Lovačka

Čitav svoj život posvetio sam lovu. Nespojivo za mene. Samo vam se čini. Lovac sam ja i te kako. Lovim otkako sam progledao. Onako ispod oka kako dolikuje pravim pravcatim lovcima.

Lovio sam ja i ptice. O daaaa. Nisam vam pričao. Pazi vako.

Načinim ti ja praćku od žice. Ne bilo kakvu, običnu šta ti ja znam. Ja i ne znam za one lijeve praćke. Moje su praćke uvijek bile prave i ubojite. Praćke pred kojom su strijepile sve komšijske mačke i mačori, kum Đurine kokoši, a tek Gogini golubovi gušani.  Ja sam im bio mora. Ma stravu su im salijevali čim bi se moje ime spomenulo. Sišlo srce u pete.
Izađem ti ja u lovište a ono ni pet ni šes vrabac pred mene. Nakostriješio se ko prija Vuka pred pokojnim kum prikom Stojanom kad ju je onomad upitao nešto bezobrazno. Ma još i više. A ćuba na glavi se raširila kao u Tine Tarner bez trovremenskog tafta.
Mjerakam ja njega, mjerka ti on mena. Ja cimnu lijevo, cimnu i on.

„O sunce ti kalajisano.“-mislim tu si tico.

Nategnem ti ja praćku, nanišanim mu u grudi. On ni makac. Gleda u mene, podigao glavu prkosno izbacio grudi i podigao kljun u nebo.

„Pucaj.“-kao da mi kaže.
„O svetog ti vrapca, šta si tražio dobio si“, odapnem ti praćku put neznana delije i zauzmem busiju.

Ništa. On ni makac. Savijeni metkić od žice tupo se rikošetom odbi od krila. Muk.
Bilo bi mi mnogo lakše da sam čuo lavlju riku, arlaukanje vuka ili riku ranjena vepra, ali muk me jpš više uplaši. Zaledi mi krv u žilama. Onemoćaše ruke da načine novi potez kojim bih dokrajčio lovinu. A on se iskezi prema meni i prkosno prijeteći pokaza blistavi niz zuba. Isuka nokte kao da se sprema da čerupa kakvu lovinu ili još gore lovca, a ja ni pet ni šes nego u sedam koraka šmugnu u kuću koju zaključah te zauzeh rezervni položaj iza fotelje  kako niko nikada u lovačkoj taktici nije.

Ma lovio sam ja i žabe. One zelene sa žutim trbusima. Motkom kreketuše vadio iz bare gdje su se brljali krmci. Jednom prilikom tako sam snažno izbacio žabu da se obrela na Obrenovoj kuštravoj glavi dok je čuvao ovce.

„O ljudiii pomagajte“, zavapi Obren trčeći prema kući, „žabe dobile krila, a meni jedna slećela na glavu, o gospodi Bože spasavaj žito i rakiju“.

Ma bilo je tu svega, al nekako mi najdraže bilo dok sa lovio svoju ljepšu polovinu. Kakav je to bio lov. Upoznam ti ja nju, pa se malo povučem i čekam. Čekam ti ja gotovo godinu dana. Čekam u Boss da dođe da je vidim. Odjurim prije nje u Pauk i zauzmem čeku i čekam. Čekam da se upeca i kad me ponovo vidim da ulovim ono što najviše volim na njoj. Osmijeh.

Da sam bio uspješan u lovu ne moram vam dalje pripovjedati. Ali ja i dalje lovim.
Lovim osmjeh jednog malog bića već mjesecima. I nije da se hvalim imam uspjeha. Itekako.

Nije lako lovac biti. Ulov uvelike ne mora biti adekvatno nagrađen, ali ono što ulovih dan uoči puta za Beograd nikada neću zaboraviti. U školjci snena osmijeha koji ulovih tog jutra dočeka me najljepši trofej ikad.
Biser.
Sjajni biser.
Najsjajniji biser koji je iznjedrila besna noć u školjci suzna pogleda osvojio me je za sva vremena.
Prvi zubić.
Onaj najvažniji od kojeg sve počinje.
Prvi ugriz.
Neprocjenjivo.

Nije lako lovac biti, al dok sam živ nikad neću prestati da lovim osmijeh. Onaj od srca. Tako treba i takav je red.

Pozdravlja Vas mandrak72, lovac kakve lovački ispit ne poznaje niti prepoznaje.

