Kalendar moje najbolje godine u životu

„Hvala ti Bože“, glasno se zahvalih Bogu.

Osjetih se neprijatno. Postiđen svojom odeždom u svlačionici bez keca u rukavu. Postidih se svoje golotinje, neznanja. Bio sam akter romana koji se pisao, a nisam umio da nakon novog pisma složim i najsuvisliju misao koju bi revnosni čitaoc zapamtio i uskladištio u korteksu svoga sjećanja, potegao kao mač kojim bi presjekao gordijev čvor neznanja, zablude u kojoj je živio sve ove godine. Bio sam akter serije, španske ili meksičke sapunice u kojoj je opet po ko zna koji put slijepac progledao, amnezirani kauboj povratio sjećanje nakon pada sa razuzdanog konja a, izgubljena i neželjena djeca pronašla svoj dom. Gnijezdo iz kojeg su ispali nejakih krila za let.

„Božo je On“, gotovo uzviknuh.

Bio sam bijesan na sebe, na ulogu slijepca u dugoj seriji, sapunici u kojoj je i najdokonijoj domaćici bilo sasvim jasno da ću ja progledati, dječak na kraju sage pronaći svoj topli dom i zasluženu ljubav. I pored toga plakala je dokona domaćica nad sudbinom dječakovom, plakala nad sudbinom slijepca, svojom sudbinom. Plakao sam i sam zbog zablude i ničim zaslužene nezahtijevne uloge. Nedostojne i najmanje kritike, novinskog stupca ili kakve kričave slike na jeftinim majicama kakve se nude i mogu naći na buvljacima. Uostalom portret slijepca ne bi bio portret njegova karaktera. Bio bi to još jedan neuspjeli omaž umjetnika koji je htio da kaže da stvari vidi drugačije. I čemu onda portretisanje?
Publici željnoj spektakla pružena je još jedna bajka. Ja u njih nisam vjerovao, nisam ih volio. Nisam volio ni patetiku koje je bilo isuviše u našim malim željama za gram pažnje, sažaljenja od kojeg nikakve koristi do samo još jednog propuštenog voza za buvljak na kojem izlažemo i prodajemo svoje poraze, slabosti.
Moja slabost su suze.
Odlučih da s njima trajno raskrstim na jednom takvom buvljaku. Provlačeći se između improviziranih štandova sa bogatom ponudom nepotrebnim i neupotrebljivih stvari bez pravog imena jer su odavno izgubile svu svoju prvobitnu svrhu tražio sam način kako da na pravi način izložim svoju robu. Slabost koje se odričem. Prodajem u bescijenje, razmjenjujem za istu ili još goru.
Lutajući tako između muzeja naše propasti, izgubljenih iluzija, potrošenih nada i surove realnosti koja je uzgred budi rečeno jedina istakla svoju cijenu gotovo potroših dan. U sam smiraj još jedne predstave nekako mabasah na neznanca koji je prodavao jedan kalendar. Ništa više od toga. Posmatrao sam neobičnog trgovca koji je samo stajao i na prstu držao zidni kalendar.
Gledao sam u njega i zavidio mu na prodajnom štandu. Nije na njemu bilo ništa suvišno. Maštao sam o sličnom. Kako pronaći način da izložim suze?
Posmatrao sam kalendar nekoliko trenutaka. Bio je to stari kalendar iz 1986-e godine.

„Ko bi to uopšte kupio stari kalendar“, pomislih.

Neznanac se nekako još više učini važnim te zauze još ponositiji stav toliki dijametralno suprotan njegovom dotrajalom kaputu.

„Znate, kalendar nije običan, poput drugih koje možete vidjeti na nekom od ostalih štandova. To je kalendar moje najbolje godine u životu“, reče.
„Šta je sa ostalim kalendarima?“, upitah.

Nakon nekoliko trenutaka odgovori.

„Nije ih bilo.“

Na tren pomislih koliko bi koštao takav jedan kalendar. Koliko bi nedostojna bila moja ponuda za prostom razmjenom. Koliko bi kalendar bio u stanju da bude dio fer pogodbe. Ko bi dobio, ko izgubio?
Taman izustih da iznesem svoju ponudu kada me glas neznanca prenu.

„Znate, ne znam kako je sa vama, ali ovaj kalendar definitivno nema cijenu. Mnogo je više od 365 dana, 12 mjeseci. Kad malo bolje razmislim uopšte ga ne prodajem. Vratiće se on još jednom sa svim onim sretnim danima“.

Povjerovah u njegovu samoobmanu. I bi mi lijepo. Premotah sve one lijepe godine koje bih rado da se vrate. Zakotrljah još jednom klikere ispod terase jednosobnog stana sa Božom. Školske nestašluke. Ali u ponudi je bila samo jedan kalendar i jedna godina, a ja sam suza imao mnogo više.
Ne nismo niti on ni ja iskreno željeli razmjenu.
Nakon nje izgubili bi sve. Svoje pravo da ponudimo ono što je samo naše. Pravo na svoje mjesto na buvljaku, iluziju da zaista imamo šta ponuditi i da sve to nema cijenu.

Advertisements

Mrve

Bože nije bilo dva dana. Bio sam zabrinut već prvog jutra zbog njegovog nedolaska na konak. Sva ta dešavanja i pisma koja je spominjao, i ona koja sam pročitao nesumnjivo su u meni budila znatiželju da saznam pravu istinu njegova povratka. Moja slutnja da je nostalgija u njemu izazvala potres polako su iščilila. Ni nesporazum sa Marijom nije to bio.

Pisma.

Dva pročitana pisma navodila su moje strahove da je posrijedi nešto mnogo ozbiljnije, čak i od temelja sreće koja se najčešće povezuje sa porodicom. Zemljotres izazvan potresom stvorio je prijeteći cunami koji se opasno približavao meni, jednom kontinentalcu uljuljkanom i zakopanim u stabilno tlo pod nogama, prijeteći da me iščupa zajedno sa korijenjem.

Dan je sporo proticao. Od Bože ni traga. Nisam imao niti jedan trag od kojeg bih započeo pravu istragu. Vrtio sam se krug, iznova polažući nadu u neku nesuvislu misao, nebrojenu poput otisaka stopala u prometnom prašnjavom putu. Svaki novi korak dizao je oblačić prašine koji je brisao i blijedio prethodno ostavljeni otisak.
Izgubljen u samom početku, bio sam samo bledoliki tragač, nemoćan da pratim trag indijanca kakav je Božo. Bojim se da je sa svojim pismima upravo to i želio, da me ostavi zbunjenog i na krivom tragu.

Bio sam siguran da će pismimima tačno da dozira moju istragu. Onoga momenta kada poželi da izađem iz kruga, upaliće vatru. Dimnim signalima razgaliće još jednu vatru, vatrom spaliti još jedan most za sobom, spržiće još jednu teškim olovom izazvanu ranu. Ići ću za njim. Za njegovim signalima, svetim pismom znanim samo domorodcima. Za mene još samo jednom dimnom zavjesom, zagušljivom predstavom u kojoj nikada neću moći spoznati put kojim se vodi Božo sve dok to ne okonča onim svojim poznatim stavom i početkom s kojim se podrazumijeva sve ono što je samo njemu znano.

„Znaš”, kao da sam slušao njegovo objašnjenje.

Nisam tek sad znao ništa. Nesvjestan da je upravo u meni raspalio znatiželju zbog koje sam gorio iznutra, željno sam izvirivao niz ulicu da vidim tog čudaka kako jaše na biciklu. Bio sam ubijeđen da mu je već do sada izrasla kosa svezana širokom crvenom maramom kao u Apača, a bicikl pod njim kao mustang, ta divlja neukroćena snaga poslušno poigrava. Svakoga trena osluškivao sam čekajući vrisak koji će se prolomiti ulicom i u komade sasuti komade stakla iz izloga.

