Boškove jabuke

Ne umijem ja da kumujem naslovima. Neki će reći odmah na startu da je providan kraj, drugi će u naslovu prepoznati patetiku bez da pročitaju ove redove. Treći, ne znam. Možda će se razočarati što se nisu pronašli u redovima koje su iščitali.

Nikad nisam razmišljao na koji način biram junake svojih priča. Ne znam, ne smatram ih junacima. Možda bi se prije moglo reći saputnicama na pojedinim dionicama. Tako će biti i u ovoj priči.

Na samu pomen riječi ekskurzija uvijek će me preplaviti nostalgija. Destinacije do kojih se danas stiže samo uz pomoć pasoša, kojeg ni do danas nemam, u ona vremena nije trebalo gotovo ništa osim neke kinte od koje se roditelji nisu rastajali kao danas od života.

Lično sam ubijeđen da se odavno ne čuje ono „ej šoferu dodaj gas…“ kada smo šofera našeg autobusa bodrili da pretekne autobus sa učenicima drugog odjeljenja. Zaboga miloga pa to bi se danas tumačilo podsticanjem na ugrožavanje saobraćaja i kršenje saobraćajnih propisa. Ali nije to poenta. Poenta je negdje drugdje.

Nije se Boško razlikovao od ostalih vozača autobusa tog vremena. Imao je i brkove, koji kilogram viška, svijetlo plavu košulju. Imao je i razumijevanje i za našu galamu, neplanirane zastoje da bi platili danak pretjeranom ispijanju sokova bez nadzora roditelja.

Imao je i dva sina.

Imao je Boško i svoje selo. Pitomo kako samo znaju biti sela pod Kozarom. I voće koje je dobro rađalo, šljivu koja je dobro bacala, jabuke. Ih kakve je samo jabuke imao. Imao je sve ono što bi se moglo smatrati ispunjenim životom. Posao, porodicu i vrijeme za mala zadovoljstva, ali nije imao samo jedno. Osjećaj da dolaze luda vremena.

Nova autobusna stanica nije bila samo ponos lokalne firme za prevoz putnika i robe. Bio je to trijumf koji je trebao nagovjestiti bolje sutra, svijetlu budućnost nasljednika, mirnu i bezbrižnu starost. Redovnu penziju.

Ali nije to pošlo u tom pravcu. Da je bilo do Boška i njegovih kolega vjerujem da bi oni žuljevitim rukama i volanom koji su znalački vrtjeli usmjerili nevolju što se valjala iza brda u nekom drugom pravcu. Nažalost volan su preuzeli neki drugi, manje vješti i prečicom nagrađeni. Boško i njemu slični mogli su samo s tugom da konstatuju da su autobusi sve stariji. Hrđa je bila sve uočljivija. Reklo bi se zarazna. Nakon limom obloženih šasija napala je i sve ostalo.

Zalud su Boško, Marinko, Ekan i ostali ostajali poslije radnog vremena da s majstorima iz radionice uklone zametke nečega što nije slutilo na dobar kraj. Nije bilo toga gita i farbe da se zapuše sve rupe koje su se otvarale sve brže i više. Rat je samo ovjerio tačku. Nakon toga više ništa nije bilo neupitno.

Nasljednici su potražili sreću u drugim državama. Boško nije. Njegov Jugo 45 bio je kalibrisan do sela i nazad. Toliko bi uspio od bijedne penzije da natoči. I nije se žalio. Njegove ruke trudom su nadomještavale ono što mu penzija nije omogućavala mada je ne tako davno sve upućivalo na takvu izvjesnost.

Iznenadio me je jednog poslijepodneva kada je zakucao na moja vrata. Upitao za oca i ostavio kalemljene sadnice jabuke. Nije on mene prepoznao, a i kako bi. Nije bilo retrovizora u koji bi stale sve one glavice sa sendvičima i sokovima niti svi osmijesi nakon što bi pretekao autobus sa odjeljenjima iz jutarnje smjene. On je i dalje izgledao kao i svi penzioneri koji se nisu predavali ni nakon što im je uskraćeno ono što su radom zaslužili, ali nije ni izgledao kao oni koji su mu to sve omogućili. Njegov Jugo 45 bio je sijenka ponosa bivše nam države. Mnogo je dimio, bučio ali nije se opirao. S Boškom je njemu najbolje.

Prije neki dan poranio sam sa namjerom da u sadejstvu s riječicom Japricom napojim žednu baštu i zasade voća. Nisu to zasadi da se razumijemo oni što se neumitno pršću s hemijom, preparatima. Nisu to nepregledne sadnice postrojene kao vojska mada ima nekog reda. To su sadnice koje najbolje raspoznajem po plodu. Jeste da nisu reprezentativne količine niti izgled za markete, ali im se radujem. Ne pamtim ti ja sorte, nešto mi to ne polazi za rukom, ali lako bih mogao da nabrojim sve modele Opela, Chevroleta, Forda,…itd, ali s voćkama ja to tako. Međutim ja imam neki svoj kod po čemu ih pratim i posmatram.

„Dulina Petrovka“, prva jabuka koja dospijeva o Petrovdanu, „Miloševa Crnica“, misli se na krušku koju ću dobro očekati da podari ploda za dobru rakiju. Ne da bih se od nje opijao nego da bi se kao i svaki dobri domaćin s njom pohvalio, gosta ponudio, za oblogu podijelio.

„Boškove jabuke“, niz od četri jabuke od kojih tek očekujem ploda u narednim godinama. Ako sve pođe po planu biće za kompota, slatka. Koji litar jabukovače za iznenadna gosta.

Boško nije s nama već neko vrijeme. Ne znam ko je sad s njegovim jabukama, šljivama, kruškama. Nasljednici nisu, a ako je suditi po trendu nestajanja sela ne piše se dobro ni njegovom voćaru.  Za sada je jasno samo jedno. U mom voćaru ostaće uspomena na Boška dok me jabuke budu na to podsjećale. Slatki plodovi u godinama koje dolaze neće vratiti šofere, autobuse, putnike i ekskurzije. Hrđa koja je napala autobuse odavno je pojela limove i šasije. Ona druga koja je napala sve ostalo nije stala.

Može da pojede i autobusku stanicu, radione i tehničke preglede ali jedno nikako ne može. Ne može da izbriše Boškove jabuke. Možda sitne, neugledne nakon što se ogule mirisne će moći svakoj na megdan. Neki to nikad neće moći. S obrazom stvari stoje drugačije.

Advertisements

Iznad odžaka

Ivica nije poput drugih. Nisu ni drugi poput njega. Sve od samog početka nije išlo na njegov mlin, a kad je tako onda je i brašno problem. Kako bez njega?

Nerijetko kad pokušavam objasniti ili uporediti neku vrijednost poslužim se brašnom. Bijelim. Ne da ja ne volim ono drugo, crno. Volim ja njega, ali u životu se sve radije uspoređuje s uspjehom.

Teško da će mi neko danas reći da je bijelo brašno simbol uspjeha, ali najbolje bi bilo da pita svoje roditelje ili još bolje njihove roditelje.

„Kako malo? Pa to je vreća brašna.“, znao bih reći kada bi neko omalovažavao vrijednost od 15-tak konvertibilnih maraka, „Pa to je mjesec dana hljeba u kući.“

U godinama kada je veliki odmor i svo ono vrijeme između njega najljepše doba teško će ko da misli i o brašnu. Vjerujem da to onda o tome nije mislio ni Ivica. Teško bi se našla pukotina između smijeha, kovrdžave kose i zajupurena osmjeha u koju bi ma i gram istog stao dok je u plavoj kecelji trčao za Milanom iz prvog „a“.

„Šuga“, pobjedonosno bi podviknuo čim ga je sustigao i bjesomučno se udaljavao ne skidajući osmjeh.

Nedugo nakon toga. Sve se promijenilo. Ivica je ostao s ove strane bedema iako po svim procjenama matematičara i majstora zavjere nije trebao.

„Zašto ga pozdravljaš? Trebao je otići kao i ostali. Ko zna, možda špijunira kad su smjene vojske na liniji, kakvim oružjem raspolažemo?“, nabrajao je jedan poznanik za stolom poprilično omamljen alkoholnim isparenjima.

Nisam želio da odgovorim. Glib u kojem smo se svi nalazili nije mi ostavljao prostora niti sam ga tražio da dotaknem njegovo dno. Glib je sasvim dovoljan da sve odnese đavolu. Suviše sam dobro znao Ivicu. Teško da je u tom momentu za njega bilo važnijih stvari od njegove glave i brašna. Nije ga bilo dovoljno, a kraj rata se nije ni nazirao.

Otud i brašno.

Kao što sam na samom početku rekao sve od samog početka nije išlo na njegov mlin. Ni završetak rata nije mnogo promijenio. Do posla se teško dolazilo. Pogotovo ako nisi „naš“, kao što ni sa druge strane bedema, te stalne barikade, nije bilo mjesta za „njihove“.

Prošle su godine. Rijeke je mnogo proteklo. Za neke je bilo hljeba, drugi su otišli negdje dalje za isto parče. Neki su prešli i granicu. U takvim momentima nalazimo sve manje osude za takve. Sudija gladnih usta drugačije izriče. Ne presuđuje, niti osuđuje. Sebi prebacuje.

Ivica nije.

Nije birao posao. Posao nije birao njega. S druge strane nije htjeo.

U takvim slučajevima posegao je za manje očekivanim riješenjem. Popeo se na krov svoje desetospratne zgrade malih stanova. Gledao je usnulu varoš na obali rijeka Une i Sane i tražio izlaz. Ispod njega tlo, hladno, blizo. Izvjesno. Činilo se na dohvat ruke. Nebo visoko, nedostupno. Neizvjesno.

Podigao je pogled koji je klizio panoramom grada. Kao mali vulkani su se uzdizali se tanki stubovi dima mješajući se sa sivim sumornim oblacima. Zima je štipala za nos i lice ozbiljnog dječaka kovrdžave kose. Ne, niko ga nije vidio dok je stajao na krovu i kao izvidnik u daljini tražio prve tragove zime.

„Dimnjake niko ne čisti“, pomisli, „eto meni kruha“.

„Hljeba ili kruha“, zlonamjerni bi našli zamjerku i na krovu. „Dimnjačar ili odžačar“. Dokoni bi uvijek tražili dlaku u jajetu. Ivica ne. On je tražio brašna. Hljeba.

Izdaleka sam ga primjetio. Gegao se dok je pravio male i kratke korake. Njegov radni kombinezon plave boje odavno je bio garav. Kao i njegovo lice. Ali osmijen nije mogao skriti.

„Bogami Ivice, pripazi se. Čuo sam da nešto mnogo švrćkaš. Znaš pričaju žene o tebi.“

Stavio bi prst na usne kao da od mene traži da sačuvam tajnu iako je nije bilo. Svejedno bila je to naša tajna. Zavjerenički bi namignuo i odgegao se prema ulazu u jednu od zgrada. Zastao sam čekajući trenutak kada će se njegova silueta pojaviti na krovu. Hrabro je koračao po krovu. Do dimnjaka. Svoga mlina. Bijelog brašna.

Zaista Ivica nije poput drugih. Ne kuka. Ne žali se. Njegovo garavo lice uvijek je nasmijano. Tu, pod oblacima. Iznad odžaka jedan mlin upravo melje priču. Čistu, bijelu poput brašna. Kakva druga bi i mogla kad Ivica nije poput drugih.

Tu.

Iznad odžaka

Čunom niz godove

Pogledom sam klizio po izloženim primjercima drvenih podova. Ponuda je zaista bila izdašna. Pridržavajući se obavijesti koju redovno primjetim prilikom kupnje hljeba da „robu birajte pogledom“ birao sam pogledom.

„Izvolite. Imamo velik asortiman proizvoda“, prenu me glas prodavca.
„Hm, da“, odgovorih zbunjeno kao uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji.
„Samo razgledate ili ..“, njegov podcjenjujući pogled brzo me je vratio u stvarnost.
„Kupujem“, odsječno odgovorih.

Da. Došao sam s namjerom da kupim podne obloge. Još uvijek neodlučan klizio sam pogledom po ponudi. Mnoštvo laminata, parketa, brodskih podova. Razgledao sam cijene. Prvi put sam bio u poziciji da sam kupujem isti. Mnoštvo savjeta od radnih kolega sam dobio na sam spomen zamjene podnih obloga. Dijametralno suprostavljenih, temeljno obrazloženih. Međutim, ništa od svega nije mi pomagalo ovoga trenutka.

Gledao sam cijene. Velika disproporcija u visini cijena laminata i parketa naginjala je da me uputi na izložbeni dio prostora sa laminatima. Prodavac me nije ispuštao iz vida. Pratio me je u stopu od momenta kada sam mu obznanio da sam kupac.
Logikom kupca pokušao je da napravi korak ispred mene i da mi olakša izbor.

„Imamo veliki izbor laminata. Imitacija hrasta, bukve, starinskih podova. Imitacija…“, nisam ga dalje slušao.

Gledao sam cijene u rasponu od 11,00 do 17,00 konvertibilnih maraka. Klizio sam pogledom po izložbenim primjercima. Ispred mene je prodavac išao i hvalio svoju robu, a ja ga i dalje nisam slušao. Gledao sam kako prelazi niz glatke, savršene površine laminata na kojima nije bilo ni traga prirodnosti. Niti jedna ogrebotina, bora. Nesavršenstvo za koje bih zapeo. Makar pogledom. Ništa zbog čega zatražio objašnjenje. Priču koju bih do dugo u noć ušuškavao pored sebe dok pucketa vatra u maloj kaminskoj peći.

„Imitacija“, malo glasnije ponovih.

Prodavac zastade i krete sa pričom ispočetka, a ja ga i dalje nisam slušao. I on je bio samo jedna dosadna imitacija. Imitacija prodavca keramike na susjednom odjelu. Uniformisana individua nakljukana gomilom za mene bezvrijedih informacija. Pokušavao je da od ničega konstruiše priču. Lijepljena piljevina i ostali neupotrebljivi otpad premazan teksturama i imitacijama nečega što bi bio san i najmanjeg žira, otpalog, pod lišćem skrivenog, uplašenog od zlaćanih kljova kakva divljeg vepra u iščekivanju da u vjekovima ispred sebe izraste. Da iskrošnja u dostajanstvenog krunisanog šumskog kralja. Da nadvisi sve ostale. Da nadživi.
Moja je priča za razliku od njegove išla u sasvim drugom pravcu i svaki njegov trud bio je nepotreban ali vraćao sam mu za onaj podsmješljivi i podcjenjujući pogled. Neuvjerljiva priča počela je s ponavljanjem. Poput pokvarene gramofonske ploče, a ja navikao na audio kasete čekao sam da kasetofon iščupa traku. Da se izvuče. Zapetlja. Pokida.

Ne nisam želio imitaciju. Dovoljno je bilo imitacije u svijetu u kojem živim. Brzinske diplome, lažne titule. Ne nisam želio brzo postavljanje laminata. Ja sam želio pravu priču. Onakvu kakva se priča sa užitkom, od koje pođe voda na usta.

„Majstor je došao prije sedam. Na šporetu je već poigravao crveni ibrik koji kao da izviruje preko ramena dok otvaram vrata majstoru. Sa njim u kuću ušao je mali nevidljivi oblak prašine iz radionice sa velikim drvenim radnim stolovima, starinskim stegama i miris ljepka. Tutkala. Gomila alata, djeljača, oblića. Velika ručna testera koja će tokom dana ispričati anegdotu o ciganinu koji je redovno navraćao u selo, popravljao kišobrane i oštrio noževe. Njegovom bratu prevarantu koji bi na vašarima trgovao krilatim konjima i gazdi koji nije platio postavljanje parketa i kosmičkoj pravdi koja je učinila da pukne cijev od vodoinstalacije koja je potopila njegov dom i podigla sav paket,…“.

Okrenuo sam se prema izloženim parketima. Bukovi je bio povoljniji s cijenom. Ovaj put prekršio sam pravilo biranja hljeba. Spustio sam dlan na glatku površinu izloženog kvadrata parketa. Neizbrušen, složen. Prstima sam pratio linije pojedinih dijelova i mjesta njihova spajanja. S njih sam prešao na hrastov parket. Pod prstima osjetih svu njegovu nesavršenost, dlakavost.

„Dabome“, pomislih, „trebaće truda, trebaće vremena“.

Biće posla i za majstora, brusiće ga satima. Preznojiti i znojnu košulju ženi na pranje odnijeti. Novčana naknada biće sasvim pristojna i sasvim dovoljna da sa lica umorne supruge ukloni na tren bore i useli osmijeh. Uostalom mizerna je to cijena za sve ono prethodno vrijeme.

„Uzimam“, ispružih ruku zbunjenu trgovcu.

Iznenađen prihvatanjem cijene koja nije bila nimalo zanemarljiva učinih tek mali pokušaj otkupa gorostasa, bez ucjene, bez pogađanja.
I bi majstor. I bi svo vrijeme svijeta poleglo po plećima znojne košulje dok je ručna testera plela i mljela svoju priču.

„Ček, da ti ispričam još ovo. Za vrijeme vojne, kad su neki džambasi kroz selo protjerali slona, isprepadali žensku čeljad i starce jedna mlada, hm, sad da ti ne pričam šta je bilo dalje, uglavnom počeše se muška djeca rađati sa povelikim nosom,…..“

Priča nije imala kraja. Uostalom gdje i da stane sve s koljena na koljeno, s nadnice na nadnicu, s poreza na porez. Broje se koljena, unuci i čukununuci. Dok sam prstom pratio brojne godove, priče su bile sve življe, bliže.
Uplašen, podignuh prst.
Za godine pred nama.
Za sve one beskrajne i nevjerovatne priče škripava parketa u dugim zimskim noćima dok šapćem molitvu za zdravlje, sreću i dugovječnost. Uostalom od tristogodišnjaka se i ne traži brzina. Samo svo vrijeme za mene sačuvano ispod nekoliko slojeva nanešenog bezbojnog laka.

Panj

Sve je počelo od njega. Čovjek sa teškom sjekirom čuvenih kovača odmah je uočio njegovu široku površinu, prošaranu s velikim brojem koncentričnih krivudavih krugova koji su se od same srži panja širili ka njegovim najudaljenijim tačkama obraslim grubom i ispucalom korom. Odmah se vidjelo da on nije poput ostalih.
Sam pogled na njega izazivao je strahopoštovanje i pritajenu zabrinutost. Duel sa njim za čovjeka sa velikom sjekirom svakako bi tražio krajnja naprezanja. Pogledom je prelazio čas po njemu, čas po ostatku hrpe ispilanog ogrijevnog drveta.

„Izgubiću snagu badava. Ko zna koliko je taj bacio iza leđa? K’o ostali nije“, promišljao je čovjek dok je tešku sjekiru blistavog sječiva prebacivao iz ruke u ruku.
„Zaista“, pomisli „gorostas pred njim zalutala je ovčica, možda prije vuk u jagnjećoj koži.“

Ma koliko pogledom bježao od njega stalno mu se vraćao i vraćao. Nešto u njemu tražilo je da njega prvog pokori za nauk ostalim. Uz čistu, sirovu snagu koncentrisanu na oštricu teške sjekire poznatih kovača još iz drevnih vremena. Okaljena sječiva znojem kovača s čela u mračnoj nadstrešnici s izvjesnom mišlju o najboljoj kombinaciji plamena, čelika, precizna udarca, temperature. Varnice.

„Varnica“, pomisli.

Sijevnuće udarac moćan. Ispustiće čovjek težak uzdah oslobođen iz pluća. Planuće jutarnja tišina i sagorjeti ostatak dana u sumrak umornog tijela. Kliznuće još jedan dan. Jedna zima još uvijek ne zna s kakvim resursima raspolaže kuća na čiji krov spušta svoje bijele kandže, okiva dvorište i pomoćne objekte.
Sjekira je iza vrata. Čeka zlonamjerni vrat ako izbije, a vremena su takva i takva. Ima se i pravo. I noć je u službi svega. I temperatura se gasi, gasne plam, osvaja pepeo i kovač polazi da sniva.
Obrok je nedovoljan, ali svejedno se piše i opet biva po onoj staroj, „ko radi ne boji se gladi“, a neprijatelj nikada ne spava. On je budan, on je saučesnik svake noći, tmine. Mrkli je i obično se ne vidi i zato je sjekira tu gdje jeste. Iza vrata.
Ma koliko o njemu znali, za njega se spremali, rat uvijek iznenadi. Uvijek prvo padaju vođe, najjači. Gazde i glavešine. Čvrsti.
Padaju podlo. Iz noći.
Zlo nestaje pred zorom, za sobom sijući strah kolebljivom maglom koja se kao lovački ker provlačila ispod taraba često mijenjajući pravac i izbjegavajući prepreke. Prag nije prelazila, ali bila je tu. Kao zebnja, hladan znoj i mokra košulja.

Sjekira je radila.
Obavila je odličan posao. To što je posjekla samo glavu nije njen najveći domet. Odbačena, krvava. Ostala je kao opomena. Surovost je tu, kolebljivim i onim plašljivim stigla je dopisnica s one strane odakle stiže zabrininutost, poziv na suživot i dobrosusjedske odnose. S one druge strane je tama, noć. Saveznik zla pretočen u tup udarac. Za nauk ostalim.

Čovjek je još jednom pogledao u sjekiru koja mu je visila u ruci. Njena istorija nije mu poznata. Tu je odvajkada u porodici. Decenijama je davala sigurnost, odolijevala napastima. Iza nje je ko zna koliko neuspjelih brakova sa držalicama različita porijekla. Grabove, drenove,..
Potencijalne držalice koje su čekale svoj redu u šumi, često posječene ne dočekavši svoj red, prsten, burmu sa strahom u pola glasa sve češće su jezivo prizivale ono od čega se krv ledi u žilama.

„Vampir“, klizilo je hladovinom koju je polako osvajao suton.

Nije se znalo koliko sjekira ima godina. Možda stotinu.Vječnost svu. Bila je usamljena. Odavno se nestali njeni vršnjaci. I oni kasnije rođeni. Niko živ da posvjedoči. Mrtva usta ne govore, ono što je bilo odbija da svjedoči. Kao i uvijek brani se šutnjom prepuštajući inicijativu neprovjerenim pričama. A one su takve, da se kroje. Ušuškavaju. Pričaju i prepričavaju. Da plaše i da se noću zavlače u škriputave grede i u mračne u ćošku lakirane orahove ormare. Babine pletenice i đedovu duvankesu.

Čovjek je pored sebe imao jakog aduta. Nije imao niti jedan razlog da se ne upusti u borbu. Tristogodišnjak pred njima jednom je poklekao. On je poražen. Istina pri padu lomio je sve pred sobom, na licima svojih dželata vidio je strah od učinjenog ali i sirovi smijeh. Nezajažljiv i pohlepan pogled okupan u pjeni robe široke potrošnje supermarketa i naljepnici sa flaše pive lošeg kvaliteta ispred zadruge sa društvom sumnjive reputacije.

Nije sumnjao niti u svoje mišice. Bile su čvrste. Žilave. Dlanovi hrapavi poput kore velikog panja pred njim. Nokti kratki, oivčeni i uokvireni u sliku crnog života nadničara vazda spremnim i pripravnim za najteže i najgore poslove.
Pred njim je bio dug dan i veliki posao. Hrpa sa ispilanim drvetom bila je respektabilna. Upitan je bio i ulazak u meč. I fudbaleri se zagrijavaju. Prvo paradiraju. Bude tu i sprinta, ali ništa značajno dok sudija ne svirne u sviralu od metala početak meča. Isprva slijedi ispitivanje i nadmudrivanje. Snaga se čuva i raspoređuje na čitav meč. Izvjesno je da na neke mečeve slijedi produžetak a s njim i grčevi. A mora se priznati da oni nisu najbolji saigrači. Možda u produžecima da se ukrade koji sekund, minut. Bijes navijača kanalisan kroz zvižduke sa tribina. Ali ništa s njim. To je sve. Oni dalje od toga ne smiju. Spomenuće se sudiji popis bliže i dalje rodbine, poslaće se uprava napolje, a onda će svi svojim kućama. Oni hrabriji i na pivo.

Panj je i dalje pred njim stajao. Jasno je bilo da je čvrst. Izranjavan od sječiva oštrih motornih pila sa svih strana. Očvrsnuo od svih onih tona koje je stoljećima nosio na sebi. Odolijevao je i obučen i gol olujama, snjegovima. Odolijevao carstvima, podmuklim lugarima i njihovim drugarima. Zalutalim kuršumima i prijekim sudovima. Bunama i narodnim skupovima. Imao bi taj šta za reći.
Samo kad bi htio.

