Jedne hladne Somborske zime

Putevi čovječiji su nevjerovatni. Ponekad nas tako odvedu na mjesta o kojima nismo ni sanjali. Mene je ‘95. godine put doveo u grad Sombor. Iz jedne krajnosti doveden sam u drugu.
U miru kasarne upoznavao sam ljude koji će mi naredni period biti glavno društvo. Bilo je tu momaka iz svih krajeva bivše Juge, iz Šibenika, Knina, Leskovca, Beograda, Banjaluke, Sarajeva…
Period adaptacije bio je jako brz. Upoznao sam sve te ljude i brže nego što je to normalno. Različita iskustva i sudbine ispunjavale su našu vojničku sobu do dugo u noć. Većina tih mladih ljudi najviše je voljela da tama ispuni sobu, kako bi se okuražili da ispričaju svoju muku.
Naravno, nismo svi isti dok pričamo o sebi. Po boji glasa vrlo lako se mogla odrediti količina tuge i boli mladića koji su došli sa prostora bivše BiH i Hrvatske.
Momak koga smo zvali Blani došao je iz Bihaća. Zbog ratnih dešavanja njegova porodica imala je čak tri adrese, sve privremene, nijednu stalnu. Zbog nesigurnosti u njegovom glasu i zbog mijenjanja jačine i boje glasa, bio sam siguran da njemu sve najteže pada. Kad bih osjetio da pitanja idu suviše daleko, u želji da prekinem njegovu muku, obavijestio bih društvo da je vrijeme spavanja i da ćemo sutra nastaviti.
Drugi dan mi je prišao i zamolio da malo prošetamo. „Hvala“, reče. Dok smo se vraćali sa večere, kroz par rečenica sam saznao još ponešto o njemu.
„Sačekaj samo da zapalim jednu“, stade i izvadi cigarete iz džepa. Ponudi me iako je znao da sam nepušač. Po zgužvanoj kutiji naslutio sam da ni on uopšte nije pušač. Nervozno je zapalio cigaru, povukao par dimova i nastavio priču.
„Nije meni toliko žao Bihaća i kuće. Žao mi je moga đeda iz Like, one ljepote od zemlje, žao mi konja.“ Pričao je on dalje o đedu, poljima i konjima. Iz njegove priče, slikane ponekad uzdasima, ponekad odsutnim pogledom, a najčešće dugom tišinom, bujala je sjeta. Slušao sam i mogu reći da sam suzdržavao suze.

Pred očima sam vidio pokošene livade, ogromne lipe i hrastove međaše. Slika njegovog đeda izronila je ispred mene kao da sam čovjeka poznavao sto godina. Stariji čovjek, malo usporena hoda, u tamnosivim pantalonama koje su padale preko opanaka obuvenih na čvornatu golu nogu, i s možda mrvicu previše stegnutim kožnim kaišem u pojasu, još sa odsluženja vojnog roka; kao snijeg bijela košulja zavrnutih dugih rukava sa otkopčanim dugmadima ispod kojih se vidjela potkošulja. Iz džepa mu je virila pamučna maramica kojom je malo-malo sa čela brisao kapljice znoja koje su ga pekle za oči. Na glavi kapa šilterica, malo više zabačena na potiljak, dok mu je pramen sijede kose nemirno stršao na blagom vjetriću, što se vragolasto zavlačio kroz rukave i blago škakiljao, izazivajući lagodnu jezu.
„Hajde, Blani, već jednom. Evo baba ručak donijela, da se nešto prezalogaji, pa da nastavimo dalje“, požurivao je đed svog srcu najbližeg unuka.
U hladovini ispod lipe, baba je prostrla stolnjak u kojem je donijela hranu. Bijeli vezeni stolnjak na zelenoj travi. Velika pogača koju je baba sjekla, naslonivši je na sebe, i dijelila svakome po veliku krišku, još se pušila od topline. Aluminijski lonac pun kuvanog graha mirisao je i pozivao na feštu, a zelenkastocrven paradajz nije trebao bolju reklamu. Spremila je baba i pitu sa sirom za svoje mladiće, kako ih je ona zvala.
Nakon obavljena ručka njih dvojica bi se nakratko opružili po travi, nastojeći skupiti snage da završe kupljenje sijena. Staklena flaša puna vode bila je popijena prije nego li se i rostika skinula sa nje.

