Iznad odžaka

Ivica nije poput drugih. Nisu ni drugi poput njega. Sve od samog početka nije išlo na njegov mlin, a kad je tako onda je i brašno problem. Kako bez njega?

Nerijetko kad pokušavam objasniti ili uporediti neku vrijednost poslužim se brašnom. Bijelim. Ne da ja ne volim ono drugo, crno. Volim ja njega, ali u životu se sve radije uspoređuje s uspjehom.

Teško da će mi neko danas reći da je bijelo brašno simbol uspjeha, ali najbolje bi bilo da pita svoje roditelje ili još bolje njihove roditelje.

„Kako malo? Pa to je vreća brašna.“, znao bih reći kada bi neko omalovažavao vrijednost od 15-tak konvertibilnih maraka, „Pa to je mjesec dana hljeba u kući.“

U godinama kada je veliki odmor i svo ono vrijeme između njega najljepše doba teško će ko da misli i o brašnu. Vjerujem da to onda o tome nije mislio ni Ivica. Teško bi se našla pukotina između smijeha, kovrdžave kose i zajupurena osmjeha u koju bi ma i gram istog stao dok je u plavoj kecelji trčao za Milanom iz prvog „a“.

„Šuga“, pobjedonosno bi podviknuo čim ga je sustigao i bjesomučno se udaljavao ne skidajući osmjeh.

Nedugo nakon toga. Sve se promijenilo. Ivica je ostao s ove strane bedema iako po svim procjenama matematičara i majstora zavjere nije trebao.

„Zašto ga pozdravljaš? Trebao je otići kao i ostali. Ko zna, možda špijunira kad su smjene vojske na liniji, kakvim oružjem raspolažemo?“, nabrajao je jedan poznanik za stolom poprilično omamljen alkoholnim isparenjima.

Nisam želio da odgovorim. Glib u kojem smo se svi nalazili nije mi ostavljao prostora niti sam ga tražio da dotaknem njegovo dno. Glib je sasvim dovoljan da sve odnese đavolu. Suviše sam dobro znao Ivicu. Teško da je u tom momentu za njega bilo važnijih stvari od njegove glave i brašna. Nije ga bilo dovoljno, a kraj rata se nije ni nazirao.

Otud i brašno.

Kao što sam na samom početku rekao sve od samog početka nije išlo na njegov mlin. Ni završetak rata nije mnogo promijenio. Do posla se teško dolazilo. Pogotovo ako nisi „naš“, kao što ni sa druge strane bedema, te stalne barikade, nije bilo mjesta za „njihove“.

Prošle su godine. Rijeke je mnogo proteklo. Za neke je bilo hljeba, drugi su otišli negdje dalje za isto parče. Neki su prešli i granicu. U takvim momentima nalazimo sve manje osude za takve. Sudija gladnih usta drugačije izriče. Ne presuđuje, niti osuđuje. Sebi prebacuje.

Ivica nije.

Nije birao posao. Posao nije birao njega. S druge strane nije htjeo.

U takvim slučajevima posegao je za manje očekivanim riješenjem. Popeo se na krov svoje desetospratne zgrade malih stanova. Gledao je usnulu varoš na obali rijeka Une i Sane i tražio izlaz. Ispod njega tlo, hladno, blizo. Izvjesno. Činilo se na dohvat ruke. Nebo visoko, nedostupno. Neizvjesno.

Podigao je pogled koji je klizio panoramom grada. Kao mali vulkani su se uzdizali se tanki stubovi dima mješajući se sa sivim sumornim oblacima. Zima je štipala za nos i lice ozbiljnog dječaka kovrdžave kose. Ne, niko ga nije vidio dok je stajao na krovu i kao izvidnik u daljini tražio prve tragove zime.

„Dimnjake niko ne čisti“, pomisli, „eto meni kruha“.

„Hljeba ili kruha“, zlonamjerni bi našli zamjerku i na krovu. „Dimnjačar ili odžačar“. Dokoni bi uvijek tražili dlaku u jajetu. Ivica ne. On je tražio brašna. Hljeba.

Izdaleka sam ga primjetio. Gegao se dok je pravio male i kratke korake. Njegov radni kombinezon plave boje odavno je bio garav. Kao i njegovo lice. Ali osmijen nije mogao skriti.

