U vreći

U jednom dijelu svijeta postoji škola. Ne veća nego bi to bila jedna obična seoska kuća, sa malim toplim prozorima iz koje danonoćno slaba svjetlost rasipa svoje umorne zrake preko zabrinutih lica svršenih polaznika škole za pisanje pisama. Skvrčene sijenke blago bi titrale na zidovima, prozorima nad istorijskim zadatkom datim samo nekolicini odabranih iz svih dijelova svijeta. Pišu diplomski rad. Pisma koja će promijeniti sve.
Svako od pisama za prvi cilj imaće od nekoliko milijardi adresa pronaći onu pravu.
Drugi i najvažniji zadatak odabranih za pisanje odabranih pisama svakako biće odabrati pravo značenje, a treći i najteži zadatak svakako biće ne unositi sebe u pisma koja znače.

Ovo treće i najteže odmah sam odbacio. Nemoguće je pobjeći od samog sebe. I kada se spustimo kroz ponore sebe i spoznamo bol i nesreću svoju nema nam druge nego se istim spiralnim stepenikom vratiti. Ošamućeni, zbunjeni i sasvim dovoljno izvan sebe.
Ogoljen nad svojim zbunjenim „ja“. Na vjetru, mrazu. Na zimi onih ratnih godina koje su se nesumnjivo nastanile u nama poput minula rada na platnim listama.
Poželih samo jedno.
Jednu sliku.
Hladno novembarsko jutro. U kasarni sa transportnim torbama sa tek nešto presvlačila, hrane, duvana stajalo je nas desetak. Čekao sam raspored za novu pješadijsku jedinicu pocijepanih čizama. Imao sam dovoljno vremena da posmatram ljude oko sebe. Na licima nekih osjećao sam strah, neizvjesnost. Rezigniranost i ravnodušnost. Nismo se poznavali. Nepovjerljivo smo se gledali. U sebi sam proklinjao momenat kada sam odlučio da promijenim jedinicu i pristupim pješadiji kako bih bio bliže kući. Nešto mi je govorilo da je među njim izvjestan broj onih koji su bježali iz svojih pređašnjih jedinica. Dezerteri. Sneveselih se tom činjenicom. Nisam nikad bježao.
Za oko mi je zapao jedan mlađi momak koji osim vreće za spavanje nije nosio ništa. Niti dijelove uniforme za preobuku. Nije nosio niti hranu. To mi je posebno upadalo u oči.
Pomislih da je sigurno napuštajući prethodnu jedinicu ostavio svoje prljave košulje, pantalone i poput zmije se izvukao iz kože i nestao pod prvim kamenom sve dok ga vojna policija nije sasvim slučajno pri legitimisanju otkrila i prisilno privela. Sumnju su mi pojačavali vojni policajci koji su u blizini stajali i posmatrali skupinu neznanaca dok čekaju skretničare da ih usmjere.
„Ti čupavi. Ti, ti. Ti ćeš pred neprijateljske topove, a ti mršavi u rov. Na čist vazduh, apetita radi. Čupo, ti ćeš prije toga na šišanje,….“, raspored je deklamovao ugojeni oficir u sjajnoj maskirnoj uniformi. Stajao je naspram nas obučenih u sve samo ne u uniformu osvajača i agresora u zločinačkom poduhvatu zvanom „kako sačuvati glavu, kuću, porodicu“.
Momak sa vrećom za spavanje dobio je raspored zajedno sa mnom u isti bataljon. Sjedili smo u kamionu pod ceradom koji je truckao, a oblak prašine nas je zasipao čitavim putem. Nije bilo smisla opirati se tom. Brisati je sa sebe. Prljavština je bila na svakom koraku, uvlačila se u kosu, usta. Osjećao sam svu njenu težinu pod jezikom, u nosnicama. Nisu ni drugi tome pridavali mnogo pažnje osim njega. Dlanovima je povremeno skidao prašinu sa vreće za spavanje. Nasmijah se malo njegovom uzaludnom trudu. Razmijenih nekoliko pogleda okolo tražeći potvrdu svoga mišljenja. Saučesnike nisam našao. Svi se o sebi zabavili u vrijeme kad o zabavi nije bilo riječi. Bila je to samo jedna davno zaboravljena i daleka navika da se veselimo, pronalazimo uvijek nove načine da od noći otimamo sate. Od zore snove, od jutra dan. Bilo je to nešto što se nalazilo između njih i nas. S ove ili one strane nišana. Nešto čemu se nije pristupalo bez komande, sa zebnjom dok nas je zasipalo otkinuto iverje, kamenčići, busenje zemlje i zaglušujuća rika topova, minobacača. Zabava više nije bila ni hrana koja se klatila u aluminijskim manjerkama na kljusetu nekim čudom spašenim od vojničkog kazana.
„Koliko još ima?“, upita me.
„Čega? Prašine, puta, kuršuma?“, pomislih nedoređeno.
„Ima još. Dovoljno za sve“, procijedih kroz prašnjave usne sa prašinom koja je hrskala pod zubima.
Nisam skidao pogled sa njegove vreće za spavanje. Viđao sam ih kod svih onih vojnika, oficira mobilisanih još 91-e. Mobilisani kasnije nisu zaduživali iste. To kod mene pojača sumnju da preko puta mene sjedi dezerter iz neke regularne jedinice iz vremena JNA.
Nismo ništa pričali. Kamion je par puta zastajao da bi neki od vojnika izašli. Oficir iz kasarne izvodio je jednog po jednog vojnika. Srdačnost prilikom rastajanja sa prvim vojnikom koji je izlazio kod komande smanjivala se direktno proporcionalno sa pređenim kilometrima. Na kraju ostadosmo samo on i ja. Moja transportna torba sa rezervnim donjim vešom, košuljom, hranom i puškom koja je ležala preko nje. Preko puta nje sa puškom između koljena i vrećom za spavanje moj budući saborac sumnjive prošlosti.
Nakon što smo napustili kamion sačekao nas je komandir čete. Kratko se predstavio, zabacio pušku na rame i zaputio se uz strminu gdje su se nalazili položaji i rovovi pješadijske jedinice koju smo popunjavali.
Okrenuo sam se još jednom. Kamion se izgubio u oblaku prašine na maloj okretaljci. Komandir čete već se gubio u dobroogoljenoj šumi od jeseni. Od rata. Naboranoj i neispavanoj od pijanog dozivanja neprijateljskih vojnika i malih noćnih razgovora često ispraćenim reskim rafalima i sirovim psovkama koje su parale noć.
Nakon dugotrajnog i strmog uspona stigli smo na zaravan i do prvih rovova. Do prvih ispitivačkih pogleda.
Trebalo mi je nekoliko dana da uspostavimo kakav takav kontakt. Bio je u rovu do moga. Sretali smo se nakratko prilikom preuzimanja hrane i vode. Bili smo najmlađi po stažu u rovovima i bio je red da na sebe preuzmemo te ne baš zahvalne i junačke obaveze.
Ponovo smo se sreli prilikom povratka na odmor iz jedinice. Opet je sa sobom vukao vreću za spavanje. Pušku nije. Mada je bila kampanja da se oružje ne nosi kući, a mi ga iz bunta nosili. On ne. Nije ga nosio. Ne ni zbog naredbe. On je nosio vreću za spavanje od koje se nije odvajao. To sam čuo prilikom posjete nekih od vojnika iz njegovog rova koji su dolazili u naš rov.
„Kao zmija. Sve bi uradio što se od njega tražilo. Straža, hrana. Drva za ogrijev. Nakon toga uvijek bi se uvlačio u vreću za spavanje. Pokrio bi se po glavi. Ne znam da li spava ili šta drugo, ali kao da je živio neki svoj paralelni život u vreći.“, zastao bi narator iz susjednog rova.
„Tačno je znao svoje obaveze i krajnje profesionalno bi ih izvršio, ali nakon toga njega nije bilo tu. Čini se da ni vazduh koji dišemo ne koristi dok je u vreći. Nakon straže, doručka, ručka uvijek bi se nalazio u svom svijetu omeđenog tkaninom i ciferšlusom. Kao da se od nečeg krije, sklanja,…“, dodavao bi narator što me dodatno zainteresovalo još više o tom povučenom neznancu.
Vremenom bi progovorili poneku.
Nisu to bili rafali.
Bili su to pucnji.
Odjeci.

