Vejsilovo vrijeme

Nošen zanosom široko otvorenih očiju nikad ne osjetih pravu dužinu hiljadu trista pedeset i sedmog koraka. Nije se mnogo razlikovao od trideset drugog, kada bih zakoračio iz dvorišta i krenuo putem svih čula i osjetila. Korak kao i svaki drugi. Nije bio mnogo veći, niti manji od koraka na nedjelju uoči Sv. Tome sedamdeset i neke, kada sam na očevu ramenu prespavao dionicu od autobuskog stajališta do stričeve kuće na selu. Mada se od toga dana jedino slika strica na drvljaniku sa sjekirom, dok priprema drva za upola pečenu pečenicu, nekako postarala da se zadjene u album sjećanja koji ne blijedi.
Godinama sam prolazio onuda. I danas me ponekad put nanese istim putem, vješto izmjerenim i uhodanim. Ne mjerim više taj put. Ostao sam pri onoj mjeri kad mi je taj put tjerao osmijeh na lice, izazavan vještim izbjegavanjem iskeženih zuba jednog ružnog jazavčara koji se danima sa nama pregonio i nadmudrivao, ne bez viteštva i bez najmanje ružne primisli; izazvan svim onim prosutim kokicama koje bismo rasipali trčeći raskopčanih plavih kecelja dok bi torba puna sjevernih mora, skupova i deseteračkih junačkih pjesama poskakivala na ramenima, oživljavajući Mirka i Slavka do te mjere da se činilo da nam drže odstupnicu od svih loših stvari koje su nas eto sada dočekale iz zasjede.
Svijet tačnog vremena zamijenio je bespoštedna istraživanja voćnjaka sa zelenim šljivama i jabukama, baruština sa kreketavim žabama i hvalisava umijeća praćkom, o kojima i danas mnogo znamo. U svijetu tačnog vremena u život se nekako uvukao jedan pogled. Nemiran.

Stisnute ulice gradova u Bosni bile su gotovo istovjetne. Uske i stiješnjene sa nizovima kuća sa jedne i druge strane, bile su gusto ispunjene objektima različitih oblika i dimenzija. Tek ponegdje među tim starinskim kućama uglavio bi se poneki objekat novijeg datuma. Štrčao bi među njima. U svim tim starim objektima u prizemlju bi se nalazili različite djelatnosti i zanati, od koji neki više i ne znam da li postoje. Da li je trebalo tako?
Nekako među svim tim malim i neuglednim radnjama ugnijezdila se časovničarska radnja.

Sjećam se s koliko smo poštovanja prilazili izlogu navedene radnje i upoređivali razmake između kazaljki – početak nastave, velikog odmora i kino predstave. Razmake između kazaljki svaki dan smo popunjavali novim i novim počecima i završecima, svitanjima i sumracima.
Opčinjavao nas je Vejsil svojim pogledom kad bi primijetio da gledamo kroz izloge nastojeći vidjeti i više nego što smo mogli tih godina. Podigao bi pogled, skinuo lupu sa oka i stavio one svoje neobične naočare, okrugle sa debelim okvirima kakve niko u gradu nije nosio. Nasmijao bi se na nas nekako odveć ravnodušno i nije skidao pogled. Uznemireni njegovim pogledom brzo bismo se gubili ispred njegove radnje. Vejsil bi još dugo vremena ostao u istom položaju pogleda izgubljenog u vremenu i prostoru.
Zbog svega toga i zbog toga što ga nikada nismo mogli vidjeti u šetnji ili nekoj od prodavnica, zazirali smo od njega.
„On mora da je negdje gadno zgriješio kad ne smije među ljude“, nagađao je Milan.
„Ja sam čuo da je bio u zatvoru. Zbog nečega što ime veze sa politikom“, jednog dana nam saopšti Peđa, sveznalica pirgavog nosića i nemirne plave kose.

Polako, kao i vrijeme koje nam je izmicalo između prstiju kao sitan pijesak, iz žiže interesovanja naše nevelike družine nestalo je i Vejsila. On je ostao u svijetu časovnika i tačnoga vremena.
Nekako u razmaku između kazaljki udjenuše se i raskršća na kojima ostavismo sve ono što nas je vezivalo i za šta smo mislili da je važno, udjenuše se putevi i mora koja nas razdvojiše na sve strane svijeta. Ostadosmo samo mi i kazaljke. Kazaljke kao makaze sjekle su sve ono preostalo vrijeme i u onaj razmak između njih svakodnevno dodavali nove momente. Svako ukrštanje male i velike kazaljke bolnim i reskim zvukom, sitnim sjekutićima sekundarice amputiralo je komad po komad našeg tkiva.
Nakon godina požurivanja i preticanja dođoh potražiti sav onaj mir koji netom izgubih.

