Malo mandrakizama

1. Biračko tijelo je nezasito. Opet je progutalo udicu.
2. Kada sam u govnima i klozetska daska čini mi se odskočnom.
3. Ne tražite bis. Već sam pojeo govno.
4. Korupcija je bolest, ali oni skloni njoj ne treba da brinu. Uvijek se mogu pozvati na imunitet.
5. Virus korupcije krije se iza zatvorenih vrata i ispod žita i prenosi se kovertom.
6. Nije meni što me hrane govnima, nego što me kljukaju.
7. Pravda je spora, ali drži cijenu.
8. Politička scena je vrlo živahna. O tome svjedoče i mrtva slova na papiru.
9. Obezglavljeni je bio na visini zadatka. Dželatu do lakata.
10. Dželatu je bio olakšan posao. Osuđenik mu je išao na ruku.
11. Politička bura je značajan faktor u našoj političkoj stvarnosti. Baca nas na sve strane od stranke do stranke.
12. Biračko tijelo pokazuje slabosti. Muti im se pred očima.
13. Vlast je još jednom uzela stvar u svoje ruke. Politika je ipak samo kurva.
14. Opozicija je još jednom pokazala zrelost. Popucala je ko dinja.
15. Vlasti s nama uvijek znaju na čemu su. Na grbači.
16. Nismo mi repa bez korjena, s nama je uvijek povuci potegni.
17. U jednom se svi slažu. Legalizacija prostitucije podigla bi neke stvari iz korjena.
18. Vođa je okrenuo točak evolucije unazad. Napravio je od birača male majmune.
19. Još ima šanse da Vođa uđe u junačku deseteračku pjesmu. Još uvijek je neopjevana budala.
20. Pokvario se i predsjednički avion. S kim si takav si.
21. Senzacionalno U najavi je prvo presađivanje glave. Poslednja šansa da neki šupci dobiju mozak.

Advertisements

Miješani keks

Kako je bilo na novogodišnjem bečkom koncertu. Ne znam, ali informacija da je Dačić bio na njemu dozvoljava mi slobodu da na trenutak zamislim moment kada je uzeo mikrofon u svoje ruke. Izdominirao ili kako bi navijači rekli pokid’o. Pogledajte.

Ukoliko je vaš želudac pretrpan raznim đakonijama pribjegnite receptu iz narednog priloga. Tradicionalni recepti oslobođeni stresa.

Vrijeme praznika je vrijeme kada treba da se osvrnemo oko sebe i pomognemo onima kojiima je to najpotrebnije. Oni će to znati cijenti.

Političar Branko Ružić poziva da se legalizuje prostitucija. Hm, na tu temu dodao bih par razmišljanja:

  • Političari zatražili legalizaciju prostitucije. I njima je kurvanja preko glave.
  • Političar zatražio legalizaciju prostitucije. I njemu je dosadio rad na crno.
  • Legalizacijom prostitucije umnogome bi bilo lakše objasniti neke političke procese, skupštinska dešavanja i postizborne koalicije. :).

Šta da Vam kažem. Da gledamo u Evropu. Ne znam. Uz našu političku stvarnost neke stvari su sasvim jasnije:

  • Evropa nam se nesebično daje. Koliko smo samo puta dobili nogu.
  • Ja predsjedniku nikad ne govorim da je budala. On to dobro zna.
  • Ko kaže da Vođa nema sluha. Pa sve je dao na doboš.

Narod ko narod, gleda tuđa posla od svog posla ne živi. Iskoristi bačene mu mrvice i potroši veče na neku TV limunadu:

  • Opet se narod omrsio. Zagrizao je novinarsku patku.
  • Dok su me kovali u zvijezde pao im je mrak na oči.

Sve u svemu ne znam šta pametno na kraju zaključiti. Neko bi oćutao, neko bi možda dao kakav prijedlog a ja:

  • Ostao sam bez teksta. Izgubio se između redova.

Možda nakon praznika predstoji novo preživljavanje. Ukoliko je tako onda sledeći video neće biti suvišno pogledati.

Na kraju svega da Vam svima poželim mnogo bolju 2015 godinu. Ne mogu mnogo toga da Vam pomognem, možda jedino da Vam izmamim osmijeh. Ako to uspijem ja sam zadovoljan. Ne može to mnogo pomoći, možda na tren malo olakšati, učiniti da zaboravimo na sumornu stvarnost.

Pomorac sam majko

Kako saznajem iz dobro obaviještenih izvora Vlada Srbije usvojila je prijedlog zakona o pomorskoj plovidbi iako Srbija nema more. Predlog zakona predviđa osnivanje nezavisnog državnog organa koji će ispitivati pomorske nesreće.

Da li je to način da nam saopšte da su nam sve lađe potonule.

Potvrđeno

Utvrđeno je da zijevanje varira u zavisnosti od godišnjih doba, a češće zijevamo zimi nego ljeti jer ljeti udišemo topli vazduh koji ne može ohladiti mozak, otkriva studija. Zijevanje ne odaje samo umor, već pomaže da se mozak hladi. Zijevanje reguliše temperaturu u mozgu i sprečava pregrijevanje, otkriva studija Univerziteta Prinston. Zijevanje hladi mozak razmjenom toplote sa hladnim vazduhom koji udišemo.
Uzavrele skupštinske klupe i često zijevanje poslanika u skupštinskim klupama sve nas dodatno ohrabruju i demantuju one koji tvrde da naši poslanici nemaju mozga.