Sticajem okolnosti putevi su nam se razišli pred sam kraj rata. Nije bio nimalo sretan onog dana kada je odlazio od nas. Nije tu bilo ni tuge da se razumijemo. Bilo je sve isto kao na početku. Podozrivi pogledi sa jedne strane i prazan pogled sa druge strane.
Nije se tu imalo šta reći.
Odlučio sam da ga ispratim ne jednoj dionici puta prema komandi.
Nije nosio ništa do vreću za spavanje. Onu istu koju je vukao sa sobom kao ronilac bocu s kiseonikom.

„Kad sve ovo prođe,..“, nije završio rečenicu, pružio mi je ruku.

Nisam rekao ništa. Stisnuo sam usne, kimnuo glavom i rukovao se s njim.
Gledao sam dok zamiče niz put. Ubrzo se njegova silueta stopila sa šumom. Toliko toga o njemu nikad nisam saznao. Iza njega jednostavno nije ništa ostalo. Do priča o njegovoj vreći za spavanje. Blago bih se nasmijao bez želje da ikome objašnjavam temelje, tvrđave i krovišta. Pogotovo nama gologlavim pod nebeskim svodom.
On je ispunio svoju misiju. Pismo je stiglo je na adresu. U njega nije unio sebe. Ništa nije ni odnio. Izašao je čist.

Advertisements

Perlice života

Otkriću vam jednu tajnu. Znate li da u svima nama žive vilenjaci neimari? Dobro ste pročitali – neimari. Dugo toga nisam bio svjestan, sve dok mi to na uho nije došapnula vještica protjerana na dan moga rođenja, Svetog Luku. Onda znate koji je to dan. Satjerana u ćošak pred mnoštvom strašnih maski od bundeva, starih iznošenih kaputa, ovčijih koža, onako uplašena tek mi je dala naslutiti o čemu se radi.
Našim rođenjem na sebe preuzimamo jednu odgovornost, nasljeđe koje će nas pratiti čitav život. Nasljeđe izrade ogrlice života, satkane od perlica naših svakidašnjih. U nju utkamo sve ono što nam nešto znači, bilo dobro ili zlo. Ogrlica svakim danom postaje sve teža, loše stvari bi htjele da ogrlicu završimo što prije, dočim bi samo nagovještaj nečeg dobrog to osujetio. Neprestana je borba vilenjaka neimara da utkaju naše bisere života, sve ono što potresa temelje u nama, hranjene našim životima, smrtima, rođenjima.
U tu nisku biserja, perlica i staklića, obojenih spektrom boja kakvu nijedan majstor ne zamješa, udjenuli smo prve korake, ispali zubić bačen preko krova kuće pored glinenog pijetla koji je svojim kočopernim pjevom rastjerivao i posljednje zabludjele duhove i utvare, razbijeni nos, prvi bicikl, prvog keca iz matematike, zgužvano pisamce simpatije iz druge klupe sa kao snijeg bijelim obrazima, prvi strah, jednu slamku tople jeseni na adi, pregršt suza, bola, hladne zime i plave pidžame, jedan plač iz porodilišta, plave okice, pramenove kose koje čuvamo u vosku… da ne nabrajam dalje, ali jedna epizoda iz ’93. daće joj sasvim novi smisao, mnogo godina kasnije.

U napuštenoj dvorišnoj zgradi koju smo ratne ’93. dijelili Relja, spadalo od čovjeka, Simić i ja dogodilo se nešto što će mi potvrditi sve ono što sam tad znao a nisam vidio. Nas trojica nismo htjeli da se stiskamo u pretrpanoj kući, pa smo za mjesto spavanja izabrali dvorišnu zgradu. Sva trojica smo bili 20-godišnjaci, nezreli za ta blesava vremena, sa nekim svojim potajnim željama koje, eto, tada nisu baš bile ostvarive.
Jednog jutra probudio nas je neobičan pjev ptica. Naravno, na vratima nije bilo stakla pa su one lako mogle da uđu. Otkud sad ptice? pitali smo se, pa zar ne vide da smo se mi tu smjestili i da spavamo? U bunilu, iznenađeni, nismo prepoznali vrstu ptica. Već su bile otišle.
Razbuđeni, nismo to mnogo komentarisali. U večernjim satima, dok smo se izležavali, bez obaveza, komentarišući dolazak smjene i odlazak kući na odmor, ponovo su nas iznenadile ptice. Ovaj put bili smo spremni. Dobro smo ih pogledali i prepoznali lastavice. Kao po dogovoru sva trojica smo ućutali Sa zanimanjem smo pratili šta rade. I bogami, radile su. Bio je to par lastavica koji je počeo da gradi gnijezdo tu pored nas ratnika, još dječaka.
„To su lastavice“, tiho je prozborio Simić, moj drugar iz Lušci Palanke kod Sanskog Mosta. Simić je bio debeljuškasti i uvijek nasmijani dječak od 20-ak godina, sa jakom bradom koju je brijao, ali ni ona nije mogla da sakrije njegove godine; priprosta šaljivčina kakve ne možeš da nađeš u devet sela. Uvijek spreman na zbijanje šale, bio je svjestan svoje omiljenosti u društvu i svi smo ga voljeli i kad je pretjerivao.
„Znam da su laste“, dopuni ga Relja. „U mojoj su štali redovno pravile gnijezda, godinama unazad.“ Relja je bio rodom iz sela Marićke kod Prijedora. Jedan izuzetan čovjek u tijelu dječaka, drugar koji je imao svoj način zajebancije. Nenametljiv, sušta suprotnost Simiću, ali njegove rijetke upadice često su izazivale više smijeha zbog svoje pronicljivosti i naivne, jednostavne seoske mudrosti.
Par dana smo po čitav božiji dan posmatrali taj ples malih sićušnih tijela kako u onim svojim kljunovima donose slamke, blato i prave dom. Nisu ih ometala ratna vremena, kada se samo radilo na rušenju. One su gradile, kao da su htjele da nam pokažu šta je smisao života. Nedugo nakon toga iznenadile su nas svojim prinovama sićušnih kljunova koji traže hranu. Ostajali smo satima gledajući zbivanja.
Posmatrali smo, bez komentara, svako sa svojom nekom mukom.
Relja bi poslije ručka stavio slamku u usta, izvrnuo se na ležaj i posmatrao laste, a onda bi odlutao, vidio sam to po njegovom pogledu. Možda u štalu kod kuće, ili ko zna gdje.
Simić bi, dok bi mu okrugle oči poskakivale, nakratko odlazio do Lušci Palanke da se vidi s braćom, na koju je bio ponosan, i s majkom koja je sama ostala kod kuće da strijepi za svoja tri sina.
A ja, koji sam volio da posmatram i proučavam ljude do sebe, ovaj put proučavao sam ptice. Kakav je to nagon, priroda da, eto, ta mala stvorenja prevale toliki put da bi se vratili i na istom mjestu pravili gnijezdo i dizali potomstvo? Zar ih ni rat ne može spriječiti? Zadivilo me to da usred gluposti, kad ginu mladi životi, nešto tako jednostavno naučim od para lastavica zavjetovanih na vječnu ljubav.

