Drumom

Izlokvani drum nije predstavljao ni najmanju prepreku za moje ubrzane korake. S noge na nogu poskakivao sam i cupkao. Malo, malo zastajao sam. Gotovo beznačajne sitnice privlačile su moju pažnju.

Pregažena šišarka za koju sam vjerovao da u njoj žive male ptice, ne veće od nokta privukla mi je pažnju. Pokupio sam je na dlan. Bila je spljoštena i ni traga života nije bilo u njoj. Ipak sam je uzeo i strpao u njedra.

Nastavio sam dalje. Pored puta iznenađen suncem nakon sinoćnje kiše zatekoh puža gotovo izgubljenog. Kompletno se zavukao u svoju kućicu i gotovo nikakvim kontaktom zalijepio se za za nevelik kamen. Podigao sam ga rukom zajedno sa pužem i sjurio se ka potočiću  koji je proticao u blizini. Obrastao visokim johama i zaogrnut raznoraznim žbunjem bio je nepristupačan. Do njega je vrlo malo sunca dopiralo. Razgrnuh tu neprozirnu zavjesu i zakoračih ka njemu.

Izlokvana obala kao prašina sitnim pijeskom oslikana blago je utonula pod mojim lakim korakom. Trag u pijesku ostavih na milost i nemilost bujicama koje će svakako doći. Pored njega ostavih i puža i uglačan kamen kao znak da smo bili tu.

„Ovdje nema sunca, a ti dalje vidi kako ćeš.“-pozdravih usputnog znanca i nastavih drumom prema suncu.

Uz put sam sreo skitnicu koji mi ispriča kako je upoznao čovjeka koji je razgovarao sa vjetrom i pjevao s kišom. Dao sam mu šišarku, a on mi je rekao nekoliko riječi jezika vjetra i otpjevao kišnu pjesmu. Pridružila nam se i prava kiša. Nije prestajao niti se od nje sklanjao. Ja sam izuo cipele one prve dječije i bosim stopalima nastavio izlokvanim drumom dok mi se blato kao tijesto zavlačilo između prsta.

Sunce je bilo visoko dok mi je pijesak ugodno bockao tabane, ja sam se sjećao šišarke, puža i kišne pjesme i skitnice. Drum pod mojim koracima bio je krivudav. Prvi usponi i prepreke nisu me zaustavili. Sunce je bilo još daleko, a potok je sve tekao i bez moga prisustva.

Neka djeca su mi trčala u susret i pozvaše me da igram fudbala sa njima. Poziv sam prihvatio. Publike nije bilo mnogo. Tek po koji aplauz i jedne crne oči.
Umio sam se vodom sa česme za koju se tvrdilo da je mjesto okupljanja hajduka i drumskih lopova.

„Ako te koji put put nanese, znaš već.“-mahali su za mnom akteri susreta koji je završio u sportskim okvirima sa nedovoljno dobrom obućom za bolji rezultat.
„Nemam ništa protiv, osim ako kišna pjema i jezik vjetra ne kažu drugačije.“

Imao sam sve pred sobom. Širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubinu mora. Sve osim sunca. Zbog njega nastavih drumom što izbijao je na most.

Na mostu se još jednom osvrnuh iza sebe. Blaga izmaglica progutala je moje cipele.
Drum je poprimao ozbiljnije obrise. Trake sa obe puta strane omeđavale su moje kretnje ograničene sasvim ozbiljnim kožnim i krutim cipelama i namjerama. Tek ispod košulje igralo je srce dječaka u džungli saobraćajnih propisa i zakonom kontrolisanog haosa.

Nisam se predavao. Godinama.
Drum je bio ispred mene.

Sunce je bilo sve samo ne visoko. Ipak nedovoljno blizo i nadohvat ruke nedokučivo. Koraci su bili snažni. Pjevao sam kišnu pjesmu kad oko sebe ne bih imao društva. I imao sam kišu. S vjetrom sam zborio do dugo u dan dok bi hladovinom platana birao najkraće staze do potoka i puža kojeg nekim čudom zatekoh pred kapijama drevnog grada o kojemu ni riječ ne saznah.

Drum preda mnom dobijao je neobaveznije tonove. Manje je bilo susreta te ih bolje zapamtih.

U jednom cirkusu, neki klovn mi pokaza kako da vežem oblak uzicom i pertle jednom rukom. Uvijek bi mi jedna ruka bila slobodna te sam njome malo malo stavljao dlan iznad obrva. Sunce je već bilo daleko i nisko.

Žurio sam , a sve manje stizao. Drum pod mojim koracima otvrdnuo je od silnih koraka svih onih koji su slijedili sunce. Nekoj djeci musavoj dadoh po novčić za sladoled i za žvaku pride. Prenesoh im snagu i riječi vjetra. Nisu mi ništa govorili. Pokazali su mi šišarku i samo se smijali bisernim osmijehom.

To je sve što ponesoh dalje. Drum je izbijao krivinom na krivinu. Primjetih da sa lijeve strane ima više cvijeća. I drveće ima veselije krošnje, dok sa desne strane u krošnjama neke promrzle ptice ne otvaraju kljunove i čekaju neke selice dok je sunce bivalo sve niže.

Opremljen strpljenjem koje ne jurca trotinetom i bjesomučnim pogledom šiba po niskim ogradama okupanih prašinom razgovarao sam na jednom skupu amatera zaljubljenika u zvijezde do pred sami zalazak sunca. Zamotali su mi jedan mali dio neba i sunca na njemu da me grije u noćima koje dolaze. Nisam imao ništa da im dam do priče o potoku i tragu.

Sunca više nije bilo, ali mi je i dalje bilo toplo od zamotuljka u njedrima.
Prostorija na kraju druma bila je mala. Donekle topla.
Prozor ispod kojeg rastu kadulje i vrijesak, te jedan prstohvat zanovijeti me iznenadi svojim pogledom. Noć se spuštala. Još jednom je sunce zaspalo.

Upalio sam petrolejsku lampu. Njena svjetlost obasjala je zidove male prostorije.
Umornim staračkim pokretima sjeo sam za stol nasuprot prozoru. Iz njedara sam izvukao zamotuljak neba i sunca. Prigušio svjetlost petrolejske lampe.

Mali krug svjetlosti oko mene bio mi je dovoljan. U njega je sve što mi treba stalo.Meni koji sam još jutros imao svu širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubunu mora. Sunce nisam imao, ali bilo je u meni u bisetrnom osmijehu i prozoru u kojem zarobih jednu zvijezdu padalicu.

„Oh kakav izuzetan dan.“

Do dugo u noć prišao sam sa vjetrom dobronamjernikom koji je zastao pod mojim krovom i zapetljao se u paučinu odloženih i nepotrebnih stvari koje su nekad imale smisao i sklonio se od kiše s kojom sam pjevao do zore zbog čega je sunce kasnilo na uranak.