Šta sve progutamo

Istraživanjem kanalizacije i deponija u Pompeji i Herkulanumu arheolozi su došli do zanimljivih podataka o ishrani Rimljana u ova dva grada na obali napuljskog zaliva prije erupcije vulkana Vezuva 79. godine. Na meniju su se nalazile školjke, ribe, rakovi, žitarice i svinjetina.
Kopanjem po našim kanalizacijama i divljim deponijama jasno je samo jedno. Jedemo govna gdje god se pojavimo.

Nastavite sa čitanjem

Kurbla

Biračko tijelo je kao mašina. Bez podmazivanja brzo prolupa.
Biračko tijelo daje znake života. Odaziva se na izbore.
Biračko tijelo je zamajac demokratije. Svaki put dobije kurblu.
Biračko tijelo se oporavlja. Stalno spominje hranu.
Biračko tijelo radi na sebi. Eksperimentiše.
Vlast je uspješno savladala sve krivine, ali je pala na propustima.
Opozicija je kao vino. Najbolje je da odleži.

Kategorizacija

Misterija oko krađe 400 predizbornih baštenskih patuljaka Socijaldemokratske partije Austrije (SPO) u pokrajini Forarlberg riješena je, pošto su kradljivcu uhvaćeni na delu.
U noći na subotu, u mestu Langen kod Bregenca uhvaćeno je četvoro osumnjičenih za krađu “Kulmena”, od kojih je jedan muškarac opštinski odbornik liste bliske Narodnoj partiji (OVP), sa kojom socijaldemokrate vladaju na saveznom nivou, a koja je glavni konkurent na pokrajinskim izborima.

moralni patuljci

moralni patuljci

Dvoumio sam se u koju kategoriju bih svrstao ovu vijest. Jedina ispravna bila bi Moralni kepeci.

Paradajz bombe

U Srbiji je sve više proizvođača kod kojih povrće, sazri „preko noći“. Posebno je to slučaj kod paradajza. Naoko sočan i zdrav, ali kada se presječe i zagrize, svima je više nego jasno da je jarkocrvenu boju dobio na brzinu. Mnogi nesavjesni povrtari koriste nedozvoljeni etrel, kako bi povrće brže sazrelo, što može da ima i štetne posljedice po zdravlje ljudi, posebno kada se upotrebljava bez kontrole.

paradajz

E sad me živo interesuje čime su prskani naši političari i ostala boranija koja brzo mijenja političke boje, a povrh svega ne vidim da se ikad malko zarumene.

„Prskan paradajz pocrveni preko noći. Političar koji uprska stvari ni da porumeni za mandat.“

Teroristička organizacija Al Kaida je ove nedjelje objavila onlajn magazin u kom se muslimani širom svijeta pozivaju da izvrše napade u SAD i Britaniji i da za to koriste bombe koje mogu sami da naprave prema uputstvima iz magazina. U magazinu, koji je objavila medijska „produžena ruka“ Al Kaide „Al Malhem“, na devet strana se detaljno, uz fotografije, opisuje kako mogu da se „naprave bombe u maminoj kuhinji“, prenosi britanska štampa.

bomba
Oni koji su zakuvali odnose sa islamskim svijetom to najbolje znaju. Sve je to iz njihove kuhinje izašlo, po njihovom receptu.

 

„Islamski teroristi objavili recept za izradu bombe u kuhinji. Zaprška miriše na Zapadnu kuhinju“

Kirby i usisivači

HAG – Lider SRS Vojislav Šešelj zatražio je od Haškog tribunala naknadu štete u iznosu od 12 miliona evra zbog, kako je naveo, neosnovanog pritvora pošto je u pritvorskoj jedinici tog suda već 11 i po godina, saopšteno je danas iz Haga. Mislim da bi Hag trebao da udovolji Vojislavu od milja zvanom Šeki. Svojim nastupom otvorio im je oči, nakon čega im je jasno stavio do znanja da su promašili svoju pravu profesiju. Cirkus.

LONDON – Poznato je da kukavica ne samo da nema svoje gnijezdo već i da ne zna kako da ga napravi, te da njene potomke podižu druge ptice kojima podmeće svoja jaja. Eh Englezi moji dragi, zbog toga niste morali u prirodu. Fenomen kukavičijih jaja, tatitnih sinova, nesposobnih graditelja nama je dobro poznat. Uzmite spisak naših državnika.

NjUJORK – Kineski tajkun poznat po ekscentričnom ponašanju, priredio je svečan i bogat ručak za više stotina Njujorčana beskućnika u jednom restoranu u Central Parku. Eh taj ludi svijet. Sami akteri ove neobične vijesti iz filmske perspektive vraćaju me na neke scene postapokaliptčnih filmova. Kineski tajkun i Njuorčani beskućnici. Kakav happy end.