„Zvrrrrrrr”, uplaših se od zvona.

Bio je to on. Uopšte se nije obazirao na to da mi makar duguje objašnjenje. Ponašao se kao da je iz stana izašao nepunih sat vremena prije toga.

„Znaš, nisam znao da je hljeb toliko poskupio“, izražavao je čuđenje na visinu cijenu hljeba, kao da je toga momenta to bilo najvažnije pitanje na svijetu.

Iznova me iznenađivao svojim rezonovanjem i navođenjem na krive tragove. Gledao sam u njega. Činilo sa da zna kraj najluđeg romana koji sam u svojim mislima smislio i pisao smišljajući kakav dobar, mudar kraj tražeći onu mrvu istine. Nasušnu poput hljeba.

„Hljeb“, pomislih, „pa koja sam ja budala“.

Rekao je toga momenta više nego što bih ja čitavim romanom ispisanih istina rekao. Indijancu odlučnom da opstane i mrvica hljeba davala je snage da istraje u borbi za istinu. Hljeb naš nasušni, često bi svi mi obični izustili nesvjesni njegove osnovne veličine.

Mrve.

Božo je kupio mrve. Hranio dušu. Božu nisu blještava svjetla Hjustona, niti užarena Texaška zvijezda odveli sa traga kojim je pošao. Nije zalud bio njegov odlazak u Ameriku.
On je znao suštinu.
Stoga ju je u mrvicama dozirao. Inače je ne bi ni bilo.
Suština poredana na rafama i stalažama marketa i trgovinskih centara, svima dostupna, jeftina. Na akcijama, gratis dijeljena.
Takve suštine nije bilo, znao je to Božo. Od tog momenta znao sam i ja. Mnogo sam hljeba pojeo, mrve kusao nisam. Mrve su za odabrane, istine gladne. I sam sam bio takav. Čekao sam sledeće pismo. Strpljivo. Nije bilo potrebe da žurim. Istina ne voli nagle. Istina je mozaik. Ona se slaže. Sve drugo bi bio hazard, čista kocka. Sav život na dvadeset i jednoj tački na šest strana svijeta koja je gledala u istu kocku.
Bačena pred gladne oči hazardera, razočarane jer nisu vidjele onu jednu jedinu stranu. Istinu. Sve je stvar ugla iz kojeg se ona posmatra.

Fragmenti

Sumnja u meni se nedvojbeno lomila. Jedan dio mene želio je istinu na vidjelu. Koliko sutra da ga upita šta stoji iza svega. Bombardovaću ga pitanjima, natjerati da progovori. Naložiti vatru na njegovim prsima sve dok iz njih poput dimnih oblaka ne iščile svi odgovori. Drugi dio mene je znao za Božu indijanca. Ne bi taj pustio glasa, kao onomad kad sam se selio iz ulice. Stajao bi nijem samo sa podignutom rukom dok bih ga bjesomučno udarao stegnutim pesnicama. Kao da krije neku svetu tajnu, dostojanstven i pomalo tužan zbog mog neznanja, nestrpljivosti da brzim potezima razmrsim odavno zamršene konce.
Još onda kao da je znao. Pojavio se drugi dan pred mojom zgradom, nimalo zbunjen novim okruženjem. Stajao je ispod prozora i dozivao me poznatim zviždukom. U njemu kao da se ništa nije promijenilo. Kao da nisam bio udaljen nekoliko kilometara, kao da smo pred našom starom zgradom. Za njega kao da vrijeme nije postojalo, sve dok u njemu nismo mi. Čim smo zasnovali i petom obznanili novu rupu, klikeraški dvoboj je mogao da se nastavi.

„Znaš“, rekao je, „svejedno, zemlja ko zemlja svuda je ista. Nakon kiše uvijek je blato. Čim ugrije ni njega ne ostane“.

I partija je mogla da počne, ali nije. Kako nije počela isto tako nije mogla ni da se završi. Zbog toga ni san nije htio na oči sve do jutra.
„Tam, tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta”, odzvanjali su bubnjevi. Odzvanjali su i koraci prve smjene koja je hitala na posao, u strahu da ga ne izgubi. Mnogi jesu.

Ispod terase

Sjećanja na djetinjstvo s Božom seže samo do one tačke kada smo uveliko pravili nestašluke, školske aktivnosti, fudbal na ulici. Prve izlaske, piće. Prve ljubavi. Sjećanje na djetinjstvo ne može jasno da distancira onaj momenat koji jasno odvaja period prije toga. Niti onaj period kada smo se upoznali. Kao u svim slučajevima kada su djeca u pitanju mnogo toga biva van svakog rezona, logike a često bi se reklo i bez razuma. Odjednom nam neko postane drag zbog nečeg što je činio, saplemenik na asvaltu, mada bi u svim kasnijim odlukama drugačije donosili odluke. Međutim, mi nismo donosili odluke. Nismo birali mjesta stanovanja, birali su ih stariji, naši roditelji. U nekim slučajevima ni oni sami. Bile su to neke stambene komisije koje su dodijeljivale stanove svojim zaposlenicima. Sistemi bodovanja i bodovne liste. Urbanistički zavodi, odjeli za prostorno planiranje, i još mnogo čega drugog. Ali svi oni nisu mogli izabrati ono što se gradi u nama samima. Prostore u nama useljavali smo temeljima. Jakim temeljima na kojima ćemo čitav život graditi najsanžniju građevinu spremnu da podnese sve nedaće, ratove. Sve mamurluke i pogrešne odluke. Prijateljstvo.

Prijateljstvo s Božom imalo je i svoje uspone i padove. Bivalo je na iskušenju. U jednom takvom ono se našlo davno. Otac je nakon mnogo godina dočekao da od firme dobije veći stan na korištenje. To je neminovno značilo i preseljenje u drugi dio grada. Očeva dugoočekivana i odobrena molba za dodjelu većeg stana proistekla iz proste potrebe za više životnog prostora nakon mog dolaska na svijet, da se dobije još jedna soba za mene i mog starijeg brata ugledala je svjetlost dana. Ta dugočekana želja mojih roditelja konačno je unijela radost u naš tijesni jednosobni stan, mada ja nikad nisam osjećao tu tjeskobu koju je majka često spominjala. Dobro se sjećam toga dana kada je uz pomoć komšija iz zgrade otac iznosio stvari u veliki plavi kamion. Ja i Božo smo nedaleko od svega toga igrali klikera ne misleći da bi to uopšte moglo da nešto znači u našim odnosima. Nismo ni spominjali činjenicu da ću za koji sat već biti pred nekom drugom zgradom, pred pogledima neke druge djece koja će podrozrivo ispod oka gledati na mene tražeći načina da mi pokažu ko je glavni. Da će trebati neko vrijeme da sjedim pored igrališta čekajući onaj momenat kada će neko od njih prstom pokazati na mene i pozvati me da im se pridružim. Nisam razmišljao o činjenici da bih morao početi iz početka.

„Hej ti. Ti novi“, bilo mi je strano.

