Boškove jabuke

Ne umijem ja da kumujem naslovima. Neki će reći odmah na startu da je providan kraj, drugi će u naslovu prepoznati patetiku bez da pročitaju ove redove. Treći, ne znam. Možda će se razočarati što se nisu pronašli u redovima koje su iščitali.

Nikad nisam razmišljao na koji način biram junake svojih priča. Ne znam, ne smatram ih junacima. Možda bi se prije moglo reći saputnicama na pojedinim dionicama. Tako će biti i u ovoj priči.

Na samu pomen riječi ekskurzija uvijek će me preplaviti nostalgija. Destinacije do kojih se danas stiže samo uz pomoć pasoša, kojeg ni do danas nemam, u ona vremena nije trebalo gotovo ništa osim neke kinte od koje se roditelji nisu rastajali kao danas od života.

Lično sam ubijeđen da se odavno ne čuje ono „ej šoferu dodaj gas…“ kada smo šofera našeg autobusa bodrili da pretekne autobus sa učenicima drugog odjeljenja. Zaboga miloga pa to bi se danas tumačilo podsticanjem na ugrožavanje saobraćaja i kršenje saobraćajnih propisa. Ali nije to poenta. Poenta je negdje drugdje.

Nije se Boško razlikovao od ostalih vozača autobusa tog vremena. Imao je i brkove, koji kilogram viška, svijetlo plavu košulju. Imao je i razumijevanje i za našu galamu, neplanirane zastoje da bi platili danak pretjeranom ispijanju sokova bez nadzora roditelja.

Imao je i dva sina.

Imao je Boško i svoje selo. Pitomo kako samo znaju biti sela pod Kozarom. I voće koje je dobro rađalo, šljivu koja je dobro bacala, jabuke. Ih kakve je samo jabuke imao. Imao je sve ono što bi se moglo smatrati ispunjenim životom. Posao, porodicu i vrijeme za mala zadovoljstva, ali nije imao samo jedno. Osjećaj da dolaze luda vremena.

Nova autobusna stanica nije bila samo ponos lokalne firme za prevoz putnika i robe. Bio je to trijumf koji je trebao nagovjestiti bolje sutra, svijetlu budućnost nasljednika, mirnu i bezbrižnu starost. Redovnu penziju.

Ali nije to pošlo u tom pravcu. Da je bilo do Boška i njegovih kolega vjerujem da bi oni žuljevitim rukama i volanom koji su znalački vrtjeli usmjerili nevolju što se valjala iza brda u nekom drugom pravcu. Nažalost volan su preuzeli neki drugi, manje vješti i prečicom nagrađeni. Boško i njemu slični mogli su samo s tugom da konstatuju da su autobusi sve stariji. Hrđa je bila sve uočljivija. Reklo bi se zarazna. Nakon limom obloženih šasija napala je i sve ostalo.

Zalud su Boško, Marinko, Ekan i ostali ostajali poslije radnog vremena da s majstorima iz radionice uklone zametke nečega što nije slutilo na dobar kraj. Nije bilo toga gita i farbe da se zapuše sve rupe koje su se otvarale sve brže i više. Rat je samo ovjerio tačku. Nakon toga više ništa nije bilo neupitno.

Nasljednici su potražili sreću u drugim državama. Boško nije. Njegov Jugo 45 bio je kalibrisan do sela i nazad. Toliko bi uspio od bijedne penzije da natoči. I nije se žalio. Njegove ruke trudom su nadomještavale ono što mu penzija nije omogućavala mada je ne tako davno sve upućivalo na takvu izvjesnost.

Iznenadio me je jednog poslijepodneva kada je zakucao na moja vrata. Upitao za oca i ostavio kalemljene sadnice jabuke. Nije on mene prepoznao, a i kako bi. Nije bilo retrovizora u koji bi stale sve one glavice sa sendvičima i sokovima niti svi osmijesi nakon što bi pretekao autobus sa odjeljenjima iz jutarnje smjene. On je i dalje izgledao kao i svi penzioneri koji se nisu predavali ni nakon što im je uskraćeno ono što su radom zaslužili, ali nije ni izgledao kao oni koji su mu to sve omogućili. Njegov Jugo 45 bio je sijenka ponosa bivše nam države. Mnogo je dimio, bučio ali nije se opirao. S Boškom je njemu najbolje.

Prije neki dan poranio sam sa namjerom da u sadejstvu s riječicom Japricom napojim žednu baštu i zasade voća. Nisu to zasadi da se razumijemo oni što se neumitno pršću s hemijom, preparatima. Nisu to nepregledne sadnice postrojene kao vojska mada ima nekog reda. To su sadnice koje najbolje raspoznajem po plodu. Jeste da nisu reprezentativne količine niti izgled za markete, ali im se radujem. Ne pamtim ti ja sorte, nešto mi to ne polazi za rukom, ali lako bih mogao da nabrojim sve modele Opela, Chevroleta, Forda,…itd, ali s voćkama ja to tako. Međutim ja imam neki svoj kod po čemu ih pratim i posmatram.

„Dulina Petrovka“, prva jabuka koja dospijeva o Petrovdanu, „Miloševa Crnica“, misli se na krušku koju ću dobro očekati da podari ploda za dobru rakiju. Ne da bih se od nje opijao nego da bi se kao i svaki dobri domaćin s njom pohvalio, gosta ponudio, za oblogu podijelio.

„Boškove jabuke“, niz od četri jabuke od kojih tek očekujem ploda u narednim godinama. Ako sve pođe po planu biće za kompota, slatka. Koji litar jabukovače za iznenadna gosta.

Boško nije s nama već neko vrijeme. Ne znam ko je sad s njegovim jabukama, šljivama, kruškama. Nasljednici nisu, a ako je suditi po trendu nestajanja sela ne piše se dobro ni njegovom voćaru.  Za sada je jasno samo jedno. U mom voćaru ostaće uspomena na Boška dok me jabuke budu na to podsjećale. Slatki plodovi u godinama koje dolaze neće vratiti šofere, autobuse, putnike i ekskurzije. Hrđa koja je napala autobuse odavno je pojela limove i šasije. Ona druga koja je napala sve ostalo nije stala.

Može da pojede i autobusku stanicu, radione i tehničke preglede ali jedno nikako ne može. Ne može da izbriše Boškove jabuke. Možda sitne, neugledne nakon što se ogule mirisne će moći svakoj na megdan. Neki to nikad neće moći. S obrazom stvari stoje drugačije.

Advertisements

Stepenice

Mnogo je stepenika minulo. Još uvijek pamtim dobar dio njih. Neke više, neke manje.
Uvijek sam volio onaj prvi korak kojim bih započinjao svaki uspon, svaki silazak.
Hrabro bih zakoračio, nagnuo malo tijelo naprijed i prvih par stepenika gotovo preskočio u kratkim skokovima. Zaustavio bih se na vrhu stepenica. Udahnuo duboko, dlanovima se podbočio na koljena i osvrnuo se niz stepenice ako je to bio uspon.
A one kao domine porušene nekim čudnim redom, poražene.

Odlazio bih dalje i dalje.
Vraćao se iznova i penjao i spuštao.
Neki put opet pamtio, neki put baš i ne.

Ali imaju jedne stepenice koje nosim baš tu.
Tu ispod džepića na lijevoj strani košulje, tu gdje ni jedan sapun ne dopire.
Ima jedna kuća, tamo. I danas znam gdje je, a opet nisam siguran dal me čeka. Znaju te stepenice sigurno za mene. Još uvijek pamtim kad sam zadnji put bio. Sve je bilo drugačije. Obraslo dvorište bez i jednog traga osim onog mog kojim pogazih korov sve do prvog stepenika.

Nije bilo skemlije. Male drvene klupice izlizane površine na kojoj sam provodio mnogo vremena izjutra rano dok su se prvi jutarnji mirisi sela miješali sa mirisom štale, rose i svježine podgrmeča. Nije bilo ni svitaca koji bi kao hor publike u transu na koncertu Bijelog Dugmeta palili treperave jeftine upaljače. Svih onih boja niti mirisa noći koja je dolazila.

Tri stepenika i podest.
Jedan. Dva.
Tri.
Nisam trčao. Niti se sagnuo.
Nisam se osvrnuo. Znao sam šta je iza leđa.

Korov kao okupator zarobio je svu onu nestašnu vrisku. Nema ni Zeće niti Žućka. Starih mudrih seoskih mačora. Vjerujem da ni oni niu nikad pomislili da bi ovako bilo.
Nije ni Mikija. Vazda lijenog i na trku nespremnog seoskog psa koji je iznad svega volio svoj mir ispod ambara u kojem više nema žita. Odavno.
Iscurilo.

Poput meni dragih ljudi koji nestaše jedno za drugim u godinama koje su nekim pojeli nesiti i nezajažljivi.
„Kad bih mogao. Na tren bar. Ma ne.“-kolebao sam se da iskažem što nekoć jesam.
Vrata bijahu odavno zaključana.
Zelena fasada.
Vrata metalna, ulazna.
Razbijeno staklo.
Svejedno niko i onako ne misli ući.
Najzad nemoćan pred vratima se okrenuh.

Spustih se leđima oslonjen na vrata koja nekoć bijahu otvorena po vascijeli bogovetni dan, za sve osim za kokoši koje su znale da unerede stepenište.
Jutros nisu. I neće.
Oslonjen leđima na vrata sjedoh na beton.
Nikog da kaže.“Dijete, nemoj golom guzicom na beton.“
Nikog da izbije pored pojate. Ni nje nema.
Kako da izbije?

Ni kruške stare koja nam je dozirala slatke plodove dok smo bosonogi ranim jutrom hitali pod njene skute. A da je i ima pod njom gužve ne bi bilo.
Sa ovih stepenica koje još uvijek držim tu ispod džepića otišli su iako su stepenice izgrađene da traju mnogo duže.

Desno. Nema dima iz sušane.
„Nema me. Čak i ne slutim nebo.“
Ni već odavno suha grana jabuke sa koje uzbrah sve one jabuke što sam u njedra trpao i neoguljene i neoprane jeo što ležala je na urušenom krovištu svinjca iz koje ne vire halapljive klempave utičnice dok kusaju napoj i splačine nisu zasmetale ni zaboljele. Jer naprosto tako biva.

A lijevo.
Velika kolnica. Nema ni velikog crvenog traktora. Kosilice nema.
Tek za gredama zakačena klupa drvena seoska na kojoj drijemah gledajući „Kozaru“ za Dan republike. I svi ostali ukućani.
„Ne ponovilo se nikada.“-ponavljao je đed te posljednje jeseni.
„Ipak se ponovilo moj đede.“-konstatovah.
Koš još uvijek stoji. Kao da prkosi.
Ne nisam dobio želju da pogodim trojku koja je baš počinjala negdje odmah ispod zadnjeg stepenika. Ne jer trn loptu ne čeka. Odviše je lako prekinuti igru koje nema.

Naslonio sam glavu na zid i podigao pogled ispod strehe.
„Zašto ni vrapce nigdje ne viđam. Ovdje im se i ne nadam.“
Kao duvan žuto obojeni potkov i rogovi krovišta tik iznad mene. Ispružih ruku.
Ni do nebe ne dohvatih, a krov izmače.
Nije mi bilo do odavno već okončane igre.

Spustih pogled pred sebe.
Stepenice preda mnom.
Čiste.
Bez prepreka. Kad malo bolje razmislim nikada i nisu bila neka prepreka osim za klikere koji su se kotrljali baš tu ispred gdje petom napravismo rupu na ogoljenom tlu koje sad bijaše obraslo.
Stepenice.

Ne neću tražiti klupicu. Vrijeme je da se pođe. Preko njih prolazili smo ne misleći na vrijeme, ali svaki prolazak koji bi kasnije ustvari bio i odlazak  imao je veze sa vremenom. Kao onog hladnog zimskog jutra, kad u tišini ispratismo Milu iz kuće uzdrmanih temelja na odsluženje vojnog roka vozom prepunim regruta i pjesme.

Nije bilo struje. Samo snijeg što je škripao pod nogom i hladan mjesec što je fenjer držao povorci koju muzika nije pratila.
A da je malo više sreće bilo. Znam strica.
Ne bi taj.

Svi kasniji odlasci i dolasci zauvijek su bili drugačiji.
Stepenik po stepenik.
Jedan.
Dva.
Tri.
Korakom teškim olovnim penjao sam se uz padinu. Plećinu. Na leđima sam osjećao pogled. Kao kupina za kaput zakačen. Pitanje.
„Jel stvarno nema vremena?“
Zastao sam.

Nisam se osvrtao jer sam znao svu težinu pitanja.
„Nije do mene.“
Potrčao sam do vrha padine. Kao uz stepenice. Nisam zastao na vrhu, dlanovima se podbočio o koljena.
Sve to ne bi imalo smisla. Neke stepenice jednostavno nemaju sreće sa koracima. Niz njih niko više ne odlazi.

Trn na usnama – Umjesto oproštaja

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto…“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.

Zbogom Ranko  😦

Pozdravlja vas mandrak72, nestimulisani velosipedist na kotaču. (bapski izraz za bicikl).

Mjesec od sira

Pogasio sam svjetla na terasi i stepeništu. Velika terasa bila je oslobođena svog balasta. Na terasi bio sam samo ja i jedna stara stolica.

Preda mnom pružao se pogled na veliko zvjezdano nebo i tek nekoliko treperavih sijalica udaljenih kuća koje su iščekivale noć koja stiže. Volio sam trenutke kad bih bio na momente gotovo nevidljiv i neprimjetan na ovom svijetu. Vjerovao sam da ima još takvih ljudi.
Zatvorio sam oči. Osluškivao sam sve one zvukove koje selo nudi. Zvukove udaljenog laveža psa koji kao da je opominjao nemani da ga se klone, skok vješte vidre u malu riječicu u potrazi sa bogatom večerom. Jezivi huk sove koja kao da je ponavljala neke stare lekcije iz života. Baš kao i ja.
Noć preda mnom bila je poput mnogih do sad. Nisam je se plašio, nisam ni bio indiferentan, ali želio sam nešto više od ove noći. Želio sam priču.

Prvi nagovještaj ubrzo se spretnim nečujnim koracima pojavio tik ispred terase. Nisam davao znaka da sam svjestan njegovog prisustva, ali veliki Žuti mačak od komšije Dule vječiti sanjar i neustrašivi lovac sigurno je znao za mene.
Prijatnim barintonom melodično me pozdravi.
„Dobro veče ti želim.“-reče mi Žućo.
„Dobro veče i tebi.“-uzvratih pozdrav.
„Razmišljaš?“-upita me.
„Čekam priču da se desi. Znaš li neku dobru.“- upitah ga.
„Ustvari ne znam niti jednu koja to nije. Na dobru si se adresu obratio komšija.“-gotovo se obradova Žućo, a pogled mu sijevnu kao munja.
„O čemu?“-podigoh pogled na zvjezdano nebo.

Pogled mi se zakači na mlad mjesec dok se šeretski izvalio na leđa kao da peca najljepše treperuše zvijezde dok mu se jedna od njih otkači i kao nožem zapara nebo.
„Mjesec.“-rekoh mu.
„Šta mjesec? Znam sve o njemu. Slušaj ovu.“-primaknu se Žućo gotovo pored stolice, okrenu se u polukrug te leže naslonivši se glavom na prednje šape.
„Ustvari to i nije mjesec.“-poče ti on.
„Kako nije.“-gotovo poskočih sa stolice.
Sva moja znanja u tom momentu gotovo se pobuniše. Teorija o mjesecu kao zemljinom satelitu bila je opasno dovedena u pitanje, Samim tim i teorija o svemiru i univerzumu bivala je opasno poljuljana.

„De, de. Smiri se komšo. Poslušaj pa ti prosudi.“-poče da me smiruje taj mudri seoski mačak beskompromisni borac sa tavanskim miševima i slaninom šarenom.
„Prije mnogo godina baš u doba kad je slanina dobijala zlatno žutu boju, a čađave grede opasno prijatan miris, mamac za sve miševe iz Rujiške, a bogami i šire u selu se niotkud pojavi Micika. Mačka kojoj se ljepota širila od njuškice pa preko leđa i tako sve do kraja repa. Ljepota je sigurno bila još i veća, ali to bi onda bila neka druga priča.“-zastade Žućo za trenutak kao da puni pluća svježim novembarskim vazduhom kojeg je bilo u izobilju mada on toga nije bio ni svjestan.
„Pojavi se Micika i u selu postavi sve stvari naglavačke. Svojim snenim pogledom kao da je zaluđivala sve mačore u selu pa tako i mene. Nas tridesetak mlađih i par starijih mačora bili smo joj pri ruci, a ona. Ona je samo izvoljevala. Uvijek novi i novi zahtjevi. Nikad dosta i dovoljno dobro za nju nije bilo.“-nastavi Žućo.
„Šta si mi danas donio mladiću?“-upita mene Micika a ja sva ustrepatao te se zapleo pa nikako odapeti.
„Evo jedno veliko i čvrsto motano klupko vune.“-jedva izustih.
„Pa šta da ja radim sa vunom. Kakav mi je to poklon.“-gotovo da je bila bijesna.
„Pa, pa,….“-jezik nikako da odapne.
„Nosi to. Neću da se igram. Ja sam jedna ozbiljna prilika. Nisam ti ja ovdje došla da bih se igrala i skakutala za vunom. Ko je to još vidio.“-siktala je.

