Krivine

Ako je i jedan mjesec te godine nagovještavao lijepo ljeto to je s pravom mogao samo biti juni 1971. godine. Tako je nekako i bilo kaže početak ove priče. Ko zna da je drugačiji početak možda bi sva ova priča dobijala druge obrise.
Devedesetčetri hiljade. Ondašnjih.
Prva plata. Veliki muški bicikl sa šipkom se presijavao na suncu. Dragutin je zadovoljno gledao u prvo vlastito prevozno sredstvo.

biciklo

biciklo

„Samo da subota dođe.“-nestrpljivo je priželjkivao da što prije dođe subota.
Još jednom je komadom platnene krpe prebrisao zvonce na biciklu. Ovalš palcem dotaknu zvonce koje se veselo javi.

Zadovoljni osmjeh dvdesetdvogodišnjaka govorio je mnogo više od bilo koje riječi.
Noć je uveliko padala niz ulicu. Treperave svjetiljke ispraćale su još jedan dan niz prašnjavu ulicu. Potočić koji je slijedio krivudavi put uveliko je omanjio.
Pumpa za vodu u dvorištu izdašnija je bila od svih komšijskih. Bila je mjesto kratkih susreta i razgovora.
„Rano je zasušilo ove godine.“-komšija Tomo, radnik u prosveti bio je prava slika učitelja.
„Viša sila moj komšo.“

Hladna voda brzo je orosila stakleni bokal.
Jorgovan je bio na izmaku, ali njegov intenzivni miris dražio je nosnice. U bijeloj potkošulji Dragutin zastade na stepeništu. Noć je bila mirna. Blagi spokoj plaštom je prekrivao i najzavučenije kutke dvorišta. Tek rijetki lavež pasa blago ga prenu.
Dobrano se ljetna sparina odomaćila u junu kad joj vrijeme nije.
Potkrovlje je bilo djelimično završeno.

Najnužnije što je smještaj tražio bilo je tu.
Jedan ležaj.
Sto i stolice ručno i grubo obrađene.
Budilnik čiji su se otkucaji jasno čuli u maloj sobi. Sve jače. Jače i jače.
Umoran brzo zaspa, tek plahtom se pokrivši preko krsta. Kovrčama crnim uokvireno lice dvdesetdvogodišnjaka bilo je lijepo kako samo može i biti lice jednog dvdesetdvogodišnjaka.

A sat nije stajao. Pričao je svu noć
„U jednom selu živio je dječak. Tika-taka.Takovih dječaka ima u gotovo svim selima. Tika-Taka. Znao je i račun. U školi ga učili. Rekli su mu da je i more slano. Kako može biti slano. Pa kad bi sva Rujiška solila Japru vijugavu prgavicu ne bi je osolili. Nije se dao dječak. Tika-taka. Rekoše mu još da je more toliko da se očima ne da pregledati. Ih gluposti mislio je. Pa ja očas posla s Plećine skoknem s Crnog vrha preko Rastika i Kapetanovića do Slavulja i Vučena. Preko Vedovice i Kršalja opet na Crni Vrh izbijem. Neće biti ni more mnogo veće. Tika-Taka. Zaludi njega ta stalna misao o moru te se dječak preračuna, pa svaki trenutak umjesto u školi provede kraj seoske rječice Japrice iznova je mjereći i jezikom lickajući. Ih slano more. Od ovoga možda mrvu da se razlikuje. Voda ko voda mislio je dječak.

Pogubi se negdje račun. Izmigoljiše svi oni brojevi što ih na tablicu kredom zapisa i nestadoše odnešeni spužvom morskom vodom nakvašenom. Tika-taka. Izlet do Splita. Dragutine pao si iz računa. Uzajmiće ćaća od Rajlića, veliš tricom si prošo. Oni tele prodali daće iljadarku. Mršti se učitelj. Veliš pustili te, a ti na godinu pao. Tako velim, a evo ćaća poslao i pare. Idem na more.Tika-Taka. Kapetanović Rade sumnjičavo zagleda u jaja. Veliš nisu mućci. Nisu čika Rade. Dah dječaku stade da ne otkrije rade da su jaja ispod kvočke naležene netom izvađena. Može paštete dvije. Evo bombon od mene da se nađe. Šarena tvrda bombona izgubi se u njedrima. Za puta kad voz čađavi pisne pred Bihaćom rađale se misli.

