Jedne hladne Somborske zime

Putevi čovječiji su nevjerovatni. Ponekad nas tako odvedu na mjesta o kojima nismo ni sanjali. Mene je ‘95. godine put doveo u grad Sombor. Iz jedne krajnosti doveden sam u drugu.
U miru kasarne upoznavao sam ljude koji će mi naredni period biti glavno društvo. Bilo je tu momaka iz svih krajeva bivše Juge, iz Šibenika, Knina, Leskovca, Beograda, Banjaluke, Sarajeva…
Period adaptacije bio je jako brz. Upoznao sam sve te ljude i brže nego što je to normalno. Različita iskustva i sudbine ispunjavale su našu vojničku sobu do dugo u noć. Većina tih mladih ljudi najviše je voljela da tama ispuni sobu, kako bi se okuražili da ispričaju svoju muku.
Naravno, nismo svi isti dok pričamo o sebi. Po boji glasa vrlo lako se mogla odrediti količina tuge i boli mladića koji su došli sa prostora bivše BiH i Hrvatske.
Momak koga smo zvali Blani došao je iz Bihaća. Zbog ratnih dešavanja njegova porodica imala je čak tri adrese, sve privremene, nijednu stalnu. Zbog nesigurnosti u njegovom glasu i zbog mijenjanja jačine i boje glasa, bio sam siguran da njemu sve najteže pada. Kad bih osjetio da pitanja idu suviše daleko, u želji da prekinem njegovu muku, obavijestio bih društvo da je vrijeme spavanja i da ćemo sutra nastaviti.
Drugi dan mi je prišao i zamolio da malo prošetamo. „Hvala“, reče. Dok smo se vraćali sa večere, kroz par rečenica sam saznao još ponešto o njemu.
„Sačekaj samo da zapalim jednu“, stade i izvadi cigarete iz džepa. Ponudi me iako je znao da sam nepušač. Po zgužvanoj kutiji naslutio sam da ni on uopšte nije pušač. Nervozno je zapalio cigaru, povukao par dimova i nastavio priču.
„Nije meni toliko žao Bihaća i kuće. Žao mi je moga đeda iz Like, one ljepote od zemlje, žao mi konja.“ Pričao je on dalje o đedu, poljima i konjima. Iz njegove priče, slikane ponekad uzdasima, ponekad odsutnim pogledom, a najčešće dugom tišinom, bujala je sjeta. Slušao sam i mogu reći da sam suzdržavao suze.

Pred očima sam vidio pokošene livade, ogromne lipe i hrastove međaše. Slika njegovog đeda izronila je ispred mene kao da sam čovjeka poznavao sto godina. Stariji čovjek, malo usporena hoda, u tamnosivim pantalonama koje su padale preko opanaka obuvenih na čvornatu golu nogu, i s možda mrvicu previše stegnutim kožnim kaišem u pojasu, još sa odsluženja vojnog roka; kao snijeg bijela košulja zavrnutih dugih rukava sa otkopčanim dugmadima ispod kojih se vidjela potkošulja. Iz džepa mu je virila pamučna maramica kojom je malo-malo sa čela brisao kapljice znoja koje su ga pekle za oči. Na glavi kapa šilterica, malo više zabačena na potiljak, dok mu je pramen sijede kose nemirno stršao na blagom vjetriću, što se vragolasto zavlačio kroz rukave i blago škakiljao, izazivajući lagodnu jezu.
„Hajde, Blani, već jednom. Evo baba ručak donijela, da se nešto prezalogaji, pa da nastavimo dalje“, požurivao je đed svog srcu najbližeg unuka.
U hladovini ispod lipe, baba je prostrla stolnjak u kojem je donijela hranu. Bijeli vezeni stolnjak na zelenoj travi. Velika pogača koju je baba sjekla, naslonivši je na sebe, i dijelila svakome po veliku krišku, još se pušila od topline. Aluminijski lonac pun kuvanog graha mirisao je i pozivao na feštu, a zelenkastocrven paradajz nije trebao bolju reklamu. Spremila je baba i pitu sa sirom za svoje mladiće, kako ih je ona zvala.
Nakon obavljena ručka njih dvojica bi se nakratko opružili po travi, nastojeći skupiti snage da završe kupljenje sijena. Staklena flaša puna vode bila je popijena prije nego li se i rostika skinula sa nje.