„Odjurio sam u noć. Zastao sam teko kod vodenice. Ona je zlokobno lupetala u mirnoj noći. Baš kao što se sad čuje. Jel čuješ kako lupa klapa klapa klap.“-zastade on njuškicom mi pokazujući u pravcu vodenice.
Napregao sam sluh da čujem vodenicu koja je na momente razbijala noćnu tišinu. Blaga jeza ispunjena svim onim pričama vezanim za vodenice spuštala se ko usamljena kišna kap sa strehe iza ovratnika pa niz leđa. Nije budila strah, ali je stvarala jedan nelagodan osjećaj kojem je trebalo neko vrijeme da nestane.
Ćutali smo svaki za sebe par trenutaka sa nekim svojim problemom zamaskiranim u priču o Miciki i mjesecu pod plaštom od noći.
„Zastao sam razmišljajući kuda dalje. Šta mi je činiti. Micika je bila posebna. Nisam je želio izgubiti. Dok sam tako razmišljao po navici ušao sam u vodenicu. Mlinar me nije ni primjetio od oblaka brašna koji se prašio dok je presipao brašno u džakove. Pogledom sam kružio po vodenici tražeći bilo šta što bi me navelo na rješenje moje muke. U tom trenu spazih jednog debelog miša sjajne dlake koja se presijavala pri slaboj svjetlosti petrolejke u mlinu. Njuškica mu je bila sva bijela dok je lickao brašno. Skočio sam i šapom ga zarobio. Zubima ga uhvatih za krzno i trkom se uputih prema Miciki.“-vidno zagrijan za priču Žućo gotovo da nije diasao.
„Donio sam joj živog debelog miša. A ona iskolačila oči na mene. Gotovo da bi me u top strpala.“-vidno neraspoloženiji Žućo zastade.
„Na šta ja tebi ličim. Na živodera. Životinju. Nosi to od mene barabo jedna seljačka. Ja sam dama prefinjena. Jesi li čuo za gospodska jela, parfeme. Miševi nisu nobles.“-drala se Micika.
„Nisam ni slušao šta je dalje govorila. Nisam bio ljut, ali znaš kakav je to osjećaj.“-nastavi Žućo.
„Znam Žućo. Znam kako je kad neko ne vidi tvoj trud.“-rekoh mu.

Noć se bližila ponoći. Nije mi se spavalo. Želio sam priču za laku noć.
Nije se ni Žući spavalo niti žurilo.

„Zima je uveliko stezala kada sam potišten i posramljen otišao u noć. Želio sam da odem i da se nikada Miciki ne vratim. Odlučio sam da se popnem na najviše stablo i da više nikad ne siđem dok od gladi ne skapam.“-ispriča ti Žućo pa se nekako nasmija šeretski.
„Popnem ti se ja na najviše stablo Jablana gore više Đukine kuće. Sa njega se vidilo sedam sela, Jokine njive i Stojanov kestenjar. Za vedrije večeri moglo se vidjeti sve do Srbije gdje živi moj rođak Nidžo čiji su preci otišli s kolonistima. Javljao ti se on meni jedno vrijeme redovno, no nekako i on urijedio sa pismima. A ispod mene rijeka ljudi, problema i briga, a ja gore kao neki kralj. Samo gledam i ništa me se ne dotiče. Ni brige, ni tuge, veselja ni muke. I tako ti ja ni na nebu nit na zemlji nastavi svoj život. Nisam ustvari više ni gledao na zemlju, već nekako na nebo. Sa zemljom sam već bio raskrstio. A nebo plavo ko marama na Stoji Čubrilovoj kad u zadrugu pođe. More nepreglednih oblaka bijeli pa sve nekako runjasti ko Momčilove ovce pasu li pasu, a trava nije zelena neg plava. A onda ti moj komšo kad me kap ne udari. Iznad mene protutnja nešto veliko stvarajući buku da su mi uši zagluvile čitav sat. Uspravim ti se ja i pogledam ti u daljinu za zvukom. A onda nekako malo niže pored mene neka čelična ptica, ustvari avion proleti u niskom letu, a neki brko sa naočalama i podvrnutim rukavima na košulji volanom sve ovo čini.“-pokazivao je šapama kao da okreće volan.

„A u džepiću stoji hemijska olovka. Kad me vidio on mi mahnu te se i ja njemu nasmijah. Bi mi lakše kad znam da gore imam nekog svog.“-zastade Žuću ponovo se namještajući u klupko.
„Veliš brko?“-upitah ga.
„Bogami brko. Baš kao i ja.“-šapom ti on pogladi svoje brkove.

„Bližila se noć. Ogladnio ti ja, al odlučio ja da idem na nebo. Pričinjava se meni svašta. Sanjam ti ja masne debele miševe, pečeno pile. Limeni tanjir toplog tek muženog mlijeka. A u stomaku krči ko na vašaru. Premećem ti se ja preko grane, al glad ne bježi od mene nikako. Negdje iza ponoći otvorim ti ja jedno oko kad ona tik iznad mene sirac veliki okrugli. Zapeo za granje pa ni makac. Ja ti polako otvorim i drugo oko koje je još spavalo pa bolje pogledam“-zastade Žućo podižući dramatiku na osjetno viši nivo.

„Ko te tu postavi nesrećo pomislim ti ja. Protrljam ti ja ponovo oči a ono sirac bleno u mene pa ni da blekne. Jarca ti tvoga debelog, mislim se ili ti ili ja. Pritisla ludačka glad, a onda se sjetim i Micike. Sklupčam ti se ja i spremim na skok. U momentu se đipim da su grane poda mnom pucketale a jablan se nakrivi i tako ostade i dan danas. Pružio sam se koliko sam dug. I još za nokat duže. Sudarih se ja sirom. Tvrdim sirom. Zagrizoh veliki komad, al od siline udarca zacrni mi se pred očima. Ostatak sira od siline udarca odskoči uvis, a ja se za otkinutim dijelom stmeknem niz jablan. Šibale me grane, sveg me živog polomiše te do zemlje izgubih nekoliko života. Kad sam pao na zemlju ostao sam tako ležati neko vrijeme.“-zastade Žućo.

„Šta bi sa sirom?“-upitah ga.
„Šta bi? I ja se pitam. I dan danas ga tražim. Šta misliš zašto ja i dan danas skitam obilazeći vrbake i šipražje, sjenike i drvljanike. Ovako krezub i bez zuba samo mi je taj sir preostao. Nego vidi de. Dobar sam komad ja njemu otkinuo. Još samo kad bih znao gdje se zadenuo.“-ustade Žućo i pođe prema riječici.
„A Micika?“-upitah ga ponovo.
„Koja Micika. Ne znam ti ja nikakvu Miciku. Pa tražio si da ti pričam o mjesecu, a ja ti o siru ispriča. Nego vidim i da si ti umoran. Vrijeme je da ideš spavati.“-šeretski se Žućo nasmiješi onim svojim velikim brkovima i skitačkim očima.

„Ko će ga znati. Možda i sami griješimo gledajući stvari iz samo jednog ugla. Bio bi to lijep komad sira. Drugi put treba biti oprezan kad se priča traži upravo zbog ugla gledanja.“-nasmijah se Žućinoj priči koja je imala svoje gledište.

Ispod one kruške

Rodi se čovjek mnogo puta a da to i ne zna. Samo jednom u životu je čovjek. Sve ostalo prije i poslije toga rijetko ko bilježi. I nije to uopšte najveći problem. Najveći problem je što mnoge stvari nauči kasnije kad već bude kasno.
U jednom od mojih života bio sam samo trn. Ništa važna uloga u životu osim u onoga što me proklinje dok me s bijesom i bolnom grimasom odstranjuje. Trenutak tek da se zakačim, šta košta da košta.
Onoga dana baš kad kruške crnice zamirišu da se čini da si je pod nos turio i gdje god da pogled pružiš i nos podigneš samo za nju znadeš i ne postoji ništa do nje i osim nje. A tih dana sve oko nje se umiri i uživa u tim trenutcima za koju se čitave godine spremala i dotjerivala i kao kraljica plesne večeri šepuri se kruška kao kakva maturantkinja ponosna na svoje haljinu slađu od brda bombona i karamela. E upravo toga dana kum Đorđo sa svom svojom svitom banu pod njenu krošnju s jedinom i iskrenom namjerom da prikupi njene najslađe plodove pa se s njom raspriča kao sa kakvim najrođenijim.
„Neka tebe.“
Dade se svita na prikupljanje slatka ploda. Žagor riječi kao da se topio pod velikom kruškom. Podsao je dobro išao, a kum Đorđo gotovo bogobojažljivo pazi dok otresa i poslednje zrele plodove okačene kao ordenje sa grudiju kakva neznana junaka da ne bi kakva kvara  štete napravio.
trn

trn

„Mlatni jače Đorđine, nije ti je mati rodila. Ne boli to nju.“-savjetom se ponudi Markić Obrenov seoska ispičutura i enciklopedija svih nebitnih znanja i tuđih problema.
„Neka , neka Markane. Neće pobjeći sad kad me je čekala i dočekala.“-ne dade se Đorđo smesti.
Gunđao je Markić gledajući uposlen svijet oko kruške.
„Vidim zasadio si još krušaka.“
„Zasadio moj Markane.“-Đorđo odgovori ne prekidajući posla.
„O’ćel biti skoro ploda?“
„Hoće za jedno dvadesetak godina.“
„Do tada ko živ ko mrtav. Ko će je tresti moj Đokine?“
„Uvijek će biti neko. I ja nečiju krušku sada tresem. Neka ona samo rodi, uvijek će nekome biti od koristi.“
Ne reče Markić ništa no se tromim korakom gunđajući uputi ka selu. Nekako sav sitan i krut kao ofinger u kaputu klatilo se njegovo tijelo dok je za njim nevoljno kaskalo neko mršavo seosko pašče.
Uvijek je tako bilo. Za rođenja i krštenja, za obloge i uboge. Za poslednje ispraćaje i nove naraštaje.
Naiđu tako trenutci kad i trn shvati da mu se nije za svaku kačiti. Treba neku i saslušati. Šta reći kad nedostaju riječi.

Moja Mala Novska Rujiška

U danima kada čvorci navale svom žestinom na najslađe crvene plodove trešanja koje su se danima opirale mojim pogledima na najvišim granama, a poljem zamiriši miris košene trave tad uzmičem svim svojim čulima na jedino mjesto na svijetu gdje vrapci gledaju svoja posla, a riječni rak pozdravi svaki put kad ga sretnem pomalo čineći da izgleda zbunjen i preplašen kao kum Đurine kokoši kad se sjurim biciklom među njih po najvećoj žegi negdje oko Petrovdana.

Tako je bilo i danas.

Mjesto gdje je trava ko tepsija, a ja kosac neumoran pa prkosimo suncu neumornom. Kosilica oštrim sječivom, a ja šeširom i pjesmom. Slamni šešir široka oboda poput prstena Saturnova vješto je namicao hladovinu na moje oči kao oblak kojeg onomad vezah pletenicom upletenom od paučine s tavana kojeg iznenada i bez najave posjetih uoči svetog Ilije. Kako je kosilica svakim pokretom pratila moje kosačke zahtjeve meni ne preosta nište drugo do da glasa pustim sebi za dušu.

„Oj livado rosna travo Javore, Javoreeee,
koj po tebi čuva stado zlato mojeee.
Čuvala ga djevojčica Javore, Javoreee
od sedamnaest godinica zlato moje…“

Pjevušio sam svaku pjesmu koja je imala bilo kakve veze sa košnjom i livadom, a da mi je tog trena pala na pamet.

„Tri livade, tri livade nigdje hlada nema
samo jedna samo jedna ruža kalemljena.
Tu je ružu tu je ružu dragi kalemio
Kalemio, kalemio kad je vojnik bio…“

Otkosi su se nizali jedan za drugim. Gledao sam svoje malo pribježište  kako zajedno sa mnom pjeva  uglas. Podigoh ton tako snažno da skrenuh pogled svoje male posade koja se majala po hladovini čekajući da raspalim roštilj. Nisam se dao smesti te zaturih šešir na potiljak, a kap znoja kao suza kliznu niz sljepočnicu niz vrat te se izgubi negdje u zagrljaju pamučne majice koju nepažnjom naopako obukoh. I nije mi uopšte smetalo. Nije mi smetalo ni par uboda mamaca koji su se čudom čudili da toliki komad sira kosi i pjeva kao kakav pijan svat kad se onako nacvrcan vraća a ljuta gospoja ga drži pod ruku stalno nešto zanovjetajući.

„Doslen ćeš ti mene sramotiti. Šta će prija misliti, u kakvu vamiliju dade dijete. Beno moja benasta. Što ti vazda moraš svakoj dno viđeti.“
„Šta ću kući tako rano.
šta me čeka tamo.
Drage nejma da me čeka
kraj dušeka meka,….“
„Samo se ti sprdaj nesrećo jedna, nestaće i mene.“-prnjkala je i dalje ozlojeđena gospoja, a veseli svat je i dalje izazivački pjevao.

Nasmijao sam se na aluziju i pijana svata, te još jače udarih da se sve prašilo. Kosilica nije izdala, bio sam raspjevan i trijezan. Sve što me opija bilo je u hladovini. Moja ljubav i naši najdraži plodovi.

Putnici

Gotovo nedavno, prije samo četrdesetak i nešto godina više rijeke mladih otisnuše se iz svojih sela, naoružani škrtim obazovanjem, žuljevitim rukama i s nadom da će se vratiti samo dok stanu na noge ispunila je dremljive kupee radničkih vozova koji su s kašnjenjem u polasku dodatno podizali nervozu veoma važnih i neumoljivih otpravnika.

Novi putnici u vozu koji su imali tu sreću da prvi uđu u prazan kupe, a da nisu ni koraka odmakli otvarali su prozore da se još jednom nadišu vazduha i  nagledaju te ljepote za koju gle čuda do dana današnjeg nisu obraćali pažnju, nastojeći da u svim svojim kasnijim opisima odlaska iz unutrašnjosti na prvo mjesto smjeste vazduh i vodu, kao da drugo sve nije bilo važno do taj prirodni fenomen bez kojeg se jednostavno nije moglo. A jedina istina iz svega toga je bila da je svega drugog do vazduha i vode manjkalo.

Oni drugi stidljivo bi zauzimali mjesto u sredini između dvoje stranaca koji su se gle čuda po prvi puta usaglasili i s prezirom gledali na došljaka koji je tu u maloj provinciji zauzeo mjesto baš pored njih čineći ga još više zbunjenim i uplašenim. Možda je i taj prvi dojam koji su osjećali po ulasku u kupe postao presudan u svim onim daljim nastupima zauvijek ih držeći stidljivim, povučenim i nesnalažljivim za razliku od onih prvih.

Oni koji bi zauzeli mjesto pored vrata kupea bili su u malo boljem položaju. Imali su odstupnicu. U svakom momentu vrlo lako su mogli da potegnu kočnicu ukoliko bi osjetili neku neprijatnost ili opasnost i uz zaglušujuću škripu kočnica pobjegnu glavom bez obzira niz dugačke i puste hodnike. Poput stražara na kuli stalno su isturali svoju golu šiju kroz svoju puškarnicu vječito tražeći izazov nekog snajperiste, putujućeg hohštaplera, šibicara koji vreba naivne s tek nešto ušteđevine, slaninom, kojom ugnjilom kruškom i kuruzovim brašnom za rođake koji vapiju pored bijelog hljeba za mrvama zavičaja. Tek kad im se pogledi sretnu sa sličnim spokojno vrate šiju među kragnu pomalo izanđalu od stare pegle na ugalj koja kao gvožđa bolno siječe od sunca izgorali vrat.

Oni manje hrabriji, tu po periferijama salijevali su temelje. Udarali ploče. Na njih zidali nove spratove, a njih opet zalijevali pivom, rakijom i pečenicama u stolnjake zamotanim. Hrskavim delicijama priprosta sela, koji na sirovim grabovim ražnjevima kao strijele prislonjeni uz zid neomalterisan dočekaše i da se krov međ oblake vine. I prve đake i zadaće i prve goste.

I onda bi potekla rijeka.

