Kurbla

Biračko tijelo je kao mašina. Bez podmazivanja brzo prolupa.
Biračko tijelo daje znake života. Odaziva se na izbore.
Biračko tijelo je zamajac demokratije. Svaki put dobije kurblu.
Biračko tijelo se oporavlja. Stalno spominje hranu.
Biračko tijelo radi na sebi. Eksperimentiše.
Vlast je uspješno savladala sve krivine, ali je pala na propustima.
Opozicija je kao vino. Najbolje je da odleži.

Advertisements

Ispod terase

Sjećanja na djetinjstvo s Božom seže samo do one tačke kada smo uveliko pravili nestašluke, školske aktivnosti, fudbal na ulici. Prve izlaske, piće. Prve ljubavi. Sjećanje na djetinjstvo ne može jasno da distancira onaj momenat koji jasno odvaja period prije toga. Niti onaj period kada smo se upoznali. Kao u svim slučajevima kada su djeca u pitanju mnogo toga biva van svakog rezona, logike a često bi se reklo i bez razuma. Odjednom nam neko postane drag zbog nečeg što je činio, saplemenik na asvaltu, mada bi u svim kasnijim odlukama drugačije donosili odluke. Međutim, mi nismo donosili odluke. Nismo birali mjesta stanovanja, birali su ih stariji, naši roditelji. U nekim slučajevima ni oni sami. Bile su to neke stambene komisije koje su dodijeljivale stanove svojim zaposlenicima. Sistemi bodovanja i bodovne liste. Urbanistički zavodi, odjeli za prostorno planiranje, i još mnogo čega drugog. Ali svi oni nisu mogli izabrati ono što se gradi u nama samima. Prostore u nama useljavali smo temeljima. Jakim temeljima na kojima ćemo čitav život graditi najsanžniju građevinu spremnu da podnese sve nedaće, ratove. Sve mamurluke i pogrešne odluke. Prijateljstvo.

Prijateljstvo s Božom imalo je i svoje uspone i padove. Bivalo je na iskušenju. U jednom takvom ono se našlo davno. Otac je nakon mnogo godina dočekao da od firme dobije veći stan na korištenje. To je neminovno značilo i preseljenje u drugi dio grada. Očeva dugoočekivana i odobrena molba za dodjelu većeg stana proistekla iz proste potrebe za više životnog prostora nakon mog dolaska na svijet, da se dobije još jedna soba za mene i mog starijeg brata ugledala je svjetlost dana. Ta dugočekana želja mojih roditelja konačno je unijela radost u naš tijesni jednosobni stan, mada ja nikad nisam osjećao tu tjeskobu koju je majka često spominjala. Dobro se sjećam toga dana kada je uz pomoć komšija iz zgrade otac iznosio stvari u veliki plavi kamion. Ja i Božo smo nedaleko od svega toga igrali klikera ne misleći da bi to uopšte moglo da nešto znači u našim odnosima. Nismo ni spominjali činjenicu da ću za koji sat već biti pred nekom drugom zgradom, pred pogledima neke druge djece koja će podrozrivo ispod oka gledati na mene tražeći načina da mi pokažu ko je glavni. Da će trebati neko vrijeme da sjedim pored igrališta čekajući onaj momenat kada će neko od njih prstom pokazati na mene i pozvati me da im se pridružim. Nisam razmišljao o činjenici da bih morao početi iz početka.

„Hej ti. Ti novi“, bilo mi je strano.