„Blani, po’itaj“, opet je đed dozivao Blanija. „Ma ostavi sad te konje, vrag ih odnio, samo im stavi zobenice da malo predahnu“, više kao za sebe otpuhnu đed.
Plavokosi Blani, krupna delija, žurno je ugađao konjima. Dok im je navlačio zobenice, mekom suvom djetalinom brisao je znoj sa njihovih umornih tijela. Pri tom je pjevušio jednu staru ličku pjesmu koju mu je đed godinama pjevušio pred spavanje.
Dva mrka dorata nemirno su poigravala u mjestu, nastojeći da repom rastjeraju obade koji su na njih navalili dok su oni krupnim žutim zubima mljeli zob. Ogromna griva, kao kosa djevojačka, poskakivala bi kada bi, uznemireni napasnicima obadima, naglo podizali glavu. Krupne oči prosto su se topile na pojavu Blanija. Između njih proradila je hemija još onih dana dok su ždrebad bili, kad im je na malom dlanu donosio po kocku šećera, pa ih milovao po vratu i pričao im. Mali plavokosi deran u kratkim pantalonama, uvijek razbijenih koljena.
„Doro, moj dorate. Kad ti meni porasteš, mi ćemo zajedno na mlin. Daće meni đedo sedlo, rekô mi je. Napunićemo pun džak pšenice pa izjutra rano na vodenicu. Baba će nam spremiti uštipaka za puta“, titrao je Blani oko ždrebadi. Nakon što bi pojeli po kocku šećera, odmah bi počeli poskakivati i kao djeca trčati visoko podignuta repa, naglo mijenjajući smjer kretanja.
Raslo je srce u Blanija dok je gledao svoje najvoljenije drugare kako odrastaju i svaki dan jačaju. Srce mu se cijepalo kad bi došlo vrijeme da se pođe u školu, kad bi ostavljao rodnu Liku i odlazio u Bihać. I oni kao da su znali pa su krupnim očima dugo gledali kroz prozor štale dok on, onako plavokos, raščupane kose, odlazi sa majkom i ocem, stalno se obazirući.
Nije ni đedu bilo ništa lakše. Glumio je on hrabrost, ali bi u štali znao koju suzu pustiti.
„E, đavole, đavole, ma pod kožu mi uđe“, sam je sebe tješio đed.
„Vidiš li ti, moj dorate, moga unuka, pravi delija“, još dugo bi đed pričao sa sobom dok je čistio i kidao štalu.
„Mojoj maloj upâ trun, psuje Liku i Kordun; ujela je neka buba, stomak joj do zuba“, pjevušio bi đed još neko vrijeme.

Mala nakrivljena vodenica ispod vrbaka ispričala mi je još stotinu priča o Blaniju, đedu i konjima. Svaka je u srce pekla.

„Da mi se samo na tren vratiti u Liku, dao bih deset godina života“, završio je Blani svoju priču. Delija kao od brda odvaljen, a tako emotivan. Glas mu je treperio, zatim je zaćutao i dugo gledao u aleju kestena. Opalo lišće žute boje kao da je pojačavalo muku.
„Hajdemo“, pozvah ga da krenemo put objekta.
Nije reagovao, kao da me nije čuo. Nisam ni ja, ostali smo sjedeći. I ja sam mislio o svojoj kući.