Putuje slanina, krompir. Nešto luka. Domaća paprika i paradajz ko slika. Sa njima se domunđava golišava kokoš seljačka. Ogoljena sa kao zlatom žutim nogama, čista kao da još juče nije s njima čeprkala po đubrištu i kravljoj balezi. Putuje u grad. Obezglavljena.

Putuje i kajmak, gizdav i gospodski blijed, do njega jaja, umotana u papir od vreće brašna stidljivo provirujući i plašljivo strijepeći od kakva iznenadna udarca da se izdajnički ne bi prosula tu pred očima gospode što važno sjede u kupeima, pred starijim gospodinom što ćutke lista Politiku, nadobudnog fiškala što odmjerava jednu mladu majku sa djetetom u naručju. O, te sramote.

O gle čuda. Seoske pletene čarape, prošarane crnom vunom nevoljko su se meškoljile kao pretoplo obučeni dječak pored prozora odakle ga je nemilice pržilo toplo avgustovsko sunce dok je strpljivo gulio i u pepeljaru Jugoslovenske željeznice odlagao još jedan papirić prozirne karamele kroz koju je s veliko važnošću odmjerio ostale putnike. Tu je i mlijeko, čisto kao snijeg, nešto zveckalo sa domaćom ljutom mučenicom s kojom se ništa nije moglo upariti pod milim Bogom osim priprosti čep od komuše u najolonu omotan.

Stidljiva pletena torba naslonila se na fini žuti kofer od juneće kože koji se odmicao od neželjena saputnika sve dok se jednom ne zanese i tresnu o pod dižući prašinu, iz sna budeći okićenog nosioca spomenice na gotovs.

„Jel, opet udario Švaba“, pa zbunjen i pokunjen folozofski mudro zapita, „Ima’l, Boga“.

Po prvi put putuje i Mikijev almanah u Podgrmeč, sa njim i stakleni klikeri troperci na megdan seoskim od crvene cigle izdeljanim. Rupa je spremna i taktike se znaju. Jedna kožna lopta, potajno strijepi. Čula je kako oni tamo za patike i ne haju. Kako bose noge kroz trnjake tutnje, a nju, švabicu žulja da je tamo neki deran noktom ne „prodre“. Da dušu ne ispusti u kakvom kupinjaru. Putuju i neke sasvim nove riječi. Uplašene da neće biti prihvaćene i shvaćene na najbolji način. Strankinje.

Regres.

Topli obrok.

Zimnica.

Celofan i frizure trajne.

„Ako, neka djeco“, zadovoljno bi slušale majke da im sin tamo u hladnom svijetu topli obrok ima, da im tamo neko o djeci brine, „nek se ima šta kašikom zavatiti“.

Eto. Bila jednom i takva vremena.

Na obali rijeke dok čekao sam Slonoroga

U godini naiđu ponekad dani baš onakvi o kakvima sanjamo po čitavu godinu, stalno iščekujući da zakucaju na vrata sa svojim kao med žutim štapom okovanim malim okruglim mesingom, a s ručkom krivudavom baš kao u prosjaka što ne ište milosrđa dok ga zgrčeni prsti grčevito stežu i prebacuju težište svoje muke s jedne na drugu stranu.
Nije me budilo zvono niti obaveza. Oči ne otvorih. Pustih dušu da zaište.
I nije se libila.
„Pođimo do rijeke.“-pozva me rukom.

Za tili čas stajali smo na obali.
„Ne čini ništa. Samo gledaj i slušaj“-reče mi i umiri se.
Gledao sam u rijeku i čekao da vidim.
Mala riječica ranom zorom je jurila. Često bi gubila ravnotežu pa bi se sjurila čas u jednu čas u drugu obalu.
Onako trapava premetala bi se preko sjajnog izglačanog kamena, a zatim kao da uživa plutala na leđima kroz plićak sve dok je mali vir ispod vrbaka ne bi okrenuo oko svoje ose i onako uspaničenu dok bi grcala kao nevješt kupač u plićaku na osami.
„Ha-ha-ha.“-nasmijah se slatko baš kao da gledam malo dijete dok se nespretno premeće po dječijem krevecu.
„Šta se smiješ. To se može svakome desiti.“-prekorijevala me je riječica koju sam zvao svojom.
Nisam ništa odgovorio.
Gledao sam je očima dok je onako sva prgava, stresala sitni pijesak sa sebe koji se taložio baš na onom mjestu gdje sam silazio u rijeku.

„Vidim stigao si. Gdje su tvoji.“-upita me već mnogo boljeg raspoloženja.
„Još spavaju. Nisam želio da ih budim. Rekoh sebi hajde do rijeke. Mislio sam da si još snena, možda zaljubljena. Želio sam da te iznenadim.“-odgovorih joj.
„Ja snena, zaljubljena. Koješta. Ne znaš ti mene.“-prgavica vijugava kroz vrbake i visoke johe durila se.
„Znam, znam.“-volio sam je zadirkivati.
Volio sam njene mane. Njenu sitničavost. Onu hladnoću s kojom me uvijek dočekuje i odbija od sebe. Volio sam one neugodne trenutke dok bi se nastojali pomiriti. Sjediniti.
Pogledom sam milovao sve one virove kojih se više niko nije bojao, vrbake iza kojih odavno nema nemirnog pogleda Stevinog dok iščekuje najveći ulov ikad. Pogled dok bi se oblizivao i na sam pomen ribe.

A iza visokih joha kao dalek san, zaboravljena muzika starog mlina kojeg pohode samo stari umorni pripovjedači i zalutali drekavci umorni od muke svagdašnje tik iza ponoći.
„Hej matori. Ti mene ne vidiš ili se praviš.“-dobro poznati glas riječnog raka javi mi se odnekud.
„Lijevo, još lijevo. Još malo. Jel me sad vidiš.“-navodio je moj zalutali pogled.
„A sad te vidim. Izvini malo sam odlutao.“-pravdao sam se starom poznaniku kojeg upozah još lane.
„Kako živiš. Kako tvoji. Jel malecka porasla.“-interesovao se riječni samotnjak dok je kliještima po vascijeli dan nešto stiskao po dnu.
„Eto, tražim savršeni dan.“-rekoh mu.
„Pa nađe li ga.“-upita me kao s nokta.
„Tražim. Malecka je već porasla. Prepoznala bi te odmah da te vidi.“-odgovorih radoznalom usamljenom momku.
„Traži dalje. Tvoj savršeni dan je samo tvoj i čeka te.“-visoko podignu kliješta i onda nečujno kao podmornica zavuče se pod riječni kamen koji je bio njegov dom.

Pogled mi se zadrža na nečemu što sam primjetio još prije nekoliko dana.
Mala vodena zmija dužine tek nešto preko dvadeset pet cantimetara. Vijugava, tek nešto deblja od malog prsta, sa malom glavom tik iznad vode.
„Siješ strah i nelagodu.“-rekoh joj.
„Živim kao sav ostali svijet. Sa svim svojim dobrim i lošim osobinama.“-odgovori mi.
„Zašto plašiš ljude.“-upitah je.
„Ne plašim ja nikoga. Strah je posljedica poštovanja moje želje da se naši putevi ne ukrste.“-ponavljala mi je riječi od prije nekoliko dana kad sam je prvi put vidio.
Bila je u pravu. Svaki put prije nego bih sišao u rijeku tražio sam njen plićak. Mahnuo bih joj.
„Ja sam gore tek da znaš.“-gledao bih je dok zamiče niz plićak u potrazi za hranom.
„Samo ti svojim putem!“-glas joj se gubio dok je nestajala i stapala se s bojom moje Japrice.

Dok me je hladna Japrica stezala u zagrljaju istjerujući sve nakupljene grčeve iz jedne hladne i snijegom bogate zime negdje na Poganoj Ravni 94-e nisam odustajao od toga da zakoračim u njene virove kojih sam se ne tako davno bojao.
Mnoštvo sitnih i nesigurnih ribica istraživalo je došljaka u papučama koji je tako drsko prekinuo njihovu beskonačnu igru i nadmudrivanje sa zabludjelim insektima, rakovima i riječnim leptirima one sjajne plavičasto zelene boje kakvih nema u devet sela.
Sve je vrvilo od života u riječici koje hita iz Hašana noseći neke nove osmijehe i školjke pune tajni dječijih iskrenih.

Ispod johe u malom brzaku snažnim zamasima pokušavao sam odvratiti Japricu od puta joj iskrivudanog mnoštvom mučnih godina borbe rijeke i polja, seljaka i brazde, kose i trave da opstane i ostane. Bilo je dana kad bi plahovita riječica odnijela sav trud i znoj niz plodna polja gubeći se negdje iza Brestova mosta.
„Nećeš mnogo postići. Ja sam ti ovdje godinama. Bilo je pokušaja, ali svi bi ostali na početnim pozicijama.“-visoka i zavidnih oblina joha mi se obrati zadovoljna valjda stim da je izbjegla mnoge košnje nepovratno.
„Sve dok mi čini zadovoljstvo da se hrvem sa neumornim talasima koji bi se sjurili na najuži dio riječice neću se predavati, a onda kad osjetim umor prepustiću se matici tih nekoliko metara.“-odgovorih mudroj johi kojoj godine nisu dozvoljavale da čini ishitrene poteze.
„Ako ako. Tako sam i pretpostavljala, ali znaš malo uzbuđenja nikad nije naodmet.“-johin glas stapao se za posljednjim zamasima koji su pljuskali po nemirnoj površini vode.
Žal dok sam napuštao hladno ugodni zagrljaj riječice smjenjivala je radost sunca koje je već bilo visoko i iz prikrajka posmatralo kako udišem miris košenog sijena koji se pružao poljem i budio iz laganog sna još uvijek snen i blago okupan od rose koja je netragom nestajala.

„Tata, tata, doručak je na stolu.“-ćerkin glas me je prenuo.
„Mama, mama tata se već kupao mogu li i ja.“-čuo sam glas i nasmijao sam se.
Na vratima sam ugledao tri para sjajnih očiju koji su gledali dok sam se sav mokar približavao kući.
„Kupao si se!“-bilo je to više pitanje nego konstatacija.
„Ma jok tražio sam savršen dan“-rekoh i potrčah kao dječak u meni što bi činio kad bi dobio za sladoled u loptici.

Miris toplih uštipaka, sira i slanine štipao me je za nosnice.
„I jesi li ga našao.“-upita me supruga.
Pogledom punim rijeke kupao sam male kuštrave glavice i umivao tople okice koje su se nevješto krile iza sedefne školjke bisernog osmijeha dok sam pokušavao da pohvatam sve one male zagrljaje koji su kao kruške padali po meni.
Pogledao sam u suprugu. Uvijek volim taj njen osmijeh kojeg neizistavno dječak u meni stalno traži i traži.
Nisam rekao ništa. Moj osmijeh susreo se s njenim.

Savršeni dan još jednom je odškrinuo vrata moga toplog doma.
Čuvaću ga sve one kišne i hladne dane kad jedino dim stidljivo napušta moje carstvo. Sebično ću čuvati svoje carstvo.
Zauvijek.

Vuk koji nikad nije upoznao Crvenkapu

Slutio je kraj. Nije znao kakav, ali predosjećao je da dolazi sa zimom koja je ranije stigla nego obično. Posmatrao je sa ivice stogodušnje crnogorične šume padinu koja je do prije sat dva još bila nekako tmurno zelena, više siva. Sitni kao prašina sitni snijeg natjeravao ga je da povremeno stisne izmorene stare oči.

„Biće ovo hladna noć, bolje je da odmah krenem“-za sebe kao da izgovori.

Nije se osjećao dobro. Zima mu nikad nije bila problem. Osjećao se nekako razdražljivo. Osjećao je neku blagu zategnutost mišića, koje nisu dozvoljavale slobodnu kretnju.

Osamio se. Izgubio je apetit. Osjećao je glad, mučila ga je.

Teškim korakom polako se spuštao niz padinu obojenu ranim snijegom. Nije znao kuda ide, ali nešto ga je tjeralo napred.

„Moram da stignem, što prije. Ne znam koliko ću još dugo ovako. Moram!“-lomio je sebe nekom unutrašnjom potjerom.

„Eno nekog tamo desno. Velik je i krupan. Bolje će biti da ubrzam“-nastojao je sebe održati svjesnim.

Svaki novi korak zadavao mu je neku ludačku bol.

„Bio sam i ranjen, ali nije ovako bilo. Ipak to je samo drvo što je grane objesilo kao ruke niz tijelo.“-teško se borio s mukom koja je svakog dana bila još teža. Teško poguren, gubio je dah. Pred očima mu se mutilo. Nejasne slike stalno su mu igrale pred očima. Slike iz mladosti promicale su u trenu. U jednom jedinom trenu.

„Neko me prati. Moram ubrzati“-posrtao je , stalno se osvrćući. Često je mijenjao smijer kretanja.

Snijeg je jenjavao kako se spuštao niže niz planinu. Noć je polako okivala Grmeč planinu. Ćudljiva planina, nekad jatak hajdučki kao da mu je postala gonič, neprijatelj najveći. „Moram još malo. Moram stići“-neobjašnjiv poriv nije mu dao stati.

Napuštena lugarska kuća nudila mu je bar na kratko odmor. Kuća od koje je uvijek bezglavo bježao učini mu se kao fer ponuda od Grmeč gore.

Ušao je u kuću, zavukao se u jedan suvi dio napuštene kuće. Smotao se u krug. Zavukao je njušku pod prednje noge i pokušao da zaspe..

San mu nije htio na oči. Sve drugo je pristizalo ali san nikako.

Ogromni modrosivi vuk, nije bio ni nalik onom mladom vuku što je vješto izbjegavao sesoke i lovačke hajke. Kao da je uživao u nadmudrivanju s njima i njihovim pokušajima da mu navike izmjene. Ali on se nije mijenjao. Mijenjao je dlaku shodno godišnjem dobu, ali dobre navike ne.

Na momente mu nije bilo hladno, ali bi ga onda nagli val hladnoće vraćao na suvi pod napuštene lugarske kuće.

„Eh da je Janko živ, ja ne bi prismrdio ovoj kući. Ali Janka nema više. A izgleda nisam ni ja više isti. Mijenjam se.“-pogledao je još jednom na svoje gusto vučije krzno.

Hladni vjetar, bijesno je svirao kroz polomljenje prozore i polusrušeni krov. Muzika vjetra i dugačkih borovih grana kao da dizala atmosferu. Lagana nervoza polako je rasla u vuku. Nije mogao više da izdrži na jednom mjestu. Ustao je i pogureno napustio suvi kutak napuštene kuće. Nestao je u hladnoj zimskoj noći negdje na Grmeču.

Tragovi iza njega su se polako brisali. Sitni snijeg peglao je sve aktivnosti zemlje i njenih žitelja.

„Miro, zima samo što nije. Osjećam da neće dugo a snijeg će već. Ova zima poranila je bar mjesec dana.“-ozbiljnim tonom obraćao se supruzi Mirijani.

„Ja bi sutra uzorao, ovaj komad palčaka iznad čatrnje. Znaš kako je ova zemlja ljuta u proljeće. Ako je sad uzorem ima mraz da je razbije i na proljeće biće ko prašina. Ima da nam bašta bude dobra. Usijaćemo dosta krompira. Vidiš nisam se prevario kad sam proljetos najavio da će jaka i duga zima biti. Kosti su mi sijevale ko gromovi na Svetog Iliju. snijeg samo što nije. Za dan ili dva biće kasno“-završi kratki monolog Obrad ujedno završavajući nedovoljno obilatu večeru.

Obrad, četrdesetogodišnji zemljoradnik bio je krupnije građe. Lijepih crta lica koje nisu mogle da naruže ni godine provedene u ratnom zarobljeništvu negdje daleko gore u Njemačkoj, kada ga je još kao mladog vojnika zarobila Švapska vojska, dok su bez komande bili na mobilizaciji. Talasasta gusta kosa začešljana uz glavu bila je ono što se najviše dopalo Mirjani da pođe za njega, izrodi mu devetoro djece, bez obzira na njegovu prošlost kojom se nije baš imao čim pohvaliti. Siromaštvo je bilo sve što je ponio iz prethodnih osam brakova. Ovaj deveti kao da je bio prekretnica jednog pustolova. Devetoro djece. Dvoje najmlađih još u kolijevci, blizanci. Darinka i Mićo.

U jednoj prostoriji devet mladih života u polusnu, kao kroz san slušali su oca i mater dok se dogovaraju.

„Stanko će mi pomoći da upregnem konja i uzorem. Rosa i Milka neka blago nahrane, a ti Miro boga ti nastavi graha“-poluglasno je planirao sutrašnji dan.

Hladni vjetar tjerao je staru kuću šeperušu da cvili, plače. Umorne ručno tesane grede odolijevale su svim tim vjetrovima i velikoj porodici pružale toplo zimsko utočište.

Stara peć veselo je pucketala. Lagano je noć prekrila kuću plaštom dubokog sna.