Advertisements

Na obali rijeke dok čekao sam Slonoroga

U godini naiđu ponekad dani baš onakvi o kakvima sanjamo po čitavu godinu, stalno iščekujući da zakucaju na vrata sa svojim kao med žutim štapom okovanim malim okruglim mesingom, a s ručkom krivudavom baš kao u prosjaka što ne ište milosrđa dok ga zgrčeni prsti grčevito stežu i prebacuju težište svoje muke s jedne na drugu stranu.
Nije me budilo zvono niti obaveza. Oči ne otvorih. Pustih dušu da zaište.
I nije se libila.
„Pođimo do rijeke.“-pozva me rukom.

Za tili čas stajali smo na obali.
„Ne čini ništa. Samo gledaj i slušaj“-reče mi i umiri se.
Gledao sam u rijeku i čekao da vidim.
Mala riječica ranom zorom je jurila. Često bi gubila ravnotežu pa bi se sjurila čas u jednu čas u drugu obalu.
Onako trapava premetala bi se preko sjajnog izglačanog kamena, a zatim kao da uživa plutala na leđima kroz plićak sve dok je mali vir ispod vrbaka ne bi okrenuo oko svoje ose i onako uspaničenu dok bi grcala kao nevješt kupač u plićaku na osami.
„Ha-ha-ha.“-nasmijah se slatko baš kao da gledam malo dijete dok se nespretno premeće po dječijem krevecu.
„Šta se smiješ. To se može svakome desiti.“-prekorijevala me je riječica koju sam zvao svojom.
Nisam ništa odgovorio.
Gledao sam je očima dok je onako sva prgava, stresala sitni pijesak sa sebe koji se taložio baš na onom mjestu gdje sam silazio u rijeku.

„Vidim stigao si. Gdje su tvoji.“-upita me već mnogo boljeg raspoloženja.
„Još spavaju. Nisam želio da ih budim. Rekoh sebi hajde do rijeke. Mislio sam da si još snena, možda zaljubljena. Želio sam da te iznenadim.“-odgovorih joj.
„Ja snena, zaljubljena. Koješta. Ne znaš ti mene.“-prgavica vijugava kroz vrbake i visoke johe durila se.
„Znam, znam.“-volio sam je zadirkivati.
Volio sam njene mane. Njenu sitničavost. Onu hladnoću s kojom me uvijek dočekuje i odbija od sebe. Volio sam one neugodne trenutke dok bi se nastojali pomiriti. Sjediniti.
Pogledom sam milovao sve one virove kojih se više niko nije bojao, vrbake iza kojih odavno nema nemirnog pogleda Stevinog dok iščekuje najveći ulov ikad. Pogled dok bi se oblizivao i na sam pomen ribe.

A iza visokih joha kao dalek san, zaboravljena muzika starog mlina kojeg pohode samo stari umorni pripovjedači i zalutali drekavci umorni od muke svagdašnje tik iza ponoći.
„Hej matori. Ti mene ne vidiš ili se praviš.“-dobro poznati glas riječnog raka javi mi se odnekud.
„Lijevo, još lijevo. Još malo. Jel me sad vidiš.“-navodio je moj zalutali pogled.
„A sad te vidim. Izvini malo sam odlutao.“-pravdao sam se starom poznaniku kojeg upozah još lane.
„Kako živiš. Kako tvoji. Jel malecka porasla.“-interesovao se riječni samotnjak dok je kliještima po vascijeli dan nešto stiskao po dnu.
„Eto, tražim savršeni dan.“-rekoh mu.
„Pa nađe li ga.“-upita me kao s nokta.
„Tražim. Malecka je već porasla. Prepoznala bi te odmah da te vidi.“-odgovorih radoznalom usamljenom momku.
„Traži dalje. Tvoj savršeni dan je samo tvoj i čeka te.“-visoko podignu kliješta i onda nečujno kao podmornica zavuče se pod riječni kamen koji je bio njegov dom.

Pogled mi se zadrža na nečemu što sam primjetio još prije nekoliko dana.
Mala vodena zmija dužine tek nešto preko dvadeset pet cantimetara. Vijugava, tek nešto deblja od malog prsta, sa malom glavom tik iznad vode.
„Siješ strah i nelagodu.“-rekoh joj.
„Živim kao sav ostali svijet. Sa svim svojim dobrim i lošim osobinama.“-odgovori mi.
„Zašto plašiš ljude.“-upitah je.
„Ne plašim ja nikoga. Strah je posljedica poštovanja moje želje da se naši putevi ne ukrste.“-ponavljala mi je riječi od prije nekoliko dana kad sam je prvi put vidio.
Bila je u pravu. Svaki put prije nego bih sišao u rijeku tražio sam njen plićak. Mahnuo bih joj.
„Ja sam gore tek da znaš.“-gledao bih je dok zamiče niz plićak u potrazi za hranom.
„Samo ti svojim putem!“-glas joj se gubio dok je nestajala i stapala se s bojom moje Japrice.

