Texas, Texas 6

Blago drmusanje me prenu. Božo je stajao pored fotelje gdje me je umor stigao gdje sam i zaspao.

„Izvini“, trljao sam oči. „Koliko dugo sam spavao“, zapitah ga dok sam se protezao, ukočen od spavanja u fotelji.
„Možda sat, dva. Ne znam, kada sam primjetio da si zaspao izašao sam na terasu. Nisam gledao na sat.“
„Nisi nikako spavao?“
„Ne, spavao sam u avionu“, sliježe ramenima.

Dok sam se vratio iz kupatila, Božo je postavljao sto za doručak.

„Uzeo sam sebi slobodu da ti otvorim frižider. Nadam se da se ne ljutiš“.
„Ma jok, nisam ti ja ljubitelj pripreme hrane“, odgovorih.
„Ja sam se tamo upraksao, mada je to tamo mnogo lakše. Pahuljice, mlijeko, cijeđeni sok, tost i tako ukrug. Vidim kod tebe svega. Pripremio si se za veću delegaciju“, podiže pogled sa stola.

Slegnuo sam ramenima.
Doručkovali smo u tišini. Prvi je ustao od stola.

„Rado bih otišao na groblje, upaliti svijeću.“
„Ne smeta ti da idem sa tobom?“
„Naprotiv, želio sam te pitati da mi praviš društvo“.

Dok smo išli prema groblju pitao me je o nekim poznanicima, zaboravljenim stvarima o djetinjstvu.

„Znaš li ti zapravo od kada se mi znamo?“, upita.
„Još iz osnovne škole“.

Groblje je bilo pred nama. U tišini smo ušli u njega. Išao sam za njim dok se on dobro snalazio među spomenicima dok se nije zaustavio ispred jednog. Na njemu slike njegovih roditelja.
Pročitah još jednom imena koja sam znao. Mileva i Miloš.
Božo sa sagnu poljubi hladnu kamenu ploču, zapali svijeću. Sa zamagljenim pogledom podignutim prema krošnjama ostade nepomičan. Prišao sam mu, položio ruku na rame. Osjećao sam kako se bori sa suzama koje su htjele napolje. Osjećao sam tu unutrašnju borbu koja se prenosila nekon trolisanim trzajima tijela.
Nakon nekih desetak minuta, glavom mi je pokazao da pođemo. Pošao sam za njim.
Brzo smo stigli do stana.
Odmah je otišao do web kamere na terasi. Nekoliko trenutaka gledao je u nju kao da je nešto želio reći, ali se onda bez riječi vratio u sobu.

„Kako su Marija i Anja?“, po prvi put sam pokušao da usmjerim dalji razgovor. Činilo mi se da je spreman za dalju priču.
„Anja je već velika djevojčica. Vrlo brzo se uklopila u vrtiću, školi. Odlična je učenica. Zbog škole sugerisano nam je da u kući što više koristimo engleski. Vrlo brzo je ovladala njime. Čak sam primjetio da je polako izbjegavala da govori našim jezikom. Na pitanja na našem jeziku, odgovarala bi na engleskom. Sve manje je spominjala odakle smo došli. Uživala je u svim pogodnostima za koje je ovdje bila zakinuta“, opazih kako mu glas podrhtava.

Nekoliko trenutaka kao da je čekao da povrati dah.

„Sačekaj da ti nešto pokažem“, ustao je i ponovo otišao do kofera. Ubrzo se vratio noseći nekoliko pisama u ruci.
„Pristiglo je nakon godinu dana mog boravka u Americi. Pročitaj“, pruži mi jedno pisamo u poprilično oštećenoj koverti.

Uzeo sam pismo, nekoliko puta sam ga prevrtao u rukama oklijevajući da ga otvorim. Nikada nisam čitao tuđa pisma, pa sam oklijevajući neko vrijeme čekao dodatno odobrenje da uronim u njegovu intimu. Oduvijek sam pisma smatrao kutkom u koji se ne ulazi ukoliko na ulaznim vratima ne piše moje ime, ukoliko iz zakrivljenih slova ne mogu da prepoznam dušu koja je ostavila neizbrisiv otisak čiji mozaik će dugo vremena pod našim prstima mijenjati naša agregatna stanja i mijesiti dušu pod prstima istovremeno očvrslim i nježnim.
Pogledao sam u njega.
Kimnuo je glavom.
Trapavo sam otvarao pocijepanu kovertu.
Preda mnom je stajalo pismo. Njegovo stanje ukazivalo je da je mnogo puta pročitano.