„Takvima se riječ niti sjekirom ne može iščupati. Kad bih njega slomio, sve ostalo išlo bi kao voda. Pjesmica.“

I čovjek i nadničar. I priča i život. I panj i sjekira.

„Neka panja. Saveznik da bude. Zajedno s njim, s mojom snagom i sjekirom čuvenih kovača.“

Ko srastao sa zemljom, panj se nije dao. Sa svakim udarcem njegova veza s tlom bivala je čvršća. Nježna bukovina pucala je nadvoje, načetvoro pred snažnim udarcima sjekire pod budnim okom čovjeka i snažnom mišicom što svakim udarcem bivala je bliže sutonu, onom neophodnom dinaru i prethodnici neizvjesne sutrašnjice. Valuta znoj, nije bila na cijeni. Budzašto se mijenjala. Daj šta daš.
I ptići.
I kljun.
Mrvice.
I to bi bilo to.
Nova neizvjesnost kucala bi ranom zorom. Doručak da ište. I ručak bi stigao kasom. Umorna večera galopom bi rastjerala spokoj.
Znao je on to.
I stoga je cjepao bez prestanka. To što su leđa boljela, to je normalno. I treba da bole. Da puknu. Važno je da sjekira ne izda. Za panj zna se. Kao i na kraju svake priče.

Hrpa je bivala sve manja. Panj je očvrsnuo. Svaki god nosio je ranu, ožiljak. Od sječiva, meke breze i žilava graba. Iznad nadničara sjekira, na njoj nova bukovina il grab. Svejedno je od sunca što peče ne vidi se, a ruke njegove ko krošnja. Preko kičme što trpi i nosi sve. I ljuljašku i na njoj sitnu dječicu. I suprugu u najljepšoj haljini. Onoj za svečane prilike i za one dane koje bi čovjek najradije zaboravio, ali takvi najviše peku. Haljina je jedna. I za suze i smijeh. Za ples, možda na vjetru.
Ali ona je jedna.
Niko društvo da joj pravi.
I grube su ruke čovjeka što je nježno niz šavove gladi.
Dok šušti sjekira kroz vazduh uz novi bolni i tupi udarac koji panj svojski prima, sunce zapadu hrli.

„Još malo“, pomisli, „izdržao sam sve nedaće. Izgubio krošnju bujnu, vitko i snažno tijelo tristogodišnjaka. Izdržao sam gubitak. Dijelovi mene možda negdje na pilani, oni drugi možda pod hrpom su. Izgubio sam svaku vezu. Znate nije lako. Nikad i nije bilo lako. Velika krošnja na mojim plećima, grane moje moje ruke su. Moje noge od tereta silna sa zemljom stopile se. Srastao s kamenom i plećinom. S blagom i čobanom. Bez kalendara i vage teret nosio.“

Ništa to nije bilo važno. Hrpa je sve manja, isplata se bliži. Gazde vole gotov posao. Čisto dvorište i bijedu iza plota.

Nadničar je umorno spustio ruke. Vrh sjekire, još jednom je završio u panju.
Činilo se da je sva bol iza leđa. Isto je mislio i nadničar.

„Gazda, dobra drva. Nema zime za tebe“.
„Da, o on?“, pogledom pokaza na hrastov panj.
„On. Neka ga. Trebaće za dogodine. Jak je on.“
„Ne treba, dogodine biće drugi. Aj završavaj da plaćam“.
„Važi gazda“, pljuje u dlanove, a gazda brzim korakom odmiče ka kući.

Kao u priči. Derbi je na kraju. Finale. Odmah se to znalo. Cijena derbija sitnica. Sirotinjska dnevnica.

„Kupiću, konac“, kao da se pravda panju.
„Zašto?“, zapita panj.
„Da krpim kraj s krajem“, nastavi da se pravda savezniku.

Dok jednim okom gleda na panj, drugo baca na staru koaliciju.

„Biće više za nas dvoje“, kao da tješi i bodri sjekiru za novi atak, za novo zlo.

Hrastov panj još jednom je ostao sam. I prošli put bila su dvojica.

Nadničar je kružio oko njega. Kao da je birao ugao odakle će zumirati sliku. Zagristi jabuku. Otkinuti najljepši grozd sa vinove loze. Sjekiru nije puštao iz ruku. Kao goluždravi borci pelivani. Gledali su se očima tražeći najslabiju tačku. Ovaj put gomila je izostala. Ona tiha otišla je da krišom izdvoji malu svotu. Jeste hrpa velika, ali za male ljude i svota je mala. Grba se ne broji. Krošnja je krošnja i svako svoj teret nosi.

„Zalogaj je velik. I krugovi su veliki. Ukoliko nastavim ovako ubrzo ću se umoriti“, zaustavi kretnju konačno izabravši mjesto napada.
„Ovaj put moraću drugačije. Velike problemi se riješavaju malim potezima.“

Prvi udarac bio je snažan. Od njega je mnogo zavisilo. Protivnik će se naći u čudu.

„Pa i nije ti nešto taktika. Vidi me koliki sam. To je samo mrvica. Djelić mene.“, čudom se čudio panj neobičnoj taktici.

Uslijedio je drugi udarac. Rezultat sličan prvom. Možda mrvicu značajniji.

„Šta? Je li to najbolje što znaš? Odustaćeš ti. Ja sam se takvih sit nagledao i ispratio.“

Uslijedio je i treći udarac.

„Neka, neka. Staćeš ti, popustiće i izdaće te snaga“, gotovo da je podviknuo panj.

I četvrti i peti udarac je bio precizan. Panj je polako mijenjao svoj izgled. Rana je bivala sve veća, ali i on se kočoperio.
I šesti udarac bio je kako treba. Na njega su se ugledali, sedmi, osmi, deveti. A tek deseti. Nije što je jubilarni, ali da se pokazao, pokazao se.

Uvidjevši da snaga i dalje kaplje iz oznojenih mišica panj se zabrinu i pogleda na sjekiru. U njoj ne vidje ni najmanje samilosti. Kao da je čekala da okonča veliki posao.
Do srca je bilo još daleko, ali i nokat umije da zaboli. Sa svakim udarcem bol je bivala jača, a tijelo slabije.

Uslijedili slijedeći udarci. Prestao je da broji.
Nije ih brojao ni nadničar. Jedino važno je bilo da što prije završi.
Gazda je brojao. I ono malo što je presložio u dlan činilo se veliko. Veliko gotovo poput hrpe iscjepana ogrijeva za zimu.

Odbačen zbog nesavršenosti, zalog vječitoj borbi za opstankom, dugovječnosti, snažnim plećima. Tehnički višak. Neposlušan, grub, žilav. Tu pored jedne bukve skršen, osramoćen pred brezom.
Pod nogama.

Ugovorena cijena je ispoštovana. Nadničar je bio iza kapije. Bilo je onako kako je i sve zamišljeno. Još jedna epizoda je završila.

Glavna uloga?
Da li je to ono što je gorostas živio čitavih tristo godina u šumi i tek par dana tu u dvorištu tvrdice? Da li je to gorostas? Onaj što će grijati srce tvrdice u dugim hladnim zimskim noćima, a već ujutro s ostalim pepelom završiti negdje pored plastične kante ili u metalnom kontejneru. Ili onaj što će hladiti vječito zimogrižljiva stopala svojom složenošću, lakiranošću koja se prostire dnevnim boravkom i sobama ili,..
Da li je to nadničar, koji će sve zaboraviti čim san posjeti njegovu postelju, sem boli u ramenima i brigom kako da prebrodi novi dan? Ne nije on.
Da li je to tvrdica? Ne.
Sjekira? Ipak ne. Njihova istorija mogla bi biti mnogo interesantnija, ali istoričari za takve ne vode evidencije. A možda ipak da? Negdje iza vrata čeka zlo da se vrati. Ipak ne.

Epizode kratko traju. U njima mora biti svega jer tako ište probirljiva publika. Golotinja se podrazumijeva, neko treba da se oklizne na bananu, onaj drugi da stane na grablje. Ona će da cmizdri na obali okeana, a on?
Ako je o hrastu riječ, taj neće stati u priču. Ne može se život sažeti u epizodu. Epizodisti se mijenjaju jer inače ih ne bi bilo, a priče ostaju da bi smo ih čitali, pričali. Da se poput straha zavuku u stari mračni lakovani ormar od orahovine, babinu pletenicu. Đedovu duvankesu.

Dugovječnost uvijek ima savremenike. S motornom pilom, sjekirom. Jedino niko nema priče. Onda kada ih jednom ispričamo trajno ih gubimo i one postaju svačije i ničije. Prisvajaju ih oni što zamišljeno do dugo u noć plaču u tami sobe, čak i oni što knjigama ispunjavaju šupljine regala u dnevnoj sobi. Oni što se u njima pronalaze i oni što se u njima gube.
Da li je to kraj priče?
Ne znam. Možda ako se raspričam sa škripavim parketom, jednom.

Svjedoci i neke trke

Moja putešestvija nisu krcata uspomenama, suvenirima i poklonima. Nisu raskošna ni skupocjena. Sa njih se uglavnom vraćam sa pitanjima.
I danas još postoje ona mjesta koja su do juče bila pohođena, a već danas samo rijetki do njih dospiju. Neko slučajno, a neko poslom.
Volim takve susurete.

Kao i uvijek moja Rosinanta iz štale kragujevačke Zastave dala je sve od sebe. Bio sam blizu cilja. Dalje se nije moglo. Zaključao sam auto. Još jednom sam se osvrnuo prema njemu.
„Uostalom znaš razlog. Pričaću ti kasnije. Na povratku.“-moje riječi vratile su osmjeh od fara do fara bijelog  saradnika.
Ispreturanih misli uputih se u dolinu koja nije imala puta da se do nje stigne vozilom.
„Možda je tako i bolje.“

Ugodnu toplinu putničke kabine zamijenilo je mrazom okovano jutro. Zakopčao sam jaknu i podigao okovratnik. Ruke duboko zavukoh u džep tamo gdje ni jedna zima ne dopire. Ubraznim korakom, stalno rizikujući da padnem na nos gotvo da sam trčkarao niz strminu ispresijecanu rijetkim žbunjem koja se polako smjenjivala u zakržljalu šumu. Vjerovatno nimalo na ponos vlasniku parcele koji od nje nije imao gotovo nikakva koristi. Vješto tražeći stazice kojim sam se spuštao u duboki jarak potrošio sam dobrih petnaestak minuta. Rješavajući jedan po jedan lavirint, katkad povučen kupinom koja se kačila za pantalone kao neki dosadan sagovornik kad želi da priča i priča i stalno te povlači za rukav i i unosi se u lice.

„Stani. Da ti kažem još samo ovo,…“
„Neka, neka drugi put.“-odmahivao sam rukom koju sam automatski vadio iz džepa i odvajao od pantalona neželjenog sagovornika.

Tišinu oko mene razbijao je tek jedan mali bistri potok koji je vješto dijelio dvije obale. Tek nešto širi od mog trokoraka. Na pojedinim mjestima poskakivao bi s kamena na kamen, a dočim kasnije bi se kao Dunav razlio na mjestima gdje bi trebalo dosta vještine i zaleta da se preskoči. Stotinjak metara išao sam paralelno pored njega tražeći zaboravljene staze predaka i vještih lovaca. Nije ih bilo.

„Da se potrkamo mladiću.“
Iznenadih se ponudi. Žurio jesam, ale ne toliko da bih vrat polomio.
„Rekoh, bilo bi interesantnije. Nemam valjana konkurenta.“-potok nastavi sa ponudama.
„A zašto?“-upitah.
„Ne znam. Otkad znam oduvijek je tako. Tek rijetki. Eto pomislih možda bi ti bio taj.“-gotovo tužnim glasom žuborio je potok zavlačeći se čas pod zaleđene ogranke i led koji je pokušavao da zaledi ovog šumskog trkača.
„Može malo. Tek da se zagrijemo. Do proplanka.“-predložih.

Jurnuo sam. Nisam se osvrtao na olimpijca. Bio sam siguran da je u dobroj formi za razliku od mene. Bio je tu odmah iza. Nije se predavao. Čak šta više disao mi je za vrat.
Ozbiljnim pristupom trci sam dao takmičarski karakter. Kako i dolikuje velikanima sporta.

Ubrzo se izjedanačio sa mnom.
Čas bi bio korak ispred mene, čas bih ja preuzimao vodstvo. Bivalo je neizvjesnije kako smo hitali cilju. U ciljnu ravninu stigli smo istovremeno. Zastao sam i duboko udahnuo. Potom se dlanovima oslonih na koljena i zagledah se u suparnika. Nakon ciljne ravnine razlio se na neka dobra tri metra plićaka i gotovo na leđa izvaljen pokušavao je da dođe do daha.

„Nisi loš. Nisi loš. Naprotiv“-odavao mi je priznanje.
„Nisi ni ti loš.“-tek što izrekoh pohvalu jak šum me prenu.
Dotad skriveni nijemi posmatrači ohrabreni mojim postupkom jedan po jedan izlazili su na borilište. Najviše od svega iznenadilo me prisutvo ježa.
„Čuo sam da dolaziš, pa izađoh da te pozdravim.“-crnooki vitez trista i jedne bitke podigao je sva koplja kao da pozdravlja kakva dostojna protivnika njemu pobjedniku sve i jedne bitke s ove strane Grmeča.

Kimnuh glavom nastojeći povratiti dah.
Još jednom pogledah na potočić koji se polako približavao jednom većem i snažnijem potoku koji je hitao sve dalje i dalje.
„Znao si. Zašto si žurio?“-prekorno mu doviknuh.
„Znaš i sam.“-njegov glas se već gubio u zagrljaju snažnijeg.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-njegov glas se već izgubio i nestao.
„I meni.“-rekoh tiho sebi u bradu.

„Za koga navijaš, za koga navijaš?“-crno bijela svraka nametljivo se zalijetala čas prema meni, čas od mene.
„Sudeći po dresu kojeg nosiš, nismo na istoj starni tribina.“
„Ko će biti šampion, ko će biti šampion?“
„Ne znam, ali znam da onaj koji prije stigne od nas do vodenice može s pravom da slavi.“-istovremeno se dadoh u trk.

Za mnom se u potjeru dade svraka, jež i dugouhi zekan koji je svo vrijeme samo mudro ćutao. Vrbe se svojim mlitavim granama mahale su za nama. Sportska atmosfera i fer borba imala je smisao. Dobro sam se držao prvu dionicu. Ali je dugouhi zekan preuzeo vodstvo i najavio strašan sprinterski finiš. Za njim se u trku još snažnije uključi svraka i vješto grabeći između grana nestade prema cilju.

Nisam bio svjedok finiša trke jer se dva najbrža aktera izgubiše. Još sam samo u daljini čuo svrakino hvalisanje.
„Šampion, šampion.“-stalno je ponavljala, a dugouhi zekan se nije predavao te nestavi neprestanu jurnjavu pokušavajući da demantuje samoproglašenog brbljiva šampiona u crno bijelom dresu.

Osvrnuh se nakratko da osmotrim jedinog preostalog suparnika. Borba je bila neravnopravna. Od sline trke zadihao se ježić te samo kroz nosić pućkao i pućkao.
„Puf, puf. Lakše malo. Duša mi hoće na nos izaći.“-tražio je da usporim ubitačni tempo nesvakidašnje trke kakvu ovaj zagubljeni dol nije vidio.
Gledao sam suparnika. Mnoštvo nakupljenog lišća na njegovom oštrom dresu usporavalo je kretanje ovog hrabrog lovca.
Zastade jež. Teškom mukom dolazio je do daha.
„Samo nastavi. Ne osvrći se na mene.“-pokazivao mi je u pravcu cilja.
Tako i bi. Ubrzo stigoh do cilja.

Vodenica.
Bila je sama. Urušena i napuštena.
Pogledom okolo potražih tragove i prisustvo ljudi. Odavno ih nije bilo. Neka odavno ugljenom ispisana imena i godine potvrdiše moje sumnje. Vodeničko kolo već dugo nije vode vidjelo, mada je tu od nje na koji metar tek. Stajalo je nasukano kao brod na hridi.
„Gdje su sad sva ova imena?“-zapitah se.
„Neki u trci pobijediše, a neki ne.“-beživotnim glasom reče vodenica te duboko udahnu da su sve grede i daske bolno zaškripale.
„A ti?“
„I ja pobijedih.“
Upitno je pogledah. Njeno stanje nije prikazivalo lice pobjednika.

Nisam ništa rekao. Tek rukom zavrtih vodeničko kolo. Badanj je odavno istrulio, a vodenički kamen koji je toliko priča izmljeo nijemo je gledao moj pokušaj da mu još koju riječ izmamim.
„Pirova pobjeda.“-pomislih.


Trke koje u životu vodimo zasigurno sve ne vode istom cilju. Negdje usput pogubimo ljude, razgovore, lica. Negdje izgubimo sebe. Neke su pobjede pirove, a pobjednici kakvi god da su pišu istoriju. Makar nakaradnu.
Vratio sam se drugim putem. Neuporedivo dužim. Usput zabilježih prirodu onakvu kakvom je vidjeh i kakvu je volim. Netaknutu.

Već dugo ne vidjeh hvalisavu svraku i dugouhog zekana. Pretpostavljam da svraka stalno ponavlja istu priču da je šampion, šampion, a zekan onako dugouh trči i dalje i vješto izmiče lovačkim psima i oštrom oku kakva rudlava i zajapurena lovca ili zbunjena pripravnika bez oružja. Za ježa sam siguran. Umije se taj postaviti.

A Jugo.
Još mnogo će vode proteći i grbava terena prije nego što nas kakva trka rastavi. Na njegovo insistiranje ispričah mu svu priču. Pitanja sam ostavio sam da ih postavi.
Moja putovanja nisu obična. Na slikama nema mene. Samo svjedoci da sam bio tamo.

Pozdravlja Vas mandrak72, maratonac duše i pogleda ne dubljeg od potoka i ne plićeg od mora.

Stepenice

Mnogo je stepenika minulo. Još uvijek pamtim dobar dio njih. Neke više, neke manje.
Uvijek sam volio onaj prvi korak kojim bih započinjao svaki uspon, svaki silazak.
Hrabro bih zakoračio, nagnuo malo tijelo naprijed i prvih par stepenika gotovo preskočio u kratkim skokovima. Zaustavio bih se na vrhu stepenica. Udahnuo duboko, dlanovima se podbočio na koljena i osvrnuo se niz stepenice ako je to bio uspon.
A one kao domine porušene nekim čudnim redom, poražene.

Odlazio bih dalje i dalje.
Vraćao se iznova i penjao i spuštao.
Neki put opet pamtio, neki put baš i ne.

Ali imaju jedne stepenice koje nosim baš tu.
Tu ispod džepića na lijevoj strani košulje, tu gdje ni jedan sapun ne dopire.
Ima jedna kuća, tamo. I danas znam gdje je, a opet nisam siguran dal me čeka. Znaju te stepenice sigurno za mene. Još uvijek pamtim kad sam zadnji put bio. Sve je bilo drugačije. Obraslo dvorište bez i jednog traga osim onog mog kojim pogazih korov sve do prvog stepenika.

Nije bilo skemlije. Male drvene klupice izlizane površine na kojoj sam provodio mnogo vremena izjutra rano dok su se prvi jutarnji mirisi sela miješali sa mirisom štale, rose i svježine podgrmeča. Nije bilo ni svitaca koji bi kao hor publike u transu na koncertu Bijelog Dugmeta palili treperave jeftine upaljače. Svih onih boja niti mirisa noći koja je dolazila.

Tri stepenika i podest.
Jedan. Dva.
Tri.
Nisam trčao. Niti se sagnuo.
Nisam se osvrnuo. Znao sam šta je iza leđa.

Korov kao okupator zarobio je svu onu nestašnu vrisku. Nema ni Zeće niti Žućka. Starih mudrih seoskih mačora. Vjerujem da ni oni niu nikad pomislili da bi ovako bilo.
Nije ni Mikija. Vazda lijenog i na trku nespremnog seoskog psa koji je iznad svega volio svoj mir ispod ambara u kojem više nema žita. Odavno.
Iscurilo.

Poput meni dragih ljudi koji nestaše jedno za drugim u godinama koje su nekim pojeli nesiti i nezajažljivi.
„Kad bih mogao. Na tren bar. Ma ne.“-kolebao sam se da iskažem što nekoć jesam.
Vrata bijahu odavno zaključana.
Zelena fasada.
Vrata metalna, ulazna.
Razbijeno staklo.
Svejedno niko i onako ne misli ući.
Najzad nemoćan pred vratima se okrenuh.

Spustih se leđima oslonjen na vrata koja nekoć bijahu otvorena po vascijeli bogovetni dan, za sve osim za kokoši koje su znale da unerede stepenište.
Jutros nisu. I neće.
Oslonjen leđima na vrata sjedoh na beton.
Nikog da kaže.“Dijete, nemoj golom guzicom na beton.“
Nikog da izbije pored pojate. Ni nje nema.
Kako da izbije?

Ni kruške stare koja nam je dozirala slatke plodove dok smo bosonogi ranim jutrom hitali pod njene skute. A da je i ima pod njom gužve ne bi bilo.
Sa ovih stepenica koje još uvijek držim tu ispod džepića otišli su iako su stepenice izgrađene da traju mnogo duže.

Desno. Nema dima iz sušane.
„Nema me. Čak i ne slutim nebo.“
Ni već odavno suha grana jabuke sa koje uzbrah sve one jabuke što sam u njedra trpao i neoguljene i neoprane jeo što ležala je na urušenom krovištu svinjca iz koje ne vire halapljive klempave utičnice dok kusaju napoj i splačine nisu zasmetale ni zaboljele. Jer naprosto tako biva.

A lijevo.
Velika kolnica. Nema ni velikog crvenog traktora. Kosilice nema.
Tek za gredama zakačena klupa drvena seoska na kojoj drijemah gledajući „Kozaru“ za Dan republike. I svi ostali ukućani.
„Ne ponovilo se nikada.“-ponavljao je đed te posljednje jeseni.
„Ipak se ponovilo moj đede.“-konstatovah.
Koš još uvijek stoji. Kao da prkosi.
Ne nisam dobio želju da pogodim trojku koja je baš počinjala negdje odmah ispod zadnjeg stepenika. Ne jer trn loptu ne čeka. Odviše je lako prekinuti igru koje nema.

Naslonio sam glavu na zid i podigao pogled ispod strehe.
„Zašto ni vrapce nigdje ne viđam. Ovdje im se i ne nadam.“
Kao duvan žuto obojeni potkov i rogovi krovišta tik iznad mene. Ispružih ruku.
Ni do nebe ne dohvatih, a krov izmače.
Nije mi bilo do odavno već okončane igre.

Spustih pogled pred sebe.
Stepenice preda mnom.
Čiste.
Bez prepreka. Kad malo bolje razmislim nikada i nisu bila neka prepreka osim za klikere koji su se kotrljali baš tu ispred gdje petom napravismo rupu na ogoljenom tlu koje sad bijaše obraslo.
Stepenice.

Ne neću tražiti klupicu. Vrijeme je da se pođe. Preko njih prolazili smo ne misleći na vrijeme, ali svaki prolazak koji bi kasnije ustvari bio i odlazak  imao je veze sa vremenom. Kao onog hladnog zimskog jutra, kad u tišini ispratismo Milu iz kuće uzdrmanih temelja na odsluženje vojnog roka vozom prepunim regruta i pjesme.

Nije bilo struje. Samo snijeg što je škripao pod nogom i hladan mjesec što je fenjer držao povorci koju muzika nije pratila.
A da je malo više sreće bilo. Znam strica.
Ne bi taj.

Svi kasniji odlasci i dolasci zauvijek su bili drugačiji.
Stepenik po stepenik.
Jedan.
Dva.
Tri.
Korakom teškim olovnim penjao sam se uz padinu. Plećinu. Na leđima sam osjećao pogled. Kao kupina za kaput zakačen. Pitanje.
„Jel stvarno nema vremena?“
Zastao sam.

Nisam se osvrtao jer sam znao svu težinu pitanja.
„Nije do mene.“
Potrčao sam do vrha padine. Kao uz stepenice. Nisam zastao na vrhu, dlanovima se podbočio o koljena.
Sve to ne bi imalo smisla. Neke stepenice jednostavno nemaju sreće sa koracima. Niz njih niko više ne odlazi.

Zidovi

„Da“, uzviknuh u praznoj sobi.