Biti novi bilo mi je nezamislivo. Zar je nakon svega do tada stečenog, naučenog moguće biti još jednom Novi. Nisam uopšte razmatrao mogućnost da se dva puta može biti Novi. Novost je samo jednom nova. Onog momenta kad su moj otac i mati po prvi put ugledali moje lice prestao sam biti Novost. Sve nakon toga bila je bajata vijest. Novost je bila da sam prohodao, ali svaki sledeći moj korak to nije bio. Ne može se po više puta biti Novi. Nisam prihvatao takvo stanje stvari.
Ni nakon našeg upoznavanja nisam mogao da zamislim da mogu da upoznam nekog Novog Božu kojim bih zamijenio ovog starog koji je tu ispred mene duvao i hukao u stakleni troperac i s takvom posvešćenošću prilazio igri koja je uskoro trebalo da bude grubo okončana kratkim pozivom. „Idemo“, ne takvog Božu ne bih mogao da pronađem nigdje na kugli zemaljskoj. Niti u vasioni. Postojala je samo jedna tačka u širokom svemiru, hladnoj vasioni gdje je to bilo moguće. Baš tu. Ispod terase tijesnog jednosobnog stana kojeg smo upravo mijenjali za nekoliko kvadrata više stajao je on. Mrtav ozbiljan kao da dobija najvažniju bitku pod najsjajnijom zvijezdom nebeskom. Takav je bio.
Vrlo dobro sam znao kakav je on. Nije pustio suzu kada sam ulazio u kamion. Sjedio sam u krilu ocu koji je zagrlio moga brata a mati brisala suze. Mahao sam kroz otvoren prozor. Božo nije. Samo je podigao ruku. Stajao je nepomično kao indijanac sve dok nismo zamakli niz ulicu.
Činilo se da zna mnogo više od mene.
Plakao sam, više ne znam zbog koga. Zbog njega, zbog nezavršene partije i onog malog sićušnog mjesta na planeti koje je eto jedino imalo tu čast u cijeloj vasioni da posmatra taj dvoboj klikeraša pod terasom tijesnog jednosobnog stana, možda i zbog majke koja je još jače plakala i pored činjenice da je napokon ostvarila svoj san o još jednoj sobi. Ni sam ne znam.
Do dana današnjeg nisam razmišljao o tome.
Život je čudo.
Da je kojim slučajem prethodna stambena komisija koja je dodijelila presudne poene Božinoj porodici da doseli pored nas bila učesnik evrovizije od mene bi dobila najveći broj bodova.

Texas, Texas 6

Blago drmusanje me prenu. Božo je stajao pored fotelje gdje me je umor stigao gdje sam i zaspao.

„Izvini“, trljao sam oči. „Koliko dugo sam spavao“, zapitah ga dok sam se protezao, ukočen od spavanja u fotelji.
„Možda sat, dva. Ne znam, kada sam primjetio da si zaspao izašao sam na terasu. Nisam gledao na sat.“
„Nisi nikako spavao?“
„Ne, spavao sam u avionu“, sliježe ramenima.

Dok sam se vratio iz kupatila, Božo je postavljao sto za doručak.

„Uzeo sam sebi slobodu da ti otvorim frižider. Nadam se da se ne ljutiš“.
„Ma jok, nisam ti ja ljubitelj pripreme hrane“, odgovorih.
„Ja sam se tamo upraksao, mada je to tamo mnogo lakše. Pahuljice, mlijeko, cijeđeni sok, tost i tako ukrug. Vidim kod tebe svega. Pripremio si se za veću delegaciju“, podiže pogled sa stola.

Slegnuo sam ramenima.
Doručkovali smo u tišini. Prvi je ustao od stola.

„Rado bih otišao na groblje, upaliti svijeću.“
„Ne smeta ti da idem sa tobom?“
„Naprotiv, želio sam te pitati da mi praviš društvo“.

Dok smo išli prema groblju pitao me je o nekim poznanicima, zaboravljenim stvarima o djetinjstvu.

„Znaš li ti zapravo od kada se mi znamo?“, upita.
„Još iz osnovne škole“.

Groblje je bilo pred nama. U tišini smo ušli u njega. Išao sam za njim dok se on dobro snalazio među spomenicima dok se nije zaustavio ispred jednog. Na njemu slike njegovih roditelja.
Pročitah još jednom imena koja sam znao. Mileva i Miloš.
Božo sa sagnu poljubi hladnu kamenu ploču, zapali svijeću. Sa zamagljenim pogledom podignutim prema krošnjama ostade nepomičan. Prišao sam mu, položio ruku na rame. Osjećao sam kako se bori sa suzama koje su htjele napolje. Osjećao sam tu unutrašnju borbu koja se prenosila nekon trolisanim trzajima tijela.
Nakon nekih desetak minuta, glavom mi je pokazao da pođemo. Pošao sam za njim.
Brzo smo stigli do stana.
Odmah je otišao do web kamere na terasi. Nekoliko trenutaka gledao je u nju kao da je nešto želio reći, ali se onda bez riječi vratio u sobu.

„Kako su Marija i Anja?“, po prvi put sam pokušao da usmjerim dalji razgovor. Činilo mi se da je spreman za dalju priču.
„Anja je već velika djevojčica. Vrlo brzo se uklopila u vrtiću, školi. Odlična je učenica. Zbog škole sugerisano nam je da u kući što više koristimo engleski. Vrlo brzo je ovladala njime. Čak sam primjetio da je polako izbjegavala da govori našim jezikom. Na pitanja na našem jeziku, odgovarala bi na engleskom. Sve manje je spominjala odakle smo došli. Uživala je u svim pogodnostima za koje je ovdje bila zakinuta“, opazih kako mu glas podrhtava.

Nekoliko trenutaka kao da je čekao da povrati dah.

„Sačekaj da ti nešto pokažem“, ustao je i ponovo otišao do kofera. Ubrzo se vratio noseći nekoliko pisama u ruci.
„Pristiglo je nakon godinu dana mog boravka u Americi. Pročitaj“, pruži mi jedno pisamo u poprilično oštećenoj koverti.

Uzeo sam pismo, nekoliko puta sam ga prevrtao u rukama oklijevajući da ga otvorim. Nikada nisam čitao tuđa pisma, pa sam oklijevajući neko vrijeme čekao dodatno odobrenje da uronim u njegovu intimu. Oduvijek sam pisma smatrao kutkom u koji se ne ulazi ukoliko na ulaznim vratima ne piše moje ime, ukoliko iz zakrivljenih slova ne mogu da prepoznam dušu koja je ostavila neizbrisiv otisak čiji mozaik će dugo vremena pod našim prstima mijenjati naša agregatna stanja i mijesiti dušu pod prstima istovremeno očvrslim i nježnim.
Pogledao sam u njega.
Kimnuo je glavom.
Trapavo sam otvarao pocijepanu kovertu.
Preda mnom je stajalo pismo. Njegovo stanje ukazivalo je da je mnogo puta pročitano.

                                                          Svako dobro

Nisam se nigdje potpisao jer ti moje ime možda ništa ne bi govorilo. I ono na poleđini je samo jedno od mnogih koje sam koristio. I ono koje nosim u krštenici ne znam da li je moje pravo. Niko mi to nije nikad potvrdio.

Trebalo je vremena da te pronađem. Nije me ni okean spriječio da ti pošaljem ovo pismo. Planiram da ti pošljem nekoliko pisama. Sledeće ti šaljem tačno za mjesec dana. Ukoliko ne želiš da ti pošaljem sledeće pismo imaš dovoljno vremena da mi odgovoriš i da ga pošalješ na adresu na poleđini pisma. Ukoliko tvoj odgovor ne stigne u roku od mjesec dana, šaljem ti sledeće i tako dok ti ne pošaljem i zadnje pismo.