Cipele pred vratima odnijele su bujice na trag koji jednom davno ostavih negdje na obali.

Pozdravlja Vas mandrak72, iz debele hladovine pored ljuljaške koju vjetar cima

Advertisements

Andrmolja i ostala blaga

Svijet se stalno mijenja i oblikuje. Dijelom ga oblikuju ljudi, običaji i sudbine, a dijelom priroda koja neumitno ostavlja tragove. Često pored nas i naših života minu ljudi koje gotovo zaboravimo, a eto postoje neke sitnice koje nas podsjete na iste.

Milutin ili kako su ga zazivali Miško nije bio sitnog stasa, već naprotiv ljudeskara sa dlanovma poput lopate, ali dobrodušan i prost čovjek kao i ,mnogi drugi. Međutim iza njegova pogleda nije se mogla sakriti njegova dobrodušna narav. Jednostavno neki se ljudi takvi rode.

Bio je iz siromašne porodice i vrlo mlad je ostao sam. Baš u moentima kad mu je trebao neko da mu pomogne, pogura da snađe ostade bez ikakve zaleđine i podrške te nastavi kroz život sam da se bori sa talasima nemaštine koja se smjenjivala sa nerazumijevanjem okoline.
Nikada nije bio zaposlen u kakvom preduzeću ili fabrici. Kad god bi se njegov slučaj razmatrao, uvijek bi iskrsao neki teži slučaj ili nečiji slučaj. Nije se on mnogo ljutio. Vjerovao bi da je to stvarno tako i da je sudbina ta koja ga drmusa i za kaput drži ne dajući mu da ni za pedalj ne odmakne od svoje bijede.

Miško nije nikada prosio. Uvijek je nalazio načina da zaradi neki dinar. Imao je konjića jedva nešto težeg od sebe. Ostavili mu ga neki čergari koji su nekoć davno prolazili gradom te zanoćiše u njegovom dvorištu uz njegov pristanak. Ispekao je njima Miško posljednju kokoš i još jednu za supu dao.

„Neka, neka.“-nije htio uzeti ni dinara za njih.

Bilo mu je žao dječice i njihovih stopala pocrvenjelih od studeni koja se sa zimom krišom uvlačila u varoš podno Balja. Još istog jutra uputio se zarana u kestenovu šumu koja je bila prepuna primamljivih plodova koji su se sjajili dok su mu bodlje neugodno peckale ogrubjele prste. Zadovoljno se smješkao, zamišljajući zadovoljne okrugle očice garave dječice dok budu poskakivala nestašno oko velikog limenog bureta, a hiljade varnica kao zvjezda padalica bude padalo oko njihovih polubosih stopala.

Dok se čerga nije probudila vatra je pucketala i miris pečena kestena vrlo brzo ispunio je dvorište sa neznanim gostima kojih se svako klonio osim Miška.

„Ajde, ajde navalite dok su vrući. Kad se olade nisu Bog zna šta.“-prizivao je šarenu svitu koja se brzo okupila oko vatre sa kestenjem. Kao što je pretpostavljao najveselija su bila dječica. Nisu prestajali trčati oko vatre. Očas bi pali na zemlju te se po njoj premetali kako kakvi nestašni kozlići. Smijala se djeca, a sa njima i Miško.

Dok su jeli garavo i vrelo kestenje razgovaralo se o svemu.

„Vidiš gazda. Ti si ko i mi. Zadnju kokoš podijelio si s nama, a jutros nam i kestena ispeče. Šta ćeš sutra?“-najstariji Rom bio je razgovorljiv.
„Pogledaće Bog i na mene vaka. Uvijek se nađe dobrih ljudi. Nikada nije bilo da je posla nestalo, a još nisam čuo da je neko od gladi umro.“-nij skidao pogleda sa razigrane dječice sve musave oko usta od pečena kestena.
„U pravu si. Ni mi nismo rado viđeni gosti, ali ljudi se nađe. Vučemo tu neku andrmolju i svak u njoj nešto za sebe pronađe. Nešto i naplatimo, nešto poklonimo. Opet nam ljudi nešto daju što im ne treba, a opet treba tamo nekome drugom. Mi smo ti kao neki lutajući vašar gdje za svakog se ponešto nađe.“

Miško je gledao u njih. Nije ih ni pitao čim se bave, ali bilo mu je jasno da svaštare. Bilo je tu starih lonaca, polomljenih kišobrana, točkova od bicikla i kojekakve starudije gotovo neupotrebljive, ali bili su sva njihova blaga i imovina.

„Andrmolja kažeš.“-posmatrao je nekoliko trenutaka sva njihova blaga.
„Veliš za svaku robu kupca ima.“-rezimirao je razgovor sa Romom.
„Ima, ima. Ako si mušterija i ako robe imaš da pazarimo.“-Rom je bio raspoložen za trgovinu.

Obilazili su oko kuće, prevrtali odavno odložene i neupotrebljive stvari i sklopiše dogovor.

„Vidi. Dobar si ko čoek. Uzeću ti onu staru peć, dolap, klinove od brnača i mlin za kafu. Veliš krupno melje.“-pazar se utvrđivao.
„Jel može vako. Vidiš imamo troje kola, a pet konja. Zima samo što nije, a treba njima rane. Da mi tebi konja ostavimo i kola. Kad ponovo naiđemo ti nam njih opet vratiš. Do tada Bog te veslio s njim što uradiš, za sebe si uradio. Jel pošteno?“-škiljio je na ono jedno malko zrikavo oko očekujući potvrdu trgovine.

Čerge

Čerge

Miško je mjerako čas njega čas konje koji su već bili upregnuti. Samo je jedan od njih bio sam upregnut. Omaleni sivalj, kome se nisu tako lako mogle odrediti godine pokorno je stajao upregnut u zapregu. Tek ponekad bi mahnuo repom i dao do znanja da nije voštani lik iz bjelosvjetskih muzeja. Vjerovatno i zbog slabe ishrane djelovao je još sitniji i stariji. Nije baš bio prilika za pokazati se, ali ni ono što je stari Rom tražio nije bilo u boljem stanju.

„Kad s njim privučem drva za zimu na konju sam, a ni oni neće bar do proljeća nazad. Možda zaradim koji dinar s njim. Uvijek će trebati nekome nešto prvesti. Kakvu andrmolju.“-pomisli i uhvati sebe kako se već zakačio za riječ koju je tek čuo od Roma.
„Andrmolja. Pa toga ima kod svake kuće. Od nje bi se moglo živjeti.“
„Evo ruke. Dogovor je pošten ko što sam i sam.“-prihvati ponudu i dugo se rukovao sa vještim trgovcem.