DIZELDORF – Sud u njemačkom gradu Dizeldorfu je danas presudio da jedan postariji strastveni pušač mora da napusti stan u kojem živi već 40 godina, zbog toga što su se njegovi susjedi žalili da im smeta dim cigareta. Poznavajući uopšte našu primjenu Zakona za iseljavanje osuđenog čekali bi sve dok za imenovanog ne bude angažovano pogrebno preduzeće. Piši propalo.

VAŠINGTON – Osim absinta(lijek-piće) i kubanskih cigareta, američke vlasti zabranile su jedan vrlo poznat i svima omiljen proizvod – kinder jaje koje je na spisku suvenira koje američki državljani ne smiju da unose u zemlju, piše Hafington Post. Kazna za jedno takvo neprijavljeno jaje je 2500 dolara. Hajde za ljubav jednog da se odreknemo tolike sume, ali za par istih potrebna su velika muda.

SAN FRACISKO – Čuveni most Golden gate u San Francisku uskoro će dobiti specijalnu zaštitnu ogradu, kako bi se sprečila samoubistva skokovima u more. Bord direktora kompanije koja upravlja mostom danas je jednoglasno odobrio finansijski paket u iznosu od 76 miliona dolara, koliko će koštati da se sa obe strane mosta postavi šest metara visoka mreža. Golden gate (Zlatna kapija) postaje preskup za izlaz u jednom smjeru.

BEOGRAD – Ambasador SAD u Beogradu Majkl Kirbi priredio je danas prijem povodom američkog praznika Dana nezavisnosti, na kojem je izjavio da su Amerikanci i Srbi izgradili trajno prijateljstvo tokom Prvog svetskog rata. Po toj logici slijedi da su ga tokom Drugog svjetskog rata ovjerili, a onim iz 1999-e godine trajno zapečatili. Ne ljubim ja Vas „prijatelji“ moji. Nit’ ljubim, nit’ mirišem.

Kirbi i usisivači

Kirbi i usisivači

Fordaljka

Ron Stardžen, milioner iz Teksasa, planira da svoja tri psa, Vilija, Lensa i Diksi, imenuje jedinim nasljednicima svog velikog bogatstva.
On je toliko opsjednut svojim ljubimcima, da je zaposlio čovjeka kome plaća 45 dolara na sat za održavanje njihovih profila na društvenim mrežama.
Džoš Dejvis, konsultant za društvene mreže, tvrdi da ovom poslu posvećuje i po osam sati nedeljno, što je rezultiralo time da je Fejsbuk strana ovih pasa, pod nazvom “Razmaženi kavaljeri”, prikupila više od 23.000 obožavatelja.
Osim naloga na Fejsbuku, ovi srećni psi imaju svoj Instagram i Tviter nalog.
Hm, šta na sve kaže njegova zabrinuta porodica, rodbina i prijatelji. Ništa. Bijesni su, laju. Samo što ne grizu.

Kako saznajemo Ford će praviti dijelove za automobile od ljuski paradajza. Sjajno to onda znači da ćemo uskoro moći da se tucamo paradajzom.

Premijera Srbije Aleksandra Vučića čekaju još dva susreta sa Angelom Merkel. Živo me interesuje na koliko se dobijenih susreta igra.

Na skupštinskoj kasi Republike Srbije nalazi se 49 bivših poslanika. Šta da im radimo? Toliko su nas zadužili.

Poseban TV kanal na kojem bi se emitovali uživo prenosi sjednica Narodne skupštine Srbije mogao bi da bude osnovan tek nakon što se digitalizuje televizija u Srbiji, za šta je rok do juna 2015.godine. Do tada nam ostaje samo da pratimo Farmu, Velikog brata i emisije sličnog formata.

Famozni Kosmajac nestao iz Srbije. Kako čujem razlog njegovog iznenadnog nestanka nisu najave o hapšenju nego dolazak Stivena Sigala koji je „lafo“ stigao zbog svirke. Kako se čini neki su otpjevali svoje.

Lepo telo

ribar

Biračko tijelo je kao mašina. Bez podmazivanja brzo prolupa.

Biračko tijelo daje znake života. Odaziva se na izbore.

Biračko tijelo je zamajac razvoja. Svaki put dobije kurblu.

Biračko tijelo se oporavlja. Stalno spominje hranu.

Biračko tijelo radi na sebi. Eksperimentiše.

Ušatima uz nos

Ustanovljeno je da tokom čitavog života uši i nos ne prestaju da rastu.

Molio bih vlasti da uvaže ove istine te da odmah prestanu da nam zavrću uši i da nas vuku za nos. Za tako nešto nema potrebe, priroda će učiniti svoje.

Pozdravlja Vas mandrak72, prirodnjak i ušati veseljak na putevima i stazicama revolucije

Ramo, Ramo druže moj….

Izbori su mali ratovi kod nas. Opet svađe, prepirke. Slogani i plakati. Na nama je da sudimo. Neko to lakše svari, neko nikad. Stvar je u tumačenju, svakog od nas lično. Razlike postoje zato izbori igraju velike role u našim malim životima.