Nadam se da ću naći razumijevanje kod tebe. Pisma će biti u formi priča. U njima neću iznosti svoje stavove, mišljenja. U iščekivanju sledećeg mjeseca pišem ti sledeće pismo priču.

S poštovanjem,
Ja i još ne znam ko

Pismo nije bilo dugo. Nije mnogo govorilo. I sama misao na pisma od nepoznatog iz sasvim nepoznatih razloga sasvim je dovoljan razlog da čovjek poželi da mjesec prođe za tren.

„Marija je kao što sam rekao poželjela da kupimo kuću. Mene su cijene pokolebale. Njihova visina je saamo jedno mogla da znači. Dugogodišnji krediti“, nastavi.
„Dvadeset, dvadeset pet godina. Trideset.“ Bilo je više opcija za trajanje svakog kredita ponaosob. „Visina rata je uglavnom bila u visini kirija koje smo plaćali za iznajmljivanje stana.
„Ipak si kupio“, spomenuh.
„Da. Želio sam mir. Želio sam svoj kutak svijeta. Želio sam da već jednom počnem od nule. Mada je i sam odlazak tamo bio već pozitivna stvar na skali kako sam mjerio vrijeme od odlaska odavde. Kroz razgovore sa ostalim zemljacima koje sam tamo sretao, ni ostali nisu odoljeli. Uzimali su velike kuće s ciframa od kojih boli glava. Neki su kupovali dvadeset, neki više godina života. Uplašio sam se takve mogućnosti. Nije mi dugo trebalo da zbrojim zadnju ratu. Zadnju isplatu. Nisu nam se slagali datumi. Nijedan nije bio privremenog kakatera. Nijedan nije nudio častan povratak. Nijedan od njih nije ostavljao mogućnost mojim željama da se ponovo smijem od srca glupostima, roštilju pored rijeke. Ćevapima, teletini. Znam da ti je to možda smiješno kada ti sad pričam. Mislio sam da je moja sretna zvijezda daleko bliža.“

Ćutali smo neko vrijeme. Samo kazaljke sata su se čule kako ravnomjerno odbrajaju i polako odbijaju sve one godine koje je Božo kupio pod nekom tuđom zvijezdom. Sve one radosti i strijepnje u službi onog jednog jedinog dana koji će čekati kao Novu godinu, novi početak ondje gdje je je sve stalo prije dobre dvije – tri decenije, uzalud se nadajući da će sve biti isto. Da će spakovati svoja tri kofera, za ruku stegnuti Mariju, a Anju kovrdžavu slatkicu iznova podignuti i ponijeti preko velike bare i časkom zaploviti niz poznatu ulicu, iz starih farmerki izvaditi ključ pred vratima koje je sanjao svo vrijeme pod srećnom zvijezdom Texas-a negdje u Hjustonu.

Texas, Texas 5

Zbog vremenske razlike i svega ostalog Božo nije spavao. Nisam ni ja. Razgovarali smo sve do jutra. Nisam birao tok priče. Pustio sam da iz njega poteče koritom koje bude sam birao. Nisam čak ni stajao na obali. Nisam zabacivao ni mamce. Čekao sam sa svoje strane okeana priču sa zapadne obale.

„Nije mi bilo lako da se odlučim za odlazak. Želio sam samo da živim kao čovjek. Nisu me zanosile priče o bogatstvima. Ne. Nisam zbog toga otišao“, zastao je nekoliko trenutaka.

„Odmah po silasku sa aviona sve je poteklo kako nisam mogao ni zamisliti. Socijalni radnik, prevodilac. Smještaj. Šest mjeseci smo zajednički učili jezik. Možda najbolji period boravka tamo. Ti bar znaš da ja za jezike nimalo sluha nemam, samo da si  vidio tu sprdnju. Cijepali smo se od smijeha. Marija je bila ozbiljnija, a Anja je uz crtaće učila takvom brzinom tako da je uskoro ona nama postala mali prevodilac. Eh, djeca“, sumorni osmijeh preplavi mu lice.

Osmatrao sam kanal koji je izlazio na okean. Nije tekao. Nije odnosio svu onu bol koja se nakupila na obroncima duše kao najlon kese na rastinju uz rijeku kada izlije. Svaka najlon kesa  kao da je stalno podsjećala da svi mi prolazimo a samo one ostaju.  Nerazgrađene i odbačene kao stari životi, neupotrebljive za novi početak. Iznova i  iznova stalno podižući sledeći nivo muke. Bola koju čovjek mora da podnese ma gdje se nalazio.

„Ma sve je izgledalo kao da je u redu. Stigao je i posao. Ništa posebno. Znaš jezik je tu glavni. Dok ga ne savladaš prisiljen si istrpiti svašta, ali hajde nije se bilo gladno i žedno. Nisam bio ni ovdje, ali“, zastade.

„Prolaze mjeseci, stanarina skupa. Dolaze trgovci nekretninama nude kuće, stanove na prodaju, automobile. Ništa što na svijetu ima nema da se ne može kupiti. Marija navalila da se kupi kuća. Ništa protiv nisam imao. Došli dileri na prag, strpali nas u auto i pravac od kuće do kuće, e tu sam se prvi put zabrinuo. Da budem iskren u sebi sam potajno gajio nadu da naš odlazak u Ameriku bude prelazno riješenje. Da podignemo Anju, iškolujemo i da se onda vratimo kući. Malko prišparamo da ne dođemo goli ko pištolj i potražimo nekakav posao u struci. Sve računam da ni ovdje neće bito ovako dovijeka. Rat je prošao, ljudi se vratili kućama. Fabrike se sanirale, pokrenule prizvodnju. S dvije plate dalo bi se živjeti“, u dahu izgovori.

Pažljivo sam slušao, kimao glavom pokušavajući da to bude samo neutralno potvrđivanje tj. praćenje toka priče.

„250.000 dolara, 300.000, 350.000,.. dolara. Hej, ko da je to pijesak, pa samo zagrabiš i izbrojiš. Mada iskreno bojim se da bi se lako dalo zabrojiti. Cifre su to moj druže. Cijene su bile za nevjerovati. Uplaših se nakon prve cijene. Obilazim po onim sobama, oko kuće, pa sve sabiram vrata toliko, prozora toliko, kvadrata toliko, ali nijedna se cijenom ne poklapa sa onim što vidim. Crvotočina na cijeni. Rasušeni i farbom zalijepljeni zidovi. One malo bolje cijenom još gore idu. Gledam u Mariju, Anju. Ona sve trči po onim praznim sobama, vriska, a prazni zidovi odjekuju. Dileri sve to moj druže gledaju, pa samo kite li kite. U meni sve odjekuje, svaki onaj glas, slovo, dolar otkino se pa u meni zveči, zvoni. Odbija o zidove i lomi sav namještaj od kog sam sazdan, svu moju sirotinju bacio pod noge. Da sam tad imao kofere pri ruci, pušku čini mi se da bih avion oteo i pravac kući pobjegao“, vidno uznemiren podiže čašu vode i iskapi je.

„Voda. Obična voda, pa nisam je se ko čovjek napio za svo vrijeme tamo. Žedan sam ti bio. Sokova ko blata, ali džaba, bljutava hrana, bljutavi sokovi, bljutava flaširana voda pa se po čitav okrećem oko sebe tražim kakav bunar, česmu da čašu napunim hladnom vodom orosim i saspem u grlo. Umijem i po vratu pokvasim. Nije to mnogo, ali kad bi samo znao kako je kad i ono malo po duši što ište nemaš, koliko je to“, ustade i pođe da dospe još jednu čašu vode.