Ulica davno izmjerena osmijesima i prepirkom, postala je kraća i manja. Izmijenilo se i naličje ulice. Nestali su mnogi zanati. Blještave reklame sakrile su svu sumornost trenutka i prazninu ulice.
Pogledom potražih jednu časovničarsku radnju. Još uvijek je bila tu, između sna i jave. Između stvarne potrebe i potrebe da pješčani sat polako iscuri u nepovrat.
„Ući ću“, čvrsto odlučih.

Isti onaj veliki sat, malo veći od velikog odmora, neumorno je vukao kazaljke uz još jedan brijeg. Starinska vrata bolno zacviliše. Za stolom je sjedio Vejsil.
„Dobro veče“, pozdravih.
„Svako dobro“, otpozdravi Vejsil.
Pogledom sam kružio po nevelikoj prostoriji ispunjenoj nekim davnim vremenima, zaustavljenim tu na korak od bučnog svijeta starim škripavim vratima. Mnoštvo časovnika na stolu, po policama i staklenim vitrinama odbrojavalo je svoje sate.
„Jesu li svi vaši?“ pogledah Vejsila, ostarjelog i na izmaku snage.
„Dugo sam mislio da je tako.“ Okrugle naočari sa debelim okvirima činili su njegovu glavu nekako manjom. Oči starog urara još uvijek su bile mlade, ali sjaj u njima nesumnjivo nije bio njegov.
„Zašto ste mislili da je tako?“ sa ruke sam skidao svoju staru „raketu“ te mu je pružih.
Uzeo je sat bez da ga je pogledao i nije skidao pogled sa mene.
„Vratio si se?“ upita me.
„Da. Vratio sam se. Sam. Vrijeme preda mnom nije bilo saveznik kakvom sam se nadao“, gledao sam u jedan časovnik na zidu.
Veliki zidni sat sa rimskim brojevima na prvi pogled nije privlačio pažnju. Ali na njemu primijetih nekoliko nedostataka. Imao je dvije male kazaljke, a brojevi su bili raspoređeni nasumičnim rasporedom.
Vejsil je na uhu osluškivao moj ručni časovnik. Nakon toga uzeo je alat i vještim, ali tromim pokretima otvorio časovnik.
„Sve češće kasnite?“ konstatovao je.
„Čini se da sve manje stižem“, pokušavao sam mu svojom dijagnozom pomoći.
„Stari časovnici se sve teže snalaze u ovim novim vremenima.“ Pod povećalom je osmatrao unutrašnjost časovnika, ne skidajući pogleda sa mnogobrojnih zvrčki, poluga i ostalih meni bar nepoznatih dijelića.
„Kasnite“, kao da je ponavljao.
„Ne stižem. Vrijeme mi izmiče. Nedostaje mi. Negdje ga gubim“, više za sebe izgovorih.
„Potrajaće malo. Možete navratiti kasnije ili sjesti i sačekati“, predloži mi Vejsil.
„Razgledaću malo. Ako ne smeta“, prihvatih ponudu da ostanem.
Nesvjesno pogled mi se ponovo zalijepio za sat sa rimskim brojevima nasumično raspoređenim, sa dvije male kazaljke. Zastao sam ispred njega i zagledao se. Nekoliko trenutaka sam zurio i nastojao shvatiti kako da ga pročitam i očitam.
„Primijetio si?“ osjetio sam Vejsilov pogled na sebi.
Ne rekoh ništa.
„Mnogi do sad nisu primjetili“, nastavi Vejsil.
Ćutao sam nastojeći proniknuti izgled i rad sata. Koliko god nastojao da shvatim vrijeme navedenog časovnika, sve sam više dolazio u dilemu. Uvijek je imao dva vremena. Bar jedno od njih moralo je biti tačno, ali ne spoznah ništa. Kazaljke su i dalje krojile štof vremena u još oskudnije prnje.
„Obrati pažnju na treće mjerenje“, uputi me Vejsil.
Dva mjerenja sam očitao, ali treće mi je bilo enigma.
„Pošao si od pretpostavke da je jedna kazaljka mala, a druga velika. Zbunilo te. Moglo je biti i obrnuto“, nastavi Vejsil.
„Zbunili su te brojevi. Ti znaš samo usvojeni raspored. I on se ne slaže sa viđenim na satu. Naravno, raspored brojeva na satu je moj izbor. Moj lični odabir raspoloživog vremena.“ Vejsil je bio nadahnut.
„Izgubio sam godine vjerujući da je vrijeme nepromjenljiva kategorija i da se moramo po njemu navijati. Ali godine zavirivanja u duše metalnih naprava i pogledi kroz izlog uvjerili su me u suprotno. Ja sam želio izbor. Nisam želio da vrijeme upravlja mojim navikama, životom. Kad bi mi se radilo, nisam želio da mi vrijeme kaže: ‘idi da spavaš’ ili ‘vrijeme bi bilo da jedeš’. Uvijek sam imao izbor da radim više ili manje. Izbor da odložim neodloživo, ubrzam dugoočekivano.“ Vejsil je radio oko moga časovnika i pričao. „Izbor trećeg vremena vlastiti je izbor“, Vejsil kao da završi izlaganje.
Zatvorio je ručni časovnik, pogledao u neobični časovnik na zidu i po njemu navio vrijeme ne satu.
„Izvolite. Vaš časovnik“, pružio mi je popravljeni sat.
„Hvala“, uzeh ga.
„Koliko sam dužan?“ upitah, a kopkalo me je mnogo šta.
„Uloženi rad daleko je ispod vrijednosti razgovora. Ništa ne košta“, nasmiješi se Vejsil.
Pruži mi ruku na rastanku. Dok sam izlazio iz radnje, reče mi:
„Nema tačnog vremena, već tačno usaglašenih obaveza i navika. Svako je krojač odijela kojeg nosimo. Makaze su u našoj ruci. Razmisli prije nego bilo šta odsiječeš“, mahnu mi iza svog radnog stola.