Dok me je hladna Japrica stezala u zagrljaju istjerujući sve nakupljene grčeve iz jedne hladne i snijegom bogate zime negdje na Poganoj Ravni 94-e nisam odustajao od toga da zakoračim u njene virove kojih sam se ne tako davno bojao.
Mnoštvo sitnih i nesigurnih ribica istraživalo je došljaka u papučama koji je tako drsko prekinuo njihovu beskonačnu igru i nadmudrivanje sa zabludjelim insektima, rakovima i riječnim leptirima one sjajne plavičasto zelene boje kakvih nema u devet sela.
Sve je vrvilo od života u riječici koje hita iz Hašana noseći neke nove osmijehe i školjke pune tajni dječijih iskrenih.

Ispod johe u malom brzaku snažnim zamasima pokušavao sam odvratiti Japricu od puta joj iskrivudanog mnoštvom mučnih godina borbe rijeke i polja, seljaka i brazde, kose i trave da opstane i ostane. Bilo je dana kad bi plahovita riječica odnijela sav trud i znoj niz plodna polja gubeći se negdje iza Brestova mosta.
„Nećeš mnogo postići. Ja sam ti ovdje godinama. Bilo je pokušaja, ali svi bi ostali na početnim pozicijama.“-visoka i zavidnih oblina joha mi se obrati zadovoljna valjda stim da je izbjegla mnoge košnje nepovratno.
„Sve dok mi čini zadovoljstvo da se hrvem sa neumornim talasima koji bi se sjurili na najuži dio riječice neću se predavati, a onda kad osjetim umor prepustiću se matici tih nekoliko metara.“-odgovorih mudroj johi kojoj godine nisu dozvoljavale da čini ishitrene poteze.
„Ako ako. Tako sam i pretpostavljala, ali znaš malo uzbuđenja nikad nije naodmet.“-johin glas stapao se za posljednjim zamasima koji su pljuskali po nemirnoj površini vode.
Žal dok sam napuštao hladno ugodni zagrljaj riječice smjenjivala je radost sunca koje je već bilo visoko i iz prikrajka posmatralo kako udišem miris košenog sijena koji se pružao poljem i budio iz laganog sna još uvijek snen i blago okupan od rose koja je netragom nestajala.

„Tata, tata, doručak je na stolu.“-ćerkin glas me je prenuo.
„Mama, mama tata se već kupao mogu li i ja.“-čuo sam glas i nasmijao sam se.
Na vratima sam ugledao tri para sjajnih očiju koji su gledali dok sam se sav mokar približavao kući.
„Kupao si se!“-bilo je to više pitanje nego konstatacija.
„Ma jok tražio sam savršen dan“-rekoh i potrčah kao dječak u meni što bi činio kad bi dobio za sladoled u loptici.

Miris toplih uštipaka, sira i slanine štipao me je za nosnice.
„I jesi li ga našao.“-upita me supruga.
Pogledom punim rijeke kupao sam male kuštrave glavice i umivao tople okice koje su se nevješto krile iza sedefne školjke bisernog osmijeha dok sam pokušavao da pohvatam sve one male zagrljaje koji su kao kruške padali po meni.
Pogledao sam u suprugu. Uvijek volim taj njen osmijeh kojeg neizistavno dječak u meni stalno traži i traži.
Nisam rekao ništa. Moj osmijeh susreo se s njenim.

Savršeni dan još jednom je odškrinuo vrata moga toplog doma.
Čuvaću ga sve one kišne i hladne dane kad jedino dim stidljivo napušta moje carstvo. Sebično ću čuvati svoje carstvo.
Zauvijek.

Dodir tavanske tišine

Deseto selo napuštali su i posljednji uzvanici. Za njima se povlačila noć koja je ostavila traga na umornom mandraku72.
Saslušao sam sat do kraja. Nisam gubio živce.

„Pola osam.“-trljao sam oči nezadovoljan činjenicom da je Deseto selo osvanulo pod bijelim pokrivačem uvijek neugodnog mraza tog ćutljivog pratioca jeseni, zime pa i proljeća.
Mrazom okovano jutro bezobrazno je štipalo naizmjenično za nos i uši. Bilo je rano za kapu. Po dogovoru Toyota crvene boje sa zvukom malog nadzvučnog aviona stigla je u dvorište.
„Sav materijal je spreman. Možemo poći.“-rekoh kolegi sa kojim sam maštovito Deseto selo zamijenio za realnost Potkozarskog sela na minus 3 stepena.