Posmatrao sam ga kako brzim koracima grabi ka slavini. Jedna za drugom čašom voda se sjuri. Kao da pokrenu vodu u kanalu učini se, ali ništa. Samo plima i oseka. Ništa drugo. Plima donese plastičnu kesu pod nos, oseka je ostavi da kao zastava vijori. Znao sam da razgovor neće teći onako kako sam zamislio. Bilo je tu rukavaca, kratkih, slijepih koji su svojom širinom stvarali dojam da se nekud izlazi, ali nakon par krivina bili bi opet tu. Zaglavljeni. Zabrtvljeni. Teško je u kanalu učiniti okret. On ne prašta. Uči. Tjera da koračamo unazad. Ko još tako hoda u svijetu gdje se kaže da je vrijeme novac. Samo indijanci poput Bože. Samo spremni za rezervat. Oni drugi ne.

„Sve ti je tamo svejedno. Samo trpaju u sebe. Možeš početi od predjela, možeš od kolača. Nećeš pogriješti. Možeš da se naslažeš one debele govedine, a da nisi siguran da si jeo. Sve je istog ukusa. Ideš putem, vidiš hot-dog, kupiš pojedeš. Odmah iza ugla hamburger, pojedeš i njega. Dođeš kući, podgriješ, podrigneš i u pidžamu. Nit znaš šta si jeo, ni kud si bio, samo bljutav ukus. Da mi nije začina koje sam nalazio kod nekih Meksikanaca da znaš da bi se u baru pretvorio“.

Oseka. Činilo se da iz njega izlazi sav nakupljen čemer. Jad. Ne bi taj lagao. Ne bi odao. Ne bi Božo. Kao da je nekoliko trenutaka premotavao film, tražeći mjesto prekida. Mjesto gdje pukne ta filmska vrpca iz zemlje filma. Kao da je rukama pokušavao da uhvati krajeve filmske trake, a projektor bezobzirno i dalje vrti i svaki put onaj kraj ga udari, čas po licu, čas po zapešću, iznova otvarajući nove i povrijeđujući stare rane. Još dublje i bolnije. A drugi dio filmske trake polako usporava na projektoru i stvara sve veću gomilu pokidana filma koji se gomila pod nogama, zapetljava. Bacajući sjajne zvijezde filmske industrije u prašinu odakle smo svi postali i gdje ćemo svi jednom otići. Vidim ga kako bijesno kida onaj drugi zgužvani dio filmske trake pod nogama, nastavlja ga na onaj jedva uhvaćeni dio što ga je bijesno šibao po licu, krvavim rukama. Pokušavajući da nastavi dalje, pri tom zaboravljajući na odbačeni dio filma pod nogama. Života.

„Vidi što sam za tebe donio. Šešir“, skoči ka koferu da ga otvori.

Poželjeh da mu kažem neka stane, ima vremena. Ali nisam se usuđivao. Znam da bih ga možda uvrijedio. U kofer, u sav svoj život udjenuo je veliki Teksaški šešir, koji je preletio preko bare i za tren posla našao se na mojoj glavi. Njegove oči sijevale su kao bičevi iznad glave dugoroge stoke. Neprijatno sam se osjećao. Šešir na mojoj glavi zauzeo je popriličan dio kofera te se osjetih kao saučesnik ili još gore podstrekač njegove boli. Šta će njemu ostati kad napokon sklopi krila, kad se prizemlji sa leta iz Hjustona.

Zatvorio sam oči. Nisam znao šta mu kažem. Poželjeh da sam u nekom starom udobnom bioskopu sa debelim stolicama kakvih obično nema u provincijama u kojima ponekad svrate i slavne zvijezde, dobrano umorne nakon brojnih putešestvija po kino salama širom bivše Jugoslavije. Ni najbolja šminka,stilisti nisu mogli skriti sva ona oštećenja na filmskoj traci nastala rezovima, amaterskim skraćivanjem predstava i neodgovornim kinooperaterima. Jasno sam mogao čuti sva ona šušketava pucketanja kao na starim viniliskim pločama. U nosu osjetiti onu prašinu Teksaških kauboja dok vitlaju bičevima i pucketaju njima uz praskav i prijeteći zvuk kojim dugoroga goveda vode na još jedno žigosanje. Još jednu ranu na koži koju će nositi sve dok ne završe u hamburgeru na uglu ili na nogama kakva krivonoga kauboja sa šeširom ispod kojeg vire oznojani slijepljeni pramenovi kose. Sklupčah se ispod šešira, još manji i nemoćniji. Bespomoćniji zbog biča koji je šibao sa obe strane okena.

Poželjeh da se film nikada ne završi. Da potraje do sudnjega dana. Želio sam da obesmislim onaj trenutak kada će se kraj filmske vrpce glasno zarotirati, još jednom opominjući i prijeteći vitlati na projektoru. Onaj trenutak kada se u bisokopu popale svjetla i nestrpljivi gledaoci nagrnu prema vratima. Bojao sam se onoga trena kada će me upitati, „Kako ti se čini?“, a ja nijem kao Čaplinov film slijegaću ramenima, vrtiti štap oko ruke i gegajućim hodom pokušati da mu objasnim kako se osjećam. Nemoćan da prođem kraj njega u uskim redovima malog provincijskog bisokopa u kojemu su se nekad uloge lako dijelile. On je bio Džeronimo. Ja onaj drugi. Bez teksta.

Danas sam bio samo uho. Upaljeno.

Texas, Texas 4

„Ja letim. Letim čovječe“, glas mu je bio histeričan.

Ma koliko poznavao dobro Božu uvijek je kod mene bila bojazan da ne napravi kakvu glupost zbog koje bi se kasnije kajao. Plašio sam se i svaku svoju riječ vagao sam prije negoli bi mu je odaslao putem skype-a. Znao sam za njegovu želju da se vrati. Da dođe. Međutim nisam znao da li je to i želja ostatka njegove porodice.
Marija i Anja vjerovatno su već imale svoj stav za koji ja nisam znao. Božo mi o tome nije ništa pričao.

„Polako. Gdje se nalaziš? Da li si sam, gdje je Marija?“, pitao sam i sam zbunjen njegovim javljanjem.

Polako sam preslagivao sve svoje kontakte koje smo razmijenili putem skype-a. Nismo mnogo kontaktirali. S moje strane nije bilo velike inicijative za razgovore iz prostog razloga što nisam želio rasplamsavati nostalgiju koja je ga je očigledno dobro drmala.

„Vidimo se ubrzo. Moram gasiti telefon. Brzo. Vrlo brzo. Haug“, nisam stigao ni da odreagujem veza se prekinula.

Uvijek je tako bilo. Tvrdoglavi indijanac Božo nije dozvoljavao nikome da se miješa u njegove odluke. Na momenat se uplaših kako je to prošlo tamo preko velike bare. Pokušavao sam svoje slutnje da obesnažim. Učinim nepotrebnim.

Nije išlo.

Nastavih da surfam internetom. Prelazio sam preko naslova, pokušavao da smanjim uzbuđenje zbog skorog susreta sa Božom, ali nije išlo.

Odlučih da prošetam prije spavanja. Ulica je bila pusta. Mnoštvo prazničnih dana, tanki novčanici bili su dovoljni da smanje broj zainteresovanih šetača. Sumorna svjetlost poput plašta od magle nije imala dovoljno svjetlosti da zađe u sve mrtve tačke ulice. Ograničila se na male loptaste krugove koji su se bojažljivo vezali uz stubove javne rasvjete.
Gledao sam u te krugove i pažljivo osmatrao granice među njima. Pažljivo sam birao momenat i korak kojim bih zagazio u sledeći. Naizgled svi su bili isti. Od iste svjetiljke, iste snage, ali njihova, slika, projekcija umnogome se razlikovala. Pažljivim posmatranjem bilo je sasvim jasno. Iza svake deformacije stajao je čovjek. Iza svake svjetiljke stajao je čovjek.