Biti novi bilo mi je nezamislivo. Zar je nakon svega do tada stečenog, naučenog moguće biti još jednom Novi. Nisam uopšte razmatrao mogućnost da se dva puta može biti Novi. Novost je samo jednom nova. Onog momenta kad su moj otac i mati po prvi put ugledali moje lice prestao sam biti Novost. Sve nakon toga bila je bajata vijest. Novost je bila da sam prohodao, ali svaki sledeći moj korak to nije bio. Ne može se po više puta biti Novi. Nisam prihvatao takvo stanje stvari.
Ni nakon našeg upoznavanja nisam mogao da zamislim da mogu da upoznam nekog Novog Božu kojim bih zamijenio ovog starog koji je tu ispred mene duvao i hukao u stakleni troperac i s takvom posvešćenošću prilazio igri koja je uskoro trebalo da bude grubo okončana kratkim pozivom. „Idemo“, ne takvog Božu ne bih mogao da pronađem nigdje na kugli zemaljskoj. Niti u vasioni. Postojala je samo jedna tačka u širokom svemiru, hladnoj vasioni gdje je to bilo moguće. Baš tu. Ispod terase tijesnog jednosobnog stana kojeg smo upravo mijenjali za nekoliko kvadrata više stajao je on. Mrtav ozbiljan kao da dobija najvažniju bitku pod najsjajnijom zvijezdom nebeskom. Takav je bio.
Vrlo dobro sam znao kakav je on. Nije pustio suzu kada sam ulazio u kamion. Sjedio sam u krilu ocu koji je zagrlio moga brata a mati brisala suze. Mahao sam kroz otvoren prozor. Božo nije. Samo je podigao ruku. Stajao je nepomično kao indijanac sve dok nismo zamakli niz ulicu.
Činilo se da zna mnogo više od mene.
Plakao sam, više ne znam zbog koga. Zbog njega, zbog nezavršene partije i onog malog sićušnog mjesta na planeti koje je eto jedino imalo tu čast u cijeloj vasioni da posmatra taj dvoboj klikeraša pod terasom tijesnog jednosobnog stana, možda i zbog majke koja je još jače plakala i pored činjenice da je napokon ostvarila svoj san o još jednoj sobi. Ni sam ne znam.
Do dana današnjeg nisam razmišljao o tome.
Život je čudo.
Da je kojim slučajem prethodna stambena komisija koja je dodijelila presudne poene Božinoj porodici da doseli pored nas bila učesnik evrovizije od mene bi dobila najveći broj bodova.

Putnici

Gotovo nedavno, prije samo četrdesetak i nešto godina više rijeke mladih otisnuše se iz svojih sela, naoružani škrtim obazovanjem, žuljevitim rukama i s nadom da će se vratiti samo dok stanu na noge ispunila je dremljive kupee radničkih vozova koji su s kašnjenjem u polasku dodatno podizali nervozu veoma važnih i neumoljivih otpravnika.

Novi putnici u vozu koji su imali tu sreću da prvi uđu u prazan kupe, a da nisu ni koraka odmakli otvarali su prozore da se još jednom nadišu vazduha i  nagledaju te ljepote za koju gle čuda do dana današnjeg nisu obraćali pažnju, nastojeći da u svim svojim kasnijim opisima odlaska iz unutrašnjosti na prvo mjesto smjeste vazduh i vodu, kao da drugo sve nije bilo važno do taj prirodni fenomen bez kojeg se jednostavno nije moglo. A jedina istina iz svega toga je bila da je svega drugog do vazduha i vode manjkalo.

Oni drugi stidljivo bi zauzimali mjesto u sredini između dvoje stranaca koji su se gle čuda po prvi puta usaglasili i s prezirom gledali na došljaka koji je tu u maloj provinciji zauzeo mjesto baš pored njih čineći ga još više zbunjenim i uplašenim. Možda je i taj prvi dojam koji su osjećali po ulasku u kupe postao presudan u svim onim daljim nastupima zauvijek ih držeći stidljivim, povučenim i nesnalažljivim za razliku od onih prvih.