Obrad se vrpoljio na stroži od kuruzove peruške. Neki unutrašnji glas nije mu dao mira. Bio je ubijeđen da će snijeg ubrzo. Zaspao je.

Negdje u daljini vuk je osjećao da se približio selu. Promukli lavež pasa oštro ga je upozorio gdje se nalazi. Nije se dao smesti. Osjećao je miris hrane. Nikad ga taj miris nije iznevjerio. Bio je svjestan opasnosti, ali ništa ga nije moglo zaustaviti. Čudan osjećaj, stalne gladi i bezvoljnosti i apetita bijesno su vodili borbu u njemu. Zbunjeni nagoni starog lovca bili su uskomešani. Nije se htio predati, zaboraviti ono što je godinama radio. Borba nagona, gladi, bolova.

Panika, užas. Uskomešana ovčija tijela. Krv koja je liptala. Nije ništa jeo. Bezosjećano je klao ovce pred sobom. Krvavi pir što je činio po ko zna koji put nije mu pričinjavao nikakvo zadovoljstvo.

Izašao je iz staje nakon što je čuo glasove ljudi i pucanj. Bježao je glavom bez obzira. Istu stvar je ponovio na još dva mjesta u svom ludačkom pohodu.

Kretao se stazama kojima nikad nije prolazio. Za sobom je ostavljao krvavi trag ludačkog pira.

Srljao je, nije smjeo.

Ludovao je, a nije znao.

Mijenjao se, a nije to želio.

Obrad je već bio budan. Budio je Stanka.

„Idemo, moramo palčak uzorati do doručka, a poslije ćemo otići u šumu nasjeći koji konak drva“-požurivao je Stanka. „Dan je kratak“.

Prve brazde jasno su se ocrtavale na malom palčaku. Stari konj još uvijek je bio u snazi. Obrad ga je gledao dok se dah kao iz lokomotive koja ga je iz Njemačke vraćala kući brzo rasplinjavao i nestajao u zraku.

„Stanko mogu ja i sam orati, poslušan je Doro konj. Nego ajde ti sam, ponesi sjekiru pa odaberi neko izvaljeno stablo pa ga obori, pa ja kad završim zajedno ćemo ga izvući iz šume“-preuze Obrad na sebe obavezu da sam završi oranje.

„Dobro ćaća, odoh ja preko Zobišta“-poslušno odgovoro Stanko ne sluteći da će rad u šumi da ga prati čitav život.

Nije bilo mraza toga jutra, ali neka neobjašnjiva hladnoća uvlačila se pod košulju Obradovu. Nije pomagao ni kožun.

„Bježi Garo, planućeš mi Dorata. Bježi , zgaziće te“-pokušavao je da otjera velikog crnog psa koji je stalno obigravao oko njih.

Pas je naglo stao. Obardu se učinilo da ga je napokon shvatio, pa se zadovoljno nastavio boriti sa starim plugom koje je siromašnu i škrtu zemlju pokušavao učiniti plodnijom za narednu godinu. Sve je išlo po planu. Bio je zadovoljan. Ali nejasna hladnoća budila je neki blagi nemir u njemu.

Hiljadugodišnje neprijateljstvo, mržnja ključale su u očima vuka dok je gledao velikog crnog psa i orača na njivi. Panična ludost natjerala ga je da prvi korak sam napravi. Ustremio se na psa. Bacio se svom snagom na psa. Neopisiva snaga hranjena mržnjom vuka i psa napravila je jedno čupavo klupko kože i dlake koje se premetalo po neuzoranoj ledini. Garo je spazivši vuka krenuo u susret. Čitav život je čuvao ovaj dom, bilo je došlo vrijeme i život da založi da spasi Obrada i Dorata.

Obrad se u trenu vrati od ukočenosti. Iznenadni napad vuka na njegovog Garu u po bijela dana nije bio očekivan. Na trenutak je nemoćno stao, pogledao u neravnopravnu borbu psa i vuka koji je bio dav puta veći. Garo se hrabro borio za život, ali snaga ovaj put nije bila njegov saveznik.

Ne razmišljajući, Obrad je uzeo bič i kernuo na vuka. Nastojao je razdvojiti psa od vuka, nastojao je da spase Garu koje nije nešto mazio, ali bio je član njegove porodice godinama. U trenu u klupku se i sam našao. Ovaj put branio je ne samo psa već i sebe.

Ogromna čeljust zjapila je nad njim. Bio je nemoćan. Jedino što je u tom momentu mogao i učinio je. Nagonski je ugurao ruku u čeljust vuku i zgrabio ga za jezik

Iznenađen vuk naglim obratom i nemogućnošću da iskoristi svoju premoć , na tren zastade.

„Rossooo, o Rossooooo, ponesi mi sjekiru vamo“-dozivao je svoju najstariju kćer. Gubio je snagu, ali nije bilo uzmaka. Pogledao je prema kući, očima je tražio slamku spasa.

„Eno Rose“-prođe mu kroz glavu .

„Poitaj Rossooo“.požurivao je on. „Daj tu sjekiru vamo“-gotovo da je vapio.

Zbunjeni vuk, ulagao je zadnje atome snage da se oslobodi čeličnog stiska, ali za vratom i na leđima mu je visio pas koji ga je bolno grizao.

„Je li to kraj“-urlikao je vuk. Bolni krik zvijeri još dugo je parao uši svih ukućana dok je Rosa dodala sjekiru ocu. Nije dugo trajalo. Vuk je klonuo.

Rosa je plakala. Bojala se mrtvog vuka. Raskrvavljen pas još uvijek je lajao na lešinu ogromnog vuka. Obrad je ležao na zemlji još dugo ne mogavši da dođe sebi. Jedan sasvim običan dan za tren pretvorio se u noćnu moru koju nije mogao ni da zamisli.

Vuk je dlaku promijenio, a bjesnilo je promijenilo ostalo.

Moj đed Obrad umro je par godina nakon toga. Iza njega je ostalo devetoro djece i mnogo siromaštva kojem ničega nije nedostajalo.

Godinama sam bio ponosan na istinit događaj koji se prepričavao mojom ulicom. Moj đed je zaustavio krvavi pir bijesnog vuka. Stao je u odbranu svoga doma i svega onog što taj dom čini toplim.

I danas kad svojim kćerima pričam o Crvenkapi, imam svoje mišljenje o vuku. Kristalno je jasno, ali ne bih da im pokvarim taj dio djetinjstva. Mašta im je sad neophodna, a kasnije kad krenu životnim stazama nadam se da neće upoznati vuka, koga će nadam se prepoznati. Crvenkapica na ovim prostorima je spašena nesebičnim gestom jednog malog čovjeka talasaste kose začešljane uz glavu kojeg je moja baba Mira zavoljela usprkos…

Neka ova malo surovo istinita priča ostane samo jedna priča. Ja je dijelim sa Vama. Neka ostane uspomena na đeda Obrada koga nisam upoznao.

Pozdravlja Vas mandrak72, hroničar malih života oko nas.

Beskrajna priča

„Vaso, Vaso. Vasilije sine ustani. Vrijeme je.“-jedva da je čuo majčin glas dok se budio i teškom mukom otvarao oči oslanjajući se ne laktove.
„Ustani sine moraš da stigneš na vrijeme. Večeras je naša reda.“-majka je onako više za sebe objašanjavala sinu Vasiliju zašto ga budi.
„Imamo brašna još za jednu kuruzu.“-ostavila je fenjer upaljen u maloj toploj sobi oskudno namještenoj i punoj usnule atmosfere.
Plamičci na zidu plesali su neki svoj divlji i samo njima poznat ples.

Vasilije je bio dvanestogodišnjak. Najstarija muška glava u porodici. Izuzev đeda koji je ostario i onemoćao.
Otac je bio na radu u rudniku u dalekoj Sloveniji. Dolazio bi jednom mjesečno. Stariji brat na odsluženju vojnog roka. A dvije mlađe sestre spavale su u jednom ležaju.
Nemirni dječiji snovi i neveliki pokrivač bio je zbačen sa njih.
Vasilije je odskora spavao sam u krevetu otkada je brat otišao u vojsku. Od brata je naslijedio i nekoliko obaveza.
Na jednu od njih upravo je bio red.

Sjedio je na ivici kreveta, skupivši prste na nogama kao vrabac kad se drži na grani. Trljao je usnule oči. Ustao je i otišao do prozora. Razmaknuo je malenu zavjesu sa malog prozora. Uputio je pogled prema nebu.
Kao biserjem nakićeno nebo žmirkalo je milionima treptaja ohrabrujući ga da izađe joj u susret.
„Mora da je pasja zima dok je nebo onoliko zvjezdano. Bolje nego da pada snijeg. Još koliko juče sipao je ko iz rukavice.“-mrmljao je sebi u bradu.
„Žen me ćaća, žen me ćaća i dovedi dvijeee, jer ovakvom momku jedna dosta nijeeee….“-pjevušio je tiho da ne probudi sestre.
Osjećao se noćas nekako važnim. Posebnim.
Večeras je bio red da ode do mlina da samelje varćak žita.
Obukao se na brzaka. Pokrio je otkrivene sestre.

„E Dreno đavole tebi kanda nikad nije ladno.“-uzimao je fenjer još jednom pogledajući na sestre.
„Šarenica sa žitom je pored vrata. Ne boj se ništa moj Vaso. Obnoć svi spavaju i ljudi i zvijeri. Noć je odmor za sve.“-brižnim glasom hrabrila je svoga Vasilija kratkoošišanog dvanestogodišnjaka koji je navlačio neku staru bundu.
„Ponesi i kožun. Hladna je noć.“-dodade majka.
Vasilije je mjerkao đedov šešir.

„Uzeću đedov šešir.“-ozbiljnim glasom dječaka dodatno je uozbiljivao situaciju.
Već je par dana planirao kad mu dođe vrijeme da ide na mlin da uzme đedov šešir.
„Izgledaću ozbiljnije. Kao neki čovjek.“-planirao je.
U jednoj šarenici bilo je spremljeno par precijepljenih suvih drva.
Natovari se on žitom i sa drvetom za ogrijev i izađe u hladnu noć.
Fenjer naglo zatreperi kao da će se ugasiti, ali se onda nekako povinova hladnoj zimi i smirenije nastavi obasjavati put pred Vasilijem.
Vasilije se nekako nakašlja i poguri pod teretom natovarenim na sebe.
Zvjezdano nebo širom otvorenih očiju posmatralo je baš Vasilija. Vasilije nastavi sigutnim korakom kroz utabanu prtinu na snijegu koja je pod njim škripala kao grede na staroj kući kad bi duvao jak vjetar.
Nije se osvrtao.

„Nemam se šta osvrtati. Niko nije lud da po ovakvoj hladnoći dangubi u mraku i čeka baš na mene.“-pomisli i još nekako jače naturi đedov šešir na glavu.
Hladn januarska noć iskezila je svoje hladno bijele zube i režila je na Vasilija svakim njegovim korakom.
Do mlina je bilo pola sata hoda. Put je bio pod nogu i lako se napredovalo. Problem je bio povratak, ali računao je da će biti lakši bar za drva za ogrijev.
U selu je bio samo jedan mlin na vodi. Znalo se kad je čiji red. To se i poštovalo. Jednom bi red zapao danju dočim bi drugi put to bilo noću.
Prasak iza leđa natjera Vasilija da poskoči u mjestu. Zatreptalo i ubrzalo je srce dječakovo.
Hladni trnci marširali su brzo niz leđa i silazili u pete paralizirajući svaki njegov pokret.
Pažljivo se i polako okrenu.

Jeda grana pod teretom snijega se povila i polomila.
Trebalo je nekoliko trenutaka da dođe sebi.
„Dobro je Vaso. Nije to ništa.“-hrabrio se dječak sa ozbiljnim šeširom, ali neka hladna jeza osta pod kožunom.
Koraci su bili nesigurni. Mrak oko njega bivao je veći jer je dio puta prolazio kroz šumu.
„Mati reče da obnoć nikoga nema.“-imao je osjećaj da jasno čuje svoje misli.
Njegovi koraci su mu se činili odveć preglasni da bi se jasno mogli čuti do drugog sela.
Pokušao je nesvjesno da umanji škripanje smrznutog snijega pod nogama. Uskoro se njegov hod preobrazio u hod na prstima.
Svejedno i dalje je bio bučan. Jasno je čuo svoje disanje. Nastojao je da smanji svaki šum.
„Đavo ne ore i ne kopa.“-prođoše mu đedove riječi kroz glavu.

Đed mu je jednom davno na pitanje šta znači poštapalica koju je često čuo, ali nije znao njen pravi smisao dao odgovor.
„E moj Vasilije. Đavo je dokon. On nije umoran od nikakva posla te mu nikad nije teško da napravi belaj. Kad mu se najmanje nadaš. Njemu ne treba odmora.“
Đedove riječi probudiše jezu tek usnulu ispod kožuna.
Sjeti se Vasilije i drekavca. Onomad ga je neko spominjao kako ga je čuo u klancu. „Plakao je glasom malog djeteta. Ne plače on džaba. Nešto ne sluti na dobro.“-objašanjavao je kum Milanko dok se stresao od mučenice koju je teškom mukom otkotrljao niz grlo ili se samo tako činilo.
Vasilije je stezao fenjer u desnoj ruci, a u lijevoj ruci nosio je šarenicu sa ogrijevnim drvetom.
„Ma samo nek naiđe. Pokazaću ja njemu ko je Vasilije Obrenov.“-okuraži se mlado momče.
Sitnim koracima izbio je na proplanak prošaran niskim rastinjem.

„Majko moja eno ga!“-ukoči se i stade na mjestu.
Nije disao. Gledao je ispred sebe u jednu tačku.
Presato je disati. Poželio je okrenuti leđa i strugnuti prema kući.
„Sigurno me je već vidio. Ko zna bi li mu i utekao.“-osjećao je neobjašnjiv strah kakav nikada do sada nije osjetio.
„Kažu da ima kozije noge, majmunsko tijelo i čovječiju glavu sa rogovima. Kad zaplače zaledi se krv u žilama. Od njega se ne može pobjeći.“-pojašnjavao je jednom prilikom Radovan Milankov na prelu.
Njemu se nije baš moglo vjerovati jer sve je stvari viđao pod dejstvom rakiještine.
„Okreće se prema meni. Sad će skočiti prema meni.“-novi talas straha ga obuze.
Pomisli da baci sav teret sa sebe i da se dade u bezglavi bjeg, ali se sjeti majke i sestara kod kuće. Iznevjerio bi ih.
„Iznevjerio bih i oca i brata koji mu je povjerio neke dužnosti. I đeda. Znam da bi rekao da sam mu šešir osramotio.“-teškom mukom udahnuo je.
Drekavac se i dalje nije micao.

Zavukao je polako lijevu ruku u džep i izvukao nožić koji mu je otac donio iz Slovenije.
„Ma neću se micati, ali neću ni nazad kući.“-odluči Vasilije.
Drška preklopiva nožića usijecala mu se dlan dok ju je grčevito stezao pripremajući se za krajnji obračun sa drekavcom.
Drekavac se i dalje nije micao.
„Ili ja ili on.“-premišljao se Vasilije.

Pogled podiže na zvjezdano nebo. Kao da je tražio spas, ohrabrenje.
Od zvjezdama ukrašenog neba učini mu se da vidje brižno lice svoje majke.
„Ne boj se moj Vaso. Obnoć svi spavaju. Samo ti poitaj da se ne smrzneš u snijegu.“-kao da je čuo njen glas.
Bi mu lakše. Ponovo pogled usmjeri na put pred sobom.
Drekavac mu se namah učini poznatim.

„Pa to je smrekov žbun.“-kroz glavu mu protutnji.
„Kako se nisam ranije toga sjetio. Pa svaki dan kad idem u školu prolazim pokraj njega.“-s velikim olakšanjem odahnu Vasilije.
I pored toga opreznim korakom pođe napred. Prepozanvao je kozije noge krive i bijele od snijega, pod teretom snijega pogrbljeno majmunsko tijelo, ko rogovi stajaše ogoljeli i suvi vrhovi smrekova stabla.
Za tili čas izbi na put i uputi se prema vodenici. Nije mnogo ostalo do nje.
Put pred njim jasno se vidio ko na dalanu. Polja pored puta okupana svjetlošću mjesečine blistala su i niti jednim činom nisu stavljala do znanja kakva je hladnoća napolju.
Nakrivljni mlin se nalazio na riječici zarobljenoj u živom zidu vrbaka i viokih joha, na mjestu gdje je riječica potisnuta uz sami šumarak od plodnih polja okovanih snijegom i žitom u ljeto.
Slabašna svjetlost iz mlina je dopirala kroz rasušene daske.