Na odlasku su mu mahali, sve dok nisu nestali u pravcu koji je vodio prema gradu. Gologlava dječica stalno su se smijala i premetala.
Čergari su otišli. Nisu se pojavili na proljeće, kako je bio sam pomislio. Put kojim su hodili nije imao kalendare i smjernica. Samo jedno je sa njima bilo sigurno. Njih se moglo sresti kad im se najmanje nadaš.

Odmah je prionuo na posao da sivalju obezbijedi krov nad glavom. Oslobodio je jednu šupu za drva koju je nekako prilagodio da se u nju smjesti konj. Nije bila velika, čak šta više omaleni sivalj se s teškom mukom provlačio kroz nakrivljena vrata, ali nije davao do znanja da se čemu protivi. Nakon par dana već je prvi put s njim izašao pred oči javnosti očekujući njihove reakcije. Bilo je svega. Od podsmijeha do simpatičnog prihvatanja bila je tanka crta.

Natovario je otpad koji je godinam stajao pored njegove kuće i pošao put odlagališta smeća i otkupne stanice za sirovine. U nekoliko tura već je gotovo riješio sve ono što mu je godinama stajalo u dvorištu i smetalo.

„Đe si Miško. Bogami si se dao na velik posao. Šta to voziš?“-pozdravljali su ga i uz put propitivali komšije i poznanici.
„Andrmolju moj prika.“-odgovorio bi i samo se nasmijao.

Za njim su ostajali začuđeni pogledi.
Brzo se gradom pročulo da Miško prevozi neku andrmolju. Stranjska riječ „andrmolja“ postade riječ koja se počela upotrebljavati više no i jedna druga. Na svakom mjestu i u sva vremena. Od toga momenta andrmolja posta sve i svašta.
Njom se trgovalo, kupovalo, slavilo i tugovalo. Andrmoljom se kitio i bogat i siromah, i gost i svat. Na tu riječ polagali su svi pravo, a čini se najmanje Miško.

Miško je vozio sve. Odvozio nepotrebni otpad i svaku dranguliju. Nije imao cijenik. Svako je davao po savjesti i duši. Nekada je to bila i sirovina koju je prodavao na otpad i isto naplatio. Posla je bilo svakodnevno. Ne u tolikoj mjeri da bi stekao bogatstva, ali sasvim dovoljno da iz kuće iseli oskudicu i neimaštinu.

„Ima li andrmolje?“
„Ima, ima.“-potvrdno bi kimnuo glavom i nasmiješio se radeći svoj posao.

Život je prepun iznenađenja. Onoga dana kad je čerga na njegov poziv zanoćila u njegovom dvorištu bolji život je prešao kapiju njegovog siromaštva. Uz nemalu pomoć sivalja, andrmolje i svoje dobrodušnosti sreća je posjetila njegov dom.

Kako to prirodno i biva. Iščezli su sa drumova sivalj, Miško i andrmolja. Iščezli čergari. Tek ponekad riječ među koju se skrila sreća podsjeti me na Miška. Šta je presudilo da se sreća nastani pored njega ne znam. Možda pečena kokoš, pečen kesten ili njegova široka i prostodušna duša?

Sreća je tu uvijek negdje oko nas. U sitnicama koje nas okružuju i dolaze nezvane na naš prag. Nekad u riječi, pismu, poklonu. Osmijehu neke garave dječice i na štapu uboga prosjaka.
Važno je otvoriti vrata, srce. Osmijeh nije naodmet.

Pozdravlja Vas mandrak72, animator kesten pirea na svjetskom prvenstvu u dvije discipline.

Krivine

Ako je i jedan mjesec te godine nagovještavao lijepo ljeto to je s pravom mogao samo biti juni 1971. godine. Tako je nekako i bilo kaže početak ove priče. Ko zna da je drugačiji početak možda bi sva ova priča dobijala druge obrise.
Devedesetčetri hiljade. Ondašnjih.
Prva plata. Veliki muški bicikl sa šipkom se presijavao na suncu. Dragutin je zadovoljno gledao u prvo vlastito prevozno sredstvo.

biciklo

biciklo

„Samo da subota dođe.“-nestrpljivo je priželjkivao da što prije dođe subota.
Još jednom je komadom platnene krpe prebrisao zvonce na biciklu. Ovalš palcem dotaknu zvonce koje se veselo javi.

Zadovoljni osmjeh dvdesetdvogodišnjaka govorio je mnogo više od bilo koje riječi.
Noć je uveliko padala niz ulicu. Treperave svjetiljke ispraćale su još jedan dan niz prašnjavu ulicu. Potočić koji je slijedio krivudavi put uveliko je omanjio.
Pumpa za vodu u dvorištu izdašnija je bila od svih komšijskih. Bila je mjesto kratkih susreta i razgovora.
„Rano je zasušilo ove godine.“-komšija Tomo, radnik u prosveti bio je prava slika učitelja.
„Viša sila moj komšo.“

Hladna voda brzo je orosila stakleni bokal.
Jorgovan je bio na izmaku, ali njegov intenzivni miris dražio je nosnice. U bijeloj potkošulji Dragutin zastade na stepeništu. Noć je bila mirna. Blagi spokoj plaštom je prekrivao i najzavučenije kutke dvorišta. Tek rijetki lavež pasa blago ga prenu.
Dobrano se ljetna sparina odomaćila u junu kad joj vrijeme nije.
Potkrovlje je bilo djelimično završeno.

Najnužnije što je smještaj tražio bilo je tu.
Jedan ležaj.
Sto i stolice ručno i grubo obrađene.
Budilnik čiji su se otkucaji jasno čuli u maloj sobi. Sve jače. Jače i jače.
Umoran brzo zaspa, tek plahtom se pokrivši preko krsta. Kovrčama crnim uokvireno lice dvdesetdvogodišnjaka bilo je lijepo kako samo može i biti lice jednog dvdesetdvogodišnjaka.

A sat nije stajao. Pričao je svu noć
„U jednom selu živio je dječak. Tika-taka.Takovih dječaka ima u gotovo svim selima. Tika-Taka. Znao je i račun. U školi ga učili. Rekli su mu da je i more slano. Kako može biti slano. Pa kad bi sva Rujiška solila Japru vijugavu prgavicu ne bi je osolili. Nije se dao dječak. Tika-taka. Rekoše mu još da je more toliko da se očima ne da pregledati. Ih gluposti mislio je. Pa ja očas posla s Plećine skoknem s Crnog vrha preko Rastika i Kapetanovića do Slavulja i Vučena. Preko Vedovice i Kršalja opet na Crni Vrh izbijem. Neće biti ni more mnogo veće. Tika-Taka. Zaludi njega ta stalna misao o moru te se dječak preračuna, pa svaki trenutak umjesto u školi provede kraj seoske rječice Japrice iznova je mjereći i jezikom lickajući. Ih slano more. Od ovoga možda mrvu da se razlikuje. Voda ko voda mislio je dječak.