Oni koji bi zauzeli mjesto pored vrata kupea bili su u malo boljem položaju. Imali su odstupnicu. U svakom momentu vrlo lako su mogli da potegnu kočnicu ukoliko bi osjetili neku neprijatnost ili opasnost i uz zaglušujuću škripu kočnica pobjegnu glavom bez obzira niz dugačke i puste hodnike. Poput stražara na kuli stalno su isturali svoju golu šiju kroz svoju puškarnicu vječito tražeći izazov nekog snajperiste, putujućeg hohštaplera, šibicara koji vreba naivne s tek nešto ušteđevine, slaninom, kojom ugnjilom kruškom i kuruzovim brašnom za rođake koji vapiju pored bijelog hljeba za mrvama zavičaja. Tek kad im se pogledi sretnu sa sličnim spokojno vrate šiju među kragnu pomalo izanđalu od stare pegle na ugalj koja kao gvožđa bolno siječe od sunca izgorali vrat.

Oni manje hrabriji, tu po periferijama salijevali su temelje. Udarali ploče. Na njih zidali nove spratove, a njih opet zalijevali pivom, rakijom i pečenicama u stolnjake zamotanim. Hrskavim delicijama priprosta sela, koji na sirovim grabovim ražnjevima kao strijele prislonjeni uz zid neomalterisan dočekaše i da se krov međ oblake vine. I prve đake i zadaće i prve goste.

I onda bi potekla rijeka.

Putuje slanina, krompir. Nešto luka. Domaća paprika i paradajz ko slika. Sa njima se domunđava golišava kokoš seljačka. Ogoljena sa kao zlatom žutim nogama, čista kao da još juče nije s njima čeprkala po đubrištu i kravljoj balezi. Putuje u grad. Obezglavljena.

Putuje i kajmak, gizdav i gospodski blijed, do njega jaja, umotana u papir od vreće brašna stidljivo provirujući i plašljivo strijepeći od kakva iznenadna udarca da se izdajnički ne bi prosula tu pred očima gospode što važno sjede u kupeima, pred starijim gospodinom što ćutke lista Politiku, nadobudnog fiškala što odmjerava jednu mladu majku sa djetetom u naručju. O, te sramote.

O gle čuda. Seoske pletene čarape, prošarane crnom vunom nevoljko su se meškoljile kao pretoplo obučeni dječak pored prozora odakle ga je nemilice pržilo toplo avgustovsko sunce dok je strpljivo gulio i u pepeljaru Jugoslovenske željeznice odlagao još jedan papirić prozirne karamele kroz koju je s veliko važnošću odmjerio ostale putnike. Tu je i mlijeko, čisto kao snijeg, nešto zveckalo sa domaćom ljutom mučenicom s kojom se ništa nije moglo upariti pod milim Bogom osim priprosti čep od komuše u najolonu omotan.

Stidljiva pletena torba naslonila se na fini žuti kofer od juneće kože koji se odmicao od neželjena saputnika sve dok se jednom ne zanese i tresnu o pod dižući prašinu, iz sna budeći okićenog nosioca spomenice na gotovs.

„Jel, opet udario Švaba“, pa zbunjen i pokunjen folozofski mudro zapita, „Ima’l, Boga“.

Po prvi put putuje i Mikijev almanah u Podgrmeč, sa njim i stakleni klikeri troperci na megdan seoskim od crvene cigle izdeljanim. Rupa je spremna i taktike se znaju. Jedna kožna lopta, potajno strijepi. Čula je kako oni tamo za patike i ne haju. Kako bose noge kroz trnjake tutnje, a nju, švabicu žulja da je tamo neki deran noktom ne „prodre“. Da dušu ne ispusti u kakvom kupinjaru. Putuju i neke sasvim nove riječi. Uplašene da neće biti prihvaćene i shvaćene na najbolji način. Strankinje.

Regres.

Topli obrok.

Zimnica.

Celofan i frizure trajne.

„Ako, neka djeco“, zadovoljno bi slušale majke da im sin tamo u hladnom svijetu topli obrok ima, da im tamo neko o djeci brine, „nek se ima šta kašikom zavatiti“.