„Blani, po’itaj“, opet je đed dozivao Blanija. „Ma ostavi sad te konje, vrag ih odnio, samo im stavi zobenice da malo predahnu“, više kao za sebe otpuhnu đed.
Plavokosi Blani, krupna delija, žurno je ugađao konjima. Dok im je navlačio zobenice, mekom suvom djetalinom brisao je znoj sa njihovih umornih tijela. Pri tom je pjevušio jednu staru ličku pjesmu koju mu je đed godinama pjevušio pred spavanje.
Dva mrka dorata nemirno su poigravala u mjestu, nastojeći da repom rastjeraju obade koji su na njih navalili dok su oni krupnim žutim zubima mljeli zob. Ogromna griva, kao kosa djevojačka, poskakivala bi kada bi, uznemireni napasnicima obadima, naglo podizali glavu. Krupne oči prosto su se topile na pojavu Blanija. Između njih proradila je hemija još onih dana dok su ždrebad bili, kad im je na malom dlanu donosio po kocku šećera, pa ih milovao po vratu i pričao im. Mali plavokosi deran u kratkim pantalonama, uvijek razbijenih koljena.
„Doro, moj dorate. Kad ti meni porasteš, mi ćemo zajedno na mlin. Daće meni đedo sedlo, rekô mi je. Napunićemo pun džak pšenice pa izjutra rano na vodenicu. Baba će nam spremiti uštipaka za puta“, titrao je Blani oko ždrebadi. Nakon što bi pojeli po kocku šećera, odmah bi počeli poskakivati i kao djeca trčati visoko podignuta repa, naglo mijenjajući smjer kretanja.
Raslo je srce u Blanija dok je gledao svoje najvoljenije drugare kako odrastaju i svaki dan jačaju. Srce mu se cijepalo kad bi došlo vrijeme da se pođe u školu, kad bi ostavljao rodnu Liku i odlazio u Bihać. I oni kao da su znali pa su krupnim očima dugo gledali kroz prozor štale dok on, onako plavokos, raščupane kose, odlazi sa majkom i ocem, stalno se obazirući.
Nije ni đedu bilo ništa lakše. Glumio je on hrabrost, ali bi u štali znao koju suzu pustiti.
„E, đavole, đavole, ma pod kožu mi uđe“, sam je sebe tješio đed.
„Vidiš li ti, moj dorate, moga unuka, pravi delija“, još dugo bi đed pričao sa sobom dok je čistio i kidao štalu.
„Mojoj maloj upâ trun, psuje Liku i Kordun; ujela je neka buba, stomak joj do zuba“, pjevušio bi đed još neko vrijeme.

Mala nakrivljena vodenica ispod vrbaka ispričala mi je još stotinu priča o Blaniju, đedu i konjima. Svaka je u srce pekla.

„Da mi se samo na tren vratiti u Liku, dao bih deset godina života“, završio je Blani svoju priču. Delija kao od brda odvaljen, a tako emotivan. Glas mu je treperio, zatim je zaćutao i dugo gledao u aleju kestena. Opalo lišće žute boje kao da je pojačavalo muku.
„Hajdemo“, pozvah ga da krenemo put objekta.
Nije reagovao, kao da me nije čuo. Nisam ni ja, ostali smo sjedeći. I ja sam mislio o svojoj kući.