                                                          Svako dobro

Nisam se nigdje potpisao jer ti moje ime možda ništa ne bi govorilo. I ono na poleđini je samo jedno od mnogih koje sam koristio. I ono koje nosim u krštenici ne znam da li je moje pravo. Niko mi to nije nikad potvrdio.

Trebalo je vremena da te pronađem. Nije me ni okean spriječio da ti pošaljem ovo pismo. Planiram da ti pošljem nekoliko pisama. Sledeće ti šaljem tačno za mjesec dana. Ukoliko ne želiš da ti pošaljem sledeće pismo imaš dovoljno vremena da mi odgovoriš i da ga pošalješ na adresu na poleđini pisma. Ukoliko tvoj odgovor ne stigne u roku od mjesec dana, šaljem ti sledeće i tako dok ti ne pošaljem i zadnje pismo.

Nadam se da ću naći razumijevanje kod tebe. Pisma će biti u formi priča. U njima neću iznosti svoje stavove, mišljenja. U iščekivanju sledećeg mjeseca pišem ti sledeće pismo priču.

S poštovanjem,
Ja i još ne znam ko

Pismo nije bilo dugo. Nije mnogo govorilo. I sama misao na pisma od nepoznatog iz sasvim nepoznatih razloga sasvim je dovoljan razlog da čovjek poželi da mjesec prođe za tren.

„Marija je kao što sam rekao poželjela da kupimo kuću. Mene su cijene pokolebale. Njihova visina je saamo jedno mogla da znači. Dugogodišnji krediti“, nastavi.
„Dvadeset, dvadeset pet godina. Trideset.“ Bilo je više opcija za trajanje svakog kredita ponaosob. „Visina rata je uglavnom bila u visini kirija koje smo plaćali za iznajmljivanje stana.
„Ipak si kupio“, spomenuh.
„Da. Želio sam mir. Želio sam svoj kutak svijeta. Želio sam da već jednom počnem od nule. Mada je i sam odlazak tamo bio već pozitivna stvar na skali kako sam mjerio vrijeme od odlaska odavde. Kroz razgovore sa ostalim zemljacima koje sam tamo sretao, ni ostali nisu odoljeli. Uzimali su velike kuće s ciframa od kojih boli glava. Neki su kupovali dvadeset, neki više godina života. Uplašio sam se takve mogućnosti. Nije mi dugo trebalo da zbrojim zadnju ratu. Zadnju isplatu. Nisu nam se slagali datumi. Nijedan nije bio privremenog kakatera. Nijedan nije nudio častan povratak. Nijedan od njih nije ostavljao mogućnost mojim željama da se ponovo smijem od srca glupostima, roštilju pored rijeke. Ćevapima, teletini. Znam da ti je to možda smiješno kada ti sad pričam. Mislio sam da je moja sretna zvijezda daleko bliža.“

Ćutali smo neko vrijeme. Samo kazaljke sata su se čule kako ravnomjerno odbrajaju i polako odbijaju sve one godine koje je Božo kupio pod nekom tuđom zvijezdom. Sve one radosti i strijepnje u službi onog jednog jedinog dana koji će čekati kao Novu godinu, novi početak ondje gdje je je sve stalo prije dobre dvije – tri decenije, uzalud se nadajući da će sve biti isto. Da će spakovati svoja tri kofera, za ruku stegnuti Mariju, a Anju kovrdžavu slatkicu iznova podignuti i ponijeti preko velike bare i časkom zaploviti niz poznatu ulicu, iz starih farmerki izvaditi ključ pred vratima koje je sanjao svo vrijeme pod srećnom zvijezdom Texas-a negdje u Hjustonu.

Advertisements

Texas, Texas 5

Zbog vremenske razlike i svega ostalog Božo nije spavao. Nisam ni ja. Razgovarali smo sve do jutra. Nisam birao tok priče. Pustio sam da iz njega poteče koritom koje bude sam birao. Nisam čak ni stajao na obali. Nisam zabacivao ni mamce. Čekao sam sa svoje strane okeana priču sa zapadne obale.