Pogubi se negdje račun. Izmigoljiše svi oni brojevi što ih na tablicu kredom zapisa i nestadoše odnešeni spužvom morskom vodom nakvašenom. Tika-taka. Izlet do Splita. Dragutine pao si iz računa. Uzajmiće ćaća od Rajlića, veliš tricom si prošo. Oni tele prodali daće iljadarku. Mršti se učitelj. Veliš pustili te, a ti na godinu pao. Tako velim, a evo ćaća poslao i pare. Idem na more.Tika-Taka. Kapetanović Rade sumnjičavo zagleda u jaja. Veliš nisu mućci. Nisu čika Rade. Dah dječaku stade da ne otkrije rade da su jaja ispod kvočke naležene netom izvađena. Može paštete dvije. Evo bombon od mene da se nađe. Šarena tvrda bombona izgubi se u njedrima. Za puta kad voz čađavi pisne pred Bihaćom rađale se misli.

Odsjeci te repove na opancima pokaza mu učitelj na kajiše. Pletene čarape nove neobučene izvadila mati iz kufera. Tika-taka. Brojao je tunele dječak, jedan, dva, tri,……Izgubio se u računu. Na godinu pao. More čeka mladoga čovjeka. More plavo. Slano jeste, a pašteta i nije bog zna šta. Al na rivi nigdje slanine podno Marijana. O svijete velik si pomisli seosko dijete i premjeri more okom nekoliko puta. Ima ga kolko od Rudica do Rujiške, al da mi se đegod popeti bolje bi mi bilo.
I tuneli na povratku crni i čađavi. Misli tmurne i crne ko dubine okeanske. I neka. Pa šta bude. Ja razreda ponavljat neću. I knjige ćaća kupi dječaku iz Splita. Za sedmi razred 60 i neke. Puna učiona dječaka ne traže. Zaboraviće oni, zaboraviću i ja. More je ipak slano.

Sedmog dana nastavnik matematike na vrata banu. Šta ti radiš ovdje. Pođi sa mnom, a uhvati dječaka za uši te ga ko magare provoda hodnikom dok se Milka smijala prevezujući maramu vraćajući ga u šesti razred. Tika-Taka. Mati plače, starija sestra bijesna. Slomiću mu frulu od tu glavu ludu samo dajte. Neka Vuko, pusti dijete. Sjedi. Svojim češljom i makazama potkrati kosu dječaku. Crnu. Kovrčavu. Svu zakrivljenu. Tika-Taka. Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr.

Utom subota dođe. Milošte u cekeru. Šećer u kocki. Frtalj kafe. Narandže. Sok od maline i još štošta. Ćaći „Drava“, majci rubac i još štošta.
Novi biciklo gutao je metre puta.
Sunce se tek pomaljalo i kupalo Unu. Jednu jedinu. Smaragdno zelenu krajišku ljepoticu.
Novo odiijelo. Novo novcato. Tamno plavo sa bijelim prugicama i bijela kao snijeg košulja. Kaput tek prebačen preko ramena.
A cipele. Gradske cipele. Lakovane.
Jutarnja svježina pekla je lice svježe izbrijano. Na pumpi na koritu.
Bio je Tomo. I Meho je po vodu za svoju djecu došao. Njih troje Meho ima.
I opet je vode za sve bilo. I godinama kasnije.

A biciklo novo. Ide kao lokomotiva.
Onako poistiha Dragutin zapjeva. Zapjevao bi i jače, al nekako čini se da nije red. Al srce pjeva. Hoće da iskoči.
Prva plata.
„Svoj sam čovjek.“

A trešnje 70 u Mladenocu. Eh što su bile. Na straži Dragutin domovinu čuva. Ćaća i mater da mirno spavaju. Al trešnje ne daju mira. Puška se u travi nađe, a Drago na vrh trešnje.

Smješka se Dragutin i okreće pedale.

Iza žice koraci se čuju. Iz krivine izbi kontrola.
„Straža. Straža.“-prolomi se glas u gluvo doba.
„Šta ćeš gore nesrećo. Jel ja treba stražu da čuvam. Jesu li te ćaća i mater poslali da se na šlamu vereš kao kakav mačak.Slazi odmah.“

Prve kuće izbiše ispred Dragutina koji brodi biciklom. Treperi kao barka na talasima, a vjetar kovrče crne usukuje.

„Šlame.“
„Zemljače moj. Samo ovaj put ti kroz prste gledam: Ne brukaj mi Grmeča sunce ti kalajisano.“

A Dragutin vozi biciklo.

I sijeno kupi i stog sijena sadijeva.
Zadovoljan zemljak sa Grmeča nagradnim odsustvom  nagrađuje vrijedna zemljaka.
Osmijeh ne silazi sa lica.
Baš kao i onda.
Samo sad je posve drugačije.

I odijelo. I cipele. Košulja bijela.
I biciklo muško.
I milošte nosi od sebe. Svoje prve.
Zulufi crni uz kosu pristaju. A kovrče uporne. Vjetar se međ njih upleo pa se umoran izvalio na leđa.

Odmiču kilometri. Sitno se broji.
Ozbiljniji uspon od sveg pred njime. Selo je to.
Ne posustaje te još ječe zapinje. Obara strminu na pleća snažna. Biciklo skakuće po makadamu, al ne staje. Ne staju ni slike prošle. Ni snovi.
Slano je more. Slano.

Slan je znoj koji se na čelu nakupio. Oči ga peku.
„Neka, neka.“- hrabrio se.
Kad izbi na vrh Drenika pred njim se ravan pruži.
Biciklo je novo. Dragutin je snažan. Plata je u džepu. Milošte su tu. Svoj je čovjek.
Pod njim biciklo ubrzava.

„Još samo nizbrdica, kraj Bilića i eto ti mene mojima.“
Vjetar rashlađuje. Ugodno.
Bježe kapi znoja.
Kaput poigrava na ramenima kao jedro na brodu prekookenaskom.
Dragutin ne staje.

Makadamski prašnjavi put izlokvan. Biciklo poskakuje nesigurno.
Novo je biciklo, kaput je nov. Cipele gradske lakovane. Košulja bijela kao snijeg. Bijeli se lišće kupine od prašine pored puta.
Put pred njim se bijeli. Gubi se se u lišću kupina iza krivine.

Pedale ne pružaju otpora.
„Neka. Očas ću ja. Brže.“
Biciklo ide brzo. Da može brže Dragutinu ne bi smetalo. Stoga okreće i dalje.
Leti. Vjetar ga nosi. S njim je vjetar u kovrčama crnim. S njim je vjter u kosi.
Milošte svojima nosi.
Svoj je čovjek i prva je plata.