Hladno decembarsko jutro. Snijeg, sitan kao prašina, šibao je u lice malu grupu vojnika na strojevoj obuci. Tišinu su remetili bat čizama po komandi i reske komande kapetana Šlemera. Ravnica pred nama zabijelila je sa par centimetara snijega. Stajali smo u vrsti, gledali pred sebe i čekali. „Volj-no!“ zaparalo je kao nožem hladno jutro. Značilo je to da možemo par minuta odmoriti, poneko i zapaliti.
Nakon otpozdrava kapetanu, desi se nešto što niko nije očekivao. Moj Blani, onako zabundan djelovao je još krupniji, te se još više izdvajao od svih nas, zanjištao je kao mlad ždrijebac. Korakom kao da se propinje, zatopota vojničkim čizmama, te se dade u bjesomučan trk tako da je snijeg prštao pod njegovim nogama. Njišteći, topotajući nogama, kružio je oko nas po hladnoj somborskoj ravnici i svima nama na lice uselio osmijeh. Meni je to bilo više od toga. Glasan smijeh parao je nebo na svaku bravuru kojom je on oponašao dorata. Priključiše mu se još dvojica ili trojica. I ja sam živnuo. Oko nas je sve prštalo. Trajalo je možda minut-dva, a činilo mi se da je trajalo vječnost.
Onako zajapuren, stao je i on. Vidjevši da svi uživamo, nasmijao se. Kapetan Šlemer, koji je takođe uživao u ovom neobičnom performansu, odmahivao je glavom i nakon par minuta ponovo nas komandom „zbor“ pozvao u vrstu.
„Blani, šta ti bi jutros?“ malo kroz šalu, malo zbunjen, upita ga kapetan.
„Gospodine kapetane, došlo mi“, u dahu odgovori Blani.
Taj događaj popravio nam je raspoloženje na obuci. Blani kao da je skinuo neki teret sa duše. Vjerujem da je većina mislila da je to njegova nova ludost. Ali ja sam znao šta je posrijedi. Nije mi trebalo ništa objašnjavati. Bilo mi je jasno.
Za večerom, dok smo sjedili, u pogledu sam mu vidio da je sretan. Čak mi se čini da je to bio posjet njegovoj Lici. Njegov lični posjet. Nisam ga ništa pitao. Nije mi ništa ni rekao.

Vraćajući se na taj događaj sa distance od trinaest godina, mnoge stvari su mi jasnije. Kad nije mogao u Liku toga dana, kad nije mogao da sve nas povede tamo, on je Liku doveo nama. Doveo je sve ono što voli. Nije ga bilo stid pokazati emociju. Toliko jake nisam ni kod koga dotad primijetio. I sad kad se sjetim svega, nasmijem se, a pred očima mi zaigraju konji vrani, snijeg, rasuta slama i varnice snijega pod kopitama.
Vatromet emocija tinja u svima nama. Kad osjetite da je vrijema, kad osjetite da je mjesto, pokažite ih svima. Niko se neće rugati, bićete samo još jači i bolji.

Sa poligona duše, ušća svih emocija sve Vas pozdravlja mandrak72 dopisnik svega onog u nama što čeka svjetlost dana novog jutra.
Advertisements

Vuk koji nikad nije upoznao Crvenkapu

Slutio je kraj. Nije znao kakav, ali predosjećao je da dolazi sa zimom koja je ranije stigla nego obično. Posmatrao je sa ivice stogodušnje crnogorične šume padinu koja je do prije sat dva još bila nekako tmurno zelena, više siva. Sitni kao prašina sitni snijeg natjeravao ga je da povremeno stisne izmorene stare oči.

„Biće ovo hladna noć, bolje je da odmah krenem“-za sebe kao da izgovori.

Nije se osjećao dobro. Zima mu nikad nije bila problem. Osjećao se nekako razdražljivo. Osjećao je neku blagu zategnutost mišića, koje nisu dozvoljavale slobodnu kretnju.

Osamio se. Izgubio je apetit. Osjećao je glad, mučila ga je.

Teškim korakom polako se spuštao niz padinu obojenu ranim snijegom. Nije znao kuda ide, ali nešto ga je tjeralo napred.

„Moram da stignem, što prije. Ne znam koliko ću još dugo ovako. Moram!“-lomio je sebe nekom unutrašnjom potjerom.