Hladno decembarsko jutro. Snijeg, sitan kao prašina, šibao je u lice malu grupu vojnika na strojevoj obuci. Tišinu su remetili bat čizama po komandi i reske komande kapetana Šlemera. Ravnica pred nama zabijelila je sa par centimetara snijega. Stajali smo u vrsti, gledali pred sebe i čekali. „Volj-no!“ zaparalo je kao nožem hladno jutro. Značilo je to da možemo par minuta odmoriti, poneko i zapaliti.
Nakon otpozdrava kapetanu, desi se nešto što niko nije očekivao. Moj Blani, onako zabundan djelovao je još krupniji, te se još više izdvajao od svih nas, zanjištao je kao mlad ždrijebac. Korakom kao da se propinje, zatopota vojničkim čizmama, te se dade u bjesomučan trk tako da je snijeg prštao pod njegovim nogama. Njišteći, topotajući nogama, kružio je oko nas po hladnoj somborskoj ravnici i svima nama na lice uselio osmijeh. Meni je to bilo više od toga. Glasan smijeh parao je nebo na svaku bravuru kojom je on oponašao dorata. Priključiše mu se još dvojica ili trojica. I ja sam živnuo. Oko nas je sve prštalo. Trajalo je možda minut-dva, a činilo mi se da je trajalo vječnost.
Onako zajapuren, stao je i on. Vidjevši da svi uživamo, nasmijao se. Kapetan Šlemer, koji je takođe uživao u ovom neobičnom performansu, odmahivao je glavom i nakon par minuta ponovo nas komandom „zbor“ pozvao u vrstu.
„Blani, šta ti bi jutros?“ malo kroz šalu, malo zbunjen, upita ga kapetan.
„Gospodine kapetane, došlo mi“, u dahu odgovori Blani.
Taj događaj popravio nam je raspoloženje na obuci. Blani kao da je skinuo neki teret sa duše. Vjerujem da je većina mislila da je to njegova nova ludost. Ali ja sam znao šta je posrijedi. Nije mi trebalo ništa objašnjavati. Bilo mi je jasno.
Za večerom, dok smo sjedili, u pogledu sam mu vidio da je sretan. Čak mi se čini da je to bio posjet njegovoj Lici. Njegov lični posjet. Nisam ga ništa pitao. Nije mi ništa ni rekao.

Vraćajući se na taj događaj sa distance od trinaest godina, mnoge stvari su mi jasnije. Kad nije mogao u Liku toga dana, kad nije mogao da sve nas povede tamo, on je Liku doveo nama. Doveo je sve ono što voli. Nije ga bilo stid pokazati emociju. Toliko jake nisam ni kod koga dotad primijetio. I sad kad se sjetim svega, nasmijem se, a pred očima mi zaigraju konji vrani, snijeg, rasuta slama i varnice snijega pod kopitama.
Vatromet emocija tinja u svima nama. Kad osjetite da je vrijema, kad osjetite da je mjesto, pokažite ih svima. Niko se neće rugati, bićete samo još jači i bolji.

Sa poligona duše, ušća svih emocija sve Vas pozdravlja mandrak72 dopisnik svega onog u nama što čeka svjetlost dana novog jutra.
Advertisements

Okačimo guzicu

Koji sam ja slijepac. Čitav svoj život radim za guzicu i od toga slaba vajda. Jedini luksuz koji sebi priuštim je nekoliko dana brljanja u slanoj vodi u Crnoj Gori. I svo vrijeme ja budala ubijeđen da je to dobro i da tako treba. Sva ona silna geografija, mora, planine, pješčane plaže stane u desetak sati vožnje preko Jajca do mora i isto toliko nazad.

Čujem tamo neki pričaju kako je more ljekovito, pa što prije bacim se u plave talase i tražim lijeka za umornu dušu. Nedaleko od mene primjetim neku stariju gospoju kako blaženo stoji u moru, a oko nje neki silni mjehurići.
„To je ono pravo“, pomislih i pohrlih prema njoj da se nađem i ja u tom dijelu ljekovita Jadrana.
Malo se osjećalo, onako na pokvarena jaja, ali se sjetih da je isto tako mirisalo i u banji Mlječanici kod Kozarske Dubice kad onomad vozih oca u banju. Nije me miris obeshrabrio te nekoliko puta zagnjurih glavu da ljekoviti mjehurići konačno pokažu svoju djelotvornost.
„Izvinite gospođo“, zapitah gospoju u samom centru izvora ljekovotih mjehurića koji su u talasima izbijali na površinu, „kakav vi problem imate, znate čuo sam da je ovdje voda ljekovita“?
„Ne znam za vodu, ali ja imam problem sa vjetrovima da izvinete. Vidite samo te mjehuriće pored mene“, reče ona te se blago zarumeni.
„Hm, da. Izvinite“, brzim zamasima ruku izmakoh iz kontaminiranog područja.