„Nije mi bilo lako da se odlučim za odlazak. Želio sam samo da živim kao čovjek. Nisu me zanosile priče o bogatstvima. Ne. Nisam zbog toga otišao“, zastao je nekoliko trenutaka.

„Odmah po silasku sa aviona sve je poteklo kako nisam mogao ni zamisliti. Socijalni radnik, prevodilac. Smještaj. Šest mjeseci smo zajednički učili jezik. Možda najbolji period boravka tamo. Ti bar znaš da ja za jezike nimalo sluha nemam, samo da si  vidio tu sprdnju. Cijepali smo se od smijeha. Marija je bila ozbiljnija, a Anja je uz crtaće učila takvom brzinom tako da je uskoro ona nama postala mali prevodilac. Eh, djeca“, sumorni osmijeh preplavi mu lice.

Osmatrao sam kanal koji je izlazio na okean. Nije tekao. Nije odnosio svu onu bol koja se nakupila na obroncima duše kao najlon kese na rastinju uz rijeku kada izlije. Svaka najlon kesa  kao da je stalno podsjećala da svi mi prolazimo a samo one ostaju.  Nerazgrađene i odbačene kao stari životi, neupotrebljive za novi početak. Iznova i  iznova stalno podižući sledeći nivo muke. Bola koju čovjek mora da podnese ma gdje se nalazio.

„Ma sve je izgledalo kao da je u redu. Stigao je i posao. Ništa posebno. Znaš jezik je tu glavni. Dok ga ne savladaš prisiljen si istrpiti svašta, ali hajde nije se bilo gladno i žedno. Nisam bio ni ovdje, ali“, zastade.

„Prolaze mjeseci, stanarina skupa. Dolaze trgovci nekretninama nude kuće, stanove na prodaju, automobile. Ništa što na svijetu ima nema da se ne može kupiti. Marija navalila da se kupi kuća. Ništa protiv nisam imao. Došli dileri na prag, strpali nas u auto i pravac od kuće do kuće, e tu sam se prvi put zabrinuo. Da budem iskren u sebi sam potajno gajio nadu da naš odlazak u Ameriku bude prelazno riješenje. Da podignemo Anju, iškolujemo i da se onda vratimo kući. Malko prišparamo da ne dođemo goli ko pištolj i potražimo nekakav posao u struci. Sve računam da ni ovdje neće bito ovako dovijeka. Rat je prošao, ljudi se vratili kućama. Fabrike se sanirale, pokrenule prizvodnju. S dvije plate dalo bi se živjeti“, u dahu izgovori.

Pažljivo sam slušao, kimao glavom pokušavajući da to bude samo neutralno potvrđivanje tj. praćenje toka priče.

„250.000 dolara, 300.000, 350.000,.. dolara. Hej, ko da je to pijesak, pa samo zagrabiš i izbrojiš. Mada iskreno bojim se da bi se lako dalo zabrojiti. Cifre su to moj druže. Cijene su bile za nevjerovati. Uplaših se nakon prve cijene. Obilazim po onim sobama, oko kuće, pa sve sabiram vrata toliko, prozora toliko, kvadrata toliko, ali nijedna se cijenom ne poklapa sa onim što vidim. Crvotočina na cijeni. Rasušeni i farbom zalijepljeni zidovi. One malo bolje cijenom još gore idu. Gledam u Mariju, Anju. Ona sve trči po onim praznim sobama, vriska, a prazni zidovi odjekuju. Dileri sve to moj druže gledaju, pa samo kite li kite. U meni sve odjekuje, svaki onaj glas, slovo, dolar otkino se pa u meni zveči, zvoni. Odbija o zidove i lomi sav namještaj od kog sam sazdan, svu moju sirotinju bacio pod noge. Da sam tad imao kofere pri ruci, pušku čini mi se da bih avion oteo i pravac kući pobjegao“, vidno uznemiren podiže čašu vode i iskapi je.

