuljuškao kao na talasima kakva prekookeanska broda i bodrio u njihovim snovima.
Znao je on za njihove snove i tajne. Taj neumorni noćobdija i jatak u nevolji kako zvjeradima tako i  duši krštenoj.

Još uvijek topal kamen na terasi mamio je moja bosa stopala da se zapute put kakve neviđene avanture kojoj bi svjedoci bili noć, zvijezde i mjesec ta lola matora nakrivljena kao kakva baraba zavaljena u seoskoj mehani. Taj škakljivi osjećaj odveo je mnoge znane i neznane i bijeli svijet kojima ni tamo nije dao mira te ih lomio i kršio da se vrate kao onomad sa kolonizacije u ravna vojvođanska prostranstva. Noseći tek po neku sitnicu ili neku riječ koju će po milion puta ponavljati čim se kakav razgovor o bijelom svijetu povede.

„Krtola, kažem krtola zovu krompir. Eh krtola, ko naša krtica, valjda što ga treba iz zemlje izroviti. Nije taj švapski težak, samo ište leđa i snage, a ja ti nisam bio za to.“-ponavljao je po ko zna koji put Luka, vremešna starina, koji ni sam nije znao koliko godina ima. Vješto se vadio da je rođen u kakvom zbjegu, kao da je bio jedan jedini zbjeg, a ne da im se ni broja ne zna.

Svježi zapadnjak hladio je moju vrelu glavu koja je još uvijek pod dojmom zalaska sunca i gašenja protekla dana bila blago zabačena na naslon od grubo rađene jelove klupe. Baš tamo iznad Vučenskih kuća gdje je sad možda snivao i moj ratni drug Duško. Vedra momčina uvijek spremna na šalu. Umio je taj šišati. Nije ga bilo u bataljonu, eto takav je to čovjek bio.
Osmjehnuh se.

„Zamisli.“-obratih se mojoj ljepšoj polovini.
„Eto naprimjer, neko je umjetnik na ovaj ili onaj način. Slikar uzme četkicu i nacrta ono što vidi. Zaledi sliku i generacije poslije njega godinama vide i iščuđavaju se onome što je on u tom trenu vidio i na platno prenio a kao da to nisu nikad vidjeli. Sve stane. I vrijeme i starost. Rijeke stanu i kao da čekaju znak da im neko da da ponovo poteku i nastave svoju priču. Portretisani muči, ćuti, ne bi reko sad će progovoriti, ali avaj. Ne rastu mu ni dlake. Na slikama sve stane. A moj Dule uzme kakve makaze i uredi i najčupaviju glavu  kakva samo može biti grmečka, baš ko što Marko pokosi našu Marčetsku baru i mi je sutra grabljamo ograbimo, a ona sine i bljesne ko kakav mladoženja pred zakazanu svadbu. Namah se učini da to nije onaj glavonja, da je sve to samo san. Eto i nemoj ti reći da moj Dule nije umjetnik. Kad bi kojim slučajem obrnuli stvar pa da slike nastave da stare, da na njima poćnu da rastu dlake, a likovi stare zajedno sa svojim tvorcem, pa ko bi se na njih još osvrnuo, a moj Dule ništa ne prigovara već iznova vaje i od ćoškaste glave izvlači maksimum, kao za kakvu izložbu. Za džeparac.“
„Kad je već riječ o šišanju, gdje je tu mjesto ježu?“-upita me moja draga.
„Ne znam i ne bih mogao da ga zamislim gologlava.“-odvratih.
„Ako već ne znaš, onda imaš mogućnost da ga sam priupitaš.“-pokaza mi rukom na klupko koje je pod okriljem noći strugalo uz ledinu.
„Dobro kažeš.“-sjurih se u mrak za njim.

Kad je primjetio da sam se zaputio za njim, pomirljivo je stao.
Gledao sam u zadihanog lovca ispred sebe. I sam sam izgubio dah od trke za njim.

„Nisi imao namjeru da mi se javiš.“-upitah.
„Nisam ni bio upoznat da ovako kasno primaš goste.“-odvrati.
„U pravu si. Kad je pravo vrijeme za šišanje ježeva?“
„Svakodnevno, no ja to ne bih tako nazvao. Prije bi to nazvao ličnom higijenom i poslovnošću. U našem zanatu od presudna je značaja oštrina bodlji. Uvjeren sam da ni sam nikad nisi vidio čupava i neuredna ježa. Priroda čini mnogo više od onoga što misliš da je uređeno ljudskim zakonima, navikama i nepisanim pravilima. U shvatanju je razlika.“-reče mi.
„Jel može jedna slika?“-pokazah mu fotoaparat.
„Samo da popravim zurku.“-nasmiješi se i prihvati poziv.

Nakon fotografisanja mahnuh mu.

„Sad idem. Ne zamjeri, vrijeme ne mjerim na minute, već na vrijeme za lov i za odmor. Za odmor sam podaleko od kuće, a do zore nije daleko. Do susreta negdje mora doći. Laku noć.“
„Mnogo sreće u lovu ti želim.“

Susret

Susret

Bio je u pravu. Nagoni lovca umnogome se razlikuju od nagona koji nas vode. Mnoge od njih podredili smo nekim luksuzima, nebitnim i manje bitnim stvarima.

Baš tako. Rađao se novi dan, a s njim i pijetli obznaniše svijetu taj sveti čin. Nije me uopšte zabrinjavao posao koji me je čekao. Lagana drhtavica prostruji tijelom te zijevnuh. Slatki umor navlačio je san na moje oči. Nisam brinuo zbog toga. Prepustih se prirodi koja je stvari regulisala jednostavnim i praktičnim stvarima.

„Nije svanulo dok ne svane i sunce ne grane.“

Zadovoljno se zavukoh pod pokrivač. Utonuh u san. Negdje daleko u meni još dugo su odzvanjali stihovi jedne stare pjesme kojoj ne odolih.

„Oj livado, rosna travo, javore…“

Da, rosna trava. Ne kupi se rosna trava niti rosna glava začešljava.Pa tako ni Marčetska bara koja je nestrpljivo čekala svoj termin za uređenje. Nije čekala na minute ni sate. Nije više čekala ni na one dane.

Čekala je na rosu. Da ode.
Tiho i iznenada kako je i došla.

Pozdravlja Vas mandrak72, orošeni i nedopečeni ojkač i vrbova svirala.