Eto. Bila jednom i takva vremena.

Texas, Texas 3

Epizode sa Božom i skype-om učestale su u tolikoj mjeri da je kod mene postojola bojazan da će da se umiješa službeni Washington. Toliki protok žuči umnogome je prijetio od izlivanja u Veliku baru i izazivanja najveće ekološke katastrofe. Sumnjam da bi se so osjetila u cijeloj toj stvari.

 

Još jedno veče gradili smo most na rijeci Kwai. Iznova rušili sve mostove za nama, fućkali na svjetsku krizu i recesiju. Negdje pred ponoć od njega mi stiže neobična molba.

 

„Znaš nešto bih da te zamolim. Nadam se da ćeš da me razumiješ. Ja sam se već raspitao o svemu.“

„Reci Džeronimo, znaš da na mene možeš računati.“

„Tvoja terasa, znaš. Kada bi dozvolio da majstori postave web kameru sa pogledom na ulicu. Ja bih sve regulisao, tebe ništa ne bi koštalo. Ni tebi ne bi bilo žao.“

 

Oćutah trenutak.

Ne uzvartih odgovor. Odaslah samo smajli. Mali žuti osmjeh u Texas.

 

„Bog si. Sve ću da dogovorim sa majstorima. Ludilo. Ne znaš koliko si me zadužio.“

„Odaslah još dva smajlija.“

„Hvala. Hvala, laku noć. Odoh da javim Mariji. Laku noć.“

„Laku noć.“- uzvratih.

 

Razlika u satima nije bila u skladu sa našim pozdravom. U svakom slučaju neko odmah, a neko sa zadrškom neće imati nimalo lak san.

Dva dana kasnije na vrata su banula dva radnika. Objašnjavaju mi da ih je angažovao neki naš u Americi. Pravdaju se kako samo rade svoj posao nakon što su me probudili u poslijepodnevnom odmoru.

 

„Znam, znam. Hajde ulazite.“- otvorih im vrata.

 

Ponudih im osvježenje dok su se oni odmah bacili na posao. Posao je bio brzo gotov.

 

„Ovaj lap-top je za tebe. Instalirali smo sve potrebne programe.“

„Kakve su moje obaveze.“

„Nemaš nikakvih obavaza. Sve je programski riješeno.“

 

Ispratih ih do vrata. Izađoh na terasu. Web kamera je postavljena tako da gleda niz ulicu. Uzeo sam stolicu i popeo se na nju. Kamera je bila tik ispred mene.

 

„Božo, samo da vidim jesi li tu.“

 

Nakon toga vratih se u stan. Uključih računar. Potražih skype. Nije dugo trebalo, uslijedio je poziv.

„Hjuston zove zemlju. Zemljanine javi se.“- glas mu je bio raspoložen čim sam se javio.

„Zemlja zove Hjuston. Hjuston dobro se čujemo. Kako ti se čini?“- upitah.

„Ne znam. Sad su mi javili mailom. Hvala do neba. Čujemo se kasnije.“

„Važi.“

 

Prekinula se veza. Most na rijeci Kwai bio je prohodan. Konačno će Božo moći da pohodi našu ulicu kad god mu se to prohtije.

Nekoliko slijedećih dana nije bilo Bože na skype-u.

 

„Zalijepio se ko muha na balegu, pa seiri li seiri.“- nasmijah se njegovoj ludosti.

„Uh sunce ti kalajisano“, skočih ko oparen, „pa vidjeće da nema stare trešnje.“

 

Smišljao sam hiljadu načina kako da ispravim laž koju ne želeći da ga povrijedim nepovratno izrekoh.

 

„Zato i ne zove.“- pomislih.

 

Uplaših se da iznova ne poruši most koji smo dugo i strpljivo danonoćno gradili zadnjih mjeseci. Most koji je trebalo da izdrži oluje i talase vremenske razlike i distance koja je nesumnjivo dijelila dva ista dijela svijeta raspolovljena morem soli koja je nagrizala rane i ostavljala ružan ukus u ustima.