Nakratko po prvi put osjetih odjek u stanu u sobi gdje to ranije nisam primjećivao sve ove godine. To je moglo značiti samo jedno. Bio sam definitivno sam. Svi oni odjeci bili su samo talasi nevoljno uronjenog tijela koji su se u pravilnim krugovima udaljavali od mene te se nakon odbijanja od zidova ponovo vraćali na plaže mojih zbunjenih očiju i grebenove dlanova kojima sam brisao iste iznova valjajući uglačan pijesak po plaži na kojoj osim usamljenih tragova nije nikoga bilo. Gledao sam te talase kako se odbijaju o zidove, paravan u kuhinji i stapaju se s otvorenim prozorom kroz koji su poput vodopada oticali i odnosili svu onu uskovitlanu vodenu masu niz ulice.
Vidio sam zbunjena lica slučajnih prolaznika kako sa strahom uzmiču povlačeći se u više dijelove grada iznenađeni silinom vodene mase koja se slivala niz zidove zgrade, brzo zagušujući sve one namjenski izgrađene slivnike za oborinske vode valjda računajući da će biti sasvim dovoljni za ono što može uslijediti od više sile. Odozgo, gdje često svojim pogledima upućuju molitve ne zbog vjere, više zbog straha da ne bude onako kako nijedna majka ne bi poželjela sinu. Iznenađeni solju, tu na kopnu, ostrvu.
Prenuh se.
U nekoliko koraka stvorih se kraj prozora. Ulica je i dalje bila živa. Prolaznici su čini se već zaboravili cunami. Nije bilo spasilačkih ekipa, ulice su bile suhe, a komunalci nisu uklanjali nanose soli. Da, sve je bilo na mjestu osim mene. Ja sam bio izmješten, izbačen iz svake realne stvarnosti. Poznate slike ulice gledao sam s takvom znatiželjom želeći da upamtim svaki onaj momenat, detalj, drhtaj kojim bih započeo pisanje onoga što se u meni neumitno rađalo, nešto što bi valjalo ljuljati ako i zaplače, presvući kad nemušte riječi i gestikulacije presahnu.

Ulica je bila spremna za roman. Svaki njen damar odzvanjao je u mojim ušima. Strujalo je ono neizbježno pitanje. „Mogu li da se nadam dobroj podjeli uloga?“.
Uplaših se na momenat odgovornosti prema svim onih pogledima koji su uprti sa iskrzane ulice podbačali prozor iza kojeg sam se po prvi put krio osjećajući svu težinu velikih očekivanja malih čaršija i velikih sudbina.
Naslonio sam se leđima o zid. Zatvorio sam oči.
Hladni zid učinio je da svaki dio moga tijela osjeti zebnju tvrđave koju zasnovah na nesigurnim temeljima pješčane plaže.

„Ispruži ruke“, prekori me tvrđava.

Pokorno ih spustih niz tijelo.

„Ispruži. Kako ćeš bez snage dalje.“, osjetih njen podsmjeh na mom licu.
„Ti bi morao znati da svako zdanje jak temelj nosi. A šta je tvoj temelj? Ponijelo te nekoliko riječi te bi da gradiš kule od pjeska, u njih smjestiš sve svoje slutnje. Misliš da je igra na oku držati posadu dok talasi neumorno hridi deru. Da. Hridi, a ti se uhvatio pijeska. Pogledaj svoje ruke, vidiš li isto što i ja?“, pjenila je tvrđava.

Gledao sam u svoje blijede ruke koje su k’o slomljene visile niz moje tijelo. Nisam imao snage da ih podignem. Osjećao sam se kao da sam netom isplivao na kakvo usamljeno ostrvo na Pacifiku, umoran, beživotan. Poželio sam samo dodirnuti obalu, kleknuti i strovaliti se na njenu plažu od sitnog bijelog pijeska koja bi poput hartije upila moje umorno lice, zaspati i sve prepustiti snovima. Ostalo će biti sve stvar tehnike preživljavanja. Pronaći ću kokosove orahe, neke sitne plodove i čekaću kišu. Nakon nje uvijek dolazi sunce. Koliko sam samo puta sve to čuo. Sve je stvar tehnike.

Bio sam mokar do kože. Nisam mogao a da se ne sjetim riječi upućenih Ahmetu Šabi.

„Pecaj ribe Ahmete“, odzvanjalo je u meni.

Ispružio sam konačno ruke ispred sebe očekujući još jaču bujicu optužbi, ovaj put spreman da podignem ruke i da zaštitim lice od novih udaraca ali njih nije bilo.
Tišina je i dalje bila u sobi. Odjek se negdje zagubio a preda mnom je i dalje stajao bijeli papir. Zastao sam. Neki veliki teret kao da je spao sa mojih leđa te osjetih snažno olakšanje.
Držao sam olovku nekoliko trenutaka. Razmišljao kako započeti prvu rečenicu. Opet nije išlo. Pročitao sam mnogo knjiga ali nisam se mogao sjetiti niti jednog načina, rečenice kako započinju sve one pripovjesti o velikim sudbinama, udesima malih ljudi, izgubljenih ulica i mračnih tajni. Uostalom prekorih sebe da bi to onda bio plagijat, a plagijate pišu oni sasvim drugačijih namjera nego je bila moja. Da pronađem izlaz iz lavirinta koji stoji negdje u nekom pismu zapisan.
Zažmurih i potražih takvo mjesto gdje se pišu pisma koja znače.

Patagonija

U hladnoj zimskoj noći jedna nestvarno lijepa slika: mali lokalni putnički voz gotovo bešumno se probijao kroz snježnu ravnicu. Žućkasta svjetlost iz kupea stvarala je žutu razigranu kompoziciju mašnice za lijepo pakovanje poklona. Nestvarni trenutak trajao je kratko i razglednica je nestala u daljini.
Ugodno topli kupe bio je poluprazan te hladne januarske noći. Jedan zamišljeni mladi čovjek u polusnu je zurio kroz prozor, ugodno ušuškan u topli zimski kaput. Žena srednjih godina sjedila je sa dječakom koji je kroz tvrdu bombonu vragolasto posmatrao putnike u kupeu, a zatim ju je stavio u usta i dugo krckao. Još jedna žena, po držanju dama, na kojoj se moglo primijetiti da nije iz ovih krajeva. Skupocjena garderoba, prijatna mirisna nota nekog blagog parfema uz malo neobičan akcenat budili su nekakvo zanimanje kod žene sa dječakom. Žena s dječakom dugo je razmišljala kako da započne razgovor.
„Ugodno je putovati noćas. Kupei su topli i nema mnogo gužve“, konstatacijom kao da se obraćala nepoznatoj gospođi.
„Da, jako je ugodno. Mogu reći da sam se prijatno iznenadila. Nisam ovim vozom putovala četrdeset godina“, raspoloženo odgovori nepoznata dama i pogledom odluta ka mladiću do prozora, a zatim ga vrati na gospođu preko puta s dječakom koji je iz šarene vrećice uzimao novi bombon drugačije boje.
„Kao da je juče bilo. Nisam mogla imati ništa više godina nego što sad ima ovaj mladi čovjek“, ponovo pogleda u mladića i nastavi. „Bila je zimska noć. Voz je bio pun putnika. Stajala sam u hodniku. Jedan mladi gospodin ustao je i ponudio mi da sjednem. Sjela sam i zahvalila mu se. Čim sam se smjestila, malo sam ga bolje pogledala. Izuzetno lijep čovjek, uglađenih manira iz kojih je izbijala neka jednostavna i prirodna ljepota. Pogled mi je sam klizio ka njemu. U jednom momentu pogledi su nam se sreli. Gledali smo se nekoliko trenutaka, čini mi se čitav život. Onda je on izašao na slijedećoj stanici“, nepoznata gospođa zastade. „Nisam ga nikada više vidjela. Život me je odveo u Argentinu, tačnije Patagoniju, koja je obilježila moj život. Čitavo vrijeme samo sam čekala na ovaj dan, na ovaj voz. Čitav život za još jedan pogled.“
„Ali, gospođo, zar nije bilo drugih ljudi u vašem životu? Čime ste se bavili tamo, mislim ako nisam napadna sa pitanjima“, gospođa sa trajnom i dječakom pokušala je da sazna još.
„Čitav svoj radni vijek provela sam u centru za istraživanje pingvina. E to vam je ljubav, ne možete ni da zamislište“, reče nepoznata gospođa i usta sa sjedišta.
„Čitav svoj život čekala sam na ovaj voz. Kao da je juče bilo“, pogleda još jednom mladića kraj prozora, koji tokom čitavog puta ni riječ nije rekao.
Uzela je svoj mali kofer od krokodilske kože, otvorila vrata od kupea, zastala, okrenula se, pogledala u gospođu.
„Jednom davno, prije tridesetak godina napisala sam mu pismo. Nisam mu znala ime pa sam ga uputila na ovaj voz. Nadala sam se sve ove godine da će me čekati na vratima voza. Laku noć, draga moja“, sjetno se nasmiješila gospođi s dječakom i izašla iz kupea. Mladić ju je gledao kroz prozor toplog kupea. Nasmiješila mu se i mahnula. Kimnuo je glavom dok je njen šešir nestajao u gužvi na maloj željezničkoj stanici.
Na slijedećoj stanici izašla je gospođa sa dječakom koji je samo ćutao i jeo tvrde bombone.
U kupe je ušao stariji gospodin, solidno obučen. Uredno odijelo odavalo je čovjeka koji je uvijek nosio odijela. To se odmah može vidjeti. Sa njim je u kupe ušao trgovčki putnik. Izlizani kofer dosta je govorio o njemu. Mnogo je prošao, ali slab je promet ostvario. Hvalisavi trgovački putnik poučen iskustvom ocijenio je da saputnicima ne vrijedi nuditi svoje proizvode. Sa starijim gospodinom je ušao u neki lagani razgovor. U jednom momentu stariji gospodin se okrenu prema mladiću kraj prozora.
„Znaš, kad gledam ovog mladog gospodina, vrati mi se film kada sam prije četrdeset godina polazio u svijet. Kako je brzo prošlo“, još jednom pogleda u mladića pored prozora. „Ja sam penzioner već mjesec dana. Čitav svoj život radio sam kao pismonoša. Kako sam volio svoj posao! Volio sam onu radost kad bi me dočekivali i sa radošću uzimali poštu. Razglednice, pisma, čestitke. Poseban je to osjećaj. Radio sam i prekovremeno kad bih osjetio da je neko pismo važno“, besjedio je tako poštar, čitav život naučen na komunikaciju sa nepoznatima.
„Kako si mogao da procijeniš da je neko pismo važno?“ zapitkivao je trgovački putnik u tankom zimskom kaputu.
„Pa nema tu objašnjenja, ni nekog pravila. Sve su to sitnice. Pažljivo i čitko ispisana adresa, boja pisma, relacija, miris. Eh, miris je posebna priča. Miris bosiljka, lavande, toplih mora, zime sjevernih krajeva i dalekog svijeta. Miris je nekako bio najjači adut. Ne osjećaju ga svi. Eto, ja sam imao tu neku žicu za mirise. Kad bih ti rekao da mi u ovom kupeu miriši poznato, možda mi ne bi vjerovao. Evo, ja u džepu imam par neisporučenih pisama. Nosim ih po 10, 20, 30 i više godina. Imam ih par. Nisam nikad bio u iskušenju da ih bacim Siguran sam da su jako važna. Čuvam ih kod sebe. Nadam se da ću jednom da ih isporučim.“ Nije prestajao s pričom bivši radnik pošte dok je zavlačio ruku u unutrašnji džep kaputa i vadio svežanj pisama. Prevrtao ih je u rukama, njuškao ih i odjednom gotovo pobjednički podviknu: „Evo, nisam se prevario! Tu je! Pomiriši. Iz Južne Amerike je.“ Poturio je pismo pod nos trgovačkom putniku.
„Ja ništa ne osjećam“, odgovorio je trgovački putnik.
„Evo, mladiću, pomiriši i ti. Šta kažeš? “ isto pismo podmetnuo je pod nos mladiću.
Mladić ne reče ništa, ali oči mu se nekako iznenađeno raširiše.
„Kako to da ih nisi nikada otvorio, možda bi mogao da saznaš na koga su?“ obratio se trgovački putnik penzionisanom poštaru.
„Ne znam. Možda sam trebao. Možda je sada suviše kasno? Možda…“ poštar je duboko uzdahnuo.
Mladić je sad gledao u njega. Nekako u isto vrijeme ustadoše i poštar i trgovački putnik. Uzimali su svoje kofere, zakopčavali kapute i krenuše ka izlazu iz kupea.
„Laku ti noć, gospodine“ poštar učtivo pozdravi mladića pri izlasku. Trgovački putnik ništa ne reče. Mladić kimnu glavom.
Kroz prozor je posmatrao starog penzionisanog poštara. Ustao je sa sjedišta i naginjao se kroz prozor ne skidajući pogled s poštara. Zatvorio je prozor. Pogledao je sliku na zidu kupea. Pejzaž nepoznatih predjela stajao je pred njim. Planinski vijenac snježnih Anda obavijen tajnovitom maglom.
Voz je nastavio dalje. Novih putnika u kupeu nije bilo. Mladić je razmišljao o zagonetnoj gospođi sa šeširom i o poštaru. Nakon nekih dvadesetak minuta u kupe je ušao kondukter.
„Samo ću malo da sjednem da predahnem“, kao da se pravdao mladiću.
Brojao je novac i preslagivao ga u kožnoj torbi. Preslagivao je karte i dva-tri puta škljocnuo bušačem karata. Onda se zagledao u mladića.
„E, moj mladiću. Kao da je juče bilo kad sam bio mlad kao ti“, obratio mu se sjetnim tonom.
Mladić, iznenađen konstatacijom koju je danas čuo već treći put, pogleda u konduktera, koji je skinuo kapu s glave i provukao ruku kroz uredno začešljanu kosu. Ohrabren mladićevim pogledom kondukter započe priču:
„Šta ti je život. Nisam nikad ni sanjao da ću postati kondukter, a eto, još večeras predajem smjenu i penzija. Čitav sam ti život na točkovima. S putnicima. Bio sam tvojih godina, mlad i kažu da sam bio lijep i zgodan, kad u vozu spazih mladu i lijepu djevojku. Ustao sam da joj napravim mjesto da sjedne. Sjela je. Bila je lijepa kao san. Posmatrao sam je čim me ne bi gledala. Duga crna kosa uokvirivala je prekrasno lice sa usnama rumenim kao pitome jagode. Primijetio sam da i ona mene gleda. Pogledi su nam se sreli. Čini mi se da sam sve saznao o njoj. Nisam ništa stigao da je pitam, morao sam da izađem na slijedećoj stanici. Nikad nisam zaboravio taj pogled.“
Mladić je nekako unezvijereno gledao čas na prozor, čas na konduktera. Kondukter nije primijetio njegovu nervozu, nastavio je da veze svoju priču.
„Odlučio sam da se zaposlim na željeznici. Počeo sam raditi kao kondukter. Nekako sam uspio postići da budem kondukter baš na ovoj liniji. Punih četrdeset godina, svaki dan i noć, otvaram jedan po jedan kupe u nadi da ću ponovo ugledati onu crnu kosu i kao jagoda rumene usne. Četrdeset godina, moj druže. Vrijeme je prošlo kao tren. Evo, kad noćas predam smjenu, spustiće se zastor na kupe. Ne znam šta će biti sa mnom. Sve ove godine držala me je nada. Ne znam kako ću dalje“, oborenog pogleda kondukter se izjada mladiću.
Mladić ga je gledao. Iz njegovog oka jedna suza skliznula je niz lice. Kondukter je ustao, pogledao u mladića. Mladić, skamenjen, samo je ćutao.
„Takav je život, moj mladiću, a sad laku ti noć!“ Kondukter stavi kapu na glavu i produži niz hodnik.
Sanjivo jutro dočekalo je mladića. Pohađao je završni razred učenika. Bio je nijem od rođenja. Učio je jezik ruku.

Poštar je otvorio pismo kojega je nosio tridesetak godina. Ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Činilo mu se da radi najveći zločin ikada. Pomirisao ga je još jednom. Počeo je da ga čita.
„Ljubljeni moj, ako ovo pismo ikad stigne u tvoje ruke…“ Poštar je plakao. Ugasila mu se peć.

Nakon dan-dva mladiću su pod ruke stigle novine. Listao ih je. Jedan članak privukao mu je pažnju, suvoparni članak crne hronike koji je navodio slijedeće:
„U noći s 13. na 14. januar u svome domu pronađen je mrtav penzionisani poštanski službenik A. B. Pored njega na stolu nađeno je jedno otvoreno i nekoliko neotvorenih pisama. Uzrok smrti bi moglo biti smrzavanje ili srčani udar. Istraga je u toku.
U zoru 14. januara u putničkom vozu pronađen je obješen kondukter M. N. Pored njega je ostalo uredno složeno konduktersko odijelo i kožna torba sa kartama. Kondukteru je to bio posljednji dan u službi. Pretpostavlja se da je to razlog njegovog samoubistva.
U prijepodnevnim časovima 14. januara u lokalnom hotelu pronađena je mrtva argentinska državljanka našeg porijekla D. Č. Prema dokumentima pronađenim kod nje radilo se o penzionisanoj radnici nacionalnog parka u Patagoniji. Uzrok smrti pretpostavlja se da je srčani udar.“
Mladić odloži novine. Tri naizgled nepovezana slučaja bila su mu dobro poznata. Da, bili su povezani. Ljubavlju i nadom.
Da li nada umire posljednja? Ne, ona i dalje prolazi kroz poluprazne vagone ove januarske noći, dok žućkasta svjetlost iz vagona kao žuta mašnica krivuda kroz snježnu ravnicu i nestaje u tami.
Tako je malo falilo. Samo riječ da sam mogao reći, samo jedno ZNAM, bolno je pomislio mladić na slučajnost kojoj je bio svjedok, a kakva se događa jednom u milion godina.

Plavi jezik

Dragutin se probudio rano. Prije nego je svanulo njegove kao noć crne oči svjetlucale su u mraku kao u mačka Žuće, koga je jedino baba zvala Zeljov, iz ko zna kojeg razloga. Nakon što su mu se oči privikle na sanjivo jutro, koje se stidljivo uvlačilo kroz male prozore, on izvuče ruke ispod biljaca grubog tkanog pokrivača. Njegova crna kovrdžava kosa prosula se po vezenom jastuku uokvirenom nekim puzavicama zelenih listova i raznobojnim cvijetovima.
Jasno je čuo roditelje koji su tiho pričali, dok se vatra nadovezivala na onu tišinu između malobrojnih riječi koje su izmjenjivali Mile i Milica.
„Miko, ja odoh nahraniti blago, a ti ispeci kuruzu i pripremi djeci hrane za danas“, reče Mile i povuče dugačak dim iz lule, zadrža ga par trenutaka i pusti da ispuni centralnu prostoriju koja je ujedno bila i kuhinja. Jasno se čulo kako diše dok pažljivo razmišlja vagajući svaku riječ.
Mika nije mnogo pričala, već je strpljivo izvršavala pripreme za dan koji se budio. Danas je bila krsna slava njene sestre Stane, koja je uvijek nekako bila naklona prema njenoj djeci. A najbolje od svega bile su Stanine kruške, kakvih nije bilo u cijelom kotaru.

Već je dobrano svanulo kad su djeca, njih petoro, jedno po jedno ustali, izlazeći iz prostorije s jedne strane kuhinje nasuprot kojoj je bila roditeljska soba.
„Hajde, djeco, da se jede. Danas se ide na slavu kod Stane i Mijajla“, mati je brižnim glasom pokušavala da ubrza djecu da sjednu za stol.
Miris tople kukuruze ispuni sobu. Dragutin baš nije volio kukuruzu, ali nije bilo dovoljno pšenice za pogaču, koja se rijetko spremala, tek u slučajevima dolaska gostiju ili kad se neko čeljadi razboli. On pomisli na miris tople pogače dok je mati siječe velikim nožem, na hrskavu koricu koja sve pucketa u ustima dok je zalijeva mlijekom.
„Bojo, ti ćeš jesti s Dragom, a Mitar s Vukom. Drenu ću ja hraniti“, napravi mati raspored.
Glinena posuda iz koje se pušilo toplo mlijeko tren kasnije bila je pred Dragom i Bojanom. Po komad kukuruze ispred svakog djeteta.
Dragutin je poput mačka mjerkao posudu s mlijekom. Nije ga bilo baš onoliko koliko bi želio. Porcija nikad nije bila razmjera kojim bi bio zadovoljan. Gotovo svakodnevno sticao se da pronađe način da se na njega obrati pažnja i gotovo uvijek bi nekako iznalazio još poneki zalogaj.
Jednom prilikom, sasvim slučajno, dok je probao oljušten i prijesan krompir, dobio je temperaturu. Nekoliko puta nakon toga koristio je stečeno znanje kako bi izvukao dodatni zalogaj. Glumački vješto premetao se po krevetu, ispod oka gledajući kako majka brzim pokretima, limenim lončićem isjeca krugove u tijestu koji su se ubrzo veselo valjuškali u vrelom ulju postajući slasni kvasni kolači. No ni ta njegova mudrost ne potraja dugo. Njegova prevara bi otkrivena.
Zjenice mu se suziše kao u mačka Žuće koji se motao ispod stola s visoko podignutim repom i tijelom se uvijao oko njegovih nogu. Gledao je u glinenu posudu s mlijekom.
„Bojo, ajd da se takmičimo. Evo vidiš ovu liniju“, povuče kašikom po sredini posude s mlijekom. „Ovo je moja polovina, a to je tvoja polovina. Ko svoje sporije pojede, neće unositi drva za vatru. Jel’ važi?“ pruži ruku mlađoj sestri.
„Važi“, s radošću sestra prihvati igru.
Dragutin se s takvom strašću baci na mlijeko da je nestajalo takvom brzinom kao da ga sto drekavaca goni. Nekoliko trenutaka sestra se smijala svojoj pobjedi, ali vidjevši da nestaje mlijeka i iz njene polovine posude, zaplaka.
Dok je mati došla, mlijeka više nije bilo. Dragutin iskoristi gužvu te šmugnu pored majke na vrata.
Nakon nekoliko minuta vrati se s naramkom drva kako je dogovorio sa sestrom. Mati se bješe već odljutila smješkajući se njegovoj dovitljivosti kojoj nije bilo kraja. Sa velikog orahovog ormara dohvatila je svoje svečane cipele, ujedno i jedine, koje je nosila u rijetkim prilikama, od slave do slave i odlaska pazarnim danom u Novi Grad. Ostatak vremena one bi se nalazile na ormaru. Pored njih, tu je uvijek bilo par mirisnih žutih dunja, te veliki drveni kofer sa sitnicama koji je pripadao Mili, sitnom čovjeku prijeke naravi i velikog srca. Mali brčići koje je redovno štucovao djelovali su prijeteće za onoga ko ga ne zna.
„Nakrema li i moje cipele?“ upita Mile s vrata.
„Nakrema’, nakrema’“, odgovori mati dok je iz džepova vezenog platna sa slikom mladenaca i natpisom „Sretno mladenci“ vadila veliki češalj i češljala svoju rano pobijeljelu kosu, koju potom vješto uplete u pletenice i učvrsti ukosnicama. Na glavu sveza novu maramu.
Mile je već bio obučen u samet odijelo sa pojačanim materijalom na laktovima. Kao snijeg bijela košulja presijavala se na suncu, a pozlaćeni žuti lanac džepnog sata ocrtavao se na kaputu. Šešir na glavi značio je samo jedno, bilo je vrijeme da se kreće. Milošte su bile spremne u crvenom cekeru od skaja. Pregršt suvih oraha, frtalj kafe, fišek kocke i par dunja.
„Djeco, pamet u glavu. Pazite na blago. Imate skuvanog kupusa. Ložite vatru. Mi ćemo doći do mraka“, par uputa nije bilo na odmet.

Cijeli dan Dragutin je razmišljao o hrani. Veselio se povratku roditelja sa slave. Očekivao je kvasne kolače, pogaču, šape i kolače koji se prave sa mašinicom.
Noć je već uveliko pala kad je lavež pasa najavio njihov povratak. Pijani otac nije bio dobro raspoložen. Bio je ljut i stalno je mahao i prijetio štapom. Nedugo nakon toga je zaspao i samo se čulo njegovo ravnomjerno hrkanje. Mati je svakom djetetu dala po kvasni kolačić, šapu i mašinski kolačić nalik na kupovni keks.
Dragi su oči ostale na zamotuljku sa preostalim slatkišima dok ga je majka ostavljala u veliku ladicu ispod stola sa okruglom alkom. Kovao je plan.
Ubrzo je otišao u krevet praveći se da spava. Za njim su pošli spavati i ostala braća i sestre. Dugo je ležao okrenut prema zidu, osluškujući njihovo ujednačeno disanje.
Iz druge sobe dopiralo je stalno hrkanje oca.