Vožnja je potrajala nekih dvadeset minuta. Iz toplog automobila zavaljen u radno odijelo sa logom moje matične firme posmatrao sam usnulo jutro kako se stresa od magle. Predjeli nakon strmog uspona iz kojeg smo se izvukli iz kotline Une i Sane davali su sasvim novu dimenziju. Paperjasta magla bila je razbijena i povlačila se pred izlazećim suncem jedinim preostalim putem. Nenastanjenim kotlinama dolinama i potocima bezglavo bježeči pred lavežom lovačkih pasa i lovaca koji su pucali na svaki njen sumnjiv pokret.
Blještavo bijeli mraz ma koliko bezobrazan bio ipak je bio lijepa slika tog sunčanog i hladnog nedjeljnog jutra. Gomila materijala koju smo vozili bila je sasvim dovoljan tajmer koji je jasno stavljao do znanja da prije 16 časova nećemo stići svojoj kući.
Lišće na stablima više nije imalo onu lijepu zlatnu boju već nekako mrtvo braon boju. Jesen je brzo starila. Bila je kao predgrupa zimi na najvećem koncertu ikad. Par trenutaka slave u kojoj se trebala stopiti sva njena ljepota surovo je iscrtavala njeno staračko lice.
Već neko vrijeme pogledom pokušavam zapamtiti fotografije koje su promicale.
„Tako je najbolje. Pamtiću isječke. Mozaik ću poslije da spajam.“-mislio sam za sebe.

Širom otvorena kapija dočekala nas je manirom najboljih domaćina.
Kao tepih mekom travom obraslo dvorište vodilo nas je do ulaznih vrata.
Kolega je pokucao na vrata. Nakon par kucanja začuo se glas domaćina.

„Mladići moji dragi. Ja sam malo prilegao. Ložim vatru i grijem se. Hajde uđite, jutros je bogami zahladilo.“-reče nam i svoje ime dok smo se pozdravljali.
„Ma neka Petre. Ugrijaće sunce. Samo što nije.“-rekoh mu.
„Bogme mene vatra teško može ugrijati.“-reče Petar osamdesettrogodišnjak još uvijek vitalan i izuzetno uredan starac.
„Baba mi je umrla. U junu se navršilo godinu dana. Jedanaest godina sam je služio.“-reče nam starina.
„Imate li djece Petre.“-razgovor je tekao očekivanim pravcima.
„Dva sina i dvije ćeri. Dođu svako malo i obiđu me.“-reče Petar i ostavi nas da radimo.
Jači oblak dima potvrdi našu pretpostavku da je otišao da naloži vatru.

Pogledom sam prelazio preko dvorišta.
Uredno pokupljeno lišće bila je jedina vidljiva aktivnost Petrova na imanju. Pored hrpe lišća bile su grablje i stari sepet (velika pletena korpa od lijeske). Na drugom kraju dvorišta već godinama nekorišteni kokošinjac, kuruzana opletena i nakrivljena na kamenom ozidanim bapkama (temelji) kao da se spremala na posljednji put tek nevidljivom paučinom vezana za nakrivljenu brajdu sa ko zna koliko godina starom vinovom lozom koja se čvornovatim rukama posljednjim atomima snage držala za umornu brajdu skojom je godinama stvarala savez protiv sunca.
Kuća je bila starinska sa starim biber crijepom i strmim krovištem.ispod koje se kočoperno izdizala badža ispuštajući dim kao strastven pušač kad ispušta dim kroz nos nakon što ga duboko udahne prije nego donese neke važnu odluku ili se samo malo folira.
Mali prozori sa čistim i starinskim zavjesama koje kao da su svakog momenta očekivali ruku da ih pomakne i da ukaže poznato lice koje ičekuje uvijek drage goste koji ma koliko godina imali nisu dalje odmakli od statusa djece.

„Vid de stara ima li nam djece.“-glas kao da je želio da mi dočara ne tako davnu prošlost.
„Petre još je rano. Autobus možda još nije krenuo iz Novog.“-ipak je izvirivala na djecu staramajka.
„Samo ti pogledaj. Ja odoh otvoriti kapiju. Da ne pomisle da ih ne čekamo.“-Petar bi ustajao i odlazio da otvori kapiju iza koje su u svijet odlazili jedno po jedno dijete.

Vrata starinska i grubo obrađena ispucala i sva nekako iskrivljena sa bijelim kvadratićem na sredini oko ručnokovanih kvaka kao ukras zaškripaše.
Bio je to Petar. Išao je prema nama.
Ispod kuće se nalazio kamenom ozidani podrum u kojem odavno nije bilo blaga.