Nekoliko godina kasnije sretoh Simića. Majka mu je ubijena, nije uspjela izbjeći, a braću je uspio pronaći. Smjestili su se u neko selo pored Banjaluke. Sjetih se onog nestašnog pogleda simićevskog, sjetih se i lastavica. Pogled mu je bio previše ozbiljan. Vidim da je patio zbog gnijezda iz kojeg je potekao, bio je lastavica kojem je gnijezdo surovo srušeno.
Relju sam vidio prije dvije godine. Nije se promijenio. Nije ni ljubav našao. Još uvijek neoženjen, pomalo nestrpljiv, nije mogao sam da gnijezdo pravi. Potreban je još bar jedan kljun za početak. Nadam se da će ga naći, ako već nije.
A ja… gnijezdo je savijeno Hranimo ptiće, moja lastavica i ja. Mnogo je lakše udvoje.
Vilenjaci neimari prepoznali su moje najsjajnije perlice, moju lastavicu – bezuvjetnu ljubav, moje ptiće – sreću moju, i utkaše ih u ogrlicu života koju s ponosom nosim u sjaju oka, u suzi moje supruge kad je nešto zabrine.
Ogrlica života nema kraj, ona nastaje da živi i poslije nas. Ako ne vjerujete, pogledajte u ogledalo, pogledajte u oči ljudi oko vas. Sigurno ćete primjetiti. Ja već jesam.

Klošarski zid

Godine koje ti oduzmu ništa ne može vratiti. Ostane samo rupa iz koje ti dugo vremena treba da sagledaš plavo nebo i odbareš kakav takav izlaz. Svaki izlaz ti se naizgled samo čini spasonosnim rješenjem dok posljednjim atomima snage i krvavim prstima pokušavaš da zaustaviš planetu zemlju koja se nepobitno  kreće i migolji ispod prsta.

U godinama kada se tačno znala cijena jednog života i kada jedino on nije devalvirao jer nije vrijedio baš ništa uhvatio sam se za jedan zid nimalo obećavajućeg imena. Nije on naziv dobio po kumovima i neimarima il dunđerima. Njemu je ime bilo odskočna daska za jednu ili drugu stranu. Između je stajao samo on. Hladan i siv.

Klošarski zid.
klošarski zid
U tom momentu tako hladan i siv bio je najbolje što se moglo dobiti. Hladnije od njega bilo je sve ostalo. Dobro se sjećam našeg prvog susreta. Bilo je to u drugoj polovini oktobra mjeseca 1992.godine.  Bajata jesen miholjskog ljeta te ratne godine bila je sumorna. Škole su uveliko radile, fabrike poodavno zatvorene a ljudi pod oružjem.  Nimalo vedro okruženje za mladost koja bi da potrči, uzvikne.

Leđima sam se naslonio na betonski zid koji je odvajao ostatke zapuštenog parka od glavne ulice. Naslonjen na njega imao sam dobar pogled na ulicu u kojoj nije bilo mnogo svijeta. Tek rijetki prolaznici od kojih većinu nisam poznavao. Od poznanika nigdje nije bilo ni traga. Kao stranac u svom gradu usvajao sam hladnoću betonskog zida. Njegova rječitost bila je upitna.

„Ako mene pitaš gubiš vrijeme. Čekajući ne ideš nigdje. Zaostaješ“
„Koje vrijeme? Zar ovo u dozvoli za kretanje? Ne budi smiješan.“

Primjetio sam Kizu. Nismo se nikada upoznali, pozdravljali. Prilazio je ravno meni. Nije bio mobilisan zbog invaliditeta. Da li je to uopšte bila srećna okolnost.

„Zdravo.“-već mi je pružio ruku da se rukujemo.
„Zdravo. Zoran.“-pružih ruku te se predstavih.
„Znam. Ja sam Kiza. Šta si u horoskopu?“
„Škorpija.“-rekoh.
„I sam sam mislio. Šta si u podznaku?“
„Ne znam, ne pratim to mnogo.“

Naslonio se na zid pored mene. Zapalio je cigaretu i meni ponudio jednu. Nisam uzeo jer sam nepušač. Posmatrali smo pustu ulicu grada koja je ne tako davno u ovo vrijeme znala biti dobro ispunjena. Objekti sa obe strane ulice djelovali su izgubljeno i  tužno bez ljudi.
Bližilo se podne. Lišće na bogato nakićenim lipama još se dobro držalo, mnogo bolje od grada na ušću dvije rijeke.

„Da li je ovako svaki dan?“-upitah kao da nisam godinama bio u svom gradu, a tek sam bio tri mjeseca odsutan.
„Umije biti i gore. Zavisi s koje strane zida gledaš na sve to.“
Nakon toga srednjoškolci su nakratko ispunili ulicu. Vrlo brzo nestalo je smijeha.
„Gdje nestadoše svi.“-upitah.

U tom momentu jedan srednjoškolac sa ozbiljnim licem prišao je Kizi.

„Zdravo Kizo. Šta ima danas za Bikove?“
„Zdravo Šomi. Ove nedjelje te prvenstveno očekuju problemi na emotivnom planu. Nešto u vezi odnosa sa partnerom neće biti kako treba. Rasprave bi mogle biti prilično  burne i uglavnom izazvane pretjeranom posesivnošću. To će vas oboje iscrpiti i nepovoljno uticati na vaše daljnje uspjehe. Pripazi se ovih dana na osjetljivost reproduktivnih  organa. Znači miči guzicu od zida.“-ozbiljnim glasom mu odgovori kao da mu saopštava kakvu medicinsku dijagnozu.
„Imaš cigaretu? Ona je vaga. Uravnotežena i pravedna. Shvatiće ona. Samo moraš biti pažljiv. Najlakše je zabrljati.“-nastavio je da mu pripovijeda.

Nakon što mu je dao cigaretu okrenuo se otišao niz ulicu. Kiza me pogleda. U ruci je držao cigaretu i kroz oblak dima zatraži od mene „Politiku“ da nešto uporedi.
Odmah je pronašao stranicu sa horoskopom. Nešto je čitao i mrmljao. Usput bi nešto prokomentarisao. Uzeo je olovku iz džepa i nešto zapisao na malom papiriću te mi vratio novine.

Poslije su mu prilazili još neki klinci. Kiza im je tumačio horoskop. Jednu klinku je ineteresovao neki klapčić i tražila je od Kize da horoskoposki pronađe podudarnosti njihovih znakova. Pristao je i obećao da će malo pogledati. Spominjao joj je i natalnu kartu. Brzo su otišli i oni.

Tih nekoliko dana svakodnevno smo se sretali pod krošnjom lipe na klošarskom zidu. Zid je i dalje stajao. Zainteresovani za dnevni horoskop navraćali bi kod Kize koji je tumačio horoskope i svakodnevna dešavanja i događaje. Radovao se kao malo dijete kad bi neko potvrdio da mu je dobro protumačio horoskop.
Iznova su mu prilazili novi zainteresovani. Sa svima njima vrlo brzo je uspostavljao kontakte. Ponekad bi se zavjerenički nasmijao kad bi saznao za horoskopski znak.

„To je dobro. To je dobar znak. Znaš pitala me je neka vodolija za tebe. Vidjeću još malo. Navrati sutra.“

Koristio je svoje poznavanje horoskopskih znakova, njihovih horoskopskih osobina i znatiželju zainteresovanih da sklapa nova poznanstva, potpomaže i podstiče simpatije da se sretnu i upoznaju. Zauzvrat nije tražio ništa. Pokoju cigaretu.
Bio je polazna  i prolazna stanica za mnoge generacije koje su stidljivo najavljivale svoj ulazak u svijet odraslijih. Svijet zaljubljenih i onih koji bi to rado bili. Na klošarskom zidu stečena su mnoga predznanja, načinjeni prvi koraci. Stečena samopouzdanja.
Još neko vrijeme nakon toga susretali smo se pored klošarskog zida gdje je on i dalje bio redovan gost. Ja sve rijeđe. Mnoštvo onih koji su svraćali po informaciju do njega nisu više svraćali. Nije se ljutio. Dolazili bi novi i on bi iznova sa njima sklapao paktove koji ne traju duže od slijedećeg koraka.