Moj komšija Ramadan. Nešto više prstenja nego prsta na ruci. Pozlaćeni okviri naočara, uvijek dugački i stari automobili. Vlasnik dvije kuće. Nekoliko djece s kojima sam odrastao i mnoštvom unuka i praunuka kojih prema zadnjem popisu ima ravno 26 ( nisam ljubomoran, samo svaka čast majstore) ostario je i nije odavao utisak mendžera buvljih pijaca širom regije. Njegov usporen i umoran hod više je odavao teret godina, pojačan većom količinom zlata i mudrih misli i pomalo nerazumijevanje vremena fiskalnih kasa i tranzicije, te nedostaka onih starih dobrih Ford Taunusa iz sedamdesetih godina kad je megacar imao dva automobila u ulici koja je brojala jedva desetak automobila.

„Dido, dido“ – odjekivalo je ulicom. Ramadan je podigao pogled u pravcu unučića koji su trčali prema njemu. „Polako djeco, polako šta je bilo ?“-Ramo je usporavao unučiće. Onako zadihani, razbarušeni stali su pred njega. Izgubili su dah trčeći pa nikako da odapnu. Utom najstariji unuk u kući, sedmogodišnji Samet kao iz topa opali „Umrla je teta Fatima“.

„Kako umrla“ –  iznenađeno upita Ramo.

„ Pa lijepo umrla je“ – odgovori Samet.

„Eno vidiš li sliku na stubu“ – nastavi Samet ne ometajući se.

„Na svakom stubu ima slika od teta Fatime“-završi sedmogodišnji Samet lijep ko slika. Kovrdžava crna kosa okvirivala je prekrasne živahne oči koje su igrale čini mi se i kad spava. Bijeli niz zuba upotpunjavao je kompletnu sliku dječaka kao naslikanog.

Zbunjeni Ramo podiže se i uputi do prvog betonskog stuba NNM-e, namjesti naočale sumnjive pozlate i poče da razgleda po stubu. Najzad prozbori.
„Nije umrla, udaje se“ – sa olakšanjem završi Ramadan.

Zbunjene komšije Ramadanovim odgovorom zgledaše se.

„Kako znaš da se udaje?“ – upita ga žena Alija

Ponovo spuštajući naočale u prvobitni položaj pogureni Ramo krenu nazad u dvorište.

„Pa lijepo znam. Udaje se lijepo piše.“ – ne ometajući si i ne prestajući se lagano kretati.

Zbunjena Alija u sebi pomisli. „Šta bi Fatimi da se sad udaje. Pa udavala se više puta, ostarila, šta joj sad to treba?“

„Na slici lijepo piše ZA ČOVJEKA (predizborni slogan SDP BiH). Udaje se za čovjeka“  – laganim korakom i smirenim glasom stiže Ramo do stolice nastavljajući da zbunjuje unuke navikle da se na stubovima obično nalaze slike umrlih, a ne slike onih koji traže čovjeka. Gledali su i slike Pike (još jedan komšija) sa istim slovima pa im nije bilo ništa jasnije. Šta će njemu čovjek?

Oduševila me Ramina dijagnoza jednog plakata koji je trebao da kaže nešto više, ali nažalost, pogrešni ljudi, pogrešne poruke u pogrešno vrijeme. Ramo je tu. Čekaću sledeće izbore da čujem njegovo stručno mišljenje. Možda pomogne da bolje shvatimo svijet koji nas okružuje, ipak je on mešetario još u doba dok su ovi danas jeli pačija govna. Ipak još uvijek važi ona narodna „Mercedes je mercedes, bemevejac je bemevejac, ali što je pezejac auto“.

Pozdravlja Vas osnivač, predsjednik i ujedno generalni sekretar partije Smijehom do Suza Vaš mandrak72.