„Prika Luka je još tamo.“-sad već mnogo hrabrije nekako produži korak.
„Ehej gazda. Pomoz bog.“-dječijim glasom koji je nastojao biti ozbiljan i domaćinski najavi se on.
Star škripava vrata se otvoriše i mlaz slabe svjetlosti obasja prostor ispred mlina. Iz mlina zatim kroči stariji poguren čovjek.
„Bog ti pomogao.Đe si ljudino moja poštena. Ja završio pa čekam da dođeš. Reko da te nešto ne uplaši, a i nije zgodno ući sam u prazan mlin. Đavvolja je to rabota.“-brbljivi prika mljeo je kao prazan mlin.
Veliki kamen spade sa srca Vasilijeva.
„Kako ti je đed. Slabo sigurno. Ne bi on tebe pustio da je još u snazi. Piše li ti Mirko iz vojske. Dede ispričaj mi sve po redu.“-brbljivi prika nije se predavao.
Priki Luki se očigledno nije žurilo te još osta sa njim desetak minuta. Dopuni lulu kao zlato žutim duvanom, nakašlja se i usta.

„Ja sam vatru održavao, sad ti nastavi.“-zijevnu prika Luka, natače šubaru gotovo na oči, zaprti se šarenicom sa brašnom i nestade u noći.
Vasilije pusti vodu na mlinski točak, žrvanj se zavrti i kao prašina poče žito da curi.
Primaknu se Vasilije ručno pravljenoj peći od ilovaka koja je davala dosta svjetlosti u mlinu od odsjaja plamena koji je veselo igrao. Ubaci dva drveta te nekim štapom prodžara vatru.
Mala niska klupica uz zid do peći bila je tu godinama. Gotovo uglancana  presijavala se.
Vasilije se zavali na klupicu, a obe ruke podvuče ispod vrata te se zagleda u krov mlina.

„Ne smijem zaspati. Ako se vatra ugasi neću je imati čim potpaliti.“-razmišljao je.
„Klapa, klapa klap, – Klapa klapa, klap. –Klapa klapa, klap.“-potmulim udarima vode na veliki točak mlina bježala je tišina.
Žrvanj je na sebi svojstven način upotpunjavao prostor u maloj vodenici napravljenoj ko zna prije koliko godina.
Jednoličan zvuk, pucketanje vatre Vasilija dovedoše na granicu jave i sna.
„Moram malo ustati. Zaspaću.“- poskoči Vasilije sa klupice i poče šetati u nevelikom prostoru.
Sjeti se da je ponio par smrežuranih krompira pa zavuče ruku u šarenicu.

U vreli žar odjeven u tanku odoru od pepela zavuče štap te malo na jednu stranu izvoji žara i u njega položi par krompira.
Sjeo je pored peći i štapom kojim je džarao po vatri pažljivo je okretao krompire da ne izgore.
Skide đedov šešir sa glave i otkopča kožun. Već je bio zaboravio na strah izazvan smrekovim žbunom pored puta na proplanku. Zaboravio je na hladnoću napolju.

„Eh kad se pojavim na vratima sa brašnom. Neće se đed ljutiti što sam mu šešir uzeo.“-zamišljao je svoj povratak kući.
Već je razmišljao kako će bratu u vojsku pisati pismo i da će mu reći da ne brine.

„Dragi brate. Išao sam nekoć na mlin da sameljem žito. Posao ko svaki drugi. Nisam se ničega bojao. Ne boj se za majku i sestre. Ja na njih dobro pazim. Budi pažljiv na straži. Jedva čekam kad ćeš doći na redovno odsustvo. Znaš vidio sam Maru nekidan. Pitala je za tebe. Drena te se sjeti često i pita za tebe. Još je mala i ne shvata ona to o služenju vojske. Sa Bojanom je lakše. Ide u školu pa ima neke svoje teme. Mati će sutra kuvati kupus koji ti najviše voliš, a ja baš i ne. Bio sam na slavi kod tetke za Sv.Nikolu. Bilo je dobro. Bilo je kolača, šapi i rezanaca. Tetka mi je spakovala punu kesu za Drenu i Bojanu. Bojana je uzela par komada, ali Drena je sve namrvila po krevetu.
Ćaća bi trebao doći na vikend oko Sv. Save. Nadam se da će donijeti koju paštetu. Ima li toga kod tebe u kasarni. Imaš li svoju pušku. Ima li iko iz sela sa tobom. Napiši koju riječ. Majka se obraduje pismu. Nvaečer kad mi legnemo spavati uzme ona pismo i svima nam pročita. Neku noć je i plakala. Mislila je da spavam. Budi mi živ i zdrav.“-pisao je on neko svoje pismo bratu rezimirajući svakodnevna dešavanja.

Miris pečenog krompira prenu ga iz razmišljanja. Brzim pokretima štapa otkotrljao je pečene krompire iz žara.
Rukom je vadio jedan po jedan kotrljajući ga između prstiju brzo ga odlažuću pored sebe pri tome pireći u dlanove i prste.
Mlin je i dalje preo svoju istu priču.

„Klapa, klapa, klap. Klapa, klapa, klap….“
Vreli krompir pekao je prste, ali ih je Vasilije spretno gulio od izgorale kore. Kidajući ga u male zalogaje jeo je krompir sa velikim uzbuđenjem. Veliko zadovoljstvo je bilo tim veće što ga je on sam pekao i baš na ovakvom mjestu.
Pred očima mu je bila slika i oca koji je trebao doći oko Savindana. On bi obično dolazio rano izjutra. Već ga je vidio kako uz klanac sa velikim rancem u kožnoj šoferskoj bundi sa kariranim kačketom na glavi. Vidio je i kako mu se rosa uhvatila za brkove od znoja i umora dok je pješačio zadnjih desetak kilometara do kuće. Nije bilo drugog prevoza.
Ma koliko umoran bio otac je uvijek nalazio dovoljno vremena da svako dijete uzme na krilo i sa njim popriča.
„Ovaj put sješću pored njega. Nisam ja mali da sjedim na krilu.“-ugodna atmosfera ponovo je dovodila san na kapije djetinjeg odrastanja Vasilijeva.

„Klapa, klapa ,klap. Klapa, klapa, klap…..“-mlin je pričao svoju priču.
Umorni kapci teški ko lopata uglja bili su pretežak teret za Vasilija. Odupirao se koliko je mogao, ali glav bi mu malo malo klonula.
„Spavaj momče. Nije sramota. Klapa, klapa, klap.“-kao da mu se mlin obraćao.

„Ma neću ja spavati. Samo eto tako malo žmirim.“.pravdao se Vasilije.

„Neka, neka samo ti odmori. Ti si samo dječak. Veliki dječak. Klapa, klapa, klap.“-mlin sad već ozbiljno nije obraćao pažnju na njegove riječi.
„Evo da ti ispričam jednu priču. Klapa, klapa, klap…..“.započinjao je.

„Živio jednom jedan čovjek. Nije imao nikoga svoga. Klapa, klapa, klap…Bio je siromašan. Radio je za krišku hljeba. Klapa, klapa, klap…Nije više ni tražio. Klapa, klapa, klap…Imao je on svoj san. Klapa, klapa, klap…Negdje u dalekoj zemlji vidio je malu rječicu i na rječici vodenicu. Neveliku. Vidio je mnoštvo svijeta oko vodenice, a on je uvijek bio sam. Klapa, klapa, klap…Zakleo se kad pronađe rječicu upravo onakvu kakvu je vidio izgradiće istu onakvu vodenicu. Kod njega će dolaziti mnogo svijeta. Klapa, klapa, klap…A on, on će sav važan dočekivati ih na vratima sav bijel od brašna. Vodiće razgovore. Klapa, klapa, klap…Ništa neće naplaćivati. Razgovaraće. Klapa, klapa, klap… Tako i bi. Pronađe on svoju rječicu života, izgradi vodenicu. Klapa, klapa, klap… Imao je posla mnogo. Dolazili mu seljaci iz devet okolnih sela. Klapa, klapa, klap… Imao je mnogo posla jer nije tražio nadoknadu za svoj rad. Brašna mu se uvijek nalazilo taman koliko mu je trebalo. Klapa, klapa, klap… Jednoga dana kroz selo su prolazili neki lopovi. Klapa, klapa, klap…Vidjevši mnoštvo svijeta kako se tiska oko vodenice učas pomisliše da je mlinar pun novca te se odlučiše da ga opljačakaju. Klapa, klapa, klap…Kad pade noć upadnu ti oni kod njega i zatražiše novac. Klapa, klapa, klap…Nisu pomagala ni njegova objašnjenja da on usluge ne naplaćuje već da mu ljudi ostave tek po malo brašna što im pretiče i da za nikakav novac ne zna. Klapa, klapa, klap…Te ih stoga on pozove na skromnu večeru od pogače i pečene ribe koje je bilo u izobilju oko mlina. Klapa, klapa, klap…Oni mlinaru ne vjerovaše te ga počeše tući, iznova tražeći novac. Klapa, klapa, klap…U samoodbrani od napadača pod ruku mu dođe malo brašna te im on sasu brašno u oči. Klapa, klapa, klap…Onako zaslijepljeni i bijeli od brašna dadoše se u bijeg. Klapa, klapa, klap…Onako bijele u bezglavom trku spazi ih neka baba koja je okasnila kod rodbine u selu. Klapa, klapa, klap…Pomisli baba da je to nečastivi, te udari u viku i vrisku i pobježe nazad kod rodbine. Klapa, klapa, klap…Od toga dana proširi se priča o duhovima koji žive u mlinu. Klapa, klapa, klap…Počeše ljudi da izbjegavaju noću prolaziti pored mlina plašeći se đavola. Klapa, klapa, klap…Mlinar o tome nije pričao, ali više nije imao problema sa lopovima. Klapa, klapa, klap…Kako nije imao potomstva, mlin ostade selu na upravljanje. Klapa, klapa, klap…Starog mlinara su svi zaboravili, ali neke babe se i danas kunu da u mlinu obitava đavo te su tako plašili nemirnu djecu po selu. Klapa, klapa, klap…“-mlin je pripovjedao priču bez prestanka.

„Živio jednom jedan čovjek. Nije imao nikoga svoga. Klapa, klapa, klap…Bio je siromašan. Radio je za krišku hljeba. Klapa, klapa, klap…Nije više ni tražio. Klapa, klapa, klap…Imao je on svoj san. Klapa, klapa, klap…Negdje u dalekoj zemlji vidio je malu rječicu i na rječici vodenicu. Neveliku. Vidio je mnoštvo svijeta oko vodenice, a on je uvijek bio sam. Klapa, klapa, klap.“-iznova je mlin započinjao poznatu priču.

Hladni prsti zgolicaše Vasilija te se on probudi. Vidjevši gdje se nalazi ustade i podloži vatre.
Brašno je bilo samljeveno. Vasilije nije imao sata te nije znao koliko je sati. Znao je da poslije njega na red dolazi Radan iz prijeka.Pokupio je samljeveno brašno.

Nedugo nakon toga začuo je glas Radanov.
„O Vasilije. O Vaso spavaš li.“-dozivao je veslo Radan.
Ozari se Vasilijevo srce kad ču njegov glas te pohita da mu otvori vrata.
„Bogami zima je napolju. Ima li vatre.“-Radan se zavali na klupicu pored peći.
„Ima Rašo. Ja sad odo, treba se popeti uz klanac.“-zaprti se Vasilije samljevenim brašnom, namače đedov šešir te se izgubi u zvjezdanoj noći.

Mati bijaše već ustala da dočeka svoga Vasilija. Vasiliju zaigra srce kad vidje svjetlo upaljeno u kući. Sav važan zalupa na vrata.
„Ima li koga u kući.“-ozbiljnim glasom prozva majku koja mu otvori vrata.
„Jesi li se smrzao, umorio sine.“-nije ga pitala za strah jer znakla je da toga nema kod malih dječaka.
„Nisam majko. Jesu li sestre budne. Drena se stalno otkriva.“-Vasilije se raspitivao o svemu u kući kao da je otišao prije mjesec dana.
Đed je šešir zatekao na svome mjestu. Nije ništa pitao.

Za Savindan je sjeo ocu u krilo. Bilo mu nezgodno odbiti oca, koji je prešao na službu u Ljubiju rudnik koji je bio dosta bliže.
Brat je na redovno odsustvo došao s početka jeseni.
Mati je i dalje ponekad obnoć plakala, a sestre su brzo rasle.
Đed je umro slijedeće zime. Šešir je ostavio Vasiliju.
Za svaki ozbiljniji posao Vasilije je uzimao đedov šešir.

Pozdravlja Vas mandrak72, klapa, klapa, klap…..

Vjetar u leđa

Danima se jedna misao vrzmala po Stojkovoj glavi. Nestalna misao kao osa zazujala bi oko Stojkove glave. Na momente on bi pokušao da je neuspješno odagna, ali ona ne bi otišla tad. Sačekala bi još koji tren. Zaokupirala bi sva njegova čula i tek onda otišla.
Ali nije išla daleko.
Vraćala mu se sve češće i više.

Ručno izrađeni nožić od ovčijeg roga sjekao je komad slanine kao sir.
Slaboosvijetljeni tavan stare bijelo krečene kuće imao je svega jedan mali prozorčić ispod samog krova na dumi. No i on je bio potamnio što od dima kojim je Stojko sušio meso na tavanu to i od nahvatane paučine koje je ispod trošnog krova svaki dan iznova pauk pleo.
Stojko je zabrinuto pogledao na preostalo sušeno meso i slaninu.

„Odužila se zima moj Stojkane. Treba djeci izraniti.“-pogledom na mali komad slanine kao da je sebe hrabrio.
„Naće Stojko načina da se iz zime iščupa.“- i nožićem zlatnožute drške od ovčijeg roga zasječe još jedan mali komad slanine.
„Neka neka. Treba djeca da ojačaju.“-otpuhu Stojko i ođe da siđe sa tavana.
Visok, mnogo viši od oronulog krova teškom se mukom provlačio ispod ručno tesanih greda koje je njegov otac nekad davno prije njegova rođenja gradio.
Rogovi i grede su popustili od tereta godina i mnogo snijega, od silnog dima crnili su se kao noć.
Mali tavanski otvor nalazio se odmah na plafonu iznad ulaznih vrata. Prislonjene ljestve bile su skoro napravljene. Stojkovih ruku djelo. Danima je Stojko u nedostatku ostalih poslova u kolnici pravio ljestve.
Nije mnogo imao, ali one stvari koje je mogao da sam napravi bile su valjano napravljene.
Zasjeo je on na najviši dio ljestvi pa se zamislio.

Ona nestalna misao dođe mu u pohode. Uhvaćen u nezgodnom trenutku da siđe i da se od nje neuspješno brani on joj se prepusti.
„Pa dobro šta želiš od mene sad.“-kao da joj se obraćao.
„Razmisli Stojko. Ja ti velim da razmisliš. To bi bila prava stvar za tebe.“-kao ona sitna osica što kraj uha zuji, zujala je nestalna misao.
„Nije da ja to ne bi volio, ali od čega pobogu.“-pravdao se Stojko neodlučno.
Neodlučno i bezuspješno.
Teškim korakom taj vitki četrdesetpetogodišnji čovjek siđe niz ljestve.

Mala prostorija činila je centralni dio njegove male skromne kuće. Tu mu je bila kuhinja.
Stari šporet smederevac bio je prilično dotrajao uprkos silnom trudu žene mu Draginje da ga stalno očisti i drži urednim.
I sada je nešto majala oko peći.
„Evo Draginja.“-pruži joj slaninu.
„Šta ima gore?“-glavom kao da mu je pokazivala na tavan.
„Bogami, ništa čime bi se mogli pohvaliti.“-vajkao se Stojko
Draginja je bila dosta niža od Stojka. Do ispod ramena. Negdje do mišica.
Stojko je zasjeo na stari tronožac sav uglačan od sjedenje pored peći.
Gledao je on svoju Draginju.

„Bože, još uvijek je lijepa.“-mislio je dok je gledao kako vješto nešto majari oko velikog plavog lonca sa bijelim pjegama.
Draginju je upoznao na zboru za Svetog Iliju. Ona niska, ali kao čigra igrala je u kolu. Odmah je zapala za oko osamnestogodišnjaka visokog, kovrdžave kose i malo većih zulufa.
Nije mu mnogo trebalo da se u kolo uhvati do nje. Veliko kolo kao zmija motalo se na platou ispred crkve. Mješovito kolo, čvrsto uhvaćeno naizmjenično je pjevalo. Malo žene i djevojke, malo momci i ljudi. Natpjevavanje je potrajalo.
„Kad zapjevam ja v`ako malena
Potekla bi suza iz kamena.“-odlučan i melodičan glas poveo je pjesmu.
Stojko se prenu od glasa Draginje koja je u kolu do njega pjesmu povukla.
Osjetio je jači stisak dlana.
„Ja na vrata žena pita đe ćeš
Šta te briga sa mnom ići nećeš“-iz Stojkova grla ote se bećarska pjesma.
Igrali su kolo i nisu jedno drugo puštali iz ruke.