 

Izašao sam na terasu. Opet sam uzeo stolicu i stao pred kameru.

 

„Božo, lagao sam ti o trešnji. Vrijeme je učinilo svoje. Snijeg. Posadio sam drugu na njeno mjesto. Za biciklo ti nisam lagao. Sutra ću da ga provozam i da ti mašem sa ulice. Hajd’ u zdravlje.“- zastadoh još tren pred kamerom, a onda spustih se sa stolice.

 

Očekivao sam taj poziv. Nisam želio iznova graditi srušeni most. Vezivati dvije obale. U iščekivanju poziva izglancao sam Božin biciklo. Konačno uslijedio je i poziv. Računajući vremensku razliku tamo je bila uveliko noć. Kod nas ne znam, izgubio sam pojam o vremenu.

 

„I?“- ne izdržah.

 

Poželjeh bujicu riječi. Osudu. Bilo šta da imam da se branim. Ali toga nije bilo.

Sačekah još koji trenutak.

Ništa.

 

„Vidje li koga poznatog?“

„Ne. Kod mene je noć.“

„Pitam po danu.“

 

Ništa ne reče.

 

„Još si tu?“- zapitah.

„Da. Gledam.“

„Noć je, nije još svanulo, kako možeš išta da vidiš?“

„Ovako niko ne vidi kad plačem.“

 

Bio je u pravu. Njegove oči su bile ovdje, suze tamo. Ima li uopšte načina da ih neko obriše. Most na rijeci Kwai, odolijevao je bujicama. Ako bude trebalo da ga srušimo, učinićemo to sami. I opet gradićemo novi.

Veći.

Snažniji.

Prenuše me kišne kapi koje su dobovale po prozoru.

 

„Znaš li za trešnju?“

„Ne može se most od vazduha napraviti.“

„Da.“

„Laku noć.“

„Laku noć i tebi.“

 

Izašao sam na terasu. Na ulici odavno nije bilo nikoga. Samo ja i mlada trešnja. Sa nama odnedavno i Božo. Neprimjetan kao i svaki pravi indijanac.

 

„Haug Džeronimo.“

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, na mostu od paučine okean da premrežim i umrežim.

Texas, Texas 2

Sa Božom se nikad ne zna. Valjda smo ga i zbog toga zvali Džeronimo. Jednom davno obećao je da će se vratiti čim mu banke siđu sa grbače. Do tada istrpiće Texas rekao je. Na skype mi se nije javljao nekoliko mjeseci. Sam mi je priznao da je pod dejstvom alkoholnih isparenja kojima se prepustio nakon roštiljanja.

„Slušaj, ubio sam se od alkohola, ali ti pričam čiste svijesti. Pio sam kao smuk cijelog dana. Želio sam da se ubijem kao stoka. I ne ide.“

Nisam se usudio ništa napisati. Bojao sam se da ne učini kakvu glupost. Nije bio takav. Nakon nekoliko trenutaka ponovo je stigla njegova poruka.

„Hajde, ti znaš šta meni treba. Daj nešto. Neku riječ, nešto jako što će da me otrijezni ili dokrajči. Ja više ne mogu ovako.“

Muk.

Sa obe strane okeana.

Tamo i ovdje.

Ovdje i tamo.

„Slika. Bilo šta, biće dovoljno samo da znam da imam nekog svog sa druge strane.“

„Ne znam Božo. Nemoj prenagliti.Pusti da razmislim.“

„Ok! Čekam ako treba do zore, samo nemoj otići.“

„:).“

Znao sam za njegovu ludačku upornost. Bio je u stanju da čeka ribu po čitav dan vrebajući pogledom kroz unske brzake. Više nije bila u pitanju hrana. Bio je to on Indijanac. Istrajan i u porazima. Nepokolebljiv. Cijena za njega nikad nije predstavljala za njega ništa samo poziv. Izazov.