„Gdje je zapravo taj momenat kada počinje deformacija?“

S teškim mislima kasno u noć utonuo sam u san. Jutro sam dočekao bolje raspoložen.
Nije bilo svrhe da razbijam glavu. Nisam tražio alibi. Božo je uveliko „letio“. Kartu je kupio tamo, kofer pakovao isto tamo. Šta je u njega spremio, s kim se pozdravio. Na to nisam mogao uticati. Sve je bilo negdje između. Izvjesno je jedino to da je Božo bio u vazduhu, ja na zemlji. On raširenih krila, ja u gardu plašeći se nevidljiva protivnika.

Ipak radovao sam se susretu koji se bližio. Brzo sam izvršio pripreme. Dokupio sam
dovoljno hrane, nekoliko piva i sokova. Još jednom sam prebrisao biciklo koje mi je ostavio.
I on. Ta metalna naprava činilo mi se da je sinula posebnim sjajem. Zadovoljno sam ga odložio nakon završena posla.

„Šteta“, pomislih bila je zima, ali snijega nije bilo. Zamislih Božu kako sjeda na biciklo s namjerom da se provoza krug.

Smješak mi pređe preko lica. Sjetih se jednog odgovora na zahtjev obično manjih klinaca iz djetinjstva na njihovu molbu.

„Daj mi krug“, glasio bi zahtjev sa željom da dobije biciklo da se njim provoza.
„Jel imaš šestar?“, odgovorio bih.
„Ne, a šta će mi“.
„Da ti nacrtam krug“.

Zamislih sad taj šestar kako bi mi dobro došao da kao čovjek jednom izmjerim tu stvarnu udaljenost koja nas je dijelila toliko godina. Ko je bio bolje sreće da ga ne ubode onaj oštri dio koji bi ostavio neizbrisivu ranu na papiru? Ko je bio onaj drugi skriven ispod nanosa grafita poput svih onih tačaka na papiru koje bi zatvorile krug? Gdje je ta sredina na kojoj će šestar probušiti papir i povezati krugom dvije tačke. Gdje nastaje onaj moment kada nastupa taj deformitet. Na međi, sa ove ili one strane kruga koja spaja dvije udaljene i ničim srodne tačke. Novi Grad i Hjuston. Osim povremene skype veze, očiju koje su bile ovdje a suze tamo.

More soli konačno je premostio zvuk zvona.

Skočio sam kao oparen. Popravljao sam odjeću na sebi. Neodlučan na otvorim vrata i odjednom pustim bujicu svih godina koje su nas dijelile. Uplašen kofera koji su vjerovatno stajali pored  njegovih nogu. Podrške koju će imati iza leđa. Ili je neće imati.
Uplašen više nego onog dana kada su me ostavili s biciklom i mahali iz autobusa da ih nikad više neću vidjeti.

„Kao što rekoh. Stigao sam“, bio je sam.
„Ulazi“, stegnuo sam ga za ramena i snažno ih drmusao.

Gledao sam u njega. Bio je isti kao onog dana kada je odlazio. Na njemu potražih sve one godine koje je optički kabl s obe strane bare nemilosrdno dijelio. Bilo ih je. Najviše oko očiju. Razumljivo one su jedine imale tu privilegiju da plove, putuju, upoređuju. One dublje bore nisu bile pod kaputom, nisu bile u koferu. Nih nije bilo moguće skriti. Rane na duši najdublje su. Ne daju spavati i noću često upadnemo u njihovu zamku pa u njenim dubinama, procijepu tako zaglavljeni i bespomoćni koprcamo se dok ne dočekamo zoru. Ni tamo, ni ovamo. Od sna daleko, od jave ni blizo. Sami i s nikim svojim.

Dugo smo se gledali.

„Šta ima?“
„Ništa. Kod tebe?“
„Ništa.“
„Kako ništa? A Marija, Anja?“

Nekoliko trenutaka je ćutao. Bez riječi. Pogled mu nije silazio sa kofera. Bio je samo jedan. Onaj isti koji sam mu biciklom nosio na stanicu.

„Gdje su ostali?“, pogledom pokazah na kofer.

Slegnuo je ramenima.

„Nisu sa mnom“, oborio je glavu.
„Kako nisu? Ništa mi nisi javljao.“
„Nisam mogao, neke stvari ne mogu se prenijeti tek tako. Nisu me razumjeli“, odgovori i briznu u plač.

Skamenjen sam sjedio kraj njega i gledao dok jeca. Tresao se kao prut. Poražen kilometrima. Šestarom u Hjustonu proboden plakao je poput malog djeteta. Krug je bio mnogo veči i dalji nego što sam računao. Brisao sam grafit koji se nakupio na mojim očima, obrvama koji je spadao sa mene poput peruti na crni kaput učinivši da se osjetim neprijatno.

„Morao sam to znati. Kakav sam ja to prijatelj?“, osjećao sam krivicu i nemoć da prepoznam znake koje bi svako drugi odavno pročitao. Osjećao sam krivicu što nisam bio u stanju da na vrijeme priteknem u pomoć, osjećao krivicu što sam možda iako nevoljno podsticao rast nostalgije koja je bujala tamo daleko pod suncem Texasa i svojim tijelom skrivala očigledne probleme. Njen plod je sjedio preko puta mene. Šiban slanim talasima okeana.

Nakon nekog vremena izašli smo na terasu. Stajao je ispod web kamere. Brisao je suze. Bila je noć i niko nije mogao da vidi kako plače. Čak ni ja.

Gledao sam u krugove koje je obasjavala ulična svjetlost kako se spajaju i niz ulicu smanjuju sve do krivine nakon koje su potpuno nestali iz vidokruga. Sve do mjesta gdje je šestar izgubio ravnotežu i pao.
Grafit je ostao nedorečen.
Rana je ostala otvorena.

Poželio sam da vrisnem iz sveg glasa, kao pravi indijanac, ali bio sam samo pola od tog.

p.s. ovo je 4 dio priče o Boži, ostali dijelovi priče nalaze se na blogu

Texas, Texas 3

Epizode sa Božom i skype-om učestale su u tolikoj mjeri da je kod mene postojola bojazan da će da se umiješa službeni Washington. Toliki protok žuči umnogome je prijetio od izlivanja u Veliku baru i izazivanja najveće ekološke katastrofe. Sumnjam da bi se so osjetila u cijeloj toj stvari.

 

Još jedno veče gradili smo most na rijeci Kwai. Iznova rušili sve mostove za nama, fućkali na svjetsku krizu i recesiju. Negdje pred ponoć od njega mi stiže neobična molba.

 

„Znaš nešto bih da te zamolim. Nadam se da ćeš da me razumiješ. Ja sam se već raspitao o svemu.“

„Reci Džeronimo, znaš da na mene možeš računati.“

„Tvoja terasa, znaš. Kada bi dozvolio da majstori postave web kameru sa pogledom na ulicu. Ja bih sve regulisao, tebe ništa ne bi koštalo. Ni tebi ne bi bilo žao.“

 

Oćutah trenutak.

Ne uzvartih odgovor. Odaslah samo smajli. Mali žuti osmjeh u Texas.

 

„Bog si. Sve ću da dogovorim sa majstorima. Ludilo. Ne znaš koliko si me zadužio.“

„Odaslah još dva smajlija.“

„Hvala. Hvala, laku noć. Odoh da javim Mariji. Laku noć.“

„Laku noć.“- uzvratih.