Vrijeme polaska kući brzo je stiglo. Dugo je gledao za Draginjom dok je u pratnji starije sestre išla prema kući.
Kriomice se par puta osvrnula na Stojka.
Stojko je krupnim koracima jezdio svojoj kući. Sav ustreptao jedva je čekao priliku da ponovo vidi Draginju.
Negdje oko Svetog Luke zaprosio je i oženio Draginju. Vrijednu i uvijek pažljivu suprugu. Izrodila mu je pet kćeri. Sve lijepe ko jabuke.

Osjećala je Draginja Stojkov pogled na sebi dok je radila oko ručka. Osjetila je ona da njega nešto već danima kopka.
Čula je kako duboko uzdahne, noću dok bi budan ležao i zurio kroz mrak.
Voljela je ona svoga Stojka. Svoga čovjeka. Ljudinu. Voljela je njegovu i snagu i nježnost. Voljela ga je i zbog toga kakvom je ljubavlju volio svoje kćeri. Nije joj nikad prebacivao što mu sina nije rodila. Da ga odmijeni. Naprotiv radio je još više i bolje.
„Šta te muči? Danima te nešto izjeda?“-ostavi ona radove oko peći i okrenu se Stojki.
„Znam šta nam sve treba. Šta nam fali. Ali nešto sam razmišljao ovo dana. Znaš da teško živimo. U fabrici traže radnike. Plata nije velika, ali ja bih i dalje sve radio oko kuće.“-gledao je Draginju u oči.
„Znaš da imaš svu moju podršku. Ali kako ćeš putovati. Znaš da je udaljenost problem. Kako bi putovao.“-Draginja kao da je naslućivala problem.
Stojko duboko udahnu.
„Već sam i o tome razmišljao. Biciklo.“-kao velik teret s leđa zbaci sa sebe Stojko.
„Gojko Milutinov. Putar. Ide u penziju i ima biciklo na prodaju. Sve sam ispitao. Ne traži mnogo. Ako bi ja prodao nešto drva mogao bi da ga kupim. Bicikl je valjan i dobro čuvan.“-Stojko je sav ustreptao dok je svojoj Draginji pričao.
Dobro je poznavala taj pogled.
Još istog proljeća Stojko je kupio biciklo. Veliki češki biciklo ušao je u živote svih članova familije.

„Znaš Draginja, ja ti sad časkom zlu ne trebalo stignem do doktora, odem na poštu i pošaljem telegram.“-iznosio bi on sve njegove prednosti.
Zaposlio se u fabrici. Na posao je putovao biciklom. 20km u jednom i 20km u drugom smjeru. Nije mu ništa bilo teško. Sve je stizao Stojko sa biciklom.
Kad bi sve poslove pozavršavao oko kuće sjeo bi pored svoga bicikla i uvijek nešto čistio, podmazivao i dotezao šerafe.

„E moj garavi, garavi. Valjaš mi glave. Zajedno ćemo u penziju. Ali ja te ne mislim dalje prodavati.“-divanio bi mu.
Postao je Stojko naširoko poznat po svom biciklu. Bicikl mu je polako ulazio u krv. Nikuda nije išao bez bicikla.

Nekako s njim dođoše i bolja vremena. Malo po malo Stojko obnovi kuću. Poveća broj stoke u štali. Nekako baš u to vrijeme u selo dođoše mehanizacija i prvi autobus.
Mnogi mladi počeše tražiti posao u gradu. Autobus je ima redovnu liniju radnim danima.
Nije se Stojko predavao. I dalje je putovao biciklom. Nagovarali ga svi da kupi mjesečnu kartu i putuje s njima, ali se Stojko nije dao smesti.

„Ma šta autobus. Ja ti brže stignem biciklom u grad nego vi vašim autobusom.“-malo hvalisavo prsio se Stojko.
Dogovoreno je da se održi trka autobusa koji redovno saobraća i usput kupi putnike i Stojka na biciklu. Za taj događaj saznaše gotovo svi u selu.
Osvanuo je taj veliki dan. Stojko se spremao kao da na svadbu ide, a Draginja sva ustreptala znala je svoga Stojka. Znala je kakav je borac. Nije sumnjala u rezultat.
Stojko je dan prije pregledao gume, podmazao lanac i sve ležajeve.

Pred zadrugom skupila se velika grupa mještana. Doši su svi oni koji idu na posao, došli su i oni dokoni željni senzacije, mjesni učitelj sa čitavim razredom i lugar.
Neki su čak i kupili kartu maksuz do grada da isprate događaj o kojem će moći pričati godinama. Mišljenje je bilo podijeljeno. Navijački tabori su se podijelili. Jedni su se kleli u autobus, a drugi koji su bolje poznavali Stojka u njega.

Trka je krenula. Stojko je krenuo hitrije. Uspravio se na na biciklu nastojeći dobiti veći teret na pedale. Autobus je tromije startovao, ali je polako pristizao Stojka.
Izlokvani makadamski put onemogućavao je vozača autobusa da postigne veće brzine, ali isto stvarao je probleme Stojki.
U autobusu gotovo niko nije sjedio osim vozača. Svi su stajali i stalno gledali u Stojka. Malo malo čulo bi se bodrenje.
Na nekoliko mjesta pored puta stajali su znani i neznani koji su čuli za veliku trku. Mahali su.
Bodrio je i Stojko samog sebe. Bodrio je svoje biciklo.

„Ma ne znate vi Stojka. Ne znate vi skim imate posla. Ej, mnogo će još vode da proteče prije nego Stojko digne ruke od bicikla. Ajmo stari, ajm sad. Čim izbijemo uz Bilića Stranu, onda nam je sve pod nogu.“-neumorno je Stojko okretao pedale svoga gvozdenoga konja.
Nije primjećivao poznanike koji su stajali pored puta i bodrili ga.
Baš uz Bilića stranu autobus je pretekao Stojka. U autobusu podijeljene reakcije. Od uzvika oduševljenja, pa do razočaranja.

„E moj Stojkane. Đe ćeš ti sa autobusom da se trkaš. To je sav švapski mozak sjedio i smišljao da napravi, a ti da ih poraziš. I to sa starim biciklom.“-kudio je Rade Stojkovu namjeru. Trgovac koji je danas ranije zatvorio zadrugu i maksuz pošao do Novog da isprati trku kakava nije zapamćena na ovim prostorima.
„Rade opet ti velim nisi u pravu. Vidjećeš ti još. Trka nije gotova dok ne stignemo do Novog.“-kočoperio se stari Lazija na zadnjem sjedištu autobusa koji je prašio kao neki stari mlin. Kočoperio se i u sebi bodrio Stojka.
Na Gajiću je autobus stao da pokupi nekoliko putnika. Iz oblaka prašine izleti Stojko već upola mokre košulje i obliven znojem.
Nekako se još više ukoči na biciklu, ne pogledavši na autobus.
„To Ljudino moja.“-gotovo podvrisnu Draginja.

Draginja beše izašla na Simanove tratine. Proplanak poviše njihovih kuća odakle se mogla vidjeti zadruga, Bilića strane i sve do Gajića.
Zaigralo je srce u Draginje. Zapjevuši ona neku samo njoj znanu pjesmu u sebi i kad završi poskoči ona nogom kao kolo da vodi kad vidje da Stojko prelazi u vođstvo.
Izgubi se njen Stojko iza drveća pored puta. Nesta njega , a za njim i autobus. Sve nekako cupkajući, kao da očekuje da neko kolo povede doskakuta ona do kuće.
Raslo je srce Draginjino. Namah odjuri do kokošinjca da za svoga Stojka kad se vrati spremi ručak. Za tren oka odabrala je najbolju kokoš, sredila i očistila.

„Znam ja svoga Stojka. On najvoli kokošiju supu s puno mesa. I gibanicu sa mnogo sira i kajmaka.“-spremala je Draginja ručak i pogledala sat.
Veliki zidni sat koji je donijela kao miraz i nešto posteljine laganim otkucajima odbrojavao je trenutke do povratka Stojkova.

Stojko se hrabro borio nasrtajimaa vozača autobusa da ga pretekne.
„Još samo malo da izdržim do Drenika gdje uvijek putnika, pa ću dobro da odmaknem.“-Stojko je okretao pedale istim tempom.
Stigao je do Drenika prije autobusa. Na Dreniku je bilo više nego uobičajeno putnika.
Velika dvostruka krivina u obliku latiničnog slova s dopustila je Stojku da malo odmori mišiće i da mu predah..

U autobusu podgrijana atmosfera dostizala je vrhunac. Tabori su se oštro podijelili. Pristalice švapske tehnike i autobusa zahtijevali su da vozač autobusa do kraja relacije ne staje i kupi putnike, dočim su pristalice Stojkove planirale, ako vozač ne bude stajao putnicima na usputnim stanicama izlaze jedan po jedan na svakoj stanici.
Vozač autobusa nađe se u nezgodnoj situaciji. Ne reče ništa nego samo nastavi svoj svakodnevni posao.
Autobus je breketao, dimio se i pušio. Katkad bi se kao čeljade i zakašljao, ali nije posustajao. Približavao bi se on Stojku ali bi Stojko isto odmakao čim bi stao da pokupi putnike.
Uvukao se nemir u pristalice autobuske pobjede.

Promicale su stanice jedna za drugom. Ravan put bez uspona odgovarao je kako Stojku tako i autobusu. Borba čovjeka sa motorom bila je nadljudska.
U jednom momentu kod Rađenović mosta autobus na mah preteče Stojka te zapali ustalasanu gomilu.

„To majstore pokaži mu šta ti je mašina.“-bodrili su vozača autobusa neki putnici.
Ali ni Stojko ne osta bez podrške. Jasno je vidio kako ga iz autobusa bodre njegovi poznanici i komšije.

Jedna baba koje je čuvala krave pokraj puta sva se uznevjeri kad začu graju iz autobusa i kad vidje Stojka kako praši na biciklu za autobusom.
„Ođe nijesu čista posla. Onaj jadnik na kotaču okupio autobus pa ga ćera. Budi bog s nami.“-prekrsti se baba više puta.
Stojko opet biciklom preteče  autobus na stanici u Čađavici III i potjera ga kao vihor.
„To Stojkane. To ljudino.“-kao da je čuo glas svoje Draginje kako ga bodri.

Promicali su vrbaci i šipražje kraj puta. Par puta ga i po licu ošinu grana dok je sjekao krivinu. Košulja je bila gola voda. Znoj koji je točio sa čela pekao ga je za oči.
„Ajmo, ajmo sada moj garavi. Ajmo ljudino moja.“-pridavao je svome biciklu ljudske osobine.
„Imaš ti dušu. Ja to znam. Ajmo Dušane moj, ajmo radosti moja. Još malo pa eto ti naske u Rudicama, a ona za tili čas eto ti naske u Novom.“-Stojkan nije posustajao i nije se osvrtao da vidi gdje je autobus.
Autobus je zastajao još na nekoliko stanica.
Stojko je dobijao na prednosti.

„Ajmo garavi da mu sad što više utečemo prije Rudica. Dalje je bolji put pa će autobus imati prednost. Ajmo sad Dušane moj.“-zazivao je on svog bicilka imenima dragih mu ljudi.

Draginja je pogledala na sat procijenjujući kad će biti vrijeme da ponovo izađe ispod jabuke da dočeka svoga Stojka. Nije propuštala niti jedan dan da ne izađe pred njega. Izađe mu u susret, uzme mu kaput koji je nosio onako prebačen preko leđa.
„Kako si mi ljudino. Jesi li mi sustao?“-svakodnevno bi ga ispitivala.
„Spremila je tebi Draginja kokošiju supu da se okrijepiš i gibanicu punu kajmaka.“-ponavljala je sebi sve one riječi što će mu reći.
Nije joj bila bitna pobjeda Stojkova koliko da ušutka one koji su se podsmijavali na njegov račun i na račun bicikla koji je eto promijenio tok života u njihovoj kući.

U Rudicama prvom gušće naseljenom mjestu sa tek nekoliko kuća s obe strane puta  tiskalo se mnogo svijeta. Tek nešto manje nego kad je pokojni predsjednik prolazio tim krajem 72-e. Čuli su Rudičani za nevjerovatnu trku. Navikli na sva čudesa novog talasa života. Voz koji je saobraćao već decenijama, autobuse koji su promicali već godinama i sve veći broj automobila koji se kretao od pravca Novog ka Krupoj i Bihaću, ali ne vidješe neobičniju utrku.
Najviše je bilo djece koju je i učitelj Drago i učiteljica Mileva izveli da budu sudionici događaja koji se ne dešava tako često.
Policajac u penziji Momčilo uzeo je sebi za pravo da red uvodi i odmakinje ljude od puta.

„Tamo se. Tamo de se dijete. Samo što nisu izbili od Stupara. Biće kasno ako nekog na putu zateknu. Bjež de prika Ilija. Bjež ostaće mi prija udovica.“-dizao je on ton nastojeći podgrijati atmosferu.
Salve smijeha dočekaše usamljenog Stojka dok je izbio u srce Rudica. Mještani se još ne snađoše, a Stojko protutnji biciklom kao vihor.
„Šta ovo sad bi?“-Momčilo se zabezeknu.
„A gdje je autobus.“-svi su se sad pogledom usmjerili na autobus koji je trebao svakog časa da izbije.
Nakon par minuta i stari mercedesov autobus izbi u kovitlacu prašine.

„Vidi što se zadihao švaba. Nije mu ovo Kozara i sva ona tehnika. Ovo ti je naše čeljade. Na kajmaku i slanini odraslo.“-Ilija je sučući brkove podvriskivao.
Buran smijeh dočeka autobus.

Snalažljivi Stojkovi navijači pribjegnuše jednoj taktici u želji da autobus što više zadrže u Rudicama. Prvo pustiše da uđu putnici koji već sad nisu imali mjesta da sjednu,  pa tek u tom metežu zaištaše da izađu.
Zagrajaše pristalice autobuske pobjede.

„Ma pusti bandu. Vozi pravo pred SUP zbog zajebavanja sa državom i redoslijedom vožnje.“-graja je bila sve žešća.
„ Ma vodi ti svoga ćaću. Što je krio žito od poreznika.“-odbrusi mu jedam mlađi brkat čovjek zasukavši rukave na bijeloj košulji.
„Dosta. Dosta ljudi zvaći miliciju.“-izdera se šofer na putnike.
„Sve ću ja vas dati u aps. Ajmo ko izlazi idemo brže. Šta si se ti tamo uspremetao ko kvočka kad treba snijeti jaje. Ajmo, ajmo brže malo.“-uvodio je on red u ushuktalu masu.
Stojko dobi još koji minut.

Prolazak kroz Tješnjak gdje je rijeka Una satjerala i prugu i put uz samu strmu obalu na par mjesta  uz nadolazeći nadvožnjak bio je pred samim ulazom u Novi.
Stojko nije likovao, već se po prvi put osvrnu iza sebe. Autobusa nije bilo.

„Ne zavaravaj se Stojčine. On brzo stići. Put još nije bio asvaltiran ali je dobrim dijelom pripremljen za asvalt.
Stojko je posljednje atome snage uložio dok se biciklo penjao uz nadvožnjak odakle opet do table na kojoj je pisalo Novi Grad nije više bilo od nekih petstotina metara.
Kad se popeo na najvišu tačku nadvožnjaka novoizgrađenog osvrnuo se još jedanput.

Iza sebe ugledao je brdo prašine i zahuktali autobus koji se brzo približavao.
Nizbrdica kao da dade krila Stojku kome se košulja nekim čudom otkopčala. Pa je mlatila za njim. Kao krila nekog anđela vijorila su se za njim.
Bicikl je jurio kao vjetar. Stojko je okretao pedale na momente čineći mu se da leti. Autobus je bio sve bliži.
Osjećao je Stojko čini se vreli dah iza leđa. Osjećao je kako mu autobus i svi oni putnici u njemu duvaju u vrat vrelim dahom izmučenog motora i raspomamljene gomile.
Tabla je bila pred njim.

Zvuk motora je bio odmah iza njega.
Tabla se povećavala. Slova su bila sve krupnija.
Autobus je bio tik iza njega.
Tabla.
Tabla je bila iza njega kad je autobus prošao pored njega.
Stojko je osjećao olakšanje.
Stigao je do table Novi Grad prije autobusa.
Ipak Stojko ne klonu. Nastavi dalje.

Zbog ulaska autobusa u naseljeno mjesto vozač drastično smanji brzinu.
Stojko nastavi kretanje za autobusom.
Bio je zadovoljan. Osjećao se pobjednikom.