Bilo je vrijeme za akciju. Samo dvije duše nisu spavale, on i mačak Žućo sa nekim svojim planovima. Pažljivo je zakoračio preko brata koji je sa njim spavao u istom krevetu. Kad se našao nekako u raskoraku, brat se poče meškoljiti u ležaju. Dragutin pretrnu. Ubrzano je disao. Srce je ludački lupalo.
U par koraka nađe se pored stola u kuhinji. Brzinom poput kakvog lovca zavuče se pod sto. Par trenutaka osluškivao je zvuke koji su ispunjavali prostor oko njega. Taman kad uhvati za okruglu ručku ladice ispod stola, nešto svilenkasto ga dodirnu po drugoj ruci.
Skoči u mjestu, glavom jako udarivši u stol. Nakon toga začu glas u roditeljskoj sobi.

„Miko, šta to bi?“ Očev glas ga zaledi u mjestu.
„Ne znam, Mile. Pogledaću“, majka se spremala da ustane.
Bio je u nezgodnom položaju. Nije bilo prostora za uzmak. Primijetiće ga mati ispod stola. Svjetlost petrolejke polako se kretala ka kuhinji.
„Šta sad?“ panično je razmišljao. Pogled mu pade na starog mačora, vječitog borca za mastan zalogaj.
Mati je več bila ušla u kuhinju. Drago se šćućurio ispod stola, svjestan da će biti uhvaćen ako brzo nešto ne učini. U tom trenu dobro potegnu mačora za rep. Mačor se iznenađen trže i skoči materi pod noge. Uplašen i zbunjen, sav uspremetan, šmugnu strmim stepeništem na tavan međ slanine i kobasice, koje su se izazovno smješkale svaki put kad bi prolazio pored njih.
„E, Žućo, nesorto jedna. Nikakvi lovče. Još koliko sutra poslaću te u Rajliće, pa tamo pravi nereda“, aludirala je mati na rođake od kojih je kao klupko vune donesen prije tri godine.
Vratila se u sobu. Šuškanje posteljine potraja nekoliko trenutaka i sve se umiri.
Drago gotovo da nije disao. Pažljivo otvori ladicu, koja malo škripnu, ali niko se ne javi.
Malo-malo zavlačio je ruku u zamotuljak i izvlačio kao lutriju pred vedovačkom crkvom o Svetom Iliji jedno po jedno iznenađenje. Gutao je zalogaje takvom brzinom kao da su posljednji. Nije bilo redoslijeda. Kako mu je šta dospijevalo u ruku, netragom je nestajalo u njegovom želucu.
„Ostaviću koji i za ostale“, ponavljao je, ubjeđujući sebe, dok je rukom iznova tražio novi dobitak. U jednom momentu njegova ruka ne nađe ništa. „Šta ću sad? “ pomisli. „Ubiće me ćaća, samo ako sazna. Nema mi druge nego rano izjutra odmah u ajduke“, već je planirao odstupnicu.
U trenutku mu sinu ideja. Ostavi ladicu napola otvorenu. Tek nekoliko mrvica prosu po podu. „Optužiće Žuću. Otići će mu koža na doboš“, već je premotavao film. „Mati je vidjela Žuću kako bježi ispod stola“, povezivao je činjenice. U tri skoka nađe se kod kredenca, nešto uze iz njega i laganim se korakom vrati u krevet. Dugo nije mogao da zaspi. Prejeo se, a nije smio da ide piti vode.

Probudio se prije ostalih. Bio je i dalje žedan. Mati je bila ustala. Ćaća je još spavao. Mlijeko je već bilo pomuženo. Velika plava kanta stajala je pored peći iz koje je pucketala vatra. Gotovo nečujno otvori bočicu koju je bio uzeo iz kredenca te kapnu na jezik par kapi tinte. Premetao je jezikom po ustima te se obliznu kao kakav mačor nakon dobrog zalogaja. Bočicu zatvori i vrati ispod strože od peruške od kojeg je bio napravljen ležaj.

„Ustajte, djeco! Ajde, vrijeme je ustajanja. Sad će brzo doručak. Valja se ići za poslom“, budila ih je mati jedno po jedno.
Otide potom do stola. Mlijeko je bilo na stolu. Pripremala se da otvori ladicu dok su djeca jedno po jedno izlazili iz sobe.
„Bojo, ti ćeš s Dragom. Mitar će jesti sa Vukom, a ja ću nahraniti Drenu“, pravila je po običaju raspored.
Rukom pođe prema poluotvorenoj ladici sa hranom. Mislila je kako će se svi obradovati kad uz mlijeko dobiju kvasni kolačić, mašinski kolač i po šapu.
„Gdje su kolači?“ iznenađeno se trgnu. „Žućo?“ Upita se da li je mačak iskoristio gužvu.
„Ma nije Žućo, glavu bih dala. Samo Drago i niko više!“ skoči Vukosava, najstarija sestra.
„Sinoć sam Žuću zatekla ispod stola“, reče mati.
„Ma kakav Žućo. Žućo je za stolom“, Vukosava pogleda na Dragu.
„Ne zna mačak otvoriti ladicu, ako je nisi ostavila otvorenu“, dodade Mitar.
„Što jest, jest. Dobro sam je zatvorila. Šta ti kažeš, Drago, na to?“ Mati se okrenu prema njemu.
„Nemam ja ništa s tim“, progovori Drago.
U istom trenutku mati spazi njegove kao čivit modre usne.
„Isplazi jezik. Šta je s tobom?“ uplašeno ga upita.
„Ne znam. Nešto me steže u grlu“, nastavi Drago s glumom.
Mati brzo priđe i dlanom poče pipati čelo. Zagledala se u jezik, pomodrjele usne. Ispitivala ga je šta ga boli, može li disati. Drago iskoristi gužvu te se poče prenemagati da mu je neka muka.
„S čim da ti pomognem, kad prvi put vidim nešto slično?“ brinula se mati. „Idi ti lezi, ja ću donijeti obloge i skuvati kompot. Vuko, donesi suvih šljiva“, izdade zapovijesti i u tren posla Drago je bio u krevetu.
Mati je već mijesila kvasne kolače za Dragu, kojeg je neka nepoznata bolest prikovala za ležaj. Topli uštipci uskoroo su se prosto topili u njegovim ustima. Dok je jeo, boja sa jezika je polako nestajala sa zalogajima. Kad je pojeo sve i zadnji kvasni kolač, mati mu priđe.
„Otvori usta. Isplazi jezik.“ Zabaci mu glavu tako da je svjetlost s prozora jasnije davala sliku stanja njenog uvijek nezasitog dječaka.
„Bolje je. Probaj malo ustati i prošetati“, reče mu.
Drago ustade i pomalo teškim korakom izađe napolje. Mati krenu da popravi ležaj za njim. Podiže strožu od peruške sa namjerom da je okrene jer se već bila dovoljno upresala. Pogled joj pade na bočicu s tintom.
„Dragooooo! Dođider ovamo!“ povika za Dragom.
Vidjevši bočicu sa tintom Vukosava skoči na vrata da ga stigne, ali Dragutin je već prašio kao da ga goni stotinu drekavaca.

Tajna njegova plava jezika brzo je otkrivena, ali stomak je zadovoljno preo poput mačka Žuće kome se brk sjajio kao da je netom krstio kakvu slaninu.
„Primaš li me u ajduke, ja viš’ ćaći i materi ne smijem na oči.“, obrati se Žućku, koji samo trepnu očicama, dok je jezikom oblizivao velike brkove kao u Srbe Bosančića, velikog junaka i ajduka bune protivu žandara.

Ljudi koji jedu dok je vruće

Mislim da je najveće dostignuće civilizacije brzina. Za par sekundi, minuta, sati ili dana može da se ispuni nezamislivo. Trebalo bi da smo sretni. Sve nam je nadohvat ruke. Da li? Da li je uvijek bilo tako?

U maloj kući Mile i Milice, lampa petrolejka žućkastom svjetlošću obasjavala je prostoriju. Milica je ustala oko tri sata toga jutra. Založila je staru peć. Prijatna toplina ispunila je sobu prepunu snova. Petoro njene djece spavalo je čvrstim snom.
Još koliko sinoć njih petoro ostali su dugo sjedeći, pomno prateći pripreme roditelja za daleki put o kome se pričalo već danima. Mnoštvo pitanja morilo je njihove male glave. Potajno su željeli svako za sebe neki neobičan poklon iz tog dalekog Zagreba.
Kakav je to grad tako čudnog imena? U njihovim glavama topografija imena mjesta bila je jednostavana: “ Sutra idemo u bare, da pokosimo travu. Idemo u Ljeskar da nasiječemo konak drva. Moramo pokupiti šljivu na Plećini, da ne propadne. Trebalo bi da okopamo kuruze zarana, znaš kako je žilava zemlja na Đilasovcu“.
Neizvjesnost je grizla i Milu. Sitnije građe, visokog čela, kose začešljane uz glavu, Mile se brijao nad limenim lavorom donesenim iz Ljubije, malog rudarskog mjesta gdje je radio.
Ljubija je mjesto nekih 25 km udaljeno od sela gdje je Mile rođen. Na poslu je bio radnim danima, a onda bi vikendom prepješačio 25 u jednom i na povratku 25 km u drugom smjeru. Onako nizak, natovaren sitnim kućnim potrepštinama, bio im je jedina veza sa nekim novim svijetom. Voljeli su dan kad bi dolazio kući. Još izdaleka bi podviknuo: „Oooo, Dmitreeee, ajde izađider pred mene!“
Od toga momenta u kući bi postalo opsadno stanje. Dmitar kao najstariji sin bio mu je desna ruka. Ostala djeca su bila osnovci. Nestrpljivo bi istrčavali pred oca nastojeći pomoći u nošenju ono malo stvari što od plate može priuštiti. Posebno bi nastojao da umjesto toplog obroka ponekad uzme paštetu ili neku konzervu, koje bi ponio djeci.
Najveće iznenađenje koje im je priredio bio je mali tranzistor na baterije u kožnoj futroli, tako lijepog imena „Slavuj“. Da, bio im je slavuj, ta ptica predivnog glasa koju nikad nisu vidjeli. Tranzistor je bio povod da se kod njih okupi dobar dio sela i rodbine.
Mile bi gotovo ritualno uzeo tranzistor, iz džepa bi izvukao džepni sat, pogledao u njega i potom upalio tranzistor. Grlenim glasom, kao slavuj, novinar Radio Beograda javio bi kako se drug Tito vratio iz posjeta nama bratske i prijateljske zemlje Egipta. Kako je služenje vojnog roka skraćeno na godinu i po. I još mnogo toga.
Nakon toga bi se malo poslušalo muzike, ali toliko da se baterije ne istroše previše.

Mile je bio zabrinut. Ne zbog puta pred njima, no zbog doktorske kontrole na koju je morao ići. Naime Mile je operisan i odstranjen mu je bubreg. Dobro se osjećao, ali bojao se rezultata kontrole stanja drugog bubrega.
Nije to djeci spominjao, samo supruzi Milici, naveče, kad bi se uvjerio da djeca spavaju.
Dok su s večeri posmatrali pripreme i potajno priželjkivali poklon iz dalekog Zagreba, noć je lagano budila snove.
Drago, uvijek gladan i željan svakojake hrane, usnio je da će dobiti kutiju miješanog keksa, ali samo za sebe. Dmitar, stariji sin, uvijek skroman, sanjao je nove kožne cipele. Bilo bi lijepo da ih ima kad bude zbor na Svetog Iliju. Bojana je pak sanjala šarene šnale i ukosnice, koje bi zadjenula u crnu začešljanu kosu i tako išla u školu. Vukosava je za sebe poželjela jednu lijepu šarenu maramu za kosu. Drena je bila još mala i nije razumjela sveukupnu situaciju u kući. Ali kad bi mogla poželjeti, možda bi to bila neka zvečka.

Milica je ustala rano, ispekla jedno pile, pitu sa sirom. Spakovala je malo suve kobasice i slanine, glavicu crvenog luka i malu toplu pogaču. Dug je put, treba izdržati. Sve je to Milica zamotala u nove kuhinjske krpe, koje je dobila za slavu od sestre, i pažljivo složila u torbu naprtanjaču-šarenicu.
„Dmitre, Dmitre! Ustaj, sine! Moramo kretati. Vakat je“, budio je Mile Dmitra.
Mile je uprtio naprtnjaču i zajedno sa Milicom zaronio u mjesečinom obasjano jutro. Ubrzo su dvije siluete utonule u mrak. Još dugo je Dmitar zurio u noć , a onda ušao u kuću, ubacio drvo u vatru, ušuškao braću i sestre, zagasio lampu, pokrio se i pokušao da zaspi. Ali san nije htio na oči. Znao je on kompletnu situaciju oko očevog zdravlja, ali, eto, nije želio da otac zna za to.

Mile i Milica su prepješačili 11 km da bi stigli do voza. Putovali su satima do Zagreba, do doktora i nazad.
Nadomak kuće stigli su slijedećeg dana oko 10 sati ujutru. Kad su u daljini ugledali kuću, Mile zastade.
„Miko, ajd malo da predahnemo. Kad je sve onako dobro prošlo kod doktora. Daj otvoride šarenicu, da prezalogajimo. Valja se. Dok je još vruće.“
Mile nije bio ni svjestan da je rekao nešto o čemu će se dugo još zbijati šala. Od toga dana oni su bili ti koji jedu dok je još vruće. Do dana današnjeg, a i još dugo dugo, jer ću i svojoj djeci ispričati da su moji đed i baba bili upravo ti koji jedu dok je vruće.
Kad usporedim brzinu onda i sada, reći ću samo jedno: brzina je uvijek ista, mogućnosti su različite.
Mojoj babi Milici put u Zagreb učinio se tek kao jedan tren zbog svega onoga što je uz put vidjela i doživjela. Ona je za jedan dan vidjela više novog u ono doba nego što mi sad možemo vidjeti uz svu brzinu koju imamo. Zbog budućnosti koju je vidjela i nije razumjela.

Da li se jelo ohladilo, ne znam, ali znam da ako je đed rekao da je bilo vruće, nemam razloga da mu ne vjerujem.
I sad kad zatvorim oči, sjetim se tople pogače koju je moja baba spremala.
Topla je pogača što je moja supruga za mene danas ispekla. I sutra kad je budem jeo, biće topla jer i ja jedem dok je vruće.
Dok ovo budete čitali, znajte da je ovo još uvijek toplo. Zato polako, smanjite gas, da biste svi stigli na vrijeme.

Tragovi u snijegu

Prohladno novembarsko jutro kao temperama bojilo je nebo. „Moglo bi biti snijega ubrzo“, pomisli Dragutin i pruži korak ka Školi učenika u privredi. Poguri se u zelenoj zimskoj jakni koju je dobio od ujaka dok je bio kod njega u Novom Sadu.
Trebalo je da ga upiše na neki dobar zanat, ali ujak ga ostavi kod tašte na imanju i zaposli na ekonomiji da vadi repicu. Mislio je Dragutin da će ujak doći po njega i odvesti ga u neku školu na dobar zanat, ali ujaka nije bilo.
Vadio je repicu sa odraslima koji su već godinama radili taj teški sezonski posao. Kasnio je za njima. „Ajde, bre, Bosanac! Nećeš se ti ‘leba najesti ako tako nastaviš!“ dobacivali su mu stariji i iskusniji radnici na ekonomiji. Dragutin je davao sve od sebe, ali dugački redovi nisu imali kraja. Što god bi više žurio, činilo mu se da mu sve teže i sporije ide. Nepregledna ravnica ispred njega kao da nije imala kraja. Velika tuga za rodnim krajem ispuni njegovo mlado srce. Nije znao riječ “nostalgija”, ali je osjećao veliku prazninu u duši koja ga je naprosto gušila kad bi naveče, umoran od cjelodnevnog rada, legao da spava.
Drugačije je zamišljao svoje školovanje u Novom Sadu. Osjeti i da, pored sve dobre volje ljudi koji su sa njim radili i koji su mu pomagali da ispuni normu, to nije dovoljno da ispuni svoj san da postane čovjek. Nedostajala mu je njegova Mala Novska Rujiška, talasasta brda i vijugava Japrica; prašnjavi put koji je kao bijela zmija migoljio između brda, sa obe strane omeđen šipražjem iza kojeg su se skrivale bare na kojima je po cijeli dan, kad ne bi bilo škole, igrao fudbal sa krpenjačom.
Ostao je do dugo u noć gledajući ravnicu kroz prozor iz sobe. Mjesec gotovo da je legao na ambar, odakle ga je vrebao mačak Nidžo.
„Još samo malo i moj si, lolo“, mjerkao je mačak poveliki plijen. „Pola ću ga večeras pojesti, a pola sutradan“, mačak Nidžo, kolonista iz Drvara, oblizivao se čekajući pravi trenutak da se baci na najveću šunku ikad.
„Idem kući“, Dragutin donese veliku odluku gledajući u ogromni nebeski svod prekriven milionima zvijezda. „Jedna je moja. Potražiću je“, odluči tad, a nemir zbog moguće reakcije roditelja kao mlaz hladne vode skliznu niz leđa.

Gužva na stanici bila je Dragutinov saveznik. Vukao je kroz gomilu neveliki kofer tek do pola napunjen njegovim ličnim stvarima, plašeći se slučajnog susreta sa ujakom mašinovođom. Odahnuo je tek kad je trzaj tijela najavio pokret lokomotive. Gledao je kroz prozor vagona. Čim se izvukao iz Novog Sada, voz kao da je dobio krila. I Dragutin kao da okrilati.
Veliki dio puta prestajao je u hodniku. Na svakoj stanici otvarao je prozor i istezao vrat da vidi svijeta. Izgledao je stariji nego što je bio. Dijelom zbog toga što je ponavljao šesti razred, a dijelom zbog jake brade i brkova zbog kojih ga je učitelj Mile natjerao da se brije još u sedmom razredu.
„Slušaj ti, Dragutine, nije i ne može biti u redu da ti imaš jače brkove od mene. Sutra da si došao obrijan“, sjeti se naređenja zbog kojeg mu je bilo neprijatno da kaže ocu da se mora početi brijati. Drhtala je ruka Dragutinova dok se krišom brijao izbjegavajući poglede matere i ćaće.
Mijenjali su se predjeli i krajevi. Njegovo raspoloženje je raslo kako se približavao rodnom kraju.
Put ga je izmorio toliko da je zaspao. Probudile su ga nečije snažne ruke.
„Ej, mali, ustaj, prespavaćeš. Ajde, momčino!“, budio ga je kondukter, koji ga je zapamtio jer ga je gotovo svaki put kad bi prolazio hodnikom priupitavao „koliko još imamo do Novog?“
Teško je bilo opisati osjećaj dok je pješačio zadnjih dvanaest kilometara do kuće. Osjećaj sreće i straha zbog izdaje njihovih očekivanja.

Potanko je objašnjavao roditeljima svoju muku. Nakon nekoliko trenutaka pauze, koja se činila kao vječnost, Dragutinov otac Mile isprazni lulu. Zamjeni punjenje duvana i ponovo pripali.
„Ajde sad, ti, diko moja, lezi spavati. Sutra ćemo već nešto smisliti“, Mile zabrinuto ustade, uze fenjer i izađe napolje da obiđe blago u štali. Za njim izađe Milica.
Dragutin se dugo meškoljio na ležaju prije nego je zaspao.
Osjetio je majčinu ruku na sebi koja ga je budila. Ta snažna žena bila je blaga i tiha, sušta suprotnost Mili koji je bio nagle naravi.
„Hajde, ustaj. Spremaj se, ideš s ćaćom za Ljubiju“, reče mu. „Spremila sam ti doručak. Hajde, požuri!“ već je izlazila iz sobe.

Miris cicvare milovao je njegove nosnice sa svim ostalim poznatim i dragim mu mirisima, koji su mu nedostajali dugo vremena. Mile je bio ćutljiv. Nije mnogo govorio. Radio je i sam u Ljubiji.
Negdje u poslijepodnevnim časovima izbiše pred Ljubiju. Na vratima ih dočeka Dušan, kojeg je Mile othranio i za svijet pripremio. Dok je Dragutin sjedio sa snajkom Danicom i jeo, Dušan i Mile su dugo razgovarali.
„Pozvaćemo Janka. Njega svi ovdje poštuju. Ako nam on ne pomogne, ne znam ko bi drugi mogao. Škola je počela prije mjesec dana“, predloži Dušan Mili.
„Poznavajući Janka ne bojim se za našeg Dragu“, vidno raspoloženiji Mile se zavali na stolicu.
Još isto veče vrati se za selo. Dragutin ostade kod brata Dušana, koji je živio u malom stanu sa dva sina i snajkom Danicom.
Janko je poranio. Lijevi rukav kaputa bio mu je povrnut. Ostao je bez ruke u ratu.
„Ti si taj Dragutin. E, moja momčino, ništa se ti ne brini. Čiča Janko će tebi naći dobar zanat.“ Njegov jednostavni nastup ohrabri Dragutina.
Već slijedećeg dana profesor ga uvede u razred. Izučavao je za električara. Vrijedno je učio svaki momenat. Nastojao je da ne smeta kod Dušana kad bi se oni poslije podne odmarali.
Volio je praktičnu nastavu. Sve one definicije i formule zamijenio bi za praktičnu nastavu, miris elektromotora i viklovanje, radno odijelo kad bi svi bili isti – masni i prljavi. Prijedorski đaci zbijali su šale na njegovo seosko porijeklo, na njegovu garderobu koju nije sam ni birao.

Novembar je klizio. Izašao je da pošeta. Njegova zelena zimska bunda nije bila dovoljno dobra zaštita od zime iako je ispod nje nosio topli džemper od ovčije vune. Zavukao je ruke duboko u džepove i pogurio se tražeći način da se bolje utopli. Već je poznavao i komšije u ulici gdje je stanovao. Ljubija se gradila krajem tih šezdesetih godina.
„Kako ide, komšija?“ pozdravi on Simu koji je nešto radio oko svoje novoizgrađene kuće.
„Pripremam nešto oko priključka struje na kuću. Obećali mi doći u ponedjeljak električari da priključe struju. Moram iskopati kanal za uzemljenje, a nemam ti ja baš snage za to. Moram nekog naći“, odvrati mu Simo.
„Uvijek se neko može naći, komšija“, Dragutin ga pozdravi i ode u stan dok se mrak spuštao na malo rudarsko naselje.

Petak je osvanuo još hladniji. Dragutin je žurio do rudarskog doma, gdje su stanovali rudari pa i njegov otac Mile.
„Ćaća, ja danas ne mogu kući. Imam neku praktičnu nastavu i posjetu Elektri sutra, pa ću ovaj vikend preskočiti. Pozdravi mi sve kod kuće“, dogovarao se s ocem, s kojim je redovno vikendom pješačio do kuće.
Taj dan jedva je dočekao da završi nastava. Uputio se pravo do Sime.

„Znaš, Simo, ono što si jučer pričao za kopanje kanala… Pa, eto, ako nemaš nikoga, ja bih kopao. Imam vikend pred sobom. Ne idem kući, nešto mi ćaća nije dobro pa ostajem ovdje“, sav ustrepato Dragutin se ponudi da iskopa kanal.
„Ako je tako, momčino, evo ruke. Ajde, uđi i popij sok pa da se dogovorimo“, pozva ga Simo kao nekog odraslog čovjeka, što u Dragutinu probudi nekakav ponos koji se nevješto kočoperio ispod hladne zimske jakne.