„Bogami Ivice, pripazi se. Čuo sam da nešto mnogo švrćkaš. Znaš pričaju žene o tebi.“

Stavio bi prst na usne kao da od mene traži da sačuvam tajnu iako je nije bilo. Svejedno bila je to naša tajna. Zavjerenički bi namignuo i odgegao se prema ulazu u jednu od zgrada. Zastao sam čekajući trenutak kada će se njegova silueta pojaviti na krovu. Hrabro je koračao po krovu. Do dimnjaka. Svoga mlina. Bijelog brašna.

Zaista Ivica nije poput drugih. Ne kuka. Ne žali se. Njegovo garavo lice uvijek je nasmijano. Tu, pod oblacima. Iznad odžaka jedan mlin upravo melje priču. Čistu, bijelu poput brašna. Kakva druga bi i mogla kad Ivica nije poput drugih.

Tu.

Iznad odžaka

Advertisements

Klošarski zid

Godine koje ti oduzmu ništa ne može vratiti. Ostane samo rupa iz koje ti dugo vremena treba da sagledaš plavo nebo i odbareš kakav takav izlaz. Svaki izlaz ti se naizgled samo čini spasonosnim rješenjem dok posljednjim atomima snage i krvavim prstima pokušavaš da zaustaviš planetu zemlju koja se nepobitno  kreće i migolji ispod prsta.

U godinama kada se tačno znala cijena jednog života i kada jedino on nije devalvirao jer nije vrijedio baš ništa uhvatio sam se za jedan zid nimalo obećavajućeg imena. Nije on naziv dobio po kumovima i neimarima il dunđerima. Njemu je ime bilo odskočna daska za jednu ili drugu stranu. Između je stajao samo on. Hladan i siv.

Klošarski zid.
klošarski zid
U tom momentu tako hladan i siv bio je najbolje što se moglo dobiti. Hladnije od njega bilo je sve ostalo. Dobro se sjećam našeg prvog susreta. Bilo je to u drugoj polovini oktobra mjeseca 1992.godine.  Bajata jesen miholjskog ljeta te ratne godine bila je sumorna. Škole su uveliko radile, fabrike poodavno zatvorene a ljudi pod oružjem.  Nimalo vedro okruženje za mladost koja bi da potrči, uzvikne.

Leđima sam se naslonio na betonski zid koji je odvajao ostatke zapuštenog parka od glavne ulice. Naslonjen na njega imao sam dobar pogled na ulicu u kojoj nije bilo mnogo svijeta. Tek rijetki prolaznici od kojih većinu nisam poznavao. Od poznanika nigdje nije bilo ni traga. Kao stranac u svom gradu usvajao sam hladnoću betonskog zida. Njegova rječitost bila je upitna.

„Ako mene pitaš gubiš vrijeme. Čekajući ne ideš nigdje. Zaostaješ“
„Koje vrijeme? Zar ovo u dozvoli za kretanje? Ne budi smiješan.“

Primjetio sam Kizu. Nismo se nikada upoznali, pozdravljali. Prilazio je ravno meni. Nije bio mobilisan zbog invaliditeta. Da li je to uopšte bila srećna okolnost.

„Zdravo.“-već mi je pružio ruku da se rukujemo.
„Zdravo. Zoran.“-pružih ruku te se predstavih.
„Znam. Ja sam Kiza. Šta si u horoskopu?“
„Škorpija.“-rekoh.
„I sam sam mislio. Šta si u podznaku?“
„Ne znam, ne pratim to mnogo.“

Naslonio se na zid pored mene. Zapalio je cigaretu i meni ponudio jednu. Nisam uzeo jer sam nepušač. Posmatrali smo pustu ulicu grada koja je ne tako davno u ovo vrijeme znala biti dobro ispunjena. Objekti sa obe strane ulice djelovali su izgubljeno i  tužno bez ljudi.
Bližilo se podne. Lišće na bogato nakićenim lipama još se dobro držalo, mnogo bolje od grada na ušću dvije rijeke.

„Da li je ovako svaki dan?“-upitah kao da nisam godinama bio u svom gradu, a tek sam bio tri mjeseca odsutan.
„Umije biti i gore. Zavisi s koje strane zida gledaš na sve to.“
Nakon toga srednjoškolci su nakratko ispunili ulicu. Vrlo brzo nestalo je smijeha.
„Gdje nestadoše svi.“-upitah.

U tom momentu jedan srednjoškolac sa ozbiljnim licem prišao je Kizi.