 

Razlika u satima nije bila u skladu sa našim pozdravom. U svakom slučaju neko odmah, a neko sa zadrškom neće imati nimalo lak san.

Dva dana kasnije na vrata su banula dva radnika. Objašnjavaju mi da ih je angažovao neki naš u Americi. Pravdaju se kako samo rade svoj posao nakon što su me probudili u poslijepodnevnom odmoru.

 

„Znam, znam. Hajde ulazite.“- otvorih im vrata.

 

Ponudih im osvježenje dok su se oni odmah bacili na posao. Posao je bio brzo gotov.

 

„Ovaj lap-top je za tebe. Instalirali smo sve potrebne programe.“

„Kakve su moje obaveze.“

„Nemaš nikakvih obavaza. Sve je programski riješeno.“

 

Ispratih ih do vrata. Izađoh na terasu. Web kamera je postavljena tako da gleda niz ulicu. Uzeo sam stolicu i popeo se na nju. Kamera je bila tik ispred mene.

 

„Božo, samo da vidim jesi li tu.“

 

Nakon toga vratih se u stan. Uključih računar. Potražih skype. Nije dugo trebalo, uslijedio je poziv.

„Hjuston zove zemlju. Zemljanine javi se.“- glas mu je bio raspoložen čim sam se javio.

„Zemlja zove Hjuston. Hjuston dobro se čujemo. Kako ti se čini?“- upitah.

„Ne znam. Sad su mi javili mailom. Hvala do neba. Čujemo se kasnije.“

„Važi.“

 

Prekinula se veza. Most na rijeci Kwai bio je prohodan. Konačno će Božo moći da pohodi našu ulicu kad god mu se to prohtije.

Nekoliko slijedećih dana nije bilo Bože na skype-u.

 

„Zalijepio se ko muha na balegu, pa seiri li seiri.“- nasmijah se njegovoj ludosti.

„Uh sunce ti kalajisano“, skočih ko oparen, „pa vidjeće da nema stare trešnje.“

 

Smišljao sam hiljadu načina kako da ispravim laž koju ne želeći da ga povrijedim nepovratno izrekoh.

 

„Zato i ne zove.“- pomislih.

 

Uplaših se da iznova ne poruši most koji smo dugo i strpljivo danonoćno gradili zadnjih mjeseci. Most koji je trebalo da izdrži oluje i talase vremenske razlike i distance koja je nesumnjivo dijelila dva ista dijela svijeta raspolovljena morem soli koja je nagrizala rane i ostavljala ružan ukus u ustima.

 

Izašao sam na terasu. Opet sam uzeo stolicu i stao pred kameru.

 

„Božo, lagao sam ti o trešnji. Vrijeme je učinilo svoje. Snijeg. Posadio sam drugu na njeno mjesto. Za biciklo ti nisam lagao. Sutra ću da ga provozam i da ti mašem sa ulice. Hajd’ u zdravlje.“- zastadoh još tren pred kamerom, a onda spustih se sa stolice.

 

Očekivao sam taj poziv. Nisam želio iznova graditi srušeni most. Vezivati dvije obale. U iščekivanju poziva izglancao sam Božin biciklo. Konačno uslijedio je i poziv. Računajući vremensku razliku tamo je bila uveliko noć. Kod nas ne znam, izgubio sam pojam o vremenu.

 

„I?“- ne izdržah.

 

Poželjeh bujicu riječi. Osudu. Bilo šta da imam da se branim. Ali toga nije bilo.

Sačekah još koji trenutak.

Ništa.

 

„Vidje li koga poznatog?“

„Ne. Kod mene je noć.“

„Pitam po danu.“

 

Ništa ne reče.

 

„Još si tu?“- zapitah.

„Da. Gledam.“

„Noć je, nije još svanulo, kako možeš išta da vidiš?“

„Ovako niko ne vidi kad plačem.“

 

Bio je u pravu. Njegove oči su bile ovdje, suze tamo. Ima li uopšte načina da ih neko obriše. Most na rijeci Kwai, odolijevao je bujicama. Ako bude trebalo da ga srušimo, učinićemo to sami. I opet gradićemo novi.

Veći.

Snažniji.

Prenuše me kišne kapi koje su dobovale po prozoru.

 

„Znaš li za trešnju?“

„Ne može se most od vazduha napraviti.“

„Da.“

„Laku noć.“

„Laku noć i tebi.“

 

Izašao sam na terasu. Na ulici odavno nije bilo nikoga. Samo ja i mlada trešnja. Sa nama odnedavno i Božo. Neprimjetan kao i svaki pravi indijanac.

 

„Haug Džeronimo.“

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, na mostu od paučine okean da premrežim i umrežim.

Texas, Texas

Poziv preko skype me malo iznenadio. Prošla je ponoć. Svi poznanici koje sam imao na adresaru bili su odavno off line.
Skype ime nepoznato. Džeronimo.

Kroz glavu su protutnjala vremena kad sam se divio Indijancu zbog kojeg sam išao u kino. Kad sam se divio njihovim unaprijed osuđenim pokušajima da sačuvaju zemlju i slobodu.
Odlučio sam se javiti.
„Halo!“-uputih poziv negdje u nepoznato.
„Halo mandrak72. Božo je.“-nekako izvještačen glas me pozdravi.
Očito je znao ko sam. Nisam mogao da odgonetnem koji Božo je u pitanju.
„Izvini, a koji Božo je.“-upitah ga.
„Božo. Pa Božo Simketov. Znaš ti svoga Božu Džeronima.“-objašnjavao je glas koji sam nekako lakše mogao da prepoznam.
Kako ne bih znao Božu. Božu indijanca. Božo Džeronimo.
„Pa đe si Božo barabo jedna. Nisam sto godina čuo za tebe. Znam da si samo negdje otišao preko bare?“-totalno sam zbunjen bio pozivom.
„U Hjustonu brate. U Americi. Država Teksas.“-razveza Božo.
„Nismo se čuli otkako si otišao.“
„Trebalo je vremena da se snađemo. Znaš jezik, posao, kuća i sve ostalo. Poslaću ti par snimaka dok razgovaramo.“

Primjetio sam da je skype registrovao prijem fajlova. Kroz glavu su mi prošle slike od prije par godina dok smo sjedili u zatvorenoj ljetnjoj bašti.
„Znaš mandrak72, ja više ne mogu ovako.“-oborio je glavu dok je govorio.
„Ne umijem više pronaći načina da živim ko čovjek. Posla nema, a i ono što pronađem svodi se na to jedva preživim. Podstanar sam, nemam ništa svoje osim žene i djeteta i bicikla.“-suzdržavao se da ne brizne u plač taj čvrsti čovjek koji se nije plašio ni najtežih poslova, ni za život u usranom ratu.
Nisam imao nikakvu riječ da mu uputim i da ga ohrabrim te sam ga pustio da završi svoje izlaganje.
„Nisam ti rekao prije pola godine predao sam papire u dvije ambasade za useljenje. Kanadu i Ameriku.“-reče mi tad Božo.
„Nisi mi rekao ništa o tome.“-iznenadio sam se njegovim planom.
„Nisam bio siguran da će mi odobriti. Čak šta više nisam se ni nadao.“-gledao me je očiju punih suza.