Subota je osvanula. Mraz je okovao grad. Dragutin se pojavi kod Sime na vratima u dogovoreno vrijeme. Trebalo je iskopati dvadeset metara kanala za polaganje uzemljenja. Dobio je i alat.
Iako odrastao na selu, Dragutin je zbog bolešljivosti pošteđivan od teških poslova.
Zemlja je bila tvrda. Ni snažni zamasi nisu bili dovoljni za kopanje. Koristio je sav alat koji je bio na raspolaganju. Umor ga je brzo stigao. Tek je bio na početku. Utrnuli prsti na rukama, što od zime što od stiskanja držalice, gotovo su obamrli i nije ih osjećao. Dok bi odmarao, zavlačio bi ih ispod pazuha da ih zagrije. Malo-malo bacao bi pogled na kočić dokle je bilo potrebno da iskopa kanal. Posao je sporo napredovao, ali Dragutin se nije predavao.
„Sjeti se repice. Ovo je samo za danas i sutra. U ponedjeljak opet škola“, stalnim bodrenjem pokušavao se hrabriti.
Bilo mu je neprijatno kad je Simo donio jelo. Plašio se njegove reakcije.
„Odlično, Drago! Dobro ti ide“, ohrabri ga Simo sa par riječi.
Nakon jela Dragutin navali još jače. Malo je kopao krampom, a zatim lopatom čistio kanal od iskopanog materijala. Dok je radio lopatom, činilo se da odmara.
Na dlanovima su se pojavili veliki krvavi plikovi koji su ga pekli kao vrelo kestenje. Stiskao je zube.
Bližila se noć. Uspio je iskopati kanal čitavom dužinom, ali samo trideset santimetara u dubinu, što nije bilo još dovoljno. Trebalo je doći do dubine od osamdeset santimetara.
Mrtav umoran stigao je u stan. Znojna košulja lijepila mu se za leđa. Nije nikome govorio gdje je bio i šta je radio. Kad je legao, bio je toliko umoran da je s teškom mukom zaspao. Boljela ga je svaka kost. Svaki dio tijela bio mu je utrnuo. Kad je napokon zaspao, bila je već ponoć.
Jutro je došlo mnogo brže nego što je očekivao. Iako umoran, na vrijeme se pojavio kod Sime.

Bolni dlanovi grčili su se dok je stezao dršku ašova. Ašov mnogo lakše propade u sloj zemlje koji je kopao. Sloj zemlje bio je mekši nego dan prije. S vidnim olakšanjem na licu, nastavi raditi sve dok se ne pojavi zubato novembarsko sunce. Zaboravi na bolove koji su trgali njegovo mlado tijelo dok mu se niz lice slijevao znoj, a crna kovrdžava kosa činila se još kovrdžavijom i kuražnijom. Iz usta mu se ote pjesma koju su njegovi stari znali zapjevati na nekom slavlju.
„Aoj, moji mrki doratoviiiii,
Sutra ćemo u Bosanski Noviii…“, pjevušio je ojkaču onako poistiha.
Tim činom kao da sebe ohrabri te mu se učini da zakorači u jedan novi svijet, svijet odraslih koji mogu da se brinu o sebi.
Negdje oko dva sata kanal je bio iskopan. Simo je bio zadovoljan.
„Kad bih još znao kako da položim traku za uzemljenje?“ Simo se glasno zapita.
„Znam ja, čika Simo. Izučavam za električara. Dajte vi samo traku za uzemljenje pa ćemo je odmah položiti i zatrpati kanal“, veselo izdeklamova Dragutin.
Bio je sav važan. Znao je nešto što ne zna baš svako. Bio je sav sretan dok je gledao kako ga Simo sa poštovanjem posmatra dok on objašnjava kako se polaže uzemljenje. Vidjevši ga kako vrijedno radi, Simo mu se pridruži te mu pomože da zatrpa kanal. Posao je bio gotov s prvim mrakom.

Dragutin je sav treperio. Posao je bio gotov. Ispunio je dogovor. Talasi zadovoljstva tresli su ga kao groznica. Nije žurio. Polako je kupio alat i čistio ga od zemlje.
Dok su nakon posla sjedili i jeli, primjetio je kako ga Simo gleda drugačijim očima. Nije bio tek jedno podgrmečko dijete. Bio je ravnopravan u razgovoru sa Simom, koji se zainteresovao za elektriku.
Prvi zarađen novac. Osam hiljadarki.
„Osam hiljadarki“, ponavljao je Dragutin u sebi.
Planirao je kako da utroši zarađeni novac. Potreba je bilo mnogo.
Onako umoran, zaspao je sjedeći. Čvrsto je držao novac u rukama.

Jutro je dočekao svjež i odmoran. Prve pahulje snijega prolijetale su nad gradićem. Nakon nastave otišao je do rudarskog doma da se vidi sa ocem. Sakrivao je dlanove dok su razgovarali. Mati mu je poslala tople pletene čarape i novu košulju. Otac mu dade svoje novodobijene duboke radničke cipele sa dubokim šarama.
„Hoćemo li zajedno u petak?“ iznenadi ga otac pitanjem.
„Naravno“, sav ozaren Dragutin ustade i oprosti se s ocem.

Petak je brzo došao.
Kad je ušao u učionicu, osjetio je mnogo pogleda na sebi. Nova košulja, nove duboke radničke cipele. Stresao je snijeg sa novog toplog zimskog kaputa stegnutog oko pojasa.
Začešljana kosa i tanki brčići bili su još nešto novo na njemu.

„Idemo, ćaća“, nekako ozbiljnim glasom pozva oca koji ga je čekao pred domom.
Rukovaše se. Očeve žuljevite ruke osjetiše tragove žuljeva na njegovim rukama. Ne reče mu ništa. Malo se nasmija šeretski.
„Lijep kaput imaš“, reče i rukom mu pokaza da krenu put sela.
Mati će dobiti novu maramu, otac nov aparatić za brijanje; sestre po čokoladu i paštetu.
U snježnom novembarskom danu dvije siluete izgubiše se u bjelini dana, dok je snijeg zatrpavao njihove tragove.

Put svile

Zima je bila bez snijega i nisam čekao za Travnik vezu. Dapače, od Travnika sam bio udaljen nekih 300 kilometara, a od Travnika sam samo znao to da postoji travnički sir. Bijel kao što može biti bijela „strina“, kako je znao reći pokojni đed Dragan.
Nije mi bio đed, ali je bio star i sijed. Nisam ga mogao zvati striče, zbog mog strica Dmitra, a ni zbog đed Draganove žene Milke, koju smo zvali baba Milka. Ne zbog toga što nam je baba, već zato što je bila baba. Stresala je snijeg sa svoje marame i nije čekala voz za Brezu. Za brezu smo znali samo da je drvo bijele kore i lišća koje vazda treperi, a snijega nije bilo ni na Milkinoj marami, ali bilo je u pjesmi Zdravka Čolića, kojeg sam prvi put uživo gledao daleke ‘81.

„Mitre, Vilma se ždrijebi. Dragan te zove da dođeš. Zlu ne trebalo“ Milka s vrata zatraži pomoć od mog strica Dmitra.
Bolje vijesti toga dosadnog zimskog dana od snijega u pjesmi Zdravka Čolića nije bilo. Snijega nije bilo.
Vilma, visoka i snažna kobila, kao snijeg bijele boje i očiju crnih kao ugalj, trebalo je da se oždrijebi. Gotovo svakodnevno smo izjutra zazivali đeda Dragana: „Ima li novine? Kako je Vilma?“ Zabrinutim glasovima raspitivali bismo se za stanje gravidne Vilme, ukrupnjale i otežale kobile.
„Nije, djeco moja. Nije joj još vakat“, Dragan je prihvatao našu zabrinutost.

Namah smo skočili za stricom, ali nas strina vrati sa vrata.
„Gledajte vi svoja posla. Pustite Vilmu. Biće vremena za gledanje.“ Strina je majarila po kući.
Minuti su prolazili kao sati. Sati kao više njih. Toga dana godina uopšte nije prolazila. Toga dana ništa nije prolazilo. Babu je boljela glava cijelo jutro, pa je sa zamotanom glavom nervozno šetkala po kući, vazda tražeći samo njoj znan „prašak“ od koga bi joj glavobolja namah prošla, ali ga je, eto, neko našao, sklonio i zagubio.
Zabrinuti smo sjedili u toploj kuhinji, dok je miris sarme ispunjavao prostoriju, neveliku za sve naše brige i nadanja, a stari veker časovnik pažljivo odmjeravao svaku sekundu, koja je odzvanjala kao bubanj na „Marakani“ na čuvenoj utakmici Zvezde i Milana.
Zeleni mačak, koji uopšte nije bio zelen, ali je baba rekla da je zelen i zbog mira u kući nismo se bunili ni protivili, drijemao je pokraj peći, povremeno istežući šapice i mrdajući njuškicom, po čemu smo zaključili da se i on oblizivao na sarmu jer miševa nije ni bilo u kući otkad je stric iz Austrije donio mišolovku.
Na vrata je banuo stric. Vidno zadovoljan.
„Gotovo je. Cura je“, veselio se stric Vilminom dobitku.
Skočili smo na noge.
„Idemo da vidimo“, Stevo se ozari.
„Nikuda vi ne idete. Kasnije ću i ja sa vama, dok se Vilma malo odmori. Zajedno idemo“, izjasni se strina.
„Kakve je boje? Jel’ stoji na nogama? Ima li rep?“ pitali smo svakakve gluposti.
„Ždrijebe je kô lutka. Strpite se malo“, stric nas je smirivao.

Pojeo sam jednu sarmu. Uvijek jedem jednu sarmu. Jednu punjenu papriku. Jedan burek, jedne ćevape. Jedem jedan tanjir bilo čega.
Stevo je jeo dvije sarme, Vera i Mile takođe po dvije. Samo je stric jeo tri sarme. On je uvijek jeo samo tri sarme. Niko mu to nije zamjerao. Tri je nekako posebno lijep broj.
Tri želje, tri praseta, treća sreća, tri Ješina junačka dana.

„Znaš, Stano, nešto sam razmišljao. Imam traktor, prikolicu, kosilicu, ‘reno 6’, brusilicu, bušilicu, ali nemam konja. Znaš, kad Dragan bude prodavao ždrijebe, ja bi’ ga kupio, poslije kupiti još jedno te mu pripariti. Ne bi’ ja sa njima puno radio, ali bih rado imao konje“, stric je duvao u sarmu iako nije bila vruća.
Stali smo sa jelom i gledali u strica. Nismo mogli vjerovati čudu. Oči su mi se ispunile suzama radosnicama. Zamagljeni pogled usmjerio sam ka prozoru.
„Snijeg! Pada snijeg!“ uzviknuh.
Toliko sreće u jednom danu zaista je bilo previše. Bilo je sreće da je mogla da se rasporedi u tri priče.
Nakon ručka smo izašli na snijeg i gutali smo pahulje. Brojali smo ih, dok smo gledajući u nebo pokušavali da ustima uhvatimo najkrupnije. Jer najkrupnije pahulje su bile najsočnije. Zaista su dobro došle poslije sarme. Možda najbolja tačka na i toga dana.

„Idemo“, pozva nas strina.
Ozbiljni i tihi, kao onog dana kad je umro sad već odavno pokojni Nikola, ulazili smo u štalu. Opori teški miris iz štale zaustavljao nam je dah, da nam se činilo da će nas ugušiti. Ali nakon par trenutaka miris kao da se povukao u defanzivu i čeka da vidi naš slijedeći potez, spremajući kontranapad.
Vilma je stajala. Pored nje se motalo malo ždrijebe riđe boje, još nesigurno na nogama.
Kratki rep veselo je poskakivao sa svakim njegovim pokretom. Nimalo zbunjeno silnom svitom i vizitom, kao da se okuražilo te se još veselije uspremeta, stalno topotajući sitnim koracima o drveni pod štale.
Odmah smo znali da je umiljato. Naprosto bilo je umiljato od nosa, preko ušiju pa sve do kraja repa. Ubrzo su se male vlažne nozdrve našle u našim dlanovima. Veseli smijeh odzvanjao je štalom kad bi svojim jezikom polizalo čiji dlan.

Te noći san nije htio na oči. Maštali smo o konjima, junaštvu i pustolovinama, onako kako se može maštati samo u tim godinama. Kroz glavu su mi prolazili stihovi „Konja jaše Kraljeviću Marko…“
To malo ždrijebe naprosto je budilo prigušeno junaštvo, avanturistički duh, brigu za potlačenim narodima i narodnostima. Naravno, i manjinama, kojih je uvijek bilo tek toliko za jednu solidnu manjinu.

Nekako s jeseni, oko slave Svetog Tome ponovo su me svi putevi vodili u selo. Ždrijebe je poodraslo i već se nalazilo u štali.
„Riđa. Nazvali smo je po boji“, Stevo nas je, sav važan, upoznavao.
„Zoran, drago mi je“, predstavih se.
Tih dana najviše vremena provodili smo pored prozora, odakle nas je Riđa gledala svojim krupnim i pametnim očima.
„Znaš, na proljeće počećemo je učiti da radi. Jahaćemo. Ići ćemo u Laznoviće po kruške kad ih bude“, ozbiljnim glasom Stevo je izlagao svoje planove.
Iste večeri pod jorganom dogovorismo se da ćemo obići sav svijet sa Riđom.
„Čim se ljetos pozavrše svi poslovi, ja ću ti uzeti Riđu pa preko Plećine izbiti na Mandića vis te se spustiti pravo u Čađavicu, i onda preko Novog prema Beogradu pa na Mađarsku.
U Mađarskoj ću se snabdijeti ‘vajkremom’ pa pravo preko Rusije izbiti ravno u Kinu.“ Stevo je imao snimljenu čitavu trasu puta, pokazujući zavidno znanje kako iz geografije, tako i iz oblasti domaćinstva.
„Valja se pripaziti samuraja ako nastavimo preko Japana, ali sad je tamo onaj šogun Ričard Čemberlen. Nije neki zaguljen“, pokušavao sam predvidjeti moguće opasnosti.
Te noći bili smo se sa mongolskim Kublaj-kanom, indijskim maharadžama, podlim sultanima i nosačem Samuelom, mada nam nije bilo jasno otkud on u svoj toj priči.

Slijedećeg jutra na tavanu smo pronašli đedove gusle, prašnjave i dugo nekorišćene.
Nisu imale strune ni gusle ni gudalo. Od đeda Dragana saznasmo da se prave od konjskog repa i da ih treba namazati tamjanom.
Za tili čas u Stevinim rukama sijevnule su makaze.
„Oprosti, Riđa. Sve ovo činim zaradi nas i naših budućih poduhvata. Čemu sve naše junaštvo ako ga ne zabilježimo u pjesmi, da se prenosi s koljena na koljeno?“ Stevo se pravdao Riđi i potom odsjekao nešto struna s njena repa.

„Jaše konja naš Zorane momče,
Konja jaše sablju opasujee.
Pored njega pobratime Stevo,
Malo naprijed i još malo lijevo.
Jašu oni dva đogata ata,
Oko vrata srme od dukata.
Ne boje se nit se čega plaše,
Perjanica sa koplja im maše.
Pusti glase, naš Zorane momče,
Te s’ osvrće na svoje djevojče….“ odzvanjalo je sa tavana kuće.

Nizovi junačkih stihova dolazili su jedan za drugim. Svaki slijedeći bio je ispunjen sve većom hrabrošću i junačkim djelima. Nije bilo nepravde koju nismo ispravili. Čak sam uspio da se strogo osvetim Senadu što je napucavao svog jazavičara na mene u školskoj ‘80/81. A Stevo se dotače nepravde mu nanesene od strane okrutne učiteljice Mile, što mu uze klikere za Dan škole.
Boja glasa dočaravala je sve naše junaštvo, kojeg se ne bi postidjelo ni društvo iz Šervudske šume i bratija iz Ilindenskog ustanka. Od siline emocija i junačkog naboja, nabujalog iz ljutih bitaka, pucale su i strune na guslama.
„Sad ću ja. Ti, čekaj i pamti gdje smo stali.“ Stevo je malo-malo odlazio u štalu kod Riđe.
Što je bivalo više našega junaštva, to je bilo manje repa u Riđe. Jednom prilikom dođe Stevo sav usplahiren.
„Sunce ti jebem žarko. Eno Riđe sva kusasta bez repa. Kako ćemo s takvim konjem u svijet?’“ s tugom se Stevo povrati iz svijeta epskog stvaralaštva.
„Kad budu kuruzi dozrijevali, uzećemo kuruzne svile te uplesti u rep“, predložih.

Stricu se takvo rješenje nije nimalo svidjelo kad nas je slijedećeg jutra, ljut i bijesan, probudio.
„Daću ja vama Kraljevića Marka i vilu Ravijojlu, bando raspuštena!“ stric je kiptao od bijesa gledajući na obezrepljenu ždrebicu, umornu od muha, od kojih se nije imala čim braniti.
Stevan i ja smo zaždili na vrata pa pravo u ljeskar.
„Ovdje smo sigurni. Tu nas neće nikad naći. Ti sačekaj jutro pa na autobus i pravo kući. A ja ću se nekako do zime skrivati, a onda ću se privući do pojate i sušnice“, Stevo je kao i obično imao plan.
Negdje oko pola deset stomak je guslao neku svoju pjesmu, nimalo junačku. Hajduci se vratiše kući pokunjenih glava.

„Dođider ti, Jankoviću Stojane i ti, Kraljeviću Marko“, dohvati nas strikan za onaj dio kose pored ušiju odakle poslije kreću zulufi. Natjera nas da na smjenu čitav dan metlom branimo našu Riđu od muha. Izblijedi junaštvo u tili čas.

Shvatismo da je put junaštva težak i neizvjestan. Put za odabrane. Riđa nije ništa rekla, a i kad bi znala da govori, sasula bi nam svašta u brk.
Najveće junaštvo nam je bilo strica pogledati u oči tih dana. I Riđu, naravno.