Autobus prije ulaska u stanocu ima stajalište kod tunela. Sad već nije daleko odamakao. Uglavnom najveći broj putnika izlazi kod tunela odakle je bliže čaršija.
Stojko je stigao autobus na stajalištu. Protutnjao je pored autobusa i zaputio se ka stanici. Stanica je bila u blizini.
Mnogi iz autobusa se pokolebaše kad vidješe da Stojko i dalje jezdi te se vratiše u autobus.

Na stanici mnoštvo svijeta iznenadi se ugledavši čovjeka koji na biciklu žurno uleti sa biciklom u stanicu. Istog trena za njim uđe autobus.
Stojko stade sav zapuhan i znojav. Ponovo zakopča košulju, upasa se.

Iz autobusa poče da izlazi svjetina. Stvori se takva galama oko autobusa te istog trena privukoše milicionere koji su redovno bili na stanici.
Masa tijela se motala i gužvala oko autobusa. Oko autousa okupiše se i putnici sa stanice da vide šta se dešava. Svako je na svoj način pričao svoju priču zainteresovanim. Bilo je tu i dodavanja i oduzimanja. No pobjeda Stojke nije dolazila u pitanje.
Stojko ponovo sjede na biciklo i napusti stanicu i zaputi se putem kojim  je došao.

„Druže. Ti ti, šta se dereš. Ajmo razlaz. Ajmo narode ne dijeli se ništa džabe. Brko, ej ti. Ne galami. Raziđi se.“-milicioneri su za tren oka rasuli prelo koje je moglo da potraje satima.
Raziđoše se svako svojim putem. Neki prema gradu. Neki na pivo. Stojka niko i ne potraži.
Stojko je već biciklom jezdio prema svojoj kući. Prema Draginji i djeci. Put mu se činio kraćim nego kad je jurio pred autobusom. Kad je izbio na Drenik sjurise on prema gajiću i niz Bilića stranu.
„Još malo pa eto mene kod moje Draginje.“-Stojko se pripremao kako da im kaže kako je pobijedio autobus.
Draginja je već bila naumila da krene pod jabuku da sačeka svoga Stojka. Samo što nije stigao.

„Sad će moja ljudina.“-pohita ona pred ogledalo, skide maramu sa glave te se počešlja i ukosnicama učvrsti kosu i ponovo maramom preveza kosu.
Pogledala je još jednom na sat.
„Četri i dvadeset.“-onako za sebe ponovi.
„Idem ja.“-zaputi se prema jabuci.
Stajala je ona pod jabukom i čekala. Stojka nije bilo. Izvirivala je na jedno mjesto preko Klanca gdje je bio nekakav prokres te se moglo vidjeti kad neko promakne.
U jednom momentu uučini joj se da spazi Stojka kako šmugnu biciklom.

„To je on. To je moj čoek.“-pomisli sva ustreptala.
„Sad će on za koji minut.“-spremala se te pod maramu zavlačila nemirni pramen kose koji je izvirivao ispod marame.
„Sad će on.“-propinjala se na prste i provirivala na put koji se spuštao niz Plećinu.
Stojko mje sjašio sa bicikla te pogurao bicikl pored sebe na dionici puta do kuće gdje bio strm uspon. Gurao je biciklo pored sebe i radovao se Draginji koja je trebalo da ga sačeka pod jabukom. Iznova se radovao svakom tom susretu isto kao od onog dana kad ju je upoznao.
Gurao je biciklo pored sebe.

Odjednom osjeti neobično jak bol u prsima. Nešto kao hladno sječivo paralo mu je prsa. Klonu Stojko na koljena držeći biciklo jednom rukom, a drugom se uhvati za prsa.
Trenutak kasnije ležao je na zemlji. Bicikl je ležao na njemu, a Stojkova desna ruka počivala je na još vrućem sjedištu bicikla.
Draginja se uspremetala.
„Kako ga nema. Da mu se nije šta desilo? Moram pred njega.“-te ko bez glave zaputi se uz plećinu.
Trčala je ko bez glave. Marama joj je bila spala sa glave.
Onda ga je vidjela.

Stojko je ležao na zemlji, a kod njega bicikl kojeg je jednom rukom grčevito stezao.
„Stojkooooo. Stojkoooo.“-tračala je Draginja prema njemu.
Pritrčala je i podigla mu glavu sebi na krilo.
Stojko je davao znake života.
Provukla mu je ruku kroz crnu kovrdžavu kosu. Poljubila ga u lice.
„Ljudino moja“-izustila je  tiho.

Preživio je Stojko. Toga dana pobijedio je ljutu švapsku mašinu, ali njegovo je srce platilo danak.
Nije Stojko više smio da vozi bicikl, ali ga je redovno podmazivao i glancao. Na njemu su se sva njegova i komšijska djeca naučila voziti biciklo.
Poživio je Stojko toliko da izvede djecu na put. A onda stalo je da kuca veliko Stojkovo srce. Stalo je i srce u Draginje.

Jednog  toplog jesenjeg dana pred kućom Stojkovom i Draginjinom okupilo se mnogo svijeta. Iz jedne kuće dvoje ljudi umrlih u istom danu bilo je nezapamćeno.
„Bio je ljudina. Zaslužili su jedno drugo.“- Lazija nije mogao da vjeruje svojim očima.
Još koliko juče Stojko je pobijedio autobus, a danas ga više nema.
„Ajde Lazija da pop obavi svoje. Vrijeme je.“-pod ruku ga uhvati sin Milija.
„Sad će četri sata.“-pogleda na sat na ruci i pri tom pogleda na zid.

Časovnik na zidu stajao je. Na njemu je bilo četri sata i četrdeset minuta.
Milija stade. Priđe satu. Navio je sat. Vratio kazaljke unazad. No sad nije htio dalje.
Kao da htjede reći da je vrijeme njegovo isteklo.

„Pusti ga Milija. I vrijeme ima svoje bolne tačke.“-otpuhni Lazija i izađe iz kuće.
Pored kolnice stajao je češki bicikl. Mnogo je donio u ovu kuću. Ali vrijeme nije mogao ubrzati. Ono je išlo svojim tokom.

Pozdravlja Vas mandrak72, zatečen pričom o ljubavi, brzini i vremenu. Usporite.

Prva ljetna kiša

Tišina. Dobrih desetak minuta sve je umuknulo. Pokušavao sam svim silama da otkrijem, izdvojim bilo kakav šum, zvuk ili pokret koji bi mi dali potvrdu da se nalazim baš ovdje gdje oduvjek svoj mir pronalazim. Istezao sam vrat i bezuspješno ćulio uši ali bez uspjeha.

Tišina je osvojila zelenu dolinu. Japrica se povinovala želji prirode da izrazi svoju odlučnost i moć.
Sve je stalo.

Nije mi preostalo ništa drugo do da prihvatim trenutno stanje i sačekam sledeći korak koji je neminovno slijedio.

Danim se iščekivala kiša. Nije bilo više bitno kako će se nazvati. Đurđevadnska, Ivanjdanska ili Petrovska. Prosto je bilo nebitno što je i Petrovdan prošao, što su požnjeveni rekordni prinosi pšenice i što su ambari prepuni žita. Kukuruz je vodio odsudnu bitku sa sušom.

Svaki razgovor u seli počinjao je i završavao sa samo jednom mišlju i gotovo molećivim pogledom u nebo.

„Bože, kako bi valjala sad jedna dobra kiša.“

Ništa više nije bilo u rukama težaka. Sve je bilo vidljivo golim okom po cijeli dan. Nigdje oblačka da izmami zrno nade.

Ni danas nije bilo drugačije. Istina je da se temperatura nevoljno spustila nekoliko stepenika niže na sveopšu radost kako težaka tako i njihova blaga iz staja. Tužno o otegnuto mukanje kao vapaj dopiralo je iz staje. Ovce nisu imale snage ni da toliko učine. Dobro utopljene u svoje vunene odore pratile su hlad, baš kao i ja kad pretoplo obučen u rolku zalutam na kakvu rođendansku žurku.

Ipak sve je slutilo na promjenu, mada se niko od nas više nije usuđivao da to glasno kaže. Više smo bili skloni da svojim pesimizmom i skeptičnošću izazovemo prirodu da učini ono što bi svi mi željeli. Željeli smo pogleda uprtih u nebo još jedan hepiend i još jednu pobjedu prirode i svih nas za jesen i zimu što neumitno dolazi.

Kolona automobila nakićena pjesmom, mladošću i zastavama išla je prema novom izazovu. Uprkos nedaćama i svim problemima život je išao dalje. Dvoje mladih zavjetovanih na vječnu ljubav čekao je još samo opštinski potpis i zakletva pred Bogom sa krunama na glavi i vezanim rukama vezenim peškirom u pratnji kumova da postanu jedno.
Pogledom ispratih kolonu.
Priroda je rekla svoje. Ostalo je na nama.

Kao probuđeni glasovi iz doline polako su još jednom ispunili svoj dio emisije emitovane tog 21. jula 2012.godine na talasima Male Novske Rujiške.
Na istim tim talasima u snove su zaplovile tri male glavice koje poljubih po stotinu puta prije nego odgovorih na svako njihovo pitanje.
Zagrljeni i umorni, umotani pod toplim ćebetom ispraćali smo još jedan dan na terasi. Sjedili smo do dugo u noć

Nepunih kilometar od nas odjekivala je pjesma i zdravice umornih svatova i mladih supružnika. Poželismo im sve ono što i sami živimo.

Ljubav.
Potomstvo.
I razumijevanje.
Sve ostalo je sreća.

I onda kad je već umor prekoračio prag i zasjeo u društvu ugodnom kao nagrada za strpljenje stigla je prva ljetna kiša.
Isprva gotovo s nevjericom brojasmo kapi na terasi. Laganim tempom kao treningu zagrijavanja intenzitet se postepeno pojačavao. Sve to nas u momentu rasani.

Spustili smo se bosim stopalima na travu koja je žedno pila prve kišne kapi i snažno obuhvatih svoju ljepšu polovinu oko struka i snažno je okrenuh nekoliko puta. Kao na ringišpilu svuda oko nas smjenjivale su se sijalice namigivalice i obasjavale lica koja koja su umivale kišne kapi.

ples na kiši

ples na kiši

Mrak.
Nestade svega.

Nisu mi bile potrebne smjernice gdje da spustim otisak poljupca na meke usne. Bile su tačno ondje gdje sam ih i očekivao. Za dužinu trepavica ispred mene.
Snažan bljesak i zaglušujuća grmljavina zaglušiše sva naša čula i nakon toga kao da se provalio oblak te snažan pljusak zasu umornu planetu koja je imala svoj Podgrmeč i u njemu nas.

„Danas majko ženiš svoga sina….“- nadjačavali su svati nedaću izazvanu nestankom struje i zaglušujućom grmljavinom.

Nasmijali smo se svemu tome i mokri do kože utrčali smo u kuću.
Noć je sakrila sve naše poljupce.
Pala je prva ljetna kiša.
Kukuruzi su dobili još jednu šansu. Novi dan okupan radosno je dočekao prvo svitanje.
Do sledeće kiše život ide dalje.

Pozdravlja Vas mandrak72, kakav takav čovjek u kišnom mantilu i kratkim pantalonama na tregere plave boje.

Začešljana mlada

Mogao bih se zakleti da je san svakog alhemičara počinjao od slike koju vidjeh dok se još uvijek snen izvukoh iz postelje i prosuh pogled po livadi kao čašu vode za sreću. Omamljen čarolijom znanom samo rijetkim alhemičarima spazih tren gdje se srebro polako pretapalo u zlato. Zatečen tom slikom nijemo zastadoh te nekoliko puta protrljah oči u nevjerici žmirkao sam ko kuma Jovana kad je neko pripita da joj pogleda u šolju.
Slika se polako mijenjala. Kao da je neko nevidljiv skidao providni srebreni prekrivač iznad naslaga zlata pokošenog u svim pravcima i razbacanog tokom jučerašnjeg sušenja. Fokusirah pogled podno bare gdje Japrica najsnažnije huči zbog mnoštva granja što nanešenog što neodgovorno odbačenog kao da portestvuje i prijeti svojom ukroćenom silinom.

„Vidjećete vi. Već s jeseni zbog ovog.“- dok se s mukom probijala i prevrtala niz vještačku prepreku stvarajući privid snage svojom bukom.

Nigdje nikoga. Osim starog komšijskog mačka što oprezno korača međ poslednjim orošenim vlatima kao kakav revizor zavlačeći svoju njuškicu malo tamo, malo vamo vršeći poslednji pregled pred kupljenje.

„Mmmmmmm, doooooobro.“- dajući akcent na prvo „o“ u riječi dobro otežući ga kako kajmak Mrkuljin međ zubima i brkovima unaprijed se radujući svim onim porcijama ukusna mlijeka i kajmaka koje znano i neznano proba i brk omrsi.

Nasmijah se riječima ovog iskusna revizora i nemadoh niti jedan valjan razlog da mu ne povjerujem i uputim kritiku na tako iskreno iznešeno mišljenje. Još neko vrijeme gledao sam za njim dok se znalački provlačio kroz kao more uzburkane talase sijena koje se još kočoperilo kako bi zauzelo što bolji položaj da ukupi sunca za zimu. Čas bi nestajao, čas se zatim ponovo pojavljivao. Nekako kao podmornica njegov savijeni rep poput periskopa nemirno iznad površine uzburkana mora tražio je nešto. I sve tako dok se jednom nije izvio takvom hitrinom i gipkošću poput najvještijeg delfina i zaronio u talase pred sobom. Nije potrajalo. Par trenutaka kasnije već je kaskao u pravcu kuće noseći plijen u zubima tobož strogo koreći ga.

„Ti, protuvo jedna. Namjesto da se smucaš oko špajza ti ovamo, eeeee. Oćeš da mi ukvariš sijeno barabo jedna. Razgovaraćemo mi sad malo nasamo. Jel znaš?“

Nisam imao šta dodati niti oduzeti. Svoj posao radio je kao i dosad uvijek savjesno i pedantno baš kao što umije svaki iole pošten mačak.

Latih se vila i grabalja čim se nevidljivi srebreni plašt izgubio u pravcu Štekovića tukova, nakrivih šešir i zaustih da zapjevam. Nije da se ponavljam, al uvijek mi nekako dođe samo jedna pjesma kad su livade i otkosi u pitanju, te se na nju bacim s takvom ozbiljnošću kao da je snimam za arhivu Radio Beograda, pa izvijam i izmotavam još neizvučene note i tonove.

„Oj livado, rosana travo, javore, javore……“

Čini mi se da nisam došao niti do „čuvala ga djevojčica,…“ već ugledah svoju djevojčicu kako sa terase poziva na doručak. Nije morala ni da mi kaže ništa, sa njegog osmjeha uvijek mogu da pročitam kompletan meni sa svim. Do deserta.
Nisam se ni osvrnuo na količinu urađena posla. Bilo ga je. Kao i onoga koji me je tek čekao. Bučno sam ispuštao vazduh dok sam se prepunim dlanovima hladne vode umivao kojom me je iz limene šolje polivala zauvjek moja „djevojčica od sedamnaest godinica javore, javore…“.
Dok sam tamanio zalogaje sa svim onim meni dragim ukusima pogledom sam plovio po svemu onome do čega je dopirao moj pogled. Zastadoh na jedrima. Vjetar se poigravao sa štrikom i jedrima na njemu. Posmatrao sam djelić po djelić poznate mi garderobe. Katarinin. Ona mi je najstarija. Moje oko i moja prva suza. Do nje Anine stvari. Ona mi je srednja. Moje sunce i moja hrabrost. A nikako na kraju i Jelenine odjevne kombinacije. Ona mi je najmlađa. Moj osmijeh i najnoviji bukvar.

Dok sam klizio niz pučinu zastadoh na dva bademasta oka koja nisu skidala pogled sa mene. Ispod njih još jednom spazih osmjeh. Govorio je više od hiljadu slika i riječi. Zbog toga ga i dalje ljubim i volim. Gledam u nju, moju ljubu voljenu. Talasi crne kose hrabro su prkosili vjetru koji je na momenat poželio da je samo njen. Da je miluje. Ljubi.

„Neće moći!“- ispružih se preko stola te poljubih je.

Nisam ni trebao da gledam. Znao sam. Uvijek je tako. Ponesem je na trepavicama i kad god poželim samo trepnem. Pored mene je. Zajedno smo još neko vrijeme gledali dok su prvi otkosi nestajali u čeljustima metalne naprave koja je gutala živo sijeno i bljuvala pravougaone kocke svezane i nausmično razbacane po livadi.

„Vrijeme je.“-ustadoh.