Godinama kasnije naslonio sam se na klošarski zid. Bio je hladan i siv. Ratni period odavno je minuo. Neka nova lica krasila su glavnu ulicu malog grada. Među njima prepoznao sam Kizu. Pomalo oronuo sa mnogo sijedih prilazio mi je.

„Imaš cigaretu? A da, ti ne pušiš.“
„Kako ide?“-upitah.
„Ide. Sve što valja otišlo je. Ostali su samo oni koji ni u horoskop više ne vjeruju. Pitaju reda radi. Ne po srcu i duši.“
„Tako loše.“-konstatovah mada sam i sam već sve to znao.

Klošarski zid je i dalje stajao siv i hladan. Za one koji tek dolaze pitam se ko će biti taj da im kaže da odmaknu guzicu od betona. Kiza će još neko vrijeme, a poslije?

Često prolazim pored klošarskog zida. Neka nova lica sjede na njemu, pored njega. Zub vremena načeo je ono što je građeno da nadživi mnoge od nas. Neki su odavno spoznali i hladnije mjesto od njega, oni sretniji sjete se vremena dok ih je ljubav grijala, dok je horoskop zauzimao važnije mjesto u dnevnim časopisima. Sve ono što ne treba saznaće sa interneta, osim da maknu guzicu sa betona.

Oni što čekaju osjetiće prvi šta to znači. Proći će ih vrijeme.

Kirby i usisivači

HAG – Lider SRS Vojislav Šešelj zatražio je od Haškog tribunala naknadu štete u iznosu od 12 miliona evra zbog, kako je naveo, neosnovanog pritvora pošto je u pritvorskoj jedinici tog suda već 11 i po godina, saopšteno je danas iz Haga. Mislim da bi Hag trebao da udovolji Vojislavu od milja zvanom Šeki. Svojim nastupom otvorio im je oči, nakon čega im je jasno stavio do znanja da su promašili svoju pravu profesiju. Cirkus.

LONDON – Poznato je da kukavica ne samo da nema svoje gnijezdo već i da ne zna kako da ga napravi, te da njene potomke podižu druge ptice kojima podmeće svoja jaja. Eh Englezi moji dragi, zbog toga niste morali u prirodu. Fenomen kukavičijih jaja, tatitnih sinova, nesposobnih graditelja nama je dobro poznat. Uzmite spisak naših državnika.

NjUJORK – Kineski tajkun poznat po ekscentričnom ponašanju, priredio je svečan i bogat ručak za više stotina Njujorčana beskućnika u jednom restoranu u Central Parku. Eh taj ludi svijet. Sami akteri ove neobične vijesti iz filmske perspektive vraćaju me na neke scene postapokaliptčnih filmova. Kineski tajkun i Njuorčani beskućnici. Kakav happy end.

DIZELDORF – Sud u njemačkom gradu Dizeldorfu je danas presudio da jedan postariji strastveni pušač mora da napusti stan u kojem živi već 40 godina, zbog toga što su se njegovi susjedi žalili da im smeta dim cigareta. Poznavajući uopšte našu primjenu Zakona za iseljavanje osuđenog čekali bi sve dok za imenovanog ne bude angažovano pogrebno preduzeće. Piši propalo.

VAŠINGTON – Osim absinta(lijek-piće) i kubanskih cigareta, američke vlasti zabranile su jedan vrlo poznat i svima omiljen proizvod – kinder jaje koje je na spisku suvenira koje američki državljani ne smiju da unose u zemlju, piše Hafington Post. Kazna za jedno takvo neprijavljeno jaje je 2500 dolara. Hajde za ljubav jednog da se odreknemo tolike sume, ali za par istih potrebna su velika muda.

SAN FRACISKO – Čuveni most Golden gate u San Francisku uskoro će dobiti specijalnu zaštitnu ogradu, kako bi se sprečila samoubistva skokovima u more. Bord direktora kompanije koja upravlja mostom danas je jednoglasno odobrio finansijski paket u iznosu od 76 miliona dolara, koliko će koštati da se sa obe strane mosta postavi šest metara visoka mreža. Golden gate (Zlatna kapija) postaje preskup za izlaz u jednom smjeru.

BEOGRAD – Ambasador SAD u Beogradu Majkl Kirbi priredio je danas prijem povodom američkog praznika Dana nezavisnosti, na kojem je izjavio da su Amerikanci i Srbi izgradili trajno prijateljstvo tokom Prvog svetskog rata. Po toj logici slijedi da su ga tokom Drugog svjetskog rata ovjerili, a onim iz 1999-e godine trajno zapečatili. Ne ljubim ja Vas „prijatelji“ moji. Nit’ ljubim, nit’ mirišem.

Kirbi i usisivači

Kirbi i usisivači

Lanac ishrane

Lanac ishrane uvijek je inspirativna tema za razgovor. Upravo zbog hrane na jednoj od Boga zaboravljenoj lokaciji poveden je ovakav razgovor.

„Da sam bar top“, uzdahnu moj kolega.
„Zašto top?“, upitah.
„Dosadilo mi biti kozom, vazda brstim i jedem ono čega se i koza kloni. Ovako bilo bi mesa k’o drva. Ehej, topovsko meso nikad jeftinije moj prika“, pojasni mi Rašo saborac iz rova.

Posmatrao sam tog pogurenog čovjeka starinskog kova od pedesetak godina. Uvijek je nosio vojničku bluzu skrojenu po mjeri. Pomalo sam mu zavidio na tome.
Pogled mi skliznu na moje vojničke hlače. Kratke i još poprilično pohabane. Od prvog dana svojom uniformom nisam ulivao povjerenje.

„Kad se taj nije uspio izboriti za pantalone po mjeri, kakvu će tek državu stvoriti“, bio bi to najkraći siže vizuelnog izgleda oružane sile na mom primjeru.

Bio sam mršav za svoju visinu. Nije bilo uniforme niti kroja da sakrije i pokrije ono šta mi fali.
Osvrnuh se još jednom na Rašu. Bili smo i neka daljnja rodbina. Njegov lik me je jasno podsjećao na jedan dio babine rodbine koji je u magli djetinjstva zagubljen čekao da bude pozvan na vršidbu negdje u prašini na putu prema Rajlićima.
Volio je da popije. Njegova slabost su bile noge koje bi odmah otkazale poslušnost pijanoj glavi. Možda su one bile jedina njegova zaštita da onako pijan ne napravi još kakvu glupost. U ratu glupost priziva sledeću.
Još jedna njegova slabost koja bi vrlo brzo isplivala na površinu bio je ajnc. Kockarska igra kartama u kojoj je Rašo redovno ostajao bez cigareta za jedva pola sata. Da stvar bude gora nevolje nikad ne dolaze same, pa niti njegova psorijaza nije mirovala te bi se i ona pobunila svim silama nastojala da izbije na površinu, tjerajući ga da se stalno češka kao da ima buve.

Njegova psorijaza, daljnja rodbinska veza i doktorska preporuka učinili su da se moj lanac ishrane neočekivano popravi. Njegova polovina konzerve završila bi u mom želudcu. Moje sledovanje duhana završilo bi novim naslagama katrana na njegovim plućima, a jedan dio bespovratno izgubljen između dvije straže, dva obroka dnevno. Između dva prsta.
U pepelu.

Donekle bio je u pravu. Topovsko meso je išlo u bescijenje, inflacija gluposti je rasla. Jedino je duša izgubila svaki smisao.

„Duše mi“, sve se rijeđe moglo čuti. Takva moneta nije bila tražena. Njome smo zalud raspirivali vatru razumijevanja. Naslage sirovog preživljavanja bez imalo toplote samo su zagušljivim dimom skrivale izgubljene oči dobrano nagrižene rđom hladnog čelika uperenim u naše grudi.