Vrtio sam ludački slike i događaje. Bilo ih je mnoštvo, ali ništa pametno nije dolazilo do mojih sivih ćelija koje su vjerujem toga momenta bile još bezličnije i bezbojnije. Možda samo kaša, tijesto koje se provlači kroz stisnute prste, gubeći svoj oblik.

Sjetih se njegove ludačke želje da se osveti komšiji još dok smo djeca bili koji ga je optužio da mu je iz bašte krao krastavce. Kunuo mi se da to nije istina. Dobio je ćušku od oca koja ga je više zaboljela zbog očeve sumnje u njega. Fizička bol kratko je zažarila njegov obraz. Ona bol koja se neda tek tako poništiti tinjala je i izgleda još tinja tamo preko bare. Siguran sam bio da ga je neko gadno nagazio. Znam ja svoga Božu Indijanca. Znam Džeronima.

Toga dana probudio me kamenčić koji je udario u prozor. Znao sam da je to on.

„Znam. Izađi da ti kažem.“- bio je nestrpljiv.

„Ovako rano. Vidiš da još nije svanulo.“-još uvijek sam trljao oči i pokušavao da ga odgovorim od plana ma kakav bio.

„Hajde izađi. Samo da ti kažem. Samo tebi.“

Nije bilo druge. Nije bilo smisla odugovlačiti. Stajao bi dole dok ne siđem, makar to trajalo do sudnjeg dana.

„Krastavci, sve ću mu ih obrati. Sve do jednog.“-skupljenih pesnica taj dvanestogodišnjak djelovao je ozbiljan kao da donosi najvažniju odluku na svijetu.

„Šta ćeš s njima?“- upitah.

„Ništa.“- slegnuo je ramenima.

„Greota ih baciti. Hrana se ne baca.“- rekoh.

„Znam. Poješću ih. Sve do jednog.“- lice osvetnika se ozari.

„Pozliće ti. Niko ne može pojesti toliko krastavaca.“

„Neka.“

„Idem s tobom. Paziću ti na leđa.“

„Hvala.“- moja odluka da idem s njim razvukla je najveći mogući osmjeh koji je tog časa mogao da se za bilježi na plenti zemlji.

Sve je brzo proteklo. Krastavci su bili pred nama. Puna najlonska vrećica, od onih najsitnijih, pa do onih koji baš i nisu bili primamljivi kako za oči, za želudac još manje.

Uzeo je jedan sa hrpe i počeo da grize. Pod njegovim zubima dokazni materijal je pucketao takvom snagom kao da se sveti samom Obrenu koji nije znao na kakvu je stijenu udario.

Ispružih ruku te i sam uzeh krastavac. Jeli smo ih takvom brzinom da nam se činilo da će ih nestati za par trenutaka. Međutim nije bilo tako. Naprotiv vrlo brzo smo osjetili svu težinu zadatka koju smo pred sebe postavili. Ipak nismo odustajali. Božo se kreveljio, pogledom pokazivao kako žali što hrpa još nije veća, a meni je već bilo muka. Nisam odustajo, kao ni on. Bili su bljutavi. Jeli smo ih neslane i sve sa korom. Kad smo obavili zadatak pošli smo nazad.

„Samo da je soli bilo, ne bi se oteo niti jedan pa da ih je i duplo bilo.“- bio je zadovoljan obavljenim zadatkom, a čini se još više mojim saučesništvom.

Još istog dana usrali smo se kao grlice. Dva dana smo borbu vodili sa želudcem koji je izgleda poludio zbog naše akcije. Činilo se da nisam ni izlazio iz wc-a. Roditeljima sam rekao da je to od nekih zelenih šljiva koje sam sa Božom jeo. Božo svojima nije rekao ništa. Moji su to isto prenijeli njegovima te nas nisu vodili u dom zdravlja na pregled.