Veliki transport

Zima je uveliko štipala za nos. Promrzli novembar odbrojavao je svoje posljednje dane.
Jedna pogurena prilika, koja se skupila gotovo u klupko, žurno je odmjeravala posljednju dionicu puta do Kostajnice. Kao geometar jednakim koracima osvajala je put pred sobom. Malena varoš ukaza se pred njom.
„Još desetak minuta i eto ti mene“, promrmlja sebi u promrzlu bradu.
Boškan je žurio na stočnu pijacu. Nije on mislio trgovati, ali, eto, ta prosta navika da se tamo pojavi i da vidi kako idu debele svinje. Ponavljao je taj svoj ritual godinama. Ostavio bi mnogo važnije poslove zbog toga, ali posao kod njega nije trpio.
Veliki kaput na njemu je djelovao još veći, dok se on nekako skupio i pogurio poput žbuna okovanog snijegom.
Pijaca je bila začuđujuće puna s obzirom na hladnoću. Mnoštvo zaprežnih kola sa upregnutim volovima, rijetkim konjima; nešto krava, teladi i u najvećem broju debele svinje.
„Boškane, ljudino moja, ajde pazari kod mene. Imam najbolje svinje, a i cijena je povoljna“, debeli nakupac uvijek raskopčane šoferske kožne bunde išao mu je u susret.
„Neka, Neđo. Uhranio sam sebi dvije svinje po stotinu i dvadeset kila“, odmahivao je rukom produžavajući prema jednoj povećoj skupini ljudi, koja se okupila oko nekog Roma koji je prodavao konja.
„Ljudi, nisam lud, ali dobro me poslušajte. Ovo nije običan konj. Ovo je Zmaj konj. Pogledajte taj vrat, sapi“, hvalio je on svog konja, dok su mu se iz mase smijali i nešto dobacivali.
„Pazi, ’vamo. Sto’ iljada i ne dobijaš samo konja. Uz njega ide magija, sloboda. Hajde, ispunite svoje snove!“ Rom se nije dao smesti. Kružio je oko konja. Ata krilata, kako bi mu tepao. Provlačio se ispod njega i podizao mu jednu po jednu nogu, pokazujući kako je miran. Sva ta predstava privlačila je najviše pozornosti stoga što konj nije bio ništa, eto, posebno, ali je imao najboljeg prodavača.
Omaleni Rom obigravao je oko svog konja, stalno pomjerajući šešir na zatiljak, ispod kojeg je izvirivao prosjedi bič kose. A na usnama kao zalijepljena visila je cigareta sumnjiva kvaliteta. Bio je rječit. Bogatstvo riječi privlačilo je neuki svijet.
Boškan je stajao i posmatrao scenu. Maštao je da jednog dana kupi konja, ali, jednostavno, siromaštvo je stajalo na njegovu putu. Posmatrao je Riđana.
„Eh, kad bi se do kakve pare došlo, ti bi bio moj“, mrmljao je sebi u bradu.
Svinje nisu bile na cijeni za one koji prodaju, dok su cijene za kupce bile više od očekivanih.
Zadržao se još par trenutaka u razgovoru sa Stankom, vječitim šeretom i spadalom.
Čim je pregledao svu ponudu, zaputio se prema gradu. Trebalo je kupiti kafe, duvana i šećera.
„Boškane, Boškane!“ dozivao ga je poznati glas dok je prolazio pored kafane „Kod dva brata“. Boškan se okrete. Pogled mu se zaustavi na poštaru Stojanu. Uvijek raskopčane uniforme, koju nije skidao ni neradnim danima, i na zatiljak zabačenom šapkom, bio je svakome dobro poznat. Pazarni dan bio je odličan razlog da se nađe u kafani. Tu su svraćali svi koji su nešto pazarili na pijaci, oni koji bi dobijali penzije kad se pogodi na pazarni dan. Uvijek je bio neki razlog da se nešto popije ili nazdravi.
Boškan je znao da ga Stojan ne zove bez nekog posebnog razloga. Zastao je čekajući da mu se Stojan približi.
„E, Boškane moj, ti nikad ne bi svratio u kafanu da malo poljudujemo“, počeo je Stojan izokola.
„Znaš ti, Stojane, da ja nisam čovjek od kafane. Nema se, a i za kafanu mora postojati dobar razlog“, izvlačio se Boškan.
„Pa to ti ja i govorim. Nisam ja tebe džaba zvao“, trljao je svoj poveliki stalno crveni nos.
„Znam da nisi. Reci ti meni, Stojane, pa da idem svojim poslom“, pokušavao je Boškan da se izvuče iz njegovih kao šape velikih dlanova.
„To ti i govorim, ajde ti sa mnom, imam nešto za tebe“, rukama ga je povlačio prema kafani.
Nevoljko je pošao za njim.
Kafana je bila u polutami. Pramenovi duvanskog dima lebdjeli su tik iznad glava ljudi koji su sjedili za stolovima sa šarenim kockastim stolnjacima i velikim mesinganima pepeljarama prepunih čikova i pepela. U zraku se osjećao jak miris alkohola.
Boškan je osjetio mnoštvo pogleda na sebi, koji nakon što ga odmjeriše nastaviše sa svojim „važnim“ razgovorima prepunim podizanja tonova, sirovog smijeha i stalnog nazdravljanja. Omaleni konobar zalizane kose i sa velikim zulufima, u bijeloj košulji, kao marioneta brzo se provlačio između stolova, stalno noseći nove ture pića i odnoseći praznu ambalažu.
Dok se provlačio za Stojanom između stolova, Boškan se privikavao na polutamu.
„Sjedi prvo. Konobar, evo mali te treba!“ pokazivao je na Boškana.
Nemajući kud, Boškan naruči jednu ljutu za sebe, a duplu mučenicu naruči Stojan. Mala čašica gotovo da se nije vidjela u velikom Stojanovom dlanu i prstima debelim kao kobasicama.
„Velim ja, al’ me niko ne sluša. Dobar je onaj mali Boškan. Vrijedan i radan. Nikad ti taj ne gubi vrijeme ubudale“, prelio je Stojan vidno zagrijan.
„Mora se, moj Stojane. Nego ti meni reci šta si to imao za mene“, upita Boškan.
„Polako, Boškane. Nije svijet nastao za jedan dan. Polomićeš noge stalno leteći. Mali, mali, dođider ovamo!“ već je zvao konobara, koji se kao munja stvori za stolom.
U ruci je držao maleni blokčić i hemijskom olovkom brzo zapisivao novu narudžbu. Nakon toga Stojan zavuče ruku u veliku kožnu torbu koja je stajala na stolici pored njega.
„Pismo, moj Boškane. Amerikansko“, provuče ga ispod nosa. „Miriše mi na nešto dobro, Boškane. Imam ti ja nos za takve stvari. Pogledaj ti samo šta je markica na njemu, kao na drugu ordenja“, zavjerenički se nagnu prema Boškanu te se osvrnu oko sebe.
„Amerika je velika i bogata zemlja. Niko iz nje ne piše da bi se na nešto žalio. Na, uzmi“, dade mu pismo sa šarenim rubovima i dotad neviđenim šarenim markicama.
„Ajde, zovi konobara još sad, pa svojim poslom, da te ne zadržavam.“ Svaki njegov potez bio je dobro proračunat.
Nakon što je pozvao konobara i platio mu za naručene ture pića, Boškan se nađe na ulici.
Kupio je kafu i šećer, a za duvan mu nije preostalo zbog čašćavanja Stojana. Dugačkim koracima je jurio kući da mu njegova Darinka pročita pismo. Boškan je učio nešto škole, ali nije je završio zbog siromaštva roditelja koji su imali mnogo djece.
„Daro, Daro!“ dozivao je s kapije.
Na vratima se pojavi Darinka, Boškanova supruga. Visoka i vedra osoba, bila je njegovo najveće bogatstvo. Djece nisu imali. Bili su već pet godina u braku te ih to još više zbliži.
„Jesi li sve kupio?“ upita ga.
„Sve osim duvana. Sačekaj da ti ispričam“, gotovo je u dva skoka pretrčao dvorište.
Noć se većma spuštala niz padine u kotlinu Une, polako paleći žmirkajuće petrolejke. Tišina je zavladala selom. Dara je sjedila za stolom i u ruci držala pismo.
„Daro, ponovo mi pročitaj onaj dio o mašini. Ima onaj stari lisac Stojan nos za to.“ Boškan je šetkao između stola i šporeta, koji je gotovo titrao u mjestu dok su drva u njemu pucketala, a plamen hučao kao vodopad.
„’Kako se živi tamo? Ponekad se zaželim sjesti pred pojatom, u ljeto, kad sijeno miriše, a ja onako umoran sjednem na travu zelenu pa smotam cigaru i zapalim. A iznad mene nebo nepregledno. Sjećaš se kako sam te učio motati cigaru? Znaš, evo razmišljao sam se da ti pošaljem mašinu za cigarete da mi se ne patiš. Neće se dugo zabaviti. Pozdravi mi kumana’“, čitala je Darinka, kad je Boškan zaustavi.
„Ček, ček. Znači neće se dugo zabaviti. E moj Gojkica. On se mene sjetio u Americi. Ma uvijek sam znao da će od njega čovjek postati. Nije ti on volio nepravdu i nerad, zato je otišao“, pojašnjavao je Boškan sam sebi.
Dugo u noć sa svojom Darom kovao je planove šta mu valja raditi. Dara je zaspala, a Boškan je ležao i gledao u plafon. Ponekad bi duboko uzdahnuo. Nije san htio na oči.
„Eh, kad bi mene bar sad krenulo. Prve pare, i konja bih kupio. Ni najmanjeg ni najvećeg, samo miran da je. Sa njim bih tek posla imao“, mrmljao je polutiho.
Te noći sanjao je veliki stroj, koji se sav tresao, a on je prinosio velike kao tavica žute listove duvana i trpao ih u mašinu, dok su na drugu stranu izlazile cigarete. Velike sjajne zakovice prijetile su da se stroj raspadne, ali bi Boškan još više i brže stroj hranio duvanom dok bi se gomila cigareta povećavala i prijetila da zatrpa kuću.
„Boškane. Boškane“, drmusala ga je Darinka.
„Buncao si. Sav si znojan. Hajde, presvuci se, a ja ću ti skuvati kafu“, budila ga je Darinka.
Kafa je bila na stolu. Boškan ju je pio i katkad duboko udahnuo.
„Valja se za to pripremiti. Kad je Gojkica toliko učinio za nas, ne bi bio red da mi budemo nespremni“, dogovarao se sa Darom. „Ja ću još jutros do Milutina, a i do Todora. Dogovoriću sa njima da uparimo volove za taj dan. Treba toliku mašinu dopremiti iz Kostajnice“, kovao je planove.
Nakon doručka nahranio je staru mršavu kravicu, svinje i kokoši te se zaputi u selo kod Milutina.
„Veliš Gojkica. Alal mu vjera. Opoštenio se. Kad kažeš da stiže stroj?“ Milutin se obradovao Boškanovom dobitku.
„Javiću ti, moj Milutine. Neće se zabaviti.“ Boškan mu pruži ruku, pozdravi se s njim te produži kući Todorovoj.
„Ohohoj, Todeee!“ zazivao ga je još dok ni kući prišao nije.
„Ehej, Boškane. Evo ti mene. Koji te đavoli gone kad tako žuriš?“ upita ga Todor.
„Nisu đavoli, Tode, nego nužda, pa reko’ da se tebi obratim, sve znajući da me nećeš odbiti“, reče mu Todor.
Kad mu Boškan izloži plan, Todor odmah prihvati da će mu pomoći.
Boškan je gotovo trčeći dojurio kući. Dara ga je čekala i iz njegovog osmijeha pročitala da je uspio da se dogovori sa komšijama.
Dani su sporo prolazili. Planovi su se kovali svakodnevno. Ono što bi ujutro zamislili, naveče bi odbacili. Bližio se taj dan.
Boškana su malo-malo sretali prijatelji, rodbina i komšije. Čestitali mu na velikoj sreći. O njemu se tih dana uveliko pričalo.
Nekako oko Nove godine Dara kroz prozor primijeti poštara Stojana kako kroz sitne pahulje krupnim koracima prti kroz dubok snijeg, onako raskopčanog kaputa. Nos mu se crvenio poput paradajza dok se približavao kući.
„Mora da je to to. Ne bi Stojan po ovakvom kijametu dolazio džaba“, Boškan je brzo zagrnuo kožun i izletio napolje.
Za par trenutaka na ulaznim vratima stajao je sa Stojanom, koji je otresao snijeg sa šapke i dubokih cipela.
„Vala, Boškane, ja bi’ zbog tebe do Novog otišao pješaka. Znaš koliko ste mi vas dvoje mili i dragi. Kad je pošta u pitanju, kod mene nema labavo. Pa glava da ide“, već je sasipao prvu mučenicu u grlo.
Iz velike kožne torbe izvukao je potvrdu s kojom je trebalo da se javi u poštu da preuzme paket.
„Popijde još jednu. Nisi došao na jednoj nozi.“ Boškan mu nasu još jedno piće, koje Stojan sasu u grlo takvom brzinom da se i sam iznenadi.
S priznanicom Boško je već jurio prema Milutinu i Todoru. Za nepun sat vremena velika zaprega od dva para volova bila je pred njegovom kućom.
Dara je stajala na pragu i brisala suze. Nekako joj je to sve bilo nevjerovatno, ali sad je sve došlo na svoje mjesto. Boškan joj mahnu i sa zapregom se izgubi u bjelini snježnog dana. Dara je gledala za njima dok se ne izgubiše u daljini. Pripremila je najveće pile koje je imala, za ručak kad se vrate Todor, Milutin i Boškan.
Boškana je upoznala na vašaru kod lutrije. Kad su izvukli lutrije, Boškan je iz novinskog papira izvukao ukosnicu, uz veliki smijeh kibicera, a Dara šnalu za kosu. Nekako su se sudarili da su im iz ruku ispali dobici. U momentu kad su se istovremeno sagnuli da sa zemlje dohvate svoje dobitke, sudarili su se glavama. Udarac je bio toliko snažan da su obadvoje završili na zemlji. Brzo su ustali praćeni smijehom prisutnih. Na glavama su se ocrtavale velike čvoruge. Nimalo zbunjen, Boškan svoju ukosnicu zadjenu Dari kojoj je bila spala marama sa glave. Ni ona ne ostade zbunjena te svojom šnalom pokupi jedan pramen Boškanove kose koji je padao niz čelo. Ukaza se velika plava čvoruga. Od toga dana za njih dvoje nije niko postojao.
Dara je spremala ručak i birala svoje najbolje tanjire, mada nije imala mnogo izbora. Malo-malo virila je na prozor iščekujući dolazak Boškana, Todora, Milutina i velike zaprege sa mašinom.
Boškan odluči Todora i Milutina počastiti pićem u kafani. Usput je sreo mnoge komšije, koje su ga propitivale o mašini, a on bi sav sretan objašnjavao kako je pošao u poštu da je podigne.
U kafani su mu prilazili mnogi poznanici, tapšali ga po ramenu. Nakon što su popili piće, krenuli su prema pošti. Za njima je krenula sva svita. Boškan je bio sav sretan. Na momente mu se činilo da je cijela Kostajnica njegova. Brojčano stanje pratnje je raslo kako su se približavali pošti. Velika karavana stala je pred poštom. Zaprega, prijatelji, poznanici te mnoštvo njih željno spektakla i događaja kakav Kostajnica nije zabilježila u skorijoj istoriji.
Boškan pođe sa priznanicom u unutrašnjost pošte te se još jednom osvrnu na veliku pratnju. Baci pogled i na zapregu procjenjujući njenu fizičku spremnost za veliki transport.
Noge su mu klecale kad zastade pred šalterom iza kojeg je sjedio Rade, službenik pred penzijom koji je znao svaki kamen u Kostajnici.
„Jesi li stigao?“ reče mu dok je uzimao priznanicu.
„Jesam, i zaprega je tu“, Boškan pokaza svu spremnost pred Radom.
„Sačekaj trenutak, sad ću ja“, Rade nestade iza vrata.
Nakon par trenutaka vrati se s paketom ne većim od dlana.
„Izvoli“, pruži on paket prema Boškanu. „Potpiši ovdje“, reče mu.
Boškan udari krstić.
„A mašina gdje je? Zaprega je pred poštom“, Boškan se bio zbunio
„Samo to je stiglo. Nikakva mašina nije stigla“, pojasni Rade.
Boškan brzim pokretima otvori zamotani paket i pred njegovim očima se pojavi neobičan predmet koji sav stade na dlan.
„Šta je ovo?“ prenerazi se Boškan.
„Pa to ti je mašina za savijanje cigareta. Daj da ti pokažem“, ponudi se Rade da mu objasni namjenu.
Vješte Radine ruke u par kratkih poteza tako vješto zamotaše cigaretu da se učini kao neka mašina.
„Kažeš samo to“, ponovi odsutno Boškan.
Nakon toga strpa malu mašinicu za savijanje cigareta u džep i oborene glave pođe prema izlazu. Čim se pojavi na vratima, dočeka ga graja, povici sa svih strana. Činilo mu se da svi gledaju samo u njega. Činilo mu se da će se onesvijestiti.
„A gdje je mašina?“ upita neko iz gomile.
„Nema je. Nešto je zapelo na granici oko papira“, Boškan slaga iako je bio svjestan da ta njegova laž neće preživjeti ni do sutra, te polaganim koracima nastavi da se kreće prema kući.
Razočarani narod poče se razilaziti. Komentarisali su svako na svoj način. Samo je Boškan ćutio. Koraci do kuće bili su teški poput olova. Oči su mu se punile suzama, ali nije plakao.
Dara je nestrpljivo čekala. Kad ga je primijetila da se približava kući, potrčala je prema njemu.
„Šta je bilo? Gdje su Todor i Milutin? Šta je bilo u pošti?“ ispitivala je.
„Hajdemo u kuću“, zagrli on svoju Darinku te se s njom uputi u kuću.
Potanko joj ispriča sve šta mu se desilo. Darinka je slušala. Bilo joj je žao patnje njenog muža i svih onih podsmijeha koji će ga čekati iza svake ograde, kapije i prozora. U tom momentu Darinka se sruši na pod. Boškan skoči te je snažnim rukama podiže sa poda i prenese na ležaj. Masirao joj je vrat. Vodom umivao lice. Ljubio ga.
„Daro, Daro, budi se Daro“, pokušavao ju je dozvati.
Nakon nekoliko minuta to mu pođe za rukom.
„Odoh ja po doktora, a ti samo lezi“, reče joj i odjuri kao vjetrom nošen po doktora.
Kad je stigao doktor, Dara je bila mnogo bolje, ali nije ustajala iz ležaja. Doktor je stavio slušalice i prislonio ih na Darinkine grudi. Nakon par trenutaka skide ih te razvuče osmijeh.
„Daro, postaćeš majka, a ti, Boškane, otac.“ U doktorovom glasu osjećala se radost zbog vijesti koju im saopšti.
Boškan je ljubio svoju Daru. Nije mogao zaustaviti suze. Jecao je. Dara nije ništa govorila, samo su joj suze tekle niz lice.
Ljeto je brzo došlo. Dara je rodila zdravu curicu. Sreći nije bilo kraja.

Pomenuti događaj sa mašinom za savijanje cigareta još dugo se prepričavao, ali rođenje djeteta sve je bacilo u sjenu. Tek ponekad bi stariji ispričali priču o Boškanu i njegovoj sreći, a mašina je polako odlazila u zaborav. Gdje joj je i bilo mjesto.

Brod u žitu

Milovana sam upoznao prije dvadeset i neku godinu na jednom vašaru s početka jeseni u malom selu sa jednom prodavnicom, crkvom, berberinom i dvadesetak nagusto ušorenih kuća.
Na vašaru je bilo mnogo svijeta. Potomci starijih mještana čekali su taj dan za povratak u zavičaj i za susrete s poznanicima s kojima bi zametali razgovore, započinjali stare zađevice i obnavljali stare doživljaje.
Milovana sam spazio pored štanda na kojem su se prodavale razne sitnice. Izbor sitnica bio je toliko širok da jednostavno nisam znao pravu namjenu polovine artikala. Neki od njih bili su kompletni, dočim su drugi bili nekompletni, polomljeni ili isluženi. Razgledao sam stvari, nesložene i razbacane. Pogledom sam lutao bez ikakvog cilja. Privukli su me galama i mnoštvo predmeta neobičnog izgleda i nepoznate namjene.
„Koliko stoji brodsko kormilo?“ čovjek do mene upita prodavca.
Kormilo nisam ni primijetio do toga momenta. Otkud kormilo na vašaru u selu koje osim jednog većeg potoka nema nadaleko pristojnijeg vodotoka? pomislio sam.
Čovjek pored mene u rukama je okretao kormilo. Uopšte nije gledao u njega, već je iskusnim i rutiniranim pokretima plovio. Njegov pogled nisu mogli zaustaviti niti krov omalene crkve, niti golema lipa čija je krošnja dominirala urednim dvorištem stare crkve.
„Vi ste mornar?“ upitah ga.
„Na neki način da“, nije spuštao pogled koji je već bio negdje oko Rta dobre nade ili možda negdje dalje.
Pogledao sam u kormilo u njegovim rukama. Čvrsto je držao pravac. Ni blagi povjetarac koji je milovao njegovu kovrdžavu kosu nije ga mogao skrenuti s kursa. Kormilo je bilo sjajno i izlizano. Jedna od držaljki na njemu bila je polomljena. Ostalo ih je još sedam.
Zastao sam na trenutak. Usmjerio sam pogled preko krova crkve i velike krošnje od lipe. Stajao sam nekoliko trenutaka, posmatrao oblake i onda zaklopio oči. Oblaci su nastavili put ispod mojih očnih kapaka. Vjetar je donosio dotad meni nepoznate zvukove. Miris nekih nepoznatih destinacija ispunjavao je sva moja čula. Trgnuh se. Čovjek pored mene je držao kormilo i gledao u mene.
„Koliko daleko si bio?“ upitao je.
„Ne znam, ali sam siguran da sam krov crkve prešao“, nasmijah se prema njemu.
Njegov sanjalački pogled se razvedri i ponovo stade da premjerava kormilo.
„Vidiš kolika je ravnica oko nas. Ne vidi se kraja, ali vidjeti preko krova crkve dugo mi je bila najveća prepreka. Sad više nije. Prebrodio sam je. Najteže mi je bilo isploviti. Sad idem dalje“, ostavio je prodavcu novca po svojoj volji. Prodavac se nije cjenjkao. Nije tražio novac. Trampio je stvari za neke nama neupotrebljive sitnice. Neko bi mu ostavio i novac, ali njega to baš nije veselilo.
Ostao sam kod rodbine na prenoćištu. Tražio sam neke izgubljene niti.

Ujutru rano otišao sam kod berberina. Brijao je jednog starijeg čovjeka. Radnja je bila mala. Tek berberska stolica, iskrzano, ali čisto ogledalo; slika Gole Maje na zidu;
uokviren novinski članak sa naslovom „Najbrže makaze regiona“ sa fotografijom nekog mladog čovjeka, uredno začešljanog, sa makazama i češljem u ruci. Pogledao sam u berberina. Bio je začešljan. Nije mnogo žurio. Pričao je sa mušterijom. Kad je završio sa njom, ponudio mi je da sjednem.
„Brijanje“, rekoh mu.
„Najbrže makaze regiona?“ pogledah u ogledalo tražeći njegov pogled.
Nije se smeo.
„Bio sam mlad. Nadobudan“, prozbori.
„Otkud sad ovdje? S tom titulom ste mogli možda više“, nastavih ga ispitivati.
„Ta titula me je dovela ovdje“, reče.
Ne rekoh mu ništa, ali nisam skidao pogled sa njegovog lica.
„Ljudi dolaze kod berberina, svako sa nekom mukom. Nije tu šišanje najbitnije. Ponekad treba saslušati. Reći koju utješnu. Ohrabriti čovjeka“, pričao je blagim tonom. „Nisam slušao. Mjerio sam vrijeme, izgubio kompas i nasukao se ovdje. Kao brod“, završi on.
„Juče spazih čovjeka kako na vašaru pazari kormilo. Koliko mu to ovdje znači?“ skrenuh razgovor na temu koja me je zainteresovala prethodnog dana, ohrabren njegovom iskrenom ispoviješću.
„Mnogo. Mnogo ukoliko ne izgubi kompas“, reče.
Zamolio sam berberina da mi kaže nešto više o neobičnom mornaru.
„Prije mnogo godina nakon jakog nevremena, pojavio se niotkuda njegov otac. Da stvar bude interesantnija, imao je brod. Doduše neki mali. Ostao je da živi s nama. Oženio se i stekao sina. Mislili smo da se skrasio. A onda je jednostavno otišao. Nije bilo ni njega ni broda. Njegova žena nedugo za njim je umrla. Ostao je njegov sin. Dobrodušan momak. Gradi brod“, završio je sa brijanjem da ga nisam ni osjetio, ponesen njegovom pričom.
„Na izlazu iz sela posljednja kuća s desne strane“, nasmija se gledajući me zbunjenog.
„Uopšte više nisam brz, ali vrijeme brže leti“, mahnuo mi je sa praga berbernice.
Automobilom sam za par trenutaka stigao do kuće koja me je interesovala. Čovjek je popravljao otkinutu ručku kormila i upravo je završavao posao.
„Posao napreduje? Vasilije“, rekoh mu svoje ime i pružih ruku.
„Milovan“ predstavi se.
„Čujem praviš brod. Nikad nisam gledao kako se radi brod, pa navratih“, započinjao sam razgovor.
„Samo s ljubavlju“, reče nastavljajući svoj posao.
Pored kuće proticao je nevelik potok. Pogledao sam na konture započetog broda. Nije bilo ohrabrujuće gledati u budući brod i nevelik potok.
„Potok baš i nije plovan. Malen je“, zbunjeno sam promucao.
„Sve rijeke potiču baš od ovakvih potoka, pa i kad su manje od mora, nisu za potcjenjivanje“, reče Milovan.
„U pravu si“, potvrdih iako mi nije bilo baš najjasnije njegovo objašnjenje o gabaritima broda i plovnim mogućnostima potoka.
Nešto kasnije pozdravio sam se sa njim i krenuo u svijet gdje bi ovakav razgovor bio gotovo nemoguć.

Nakon par godina opet me je put naveo na isto mjesto. Sjetio sam se Milovana. Iste noći bilo je jako nevrijeme. Kiša je natapala ravničarsku zemlju. Potok se razlio po okolnim njivama i livadama.
Ujutru sam pojurio do Milovana. Kuća je bila na istom mjestu, ali broda nije bilo. Niti Milovana. Pogledom sam tražio okolo. Spazih brod udaljen od kuće stotinjak metara. Oko broda kao more razlio se potok. Milovan je stajao na brodiću i držao kormilo. Imao je na glavi kapetansku kapu i plavi kaput, koliko sam mogao da uočim. Poželio sam da ga dozovem. Nisam to učinio. Samo sam mu mahnuo rukom.
Brodić se ljuljuškao u uskom koritu, ali se Milovan nije dao smesti. Istim onim pogledom putovao je mnogo dalje i više od nas ostalih običnih smrtnika.
Zažmirio sam još jednom. Brod ispod mene je nemirno poskakivao na talasima. Sve oko mene se ljuljalo. Htio sam da otvorim oči i prekinem put, ali nešto jače od mene nije mi dalo.

Od toga dana moje su se oči nagledale svijeta. Obišao sam sva ona mjesta za koja sam lično smatrao da vrijedi da se vide. Ako negdje i nisam stigao otići, sjetio bih se Milovanovog broda, zažmirio i zaplovio.
Nakon dvadesetak i nešto godina od prvog susreta sa Milovanom, ponovo me put doveo u selo, na sahranu daljnjem rođaku. Dok je sveštenik obavljao ceremoniju, gledao sam u nebo. Jasno sam vidio obrise Milovanovog broda. U tom trenutku poželio sam podignuti ruku i pokazati na Milovana, ali svjestan situacije ne rekoh ništa. Brod od oblaka sigurno je jezdio nebeskim plavetnilom.
Poslije sahrane sam od mještana saznao da je Milovan nestao s brodom nedugo nakon našeg zadnjeg susreta. Želio je da vidi šta je to bilo jače od njegovog oca da ga ostavi sa majkom u selu.
Zastao sam pred njegovom oronulom kućom. Vrijeme je neumitno teklo za nju. Za Milovana ne znam. Čovjek na tako velikom putu ne poznaje vremenske prepreke. Zemaljske prepreke nije poznavao dok je bio brod u žitu.

Vejsilovo vrijeme

Nošen zanosom široko otvorenih očiju nikad ne osjetih pravu dužinu hiljadu trista pedeset i sedmog koraka. Nije se mnogo razlikovao od trideset drugog, kada bih zakoračio iz dvorišta i krenuo putem svih čula i osjetila. Korak kao i svaki drugi. Nije bio mnogo veći, niti manji od koraka na nedjelju uoči Sv. Tome sedamdeset i neke, kada sam na očevu ramenu prespavao dionicu od autobuskog stajališta do stričeve kuće na selu. Mada se od toga dana jedino slika strica na drvljaniku sa sjekirom, dok priprema drva za upola pečenu pečenicu, nekako postarala da se zadjene u album sjećanja koji ne blijedi.
Godinama sam prolazio onuda. I danas me ponekad put nanese istim putem, vješto izmjerenim i uhodanim. Ne mjerim više taj put. Ostao sam pri onoj mjeri kad mi je taj put tjerao osmijeh na lice, izazavan vještim izbjegavanjem iskeženih zuba jednog ružnog jazavčara koji se danima sa nama pregonio i nadmudrivao, ne bez viteštva i bez najmanje ružne primisli; izazvan svim onim prosutim kokicama koje bismo rasipali trčeći raskopčanih plavih kecelja dok bi torba puna sjevernih mora, skupova i deseteračkih junačkih pjesama poskakivala na ramenima, oživljavajući Mirka i Slavka do te mjere da se činilo da nam drže odstupnicu od svih loših stvari koje su nas eto sada dočekale iz zasjede.
Svijet tačnog vremena zamijenio je bespoštedna istraživanja voćnjaka sa zelenim šljivama i jabukama, baruština sa kreketavim žabama i hvalisava umijeća praćkom, o kojima i danas mnogo znamo. U svijetu tačnog vremena u život se nekako uvukao jedan pogled. Nemiran.

Stisnute ulice gradova u Bosni bile su gotovo istovjetne. Uske i stiješnjene sa nizovima kuća sa jedne i druge strane, bile su gusto ispunjene objektima različitih oblika i dimenzija. Tek ponegdje među tim starinskim kućama uglavio bi se poneki objekat novijeg datuma. Štrčao bi među njima. U svim tim starim objektima u prizemlju bi se nalazili različite djelatnosti i zanati, od koji neki više i ne znam da li postoje. Da li je trebalo tako?
Nekako među svim tim malim i neuglednim radnjama ugnijezdila se časovničarska radnja.

Sjećam se s koliko smo poštovanja prilazili izlogu navedene radnje i upoređivali razmake između kazaljki – početak nastave, velikog odmora i kino predstave. Razmake između kazaljki svaki dan smo popunjavali novim i novim počecima i završecima, svitanjima i sumracima.
Opčinjavao nas je Vejsil svojim pogledom kad bi primijetio da gledamo kroz izloge nastojeći vidjeti i više nego što smo mogli tih godina. Podigao bi pogled, skinuo lupu sa oka i stavio one svoje neobične naočare, okrugle sa debelim okvirima kakve niko u gradu nije nosio. Nasmijao bi se na nas nekako odveć ravnodušno i nije skidao pogled. Uznemireni njegovim pogledom brzo bismo se gubili ispred njegove radnje. Vejsil bi još dugo vremena ostao u istom položaju pogleda izgubljenog u vremenu i prostoru.
Zbog svega toga i zbog toga što ga nikada nismo mogli vidjeti u šetnji ili nekoj od prodavnica, zazirali smo od njega.
„On mora da je negdje gadno zgriješio kad ne smije među ljude“, nagađao je Milan.
„Ja sam čuo da je bio u zatvoru. Zbog nečega što ime veze sa politikom“, jednog dana nam saopšti Peđa, sveznalica pirgavog nosića i nemirne plave kose.