„Da mi more oproste, ako se još toga sjete.“
U njemu čovjek raste.
U njemu dijete.
I dijete i čovjek.
Čovjek na biciklu.
U prašini dijete.
Nestade tla. Svud okolo more. Leti Dragutin. Ispravlja krivinu.
Kaput je u kupinama, a biciklo novo je.
Nikako da padne. Iščekuje pad.
Gleda biciklo. Kaput gdje je sad. Košulja bijela ko prašina sa puta, a cipele gradske razbježale se kojekuda. Sa njima i milošte.
A Dragutin leti, a oštri pijesak dlane mu guli. Nikako da stane.
Dječak u njemu ne govori ništa.
On je na moru. Na rivi. Podno Marjana na paštetu se mršti.
On je na trešnji. Musav od njih na komandu čeka.
„Slazi“
Nesta glasa. Niko da vikne.
„Gdje je biciklo. Kaputa mi nigdje.“-pijesak mu tabane bode.
„Cipele moje.“-kupi ih sa puta.
Bolno jeca bicikl od čelika. Točak se još vrti jedan. Drugi ko zna gdje je.
Dječak se vraća. Tunele broji.
„Nisam računao s time.“

Krivina se podmuklo smijala inatski kriveći one svoje usne iskrivljene. Cijepala se kao i odijelo na koljenima što je jutros još novo bilo.
Od milošta osta štošta. Štošta i ne osta.

Nije bilo onako kako je zamišljao. Možda je u svemu ponestalo rečenica onih dugačkih jednostavnih. Računica je jasna. Jasnija no ikad.
Neke se krivine ne mogu sjeći.
Naučio je Dagutin bez nastavnika još mnogo štošta. Računao sam s njim. Četrdeset godina bez greške. I na biciklima i bez njih. I nije iznevjerio.

Kao i na kraju svake priče.
Kiša je padala. Jer drugačije ne ide. Ja sam sjedio u automobilu. Dragutin je nosio vrećicu. Nisu bile milošte. Tek sitnice koje se razdužuju kad napuniš četrdeset godina.
17.02.2011.godine. Svijet je dobio još jednog penzionera. Kako dolikuje i kako je red.

Toga dana i Una je stala na tren. Jel more postalo manje slano to ni sam ne znam. Ako i jeste to je zbog kiše koja je padala. A suza je još uvijek slana u to siguran sam.

Pozdravlja Vas mandrak72, ponosan sin Dragutinov

p.s. Ocu od mene.

Košut i jagnjeća glavuša

Prve siluete žurno su promicale između mnogobrojnih štandova. Zatrpani gajbama svježeg povrća i voća štandovi su polako dobijali svoj planirani izgled. Činilo se da i sami štandovi uživaju u toj priči. Kitili bi se leskovačkom paprikom, pasuljem tetovcem, krastavcima ko zna zašto nazvanim sunčani potok. Bilo je tu i ekvadorskih banana, limuna i ananasa. Kivi tih godina još nije zalazio na štandove napravljene od betona uglačanog svakodnevnim trenjem drvenih gajbica, velike metalne vage sa mnoštvom tegova i od masnog papira od bureka il parizer salame.

Novi Grad, Republika Srpska

Novi Grad

Iza njih nalazili su se metalni štandovi na kojima se bjelasao sir i ostali proizvodi od mlijeka.
Ispred samog ulaza u pijacu poluilegalno godinama su stajali improvizovani metalni štandovi sa posebnom vrstom robe. Upravo onakvom kakva je jedino i mogla da me interesuje. Štandovi sa igračkama. Te štandove držali su Romi. Njih dva ili tri ovisno o dobu godine bili su svakodnevna destinacija koju bih obilazio na putu od škole do kuće i nazad. Dva puta dnevno vršili smo gotovo čitavu inventuru dnevnu. Gotovo da smo sve znali napamet.

Jedan od vlasnika tih štandova bio je i Ferid, ali su ga svi znali kao Košut.
Među nama djecom Košut je bio sinonim najvećeg rahatluka i potajnih želja koje bi ostvarili kakvim dobitkom na lutriji. Gotovo svaki razgovor o igračkama započinjao bi „kod Košuta“…

Košut je bio oniži Rom velike okrugle glave sa velikim debelim naočarima.
„Razlaz djeco. Nemojte mi ćerat mušterije badava.“-mrzovoljno bi nas tjerao čim bi vidio da od naše kupovine nema ništa.

Osjećao je on tu svu važnost koju može da ostavi jedan prodavač igračaka. Često bi se čak i cjenjkao ukoliko je postojao i gram šanse da neko od nas kupi igračaka.
„Eto ta tri pištolja, svaki po sedam.  Tri puta sedam dvaest i osam, a ja vam dam za dvaes i pet.“-pogodba je bila pred nama.
„Ali čiko. Tri puta sedam je dvadeset i jedan.“-kočoperio sam se matematikom.
„Šta ti mali znaš šta je trgovina. Il kupuj il briši da ti ne bi vezo uši na mašnu.“-tobož ljut na nas odmahivao je glavom .
„Pa tako sam i sam reko.“-rukom je povlačio šešir na glavi, a jednim okom je pogledavao na ćevapdžinicu kod Faje.
„Ajde, ajde, sikter. Nemam se ja kad sa vama preganjati.“-pogleda nije skidao sa pecane u kojoj se mlado jagnje okretalo na ražnju.

Ispruži ruku pred sebe tako da se rukavi kaputa malo povuku unazad te pogleda na sat.
„Ćaća ga njegov. Šta je tolko otego.“-miris jagnjetine je prosto parao nosnice.
Debelim prstima kako kobasicama obuhvati nos koji ga je zasvrbio od tolike divote te onda dlanom pređe oko usana kao da se netom omrsio gladeći bradu.
Nervozno je šetkao stalno nešto mumlajući i izvirujući na pecanu.
„Bilo je i vrijeme. Alal ti ćufta!“-gotovo poskoči kao i njegov želudac dok je gledao kako Faja skida ražanj sa pečenim jagnjetom.

Svakodnevno bi ponavljao ritual. Negdje oko pola jedanest kad bi Faja skinuo jagnje sa ražnja uspremetao bi se Košut kao da su ga svi mravi ovog svijeta baš u taj čas posjetili. Nije mogao odoljeti mirisu jagnjetine.  Sa Fajom je imao mali dogovor, čvršći nego dogovor sa Jalte. Naime svaki dan kad bi radio osim nedjelje od Faje bi uzimao jagnjeću glavušu za doručak. A upravo je bilo vrijeme za to.
„Hoće li valjati?“-pred njim u veliki masni papir Faja je pakovao vrelu glavušu.
„Kad nema bolje, valjaće i ta.“-i već u tom momentu počinjalo je njegovo uživanje u gastronomiji.
Vreli zamotuljak je vješto prebacivao preko dlanova dok se žurio za štand.