Znao sam da sigurno nije sve plod mašte. More je ljekovito. Stoga odlučih da se malo raspitam okolo.

„Gospodine. Brko“, obratih se jednom plivaču do mene kome su iz vode virile samo oči, nos i široki braon brkovi. Debeli kao u Čak Norisa učinilo mi se.

Čovjek zastade i uspravi se u plićaku.

„Ko je Brko. Brko ti je ćaća, magarac jedan.“, izdera se na mene. Gledao sam nekoliko trenutaka u nevjerici. Brkova nije bilo. Spustih pogled ka vodi primjetih „brkove“ ukoliko su to i bili kako plutaju na vodi. Baš tako kao i svako drugo govno.

Udaljih se od njega ne želeći mu da kažem da sam se prevario i da je svojim nosom kroz plićak gurao ono što nije odnijela voda nekog vodokotlića.

Nezaliječen i razočaran vratih se opet preko Jajca u svoj mali svijet, internet tabloida, on line časopisa i naslovnica. Poznata imena, ali na njima se sve manje vide lica. Guzica je u prvom planu. Malo po malo počeh po njima prepoznavati aktere iz bombastičnih naslova.
„Soraja okačila guzu na instagramu, Kim Kardašijan isto nešto oko guze, Dženifer Lopez i neko osiguranje guze. Karleuša, Stanija. Jednatamo neka podigla guzu, druga spustila, treća napumpala, četvrta istanjila.“
Svakoga dana jedno te isto. Ja budala mislim zabava za dokone, kako se koja skine odmah uslika guzu i na naslovnicu. Više nije nepoznanica ko je sve slikao guzu za naslovnice, već je teže naći neku koja nije.
„Polusvijet“, ponavljao sam svakom sledećom prilikom i susreta sa nekom nepoznatom.
Dok sam ja odvajao od usta, od žižka, od kukolja, polusvijet je nastavio da se slika, da okupira naslovnice, okupira teretane, pješčane plaže,…

„Pješčane plaže!“, uzviknuh.

Polusvijet osvaja svijet, a ja se prepolovio. Ispao stomak ko ispred crvenog krsta u nekim afričkim zemljama, utanjile noge, ublijedilo lice.
Pogled na naslovnice prikazuje osunčane guzice, zategle kupaće kostime i u pozadini nasmiješena i produhovljena lica starleta i zvijezda.
Nikada mi brže nije bila jasnija ona narodna „da je došlo iz guzice u glavu“. Pa taj polusvijet je za razliku od mene koji je živio za guzicu, činio upravo suprotno. Živio je od guzice.

okačimo guzicu

okačimo guzicu

E sad sam odlučio da okrenem ploču, CD, prženicu, turu i krug oko trga. Lijepo sam uslikao svoju guzicu i poslao na sve moguće adrese, internet portale, časopise, tabloide. Zatrpao sam ih slikama svoje strine još uvijek bijele i spremne da se osunča kao prava zvijezda negdje na pješčanim plažama Maldiva i sličnih destinacija.

Uostalom, vi kako hoćete. Polusvijet se po slikovitoj guzici prepozanje. Guzonje po foteljama. Ja ću svoju osunčati. Ukoliko ste za akciju.

Okačimo guzice. Okačimo guzice. 

Sliku svoju ljubim

Ova priča nije istinita ali ima sve potrebne razloge da postoji pa samim tim i mogućnost da se jednom dogodi. Negdje.

Oženiše sina Joka i Petar. Momak lijep i statist, ljubi ga majka. I tajko. I ujko, striko. Kum ga isto ljubi. A ljubi ga i jedna crnka naočita. Možda više od svih njih zajedno, a isto i on nju. Onako prosto od srca. Nije on umio da se razmeće riječima, ali volio je srcem, branio je mačem.
Porodi se „ona“. Rodi djevojčicu lijepu kao slika. Crne kose kao gar, lica bijela kao snijeg i usna rumenih poput jagode.