„Jeste li Vi djeco moja za kafu da Vam skuvam, ili bi radije nešto ljeto.“-u njegovom glasu se osjećala njegova želja da nas počasti. Želja da porazgovara.
Znali smo da je razgovor bio povod pa smo ga zapričavali.
A on je pričao. O svemu. II svjetskom ratu. Bunaru kojeg mu je jedan kopač naplatio i nakon dan kopanja nestao negdje u pravcu Zagreba.
„Oprostio sam mu te pare. Njega je neka silna muka natjerala da loše postupi.“-u njegovu glasu bilo je neke pomirljivosti.

Bilo je vrijeme da se pođe na tavan.
Oduvijek sam volio tavane. Volio sam njihovu tajnovitost. Mnoštvo priča zaboravljenih i prekrivenih usnulom prašinom za koju kao da je vrijeme stalo onog mometa kad se spustio tavanski poklopac.
Nisam ništa dirao. Samo sam razgledao po uredno složenom tavanu. Dotrajali biber crijep sijerio je sunčevom svjetlošću gotovo nestvarno u mraku koji mi se na tren učini kao zvjezdarnica u Zagrebu koju onomad posjetih kao učenik na ekskurziji davne 88-e.
Na bočnim dijelovima kuće na dumama kao ukras i ventilacija na obema stranama  bjehu urezani krst, srce i krugovi na rasušenim daskama.

Čađave grede još uvijek su mirisale slaninom i kobasicama koje su se tu sušile dok ih je vjetar milovao po tijelima dok su se zamamno uvijale pred mačkom Žućkom koji se oblizivao kao da je imao samo jednu dilemu.

„Šta prvo. Dal kobasa slasna il slanina masna?“-netragom nestali Žućko iz vedrijih vremena ostavi dilemu pod krovom dok se tavanska tišina meškoljila pod mojim opreznim koracima.
Jaka svjetlost kroz otvore na dumama mi vrati pažnju.

Krst. Što sam ga duže i pažljivije gledao svjedočio mi je o svoj patnji koju je ovaj Potkozarski narod pretrpio u želji da opstane na svome ognjištu garavom i siromaštvom izdašnom. Stajao je kao opomena teškog života i lagano se od jačine svjetla pretvarao u krug.
Protrljao sam oči. Opet je bio tu.

Bilo je i srce. Kako i ne bi. Koja to mladost ima snage da ljubav potiskuje. Zatvorih oči. Hladni vjetar koji je strujao kroz tavanski prostor mješajući se sa dimom koji me je pekao za  oči donese mi glasove odavno presahle iz staračkih grudi dok se prolama pjesma Kozaračka.
„Dok je Svodne i Ahmetovaca
Nećeš mala ljubit balavaca………..“

I ono se pretvaralo u krug koji je pulsirao izmješan sa dimom.
Nisam ustuknuo gledajući u krug. Posljednji simbol koji sam razaznavao. Nije se mijenjao ni u šta. Sve oko njega završavalo je krugom, a on. On kao da se u živo sunce pretvori.

Okrenuh se na drugu stranu tavana podpođenog dasakama starim koliko i kuća.
Uredno odloženi dječiji krevetak i kolijevka. Pored njih preslica i vreteno sa možda tek po kojom vlasi ovčije vune.

Dok sam silazio sa tavana osvrnuo sam se na njega još jednom.

Kako sam se spuštao niz ljestve smanjivalo se moje vidno polje tavana koji je nekako bio još tiši i vidno polje sužavalo se u krug kojeg zatvorih tavanskim poklopcem koji je tako vješto odvajao dva paralelna svijeta nesmetano čineći da se krug prožima kroz njega zatvarajući sve u jedan veliki ciklus. Krug bez kraja.

Vidno zadovoljan urađenim poslom Petar nas isprati. Vrati se iza starih velikh hrastovih ispucalih vrata. Bijeli kvadratić nestajao je u retrovizoru dotrajale Toyote.

„Fin neki čovjek.“-reče mi kolega.

„Da.“-potvrdih.

Mislio sam na tavan. Mislio sam na tavane u Desetom selu. Bilo bi dobro ponekad prolunjati njima, potražiti, krst, srce i krug.

Tek da se nešto važno ne zaboravi.

Vjera, ljubav i život.

tavan

tavan

Pozdravlja Vas mandrak72, službeni vodič kroz tavane Desetog sela.

Umorno sunce

Koraci su postajali sve glasniji. Iz jesenjeg sutona izronile su dvije sjene.
Starac i dječak.

Gledao sam kako koračaju. Starac teškim i tromim koracima. Bojažljivo traži mjesta za svaki korak. Nesigurno i umorno. Pored njega dječak nestašnim koracima vrlo brzo osvaja prostor, ne libi se i da napravi korak više i da se vrati nazad. Nestrpljivo i dječački gotovo poskakuje u mjestu.
Nerijetko se zatrči kao da hoće da poleti, ali se vezan rukom sa djedom pokorno vrati.