Nakon što bi otvorio papir sa zamotanom glavušom raspričao bi se sa njom kao sa kakvim poznanikom.
„Oklen si da mi je znati kad tako miršiš. Neka, neka tebe, samo polako. Ima Košut vremena.“-divanio bi joj kao najmilijem.

U vrijeme pauze mnoštvo radnika je žurilo na pauzu da nešto prezalogaji. Među njima opštinari su bili nekako najagilniji, a među njima i Malik na kojem se odmah dalo vidjeti da mu je hrana mnogo više nego ostalim smrtnicima. A ne kažu džaba da su buce nekako uvijek spremnije na šalu i humor pa tako to bi i sa Malikom.

„Neće to valjati Košute. Nije to dobro. Eno već se polako priča opštinom kako se stalno žališ na pijačarinu i dadžbine, a ovamo svaki dan se pečenje jede. Vidi to narod moj Košute.“-već je Malik imao novi štos o kome će se pričati par dana nakon toga.
„Ma ko to priča?“-ko oparen skoči Košut ne prestajući prstima čopati ne baš bogatu mesom glavušu.
„Kako ko. Ne pričam ja. Priča narod. Eno ti Desana. On je to pričao.“-Malik je potpalio fitilj i već se polako odmicao na sigurnu udaljenost.

Nakon par trenutaka pored štanda izbi i sam Desan. U ratu ranjen u nogu, pa je uz pomoć štapa hodao i na jednu nogu hramao.
„A jel ti kljapo kljapavi. Šta ti imaš da gledaš što mi Cigani jedemo. Šta tebi smeta što ja svaki dan po dvije kile mesa jedem.“-glasom koji je odzvanjao Košut iznenadi i samog Desana čovjeka nesklona  takvim pričama i još manje smicalica.
„Ma kloni me čovječe. Nemam ja s tim ništa.“-branio se nastavljajući da ubrzava korak da što prije umakne od razljućena Košuta.
„Ti ćeš meni brojati zalogaje.“-nevoljko je završavao prepirku i ponovo se prihvatao posla oko već dobro očerupane glavuše.

Još neko vrijeme je glasno mumljao tobož ljut stalno ponavljajući jedno te isto i ponekad dižući ton naglašavao dvije kile jagnjetine koju jede svaki dan.
Pored njega se odnekud pojavi i Sajo koji je takođe držao štand pored njegovog, ali nije uhvatio srž problema.
„Šta bi Košute.“-upita ga.
„Kako šta. Šta koga briga što ja jedem tri kile jagnjetine. Kljapo, kljapavi.“-u trenutku pred komšijom poveća za još kilu pečenja tek da mu pokaže da bolje radi i živi od njega.

Malik se iznova smijao smicalici koju će po ko zna koliko puta ispričati za stolovima u opštini.
Pijaca bi nakon toga nastavila istim tempom da živi. Mjesto na kojem se ruralno stapalo sa urbanim. Mjesto gdje su novac i roba sami krojili ekonomiju mimo svih berzi i recesija.  Tržišna ekonomija nije bila toliko komplikovana kao danas. Nije bilo računara, registar kasa i sličnog, ekstra profita i PDV-a, ali jagnjetina je itekako mirisala.

„Kad smo mi Cigani jeli džigericu tako se i zvala, a kad gospoda sjede da jede odmah su to jetrice. Dok smo droba jeli, nije ni imao ime a sad kad ga jede gospoda ga krsti u fileke.“-rezonovao je Košut kretanja svjetskih tokova u gastronomiji.
Kako god. Ispod kišobrana šarenih, neke se stvari jednostavno nisu dale izmjeriti. Kila gore, kila dolje. Važno je trgovati.

Pozdravlja Vas mandrak72, nakupac neomaštene misli i revera kao nekad.

Vjetrovi Lilongve

Nedjelja, 13.02. 2011.god. Lilongve, Republika Malavi
Dok agencijeske vijesti pune novinske kolone samo za Vas iz pera mandraka72 još jedna vijest koja me je zadržala u Africi i možda pokrenula nove tokove političke misli.

Kako saznajemo iz pouzdanih izvora bliskih vladajućim krugovima juče je iza zatvorenih vrata održana zatvorena sjednica vlade na kojoj je sam predsjednik Republike Malavi Bingu Wa Mutharika uzeo učešće. Tokom višesatnog zasjedanja bez prisustva predstavnika medija primjećeno je da su se često otvarala vrata i prozori, ali sjednica se nije prekidala sve do kasnih sati uz mnogo žučne i burne rasprave.

Nakon toga na izuzetno posjećenoj konferenciji za štampu služba za informisanje Vlade Malavija pročitala je kratko saopštenje u kojem se kaže:

– „Svako ko pusti vjetar i time zagadi vazduh, te ugrozi zdravlje ljudi i moguće afrointegracije će se kazniti“ – stoji u prijedlogu zakona.

Stanovnike Malavija razbijesnio je prijedlog najnovijeg zakona. Vlada te države predložila je da se zabrani ‘puštanje vjetrova’ u javnosti. Svoje neslaganje stanovnici su izrazili glasnim negodovanjem i zaprijetili su bojkotom tražeći referendum kako bi se o tome na najdemokratskiji način izjasnili. Kako se dalje kaže ogorčeni ljudi smatraju kako postoje puno važnije stvari i problemi koje bi vlada trebala rješavati, a ne se baviti ‘vjetrovima’.

– „Ne možemo to dopustiti. Pa ljudi smo i svi mi prdimo! Što to oni umišljaju, pa gdje bi trebali puštati vjetrove?! To nije stvar kojoj bi vlada trebala pridavati pažnju“ – rekao je Topsi Ganzalesi.

Studentu Matthewsu Phiriju nije jasno kako će država provoditi taj zakon i kako će otkriti ko je ‘pustio vjetar’ u javnosti.

– „Svi mi prdimo u javnosti i biti će vrlo teško otkriti ko je to učinio na ulici. Neki to naprave tiho, a kod nekih je učinak sličan suzavcu. Vladajući ne bi trebali trošiti naš novac i vrijeme na ovakve djetinjarije“ – rekao je ljutiti student.

Sindikat uvlakača najavljuje miting podrške kao i mnoge već osnovane Fejsbuk grupe.

-„Konačno da neko pomisli i na nas. Naše zanimanje nije niti časno niti lako, ali hrabri nas činjenica da i mi sačvamo pluća i da udišemo čisti vazduh.“-riječi su povjerenika za sindikalna prava Habzi Virtuozija.

Novi dan donosi nova pitanja i neizvjesnost. Da li će ovaj hrabri čin vlade iza koga je stao i predsjednik donijeti napredak i prosperitet još se ne zna. Neizvjesno je i kako će na sve to reagovati susjedne zemlje. Kako će opremiti policiju koja će provoditi zakon i održavati red? Kako bilo pobornici alternativnih izvora energije predviđaju izgradnju soba za vjetrove koji bi se dalje iskorištavali za vjetroelektrane. Kako uskladištiti toliku energiju još se ne zna, ali više od svega hrabri podizanje svijesti za očuvanje okoline. Vlada Malavija je dala tome svoj puni doprinos.