Odsjeci te repove na opancima pokaza mu učitelj na kajiše. Pletene čarape nove neobučene izvadila mati iz kufera. Tika-taka. Brojao je tunele dječak, jedan, dva, tri,……Izgubio se u računu. Na godinu pao. More čeka mladoga čovjeka. More plavo. Slano jeste, a pašteta i nije bog zna šta. Al na rivi nigdje slanine podno Marijana. O svijete velik si pomisli seosko dijete i premjeri more okom nekoliko puta. Ima ga kolko od Rudica do Rujiške, al da mi se đegod popeti bolje bi mi bilo.
I tuneli na povratku crni i čađavi. Misli tmurne i crne ko dubine okeanske. I neka. Pa šta bude. Ja razreda ponavljat neću. I knjige ćaća kupi dječaku iz Splita. Za sedmi razred 60 i neke. Puna učiona dječaka ne traže. Zaboraviće oni, zaboraviću i ja. More je ipak slano.

Sedmog dana nastavnik matematike na vrata banu. Šta ti radiš ovdje. Pođi sa mnom, a uhvati dječaka za uši te ga ko magare provoda hodnikom dok se Milka smijala prevezujući maramu vraćajući ga u šesti razred. Tika-Taka. Mati plače, starija sestra bijesna. Slomiću mu frulu od tu glavu ludu samo dajte. Neka Vuko, pusti dijete. Sjedi. Svojim češljom i makazama potkrati kosu dječaku. Crnu. Kovrčavu. Svu zakrivljenu. Tika-Taka. Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr.

Utom subota dođe. Milošte u cekeru. Šećer u kocki. Frtalj kafe. Narandže. Sok od maline i još štošta. Ćaći „Drava“, majci rubac i još štošta.
Novi biciklo gutao je metre puta.
Sunce se tek pomaljalo i kupalo Unu. Jednu jedinu. Smaragdno zelenu krajišku ljepoticu.
Novo odiijelo. Novo novcato. Tamno plavo sa bijelim prugicama i bijela kao snijeg košulja. Kaput tek prebačen preko ramena.
A cipele. Gradske cipele. Lakovane.
Jutarnja svježina pekla je lice svježe izbrijano. Na pumpi na koritu.
Bio je Tomo. I Meho je po vodu za svoju djecu došao. Njih troje Meho ima.
I opet je vode za sve bilo. I godinama kasnije.

A biciklo novo. Ide kao lokomotiva.
Onako poistiha Dragutin zapjeva. Zapjevao bi i jače, al nekako čini se da nije red. Al srce pjeva. Hoće da iskoči.
Prva plata.
„Svoj sam čovjek.“

A trešnje 70 u Mladenocu. Eh što su bile. Na straži Dragutin domovinu čuva. Ćaća i mater da mirno spavaju. Al trešnje ne daju mira. Puška se u travi nađe, a Drago na vrh trešnje.

Smješka se Dragutin i okreće pedale.

Iza žice koraci se čuju. Iz krivine izbi kontrola.
„Straža. Straža.“-prolomi se glas u gluvo doba.
„Šta ćeš gore nesrećo. Jel ja treba stražu da čuvam. Jesu li te ćaća i mater poslali da se na šlamu vereš kao kakav mačak.Slazi odmah.“

Prve kuće izbiše ispred Dragutina koji brodi biciklom. Treperi kao barka na talasima, a vjetar kovrče crne usukuje.

„Šlame.“
„Zemljače moj. Samo ovaj put ti kroz prste gledam: Ne brukaj mi Grmeča sunce ti kalajisano.“

A Dragutin vozi biciklo.

I sijeno kupi i stog sijena sadijeva.
Zadovoljan zemljak sa Grmeča nagradnim odsustvom  nagrađuje vrijedna zemljaka.
Osmijeh ne silazi sa lica.
Baš kao i onda.
Samo sad je posve drugačije.

I odijelo. I cipele. Košulja bijela.
I biciklo muško.
I milošte nosi od sebe. Svoje prve.
Zulufi crni uz kosu pristaju. A kovrče uporne. Vjetar se međ njih upleo pa se umoran izvalio na leđa.