Nauci nikad kraja

Bosna i Hercegovina, nepoznata lokacija.
Ovih hladnih zimskih dana grupa najvećih naučnika BiH uveliko rade na jednom velikom projektu. Zbog važnosti cijelog projekta tačna lokacija je izostavljena da se smanji interesovanje i pritisak javnosti na sam tok istraživanja. Međutim iz najviših krugova do nas su dospjela izvjesna saznanja. Naime o čemu se radi.
Negdje u BiH na tajnoj lokaciji postoji stari zidani most star preko stotinu i pedeset godina. Na njemu naučnici sa najsavremenijim uređajima vrše njegovo bušenje i ispitivanje šta se tačno ispod njega krije i ima li života ispod njega. Godinama su neprovjerene informacije i glasine kružile donoseći mnoštvo kontradiktornih informacija o svemu tome. Više o samom toku radova razgovarali smo sa Farukom D.(54) zvanim Zmija rukovaocem pneumatskim čekićem i svrdlom za beton u narodu odmilja zvanim „kobra“.
„Šta ja znam. Men đe kažu buši, ja bušim. Đe kažu lupaj, ja lupam. Jal beton, jal kamen, jebe se meni važno je da vruć burek stigne u pola deset. Zima ko zima. Evo ovde sam osam dana. Probušio sam prvi sloj, il’ kako bi ja to rek’o skin’o sam blato. Bušenje i istraživanje ide dalje. Ja i Meho iz Čekrčića bezbeli radimo u dvije smjene. Ja do doručka, a on poslije doklen  ne spane s nogu.“
„Šta vas dalje očekuje?“
„Rekli su iz uprave da neće biti pive do proljeća dok ne ugrije. Dječiji doplatak kasni, al haj jebaji ga biće bolje. Onaj moj najstariji ode zaradi u Brčkom za mliko, jebi ga nije ga ćela škola. A  i ja sam mu reko jebo ga ti Meša nije u redu da se tako brkat smucaš po osnovnoj školi . Reče mi juče referent Hazim da ako ništa ne bude do 15-tog idemo neđe na Vlašić za neku vikendicu temelj kopati. Ima neka stijena.“
„Mislio sam ovdje na mostu. Šta očekuje dalje?“
„Aha, to. Pa beton, kamen šta bi drugo. Jebaji šta znam. Ljupamo mi to svaki dan pomalo. Šta’š žurit’. Ionako da sam kod kuće samo bi snijeg grt’o. Eno Senije, njiha petorica , Sabina i Jasmina mogu progrnit’ snijeg do Foče sad pa sad.“
„Hvala Faruče. Samo nastavi dalje sa radom.“
Nastavak razgovora obavili smo sa vođom građevinskog tima Ibrahimom Sudžukom (43) iz Fojnice.
„Ibrahime šta možemo očekivati?“
„Ovih dana radimo na bušenju gazećeg sloja. Odmah zatim nastavljamo daljnja bušenja. Trebaće nam još par dana da bi dali konkretnije prognoze. Vidite ovo vrijeme, sve je zamrzlo, ali mi ne odustajemo. Prve pretpostavke nam kažu da nakon što probušimo gazeći sloj mosta, nailazi jedan lakši sloj. Rek’o bih da je to neka sredina slična ovom vazduhu kojeg dišemo. Međutim još uvijek se ne zanosimo takvim prognozama. Idemo korak po korak.“
„Gdje očekujete najveće probleme?“
„Neka naša saznanja i ono što  mi je prič’o hodža Mahmut  govore da  nas najteže tek očekuje. Zaleđena površina. Debljinu tog sloja još uvijek ne možemo naslutiti zbog minusa koji je ovih dana okovao čitav region.“
Razgovor o tome šta se očekuje najviše od ovih istraživanja obavili smo sa jednim od najvećih umova na polju istraživanja sastava zemljišta  i biologa Nusretom Čavarabdićem.
„Nusrete. Šta vi ovdje zapravo istražujete? Šta je cilj istraživanja?“
„Prvo bih da pozdravim čitaoce nama najdražeg naučnog časopisa „Nafaka“. Ovaj, mi ovdje. Vlada nam je odobrila sredstva i nešto para. Odmah smo se složili da krenemo odavlen. Naša je želja da vidimo i ispitamo ima’l  ispod mosta života i imal’ kakve nafake. Naša probna ispitivanja  dala su zanimljive rezultate pa smo odlučili da ispitivanja dovedemo do kraja. Ukoliko rezultati budu na nivou naših očekivanja, bušićemo i istraživati i ispod ostalih mostova.“
„Kakve oblike života tražite, očekujete?“
„Jebaji ga. Prvo da vidimo imal’ vode. Nakon što izvršimo bušenje leda, očekujemo prve rezultate. Naravno da tu nećemo stati. Idemo u daljnja istraživanja. Ukoliko se pokaže da ima vode stvoriće se pretpostavke da ima nekih oblika života ispod mosta. Očekujemo postojanje ribe što bi umnogome povećalo postojanja uslova života ispod mosta.“
„Odakle takve ideje?“
„Vid’te da se vas svijet skoncetris’o na istraživanja u svemiru. Mi smo jednom uz teferič i mezu otvor’li temu šta će bit s nami i  s našom planetom. Jedni viču Mars, drugi spominju Mjesec, a moj dajdža Suljo se javi pa reče. Jebali ga vi, pa ja sam se za onog rata krio i sakriv’o ispod mosta mjesec dana, fato ribu i osto živ. A znamo da čovjek koji preživi toliko ne more tek tako umrijeti. Onda smo se sjet’li ovog starog mosta i započeli istraživanja. Vlada nam je izašla u susret i sama zabrinuta za svoj narod i rado se odazvala za istraživanja koja bi mogla popraviti kvalitet života.“
„Hvala Nusrete.“
U iščekivanju sledećih rezultata istraživanja možemo se nadati da će rezultati pokazati postojanje izvjesnih oblika života koji bi potvrdili mogućnost postojanja života ispod mosta. Pomenuto istraživanje daće nam mnogo jasniju sliku o postanku i opstajanju života ispod mosta, kao i smjernice u kojem pravcu treba tražiti puteve ostanka i opstanka  naroda na ovim prostorima. Ovakva istraživanja umnogome su jeftinija od istraživanja svemira, što samim tim ostavlja prostora da se sredstva za istraživanja pametnije utroše i pomognu ekonomsko i racionalno funkcionisanje države.
Pozdravlja Vas mandrak72, novinar i vječiti istraživač tragova života na ovom planetu

„Trznem te“

Banja Luka. Na vanrednoj sjednici Vlade sazvanoj da pokuša novim paketom mjera da ublaži dejstvo svjetske krize i recesije na najsiromašnije slojeve društva po ubrzanom postupku donešen je niz mjera.

Među njima svakako treba istaći mjeru za koju predstavnici Vlade smatraju da će svakako naići na oduševljenje je novodonešeni „Zakon o trzanju“ kojim se najveći i zasad jedini telefeonski operater mobilne telefonije obavezuje da će u skladu sa Zakonom formirati novi tarifni paket mobilne telefonije pod nazivom „Trznem te“.