Pozdravlja Vas mandrak72, neostrašćeni i ničim obavješteni svojevoljni dopisnik i potpisnik.

Pod svodom

Nije lako biti neimar. Grade mnogi. Ali njihova djela ne opstaju jer ne govore. Ono što može govoriti privlači pažnju, slušaoce, gledaoce i dobronamjernike.

„Pomoz Bog Milutine.“
„Bog ti pomogao.“
„Gradiš?“-upitah.
„Pišem.“
„Rekoh zidaš.“
„Ne rekoh li već da živim.“

Gledao sam neimara koji od kamena slike života piše. Još jedna građevina. Nova. Pogledom sam šetao po građevini koja je rasla. Ni nalik onome što će gotovo svaki arhitekta u šablonskom projektu da nam ponudi.

„Imaš li projkat objekta?“
„Projekat je otvoren. Tvoje je da čitaš.“-pokaza mi na građevinu dopola ozidanu.
Ponovo sam se zagledao u objekat.

Kameno zdanje. Pogledom sam klizio niz pravilne i nepravilne oblike zdanja. Pokušavao sam da čitam meni nečitljivo.
„Volim kamen.“-rekoh.
„Tim bolje. Mnogo je jasnije.“-reče mi neimar čije su oči zračile nekom blagošću i jednostavnošću.

Gledao sam u temelje. Bili su jaki. Nezgrapni. Ali jaki. Jaki i sigurni. Od temelja sve počinje. Kao i u životu. Rođenje i djetinjstvo su temelj našeg života.
Ova spoznaja me je raspoložila.
Jasno sam vidio u njegovim očima da sam na dobrom putu. Prvi put sam čitao sa građevine.

Sa prednje strane objekta sam stajao i nastavio da čitam dalje.
Zidovi su bili kombinacija nepravilnih oblika i veličina čvrstog kamena. Neobrađenog. Nesimetričnog. Kamena koji je svakog trena prijetio da prsne i popuca od neke neobjašnjive nabujale snage. Kamen je u svoj svojoj nesavršenosti prštao od ljepote. Bunta. Mladosti.

kameni zid

kameni zod

Pogledao sam u Milutina. Neimara.
Nisu ga nikada razumjeli u selu. Stoga je odlučio da traži selo gdje će  njegove građevine ljudi gledati i uživati. Čuvati.
Njegova buntovna i umjetnička duša pred bujicom nerazumijevanja gradila je tvrđavu oko sebe.

Na ćoškovima objekta i oko prozora ručno tesani kamen smirivao je kompoziciju bunta, hrabrosti i uokvirivao je opšte ljudske zakone duši umjetničkoj zarobljene u standarde i mjere.

„Da i pored svega u nama ponekad se moramo prilagoditi svijetu u kojem živimo, ali nikako dozvoliti da  svijet uđe u naše živote.“-reče.
Na sredini objekta dominirala su elipsasto zasvođena vrata od treće vrste kamena. Cigli bih rekao. Nastojao sam da u njima pronađem nepravilnost, bunt.

I našao sam. Neko ko bi samo ušao kroz vrata  a da ne zastane pred objektom i da se ne divi ljepoti istog to ne bi primjetio. Čovjek nije mašina. Griješi. I to se bilježi. On svoje greške ne krije i nudi nam na uvid da gledamo i čitamo. Da učimo.

Dugo sam još gledao obrise objekta koji se izdizao ispred mene i tražio u njemu čovjeka. Priču. Život. I našao sam. Sve u jednom mjestu.

„Pogledaj malo iznutra.“-predloži mi.
„Već znam šta ću naći. Vanjština mi je već mnogo toga rekla. Ući ću da potvrdim ono što već s vana pročitah.“-nasmješih se.
Objekat je govorio više od ikakve priče.

„Moja lična karta je strnjište. I nije nikada izašlo iz mene. Stoga gradim ovaj objekat. Dižem spomenik čitljiv svima pa i onima koji samo vanjštinu gledaju. Onima koji nikad ne požele da zagrebu ispod površine. Ko razumije razumjeće.“-nastavljao je sa radom povremeno zagledajući u moje reakcije.

„Krov?“
Nije rekao ništa. Samo je pogledao u nebo.

Jezik umjetnika je bogat. On priča i kad slika i piše. On kad gradi ne prestaje da slika i piše. I kad gradi on priča.
Život gradimo od dana rođenja. Svaka ugrađena cigla, kamen, stepenik su slika o nama. Iza nas ostaju građevine koje traju. Građevine bez emocija, ljubavi ne drže vodu. Samo nebo nam je krov.

S one strane grane

Deseto selo, 13.01.2011.godine.
Ministarka omladine, porodice i sporta Simonida Vjetarlajsnić, Ministar za infrastrukturu Georgije Makadamski u Vladi Dembelije potpisali su danas sporazum sa Gradonačelnikom Desetog sela Andrak Mandrakoševićem o zajedničkom ulaganju u izgradnju „Sigurnih kafana“.
Pomenuti sporazum prvo će se implementirati na području Desetog sela, a nakon što pokaže prve rezultate u praksi Vlada Dembelije će uz pomoć povoljnih kredita kod MMF-a nastataviti započeti izgradnju „Sigurnih kafana“ i u ostalom dijelu zemlje Dembelije.

„Vlada Dembelije i mi iz Ministrastva porodice i sporta  želimo zajedničkim naporima da pomognemo stanovništvu Dembelije na prevazilaženju problema koji se javljaju u porodici za koju smatramo da su temelj društva. Naš zadatak je bio da sagledamo sve aspekte i pronađemo izvore krize u porodici. Ustanovili smo da je jedan od generatora krize i nestabilnosti u porodicama neslaganje bračnih parova po pitanju „Alkohol da ili ne“. Analizom troškova gradnje sigurnih kuća, lokacijama potrebnih za izgradnju istih kao i troškovi investiciono tehničke dokumentacije ustanovili smo da nismo u stanju da obezbijedimo financijsku konstrukciju za kompletan program „sigurnih kuća“. Stoga smo smatrali da je otvaranje „sigurnih kafana“ jedan od alternativnih ako ne i boljih rješenja za pitanje zdrave porodice.“-izjavila je ministarka omladine i sporta Simonida Vjetarlajsnić.

sigurna kafana

sigurna kafana

„U zajedničkom poslu koji nas očekuje Ministarstvo infrastrukture Dembelije će ovih dana sačiniti spisak svih objekata koji će ući u zajednički registar koji će obuhvatiti sve kafane na području Dembelije. Naš zadatak će biti da sa tog spiska izdvojimo objekte, kafane koji zadovoljavaju stroge međunarodne propise za sigurne kafane. Nakon toga naše ministarstvo za infrastrukturu i kapitalne investicije izvešće neophodne radove da se objekti dovedu u propisno stanje sa svom pratećom infrastrukturom.“-bile su riječi Ministra za infrastrukturu i kapitalne investicije Georgije Makadamski.