Lanac ishrane je išao na našu štetu. Dva obroka dnevno nisu mogli protiv ravnodnevnice. Suviše dugačke dionice između ravnodušnosti i neizvjesnosti dovodile su naša čula u stalno razmišljanje o hrani.

„Eh da je bar ljeto. Komad hljeba i šljiva koja noć da se pregura“.

Noć je bila najgora. Osim hiljadu šumova noćnih ptica, ježeva, puhova. Očajnog vjetra i kiše sumnjiva morala glad je bila najgori neprijatelj.

„Hajde da mi podijelimo naš doručak“, ponudi Mlađo.
„Ali Plutone tek je ponoć“, negodovah.
„Ko će jutra dočekati, ko neće“, hitrim pokretom konzerva je već otvorena stajala između mene i njega.
„Ako ne možeš samo reci, mušterija samo čeka“.

Smjenjivali se dani, straže, slutnje. Loše vijesti i dobar apetit. Položaji i neprijatelji. Samo glad je uporno držala položaj. Nakratko bi se učinilo da gubi bitku kada bi od kuće pristizali pojačanje u paketima sa režnjevima pite sa sirom, paradajza, luka, slanine, ali ta uporna i dosadna potreba lanca ishrane da nahrani i topove svježim mesom tražila je svoje.

„Sutra stižu nove konzerve. Fileki“, prostruji četom.

Preskočismo blijedu rižu u susret novom jutru. Nadi obojenoj u obilat doručak i ručak istovremeno.
Jedno u drugom ne biva.

„Fileki?“, zapitah.
„Drob, crijeva“, ekspresno dobih odgovor.
„Hemoroidi!“, zgrozih se, preskočih i ručak u doručku kojeg nije bilo bar za mene.

Lanac ishrane prekinut na najtanjoj karici u vodu, odjeljenu. Na komandiru odjeljenja.
Lanac komandovanja nije smio trpiti.

Zima je bila sa mnogo snijega. Na Poganoj ravni dočekasmo smjenu. Trebalo je da nas zamijeni neka druga jedinica.

„Svakog borca sleduje po jedna konzerva za puta. Smjena jedinice obaviće se noću. Tražimo opreznost“, naglašavano je borcima pogledom uprtim preko brda gdje bi trebalo da se nalazi kuća

Nasavjetovan pređašnjim iskustvom sa filekima snabdijeh se sa podebljom šnjitom hljeba i kao dukat sitnom glavicom crna luka ukoliko komanda iznenadi Filekama.
Uz ručak nam dostaviše konzerve za puta. Sjajne kao mesingane topovske čahure. Bojeve. Rukavom je ulaštih tako da zasija u punom sjaju.
Spremih svoja dva ćebeta, prljavu uniformu i vojničku porciju koju dobro oprah hladnom vodom od pasulja koji je još dugo odzvanjao linijom u limenim porcijama dok je uporno izbjegavao kašiku.

„Pokret. Sretno ljudi“, u mrak ostavismo nepoznata lica u našim rovovima, konzervama dok se strepnja mogla čitati sa njihovih lica.

Muk. Grabimo noću. Svaki korak novi ispit. Mučan, neizvjestan. Grč u stomaku popušta. Grabim, rukom napipavam vojničku porciju u ruksaku.

„Dobro je“.

Mjesec nad nama je bljeskao žut  i debeo. Gotovo kao konzerva.
Brižno sam planirao trenutak. Kao da je riječ o rođendanu.

„Prvo da se smjestim, raskopčam vjetrovku. Da autobus izađe iz Srbobrana. Sačuvao sam komad čistog papira koji mi je preostao od paketa u kojem je bila slanina zamotana. Na njemu ću otvoriti vojničku porciju, konzervu. Hljeb neću rezati. Volim da grizem. Oguliću i luk, nasjeckati sitno …“

Lanac ishrane nakratko je nastavljen. Za neki drugi dan. Za neke druge topove.

Zloimenjak

„Ja ću prvi. Daj tu pušku“, dobro poznat glas ratnog Predsjednika opštine, a nekad radijskog voditelja ispunio je eter toga jutra u dolini Une.

Iz kolone jednakih i nejednakih nezainteresovano sam posmatrao komediju koja se odvijala tu pred nama. Nasmijao bih se se dobacivanjima koja su doprala iza mojih leđa, ali nikako nije bilo vrijeme za to. Nije bilo reklamnih džinglova i poznatih hitova iza toga. Nije bilo ništa što bi me asociralo na bezbrižne radio talase uz koje bih zažmirio i prepustio se sunčevim zracima koji su se probijali kroz lišće i slatke plodove babine trešnje tog julskog dana 95-e.

Nisam ni poželio da prekinem taj cirkus koji se odigravao pred nama koji smo preko metalnog mosta polazili u neizvjesnost koja nas je držala na nišanu. Ponovo sam zažmirio. Udisao sam to jutro punim plućima.

„Idemo“, glas ispunjen zebnjom me prenu.

U tom momentu nisam imao nikog do sebe do njega jedinog i svu onu sirotinju i jad uniformisanu da bi bar na kratko tu na korak do smrti stekli utisak da smo svi isti. Sivomaslinaste skulpture bez riječi nijemo su u parovima i s kratkim razmacima pretčavali metalni most.

Tih sedamdesetak metara odzvanjali su koraci dok su pramenovi magle kao svileni šalovi spadali sa naših ramena ogoljavajući svu našu golotinju skrivenu iza kašike, limene porcije i propisom prekoračenog broja metaka koji su u fišeklijama čekali svoj putni pravac i kartu u jednom smjeru.

„Dobro je“, rekoh sebi, „samo da potraje“.

„Dobro je“, dodade Stole.

Prolazio sam selom koje se juče nije probudilo. Utihnuli su satovi, na slikama svatovi, nakićeni atovi. Nije utihnuo moj dah, i to je dobro. Zalutala stoka preplašeno bulji u snene oslobodioce krvavih očiju. Jedan par očiju do mene zavjerenički se osmjehuje, traži odobrenje.

„Tuga“, rekoh.

Nisam posapan, a rado bih da je sve samo san. Zatvorim oči, ovce da brojim. Otvorim oči, ovce brojim. Naoružana družina do konaka sate broji. Stopa po stopa do prvog šumarka je.

Iz šumarka tišina vreba. Negostoljubiva poput hotelijera kojem smo galamom goste rastjerali. Ne nudi ništa. Krov nad glavom. Ne klanja udvorički glavom. I neka, ne plaćamo ono što se glavom plaća. Slab je taj doručak i usluga sva.

„Zauzmite položaje, organizujte stražu“, struji četom, vodom, šta znam. Sve mi se čini da nas je sve manje.

Zalegnuh u nekom šumskom putu. Od kiše naneseno lišće prijatno je šuškalo pod mojim leđima. Poput ježa ušuškah svoju kućicu.

„Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.”

Probudi se u meni dječak, zaigraše poznate rime. U njima sam i lovac i jež. I svaka bodlja meni okrenuta. Ne da usniti. Žulja, bode, nešto fali.

Do mene nepoznat vojnik. Borac. Nije iz čete, bataljona. Od kuće je. Ne leži, gleda u noć pred sebe.

Ne puši. Nema.

Gladan je. Tu ni hrana ne pomaže.

I  žedan je, ko ne bi bio, ali ne ište. Guta noć koja počinje da vlaži.

„Samo da svane, kuću svoju da vidim. Još nikad je nisam obnoć samu ostavio. Samo da svane“, pogledom je trasirao pravac kakav niti jedan geometar sa žutim teodolitom ne bi uhvatio, linijarom na kartu prenio.

Kap po kap. Kao šapat. Ispuni kiša šumarak gust, nakvasi dom kojeg imenovah ne tako davno, prije časak ili dva.

Do jutra pod šljemom brojah kapi. One što nisam izbrojao prikupile su čizme i uniforma do kosti. Za sutra, za neke buduće jeseni. Za jutro kojem se nije žurilo dok ne svane, za svaki treptaj, šapat što oslušnuh te prokisle noći koja je još dugo šaptala za nama.