Polako, kao i vrijeme koje nam je izmicalo između prstiju kao sitan pijesak, iz žiže interesovanja naše nevelike družine nestalo je i Vejsila. On je ostao u svijetu časovnika i tačnoga vremena.
Nekako u razmaku između kazaljki udjenuše se i raskršća na kojima ostavismo sve ono što nas je vezivalo i za šta smo mislili da je važno, udjenuše se putevi i mora koja nas razdvojiše na sve strane svijeta. Ostadosmo samo mi i kazaljke. Kazaljke kao makaze sjekle su sve ono preostalo vrijeme i u onaj razmak između njih svakodnevno dodavali nove momente. Svako ukrštanje male i velike kazaljke bolnim i reskim zvukom, sitnim sjekutićima sekundarice amputiralo je komad po komad našeg tkiva.
Nakon godina požurivanja i preticanja dođoh potražiti sav onaj mir koji netom izgubih.

Ulica davno izmjerena osmijesima i prepirkom, postala je kraća i manja. Izmijenilo se i naličje ulice. Nestali su mnogi zanati. Blještave reklame sakrile su svu sumornost trenutka i prazninu ulice.
Pogledom potražih jednu časovničarsku radnju. Još uvijek je bila tu, između sna i jave. Između stvarne potrebe i potrebe da pješčani sat polako iscuri u nepovrat.
„Ući ću“, čvrsto odlučih.

Isti onaj veliki sat, malo veći od velikog odmora, neumorno je vukao kazaljke uz još jedan brijeg. Starinska vrata bolno zacviliše. Za stolom je sjedio Vejsil.
„Dobro veče“, pozdravih.
„Svako dobro“, otpozdravi Vejsil.
Pogledom sam kružio po nevelikoj prostoriji ispunjenoj nekim davnim vremenima, zaustavljenim tu na korak od bučnog svijeta starim škripavim vratima. Mnoštvo časovnika na stolu, po policama i staklenim vitrinama odbrojavalo je svoje sate.
„Jesu li svi vaši?“ pogledah Vejsila, ostarjelog i na izmaku snage.
„Dugo sam mislio da je tako.“ Okrugle naočari sa debelim okvirima činili su njegovu glavu nekako manjom. Oči starog urara još uvijek su bile mlade, ali sjaj u njima nesumnjivo nije bio njegov.
„Zašto ste mislili da je tako?“ sa ruke sam skidao svoju staru „raketu“ te mu je pružih.
Uzeo je sat bez da ga je pogledao i nije skidao pogled sa mene.
„Vratio si se?“ upita me.
„Da. Vratio sam se. Sam. Vrijeme preda mnom nije bilo saveznik kakvom sam se nadao“, gledao sam u jedan časovnik na zidu.
Veliki zidni sat sa rimskim brojevima na prvi pogled nije privlačio pažnju. Ali na njemu primijetih nekoliko nedostataka. Imao je dvije male kazaljke, a brojevi su bili raspoređeni nasumičnim rasporedom.
Vejsil je na uhu osluškivao moj ručni časovnik. Nakon toga uzeo je alat i vještim, ali tromim pokretima otvorio časovnik.
„Sve češće kasnite?“ konstatovao je.
„Čini se da sve manje stižem“, pokušavao sam mu svojom dijagnozom pomoći.
„Stari časovnici se sve teže snalaze u ovim novim vremenima.“ Pod povećalom je osmatrao unutrašnjost časovnika, ne skidajući pogleda sa mnogobrojnih zvrčki, poluga i ostalih meni bar nepoznatih dijelića.
„Kasnite“, kao da je ponavljao.
„Ne stižem. Vrijeme mi izmiče. Nedostaje mi. Negdje ga gubim“, više za sebe izgovorih.
„Potrajaće malo. Možete navratiti kasnije ili sjesti i sačekati“, predloži mi Vejsil.
„Razgledaću malo. Ako ne smeta“, prihvatih ponudu da ostanem.
Nesvjesno pogled mi se ponovo zalijepio za sat sa rimskim brojevima nasumično raspoređenim, sa dvije male kazaljke. Zastao sam ispred njega i zagledao se. Nekoliko trenutaka sam zurio i nastojao shvatiti kako da ga pročitam i očitam.
„Primijetio si?“ osjetio sam Vejsilov pogled na sebi.
Ne rekoh ništa.
„Mnogi do sad nisu primjetili“, nastavi Vejsil.
Ćutao sam nastojeći proniknuti izgled i rad sata. Koliko god nastojao da shvatim vrijeme navedenog časovnika, sve sam više dolazio u dilemu. Uvijek je imao dva vremena. Bar jedno od njih moralo je biti tačno, ali ne spoznah ništa. Kazaljke su i dalje krojile štof vremena u još oskudnije prnje.
„Obrati pažnju na treće mjerenje“, uputi me Vejsil.
Dva mjerenja sam očitao, ali treće mi je bilo enigma.
„Pošao si od pretpostavke da je jedna kazaljka mala, a druga velika. Zbunilo te. Moglo je biti i obrnuto“, nastavi Vejsil.
„Zbunili su te brojevi. Ti znaš samo usvojeni raspored. I on se ne slaže sa viđenim na satu. Naravno, raspored brojeva na satu je moj izbor. Moj lični odabir raspoloživog vremena.“ Vejsil je bio nadahnut.
„Izgubio sam godine vjerujući da je vrijeme nepromjenljiva kategorija i da se moramo po njemu navijati. Ali godine zavirivanja u duše metalnih naprava i pogledi kroz izlog uvjerili su me u suprotno. Ja sam želio izbor. Nisam želio da vrijeme upravlja mojim navikama, životom. Kad bi mi se radilo, nisam želio da mi vrijeme kaže: ‘idi da spavaš’ ili ‘vrijeme bi bilo da jedeš’. Uvijek sam imao izbor da radim više ili manje. Izbor da odložim neodloživo, ubrzam dugoočekivano.“ Vejsil je radio oko moga časovnika i pričao. „Izbor trećeg vremena vlastiti je izbor“, Vejsil kao da završi izlaganje.
Zatvorio je ručni časovnik, pogledao u neobični časovnik na zidu i po njemu navio vrijeme ne satu.
„Izvolite. Vaš časovnik“, pružio mi je popravljeni sat.
„Hvala“, uzeh ga.
„Koliko sam dužan?“ upitah, a kopkalo me je mnogo šta.
„Uloženi rad daleko je ispod vrijednosti razgovora. Ništa ne košta“, nasmiješi se Vejsil.
Pruži mi ruku na rastanku. Dok sam izlazio iz radnje, reče mi:
„Nema tačnog vremena, već tačno usaglašenih obaveza i navika. Svako je krojač odijela kojeg nosimo. Makaze su u našoj ruci. Razmisli prije nego bilo šta odsiječeš“, mahnu mi iza svog radnog stola.

Zakoračih u bučni svijet. Korak ispod mene bio je lak. Ulica je ponovo dobila onaj davno izmjereni broj koraka. Količina osmijeha koju mi je vratio Vejsil nadmašila je sve preostalo vrijeme do povratka u svijet obaveza. Obaveza koje ću da krojim prema svojim proporcijama. Sviđalo se to mnogima ili ne.
Imao sam jasno viđenje rasporeda brojeva na mom satu. Treće mjerenje je moja lična stvar. Vaša stvar je kako će izgledati vaše vrijeme nakon ovoga.

Bunar želja

Jednom davno tri sjajna ratnika blještavih oklopa u pustinji nabasaše na bunar. Neraskidivo prijateljstvo potvrđeno u ratu tražilo je svoj život u miru. Iscrpljeni od vrućine, zastadoše kod bunara da se napiju vode.
Blagi suton i mjesečina obasjavali su put ratnicima. Maleni bunar nije bio izdašan. Prije bi se moglo reći da je to bila tek malena lokva, ali ipak u vreloj pustinji bio je dar Božiji.
Pun mjesec je gledao na njih. Odlučiše, kad se napiju vode, da će zanoćiti kraj bunara. Tako i bi. Nisu ni znali da je bunar djelo jednog starog vremenjaka. Nisu ni slutili da je to bunar želja, nastao kao želja dotičnog vremenjaka.

Ostarjeli vremenjak vidjevši da svojom riječi ne može zaustaviti bol, patnju, bijedu, ratove i glad odluči da napusti grad, ode u pustinju i tamo okonča svoj ovozemaljski život. Kad je odmakao u pustinju na dan hoda, zaustavi se u predvečerje punog mjeseca.
Okrugli golemi mjesec kao stari fenjer obješen o vrhove Svete planine obasjavao je pustinju. Vreli pijesak pod bosom nogom lagano se hladio. Vremenjak klonu. Sjede na pijesak i pogleda u nebo.
„Čini mi se da je neko zalutao“, obrati se mjesec neznancu.
Vremenjak umornog pogleda i onako iscrpljen nevoljno odgovori mjesecu:
„Zalutao sam svjesno i čiste savjesti. Samim tim mogu reći da uopšte nisam zalutao.“
„Zar se ne može zalutati svojevoljno? Ko si ti? Šta radiš ovdje?“ mjesecu bi interesantan neznančev odgovor.
„Sad više nije bitno ko sam. Ko sam bio još manje je bitno. Tek neznanac i nevoljnik u pustinji.“
„Znaš li šta činiš? Tebi više nema pomoći. Jutro nećeš dočekati.“
„To mi je jasno od onog trenutka kad sam se odlučio na ovo. Moj zavjet da pomažem ljudima nije mogao biti ispunjen. Kad sam nevoljniku ponudio koru hljeba i štap za pecanje, bilo im je malo. Hljeb bi pojeli, štap za pecanje prodali, dobijenim novcem kupili bi još jednu koru hljeba. Kad bih nevoljniku pružio prenoćište, mojoj skromnoj kolibi pronašli bi stotinu mana. Kad bih na ljubav pozivao, novcem bi mi zveckali. Kad bih zaraćenima mir nudio, mačem bi mi pokazali put. Sirovoj snazi nisam mjeru našao.“
„Kako misliš da ćeš im na takav način pomoći?“
„Noć je preda mnom. Nešto ću već smisliti.“
„Laku ti noć, neznanče. Moram dalje. Navratiću za mjesec dana da vidim šta si smislio.“
Vremenjak, oduvijek skroman, nenaviknut na neki komoditet, brzo se namjesti i zamisli se. „Šta bih mogao da uradim da moj ovozemaljski život dobije nekakav smisao? Šta da uradim dobro za ljude?“ Plakao je zbog ljudske pohlepe, gluposti, samoljublja i srebroljublja. Nije ni primijetio da se od njegovih suza stvorio mali bunar, prije bi se moglo reći mala lokva. Kad je to primijetio, na licu mu zatitra nekakav zagonetni osmijeh.
„Svakom ko zahvati vodu iz bunara u noći punog mjeseca, a pri tom ne popije svu vodu, neka se želja jedna ispuni“, u dahu izgovori stari vremenjak i ispusti dušu.
Sunce i vjetar izbrisaše njegove tragove. Osta samo mali bunar. Bunar želja.
Kako niko nije znao za sudbinu starog vremenjaka, nije mogao znati ni za njegov blagoslov i želju.

Prvi ratnik nakon što je u dlan zahvatio vodu, popi je, i onako osvježen poluglasno poželi: „Eh, da je meni kući stići mojoj djeci i supruzi. Ko zna koliko još moram putovati do njih, nadam se da me još uvijek čekaju.“ Spusti se potom na zemlju, namjesti za spavanje i zagleda u veliko nebo i pun mjesec.
Drugi ratnik zahvati vode u dlan, osvježi se i leže na zemlju do prvog ratnika. Zagleda se u nebo i onako za sebe poželi: „Ja sam prije svega ovog bio kovač. Kako bih želio svoju staru kovačnicu i da nastavim gdje sam stao.“
Treći ratnik popi takođe vode na dlanu, leže kraj ove dvojice pa im se obrati:
„Slušam vas i vaše želje. Skromni ste mi obojica. Ja bih sad najviše volio ćup zlatnog novca, pa da obilazim careve i šeike. Ćerke da im gledam, očima da biram. Novcem silnim da nadoknadim sve što sam propuštao sve ove godine“
Svanu jutro. Nešto se čudno bješe desilo. Samo je treći ratnik bio kod bunara. Prve dvojice ni na vidiku. Ni tragova da su nekuda otišli. Pored njega stajao je ćup pun blaga. Sve u zlatu. Ratnik nije mogao da vjeruje svojim očima. Skakao je čas na jednoj, čas na drugoj nozi. Pjevao je glasno sve pjesme koje je znao. Pominjao je Carigrad i Kule vavilonske. Nije ni primijetio da je sunce visoko odskočilo.
Za to vrijeme prvi ratnik je već bio pored svoje porodice. Bio je sretan. Porodica na okupu, obrađivala je mali plodni komad zemlje pored rijeke. Još jedan par ruku dobro im je došao. Zemlja je bila plodna te su proizvodili više hrane nego što su mogli potrošiti. Bilo je toliko da su je prodavali na tržnici. Nisu oskudijevali u hrani, o ljubavi da i ne pričamo. Sreća je našla svoj dom.
Drugi ratnik je imao sreće. Njegova kovačnica ostala je čitava. Nastavio je svoj kovački posao. Ojačale mišice mladog ratnika radile su više nego ikad. Svaka varnica ispod teškog čekića bi pretvorena u dukat. Brzo se pročulo o vrijednom kovaču. Oženio se iz dobre trgovačke porodice. Stekao je brojno potomstvo. Mnogo vrijednih zanatlija nastavilo je njegovu lozu.
A treći ratnik, žedan, bez vode, teturao je kroz pustinju.
„Evo novac, platiću sve. Dajte konja. Dajte vode. Vode mi dajte…“, od silne vrućine pogubio je pamćenje. Došavši u grad, pričao je nepovezano. „Bunar. Ćup i zlato. Novac. Želja.“ Čašćavao je sve oko sebe. Carigrad nije nikad vidio.
Oko njega se skupilo mnoštvo svijeta. Smijeh, galama, sumnja. Sve na istom mjestu. Svi su tumačili po svome. A kad je pala noć, mnogi se uputiše u pustinju. Ponesoše zadnji novčić iz kuće i tražiše bunar koji ispunjava želje. Bacali su novčiće, pomišljali želju i vraćali se svojim kućama.
A negdje gore mjesec i oči starog vremenjaka budno su motrili svjetinu. Smijali su se neobičnim željama.
Od toga dana ljudi su redovno bacali novčiće za želju. Realne želje ostvarivale bi se, a nerealne želje i bačeni novčići punili su novi ćup za neoprezne.

Posljednja jesen jednog vremenjaka

„Djeco, brzo u kuću. Eto vremenjaka!“ upozorenje o kojem se nije moralo raspravljati.
Istog momenta napustili smo započetu igru i trkom pobjegli u kuću. Pored igračaka ostao je samo Luksi, malo zbunjeno štene pametnih crnih očiju i uvijek spremno za igru. Par trenutaka gledao je za nama dok smo prašili prema ulaznim vratima.
„Luksi!“ Vera kao da se sjeti ostavljenog šteneta.
„Ja ću po njega, a vi u sobu“, isprsi se Stevo, plavokosi deran.
Stevina osobina neustrašivosti već tada je izbijala na površinu, čineći od njega buntovnika sa samo njemu poznatim razlozima. Nerijetko bi batinama završila njegova neustrašivost, ali od suze ni traga. Prkosno čelo ukrašeno znatiželjnim smeđim očima i nebrojenim pjegicama djelovalo je preozbiljno za njegove godine.
Brzim koracima, kao da se nalazio pod kišom metaka, pogureno je trčao prema štenetu, koje se polako udaljavalo iza kuće.
Napeto smo čekali i izvirivali iza poluzatvorenih vrata očekujući da se Stevo vrati sa štenetom. Ali Stevo ne bi bio Stevo da nešto ne zakomplikuje. Njega nije bilo ni na vidiku.
Pogureni starac sa pohabanim šeširom, masnijim od nečije slanine, laganim staračkim koracima približavao se kući. Zeleni polupocijepani ranac visio je na išaranom ljeskovom štapu preko lijevog ramena, a u desnoj ruci oslanjao se na štap koji je neobičnim izgledom upadao u oči. Sav krivudav, zlatnožute boje, imao je tek malo zakrivljenu dršku koja se nazirala iza čvornovatih i poluzgrčenih prsta. Na dnu štapa metalno ojačanje kojim je on kuckao po tlu dok se teškim koracima kretao.
Stevo je kao tane uletio u kuću, sav poguren dok je s dlanovima ispod prednjih nogu držao Luksija, koji se zbunjeno klatio.
„Bog te mazô, u dlaku da ga nije vremenjak uhvatio!“ Stevo je imao običaj da neke stvari uveliča i pretjera preko svake mjere.
„Pričaj šta je bilo. Je li te vremenjak spazio? Kako si mu pobjegao?“ bili smo nestrpljivi.
Vremenjak je u nama budio i palio maštu.
„Taman da stignem Luksija, primijetim ja vremenjaka kako skida ranac sa ramena kao da želi uhvatiti Luksija i ponijeti sa sobom. Znam ja takve. Ko zna šta bi on sa njim radio, ovako malenim i nemoćnim. Možda bi ga začarao i pretvorio u vuka da ga prati na njegovom putu“, Stevo na trenutak zastade radi dramske pauze. „Kažu da je on đavo. Čuo sam gdje pričaju da se ničega ne boji osim krsta. Samo od njega on bježi. Da ste mu samo vidjeli oči, kako se sjaje nekim crvenim sjajem. Sav sam se naježio i osjetio kako se kočim od straha, ali ja ni pet ni šes’, zgrabim Luksija ravno njemu ispred nosa i bjež’ u kuću“, dodavao je Stevo i kapom i šakom, ali bilo ga je divota slušati.

Pričalo se o vremenjaku tada svašta. Dječija mašta svaki put dodavala bi još jedan stepenik, gradeći takvu kulu straha da bismo po nekoliko dana s teškom nelagodom odlazili bilo kuda dalje od kuće. O vremenjaku se pričalo i među odraslima, ali s jednom dozom opreza kad bismo mi bili u blizini.
Virili smo kroz prozor iz sobe na starca koji je već bio u dvorištu. Mnogo je pokazivao štapom prema kući. Glas mu je bio nerazgovijetan i slab, pa ga i pored najbolje volje nismo ništa razumjeli. Pogledao je prema nebu, dizao štap uvis i onaj rezbareni ljeskovi prut koji je nosio preko ramena, a o kojem je visio zeleni ranac.

„Biće da je ljut. Pokazuje na nas štapom. Bolje da se primirimo i nikuda ne mrdamo. Mogao bi da dozove gromove i da nas sve sprži.“ Stevo je na neki svoj način razumijevao i prevodio nastalu situaciju.
Začuše se ulazna vrata.
„Evo ih po nas“, uplaši se Vera.
Bila je to strina Stana.

„Svi junaci nikom ponikoše…“ doza ohrabrenja osjetila se u strininom glasu.
Brzo je poslovala po kući. Spremila je nešto hrane, zamotala je u papir, na kojem se nalazilo mnoštvo računa iz zadruge kod Rade Kapetanovića, koji je imao običaj da nalakćen za velikom tezgom provjerava svoju računicu, dok smo mi djeca pili „naru“.
Strina je odlomila veliki komad hljeba i sve to stavila u veliku kesu od „minas“ kafe koju je moj stric redovno donosio iz Austrije. Tek tada je spazila Stevu kako drži Luksija, pokušavajući da ga sakrije iza leđa.
„Ma nosi to pašče napolje!“ izgalami se na Stevu te mu opali šamarčinu da se sve prašilo. Ne uzmače Stevo ni pedlja, kao da je čekao još koji šamar.
„Šta čekaš? Puštaj to pašče napolje! Ko je još vidio da se pašče unosi u kuću!“ U strininom glasu osjećala se ljutnja, koja će brzo proći.
„Nego, jeste li gladni, djeco?“ kao da se maločas ništa nije dogodilo, strina je već nudila da se nešto pojede.
„Strina, ali uzeće ga vremenjak!“ zavapih, unaprijed žaleći Luksija.
Stevo je samo odškrinuo vrata i pustio Luksija, koji je ostao kod praga i onako pseći zakretao glavu fokusirajući pogledom vremenjaka.
Tiskali smo se na prozoru plašeći se za Luksija. Luksi je bezbrižno odšetao do vremenjaka. Po njegovom ponašanju zaključivali smo da se ničega ne boji. Vremenjak se sagnuo i pomilovao Luksija po glavi. Nakon toga Luksi se umiljavao oko njegovih nogu.

„Jesam li rekao? U vuka će da ga pretvori. A onda, jao li se nama! Ja u školu više neću ići“, Stevo je još jednom preuveličavao stvari onako kako samo on umije.
„Neće, Stevo, vidiš da se igra sa njim“, pokazah mu rukom.
„Neke, neka, samo ti tako misli. Ti ćeš s jeseni u školu u Novi, a ja kroz jarak, a vučina čeka na mene dok ga vremenjak čeka kod močila“, Stevo se nije dao.
Starac je sjedio na panju ispod stare jabuke. Činilo se da se odmara. Rukama je stalno nešto mlatarao i štapom pokazivao čas prema nebu, čas prema kući, čas ko zna gdje.
„Jel’ vidite? Kažem ja vama, samo se vi smijte Stevi. Stevo nije budala.“ Stevina plava kosa kočoperila se kao krijesta velikog crvenog pijetla dok bi svakodnevno dijelio megdan na armanu sa đed Draganovim pijetlom. Velikim šarenim pijetlom. Pobjednikom mnogih davno zaboravljenih borbi i već pomalo ostarjelim.

Nakon nekog vremena vremenjak je sa polupocijepanim rancem na štapu prebačenim preko ramena, teškim korakom polako zamicao niz klanac. Luksi ga je pratio jednim dijelom puta, pa zastao. Par puta je zalajao kao da se pozdravlja sa njim i trkom se vratio kući.
Te večeri nismo se dokasno igrali napolju. Neka nelagoda koju je donio nepoznati starac tinjala je među nama. Bilo je vrijeme spavati.
Usljed nevremena nestalo je struje. Petrolejska lampa obasjavala je veliku sobu, u koju se rasporedilo nas petoro djece.
„Nije ovo sve slučajno. Od onako lijepog dana vidiš na šta noć izađe. Đavolja rabota“, ponavljao je Stevo.
„Ja sam jednom pred zadrugom vidio kako mu je Mizan pokazao krst. Da ste samo vidjeli taj bijes u njegovim očima. Taj nerazumljivi urlik za tren nas je rastjerao“, Mile je dodavao mirođije u noć koja je zlokobno kucala na prozore naše sobe.
Nisam dugo mogao da zaspim te noći. Tavanske grede su škripale, dok se vjetar lutalica provlačio između biber crijepa i prevrtao neke stare stvari na tavanu. Drhtao sam od blage groznice, dok me nije san obuzeo.
Te noći sanjao sam neke nepovezane snove. Isprekidane i haotične. Nisam im nikad pridavao značaj, ali sam tog jutra imao neki čudan osjećaj.

Nakon nekoliko dana vratio sam se kući. Vrijeme ljetnjeg raspusta bilo je iza nas. Školske obaveze polako su bacale u sjenu pomenute događaje. Nove avanture Robinzona Krusoa i Petka plijenile su i privlačile moju pažnju. Dakako i Zagorove avanture budile su mi maštu.

Te jeseni umro je i zagonetni starac.
„Strina, šta je bilo s vremenjakom?“ upitao sam je znajući da se ona njega nije plašila.
„Život, Zorane. Mnogo nevolja u jednom životu. I previše za jedan život u pogrešnom vremenu“, u njenom glasu osjećao sam tugu i razočaranost.
„Nerazumijevanje je gadna stvar. Imaćeš prilike da se s njim upoznaš u životu“, završi strina.
Nisam je tada više ništa pitao. Umrla je nakon par godina, jako mlada.