Zakoračih u bučni svijet. Korak ispod mene bio je lak. Ulica je ponovo dobila onaj davno izmjereni broj koraka. Količina osmijeha koju mi je vratio Vejsil nadmašila je sve preostalo vrijeme do povratka u svijet obaveza. Obaveza koje ću da krojim prema svojim proporcijama. Sviđalo se to mnogima ili ne.
Imao sam jasno viđenje rasporeda brojeva na mom satu. Treće mjerenje je moja lična stvar. Vaša stvar je kako će izgledati vaše vrijeme nakon ovoga.

Advertisements

U retrovizoru

Nije uvijek sve kako se čini. S pogledima stvar je još čudnija. Pogled naprijed je i pogled unazad. Pogled u retrovizor nikako nije pogled u nazad.

Bijesni sjeverac lumpovao je kao pijan svat. Nesigurnim koracima očas bi se hvatao u kolo sa ogoljenim granama lipe i kao u bunilu izvlačio najbolje korake, dok bi potom skršen i snuždena pogleda gledao sa keja niz rijeku koja više nikad neće biti ista. Posljednji tragovi snijega po okolnim brdima odolijevali su nesigurnim nasrtajima proljeća. Kako to i biva tek jedna magla i jedan mraz useliše se u mene, gužvajući jastuk duše i spokojno se pokrivši toplim pogledom koji im uputih.

Čekao sam kraj nastave i jedne krupne oči. Njima oduvijek tjeram zimu i izvlačim najljepši osmijeh koji imam. I ne stidim se da priznam da u njima iznova učim, kako je nebo plavo i jabuke crvene. Iznova se radujem pletenici ispod toplog vunenog šešira i onom nestašnom pramenu koji je još pobjegao negdje na fizičkom vaspitanju i čekao kraj nastave da mi mahne kao drag putnik iz voza što ulazi u stanicu.

Gledao sam iz automobila u svijet koji je promicao okolo pogureno žureći nesupješno tražeći ugao da izbjegnu svaki susret sa sjevercom lice u lice. Prolazili su mladi i stariji. I obratno. Kako ispred mene tako i iza.

Tek jedan pogled u retrovizor zaokupi svu moju pažnju. Iza mene. Starac sa mnoštvom zima ispod kape koja nije mogla sakriti sve one snjegove i mrazom okovana jutra nije imao sanke. A čini se ne bi mu teško bilo unatoč godinama koje minuše da snažno povuče sanke i na njima osmijeh jedan, dvije pletenice ispod crvene pletene kape i svih deset prsta koji su se čvrsto držali za njih u rukavicama za tri prsta.

A pored njega iako pletenica već odavno nema s pletenicama na vjetru kćer. I kroz vjetar tek pahulja koja. Otima vjetar pahulje. Nosi ih. Al suzama ništa ne može.
Ne briše kćer suze, al ih ne krije.
retrovizor
U retrovizoru.
Jedan otac i jedna kćer.
Otac suze ne briše i on je odlazio.
Bilo je davno, ali ne ovako bolno kao sad. Smrznuo je suze. Sjeverac mu saveznik. I ja mu držim fige.

Sklanjam pogled. Gledam pred sebe. Pored promiču učenici. Među njima mnogo onih koje čekaju roditelji i sa zebnjom prate u retrovizoru budućnost koja će neminovno i brzo doći.

Još jednom gledam naprijed u retrovizor. Tako malo treba da se usmjeri pogled.
Ispred djeca i roditelji.
Iza roditelji i djeca.
Starac se nekako smanjio. Postario. A u nekom drugom retrovizoru otac.
On maše još uvijek. I ne skida pogled. U retrovizoru jasno se čita.
Spuštam pogled. Nije potrebno da gledam. Sve znam.

Preda mnom još dječice. I među njima tražim svoj pogled.
I gle.
Trči. Širom otvorene i krupne oči me traže.
Znam.
„Tu sam.“-kličem.
I ne govorim ništa. Osmjeh sve kazuje.