Ovaj tarifni paket će kako se saopštava biti dostupan najsiromašnijim slojevima, penzionerima, studentima i svim zaposlenim kako u društvenom tako i u privatnom sektoru.

Tarifni paket „Trznem te“ omogućiće svim svojim korisnicima da besplatno nakratko trznu odabrani broj, što bi trebalo da znači onome koji je pozvan da je „trznut“ i da pozove broj sa kojeg je trznut. Visina mjesečne naknade za paket „Trznem te“ biće naknadno određena, a na njenu visinu svakako će uticati zainteresovanost korisnika.

Ovim načinom pomoći najsiromašnijim slojevima biće omogućena legalizacija i legalno „trzanje“, za razliku od dosadašnje prakse „trzanja“ koja je polako zalazila na tokove sive ekonomije i dodatno otežavala poslovanje telefonskih operatera mobilne telefonije.

„Ovim paketom želimo našim korisnicima omogućiti neograničen broj „trzanja“ uz mjesečnu naknadu koja će biti prihvatljiva. Samo trzanje neće se naplaćivati, odnosno naplatiće se samo PDV na trzanje od 17% što je dakako naš doprinos Vladi na popunu rupa u budžetu. Vjerujem da će novi paket mjera i naš tarifni paket „Trznem te“ umnogome olakšati život svim našim korisnicima.“-izjavio je Mladen Roming –Trzalo.

Prve ankete među građanima pokazuju veliku zainteresovanost za novi tarifni paket „Trznem te“.

„Vjerujte da me je ova vijest obradovala. Osjećao sam se bijedno dok sam i sam ponekad „trzao“ svoje članove porodice, prijatelje i partijske drugove. Svakako ću uzeti ovaj paket koji će me učiniti ravnopravnim članom društva i koji će učiniti da se i ja osjećam dijelom ove zajednice.“- riječi su penzionera Veseljka T. (68) iz predgrađa.

„Svakako da mi se dopada ova mjera Vlade koja misli i o nama koji ni za hljeba nemamo. Ovim paketom svakako ću učiniti zanimljivije dane koji dolaze, pa ću mirne duše da trznem nekoliko brojeva.“-izjavila je Anđa S.(56) domaćica iz garsonjere.

Društvo za zaštitu prava potrošača pozdravilo je zajedničke mjere Vlade i telefonskog operatera mobilne telefonije za popravljanje socijalne slike društva.

Pozdravlja Vas mandrak72, operater i Valter za šalter.

Hronika velikog Zaheba

Bio je dan iza subote u selu Zaheb negdje na krajnjem jugu Maroka. Bilo bi mnogo pravilnije reći da je to bila nedjelja, ali voljom lokalnog moćnika koji je istvremeno obavljao više funkcija iz kalendara je izbačena nedjelje i sve što bi na nju podsjećalo. Njihova sedmica imala je samo šest dana, pa je na vanrednoj sjednici sedmica preimenovana u šesticu i svi su dani bili radni.

Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.

Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada.
Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.

„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane.
„Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“
„A za koga glancaš čaše?“
„Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane.
„Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.

Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.

„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene.
„Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.

Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.

Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.

„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika.
„Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka.
„Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“

Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.

„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“

Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.

Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.

„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“
„Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu.
„Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo.
„Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi.
„Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“
„Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja.
„Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“
„Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama.
„Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“
„Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol.
„Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“
„Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.

„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu.
„Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“
„Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.

Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana.
Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela.
„Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,……“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom.
„Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide.
„Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“
„I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik.
„Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica.
„Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.

Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.

Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.

Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.

Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.

„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,… „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.

Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika.
Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.

Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.

Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.

„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“
„Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom  zavapi.
„Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova.
„Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi.
„Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“
„A poslije subote?“
„Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.

Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg.
Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.

Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.

Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.

Pozdravlja Vas mandrak72, dreser teških riječi i ilegalni zahebant.

Ubaci ga treneru !

„Poštovani slušaoci dobar Vam dan. Predivan dan za ljubitelje sporta ovdje u Novom Gradu. Po lijepom i sunčanom nedjeljnom poslijepodnevu na tribinama se okupilo oko četristotine ljubitelja fudbala. Na stadionu Mlakve domaćin FK Sloboda dočekuje gostujući sastav FK……“-bio bi to lijep uvod za Sportsko popodne na radiju da je Sloboda kojim slučajem stigla do Prve savezne fudbalske lige one države. Međutim kako to biva sa malim sredinama jednogodišnji izlet u Drugu ligu bio je najveći domet lokalnog fudbalskog kluba.

Kao i svaki mali klub imao je svoje navijače. Možda bi pravilnije bilo reći zaljubljenike u fudbal. Fudbalske znalce i poznavaoce svih lokalnih i regionalnih talenata. O prvoligašima i prvoligaškim problemima pogotovo. Selektorski posao bio je nešto što se podrazumijevalo tako da i nije bilo potrebe se raspravljati o sastavu reprezentacije. Dakle možda bi se i moglo reći da je bilo oko četristotine selektora na tribinama što je impozantan broj istih koji prati jednu utakmicu regionalne fudbalske lige.