Zapitkuje.

„Đedo, koje je sada godišnje doba?“
„Jesen jabuko moja.“
„A zašto jesen?“
„Tako je priroda htjela.“
„Zašto sunce stalno ne sija.“
„Eh. Mnogo ti pitaš svoga đedu. A umori se da znaš.“
„Aha, pa ja kad popodne idem spavati meni mama kaže spavaj sunce. Zato što sam se umorio.“
„Tako tako jabuko đedova.“

Nekoliko trenutaka potraja samo tišina.
Dovitljivi dječak opet prozva đeda.

„A zašto đede opada lišće?“
„Zato što je uvelo.“-strpljivo odgovara đedo.
„A šta znači uvelo đede?“
„Ček da se sjetim“, zastade đed na momenat kao da prebira po sjećanjima pa nastavi, „vidiš jabuko. Kad dođe proljeće i s početka proljeća ozeleni javljaju se i prvi cvjetovi. Posliije cvjetova eto ti i slatkih plodova, a gdje su plodovi tu su i derani. Za njima i čvorci i ko sve ne. Umorilo bi se konjče, a kamoli drvo. Stoga se drvo lagano oslobađa tereta. List po list. Do zime.“-odgovori starac i kao da mu bi lakše.

No dječak ne pokaza želju da razgovor završi.

„A da li mu je žao zbog toga đede?“-ponovo pita dječak.
„Pa bude žao, stoga lišće i vene. Drvo ne plače suzama, ono svoju bol prenese na list koji opada. On je njegova suza.“
„Znači sada drvo plače?“
„Na neki način da, a opet je sretno.“
„Sretno?“
„Da. Sjeti se svih onih proljeća, pupoljaka, listova. Sjeti se plodova i osmjeha na njima i zbog njih.“
„Đede jesi li ti sretan?“
„Sretan je đedo jabuko moja.“-sagnu se starac i u glavu poljubi svoga unuka.
„Vidiš đedo kako lišće pada.“
„Vidim. Vidim kako lijepo pada.“

uveli list

uveli list

Dječak se još neko vrijeme divio ljepoti kako otmeno lišće opada. Divio se načinu na koji drvo istovremeno i tuguje i sretno je.
Blagi osmjeh zatitra na starčevom licu. Njegov korak postade sigurniji.
Na istom putu dvije sjene idu svojim putem.
Najslađi plod i jedan list uveo.

Pozdravlja Vas mandrak72, još uvijek djetinjasti brdati brka.

Hronika velikog Zaheba

Bio je dan iza subote u selu Zaheb negdje na krajnjem jugu Maroka. Bilo bi mnogo pravilnije reći da je to bila nedjelja, ali voljom lokalnog moćnika koji je istvremeno obavljao više funkcija iz kalendara je izbačena nedjelje i sve što bi na nju podsjećalo. Njihova sedmica imala je samo šest dana, pa je na vanrednoj sjednici sedmica preimenovana u šesticu i svi su dani bili radni.

Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.

Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada.
Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.

„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane.
„Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“
„A za koga glancaš čaše?“
„Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane.
„Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.

Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.

„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene.
„Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.

Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.

Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.

„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika.
„Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka.
„Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“

Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.

„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“

Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.

Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.

„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“
„Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu.
„Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo.
„Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi.
„Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“
„Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja.
„Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“
„Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama.
„Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“
„Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol.
„Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“
„Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.

„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu.
„Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“
„Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.

Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana.
Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela.
„Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,……“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom.
„Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide.
„Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“
„I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik.
„Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica.
„Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.

Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.

Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.

Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.

Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.

„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,… „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.

Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika.
Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.

Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.

Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.

„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“
„Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom  zavapi.
„Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova.
„Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi.
„Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“
„A poslije subote?“
„Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.

Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg.
Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.

Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.

Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.

Pozdravlja Vas mandrak72, dreser teških riječi i ilegalni zahebant.

Andrmolja i ostala blaga

Svijet se stalno mijenja i oblikuje. Dijelom ga oblikuju ljudi, običaji i sudbine, a dijelom priroda koja neumitno ostavlja tragove. Često pored nas i naših života minu ljudi koje gotovo zaboravimo, a eto postoje neke sitnice koje nas podsjete na iste.

Milutin ili kako su ga zazivali Miško nije bio sitnog stasa, već naprotiv ljudeskara sa dlanovma poput lopate, ali dobrodušan i prost čovjek kao i ,mnogi drugi. Međutim iza njegova pogleda nije se mogla sakriti njegova dobrodušna narav. Jednostavno neki se ljudi takvi rode.