Odmiču kilometri. Sitno se broji.
Ozbiljniji uspon od sveg pred njime. Selo je to.
Ne posustaje te još ječe zapinje. Obara strminu na pleća snažna. Biciklo skakuće po makadamu, al ne staje. Ne staju ni slike prošle. Ni snovi.
Slano je more. Slano.

Slan je znoj koji se na čelu nakupio. Oči ga peku.
„Neka, neka.“- hrabrio se.
Kad izbi na vrh Drenika pred njim se ravan pruži.
Biciklo je novo. Dragutin je snažan. Plata je u džepu. Milošte su tu. Svoj je čovjek.
Pod njim biciklo ubrzava.

„Još samo nizbrdica, kraj Bilića i eto ti mene mojima.“
Vjetar rashlađuje. Ugodno.
Bježe kapi znoja.
Kaput poigrava na ramenima kao jedro na brodu prekookenaskom.
Dragutin ne staje.

Makadamski prašnjavi put izlokvan. Biciklo poskakuje nesigurno.
Novo je biciklo, kaput je nov. Cipele gradske lakovane. Košulja bijela kao snijeg. Bijeli se lišće kupine od prašine pored puta.
Put pred njim se bijeli. Gubi se se u lišću kupina iza krivine.

Pedale ne pružaju otpora.
„Neka. Očas ću ja. Brže.“
Biciklo ide brzo. Da može brže Dragutinu ne bi smetalo. Stoga okreće i dalje.
Leti. Vjetar ga nosi. S njim je vjetar u kovrčama crnim. S njim je vjter u kosi.
Milošte svojima nosi.
Svoj je čovjek i prva je plata.

„Da mi more oproste, ako se još toga sjete.“
U njemu čovjek raste.
U njemu dijete.
I dijete i čovjek.
Čovjek na biciklu.
U prašini dijete.
Nestade tla. Svud okolo more. Leti Dragutin. Ispravlja krivinu.
Kaput je u kupinama, a biciklo novo je.
Nikako da padne. Iščekuje pad.
Gleda biciklo. Kaput gdje je sad. Košulja bijela ko prašina sa puta, a cipele gradske razbježale se kojekuda. Sa njima i milošte.
A Dragutin leti, a oštri pijesak dlane mu guli. Nikako da stane.
Dječak u njemu ne govori ništa.
On je na moru. Na rivi. Podno Marjana na paštetu se mršti.
On je na trešnji. Musav od njih na komandu čeka.
„Slazi“
Nesta glasa. Niko da vikne.
„Gdje je biciklo. Kaputa mi nigdje.“-pijesak mu tabane bode.
„Cipele moje.“-kupi ih sa puta.
Bolno jeca bicikl od čelika. Točak se još vrti jedan. Drugi ko zna gdje je.
Dječak se vraća. Tunele broji.
„Nisam računao s time.“

Krivina se podmuklo smijala inatski kriveći one svoje usne iskrivljene. Cijepala se kao i odijelo na koljenima što je jutros još novo bilo.
Od milošta osta štošta. Štošta i ne osta.

Nije bilo onako kako je zamišljao. Možda je u svemu ponestalo rečenica onih dugačkih jednostavnih. Računica je jasna. Jasnija no ikad.
Neke se krivine ne mogu sjeći.
Naučio je Dagutin bez nastavnika još mnogo štošta. Računao sam s njim. Četrdeset godina bez greške. I na biciklima i bez njih. I nije iznevjerio.

Kao i na kraju svake priče.
Kiša je padala. Jer drugačije ne ide. Ja sam sjedio u automobilu. Dragutin je nosio vrećicu. Nisu bile milošte. Tek sitnice koje se razdužuju kad napuniš četrdeset godina.
17.02.2011.godine. Svijet je dobio još jednog penzionera. Kako dolikuje i kako je red.

Toga dana i Una je stala na tren. Jel more postalo manje slano to ni sam ne znam. Ako i jeste to je zbog kiše koja je padala. A suza je još uvijek slana u to siguran sam.

Pozdravlja Vas mandrak72, ponosan sin Dragutinov

p.s. Ocu od mene.

Advertisements