Retrovizor je čudo. U njemu velike krupne oči. I moj osmjeh.
Pogled unazad, pruža mi jasnije vidike.
U njima mora, planine. Ravnice i gradovi.
U njima svijet.
Budućnost.
U njima sam i ja.

U očima jednog trećaka.

p.s. Oči tog trećaka sad već upijaju gradivo šestog razreda)

Klošarski zid

Godine koje ti oduzmu ništa ne može vratiti. Ostane samo rupa iz koje ti dugo vremena treba da sagledaš plavo nebo i odbareš kakav takav izlaz. Svaki izlaz ti se naizgled samo čini spasonosnim rješenjem dok posljednjim atomima snage i krvavim prstima pokušavaš da zaustaviš planetu zemlju koja se nepobitno  kreće i migolji ispod prsta.

U godinama kada se tačno znala cijena jednog života i kada jedino on nije devalvirao jer nije vrijedio baš ništa uhvatio sam se za jedan zid nimalo obećavajućeg imena. Nije on naziv dobio po kumovima i neimarima il dunđerima. Njemu je ime bilo odskočna daska za jednu ili drugu stranu. Između je stajao samo on. Hladan i siv.

Klošarski zid.
klošarski zid
U tom momentu tako hladan i siv bio je najbolje što se moglo dobiti. Hladnije od njega bilo je sve ostalo. Dobro se sjećam našeg prvog susreta. Bilo je to u drugoj polovini oktobra mjeseca 1992.godine.  Bajata jesen miholjskog ljeta te ratne godine bila je sumorna. Škole su uveliko radile, fabrike poodavno zatvorene a ljudi pod oružjem.  Nimalo vedro okruženje za mladost koja bi da potrči, uzvikne.

Leđima sam se naslonio na betonski zid koji je odvajao ostatke zapuštenog parka od glavne ulice. Naslonjen na njega imao sam dobar pogled na ulicu u kojoj nije bilo mnogo svijeta. Tek rijetki prolaznici od kojih većinu nisam poznavao. Od poznanika nigdje nije bilo ni traga. Kao stranac u svom gradu usvajao sam hladnoću betonskog zida. Njegova rječitost bila je upitna.

„Ako mene pitaš gubiš vrijeme. Čekajući ne ideš nigdje. Zaostaješ“
„Koje vrijeme? Zar ovo u dozvoli za kretanje? Ne budi smiješan.“

Primjetio sam Kizu. Nismo se nikada upoznali, pozdravljali. Prilazio je ravno meni. Nije bio mobilisan zbog invaliditeta. Da li je to uopšte bila srećna okolnost.

„Zdravo.“-već mi je pružio ruku da se rukujemo.
„Zdravo. Zoran.“-pružih ruku te se predstavih.
„Znam. Ja sam Kiza. Šta si u horoskopu?“
„Škorpija.“-rekoh.
„I sam sam mislio. Šta si u podznaku?“
„Ne znam, ne pratim to mnogo.“

Naslonio se na zid pored mene. Zapalio je cigaretu i meni ponudio jednu. Nisam uzeo jer sam nepušač. Posmatrali smo pustu ulicu grada koja je ne tako davno u ovo vrijeme znala biti dobro ispunjena. Objekti sa obe strane ulice djelovali su izgubljeno i  tužno bez ljudi.
Bližilo se podne. Lišće na bogato nakićenim lipama još se dobro držalo, mnogo bolje od grada na ušću dvije rijeke.

„Da li je ovako svaki dan?“-upitah kao da nisam godinama bio u svom gradu, a tek sam bio tri mjeseca odsutan.
„Umije biti i gore. Zavisi s koje strane zida gledaš na sve to.“
Nakon toga srednjoškolci su nakratko ispunili ulicu. Vrlo brzo nestalo je smijeha.
„Gdje nestadoše svi.“-upitah.

U tom momentu jedan srednjoškolac sa ozbiljnim licem prišao je Kizi.

„Zdravo Kizo. Šta ima danas za Bikove?“
„Zdravo Šomi. Ove nedjelje te prvenstveno očekuju problemi na emotivnom planu. Nešto u vezi odnosa sa partnerom neće biti kako treba. Rasprave bi mogle biti prilično  burne i uglavnom izazvane pretjeranom posesivnošću. To će vas oboje iscrpiti i nepovoljno uticati na vaše daljnje uspjehe. Pripazi se ovih dana na osjetljivost reproduktivnih  organa. Znači miči guzicu od zida.“-ozbiljnim glasom mu odgovori kao da mu saopštava kakvu medicinsku dijagnozu.
„Imaš cigaretu? Ona je vaga. Uravnotežena i pravedna. Shvatiće ona. Samo moraš biti pažljiv. Najlakše je zabrljati.“-nastavio je da mu pripovijeda.

Nakon što mu je dao cigaretu okrenuo se otišao niz ulicu. Kiza me pogleda. U ruci je držao cigaretu i kroz oblak dima zatraži od mene „Politiku“ da nešto uporedi.
Odmah je pronašao stranicu sa horoskopom. Nešto je čitao i mrmljao. Usput bi nešto prokomentarisao. Uzeo je olovku iz džepa i nešto zapisao na malom papiriću te mi vratio novine.