„Voda. Obična voda, pa nisam je se ko čovjek napio za svo vrijeme tamo. Žedan sam ti bio. Sokova ko blata, ali džaba, bljutava hrana, bljutavi sokovi, bljutava flaširana voda pa se po čitav okrećem oko sebe tražim kakav bunar, česmu da čašu napunim hladnom vodom orosim i saspem u grlo. Umijem i po vratu pokvasim. Nije to mnogo, ali kad bi samo znao kako je kad i ono malo po duši što ište nemaš, koliko je to“, ustade i pođe da dospe još jednu čašu vode.

Posmatrao sam ga kako brzim koracima grabi ka slavini. Jedna za drugom čašom voda se sjuri. Kao da pokrenu vodu u kanalu učini se, ali ništa. Samo plima i oseka. Ništa drugo. Plima donese plastičnu kesu pod nos, oseka je ostavi da kao zastava vijori. Znao sam da razgovor neće teći onako kako sam zamislio. Bilo je tu rukavaca, kratkih, slijepih koji su svojom širinom stvarali dojam da se nekud izlazi, ali nakon par krivina bili bi opet tu. Zaglavljeni. Zabrtvljeni. Teško je u kanalu učiniti okret. On ne prašta. Uči. Tjera da koračamo unazad. Ko još tako hoda u svijetu gdje se kaže da je vrijeme novac. Samo indijanci poput Bože. Samo spremni za rezervat. Oni drugi ne.

„Sve ti je tamo svejedno. Samo trpaju u sebe. Možeš početi od predjela, možeš od kolača. Nećeš pogriješti. Možeš da se naslažeš one debele govedine, a da nisi siguran da si jeo. Sve je istog ukusa. Ideš putem, vidiš hot-dog, kupiš pojedeš. Odmah iza ugla hamburger, pojedeš i njega. Dođeš kući, podgriješ, podrigneš i u pidžamu. Nit znaš šta si jeo, ni kud si bio, samo bljutav ukus. Da mi nije začina koje sam nalazio kod nekih Meksikanaca da znaš da bi se u baru pretvorio“.

Oseka. Činilo se da iz njega izlazi sav nakupljen čemer. Jad. Ne bi taj lagao. Ne bi odao. Ne bi Božo. Kao da je nekoliko trenutaka premotavao film, tražeći mjesto prekida. Mjesto gdje pukne ta filmska vrpca iz zemlje filma. Kao da je rukama pokušavao da uhvati krajeve filmske trake, a projektor bezobzirno i dalje vrti i svaki put onaj kraj ga udari, čas po licu, čas po zapešću, iznova otvarajući nove i povrijeđujući stare rane. Još dublje i bolnije. A drugi dio filmske trake polako usporava na projektoru i stvara sve veću gomilu pokidana filma koji se gomila pod nogama, zapetljava. Bacajući sjajne zvijezde filmske industrije u prašinu odakle smo svi postali i gdje ćemo svi jednom otići. Vidim ga kako bijesno kida onaj drugi zgužvani dio filmske trake pod nogama, nastavlja ga na onaj jedva uhvaćeni dio što ga je bijesno šibao po licu, krvavim rukama. Pokušavajući da nastavi dalje, pri tom zaboravljajući na odbačeni dio filma pod nogama. Života.

„Vidi što sam za tebe donio. Šešir“, skoči ka koferu da ga otvori.

Poželjeh da mu kažem neka stane, ima vremena. Ali nisam se usuđivao. Znam da bih ga možda uvrijedio. U kofer, u sav svoj život udjenuo je veliki Teksaški šešir, koji je preletio preko bare i za tren posla našao se na mojoj glavi. Njegove oči sijevale su kao bičevi iznad glave dugoroge stoke. Neprijatno sam se osjećao. Šešir na mojoj glavi zauzeo je popriličan dio kofera te se osjetih kao saučesnik ili još gore podstrekač njegove boli. Šta će njemu ostati kad napokon sklopi krila, kad se prizemlji sa leta iz Hjustona.