„Eno nekog tamo desno. Velik je i krupan. Bolje će biti da ubrzam“-nastojao je sebe održati svjesnim.

Svaki novi korak zadavao mu je neku ludačku bol.

„Bio sam i ranjen, ali nije ovako bilo. Ipak to je samo drvo što je grane objesilo kao ruke niz tijelo.“-teško se borio s mukom koja je svakog dana bila još teža. Teško poguren, gubio je dah. Pred očima mu se mutilo. Nejasne slike stalno su mu igrale pred očima. Slike iz mladosti promicale su u trenu. U jednom jedinom trenu.

„Neko me prati. Moram ubrzati“-posrtao je , stalno se osvrćući. Često je mijenjao smijer kretanja.

Snijeg je jenjavao kako se spuštao niže niz planinu. Noć je polako okivala Grmeč planinu. Ćudljiva planina, nekad jatak hajdučki kao da mu je postala gonič, neprijatelj najveći. „Moram još malo. Moram stići“-neobjašnjiv poriv nije mu dao stati.

Napuštena lugarska kuća nudila mu je bar na kratko odmor. Kuća od koje je uvijek bezglavo bježao učini mu se kao fer ponuda od Grmeč gore.

Ušao je u kuću, zavukao se u jedan suvi dio napuštene kuće. Smotao se u krug. Zavukao je njušku pod prednje noge i pokušao da zaspe..

San mu nije htio na oči. Sve drugo je pristizalo ali san nikako.

Ogromni modrosivi vuk, nije bio ni nalik onom mladom vuku što je vješto izbjegavao sesoke i lovačke hajke. Kao da je uživao u nadmudrivanju s njima i njihovim pokušajima da mu navike izmjene. Ali on se nije mijenjao. Mijenjao je dlaku shodno godišnjem dobu, ali dobre navike ne.

Na momente mu nije bilo hladno, ali bi ga onda nagli val hladnoće vraćao na suvi pod napuštene lugarske kuće.

„Eh da je Janko živ, ja ne bi prismrdio ovoj kući. Ali Janka nema više. A izgleda nisam ni ja više isti. Mijenjam se.“-pogledao je još jednom na svoje gusto vučije krzno.

Hladni vjetar, bijesno je svirao kroz polomljenje prozore i polusrušeni krov. Muzika vjetra i dugačkih borovih grana kao da dizala atmosferu. Lagana nervoza polako je rasla u vuku. Nije mogao više da izdrži na jednom mjestu. Ustao je i pogureno napustio suvi kutak napuštene kuće. Nestao je u hladnoj zimskoj noći negdje na Grmeču.

Tragovi iza njega su se polako brisali. Sitni snijeg peglao je sve aktivnosti zemlje i njenih žitelja.

„Miro, zima samo što nije. Osjećam da neće dugo a snijeg će već. Ova zima poranila je bar mjesec dana.“-ozbiljnim tonom obraćao se supruzi Mirijani.

„Ja bi sutra uzorao, ovaj komad palčaka iznad čatrnje. Znaš kako je ova zemlja ljuta u proljeće. Ako je sad uzorem ima mraz da je razbije i na proljeće biće ko prašina. Ima da nam bašta bude dobra. Usijaćemo dosta krompira. Vidiš nisam se prevario kad sam proljetos najavio da će jaka i duga zima biti. Kosti su mi sijevale ko gromovi na Svetog Iliju. snijeg samo što nije. Za dan ili dva biće kasno“-završi kratki monolog Obrad ujedno završavajući nedovoljno obilatu večeru.

Obrad, četrdesetogodišnji zemljoradnik bio je krupnije građe. Lijepih crta lica koje nisu mogle da naruže ni godine provedene u ratnom zarobljeništvu negdje daleko gore u Njemačkoj, kada ga je još kao mladog vojnika zarobila Švapska vojska, dok su bez komande bili na mobilizaciji. Talasasta gusta kosa začešljana uz glavu bila je ono što se najviše dopalo Mirjani da pođe za njega, izrodi mu devetoro djece, bez obzira na njegovu prošlost kojom se nije baš imao čim pohvaliti. Siromaštvo je bilo sve što je ponio iz prethodnih osam brakova. Ovaj deveti kao da je bio prekretnica jednog pustolova. Devetoro djece. Dvoje najmlađih još u kolijevci, blizanci. Darinka i Mićo.