Poslije su mu prilazili još neki klinci. Kiza im je tumačio horoskop. Jednu klinku je ineteresovao neki klapčić i tražila je od Kize da horoskoposki pronađe podudarnosti njihovih znakova. Pristao je i obećao da će malo pogledati. Spominjao joj je i natalnu kartu. Brzo su otišli i oni.

Tih nekoliko dana svakodnevno smo se sretali pod krošnjom lipe na klošarskom zidu. Zid je i dalje stajao. Zainteresovani za dnevni horoskop navraćali bi kod Kize koji je tumačio horoskope i svakodnevna dešavanja i događaje. Radovao se kao malo dijete kad bi neko potvrdio da mu je dobro protumačio horoskop.
Iznova su mu prilazili novi zainteresovani. Sa svima njima vrlo brzo je uspostavljao kontakte. Ponekad bi se zavjerenički nasmijao kad bi saznao za horoskopski znak.

„To je dobro. To je dobar znak. Znaš pitala me je neka vodolija za tebe. Vidjeću još malo. Navrati sutra.“

Koristio je svoje poznavanje horoskopskih znakova, njihovih horoskopskih osobina i znatiželju zainteresovanih da sklapa nova poznanstva, potpomaže i podstiče simpatije da se sretnu i upoznaju. Zauzvrat nije tražio ništa. Pokoju cigaretu.
Bio je polazna  i prolazna stanica za mnoge generacije koje su stidljivo najavljivale svoj ulazak u svijet odraslijih. Svijet zaljubljenih i onih koji bi to rado bili. Na klošarskom zidu stečena su mnoga predznanja, načinjeni prvi koraci. Stečena samopouzdanja.
Još neko vrijeme nakon toga susretali smo se pored klošarskog zida gdje je on i dalje bio redovan gost. Ja sve rijeđe. Mnoštvo onih koji su svraćali po informaciju do njega nisu više svraćali. Nije se ljutio. Dolazili bi novi i on bi iznova sa njima sklapao paktove koji ne traju duže od slijedećeg koraka.

Godinama kasnije naslonio sam se na klošarski zid. Bio je hladan i siv. Ratni period odavno je minuo. Neka nova lica krasila su glavnu ulicu malog grada. Među njima prepoznao sam Kizu. Pomalo oronuo sa mnogo sijedih prilazio mi je.

„Imaš cigaretu? A da, ti ne pušiš.“
„Kako ide?“-upitah.
„Ide. Sve što valja otišlo je. Ostali su samo oni koji ni u horoskop više ne vjeruju. Pitaju reda radi. Ne po srcu i duši.“
„Tako loše.“-konstatovah mada sam i sam već sve to znao.

Klošarski zid je i dalje stajao siv i hladan. Za one koji tek dolaze pitam se ko će biti taj da im kaže da odmaknu guzicu od betona. Kiza će još neko vrijeme, a poslije?

Često prolazim pored klošarskog zida. Neka nova lica sjede na njemu, pored njega. Zub vremena načeo je ono što je građeno da nadživi mnoge od nas. Neki su odavno spoznali i hladnije mjesto od njega, oni sretniji sjete se vremena dok ih je ljubav grijala, dok je horoskop zauzimao važnije mjesto u dnevnim časopisima. Sve ono što ne treba saznaće sa interneta, osim da maknu guzicu sa betona.

Oni što čekaju osjetiće prvi šta to znači. Proći će ih vrijeme.

Knjiga utisaka

 

Zastao sam pred hotelom. Gotovo sve se dešavalo kao po napisanom scenariju. Nisam imao kofere kao u američkim filmovima da ih spustim pored nogu, zaturim šešir na potiljak. Preostalo mi je samo još da dublje zavučem dlanove ruke u džepove poderanih postava starog kišnog mantila.

„Novi Grad“, tiho pročitah, „ otkud takvo čudno ime za jedan grad, jedan hotel“, bilo je prvo što mi je palo na pamet, „kako Grad može da bude Novi?“, ostadoh u dilemi.

Gledao sam građevinu, pomalo rustičnu kao što je bio i moj mantil, samo u mnogo boljem svijetlu. Mnogo sam toga čuo o njemu, mada je dobrim dijelom sve bilo obavijeno nekom tajnom.

„Možda je to dobar znak“, pomislih na susret koji mi je bio možda bio moja životna prilika da se izmaknem iz male palanke koja se nastanila duboko u meni.

Dosta dugo sam negirao činjenicu da čovjek postaje dio okoline i stapa se s njom u sivilo, blato i naposljetku u glib tuđih života. Zbog toga sam se posvetio pisanju da se izmaknem od komšijskog zavirivanja u lonac, tanjir. Izbor prave ljubavi za mene. Samo zbog jednog upućenog pitanja bibliotekarki i profesorici srpskog jezika „kako da objavim knjigu“, izvrgnut sam ruglu i podsmjehu.