„So!“- uzviknuh.

so

so

Na netu pronađoh sliku sa pakovanjem kuhinjske soli. Iskopirah je, te poslah je preko slanog okeana.

Muk.

Odmah nakon toga Božo je prekinuo vezu. Nije se javljao mjesecima. Prošla je već godina.

„Bojim se da sam presolio njegovu muku.“- dugo sam mislio o tom sve dok me sinoć nakon dugo dugo vremena Božo nije pozvao. Uvijek je tako činio. Uključivao bi skype samo kad bi mene zvao, inače ga nije koristio.

„Sve vrijeme si znao?“- bio je kratak.

„Da, mnogo smo soli zajedno pojeli i opet nam je bilo malo.“

„Čini se da nikad neću moći podnijeti laž.“

Znao sam da ga nešto peče.

Koji tren kasnije na moju skype adresu stigao je fajl sa slikom. Preuzeh isti.

Božo se ponovo odjavio sa skypa.

„Kišobran.“- obični starinski kišobran.

 

Pogledao sam napolje. Padala je kiša.

Kao naručena.

Uzeh stari kišobran i izađoh na ulicu. Talas svježine zapljusnuo je moje lice. Duboko sam disao. Za sebe. Za svog Božu Indijanca, za Džeronima. Iznova sam listao album svih onih godina koji se nikad neće vratiti. Sve one slane i neslane dane koje dosolih, ponekom suzom. Od momenta kad ga ispratih na biciklu. Njega, Mariju i slatku malu Anju. Kovrdžavu slatkicu. Znao sam koliko se radovao godišnjem odmoru koji je trebao da bude njegov prvi dolazak nakon odlaska u Ameriku. I sam sam bio oduševljen što ću ponovo da ih vidim, da ih upoznam sa mojim gnijezdom.

Čvrsto sam rukom stiskao stari kišobran izlizane drške kao bezbroj puta do sada, ali nikada kao sad nisam se osjećao bespomoćnije.

Posmatrao sam ljude koji prolaze pored mene. Kotrljali su se bez riječi. Kao kamenje. Talasi kiše kao da su nas spirali, kao pijesak po plaži. Dok su nas talasi kiše šibali i sapirali kao pijesak u nemirno more, ono je bjesnilo i pjenilo. Ljutito nas vraćalo na obalu, gdje smo se saplitali jedni o druge. Iznova se trošeći na putu. Ni tamo ni ovdje.

Dok sam bio na plaži prezirao sam sav onaj bezlični pijesak oko mene, izbjegavao svaki mogući kontakt koji me je nepovratno trošio i glačao me u meni neprepozantljivog sebe, zavideći svom onom pijesku koji je nemirno more razbijalo o obalu, stijene, lomeći do najsitnijeg i najfinijeg praha mješajući sa sitnim i nevidljivim zrncima soli.

Kad bi me talas kiše otisnuo u zagrljaj moru, osjećao sam svu ogoljenost. Svoju nepripadnost tamo, neprihvaćenost. Osjećao sam svoje strano tijelo. Sjemenku koja se nikad nije primila za nemirno tlo.

Vratio sam se kući i uzeo biciklo. Božin. Osjećao sam da mu dugujem vožnju. Kiša je u međuvremenu prestala. Nisam sklopio kišobran. Pod njim su bili svi indijanci i njihove duše. Suze. Nakon nekoliko metara kišobran se izvratio i kao kakva stara gljiva bdio je nad mojom glavom. Kao manitu.

Čvrsto sam stiskao dršku kišobrana dok sam ga hrabrio da izdrži. Isturih ga ispred sebe, sklopih i kao bojnim kopljem jurnuh u noć koja je mirisala na pečen kesten iako je do jeseni bilo još mnogo toga za reći.