Niko nije kašljao.

Samo tišina nas je bodrila u stopu.

„Miladinovac“, odmor.

Sjetih se svoje razredne koja je predavala geografiju.

„Djeco, geografija je predmet kao i ostali, mora se učiti. Ja to zbog vas djeco.“

Ni slutila nije kako smo je juče i danas upijali. Sva se geografija skupila u nama. Na nama. Učili smo brzo.

Dok smo jeli, porcije s kašikama se pobuniše.

„Gdje je topli obrok, konzerve su tako hladne. Bićemo tiho, pasulja dajte“, poprijeko su gledale na konzerve u našim rukama.

Uniforme su se pušile na nama.

„Vidi, ja sam iz drugog bataljona. Pustili me moji da s vama idem. Ja nikoga od vas ne znam. Znam gdje mi je kuća. Eno“, ustade i rukom mi pokaza kroz granje, „krov se već nazire“.

Nakrivljen kućerak, ne mnogo veći od najveće vodenice izvirivao je i istezao vrat.

„Eno meni moga Miladina. Ehej, poitaj,…“, živnuo je taj matori kućerak, a temeljima sve u mjestu pocupkuje.

„Miladinovac, sve je ovo tvoje“, zapitah.

„Da.“

Osmijeh mi zaigra na licu kao nakon dobro naučene lekcije i zaslužene ocjene. Geografija je zaista imala smisla.

„Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al’ mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom
– Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
– Kućico moja, najljepši raju!“

Pročitah u pogledu vršioca dužnosti profesora geografije i jezika.

„Ako Bog da, kako računam, a računam sve vrijeme još sutra gozbu pravim, a i za Slavu te računam“, nezaobilazno i matematiku udjenušmo, „na Mitrovdan“.

„Idemo“, prostruji komanda, „nema više stajanja, ispred nas su, pravac Zloimenjak“.

Zauzimamo raspored. Desno od mene Zoka, naoružani dječak do zuba. Od mene koji mjesec mlađi, djetinjstvo neuspješno traži. Lijevo Mlađo, ne umije bez osmijeha taj dječak dugokosi. Do Mlađe Miladin kao mačak na prstima hoda. Kako i ne bi, šuma je njegova, svaku grančicu zna.

Jurišamo. Neprijatelj je u bijegu.

Dogorijeva cigareta na grudobranu. Prevrnuta hrana.

Miladin osmijeh na skida, kao svat vežen peškir.

„Tu je još smo malo, par minuta hoda“, hrabri nas Miladin, rukom kao da nas poziva u svoj dom.

“Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
– Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!”

Sipaju stihovi, ja im se klanjam. Nije bilo gubitaka. Izvršili smo zadatak.

„Idemo dalje“, tražimo, „razbijeni su i u bijegu“.

Kao grom iz vedra neba.

„Lijevo krilo od nas zakazalo. Desno nije izašlo na položaj“, odjekuju pucnji na sve strane.

Zasipa nas iverje, otrgnute grane padaju po nama. Uzvraćamo. Vatra već dolazi s boka.

Opkoljavaju nas.

Miladin kao da još ne vjeruje. Stoji, gleda u nas.

„Liježi Miladine“, naredba stiže.

Miladin kleknu usporeno. Nekoliko trenutaka stajao je s rukama kao da nas i dalje poziva i iščekuje.

„Izvinite za nered, sad ću ja to, žmureći mogu“, kao da nešto traži.

Klonu pred nama. Na potiljku cvijet.

Pred nama raste, buja i cvjeta u žaru ljeta.

Priskoči Riža, za kragnu ga hvata. „Drži“, pušku mi daje na leđa ga diže.

Pogled dižem, krov poznat tražim.

Sve pršti, ustajem, na prste se dižem. Ne okrećem leđa, krov tražim.

Zanijemio, blijed, za stomak se drži.

Prepustismo položaj.

„Zloimenjak“, procijedih.

Geografija je još jednom iznenadila. Uvijek su postojale lekcije koje nam nisu ležale. Jednostavno za njih postoje neki dublji razlozi zašto je to tako. Nažalost neke lekcije neću nikad zaboraviti.

Još jednom ću naizvrat navući ježevu kožu za one kojima dom svetinja nije. Da me drži budnim i opominje ako ustreba.


p.s. U tekstu su korišteni stihovi Ježeve kućice autora Branka Ćopića.

Rodeo u Donjem Vakufu

Teško da je iko na divljem zapadu znao kakav potencijal trune u Baricama, pored Donjeg Vakufa. Nasukan kao brod osjetih drugu ratnu nepravdu. Onu prvu još ne zaboravih.

 

„Ti ne ideš ovaj vikend kući“, glasila je odluka.

 

Ne bi mene ona toliko pogodila da me već prije toga nije pogodila jedna ista takva. A samo je deset dana od nje prošlo. Dotukla me je. Smrvila.

Bijes i nemoć još jednom su nadvladali sva moja osjećanja. Tupi bol otupio je sva moja čula dok sam gledao kamion u kojem sam trebao i ja da budem i da se radujem dopustu kojeg sam toliko s nestrpljenjem čekao. Ne bi mi teško pala ni vožnja pod ceradom kroz kanjon Vrbasa tog hladnog oktobra.

 

Dani su se vukli sporo. Kao kompozicija nasukana na slijepom peronu zalud smo čekali. Vozni red je još jednom nasilno izmjenjen na moju štetu. Moja nečekirana povratna karta bolno je pekla baš tu ispod lijevog džepa na košulji.

 

„Dolazi komadanat. Nosi platu. Jeko, uzmi kamion. Mirče nek ide s tobom, pravac Komar. Kupite jagnje, nemoj da se brukamo“, kada je jagnje bilo u pitanju nije bilo odlaganja.

„Možemo li i mi s njima barem do Vakufa. Da kupimo koju paštetu. Vraćamo se čim oni pokupe jagnje. Mrčo, Terzija, Simić i ja“, zatražismo.

„Ni govora“, nije bilo razgovora.

 

Nismo se mirili s tim. Krišom smo uskočili u kamion u pokretu. Pritajili smo se prilikom prolaska kontrolnog punkta. Tek u samom Donjem Vakufu dali smo do znanja da se nalazimo u kamionu.

 

„Nemojte mnogo da se izlažete. Na grad često padaju granate.“

„Ne brinite vi za nas. Mi odosmo da kupimo pivo, sok i čekamo vas na istom mjestu.“

 

Kamion je kasnio dobrih sat vremena. Kupili smo sebi pašteta, pušači duhana. Popili smo po neko pivo i pješice krenuli nazad u jedinicu. Ubrzo se za nama stvorio kamion. Sve ostalo je bilo pjesma.

Pred komandom baterije bilo je živo.

 

„Komadant je stigao“, procijedih.

 

Sve ostalo je bilo kao po najbolje tempiranom scenariju kojeg sam samo ja znao, a glumci znali samo svoje dionice.

Skočih s karoserije.

 

„Komadant traži da vidi ovna“, gotovo zapovjedih.

 

Stariji borci i rezervisti nisu se bili ni snašli, a mi smo ovna vodili prema komandi. Iskoristili smo zbunjenost. Niko nije očekivao toliku smjelost od mladih pripadnika jedinice da uvedu ovna u kuću pred komadanta.

Kao u najboljim kaubojskim filmovima vinuh se na leđa rogatog, vunenog brava. Do tada se opirao ulasku u objekat uprijevši prednjim nogama u prag. Moj potez ga zbuni i iznenadi, te se prepusti Simiću koji ga uvede u prostoriju.

Ovan ustuknu kad spazi sve one sjajne činove kako bleje u njega. U tom momentu moji saborci kao da se probudiše i shvatiše prestup koji načiniše ustuknuše te se brzo izgubiše kroz vrata. Ostadoh sam pred žirijem.