Okrenuo je pogled koji se pružao niz glavnu ulicu našeg malog grada upijajući svaki pokret miris i boju.
„Kad ideš?“-tihim glasom sam rekao gledajući u vrhove cipela kao nekad u školi kad ne bih znao odgovor na pitanje naše učiteljice Rose.
Družili smo se još od osnovne škole. Zajedno smo sjedili i u klupi. Vojsku sam služio u Somboru, a on u Štipu. Sve ostalo vrijeme smo zajedno proveli.
„Sutra moj mandrače72. Sutra. Stan sam otkazao. Ono malo namještaja ostavio sam gazdi kao razliku za posljenju kiriju.“-osjetio sam da ga guši dok priča.
„Jesmo se i napatili dok smo ga iznijeli u potkrovlje nas dvojica sami.“-nisam skidao pogled sa cipela koje su se neobično sjajile dok mi se pogled lagano mutio.
„Tebi ostavljam biciklo. Nije nešto, ali ja bih tako želio.“-nije imao smjelosti da me pogleda.
„Šta na sve kaže Marija?“-nisam znao šta bih ga više pitao.
„Ništa. I njoj je sve dosadilo.“-prevalio je preko jezika.
Ćutali smo neko vrijeme. Započinjanje bilo kakve stare teme nije imalo smisla, a započinjanje nove pogotovo.
„Idemo. Kasno je.“-pozvao sam ga.

Nismo prozborili ni riječi dok smo išli ulicom. Opalo lišće kestena kao debeo tepih utišalo je naše korake koji kao da su se gubili u toploj jesenjoj noći.
Odjednom je poskočio. Zaletio se podviknuo glasno „Mehmed Baždarević iiiiiii jedan nulaaaaa.“-svom snagom je opalio nogom po divljem kesetnu.
Zvuk lomljave stakla kao da nas je probudio. Začuo se ljutit glas.
„Jebo ti Meša majku. Oćeš me ubiti majmune jedan.“
Strugnuli smo u mrak. Trčali smo sve dok nismo došli pred njegov stan.
„Hoćeš li me sutra ispratit do autobuske stanice?“-malo boljeg raspoloženja me upita.
„Znaš da me nisi morao ni pitati. Naravno da hoću. U koliko?“-prihvatio sam poziv da ga ispratim.
„U osam budi tu. Ajd, sad laku noć“-stajao je na  stepeništu dok nisam izašao iz vidokruga.
Nisam te noći mogao da zaspim nikako. Godine poznastva sa Božom klizile u ko sitan pijesak kroz prste, dok sam dlanom pokušavao da zaustavim sitan pijesak njega je ostajalo sve manje.
Sigao sam na vrijeme. Marija je u rukama nosila Anju kovrdžavu slatkicu i jednu manju putnu torbu. Bilo je spremno još tri velika kofera. Bio je tu i biciklo Božin. Veliki Rogov bicikl koji mu je ostao od oca što ga je sebi kupio kad je odlazio u penziju od otpremnine.
Natovareni bicikl velikim koferima nije se ni vidio.

„Javite se kad stignete.“-dok sam se pozdravljao sa malom porodicom koja je putovala u neizvjesnost nepoznatog svijeta osjećao sam se kako me guši.
„Svakako. Svakako mandrak72. Čuvaj mi biciklo“-stegnuo mi je ruku ne puštajući je.
Zatim je ruku položio na sic na biciklu i kao dobrog drugara po ramenu potapšao.
Autobus je polazio. Par suznih očiju dugo je mahao. Sjeo sam na bicikl i pošao za njima. Pratio sam ih neko vrijeme.
Brzo, brže, sve brže.
Ubrzo su nestali.
Sve ovo vrijeme.

„Mandrak72. Jesi li još uvijek tu?“-Božin glas me prenu.
„Jesam moj Božo.“-nisam mogao ništa da kažem.
„Zašto ćutiš?“
„Ne ćutim moj Božo. Veze su slabe pa malo kasni glas.“-pokušavao sam doći do daha.
„Jesi li pogledao slike.“
„Evo sad upravo otvaram.“-lagao sam.
„To mi je kuća. Ima i veliki travnjak. Na drugoj sam pored automobila sa Marijom i Anjom. Na trećoj je moje radno mjesto.“-pričao je Božo misleći da gledam slike.
„Vidim sve Božo.“-lagao sam i dalje.
„Šešir je pravi. Kaubojski. Poslaću ti jedan.“-Božo je neumorno pričao.
„Bilo bi mi drago.“-morao sam nešto reći.
„Šta ima tamo?“-upitao je Božo.
„Sve je po starom.“-odgovarao sam kao sam juče sa njim razgovarao.
„Roštiljate li pored rijeke. Jesu li trešnje procvjetale mandrak72. Kako mi je biciklo?“-obasipao me je pitanjima.
„Roštiljamo, ali malo rjeđe. Odaljili smo se Božo. Trešnja je procvjetala.“-lagao sam za trešnju koju je preklanjski snijeg polomio.
„Biciklo je još u pokretu. Doduše malo ga vozim, samo ponekad kad je lijepo vrijeme.“-odgovarao sam.
„Božo kad nam stižeš? Znaš da mi tamo ne možemo tako lako?“-upitah ga da prekinem novu seriju pitanja.
„Ne znam moj mandrak72. Otplaćujem kredite. Radim na dva posla dnevno. Jedva dočekam nedjelju za odmor.“-u njegovom glasu osjetio sam umor.
„Božo. Je li Teksas kao u filmovima?“
„Ništa nije kao u filmovima moj madrače72.“-osjećao sam tjeskobu u glasu Božinom.
„Tamo nisam ostavio ništa, a ipak sam izgubio sve.“-svaka njegova riječ pekla je.
„Ništa Božo za čim bi žalio.“-nastojao sam da ga ohrabrim.
„Mandrak72, kad otplatim kredite vraćam se.“-u glasu mu osjetih ne nadu već želju.

Ćutao sam.
„Božo ti opet razmisli!“-nisam želio da donosi ishitrene odluke.
„Božo je rekao. Haug“-bio je smrtno ozbiljan.
Dobro sam poznavao Božu. Taj je držao do riječi.
„Ti znaš šta je najbolje za tebe i familiju.“-s nekakvom bojazni da ga ne ohrabrujem za korak zbog kojeg bi se kasnije kajao pazio sam na izgovorene riječi.
„Sad sam sigurniji nego ikad.“-reče.
„Mandrak72 čuješ li me. Dolazim.“-ponavljao je kao da nisam čuo njegov plan.
„Važi Božo. Bicikl te čeka.“-i sam sam osjetio neko olakšanje u Božinom glasu.
„Hoka Hey! Hoka Hey mandrače72.“-jasno sam čuo kako podvriskuje.
Nakon razgovora izašao sam na terasu u pidžami. Vedra noć vratila mi je neki poseban osjećaj. Osjećao sam da se u meni gomila neka energija. Osjećao sam da ne mogu zaustaviti bujicu osjećaja.
Stavio sam ruku preko usta. Prvo sam tihim, a onda sve jačim glasom imitirao glasanje indijanaca naizmjenično sklanjajući dlan sa usana.
Glasno sam podvrisnuo da me se moglo čuti sve do ulice Karađorđa Petrovića pa čak i dalje.
„Hoooooooookaaaaaaaaa Heeeeeeeeeeeeeyyyyyyyyyyyyyyyyy“-divljački sam kriknuo da bi me Božo mogao čuti.
Nisam obraćao pažnju na svjetla koja su se palila  na obližnjim objektima. Svejedno nisu znali šta osjećam.
S početka jeseni kupio sam sadnicu trešnje i posadio je za mog Božu. Znao sam da će se obradovati.
I ja sam.
Pozdravlja Vas mandrak72, plavo oko zbog tri pera od komšijskog pijetla.