U jednoj prostoriji devet mladih života u polusnu, kao kroz san slušali su oca i mater dok se dogovaraju.

„Stanko će mi pomoći da upregnem konja i uzorem. Rosa i Milka neka blago nahrane, a ti Miro boga ti nastavi graha“-poluglasno je planirao sutrašnji dan.

Hladni vjetar tjerao je staru kuću šeperušu da cvili, plače. Umorne ručno tesane grede odolijevale su svim tim vjetrovima i velikoj porodici pružale toplo zimsko utočište.

Stara peć veselo je pucketala. Lagano je noć prekrila kuću plaštom dubokog sna.

Obrad se vrpoljio na stroži od kuruzove peruške. Neki unutrašnji glas nije mu dao mira. Bio je ubijeđen da će snijeg ubrzo. Zaspao je.

Negdje u daljini vuk je osjećao da se približio selu. Promukli lavež pasa oštro ga je upozorio gdje se nalazi. Nije se dao smesti. Osjećao je miris hrane. Nikad ga taj miris nije iznevjerio. Bio je svjestan opasnosti, ali ništa ga nije moglo zaustaviti. Čudan osjećaj, stalne gladi i bezvoljnosti i apetita bijesno su vodili borbu u njemu. Zbunjeni nagoni starog lovca bili su uskomešani. Nije se htio predati, zaboraviti ono što je godinama radio. Borba nagona, gladi, bolova.

Panika, užas. Uskomešana ovčija tijela. Krv koja je liptala. Nije ništa jeo. Bezosjećano je klao ovce pred sobom. Krvavi pir što je činio po ko zna koji put nije mu pričinjavao nikakvo zadovoljstvo.

Izašao je iz staje nakon što je čuo glasove ljudi i pucanj. Bježao je glavom bez obzira. Istu stvar je ponovio na još dva mjesta u svom ludačkom pohodu.

Kretao se stazama kojima nikad nije prolazio. Za sobom je ostavljao krvavi trag ludačkog pira.

Srljao je, nije smjeo.

Ludovao je, a nije znao.

Mijenjao se, a nije to želio.

Obrad je već bio budan. Budio je Stanka.

„Idemo, moramo palčak uzorati do doručka, a poslije ćemo otići u šumu nasjeći koji konak drva“-požurivao je Stanka. „Dan je kratak“.

Prve brazde jasno su se ocrtavale na malom palčaku. Stari konj još uvijek je bio u snazi. Obrad ga je gledao dok se dah kao iz lokomotive koja ga je iz Njemačke vraćala kući brzo rasplinjavao i nestajao u zraku.

„Stanko mogu ja i sam orati, poslušan je Doro konj. Nego ajde ti sam, ponesi sjekiru pa odaberi neko izvaljeno stablo pa ga obori, pa ja kad završim zajedno ćemo ga izvući iz šume“-preuze Obrad na sebe obavezu da sam završi oranje.

„Dobro ćaća, odoh ja preko Zobišta“-poslušno odgovoro Stanko ne sluteći da će rad u šumi da ga prati čitav život.

Nije bilo mraza toga jutra, ali neka neobjašnjiva hladnoća uvlačila se pod košulju Obradovu. Nije pomagao ni kožun.

„Bježi Garo, planućeš mi Dorata. Bježi , zgaziće te“-pokušavao je da otjera velikog crnog psa koji je stalno obigravao oko njih.

Pas je naglo stao. Obardu se učinilo da ga je napokon shvatio, pa se zadovoljno nastavio boriti sa starim plugom koje je siromašnu i škrtu zemlju pokušavao učiniti plodnijom za narednu godinu. Sve je išlo po planu. Bio je zadovoljan. Ali nejasna hladnoća budila je neki blagi nemir u njemu.