Zatvorio sam oči. Nisam znao šta mu kažem. Poželjeh da sam u nekom starom udobnom bioskopu sa debelim stolicama kakvih obično nema u provincijama u kojima ponekad svrate i slavne zvijezde, dobrano umorne nakon brojnih putešestvija po kino salama širom bivše Jugoslavije. Ni najbolja šminka,stilisti nisu mogli skriti sva ona oštećenja na filmskoj traci nastala rezovima, amaterskim skraćivanjem predstava i neodgovornim kinooperaterima. Jasno sam mogao čuti sva ona šušketava pucketanja kao na starim viniliskim pločama. U nosu osjetiti onu prašinu Teksaških kauboja dok vitlaju bičevima i pucketaju njima uz praskav i prijeteći zvuk kojim dugoroga goveda vode na još jedno žigosanje. Još jednu ranu na koži koju će nositi sve dok ne završe u hamburgeru na uglu ili na nogama kakva krivonoga kauboja sa šeširom ispod kojeg vire oznojani slijepljeni pramenovi kose. Sklupčah se ispod šešira, još manji i nemoćniji. Bespomoćniji zbog biča koji je šibao sa obe strane okena.

Poželjeh da se film nikada ne završi. Da potraje do sudnjega dana. Želio sam da obesmislim onaj trenutak kada će se kraj filmske vrpce glasno zarotirati, još jednom opominjući i prijeteći vitlati na projektoru. Onaj trenutak kada se u bisokopu popale svjetla i nestrpljivi gledaoci nagrnu prema vratima. Bojao sam se onoga trena kada će me upitati, „Kako ti se čini?“, a ja nijem kao Čaplinov film slijegaću ramenima, vrtiti štap oko ruke i gegajućim hodom pokušati da mu objasnim kako se osjećam. Nemoćan da prođem kraj njega u uskim redovima malog provincijskog bisokopa u kojemu su se nekad uloge lako dijelile. On je bio Džeronimo. Ja onaj drugi. Bez teksta.

Danas sam bio samo uho. Upaljeno.

Danas sam na groblje išao

Jučer sam vidio magarca, a već danas sam na groblje išao. Ulazim u groblje, ulaze i ostali. Ceremonija teče, čuju se suze, riječi utjehe i zatim riječi pohvale. O pokojniku opet sve najljepše. Ok shvatam trenutak, ali o pokojniku dugo nisam čuo da se nešto baš pričalo. Eto bolestan čovjek, greota što se tako pati, lijepe su to godine i to bi bilo sve.

Pogledam na spomenike. Na spomenicima lijepe slike, ponekad sumnjam da su to slike tih istih pokojnika, pamtim ih u drugačijim izdanjima. Na lijepim spomenicima, lijepe slike i najljepše riječi i stihovi. Zahvalna djeca, zahvalna rodbina, stihovi čovjeku koji nije bio od te fele, običan smrtni čovjek radnik, stihovi samo na nadgrobnoj ploči, a u životu samo elegija i čemer. Imam osjećaj da se lica sa spomenika ponekad stide svega napisanog na ploči, ali imaju čvrste razloge da ne progovore, isuviše čvrste.
Ružno je to što čovjek treba da uđe u groblje na jedini način kako ulaze zadnji put, i tek tada da čuju nešto lijepo o sebi. Ne znam komšija za tebe, kako si se osjećao dok su danas pričali o tebi, ali ja bih najviše volio da svi ćute o meni. Bar taj dan. A poslije mogu da se gone u tri lijepe mater….
Jebeš život koji se svede na lijepu sliku na skupom, hladnom kamenu, sa nemuštim stihovima lokalnih kamenorezaca. Na spomenike ne trebaju samoreklame, ko je zahvalan, a ko podiže, ne treba ni slika, možda samo nadimak. Nadimak je najbolji način da o nekom saznaš sve što treba da znaš, i da nikad ne saznaš ono što bi opterećivalo vašu povezanost sa dotičnim. Nadimak je taj koji sažme sve ono što trebaš u nekom. Može biti kratak, dugačak, nerazumljiv, ali onima koji su ga dali daje za pravo da iz svega izvuku sve najbolje, sve anegdote, svađe, ljubavi, slutnje i suze……

Stara Hercegovina

Stara Hercegovina me je dočekala s oprezom starog nevjernika. Čučala je na kamenu srasla sa njegovim korijenom koji nije mogao pružiti žile u zemlji koje nema te se nastani u duši Hercegovačkoj.

„Dobar ti  dan Hercegovino.“-osmijeh nisam krio.
„Svako ti dobro neznanče.“-oprezni glas ispunjen epskom melodičnošću škrto odgovori.