„Vremenjak“ se zvao Janko. Gluvonijemi starac rođen u pogrešno vrijeme. Bojao se krsta zbog smrti svojih roditelja, nakon čega je počelo njegovo stradanje u svijetu nerazumijevanja.
Janko je umro. Svijet nerazumijevanja i danas živi, hranjen strahom i nesposobnošću da nas prihvati onakvima kakvi jesmo, sa svim manama i nedostacima. Ne dozvolite nikad da vas nerazumijevanje prevede na stranu straha i isključivosti.

Blago crvene planine

Mislim da je mali broj onih koji ne vole svoje ujake. Pogotovo kad si klinac koji voli mlijeko, a ujak je taj koji ga svakodnevno isporučuje u onim kanticama za mlijeko, sa poklopcem i ručkom za nošenje. Ujak je to mlijeko zvao varenika, a ja opet mlijeko.
Svejedno, volio sam mlijeko, a volio sam i bijelu kafu. I ujak je. Kako i ne bi, kad je mlijeko zdravo i kad oni koji ga piju postaju snažni.

Subota ujutro. Ujak je bio vrijedan. Mlijeko je bilo isporučeno već oko sedam sati. Nakon toga ujak je otišao po namirnice u grad.
Odmah sam ustao. Molio sam majku da mi napravi za doručak bijelu kafu i marmeladu.
„Hoćemo li danas na brdo?“ pitao sam majku misleći pri tom na babu i ujaka.
„Ići ćemo kad se otac vrati s posla. Poslije tri sata“, pojašnjavala je majka servirajući doručak.
„A kad bih ja sa ujakom krenuo čim se on vrati sa posla…“ predložio sam dok sam širokim zagrizom otkidao parče šnjite hljeba namazane marmeladom i zalijevao je bijelom kafom. Ciglasti brkovi su lijepo pristajali uz moju mornarsku plavo-bijelu majicu na sitne štrafte.
„Znaš, brko, pitaću ujaka. Ako mu ne budeš smetao, možeš ići.“ Majka nije imala ništa protiv moje želje.
Navalio sam na hranu kao Čiko Gonzales.

Ujak se brzo vratio. Imao je veliki crni muški bicikl sa ramom (sa šipkom – za prevoz nećaka, kako bi moj ujak rekao). U cekerima skupljene stvari, a bicikl je stajao naslonjen na ogradu od stepenica.
Majka je spakovala kanticu od mlijeka, aluminijskosive boje. Ujak je ušao u kuću. Majka mu je napravila sok. Dogovor je pao. Idem sa ujakom.

Ujak me je posjeo na bicikl. Na guvernalu cekeri sa namirnicama i kantica od mlijeka koja je zvonila na makadamskom putu.
„Imam novi Zagorov strip. Znaš onaj veliki vanredni“, ujak je znao da volim stripove.
„Stvarno?! Gdje ti je? Jel’ kod kuće?“ zasipao sam ga pitanjima.
„Ma ne, tu je u cekeru“, obradova me.
„Vidim ga sad. Daš mi odmah da ga čitam kad stignemo“, bio sam nestrpljiv.
„Važi. Ja ću večeras kad završim sve poslove“, potvrdi ujak.
„Ura! Jedva čekam!“ Nisam mogao da sakrijem svoje oduševljenje.
Vozili smo se nekih pola sata. Ujak je snažno okretao pedale i nikada se nisam bojao voziti s njim. Bijela kapa sa šiltom, malo kormilo na kapi i mornarska majica činili su da se osjećam kao kapetan broda. Veliki točak je gutao metre puta dok je bicikl poskakivao. Kantica od mlijeka ili, kako moj ujak kaže, varenike stalno je lupkala, čas po biciklu, čas po mojoj nozi.
Zadnju dionicu puta prelazili smo pješaka. Nekih trista metara uz strmi uspon. Ja sam nosio kanticu od, sad nije bitno da li je varenika ili mlijeko, i Zagorov strip.
Zadihan i znojav, ugledao sam babinu kućicu na brijegu kako proviruje ispod velikih stabala šlame nakićenih crvenim slatkim plodovima.
Za nekoliko minuta izbismo pred samu kuću. Baba je bila napolju i već nas je izdaleka primjetila. Gari je lajao i stalno se vrtio ukrug, nakon čega bi se propinjao na zadnje noge.
Baba mi nije dala da vruć popijem ’ladne vode. Malo sam se odmorio.
Brzo sam uzeo ćebe i odjurio u hladovinu ispod šlama. Prostro sam ćebe na meku travu, ispod šlame tetke Milke. Naime, svaka tetka je imala svoju šlamu. I moja majka je imala svoju. Imala je i Savka svoju šlamu, i Dara, i Bojana, i Rosa. Sve su imale svoje šlame.
Ipak, pod šlamom tetke Milke bilo je najbolje. Dobar pregled malog igrališta, prilaznog puta; hladovina dobra, a trava meka.
Veliki strip, velikog formata. Zagor. Blago crvene planine. Legao sam potrbuške. Podbočen na laktove udubih se u avanturu u kojoj sam želio da uživam. Pročitao sam desetak stranica, a ruke su mi bile utrnule. Izvalih se na leđa. Čitao sam opet desetak strana. Spustio sam strip. Tražio sam blago. Gledao sam kroz krošnju šlame koja je dobro rodila. Brodovi paperjastih obala plovili su pučinom neba. I ja sam plovio kroz avanture zajedno sa Zagorom i Čikom. Nekoliko mrava navratilo je do mene. Uputih ih nazad. Nisam bio za to da mi prekidaju uživanje. Grozdovi crvenih krupnih šlama visili su na krajevima grana, nekoliko metara iznad mene. Udubih se u čitanje. Zagor je bio sjajan kao i uvijek. Čiko je mislio samo o hrani. Ogladnih pored njega.
„Baba, baba, namaži mi masti na hljeb“, otrčao sam u kuću do babe.
„Samo malo, babino zlato, sad ću ja.“ Baba odmah pođe da namaže masti na hljeb, sve sa crvenom paprikom.
Velikim zalogajima tražio sam blago crvene planine. Strip se bližio kraju. Još jedan sjajan strip. Uživao sam ležati na leđima i gledati kroz krošnju dobro rodile šlame.
„Uh, ona je dobra. Da sam Zagor, sad bih se popeo i kô od šale obrao one najslađe na krajevima“, razmišljao sam.
Popeh se na šlamu. Nisam dohvatio one najljepše, ali smlatio sam dosta onih zelenijih i kržljavih što sam smio dohvatiti. Sišao sam sa stabla zadovoljan svojom malom avanturom. Opet sam legao na ćebe i posmatrao šlamu. Stvarno je dobro rodila.
Došlo je i par komšijske djece iz moje ulice. Bio sam ponosan na babine šlame. Znao sam koliko su ih uvijek svi hvalili.
Pored djece, babino najveće bogatstvo su bile te šlame. Nije imala mnogo mogućnosti da obraduje nas unučad, ali kad bi god šlame rodile, jedan od dvojice ujaka koji su živjeli još kod babe ubrao bi šlama i baba bi to slala svojim unučadima. Moje komšije su te šlame zvali hašlame, ali bez obzira na to baba ih je uvijek puštala da se popnu i naberu sebi.
„Djeco moja, samo vi sebi naberite šlama. Samo nemojte pasti i nemojte mi lomiti grane“, molila bi sve koji bi se peli na šlamu ili hašlamu.

Malo kasnije došao bi Goran. Kao mačak po cijeli dan bi se motao oko šlama i stalno potkupljao one koje bi veća djeca otresla sa stabla. Goran je bio dijete razvedenih roditelja koji je živio kod svoje babe, a komšinice moje babe s kojom je svakog dana pila kafu u jedan sat. Baba bi govorila da će je glava boljeti ako ne popije kafu.
Možda zbog toga što nisam želio da me zaboli glava ako ne popijem kafu, nikad je nisam ni počeo piti. A i neću. Ne bi mene moja baba lagala. Kako da svaki dan stignem popiti kafu u jedan sat poslije podne? Inače bih morao nositi povez oko glave kad bi me zaboljela. Baš kao i moja baba.
Jednom prilikom Goran se toliko najeo šlama da ga je protjeralo. Zajebavali smo ga otada i zvali smo ga Špica. Po onim sjemenkama koje je jeo sa šlamama.
U jesen su došli njegovi roditelji sa bijelim stojadinom zagrebačkih tablica i sa malim bokserskim rukavicama svezanim za retrovizor koje su se ljuljale kako bi stojadin poskakivao na putu. Zavirivali smo u stojadina i brojali kasete. Imao ih je kao disko. Bio je tu i Mitar Mirić, i Šaban Šaulić i još neki.
Sutradan je Goran odlazio sa ocem i majkom koji su konačno našli zajednički jezik. Samo ne znam koji. Španski ili italijanski. Tako bi moj otac ponekad govorio, „jel ja govorim španski ili italijanski?“
Goran je dugo mahao iz bijelog stojadina sa crno ofarbanim pragovima.
Taj dan kad je vidio moju sestru, rekao je svojoj babi:
„Baba, kako je Ceca lijepa. Lijepa je kô banana.“ Bile su to njegove posljednje riječi.
Od tada je prošlo blizu trideset godina. Nisam ga nikad poslije vidio. Zapamtio sam njegove riječi. Tako jednostavne i iskrene.
Moje babe nema već dugo godina. Nema ni velikih šlama koje bi rodile. Onako krupne i crvene i slatke. Stvarno su bile velike. Bile su kao planine.
Kad god da pomislim na te trenutke, bude mi jasno da nikad nisam bio bliže blagu crvenih planina.
Tako je. Blago crvene planine za moju babu su bile šlame. Za mene je to tada bio strip. Ali danas sam siguran da je moja baba imala pravo. U toj hladovini svake godine za vrijeme ljetnih godišnjih odmora skupilo bi se babinih devetoro djece i mnogo, mnogo unučadi. Pod šlamom, najveće babino blago. Blago crvenih planina.

p.s. šlame je ovdašnji izraz za slatke crvene ukusne trešnje od kojih mi i sad zaiskri pogled

Bespredmetna statistika jednog hrasta

Kako se zovem, ne sjećam se više ni sam. Odrastao sam bez roditelja. Svi me zovu samo hrast. Imam preko šest stotina godina. Nisam nikud odlazio sve ovo vrijeme. Zapamtio sam mnogo događaja, ratova, buna, zborove o kojima bih mogao da pričam godinama, ali počeću iz početka.
Veliko nevrijeme polomilo je stablo na kojem sam tek žir bio. Bačen sam upravo ovdje gdje se sad nalazim. Na ovom proplanku se izmijenjalo mnogo vlasnika, ali eto, na početku nekako se dogodilo da ja budem tu kao međaš. To me je spaslo. Niko me nije dirao zbog toga. Imao sam idealne uslove za rast i razvoj. Mnogo sunca, kiše, vjetra. Ali sam i mnogo gazda promijenio. Eto, tako su se brzo mijenjali da im nisam ni imena uspio zapamtiti. Pamtim i bune i hajduke, i vlasti i nevlasti. Pamtim mnogo okupljanja u mojoj hladovini. Pa neke moje gazde začete su pod mojom krošnjom, ali ne bih o imenima. Znate, konspiracija.
Eto, malo-malo pa u šumarku preko puta mene obaraju se stabla. Nemaju sreće. A ja, eto, svaki čas čujem prolaznike kako kažu: „Vidi koliki hrast, mora da ima dvjesta godina“, Nasmiješim se onako za sebe, sretan na datom komplimentu da izgledam mnogo mlađi nego što jesam, pa se nekako još jače nakostriješim, da izgledam još veći.
Pogledam preko puta, opet odnose stabla iz šume, a mene niko i ne dira. Eto, imao sam tu sreću. Sad sam dvostruko veći od svakog stabla u šumi. Više mi ni ljudi ne mogu ništa. Gledam one njihove alate, pa mi se čini da bi samo koru mogli da mi prerežu.
Eto juče je jedan deran sjedio pod stablom, zapalio cigaretu i poluglasno razmišljao:
„O bože, kako je veliko ovo drvo. Ko zna koliko godina ima? Šta bi tu drva bilo da ga je sasjeći. A ipak šteta, koliku samo hladovinu ima. Toliko je velik da sumnjam da ima neko da bi ga smio srušiti. Bože, koliko smo sitni ispod njega. Ima li mu kraja?“
Sjećam se jednom nekih ljudi za austrougarskog vremena, sa čudnim kapama, nekakvim aparatima, kako u nekakve papire ili karte nešto zapisuju. Stajali su kod mene, nešto premjeravali, napili se vode, odmorili i otišli. Više ih nikad nisam vidio.
U onom ratu pala je granata nedaleko od mene, eto tu gdje ti sad stojiš, bio sam dobro ranjen, ali, eto, oporavio sam se.
Dobrog sam zdravlja, malo me tu u stablu probada, i zimogrožljiv sam. Inače, da kucnem u drvo, ostalo sve služi. Ipak, kad se osvrnem, mogu reći da vrijeme leti. Usamljen sam. Dosadilo mi. Nemam nikog.

***

Mnogo sam ga puta vidio dok sam odlazio na teren. I sâm sam par puta zastajao u hladovini pod njim. Nije mi on ovo ispričao, ali mislim da bi isto rekao.
Nevrijeme od prošle godine oborilo je ovog vremešnog deliju, skršilo na nedostojan način, bacilo ga na koljena. Ljudi sa motornim pilama bacili su se na njega poput lešinara, sasjekli ga, raznijeli, cijepali i ložili, grijali svoje male sobe i male duše. Nisam vidio da je ikome žao bilo. Kao da su čitav svoj mali život čekali njegov pad. Pao je.
Vjetar je bio prejak za njegove već pomalo nejake grane. Ono što ga je stvorilo, i oborilo ga je. Možda da je bio u šumarku, možda bi mu neke ruke pomogle, pridržale ga, ne znam. Bio je sam, sam protiv svih – ljudi, vremena, vjetra, slučajnih prolaznika.
Imao sam fotoaparat da ga uslikam, nisam mogao, nisam ga takvog htio pamtiti.
Zimus sam se uslikao pored jednog hrasta, dosta manjeg, možda kojih trista godina starog. Supruga se našalila pa rekla “jesi li to bio na sajmu polovnjaka?” Ne znam, nije ni bitno. Bitno je da nisam sam. Jako bitno.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Jedne hladne Somborske zime

Putevi čovječiji su nevjerovatni. Ponekad nas tako odvedu na mjesta o kojima nismo ni sanjali. Mene je ‘95. godine put doveo u grad Sombor. Iz jedne krajnosti doveden sam u drugu.
U miru kasarne upoznavao sam ljude koji će mi naredni period biti glavno društvo. Bilo je tu momaka iz svih krajeva bivše Juge, iz Šibenika, Knina, Leskovca, Beograda, Banjaluke, Sarajeva…
Period adaptacije bio je jako brz. Upoznao sam sve te ljude i brže nego što je to normalno. Različita iskustva i sudbine ispunjavale su našu vojničku sobu do dugo u noć. Većina tih mladih ljudi najviše je voljela da tama ispuni sobu, kako bi se okuražili da ispričaju svoju muku.
Naravno, nismo svi isti dok pričamo o sebi. Po boji glasa vrlo lako se mogla odrediti količina tuge i boli mladića koji su došli sa prostora bivše BiH i Hrvatske.
Momak koga smo zvali Blani došao je iz Bihaća. Zbog ratnih dešavanja njegova porodica imala je čak tri adrese, sve privremene, nijednu stalnu. Zbog nesigurnosti u njegovom glasu i zbog mijenjanja jačine i boje glasa, bio sam siguran da njemu sve najteže pada. Kad bih osjetio da pitanja idu suviše daleko, u želji da prekinem njegovu muku, obavijestio bih društvo da je vrijeme spavanja i da ćemo sutra nastaviti.
Drugi dan mi je prišao i zamolio da malo prošetamo. „Hvala“, reče. Dok smo se vraćali sa večere, kroz par rečenica sam saznao još ponešto o njemu.
„Sačekaj samo da zapalim jednu“, stade i izvadi cigarete iz džepa. Ponudi me iako je znao da sam nepušač. Po zgužvanoj kutiji naslutio sam da ni on uopšte nije pušač. Nervozno je zapalio cigaru, povukao par dimova i nastavio priču.
„Nije meni toliko žao Bihaća i kuće. Žao mi je moga đeda iz Like, one ljepote od zemlje, žao mi konja.“ Pričao je on dalje o đedu, poljima i konjima. Iz njegove priče, slikane ponekad uzdasima, ponekad odsutnim pogledom, a najčešće dugom tišinom, bujala je sjeta. Slušao sam i mogu reći da sam suzdržavao suze.

Pred očima sam vidio pokošene livade, ogromne lipe i hrastove međaše. Slika njegovog đeda izronila je ispred mene kao da sam čovjeka poznavao sto godina. Stariji čovjek, malo usporena hoda, u tamnosivim pantalonama koje su padale preko opanaka obuvenih na čvornatu golu nogu, i s možda mrvicu previše stegnutim kožnim kaišem u pojasu, još sa odsluženja vojnog roka; kao snijeg bijela košulja zavrnutih dugih rukava sa otkopčanim dugmadima ispod kojih se vidjela potkošulja. Iz džepa mu je virila pamučna maramica kojom je malo-malo sa čela brisao kapljice znoja koje su ga pekle za oči. Na glavi kapa šilterica, malo više zabačena na potiljak, dok mu je pramen sijede kose nemirno stršao na blagom vjetriću, što se vragolasto zavlačio kroz rukave i blago škakiljao, izazivajući lagodnu jezu.
„Hajde, Blani, već jednom. Evo baba ručak donijela, da se nešto prezalogaji, pa da nastavimo dalje“, požurivao je đed svog srcu najbližeg unuka.
U hladovini ispod lipe, baba je prostrla stolnjak u kojem je donijela hranu. Bijeli vezeni stolnjak na zelenoj travi. Velika pogača koju je baba sjekla, naslonivši je na sebe, i dijelila svakome po veliku krišku, još se pušila od topline. Aluminijski lonac pun kuvanog graha mirisao je i pozivao na feštu, a zelenkastocrven paradajz nije trebao bolju reklamu. Spremila je baba i pitu sa sirom za svoje mladiće, kako ih je ona zvala.
Nakon obavljena ručka njih dvojica bi se nakratko opružili po travi, nastojeći skupiti snage da završe kupljenje sijena. Staklena flaša puna vode bila je popijena prije nego li se i rostika skinula sa nje.

„Blani, po’itaj“, opet je đed dozivao Blanija. „Ma ostavi sad te konje, vrag ih odnio, samo im stavi zobenice da malo predahnu“, više kao za sebe otpuhnu đed.
Plavokosi Blani, krupna delija, žurno je ugađao konjima. Dok im je navlačio zobenice, mekom suvom djetalinom brisao je znoj sa njihovih umornih tijela. Pri tom je pjevušio jednu staru ličku pjesmu koju mu je đed godinama pjevušio pred spavanje.
Dva mrka dorata nemirno su poigravala u mjestu, nastojeći da repom rastjeraju obade koji su na njih navalili dok su oni krupnim žutim zubima mljeli zob. Ogromna griva, kao kosa djevojačka, poskakivala bi kada bi, uznemireni napasnicima obadima, naglo podizali glavu. Krupne oči prosto su se topile na pojavu Blanija. Između njih proradila je hemija još onih dana dok su ždrebad bili, kad im je na malom dlanu donosio po kocku šećera, pa ih milovao po vratu i pričao im. Mali plavokosi deran u kratkim pantalonama, uvijek razbijenih koljena.
„Doro, moj dorate. Kad ti meni porasteš, mi ćemo zajedno na mlin. Daće meni đedo sedlo, rekô mi je. Napunićemo pun džak pšenice pa izjutra rano na vodenicu. Baba će nam spremiti uštipaka za puta“, titrao je Blani oko ždrebadi. Nakon što bi pojeli po kocku šećera, odmah bi počeli poskakivati i kao djeca trčati visoko podignuta repa, naglo mijenjajući smjer kretanja.
Raslo je srce u Blanija dok je gledao svoje najvoljenije drugare kako odrastaju i svaki dan jačaju. Srce mu se cijepalo kad bi došlo vrijeme da se pođe u školu, kad bi ostavljao rodnu Liku i odlazio u Bihać. I oni kao da su znali pa su krupnim očima dugo gledali kroz prozor štale dok on, onako plavokos, raščupane kose, odlazi sa majkom i ocem, stalno se obazirući.
Nije ni đedu bilo ništa lakše. Glumio je on hrabrost, ali bi u štali znao koju suzu pustiti.
„E, đavole, đavole, ma pod kožu mi uđe“, sam je sebe tješio đed.
„Vidiš li ti, moj dorate, moga unuka, pravi delija“, još dugo bi đed pričao sa sobom dok je čistio i kidao štalu.
„Mojoj maloj upâ trun, psuje Liku i Kordun; ujela je neka buba, stomak joj do zuba“, pjevušio bi đed još neko vrijeme.

Mala nakrivljena vodenica ispod vrbaka ispričala mi je još stotinu priča o Blaniju, đedu i konjima. Svaka je u srce pekla.

„Da mi se samo na tren vratiti u Liku, dao bih deset godina života“, završio je Blani svoju priču. Delija kao od brda odvaljen, a tako emotivan. Glas mu je treperio, zatim je zaćutao i dugo gledao u aleju kestena. Opalo lišće žute boje kao da je pojačavalo muku.
„Hajdemo“, pozvah ga da krenemo put objekta.
Nije reagovao, kao da me nije čuo. Nisam ni ja, ostali smo sjedeći. I ja sam mislio o svojoj kući.

Hladno decembarsko jutro. Snijeg, sitan kao prašina, šibao je u lice malu grupu vojnika na strojevoj obuci. Tišinu su remetili bat čizama po komandi i reske komande kapetana Šlemera. Ravnica pred nama zabijelila je sa par centimetara snijega. Stajali smo u vrsti, gledali pred sebe i čekali. „Volj-no!“ zaparalo je kao nožem hladno jutro. Značilo je to da možemo par minuta odmoriti, poneko i zapaliti.
Nakon otpozdrava kapetanu, desi se nešto što niko nije očekivao. Moj Blani, onako zabundan djelovao je još krupniji, te se još više izdvajao od svih nas, zanjištao je kao mlad ždrijebac. Korakom kao da se propinje, zatopota vojničkim čizmama, te se dade u bjesomučan trk tako da je snijeg prštao pod njegovim nogama. Njišteći, topotajući nogama, kružio je oko nas po hladnoj somborskoj ravnici i svima nama na lice uselio osmijeh. Meni je to bilo više od toga. Glasan smijeh parao je nebo na svaku bravuru kojom je on oponašao dorata. Priključiše mu se još dvojica ili trojica. I ja sam živnuo. Oko nas je sve prštalo. Trajalo je možda minut-dva, a činilo mi se da je trajalo vječnost.
Onako zajapuren, stao je i on. Vidjevši da svi uživamo, nasmijao se. Kapetan Šlemer, koji je takođe uživao u ovom neobičnom performansu, odmahivao je glavom i nakon par minuta ponovo nas komandom „zbor“ pozvao u vrstu.
„Blani, šta ti bi jutros?“ malo kroz šalu, malo zbunjen, upita ga kapetan.
„Gospodine kapetane, došlo mi“, u dahu odgovori Blani.
Taj događaj popravio nam je raspoloženje na obuci. Blani kao da je skinuo neki teret sa duše. Vjerujem da je većina mislila da je to njegova nova ludost. Ali ja sam znao šta je posrijedi. Nije mi trebalo ništa objašnjavati. Bilo mi je jasno.
Za večerom, dok smo sjedili, u pogledu sam mu vidio da je sretan. Čak mi se čini da je to bio posjet njegovoj Lici. Njegov lični posjet. Nisam ga ništa pitao. Nije mi ništa ni rekao.

Vraćajući se na taj događaj sa distance od trinaest godina, mnoge stvari su mi jasnije. Kad nije mogao u Liku toga dana, kad nije mogao da sve nas povede tamo, on je Liku doveo nama. Doveo je sve ono što voli. Nije ga bilo stid pokazati emociju. Toliko jake nisam ni kod koga dotad primijetio. I sad kad se sjetim svega, nasmijem se, a pred očima mi zaigraju konji vrani, snijeg, rasuta slama i varnice snijega pod kopitama.
Vatromet emocija tinja u svima nama. Kad osjetite da je vrijema, kad osjetite da je mjesto, pokažite ih svima. Niko se neće rugati, bićete samo još jači i bolji.

Sa poligona duše, ušća svih emocija sve Vas pozdravlja mandrak72 dopisnik svega onog u nama što čeka svjetlost dana novog jutra.