Na travnatom terenu izmjenjivali su se odjeci napucane lopte, krici fauliranih fudbalera te reski zvižduci sudija. Sa tribina su se izmjenjivali zvižduci publike, aplauzi, prozivanje sudijske bliže i dalje familije. Nekako u kratkim pauzama između svega toga i Karanfilovih duhovitih opaski kojima se grohotom smijao čitav stadion začuo bi se jedan kreštav glas.

„Kikiriki sjemenke. Idemo sokići, limunići. Bazoka žvake za đake. Idemo.“

Bio je to glas Alije K. Omaleni rastom rom bio je dobro poznat svima. Uvijek vedar i raspoložen za šalu bio je stalni dio dekora zapadne tribine stadiona u Mlakvama.
„Može li kikiriki na čekove?“
„Samo šuške, i siće od Miće. Daj šta daš.“-glavom je pokazivao na sitničavog Miću koji je netom psovao na sudiju kao da je platio bar dvije karte više.

Alija je radio u komunalnom preduzeću gdje plate i nisu bile velike. Budžet je popunjavao prodajom raznoraznih grickalica na tribinama kad je FK Sloboda igrala kao domaćin. Iz ko zna kojeg razloga zvali su ga Ilija. Njemu to nije smetalo pa se onako onizak rado kretao po pozivu na bilo koji dio tribine vješto prolazeći pored ostalih gledalaca.


„Bjež mi Ilija ispred očiju. Nije ti ćaća staklar bio. Evo. Jel vidiš umalo naši da daju gol.“
„Aj šta odma galamiš. Biće sutra repriza na radiju. Veliš kikiriki. Sedam dinara. Uzmi još jedan pa ti dam oba za dvanajst. Da se mali ne proteže.“-vješto je balansirao sa odgovorima i trgovinom.

Mali grad uvijek je mali grad. Često su sportski klubovi pored iskrenih talenata imali i one koji to nisu. Svi su to znali, ali su i znali razlog zašto je to tako. Teren je bio pozornica. Igralište interesa, interesnih grupa i različitih sfera. Zbog takvih često se dešavalo da propadaju talenti bez zaleđine. Treneri su čuvali svoje mjesto.

Alija je bio zadovoljan svojim dodatnim zanimanjem. Zaradio bi se tu i tamo neki dinar. Popunile praznine između petnaestog i prvog u mjesecu. Vremenom se toliko odomaćio na tribinama da je tačno znao gdje ko sjedi i po glasu stizao na pravo mjesto. Vješto se provlačio između publike i sjedišta. Tačno je znao dozirati reklamni dio svoje kampanje, uklapati se u trenutcima kad bi tribinama zavladao muk ili neka nenajavljena tišina.

Godinama je bio uz klub. Pratio utakmice koliko se moglo od posla. A otkako mu je i stariji sin načinio prve fudbalske korake u seniorskom sastavu s radošću je iščekivao svaku slijedeću nedelju u kojoj je FK Sloboda bila domaćin.

„Evo, evo stižu sjemenke. Za tebe Karanfile jedne džabe, a druge gratis. Dva dinara. Vidiš onog sa brojem 14 na leđima. To je moj deran. Trener kaže da je dobar.“
„Ako ako Ilija. Mlad je i nek se gura.“

Potom bi se Alija vješto uklonio na dio tribine odakle nije smetao i odakle bi se pružao dobar pogled na klupu sa rezervnim igračima. Samir je sjedio i čekao svoju šansu.
Raslo je srce u njemu. U intervalima kad bi očekivao slijedeću narudžbu, jednim okom uvijek bi pomno pratio šta se dešava kod klupe sa rezervnim igračima.

Pratio je svaki pokret trenera. Njegovu ljutnju na greške domaćih fudbalera. Glas koji je škripao dok je galamio u pravcu napadača. Vrlo dobro je znao svaki njegov pokret šta znači. Posebno je obraćao pažnju kad bi se okrenuo prema klupi.
Drhtao je od uzbuđenja.

„Pokazuje prema mome Samiru.“-mislio je.

„Ilija daj dva soka.“-uslijedio je poziv s tribina.
Alija krenu prema naručiocu, stalnoj mušteriji. Napamet je znao gdje sjedi. Koračao je trapavo. Stalno se osvrtao.

„Sad će.“-ponavljao je.

„Ajde Ićo, oćeš li ikako.“
„Idem, idem. Vadi pare sa kamare.“

Naplaćivao je sok a istovremeno stalno posmatrao u pravcu klupe. Očekivao je da će trener već jednom donijeti tu odluku. Očekivao je da će njegov sin zaigrati tu pred njim i pred svim tim ljudima. Nestrpljivo je čekao taj trenutak. Trenutak kad će njegov Samir zaigrati bez da ga neko gura iz drugog plana. Njegov Samir. Alije komunalca sin.