„Mandrak72. Kako se živi dobri moji ljudi?“-predstavih se i upitah.
„Eto živi se.“-odgovori.
„Vidim pripeklo bogami sa svih strana.“-zaključih.
„Pripeklo bogami.“-odgovori.

Pogledom sam kružio po ogoljenim i kamenom obloženim ramenima.
„Mora da je mnogo teško na kamenu sunce čekati.“-rekoh.
„A ti onda za kamen.“-odgovori.
Pogledah u dva oka jezerom plavim osnovana.

„Kako za vodu ljeti kad kiše nema?“-opet upitah.
„Što pretekne od zime za ljeto se nađe.“-opet mi odgovori.

Pogledah na ispucale i kao kora hrapave dlanove. Bili su stisnuti dok su pridržavali štap kao dukat žut i uglačan ispod kojeg je siktala guja ljuta.
Odskočih korak unazad.

„Ne bježi mandrače72.“-pokudi me starina a glas kao vjetar što zviždi međ rijetkim žbunjem polusuvim i zanovijeti.
„A gdje ću pred guju.“-gotovo zavapih.
„A ti pored nje i šnjom zlu ne trebalo.“-škrti odgovori oštri kao ivice iskrzanog kamena prosto su sjekli moju radoznalost.

Nisam skidao pogled s kao snijeg bijelih kosa rasutih po leđima raspletenim iz pletenica iz kojih je škrto kapalo mlijeko iz kamena.
„Nije vam priroda mnogo podarila zemlje i blagodeti. Mislim nešto“-rekoh ni sam siguran u svoje stavove.
„Kad je mjera stvarna potreba onda i za gosta namjernika pretekne.“-ispruži mi ruku široku ko polje, plodnu  ravnicu zelenu.

Nemadoh kud te uputih se korakom nesigurnim. Vremešna starina lagano je korakom lomila goru. Sagnu se pored kamena i dlanom zahvati tek rosu zaostalu koja je srebrila na zanovijeti što se u malim grumenčićima opirala vjetru i suncu, kiši i suši.
„Osvježi se. Samo što nismo stigli.“-mahnu rukom, a vjetar hladan kao zdenac ispuni mi košulju te mi dugmad zaledi.
Uvukoh se u kožun od ovčije vune kad izbišmo pred dvore od kamena.

„Kako sunce uđe kroz prozor malen.“-nisam prestajao sa zapitkivanjem gorštaka koji se kao dim provuče kroz mala vrata i  nestade iza vrata koja zapamtiše mnoge bune i prosvjetitelje.
„A ja ti provirim kroz njega pa ukupim sunca za dvije zimske zore.“-miris svježeg sira prostruji za sobom u kompoziciji teško vukući nešto suvine i mješinu crnog oporog vina.

Trenutak kasnije „mučenica iz kamena cijeđena od sunca slađena“ sjurila se niz glasnice.

„Nijesi na nozi jednoj doskakutao mandrače72“-druga je već na autoputu desetračkom gudala na guslama javorovim.
„Nisam ni planirao na sve četvere otići“-kao tamjan kad sobu ispuni, ispuni me jednostavan razmještaj potreba i razloga.

„Nisi poželio nekad da pođeš gdje je sve mnogo šire i izdašnije.“-sad sam bio siguran da od ovog nije moglo više.
„Pošao bih ja ali sunce ne bi šćelo. Vrelo se ne može prenijeti, a vjera se ne može s gujom ostaviti. Kud ću sam u svijet nepoznat. Kamo dalje kad mi ovdje svega pretiče.“-reče.
„Gora se pomjeriti ne može. Ne može se vjera pokoriti, niti gladna duša zavarati.“-dugo sam gledao Staru Hercegovinu opasanu viteškim tvrđavama od vjere i teškim oklopom od plavog neba i sunca sjajna.

Hercegovačka Gračanica najsjanija medalja upornosti čovjeka i kamena da ostanu skupa trajno je sklopila savez.

Još dugo sam osjećao pogled na leđima dok sam jezdio prema kući. Stara Hercegovina upravo je baš to htjela.

Pozdravlja Vas mandrak72, neizdašni dopisnik bogate Hercegovine.