„Kako je samo lijepa. Sva je na oca.“-prenemagala se Joka pomažući „onoj“ u babinama.

I tako danima niti jednom riječju, niti jednom asocijacijom ne pokaza da mala djevojčica liči na majku. Još više od Joke Petar je nalazio sličnosti sa svojim sinom jedincom.

„Tatina kćera. Ma vidi se iz aviona.“-poređenja je dizao na još viši nivo.
„Ma šta iz aviona. Sa mjeseca se vidi.“

Rasla je mala Milica. Lijepa kao slika.

„Sva je na oca. Te oči, kosa. Hod, visina.“-nikako da „ona“ kojoj se ime ne spominje dobije bilo kakvu sličnost sa kćerkom. Ukoliko bi neko sa strane i slučajno primjetio neke tragove sličnosti sa majkom bivao bi ubijeđen u suprotno od onoga što i sami vide.

Pomalo oguglala na sva peckanja uživala je svaki dan pored svoje djevojčice čija se ljepota svakog dana povećavala i bivala sve sličnija majčinoj. Ipak nije Joksim birao svašta za sebe. Birao je najljepšu. Birao je Milenu.
Pregledavajući neke stare stvari, Milena pronađe svoju sliku iz djetinjstva. Pade pogled na krupne oči, lijepu crnu kosu i osmijeh koji se smiješio sa slike. Poljubi je nekoliko puta. Ljubila je samu sebe. Ljubila je svoju Milicu. Uze sliku i postavi je pored ukrasne vaze na televizoru.
Nekako se desi da par dana kasnije navratiše baba i đedo da obiđu lično „svoje“ unuče. Nakon što izljubiše mezimicu Petru pogled pade na sliku pored vaze na televizoru. Uze je u ruku.

„Lijepa moja unuka. Lijepi moj mali Joksim.“-ne propusti Petar da još jednom naglasi svu sličnost Milice sa svojim sinom.

Nakon što nekoliko puta izljubi sliku svoje mezimice, istu odloži na mjesto odakle ju je uzeo. Sve to primjeti „ona“ dok je već služila topli crni napitak. Osmijeh joj zatreperi. Nije se dao skinuti, kao ni zvijezda sa neba.
Nakon što popiše kafu u ugodnim razgovorima đedo se još jednom osvrnu na sliku.

„Boga ti snajka, imaš li nama da daš jednu sliku da đedo svaki dan gleda svoju ljepotu.“
„Naravno.“-reče snajka i dade mu sliku koju đed odmah poljubi još jedared prije negoli je pometnu u unutrašnji džep kaputa.
„Na srce lijek da metnem.“-zadovoljno se šepurio đed.

Dok ih je ispraćala snajka nije skidala osmijeh s lica. Uživala je. Pobjeda koju nije tražila zasluženo je pripala njoj. Pomenuti događaj držao ju je još nekoliko dana. Postigla je pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena, a takve su pobjede za nijansu draže od ostalih.
Potvrda trijumfa stigla je nepun mjesec kasnije, kada je Joksim bio u posjeti kod roditelja. Nakon što ga je majka ljubeći sliku pitala kada su slikali Milicu.

„Pobogu majko to nije Milica. To je moja Milena kad je bila njenih godina.“-smijao se Joksim zabludi svojih roditelja.
„Kako nije crni Joksime. Ja vrlo dobro znam kako si ti izgledao kad si bio mali. Milica je sva na tebe.“-kočopreila se majka Joka.
„Možda i jeste majko, ali to je Milenina slika.“

Dugo su se Joksim i Milena smijali pomenutom događaju. Svoju priču ispričali su i meni, a ja Vama. Kako priča nije istinita ne preporučujem da je prenosite dalje jer bi mogli s njom nehotično da se izletite pred Jokom i Petrom za koju će vam i oni potvrditi da sve to nije tako. Na taj način mogli bi vas prozvati i lažovom. Jedino vam ostavljam mogućnost da pjevate ukoliko imate sluha.

„Sliku svoju ljubim,….“

Pozdravlja Vas mandrak72, slikopisno raspoložen i obrazložen u ovom kišnom danu.