Snažni zamasi grabljama davali su rezultate. Sa svakim pokretom moja Marčetska bara bivala je sve ljepša i ljepša. Sređivala se i kinđurila ta stara cura. Neudavača. Koja je kod nas bila preko četrdeset godina i neprepisana jedan kroz jedan. Od Marčeta kupljena i Marčetska ostala. Nerijetko samo Mačeska valjda zbog onog izostavljenog „r“ koje se mora jezikom umornim i od vrućine skupljenim kotrljati niz žedno grlo i onog „t“ kao težački, teškog ali opet milog života u čiju se odbranu ovaj narod uvijek znao odazvati nepotkupljiv slatkim obećanjima i obmanama.

„Oj đede međede
tebe niko nećede,
samo moja baka
pođe za ludaka….“

Smijuljio sam se šaljivim stihovima tetkovim dok je na krilu držao moju Jelenu. Gledao sam za traktorom i balirkom koja je vještom rukom vođena radila veliki posao. Baš kao što je bio i njen vlasnik Željko V. ljudina od stotinu i još mnogo kila koja je gle čuda žeđ i glad samo jogurtom gasila. Stoga se još manje čudim onoj nenajavljenoj inspekciji komšijskog mačka.

Dobro se dobrim vraća.

Mačeska bara još jednom je sinula. Ta vječita cura koja više nije na prodaju. Njene otkose zlatne kose spremili smo za zimu. Umijeće to mliječna sprava da vrati. Sve ono ukupljeno sunce koje je još sinoć peklo i na najmanji dodir kao rukom odnijeće potoci mlijeka i brda sira. Sve ono što ostane pamtiću i nosiću u sebi baš kao što sinoć reče moja Ana.

„Nikad neću zaboraviti…“- sa smiješkom je nabrajala moja osica.

Dokolica

Dokolica

Pozdravlja Vas mandrak72, s pogledom što puca na sam vrh topole od vrha pa na dole.

Do susreta je ipak došlo

Niko nije trebao da mi kaže kad je vrijeme spavati niti ustajati. Oni dani u godini kad je najmanje važno da li ću ustati uz prve jutarnje sunčeve zrake ili kad sat uveliko odbija podne kao što i ja odbijam da gledam na njega i dijelim dionice dana na mehaničke sekunde i minute, zbrajajući preostale sate do povratka. One dane kad je isto toliko nevažno da li je ton sa TV-a previše glasan u kasno doba zbog komšija koji imaju malu djecu ili kad su pijevci ostali do dugo slušajući kako nas dvoje pričamo do duboko u noć prijeteći da prespavaju i svojim kukurijekanjem ne probude vrijedne domaćine koji su uvelike odbijali prve snove.

Bitni su oni trenutci koje pamtimo i nosimo kao amajliju do kraja života. Koji nas krijepe i daju snage da izdržimo sve one hladne dane i one odluke koje nesumnjivo utiču na vrijeme koje dolazi.

Usnule glavice kao tri glavice kupusa nemirno su se okretale dok su i poslednji tragovi sparine lijeno napuštali naše male i ugodne odaje. Grmeč je uvijek znao kako sa sparinom koja po cijeli dan pritišće kao najveća i doživotna kazna bez svjetla na kraju tunela. Čuvao je taj gorostats svoju neumornu čeljad što se po vascijeli dan neumorno nosi sa teškim radom i velikim vrućinama, te ih je talasima svježa i hladna zraka ljuljuškao kao na talasima kakva prekookeanska broda i bodrio u njihovim snovima.
Znao je on za njihove snove i tajne. Taj neumorni noćobdija i jatak u nevolji kako zvjeradima tako i  duši krštenoj.

Još uvijek topal kamen na terasi mamio je moja bosa stopala da se zapute put kakve neviđene avanture kojoj bi svjedoci bili noć, zvijezde i mjesec ta lola matora nakrivljena kao kakva baraba zavaljena u seoskoj mehani. Taj škakljivi osjećaj odveo je mnoge znane i neznane i bijeli svijet kojima ni tamo nije dao mira te ih lomio i kršio da se vrate kao onomad sa kolonizacije u ravna vojvođanska prostranstva. Noseći tek po neku sitnicu ili neku riječ koju će po milion puta ponavljati čim se kakav razgovor o bijelom svijetu povede.

„Krtola, kažem krtola zovu krompir. Eh krtola, ko naša krtica, valjda što ga treba iz zemlje izroviti. Nije taj švapski težak, samo ište leđa i snage, a ja ti nisam bio za to.“-ponavljao je po ko zna koji put Luka, vremešna starina, koji ni sam nije znao koliko godina ima. Vješto se vadio da je rođen u kakvom zbjegu, kao da je bio jedan jedini zbjeg, a ne da im se ni broja ne zna.

Svježi zapadnjak hladio je moju vrelu glavu koja je još uvijek pod dojmom zalaska sunca i gašenja protekla dana bila blago zabačena na naslon od grubo rađene jelove klupe. Baš tamo iznad Vučenskih kuća gdje je sad možda snivao i moj ratni drug Duško. Vedra momčina uvijek spremna na šalu. Umio je taj šišati. Nije ga bilo u bataljonu, eto takav je to čovjek bio.
Osmjehnuh se.

„Zamisli.“-obratih se mojoj ljepšoj polovini.
„Eto naprimjer, neko je umjetnik na ovaj ili onaj način. Slikar uzme četkicu i nacrta ono što vidi. Zaledi sliku i generacije poslije njega godinama vide i iščuđavaju se onome što je on u tom trenu vidio i na platno prenio a kao da to nisu nikad vidjeli. Sve stane. I vrijeme i starost. Rijeke stanu i kao da čekaju znak da im neko da da ponovo poteku i nastave svoju priču. Portretisani muči, ćuti, ne bi reko sad će progovoriti, ali avaj. Ne rastu mu ni dlake. Na slikama sve stane. A moj Dule uzme kakve makaze i uredi i najčupaviju glavu  kakva samo može biti grmečka, baš ko što Marko pokosi našu Marčetsku baru i mi je sutra grabljamo ograbimo, a ona sine i bljesne ko kakav mladoženja pred zakazanu svadbu. Namah se učini da to nije onaj glavonja, da je sve to samo san. Eto i nemoj ti reći da moj Dule nije umjetnik. Kad bi kojim slučajem obrnuli stvar pa da slike nastave da stare, da na njima poćnu da rastu dlake, a likovi stare zajedno sa svojim tvorcem, pa ko bi se na njih još osvrnuo, a moj Dule ništa ne prigovara već iznova vaje i od ćoškaste glave izvlači maksimum, kao za kakvu izložbu. Za džeparac.“
„Kad je već riječ o šišanju, gdje je tu mjesto ježu?“-upita me moja draga.
„Ne znam i ne bih mogao da ga zamislim gologlava.“-odvratih.
„Ako već ne znaš, onda imaš mogućnost da ga sam priupitaš.“-pokaza mi rukom na klupko koje je pod okriljem noći strugalo uz ledinu.
„Dobro kažeš.“-sjurih se u mrak za njim.

Kad je primjetio da sam se zaputio za njim, pomirljivo je stao.
Gledao sam u zadihanog lovca ispred sebe. I sam sam izgubio dah od trke za njim.

„Nisi imao namjeru da mi se javiš.“-upitah.
„Nisam ni bio upoznat da ovako kasno primaš goste.“-odvrati.
„U pravu si. Kad je pravo vrijeme za šišanje ježeva?“
„Svakodnevno, no ja to ne bih tako nazvao. Prije bi to nazvao ličnom higijenom i poslovnošću. U našem zanatu od presudna je značaja oštrina bodlji. Uvjeren sam da ni sam nikad nisi vidio čupava i neuredna ježa. Priroda čini mnogo više od onoga što misliš da je uređeno ljudskim zakonima, navikama i nepisanim pravilima. U shvatanju je razlika.“-reče mi.
„Jel može jedna slika?“-pokazah mu fotoaparat.
„Samo da popravim zurku.“-nasmiješi se i prihvati poziv.

Nakon fotografisanja mahnuh mu.

„Sad idem. Ne zamjeri, vrijeme ne mjerim na minute, već na vrijeme za lov i za odmor. Za odmor sam podaleko od kuće, a do zore nije daleko. Do susreta negdje mora doći. Laku noć.“
„Mnogo sreće u lovu ti želim.“

Susret

Susret

Bio je u pravu. Nagoni lovca umnogome se razlikuju od nagona koji nas vode. Mnoge od njih podredili smo nekim luksuzima, nebitnim i manje bitnim stvarima.

Baš tako. Rađao se novi dan, a s njim i pijetli obznaniše svijetu taj sveti čin. Nije me uopšte zabrinjavao posao koji me je čekao. Lagana drhtavica prostruji tijelom te zijevnuh. Slatki umor navlačio je san na moje oči. Nisam brinuo zbog toga. Prepustih se prirodi koja je stvari regulisala jednostavnim i praktičnim stvarima.

„Nije svanulo dok ne svane i sunce ne grane.“

Zadovoljno se zavukoh pod pokrivač. Utonuh u san. Negdje daleko u meni još dugo su odzvanjali stihovi jedne stare pjesme kojoj ne odolih.

„Oj livado, rosna travo, javore…“

Da, rosna trava. Ne kupi se rosna trava niti rosna glava začešljava.Pa tako ni Marčetska bara koja je nestrpljivo čekala svoj termin za uređenje. Nije čekala na minute ni sate. Nije više čekala ni na one dane.

Čekala je na rosu. Da ode.
Tiho i iznenada kako je i došla.

Pozdravlja Vas mandrak72, orošeni i nedopečeni ojkač i vrbova svirala.

Do susreta nije došlo

One rijetke dane u godini kad glavu ne punim svakodnevnim glupostima provodio sam sa sobom i svojim najmilijim. Možda činjenica da sam sebe stavio na prvo mjesto može pogrešno da navede čitaoca na moj sebičluk, ali istina je sasvim druga.

Tih dana prvenstveno puštam svijet da teče onako kako samo on zna, a ja mu se nimalo ne protivim niti suprotstavljam.

A sve počinje ujutro. Pakovanje mnoštva potrebnih i nepotrebnih stvari u gepek Chevrolet Lacetti-ja oduzima mi najviše vremena. Nedostatak prostora uvijek je dio problema višečlanih porodica kakva je moja. Često šetajući ili u kupovini kad je moja porodica u punom sastavu izazivamo mnoštvo upitnih pogleda. Čitam na njihovim licima nevjericu. Pitanje. Pobogu zar u ovakvim vremenima?
A ja. Ja ponosan na njih kao soko na svoje sokolove koji lepršaju po prvi put i polako traže svoje mjesto na nebu. Ne odgovaram na njihovo pitanje. Na njihov zbunjeni pogled, samo podignem glavu i ne skidam osmjeh dok gledam tri male glavice kako se okreću kako  nijedna planeta nikad nije. U svim smjerovima.

Polaganom vožnjom krivudavim podgrmečkim putevima za nekih pola sata primjećujem obrise moje Male Novske Rujiške. Pitomo selo u koje se spuštamo krivudavim asvaltnim putem dočekuje me s radošću. Nisam nikad nisam pronašao otkud ta hemija međa nama. Odustao sam onog momenta kad se i moja ljepša polovina zaljubila do kosti u selo.

Vijugava prgavica Japrica mamila me je godinama dok se nisam usudio da poželim da svoje mjesto pronađem baš tu na obalama jošikom obrasle rječice. Mada znamo se dugo, tridesetak i kusur godina ta ledena lajavica uvijek me dočeka sa šeretskim osmjehom koji čuva za mene. Za moje najdraže.

Baš tu. Izgradih moje pribježište. Od posla, od komšija koji brinu moje brige, od svih onih koji nikad neće pročitati ove moje redove, a samo da znaju. Baš oni koji su čitali ono što napisah samo da bi vidjeli šta rekoh o njima, o njihovom pokušaju da bezuspješno prepoznaju neke likove za koje mogu da se zakunu glavom da znaju o kome je riječ, pa makar…

Japrica, Mala Novska Rujiška

Japrica, Mala Novska Rujiška

Baš tu, pored prgavice. Uvijek hladne i kad juli ožeže i okrene kolo na šesticu od ranog jutra odlučih da pronađem svoj mir. Svoju akumulatorsku stanicu za punjenje sivih ćelija.

Izdaleka primjetih krov pod koje sam skrio sve one moje dječačke snove dok sam na terasi ležao sklupčan ispod golemog nebeskog svoda. Milioni zvijezda poklopile su moj čamac od starog ćebeta koje skupih u krajevima na terasi moga mora u ulici Prve krajiške brigade na broju 62. Baš na onom mjestu odakle sam najbliži zvjezdama bio tih davnih godina.

Imao sam svoju luku. Zlatno žutu, od sijena suha kao duvan čekala je da dođem i pristanem. Bezuslovno zarobljen pristajem na sunce što peče pod šeširom naoružan vilama opijen mirisom koje kozmetička industrija ne poznaje zaputih se redovima koje kosilica napravi po svim onim metrima kvadratnim kojim geometri iskazuju mjere koje bih mnogo lakše iskazao osmjehom i riječima koje mi padnu na pamet kad me neko pita za moju Rujišku.

Kao kakav nepromišljen vitez jurišao sam na najviše kule sijena prevrćući otkose da poprime zlatnu boju prije negoli dođu po njega. U šorcu i papučama prkosih suncu i zadrijemalom gmizavcu koji me je možda negdje pod nekim otkosom čekao da me uplaši i prepadne da bi kasnije pričao svojim najmlađim kako je jedan kao sirac bijel podvrisnuo i dao se u bijeg tako da se sam nogama u dupe bijelo tukao. Kao da  nije znao da sam na razgovor uvijek spreman i voljan, ma šta sugovornik o svemu tome mislio.
Nisam se dao. Tražio sam, iznova prevrtao novi otkos sa samo jednom željom i sa jednim pitanjem.

„Hoće li ljeto u Podgrmeč ikako?“

Dok sam tražio grašci slanog znoja sa čela peckali su oči. Jednom rukom brisah znoj. Koračao sam hitro, vještim manevrima izbjegavao ose, mamce i druge ljute neprijatelje kosibaša i onih što njihovu muku suše i kupe u plastove koji kao naherene kuće noćevaju i obnoć čuvaju selo od drekavaca i aveti što se motaju pored davno opustjele vodenice čiji klepet vodenog kola odavno ne odzvanja selom.

Jedan bolni ubod u nadlakticu ponovo me prenu te se osvrnuh na obada tog najdosadnijeg stoci i ljudima nedokaznog insekta koji neumoljivo zariva svoju slamku za kap krvi.

„Ne dam ti, ne dam ni kapi beštijo.“-odvalih ga dlanom.

Nisam ga ubio ali sam mu svakako dao do znanja, da nisam stoka iako repa nemam. Gledao sam još par trenutaka dok je dolazio sebi i izgubio se negdje prema Crnom vrhu ošamućeno šarajući letom. Sjetih se Bože. Priprosta čovjeka sa sela koji je radio sa mnom u firmi kako se po odlasku na more odmah pohvalio prvom prilikom na pitanje kako mu je. Odgovorio je

„Dobro. Bogu hvala, nema obada.“

„Hehe.“- smijuljio sam se na njegove riječi koje nisu bile nimalo bezazlene kao što se na prvi mah može učiniti. U njima bijaše mnogo toga što vrijedni narod podgrmečki zna. Gdje nema obada nema ni teškog rada, nema ni stoke.

U tom razmišljanju posao je priveden kraju. Zvuci kosilica, traktora i zaprega koji su neumorno vukli zlatne vlati trave u spremišta odakle će prkositi hladnoj zimi kad januar stegne kajiš u najnižu rupicu na kajišu termometra na sveopštu dobrobit stočnog fonda sa ove strane Podgrmeča.
Jasno se vidjelo ljeto na svakoj vlati koja je kao nemiran čuperak vijorila na rijetkom povjetarcu donoseći dašak svježine na znojem orošeno tijelo.

Do susreta nije došlo. Nije mi ni potreban kalendar da na njemu pročitam onaj slatki umor i zadovoljstvo koje donosi saznanje, da je odnešena još jedna pobjeda. Još jedna bezbrižna zima za svo ono blago što nehajno žvaće slatke vlati trave u toplim štalama izdašno uzvraćajući potocima mlijeka i sirom. Tim Božijim darom i mirođijom uz svaku zakusku.
Nije mi ni trebao odgovor niti susret koji se svakako trebao dogoditi, a nije. Možda samo razgovor. Čisto javljanje, ono komšijsko.

„Zdravo komšija. Samo da kažem da sam stigao, a ti vidi da se ako Bog da ne vidimo ovo dana. Ne zbog mene. Više zbog djece.“
„Naravno komšija. Do neviđenja.“
„Do neviđenja i tebi.“

Ljeto je stiglo u Podgrmeč. Preplanuli ten svu noć me je podsjećao na to. Pored toga svježa noć i dalje je tražila pokrivač.
Stigao sam i ja u Podgrmeč.

Pozdravlja Vas mandrak72, preplanuli vitez u iščekivanju sledećeg susreta i razgovora za nauk.