Bio je iz siromašne porodice i vrlo mlad je ostao sam. Baš u moentima kad mu je trebao neko da mu pomogne, pogura da snađe ostade bez ikakve zaleđine i podrške te nastavi kroz život sam da se bori sa talasima nemaštine koja se smjenjivala sa nerazumijevanjem okoline.
Nikada nije bio zaposlen u kakvom preduzeću ili fabrici. Kad god bi se njegov slučaj razmatrao, uvijek bi iskrsao neki teži slučaj ili nečiji slučaj. Nije se on mnogo ljutio. Vjerovao bi da je to stvarno tako i da je sudbina ta koja ga drmusa i za kaput drži ne dajući mu da ni za pedalj ne odmakne od svoje bijede.

Miško nije nikada prosio. Uvijek je nalazio načina da zaradi neki dinar. Imao je konjića jedva nešto težeg od sebe. Ostavili mu ga neki čergari koji su nekoć davno prolazili gradom te zanoćiše u njegovom dvorištu uz njegov pristanak. Ispekao je njima Miško posljednju kokoš i još jednu za supu dao.

„Neka, neka.“-nije htio uzeti ni dinara za njih.

Bilo mu je žao dječice i njihovih stopala pocrvenjelih od studeni koja se sa zimom krišom uvlačila u varoš podno Balja. Još istog jutra uputio se zarana u kestenovu šumu koja je bila prepuna primamljivih plodova koji su se sjajili dok su mu bodlje neugodno peckale ogrubjele prste. Zadovoljno se smješkao, zamišljajući zadovoljne okrugle očice garave dječice dok budu poskakivala nestašno oko velikog limenog bureta, a hiljade varnica kao zvjezda padalica bude padalo oko njihovih polubosih stopala.

Dok se čerga nije probudila vatra je pucketala i miris pečena kestena vrlo brzo ispunio je dvorište sa neznanim gostima kojih se svako klonio osim Miška.

„Ajde, ajde navalite dok su vrući. Kad se olade nisu Bog zna šta.“-prizivao je šarenu svitu koja se brzo okupila oko vatre sa kestenjem. Kao što je pretpostavljao najveselija su bila dječica. Nisu prestajali trčati oko vatre. Očas bi pali na zemlju te se po njoj premetali kako kakvi nestašni kozlići. Smijala se djeca, a sa njima i Miško.

Dok su jeli garavo i vrelo kestenje razgovaralo se o svemu.

„Vidiš gazda. Ti si ko i mi. Zadnju kokoš podijelio si s nama, a jutros nam i kestena ispeče. Šta ćeš sutra?“-najstariji Rom bio je razgovorljiv.
„Pogledaće Bog i na mene vaka. Uvijek se nađe dobrih ljudi. Nikada nije bilo da je posla nestalo, a još nisam čuo da je neko od gladi umro.“-nij skidao pogleda sa razigrane dječice sve musave oko usta od pečena kestena.
„U pravu si. Ni mi nismo rado viđeni gosti, ali ljudi se nađe. Vučemo tu neku andrmolju i svak u njoj nešto za sebe pronađe. Nešto i naplatimo, nešto poklonimo. Opet nam ljudi nešto daju što im ne treba, a opet treba tamo nekome drugom. Mi smo ti kao neki lutajući vašar gdje za svakog se ponešto nađe.“

Miško je gledao u njih. Nije ih ni pitao čim se bave, ali bilo mu je jasno da svaštare. Bilo je tu starih lonaca, polomljenih kišobrana, točkova od bicikla i kojekakve starudije gotovo neupotrebljive, ali bili su sva njihova blaga i imovina.

„Andrmolja kažeš.“-posmatrao je nekoliko trenutaka sva njihova blaga.
„Veliš za svaku robu kupca ima.“-rezimirao je razgovor sa Romom.
„Ima, ima. Ako si mušterija i ako robe imaš da pazarimo.“-Rom je bio raspoložen za trgovinu.

Obilazili su oko kuće, prevrtali odavno odložene i neupotrebljive stvari i sklopiše dogovor.

„Vidi. Dobar si ko čoek. Uzeću ti onu staru peć, dolap, klinove od brnača i mlin za kafu. Veliš krupno melje.“-pazar se utvrđivao.
„Jel može vako. Vidiš imamo troje kola, a pet konja. Zima samo što nije, a treba njima rane. Da mi tebi konja ostavimo i kola. Kad ponovo naiđemo ti nam njih opet vratiš. Do tada Bog te veslio s njim što uradiš, za sebe si uradio. Jel pošteno?“-škiljio je na ono jedno malko zrikavo oko očekujući potvrdu trgovine.