„Dobar mali, al eto piše“, govorkalo se, kao da sam u najmanju ruku neizlječivo poročan.

Možda su bili u pravu. Pisao sam upravo zbog toga da ne bih postao kao oni. Prepustio sam se svim onim slovnim izazovima koji su se kao rubikova kocka u mojim rukama pretvarale u riječi koje sam nizao do duboko u noć. Neumorno sam dlanovima mrvio bajato tijesto od gline, oblikovao neizrecivo. Riječi koje sam porađao i uvijek nezadovoljan novorođenčetom sa podozrenjem slao na konkurse širom zemlje, unaprijed ih osuđujući na neuspjeh. Na još jedan poraz, duboko u sebi se zaričući da je to poslednji put da pišem i šaljem na konkurse sa kojih nikada nije stizala dobra vijest.

Pomalo ophrvan mnoštvom neuspjeha stidljivo zakoračih u svijet pisane riječi koje sam prosipao po malom ekranu monitora kojeg sam nedugo prije toga prezirao i gnušao se od izljeva emocija, patetike i samohvalisavog skribomanstva nepoznatih ljudi koji su se eto odlučili da nas zatrpaju svojim talentom kao talogom koje je uzbudio talas zvani internet.

Upravo zbog toga mi je poziv koji dobih mailom bio utoliko nevjerovatniji. Pomislih po stotinu puta kako je sve to neka podvala u igri malih ljudi i malih sudbina koje su u romanima osvajale čitaoce širom svijeta osim u mom malom životu koji je bio sve samo ne život, niti jedna sasvim obična priča ili roman.

Zaputih se prema ulaznim vratima. Dok sam se penjao stepenicama desnom rukom pridržah kopču, a lijevom dotegnuh još jednom kajiš na mantilu. Osmotrih svoju siluetu na vratima koja nija bila nimalo bolja od stvarne situacije s kojom sam bio odlično upoznat. Stoga sam se još jednom zapitao da li je taj sajber svijet manje okrutan ili je to samo još jedna laža sa mnoštvom piksela za gladne oči i žednu dušu.

Preko nevelikog hola zaputih se prema recepciji. Nije bilo nikoga te se osvrnuh oko sebe. Lijevo od mene bio je aperitiv bar, a desno salon s nekoliko stolova oko kojih su stajale kožne fotelje. Tek neke od njih bile su zauzete. Posmatrao sam nekoliko trenutaka ljude koji su sjedili u njima. Bio je tu jedan par. Muškarac i žena. On je stalno pričao i pričao. Ona je nastojala pažljivo slušati, povremeno bi se osmjehnula, ali nije mogla umiriti svoj pogled kojim bi povremeno odlutala negdje preko njegovog ramena u pravcu vrata kao da nekog očekuje. Nakon toga bi pokušavala da nastavi da sluša sagovornika koji se svim silama trudio da zadrži njenu pažnju.

„Nametljivac“, nikad nisam razumio takve ljude koji koriste svaku iole pruženu priliku, stvarajući je čak i tamo gdje ne postoji niti promil šanse za njihov naum. Volio sam ljudima pronalaziti nadimke pod kojim bi ih pamtio, a koji bi sadržavali sve ono što ne bi bilo administrativno zapisano niti u jednom dosijeu.

Vjerovao sam da takvi ljudi uopšte i nemaju svoje ime. Dovoljno im je bio onaj svijet, mit koji su gradili o sebi i uvjeravali ostale u njega, neminovno rušeći i ono što su izgradili nepažnjom, a pogotovo iskrenom namjerom.

„Dobro veče. Izvolite“, glas iza leđa me prenu.

„Dobro veče. Trebam sobu.“

„Samo sobu ili želite i doručak da računam.“

„Koliko bi bilo sve u paketu?“

„Dvadesetpet evra sa doručkom“

„A bez?“

„Dvadeset.“

„Onda bez.“

„U redu“, reče, „dajte mi svoju ličnu kartu, znate nije da vam ne vjerujem, ali ljudi umiju svašta da napišu osim istine i pravih podataka. Samo kad bi znali.“

Dao sam mu ličnu kartu. Zapisivao je podatke u knjigu gostiju nekoliko trenutaka nakon kojih mi je vratio istu.

„Hvala Miloše. U redu, otpratit će vas neko od osoblja do sobe. Ukoliko ste za večeru restoran je iza. Imamo veliku ponudu.“

„Hvala, nisam gladan“, slagah brzo, „skoro sam sa jedne poslovne večere“, još jednom slagah. Bio sam gladan. Nisam mogao slagati jedino sebe. Nisam čak bio ni siguran da sam uspio recepcionara slagati. Moj mantil bio je moja najbolja vizit karta, nešto o čemu bih mogao i eseje napisati.