Hiljadugodišnje neprijateljstvo, mržnja ključale su u očima vuka dok je gledao velikog crnog psa i orača na njivi. Panična ludost natjerala ga je da prvi korak sam napravi. Ustremio se na psa. Bacio se svom snagom na psa. Neopisiva snaga hranjena mržnjom vuka i psa napravila je jedno čupavo klupko kože i dlake koje se premetalo po neuzoranoj ledini. Garo je spazivši vuka krenuo u susret. Čitav život je čuvao ovaj dom, bilo je došlo vrijeme i život da založi da spasi Obrada i Dorata.

Obrad se u trenu vrati od ukočenosti. Iznenadni napad vuka na njegovog Garu u po bijela dana nije bio očekivan. Na trenutak je nemoćno stao, pogledao u neravnopravnu borbu psa i vuka koji je bio dav puta veći. Garo se hrabro borio za život, ali snaga ovaj put nije bila njegov saveznik.

Ne razmišljajući, Obrad je uzeo bič i kernuo na vuka. Nastojao je razdvojiti psa od vuka, nastojao je da spase Garu koje nije nešto mazio, ali bio je član njegove porodice godinama. U trenu u klupku se i sam našao. Ovaj put branio je ne samo psa već i sebe.

Ogromna čeljust zjapila je nad njim. Bio je nemoćan. Jedino što je u tom momentu mogao i učinio je. Nagonski je ugurao ruku u čeljust vuku i zgrabio ga za jezik

Iznenađen vuk naglim obratom i nemogućnošću da iskoristi svoju premoć , na tren zastade.

„Rossooo, o Rossooooo, ponesi mi sjekiru vamo“-dozivao je svoju najstariju kćer. Gubio je snagu, ali nije bilo uzmaka. Pogledao je prema kući, očima je tražio slamku spasa.

„Eno Rose“-prođe mu kroz glavu .

„Poitaj Rossooo“.požurivao je on. „Daj tu sjekiru vamo“-gotovo da je vapio.

Zbunjeni vuk, ulagao je zadnje atome snage da se oslobodi čeličnog stiska, ali za vratom i na leđima mu je visio pas koji ga je bolno grizao.

„Je li to kraj“-urlikao je vuk. Bolni krik zvijeri još dugo je parao uši svih ukućana dok je Rosa dodala sjekiru ocu. Nije dugo trajalo. Vuk je klonuo.

Rosa je plakala. Bojala se mrtvog vuka. Raskrvavljen pas još uvijek je lajao na lešinu ogromnog vuka. Obrad je ležao na zemlji još dugo ne mogavši da dođe sebi. Jedan sasvim običan dan za tren pretvorio se u noćnu moru koju nije mogao ni da zamisli.

Vuk je dlaku promijenio, a bjesnilo je promijenilo ostalo.

Moj đed Obrad umro je par godina nakon toga. Iza njega je ostalo devetoro djece i mnogo siromaštva kojem ničega nije nedostajalo.

Godinama sam bio ponosan na istinit događaj koji se prepričavao mojom ulicom. Moj đed je zaustavio krvavi pir bijesnog vuka. Stao je u odbranu svoga doma i svega onog što taj dom čini toplim.

I danas kad svojim kćerima pričam o Crvenkapi, imam svoje mišljenje o vuku. Kristalno je jasno, ali ne bih da im pokvarim taj dio djetinjstva. Mašta im je sad neophodna, a kasnije kad krenu životnim stazama nadam se da neće upoznati vuka, koga će nadam se prepoznati. Crvenkapica na ovim prostorima je spašena nesebičnim gestom jednog malog čovjeka talasaste kose začešljane uz glavu kojeg je moja baba Mira zavoljela usprkos…

Neka ova malo surovo istinita priča ostane samo jedna priča. Ja je dijelim sa Vama. Neka ostane uspomena na đeda Obrada koga nisam upoznao.

Pozdravlja Vas mandrak72, hroničar malih života oko nas.