„Zdravo Kizo. Šta ima danas za Bikove?“
„Zdravo Šomi. Ove nedjelje te prvenstveno očekuju problemi na emotivnom planu. Nešto u vezi odnosa sa partnerom neće biti kako treba. Rasprave bi mogle biti prilično  burne i uglavnom izazvane pretjeranom posesivnošću. To će vas oboje iscrpiti i nepovoljno uticati na vaše daljnje uspjehe. Pripazi se ovih dana na osjetljivost reproduktivnih  organa. Znači miči guzicu od zida.“-ozbiljnim glasom mu odgovori kao da mu saopštava kakvu medicinsku dijagnozu.
„Imaš cigaretu? Ona je vaga. Uravnotežena i pravedna. Shvatiće ona. Samo moraš biti pažljiv. Najlakše je zabrljati.“-nastavio je da mu pripovijeda.

Nakon što mu je dao cigaretu okrenuo se otišao niz ulicu. Kiza me pogleda. U ruci je držao cigaretu i kroz oblak dima zatraži od mene „Politiku“ da nešto uporedi.
Odmah je pronašao stranicu sa horoskopom. Nešto je čitao i mrmljao. Usput bi nešto prokomentarisao. Uzeo je olovku iz džepa i nešto zapisao na malom papiriću te mi vratio novine.

Poslije su mu prilazili još neki klinci. Kiza im je tumačio horoskop. Jednu klinku je ineteresovao neki klapčić i tražila je od Kize da horoskoposki pronađe podudarnosti njihovih znakova. Pristao je i obećao da će malo pogledati. Spominjao joj je i natalnu kartu. Brzo su otišli i oni.

Tih nekoliko dana svakodnevno smo se sretali pod krošnjom lipe na klošarskom zidu. Zid je i dalje stajao. Zainteresovani za dnevni horoskop navraćali bi kod Kize koji je tumačio horoskope i svakodnevna dešavanja i događaje. Radovao se kao malo dijete kad bi neko potvrdio da mu je dobro protumačio horoskop.
Iznova su mu prilazili novi zainteresovani. Sa svima njima vrlo brzo je uspostavljao kontakte. Ponekad bi se zavjerenički nasmijao kad bi saznao za horoskopski znak.

„To je dobro. To je dobar znak. Znaš pitala me je neka vodolija za tebe. Vidjeću još malo. Navrati sutra.“

Koristio je svoje poznavanje horoskopskih znakova, njihovih horoskopskih osobina i znatiželju zainteresovanih da sklapa nova poznanstva, potpomaže i podstiče simpatije da se sretnu i upoznaju. Zauzvrat nije tražio ništa. Pokoju cigaretu.
Bio je polazna  i prolazna stanica za mnoge generacije koje su stidljivo najavljivale svoj ulazak u svijet odraslijih. Svijet zaljubljenih i onih koji bi to rado bili. Na klošarskom zidu stečena su mnoga predznanja, načinjeni prvi koraci. Stečena samopouzdanja.
Još neko vrijeme nakon toga susretali smo se pored klošarskog zida gdje je on i dalje bio redovan gost. Ja sve rijeđe. Mnoštvo onih koji su svraćali po informaciju do njega nisu više svraćali. Nije se ljutio. Dolazili bi novi i on bi iznova sa njima sklapao paktove koji ne traju duže od slijedećeg koraka.

Godinama kasnije naslonio sam se na klošarski zid. Bio je hladan i siv. Ratni period odavno je minuo. Neka nova lica krasila su glavnu ulicu malog grada. Među njima prepoznao sam Kizu. Pomalo oronuo sa mnogo sijedih prilazio mi je.

„Imaš cigaretu? A da, ti ne pušiš.“
„Kako ide?“-upitah.
„Ide. Sve što valja otišlo je. Ostali su samo oni koji ni u horoskop više ne vjeruju. Pitaju reda radi. Ne po srcu i duši.“
„Tako loše.“-konstatovah mada sam i sam već sve to znao.

Klošarski zid je i dalje stajao siv i hladan. Za one koji tek dolaze pitam se ko će biti taj da im kaže da odmaknu guzicu od betona. Kiza će još neko vrijeme, a poslije?

Često prolazim pored klošarskog zida. Neka nova lica sjede na njemu, pored njega. Zub vremena načeo je ono što je građeno da nadživi mnoge od nas. Neki su odavno spoznali i hladnije mjesto od njega, oni sretniji sjete se vremena dok ih je ljubav grijala, dok je horoskop zauzimao važnije mjesto u dnevnim časopisima. Sve ono što ne treba saznaće sa interneta, osim da maknu guzicu sa betona.

Oni što čekaju osjetiće prvi šta to znači. Proći će ih vrijeme.