Dok sam čekao nekog od osoblja da me povede do sobe još jednom se osvrnuh. Nametljivca nije bilo. Dama je još sjedila u salonu, nervozno okretala prsten na ruci i često upućivala pogled prema vratima.

Ubrzo sam bio u sobi. Skinuo sam mantil i stao sam pored prozora. Do susreta sa izvjesnim Petrom koji me je pozvao na razgovor ostalo je tek nešto manje od sat vremena.

„Osam i deset“, pročitah sa starog ručnog sata kojeg dobih od oca za uspomenu, „Nosi ga ne zbog sebe, već zbog drugih. Ljudi ne vole da čekaju. Upamti tačnost je vrlina koju prvu spazimo prilikom prvog susreta“, znao je često da kaže.

Petar je radio za jedan časopis. Uređivao je stranice posvećene kulturi. Bio je član žirija koji je organizovao Konkurs za satiričnu priču.

„Dopada mi se kako pišeš. Želio bih da se sretnemo u subotu u devet, hotel Novi Grad. Jel može?“

„Može, može“, složih se i bez razmišljanja pritisnuh dugmić sent.

„Onda po dogovoru. Ponesi neku dobru priču. Zdravo“, prepiska sa njegove strane bila je završena.

Još dugo sam gledao u bijeli ekran, očekujući dalja uputstva, objašnjenja. Njih nije bilo.

„Idem“, odlučio sam u sekundi. Do susreta je bilo ostalo još pet dana.

Grozničavo sam sjedao za pisaću mašinu da napišem priču, ali jednostavno nije išlo. Sve inspiracije zaobilazile su me u širokom luku. Nije bilo ni najobičnije primisli od koje bi se mogla izroditi ma i najmanja priča.

I tako sve do večeras.

Ostalo je tek par minuta do devet sati. Rukom sam protrljao bradu koju sam još jutros obrijao. Zaputih se prema liftu. Srećom je bio prazan. Brzo sam se našao u holu.

Još jednom sam bacio pogled na sat. Pažnju mi je privukla mala kazaljka koja je stajala. Oslušnuh da čujem dobro poznati zvuk kuckanja ručnog časovnika, ali one je izostao.

Bio sam sam.

Sasvim sam.

Kao prst.

Nedostajala mi je podrška. Nesigurnim koracima zaputih se prema salonu. Bio je malo bolje popunjen nego na prvom susretu sa njim. Pogledom pretražih lica tražeći samo jedno. Ono koje me je čekalo. Klizio sam sa jednog na drugo lice. Niti jedno od njih mi se ne učini da nekoga čeka. Sve osobe muškog roda ili su bile u društvu pripadnica ljepšeg pola ili u društvu dobrih znanaca.

Nehotično sam još jednom bacio pogled na sat. On je i dalje stajao. Zaputih se za jedan stol u salonu sa dvije fotelje odakle sam imao dobru preglednost. Posmatrao sam ljude oko sebe, tražeći samo jedno lice, gest, znatiželjni pogled kojem bih bio izvrgnut, pozvan ili prozvan.

Pogledao sam na sat nastojeći pokazati da čekam nekome ko je trebao da se pojavi u devet časova. Sat je i dalje stajao.

„Izvinite, molim Vas da mi kažete koliko ima sati“, nepoznati ženski glas me prenu.

„Večeras je za mene devet sati, ma koliko to trajalo“, rekoh.

„Hvala.“

Nepoznata žena udaljila se do prvog slobodnog stola i sjela. Bila je to mlada osoba na pragu tridesete godine. Jednostavno i ukusno odjevena odavala je utisak prijatne osobe. Sjedila je blizu, okrenuta tako da sam mogao da joj vidim samo profil. Bila je lijepa žena. Na njenom prijatnom licu isticale su se male i ukusno odabrane minđuše koje su se slagale sa njenom nenametljivom pojavom.

Stigao je i konobar.

„Izvinte čekate nekog?“

„Da.“

„Znate praksa našeg hotela je da gosti koji čekaju budu počašćeni. Nije obavezno. Ukoliko prihvatite našu ponudu zauzvrat ostavite utisak u knjigu na odlasku. Znate jednom godišnje skupimo utiske, sumiramo ih u knjigu.“

„Razmisliću.“

Salon se popunjavao. Dolazili su gosti. Neki iz hola odakle se pristiže iz soba, drugi iz pravca recepcije. Gomila tjelesa tiskala se tražeći svoje mjesto. Primjetio sam da se neki znaju od ranije po srdačnim stiscima ruke. Neki od njih stidljivo poput mene kročili su nesigurnim koracima.

„Da li je ovo neki eksperiment? Šta ako je ista ososba htjela namagarčiti veliki broj ljudi privatnim porukama sličnim onoj koju i sam dobih od izvjesnog Petra. Svako je mogao da se predstavi da je Petar i da piše za određene časopise i sad možda sjedi negdje u salonu i udara recke na papiru sa samo njemu znanim ciljem. Možda je to onaj recepcionar koji marljivo bilježi naša imena u knjigu gostiju i sada se zadovoljno smije povećanju broja gostiju inače praznih hotela.“

Mahinalno sam pogledao na časovnik. I dalje nije radio. Pokazivao je ono isto vrijeme kada je stao i kada je trebalo da se sretnem sa Petrom.