„Izgleda da će trener da mi ubaci malog u igru.“-pojašnjavao je svoje osvrtanje prema terenu.
„Kojeg tvog?“
„Ma onaj čađavi. Četrnaestka na našoj klupi. Moj Samir.“-s očinskom ljubavi pričao je staroj mušteriji.
„Znaš dobar je u napadu. Igra na svim pozicijama. Sad bi bio trenutak da ga uvede. Nije mnogo vremena ostalo do kraja.“

„Ilija daj vamo sjemenke, nokte da ne grizem badava. Igraju ko balerine.“-s drugog kraja tribine stigla je nova narudžba.
Hitao je Alija svojoj mušteriji. Ali trener nikako da u igru pozove Samira. Uveo je već jednog fudbalera.
„Ništa ni ovaj neće pokazati. E da oće malo moga maloga da uvede. Evo sjemenke. Dinar jedan fišek.“

Do kraja utakmice ostalo je nekih desetak minuta. Alija je već nervozno pogledavao na sat. Utakmica se bližila kraju.

„E sad da oće da ga uvede u igru. Još kad bi Samir do kraja dao gol. Eeeeee. Odmah bi sutra tražio slobodan dan. Dao bi Jovo. Znam da bi dao. Zna on dobro moga Samira. A ujutro u preduzeću častio bih sve kafom, a žene iz uprave i sokom pride.“-malo je dao mašti na volju.

Nije Alija bio nametljiv. Mnogo je to puta i sinu rekao.
„Nametni se radom. Jezikom se karijera ne gradi. Samo ti igraj.“

Mnogo je puta to vidio dosad. Vidio je i Samir protekciju kod nekih igrača. Ćutao je i radio. Alija je to vrlo dobro vidio. Vidio je to par puta u pogledu koji mu je sin uputio po završetku utakmice u kojoj opet nije zaigrao. Nije oborio pogled pred njim.

Ostalo je još pet minuta do kraja. Rezultat je bio neriješen. Nervoza se već uvukla u svih četristotine selektora na zapadnoj tribini. Mnogi su već polako ustajali sa svojih mjesta i kretali prema izlazima prije gužve. Nervoza sa tribina prenosila se i na igrače koji su čarkama i nepotrebnim startovima skraćivali vrijeme koje je protivniku išlo na ruku.
Alija nije imao narudžbi. To je bilo to. Sjedio je na stepeništu. Pored njega je stajala kartonska kutija sa robom.
Nije dugo izdržao.
Ustao je.
Zbog promašene šanse tribinom zavlada muk.

„Ubaci ga treneru.“-kreštavi glas zaori se tribinom.

Gotovo svi se okrenuše prema Aliji.
Okrenuo se i trener prema tribinama.
Gledao je u njega.

Alija se osjeti zbunjeno. Veliki tovar kao da mu se na leđa nasloni. Činilo  mu se da se kompletno krovište tribine spuštalo na njegova pleća. Učinio je to, a nije htio. Nije želio takav razvoj situacije. Zaboljela ga je nepravda. Kao da su svi pogledi otežali i dobrodošli kao dodatni tegovi u uvijek hladnoj Uni.

Trener neodlučno posmotri klupu par trenutaka.
Kimnu glavom.
Četrnaestka u crvenom dresu skakutala je pored aut linije. Potraja to dobrih tri minuta. Izmicalo je vrijeme da se učini nešto više.

„Moj Samir. To je moj Samir.“-gotovo u čudu ponavljao je i pokazivao ljudima oko sebe.
Tribine oko njega odzvanjale su smijehom.

„Ubaci ga treneru, ubaci ga treneru.“-dopiralo je sa svih strana tribina.

Čitave tribine poklicima i vikom sugerisale su treneru šta da čini. Simpatični Alijin poklič kao da probudi i fudbalere na terenu.
Od trenutka ulaska na teren sve se promijeni. Navijači su čas skandirali Iliji, a čas uzvikivali „ubaci ga treneru“.
Samir je zaigrao na pozornici u zvaničnom meču. Aliji je bilo pune srce. Pa da više nikad i ne zaigra ovaj trenutak pamtiće dok živi.

„Ma kako završila utakmica ja sutra uzimam slobodan dan.“

Samir toga dana nije postigao gol. Sloboda je ipak postigla jedan gol na opšte oduševljenje publike na asistenciju Samira. Dok su fudbaleri slavili ispod tribine publika u delirijumu skandirala je još dugo „ubaci ga treneru, ubaci ga treneru“.

Bio je to jedan mali bunt publike zbog tatinih sinova. Još dugo se na utakmicama znalo iz publike oteti „ubaci ga treneru“ koji bi ostala publika zdušno prihvatila.
Od toga dana Aliju niko više nije zvao Ilija iz ko zna kog razloga, a on se opet nije ljutio. Njegov sin povremeno bi ulazio u igru što bi izazivalo oduševvljenje u publici.

Godine ratne zauvijek su sa tribina odnijele huk publike i poziv treneru. Tek ponekad na utakmici uz kikiriki sjetim se Alijinog poziva „ubaci ga treneru“. Bio sam par puta u situaciji da poželim da podviknem nezadovoljan zalaganjem nekih novih sinova, ali vjerujem da me ne bi razumjeli mnogi.

Kako god. Do Amerike je mnogo sati leta. Da li je Samir svojim fudbalskim koracima zakoračio na tlo tog dalekog kontinenta ne znam, ali vjerujem da zna da još uvijek igraju nečiji igrači na svim pozicijama. Talentima uz nos. Fudbal je samo igra.

Pozdravlja Vas mandrak72, desnokrilni praktikant sa obe lijeve i Tigar loptom na ledini.