Čerge

Čerge

Miško je mjerako čas njega čas konje koji su već bili upregnuti. Samo je jedan od njih bio sam upregnut. Omaleni sivalj, kome se nisu tako lako mogle odrediti godine pokorno je stajao upregnut u zapregu. Tek ponekad bi mahnuo repom i dao do znanja da nije voštani lik iz bjelosvjetskih muzeja. Vjerovatno i zbog slabe ishrane djelovao je još sitniji i stariji. Nije baš bio prilika za pokazati se, ali ni ono što je stari Rom tražio nije bilo u boljem stanju.

„Kad s njim privučem drva za zimu na konju sam, a ni oni neće bar do proljeća nazad. Možda zaradim koji dinar s njim. Uvijek će trebati nekome nešto prvesti. Kakvu andrmolju.“-pomisli i uhvati sebe kako se već zakačio za riječ koju je tek čuo od Roma.
„Andrmolja. Pa toga ima kod svake kuće. Od nje bi se moglo živjeti.“
„Evo ruke. Dogovor je pošten ko što sam i sam.“-prihvati ponudu i dugo se rukovao sa vještim trgovcem.

Na odlasku su mu mahali, sve dok nisu nestali u pravcu koji je vodio prema gradu. Gologlava dječica stalno su se smijala i premetala.
Čergari su otišli. Nisu se pojavili na proljeće, kako je bio sam pomislio. Put kojim su hodili nije imao kalendare i smjernica. Samo jedno je sa njima bilo sigurno. Njih se moglo sresti kad im se najmanje nadaš.

Odmah je prionuo na posao da sivalju obezbijedi krov nad glavom. Oslobodio je jednu šupu za drva koju je nekako prilagodio da se u nju smjesti konj. Nije bila velika, čak šta više omaleni sivalj se s teškom mukom provlačio kroz nakrivljena vrata, ali nije davao do znanja da se čemu protivi. Nakon par dana već je prvi put s njim izašao pred oči javnosti očekujući njihove reakcije. Bilo je svega. Od podsmijeha do simpatičnog prihvatanja bila je tanka crta.

Natovario je otpad koji je godinam stajao pored njegove kuće i pošao put odlagališta smeća i otkupne stanice za sirovine. U nekoliko tura već je gotovo riješio sve ono što mu je godinama stajalo u dvorištu i smetalo.

„Đe si Miško. Bogami si se dao na velik posao. Šta to voziš?“-pozdravljali su ga i uz put propitivali komšije i poznanici.
„Andrmolju moj prika.“-odgovorio bi i samo se nasmijao.

Za njim su ostajali začuđeni pogledi.
Brzo se gradom pročulo da Miško prevozi neku andrmolju. Stranjska riječ „andrmolja“ postade riječ koja se počela upotrebljavati više no i jedna druga. Na svakom mjestu i u sva vremena. Od toga momenta andrmolja posta sve i svašta.
Njom se trgovalo, kupovalo, slavilo i tugovalo. Andrmoljom se kitio i bogat i siromah, i gost i svat. Na tu riječ polagali su svi pravo, a čini se najmanje Miško.

Miško je vozio sve. Odvozio nepotrebni otpad i svaku dranguliju. Nije imao cijenik. Svako je davao po savjesti i duši. Nekada je to bila i sirovina koju je prodavao na otpad i isto naplatio. Posla je bilo svakodnevno. Ne u tolikoj mjeri da bi stekao bogatstva, ali sasvim dovoljno da iz kuće iseli oskudicu i neimaštinu.

„Ima li andrmolje?“
„Ima, ima.“-potvrdno bi kimnuo glavom i nasmiješio se radeći svoj posao.

Život je prepun iznenađenja. Onoga dana kad je čerga na njegov poziv zanoćila u njegovom dvorištu bolji život je prešao kapiju njegovog siromaštva. Uz nemalu pomoć sivalja, andrmolje i svoje dobrodušnosti sreća je posjetila njegov dom.

Kako to prirodno i biva. Iščezli su sa drumova sivalj, Miško i andrmolja. Iščezli čergari. Tek ponekad riječ među koju se skrila sreća podsjeti me na Miška. Šta je presudilo da se sreća nastani pored njega ne znam. Možda pečena kokoš, pečen kesten ili njegova široka i prostodušna duša?

Sreća je tu uvijek negdje oko nas. U sitnicama koje nas okružuju i dolaze nezvane na naš prag. Nekad u riječi, pismu, poklonu. Osmijehu neke garave dječice i na štapu uboga prosjaka.
Važno je otvoriti vrata, srce. Osmijeh nije naodmet.

Pozdravlja Vas mandrak72, animator kesten pirea na svjetskom prvenstvu u dvije discipline.