„Ko bi mogao biti Petar?“, kopkalo me je jedno pitanje.

Zasigurno je već morao biti tu. Pokušavao sam među prisutnima da ga lociram. Pogledom sam kružio po salonu, ispitnički provocirao prisutne goste, ali činilo se da sam dobio dostojne protivnike. Za recepcijom je stajao jedan koji je mogao biti Petar. Imao je bradu, nervozne pokrete. Gledao sam u njega nekoliko trenutaka. Nije se dugo zadržao na recepciji. Ubrzo je šmugnuo kroz vrata i nestao u noći. Ubrzo sam odbacio misao na njega. Mada kulturnjaci umiju da budu rasijani nekako mi to nije išlo uz njega koji je uređivao stranice sa kulturom poznatog časopisa.

„Da li ste razmislili?“, konobar se neopaženo stvorio pored mene.

„U redu, dajte mi kafu. Neka bude jaka i bez šećera“, prodadoh svoje prisustvo za tečni crni napitak koji uopšte nisam volio niti pio.

Ubrzo je stigla kafa. Nasmijah se svojoj dovitljivosti. Pa za nju neću uopšte posegnuti, neće mi biti neprijatno jer ću pred sobom uvijek imati punu šolju crna napitka. Na kraju krajeva mogu se dodatno braniti da je pijem hladnu.

Posmatrao sam i dalje po salonu. Jedan par je ustao iz fotelja i počeo da pleše na malom podijumu za igru. Ispočetka svi pogledi su bili uprti u njih, ali ubrzo popustilo je zanimanje za njih. Odmah sam ga precrtao sa spiska mogućih osoba koje se zovu Petar. Tražio sam i dalje.

Osjećao sam se prevarenim. Vrijeme je klizilo. Neki su ustajali, mijenjali mjesta, odlazili prema recepciji, nestajali i iznova se vraćali. Opet neki drugi poput mene bili su tu.

Polako praznio se salon. Nije bilo ni plesača. Ponoć je odavno već prošla.

„Da li je još uvijek devet sati?“, ponovo me upita ženski glas.

Bila je to osoba koja me je pitala za tačno vrijeme.

„Da“, rekoh.

„Onda je to sasvim u redu. Onda je to kao da nikad ovdje nisam ni bila“, osmjehnu se i pođe prema vratima.

Sjedio sam još neko vrijeme. Na momente mi se pričinjavalo da sanjam. Razgovaram sa Petrom koji mi nudi posao u časopisu na temu putopisne reportaže. Noć je duboko zagazila u jutro kada sam već umoran odlučio da napustim salon.

Naručio sam buđenje u sedam na recepciji.

U sedam i petnaest još sam sjedio na ležaju. Stomak je ludački radio, tražio je svoj udio. Nakon umivanja i suočavanja u ogledalu sa samim sobom, još jednim nesupjehom sišao sam sa sprata.

Dok sam se odjavljivao iz hotela recepcionar mi poturi knjigu utisaka.

Nisam umio ništa smisleno da napišem. Blokada je bila jača od mene. Potražih pogledom inspiraciju na prethodne unose.

01:00 – Mislim da je ponoć prošla. Rado, hvala na plesu. Petar

Progutah knedlu.

Ipak je bio tu. Opsovah sebi u bradu. Nervozno pogledom spazih ženskom rukom napisano.

03:22 – Otišla sam. Ovde nisam ni bila. Jelena

„Ko je nasamaren? Ko nije?“, stegnuh olovku prstima.

Zgrčenim rukopisom procijedih jedino moguće opravdanje.

07:26 – Doručkujem i vraćam se u realnost. Miloš

U džepovima mi nije ništa prestalo. Kao da nikad i nije ništa bilo. Pomirih se s tim. Dotegnuh još jednom kajiš na mantilu. Hotel mi je bio iza leđa. Nisam se osvrtao. Novogradska košava mrsila mi je kosu dok sam tupim koracima grabio put izlaska iz grada. Ne znam ni koliko sam dugo pješačio. Nisam imao volje ni da ispružim ruku.

Iznenada pored mene je zastao automobil.

„Treba li Vam prevoz?“, odnekud poznato lice mi se obrati.

Bez riječi sjedoh pored njega.

„Znate li koliko ima sati?“, upita me neznanac poznatog lica.

„Devet“, bez razmišljanja rekoh.

„Hvala, ja sam Petar“, reče mi.

„Miloš“, rekoh.

Samo sam odgovarao na neka od njegovih pitanja. Gledao sam u sat na ruci. Pokazivao je tačno vrijeme. Samo je on znao neke odgovore za koja ja nisam imao objašnjenja.