„Deseto selo i ja kao njen Gradonačelnik imaćemo tu čast da prvi osjetimo sve prednosti koje nude sigurne kafane. Kao što je poznato Deseto selo ima jako veliki broj objekata, kafana koje zadovoljavaju stroge propise potrebne za dobijanje licence za sigurnu kafanu. Otvaranjem sigurnih kafana biće nešto novo i Dembelija treba da bude prva u regionu koja je načinila korake u tom pravcu. To će biti ujedno i pozivnica mnogobrojnim turistima da posjete našu prestonicu.“-gradonačelnik Desetog sela Andrak Mandrakošević nije krio zadovoljstvo što će Deseto selo biti prvi pilot projekat.

U daljem razgovoru sa predstavnicima vlasti saznali smo da će se sigurne kafane otvarati širom zemlje Dembelije. Prvo uz autoputeve koji će pratiti ovu akciju, pa sve do najudaljenije Opštine u Dembeliji. Ovim potezom se planira da se svi ljudi skloni alkoholu budu sklonjeni u sigurne kafane gdje će im se točiti piće po diskontnim cijenama, oslobođenim od poreza i PDV-a, kako bi se dotični što duže mogli zadržavati u objektima. Najtežim slučajevima biće dodjeljivane stimulacije i benificije. Naravno uz sve to korisnicima sigurnih kafana biće obezbijeđen prigodan cjelovečernji kulturno-umjetnički program kao i ispričnica za evenetualno izostajanje s posla i neoborivi alibi kod organa gonjenja.

Ovim koracima Dembelija će ispuniti još jednu veliku obavezu  na putu integracije u Balkansko Evropsku Uniju (BEZ) .

 

Pozdravlja Vas mandrak72, oficijelni procjenitelj fer vrijednosti i ubrzanog  kretanja kapitala s one strane grane.

Između korica

Nije moje da pričam o sebi. Red bi bio da to kažu drugi. Samoreklama nije baš nešto što ljudi vole. Ko voli ja pa ja, ja pa ja. Ja sam nenametljiv, moglo bi se reći neprimjetan, neškodljiv. Ali krenimo redom.

Ovdje živim već pedesetak godina. Mogu reći lijep je to period. Ovdje sam dospio sasvim slučajno. Mogao sam i na mnogo bolje mjesta da odem, ali eto nekako pogodilo se. Bilo jedno upražnjeno mjesto.

Moj stvaraoc, nije ni slutio gdje ću da završim, ustvari on i ne zna da ja postojim. Ustvari on nikad nije uspio da sazna da ja postojim.

Mnogo je volio život. Nije mu se dalo.

Volio je ljude. Nisu ga razumjeli.

Volio je samo jednu ženu. Ona nije mogla da zna za njega, ustvari nije nikad saznala za njega.

Bio je zaljubljen. Uzvraćeno mu nije.

Nije volio muziku. Svaka riječ kao nož u srce bila je.

Nije volio alkohol. Alkohol je naprosto volio njega, iz računa.

Mislim da je mene volio.

Bijeli papir, prigušeno svjetlo petrolejke, hladna soba. Gomila bola, ruka koja ne može da zaustavi bujicu patnje, puste elegije. Ruka koja svaku desetu misao zabilježi. Naizgled haotično, kao u bunilu.

Noć bez svitanja, jutro bez pitanja.

Dobro jutro, nazdravi mu tuberkuloza. Pusti je u svoj mali život, tek sam da ne bude.

Useli se u njega, u prostor oko njega. Sve bijaše spreno, čekao se samo taj čas. Pisao je sve nemoćniji. Pogled mutan. Često ne bi bio u stanju da prati srž romana kojeg je pisao.

Kazaljke na zidu bolno su opominjale na vrijeme koje više doći neće. Kao maratonac, davao je posljednje atome energije svjestan da na cilj stići neće.

I nije.

Prošao je porođajne muke. Stakasti pogled kroz prozor u noć. Našli su ga u sjedećem položaju,naslonjenog na nadlakticu. Na stolu naočare, vjerovatno spale, sa polupanim jednim staklom. Bajat hljeb. Hladan stan.

Nije se mnogo svijeta skupilo kod njega. Rodbine nije imao osim jednog dalekog nećaka, koji je došao da preuzme njegove stvari.

Iskrzan kofer. Britva za brijanje, polupane naočari, stara petrolejska lampa, kašika starinska i polomljeni nož, i požutjeli i izgužvani papir u svežnju. Posteljinu i nešto stare garderobe proslijedio je u crveni krst, mada se nisu nešto ovajdili.

Sreća u nesreći što je nećak poželio da sazna nešto o ujaku, o kojem se u njegovoj kući nije smjelo govoriti.

I tad sam ugledao svog prvog čitaoca. Taj dan sam roman postao.

Mnogo sam ljudi upoznao. Mnogi su me držali u rukama. Otvarali, prevrtali, čitali.

Obično im u oči gledam dok me čitaju. Tražim neku pohvalu za svog stvaraoca, autora.

Mnogo šta se pogledu može saznati.

Eto bila su jednom neka dva crna oka. Dva puta su iščitavali moje redove. U njima sam tugu spoznao. Suza slana na mene je pala. Još imam taj osjećaj. Kako joj je srce lupalo kad me je naslonila na grudi. Plakala je do dugo u noć.

Bilo je i onih sa blijedim pogledom, koji bi me otvorili, kao da traže neke slike, onda razočarani odlagali na prašnjavu policu.

Nisam mnogo volio one što svaki put ližu prste kad stranicu okreću. Evo još mi u grlu stoji, kad se sjetim.

O koliko sam se nekad radovao svakom izlasku. Ono uzbuđenje dok čekaš da u maloj toploj sobi upoznaš oči skojim ćeš emocije da dijeliš neko vrijeme. Bio sam mlad kao i svi Vi. Volio sam te izlaske.

Danas,mnogo manje izlazim, gotovo nikako. Dođu neki pogledaju iskrzane i moje stare korice, gotovo gadljivo, plašeći se da me dodirnu. Ipak još uvijek ima neko kome je bitna suština. Za njih živim ovaj život.

Sav moj život može da stane između ovih korica.

Mala je ovo biblioteka, ali topla. Nema tu neke gužve. Živim onako starački. Eto ja sam samo još jedan roman o kome bi se mogao roman napisati. Ali ja nisam taj. Na Vama je da sudite i pričate o meni u vremenima koja dolaze. Ja sam tek jedna životna priča.