Sve je bilo na meni.

A ja na ovnu.

 

Obema rukama uhvatih ovna za savijene rogove koji kao po komadi započe svoju ljutu borbu da se otme iz snažnog stiska mojih mršavih ruku. Žiri je nijemo gledao taj ludi divlji ples u kome svakako nije moglo biti pobjednika. Pod sobom sam osjećao svaki njegov mišić kako treperi kao zategnuta struna na luku prije nego odapne strijelu. Svaki taj trzaj kao da je odapinjao jednu strijelu za svaki treptaj, za svaku minutu nepravde koju spoznah.

 

Nisam se dao. Nisu me zbunili svi oni prijeteći pogledi pretpostavljenih koji svakako nisu mislili da uvrste moju solo tačku u program prijema komadanta u obilasku jedinica. Cirkus niko nije tražio, više je bio plod moje želje da nas predstavim u pravom svjetlu. Zauzvrat nisam tražio ništa, jer ništa nisam dobio za ono što sam već bio zaslužio i zaradio. Plaćao sam u punom iznosu račun koji su mi ispostavili bez bojazni od reklamacije. Nisam mario. Svoje račune uvijek sam isključivo plaćao svojom kožom. Ostalo nisam imao. Osim dvije paštete i brdo pritajena bijesa.

 

Ovan se nije dao. Odavno je pročitao presudu koja mu nije išla u prilog. Nesuđeni i zadrigli sudija grohotom se smijao nakon prvog faktora iznenađenja.

 

„Sjajno, sjajno“, njegov debeli stomak se prelijevao preko otpuštenog opsača, „kako ste se samo sjetili. Hohoho…“

 

Njegove sitne i u salo urasle oči još su se smanjile dok se smijao i dlanovima se udarao po debelim nogama masnih nogavica. Zavrnuti rukavi su pucali po šavovima. Dugmad ko zna gdje je završila. Udvorički osmjesi mojih pretpostavljenih sve su bili samo ne obećavajući za moju tačku.

 

Nisam se ni ja dao. Još snažnije sam zavrtao rogove ovnu koji je izvodio svoje najluđe pokrete. Osjećao sam se kao na najvećoj areni sa velikodostojnicima u prvim redovima. Pred očima su mi nestajala njihova skamenjena lica.

Sve su uskomešalo.

Svjetla.

Sjene.

Muk u publici koja je nijemo posmatrala moj suludi naum.

Ni sam ne znam koliko je sve trajalo. Osjetih kako nesretnik polako posustaje, gubi ritam. Otpustih jednu ruku koju podigoh kao oni kauboji na rodeu koji su tako održavali ravnotežu. Izvijao sam svoje mršavo tijelo u ritmu koji je ovan diktirao.

Posustajao je.

 

Gledao sam sudije u oči. Zadrigle oči debelog komadanta gutale su ovna. Palacao je jezikom i siktao kao zmija dok mu je glas šištao iz pluća gušeći se u zalogajima koji tek slijede.

Gledao sam sudije u oči. Iskričave i prijeteće gutale su mene. Moždile su me. Moja žilava koža pucala je pod njihovim zubima u vremenima što predstoje.

 

„Izvolite“, naklonih se, „pripitomio sam zvijer. Izvolite.“

 

Bez riječi prekora napustih pozornicu.

Nije bilo poziva na bis.

Nije bilo.

 

Nije bilo poziva za stol.

Na gozbu.

Poraženi je neizostavno gostovao. Za njega se ne bojim, isto bi bilo da je prvi prošao kroz cilj.

Poražen il pobijeđen?

 

Nisam slušao masne opaske, niti promukle glasove. Za masne otpatke u red staće najbolji čovjekovi prijatelji i oni će zavijati i mahati repom, ponizno spuštene glave.

 

Samo ja ne.

Ja sam još jednom pjenom za brijanje ozbiljno natrljao lice i pred ogledalom britvom preventivno uklonio brkove. Obrazu za nauk.

Šešir kauboja ne čini.

Samo san

Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.

Grmljavina topova povremeno bi navukla znak pitanja na njene stanovnike. Nevjerica je ono što se najviše osjećalo tih dana. Rat je bila opcija koju se niko nije usuđivao da prevali preko jezika.
Granica sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom bila je tu nadomak. Na Uni koju su zaveslaji najodvažnijih u tili čas preplivavali. Tu su bili i kukuruzi pečenjaci sa druge strane obale, odakle su se snabdijevali oni odvažniji željni pažnje, kukuruza manje.

TV dnevnici su se gledali sa pažnjom.
„Ubiše kuću.“-zavapih.
„Zar se i to smije?“-pitao sam.

Muk. Nije bilo odgovora. Mada se i danas pitam isto.
„Je li zločin ubiti kuću?“

Grmljavina topova bila je sve bliže. Jednom sam se vratio iz gljiva sa ocem ranije. Rekao je:
„Idemo kući. Neće ovo na dobro izaći.“
Vratili smo se bez ijedne riječi. Ulica je bila pusta, nije bilo djece niti mojih vršnjaka. Nekoliko njih već je bilo na odsluženju vojnog roka a nekoliko drugih je dobilo poziv na odsluženje JNA. Neki od njih nisu ni pravili ispratnju, nije bilo one euforije o kojoj smo nekada svi zajedno maštali i sanjali.

Ulica izmješana različitim nacionalnostima po prvi put nije disala isto. Osmjesi hladni, zabrinuti.

Odlazak na fakultet u Banja Luku na momenat je skrenuo moju pažnju i tok misli na događaje koji su nas okruživali u obruč koji se sve više stezao i poput lisica na rukama vezivao sve snažnije i bolnije. Prve ratne vijesti stizale su sa podrušja Bosanskog Broda.

Mnoštvo u sali studentskog doma muklo je ispratilo vijesti. Bilo je mrtvih. Ubijene su i neke kuće. Ni kasniji odlazak u šetnju prelijepim ulicama Banja Luke nije mogao popraviti raspoloženje. Nije bilo ni mjesta u baštama kafića prepunih uniformi koje su se odjednom najviše nosile. Moda uvijek iznenadi.

Prepoznah u jednoj od njih komšiju.
„Bahro, otkud ti.“-pozdravih komšiju muslimana u uniformi JNA.
Bio je moja generacija, ali otišao je u vojsku odmah nakon završene trogodišnje srednje škole. Imao je čin na uniformi vojnog policajca.
Primjetio je moj pogled na čin.
„Zaradio. Došli smo u prekomandu.“

Do dugo u noć nisam mogao zaspati. Bahro je bio u ratu. Dobio čin. Nisam se radovao niti jednom niti drugom. Vjerujem niti on sam. Godinama smo se igrali rata i svi smo kući odlazili živi i zdravi. Neko manje, neko više zadovoljan, ali nismo kuće ubijali. Ubijali smo vrijeme.

Na rastanku sam mu samo rekao.
„Bahro čuvaj se. Danas su teška vremena. Mogu lako da ubiju.“
Nasmijao se mojim riječima.
„Ne mogu nam ništa. Živ bio.“
„I ti Bahro.“
Krajem godine ni kifle nisu isto išle na jogurt, želudac je bio prazan. Nešto teško uselilo se u sve nas, pa ni u redovima u studenstskom restoranu nije bilo žamora.

Duspara. Moj poznanik iz Bosanskog Broda bio je tužan. Nisam uspijevao doprijeti do njega. Svoju muku utapao je u silnom učenju. Šetnje Banjalukom bez njega nisu bile iste. Posjedovao je jedan poseban osjećaj za humor.

I prva sahrana. Rat je stigao u moj grad. Zajedno smo odrasli Stevo i ja. Kobili rep šišali zarad gusala sa kojima smo htjeli pokoriti svijet nošeni stihovima deseterca. Poginuo je krajem godine. U zimu, nimalo dostojno vrijeme za pogibiju junaka. Nije se taj bojao nikoga, batina pokojne mu matere i moje strine Stane nekako još najmanje nije uopšte izgledao tako.
Poljubih ga u čelo.
Hladno i ledeno.
Tješio sam se da sve to nije istina. To je privremeno, kao u našim igrama. Poslije se svi vrate svojim kućama. Živi i zdravi.
Ovaj put to nije bilo tačno. Bio je direktan pogodak u kuću. Ubili su joj dušu 11.01.1993. Stric nije izdržao, objesio se godinama kasnije poslije pogibije Mile, Pajceka, kako smo ga svi zvali i drugi znali. Razmijenili su ga nakon četrdesetak dana. I to je mnogo boljelo.

Kad sam odlazio u vojsku cijela ulica je bila na kapijama. Mnogi su plakali, nije mi bilo lako. Gurkali su mi u džep da se nađe sa kolač, za sok, pismo. Ali znali smo da pisma više neće stizati iz vojske. U ratovima telegram je ubojitiji. Prije otvaranja ubije bar jednog. Poslije njega, šta znam. Dejstvo je trajno. Ubitačno.

Na prvo odsustvo došao sam prije prekomande.
Ulica je bila pusta.
Komšije muslimani su organizovanim konvojem napsutili grad. Veliki dio njih. Jedan manji dio je ostao.
Ulica je bila pusta.
Nije bilo osmijeha da me dočeka. Nije bilo nikoga. Samo zabrinutost  na licu roditelja.

„Krenuli su sa zavežljajima. Nisu mnogo imali, još manje su nosili. Ispekli smo dan prije pile sa Nijazom, sjedili do dugo u noć. Smijali se glupostima i opraštali do ujutro Ujutro su otišli i vratili su se kasno te noći. Bili su umorni.Slijedećeg dana su otišli.“-saznadoh od oca.
„Da li je neko ostao?“-upitah.
„Rijetki.“
Nisam imao volje prošetati niz ulicu. Nije bilo ničega što sam želio vidjeti. Znam ekipu za fudbal ne bih skupio. Igrale su se neke druge igre.
Ratne.

Jedva sam dočekao da se vratim u jednicu. Nakon nje slijedi prekomanda. U prekomandu su išli svi oni poput mene. Oni koje su autobusi dovezli. Oni koje su automobili dovezli ostali su pri komadi u Banja Luci. Benzin je bio skup, a život jeftin. Koliko? Vrlo brzo sam saznao.

U međuvremenu su se smjenjivali položaji i odmor. Pustoš gdje god stigneš. Na položajima pustoš, ubijene kuće izvana, pustoš na dopustima, kuće ubijene iznutra. Negdje između ni tamo ni vamo, ostajali su dimnjaci, kao spomenici, ugasli i bez života. Bez natpisa i isti. Na svim stranama.

Jedne noći dok je straža sporo odmicala usnuo sam na tren. Stojeći.

„Bio sam star. Uplašen. Gledao sam u svoju suprugu(ovdje moram napomenuti da je to bio san i da u to doba nisam bio oženjen). Bila je bolesna. Hitno je trebala kod ljekara. Bilo me je strah. Bio sam na drugoj strani. Oko mene neprijateljski pogledi. Smoždili bi svaki moj pogled koji se nisam usudio dići. Sasjekli ga na hilajde parčadi i njima hranili svoj bijes. Nisam imao izbora. Sagnuću glavu. Odvešću ženu do doma zdravlja. Nije bilo hitne niti benzina. Imam samo tačke (građevinska kolica). Uzimam ženu, umotavam u ćebad i vozim domu zdravllje. Dobro, mislim se. Nema mnogo vojske. Nema nikoga kome bi zasmetala moj bol i moja muka. Približava se dom zdravlja. Treperim kao list breze na povjetarcu. Osluškujem svaki šum. Plašim se samo glasa koji bi me prenuo, ili zvuka zatvarača na pušci. Čini mi se da bi mi srce puklo. Svaki moj korak ma koliko se čtrudio da bude tiši kao da je namjerno zvonio dreseru u lavljem kavezu. Cirkusu nije bilo mjesta, ali su akteri  davali sve od sebe, možda i više od onoga što je publika tražila i zahtijevala. Napokon kapija doma zdravlja bila je iza leđa. Hladan znoj me oblio. Šta ako je prije mene pristigao veliki broj ranjenih, možda mrtvih. Imam li pravo da svoju bol prikazujem. Da se žalim na svoju smrt koju zaslužih. Drskošću što pomoć ištem. Ja prokazani i inovjerni. Dojučerašnji i nepoželjni. Nosim ženu. Kao pero laku. Teškim koracima savladavam stepenike koje bi do juče preskakao. Kucam. Pojedinačno.
Čini mi se da bi mi bilo lakše da mi odgovori rafal. Lakše bih razumio nego onaj pogled pun mržnje i bijesa na mene od juče, danas i sutra koje ne postoji za mene ovakva i na ovakvu mjestu. Doktor je ljubazan. Hvala mu do vijeka. Neka ga Bog poživi, njega, njegovu djecu i sve one koji isto kao on misle i rade. Supruga mora ostati. Mora ležati u stacionaru. Zahvaljujem se doktoru. Govorim da nemam novca, nisam ponio spavaćicu niti papuče. Pusti reče mi, nije vrijeme sad za to. Ipak ovdje će biti pod našim nadzorom. Svakako je obiđi, bile su njegove riječi. Ostavljam suprugu. Zabrinuto gledam u nju. Znam rat je i nikome nije svejedno, ali kako da joj pomognem. Nemam ni u lijevoj ni u desnoj. Rado bih joj donio nešto hrane, ali… Plakao sam dok sam izlazio iz ordinacije. Pred očima mi samo njena slika kako leži na krevetu, sitna. Kako se sa svakim mojim korakom smanjuje. Topi se kao snijeg. Ostaje samo mrlja, fleka. Znojno tijelo polako se hladi i ponovo se jeza uvlači pod moje dotrajalo i pohabano odijelo od komunalne firme gdje više ne radim samo zato što sam inovjeran. Stepenice kao da se dižu prema meni, silazim a kao da se penjem. Teškim koracima ponovo izlazim napolje, a strah ponovo raste. Opet sam napolju, na brisanom prostoru gdje uvijek može da me pokosi hladan pogled ili sasiječe rafal uvredljivih riječi. Znam da ne bih krvario. Ne bih se ni mrtav usudio da je prospem po pločniku koji sam do juče čistio, ja mrtav i nepoželjan. Ubijen kao pas. Tišina mrtva, prijeteći hladno poput sječiva ledi mi dah. Idem ka tačkama. One klonule kao da dijele moju muku moj usud. Obeščašćene i ostavljene. Bez točka. Bez najvećeg istorijskog izuma. Ukradena je još jedna karika. Kuda ide čovječanstvo. Može li se bez točka. Ja ovakav batrljav i trapav nekako. Kako ću po ženu. Šta će istorija reći. Hoće li neko zabilježiti da je dana tog i tome, meni ovakvom i onakvom lopov ukrao točak,….“
-Zoka nešto sam primjetio prenu me glas saborca.

Udubih se u noć pod snažnom i prevelikom dozom sna koji me je posjetio te noći na straži. Još omamljen i nerazbuđen osluškivao sam još dugo u noć, a prošlo je možda tek neki minut.

„Noć je najgora za svaku bolest.“-rekoh.
„Jesi li bolestan?“-upita me.
„Onako, nešto me steže pod kaputom. Onako ja to.“-rekoh više za sebe.

Godinu il dvije kasnije saznadoh da se moj san zbio. Uistinu. Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.
Imala je ta ulica mnogo više dok je nije ubilo vrijeme. Onako kako se kuće ubijaju.
Izvana.
Iznutra.
Ugasli dimjanci još odolijevaju, kao da čekaju vatru koju su ratni talasi oduvali, raznijeli po cijelom svijetu.