Pedale sam okretrao sve brže i brže. Pomalo sam ličio na indijanca kako bjesomučno juri na nevidljiva neprijatelja koji se krije pod plaštom noći.

„Hoooooooooooooookaaaaaaaaaaa heeeeeeeeeeeeyyyyyyyy,….!“-divljački sam urlao koliko me grlo nosi.

Plava rotaciona svjetla vratila su me u stvarnost.

„Gospodine moliću vaše isprave.“- šerif iz mog sokaka s kojim sam se mlatio zbog prosute teglice šumskih jagoda bio je iznenađen.

„Haug.“- ispružih mu isprave.

„Šta si rekao?“- upita me on.

„Bio sam jednom indijanac i večeras je pola mene.“- ispalih kao iz topa.

Vratio mi je ličnu kartu. Kauboja ne čini šešir niti svijetlo oružje.

Pozdravlja Vas mandrak72, predizborni indijanac kojemu je puna kapa šešira i tuđeg perja.

Texas, Texas

Poziv preko skype me malo iznenadio. Prošla je ponoć. Svi poznanici koje sam imao na adresaru bili su odavno off line.
Skype ime nepoznato. Džeronimo.

Kroz glavu su protutnjala vremena kad sam se divio Indijancu zbog kojeg sam išao u kino. Kad sam se divio njihovim unaprijed osuđenim pokušajima da sačuvaju zemlju i slobodu.
Odlučio sam se javiti.
„Halo!“-uputih poziv negdje u nepoznato.
„Halo mandrak72. Božo je.“-nekako izvještačen glas me pozdravi.
Očito je znao ko sam. Nisam mogao da odgonetnem koji Božo je u pitanju.
„Izvini, a koji Božo je.“-upitah ga.
„Božo. Pa Božo Simketov. Znaš ti svoga Božu Džeronima.“-objašnjavao je glas koji sam nekako lakše mogao da prepoznam.
Kako ne bih znao Božu. Božu indijanca. Božo Džeronimo.
„Pa đe si Božo barabo jedna. Nisam sto godina čuo za tebe. Znam da si samo negdje otišao preko bare?“-totalno sam zbunjen bio pozivom.
„U Hjustonu brate. U Americi. Država Teksas.“-razveza Božo.
„Nismo se čuli otkako si otišao.“
„Trebalo je vremena da se snađemo. Znaš jezik, posao, kuća i sve ostalo. Poslaću ti par snimaka dok razgovaramo.“

Primjetio sam da je skype registrovao prijem fajlova. Kroz glavu su mi prošle slike od prije par godina dok smo sjedili u zatvorenoj ljetnjoj bašti.
„Znaš mandrak72, ja više ne mogu ovako.“-oborio je glavu dok je govorio.
„Ne umijem više pronaći načina da živim ko čovjek. Posla nema, a i ono što pronađem svodi se na to jedva preživim. Podstanar sam, nemam ništa svoje osim žene i djeteta i bicikla.“-suzdržavao se da ne brizne u plač taj čvrsti čovjek koji se nije plašio ni najtežih poslova, ni za život u usranom ratu.
Nisam imao nikakvu riječ da mu uputim i da ga ohrabrim te sam ga pustio da završi svoje izlaganje.
„Nisam ti rekao prije pola godine predao sam papire u dvije ambasade za useljenje. Kanadu i Ameriku.“-reče mi tad Božo.
„Nisi mi rekao ništa o tome.“-iznenadio sam se njegovim planom.
„Nisam bio siguran da će mi odobriti. Čak šta više nisam se ni nadao.“-gledao me je očiju punih suza.

Okrenuo je pogled koji se pružao niz glavnu ulicu našeg malog grada upijajući svaki pokret miris i boju.
„Kad ideš?“-tihim glasom sam rekao gledajući u vrhove cipela kao nekad u školi kad ne bih znao odgovor na pitanje naše učiteljice Rose.
Družili smo se još od osnovne škole. Zajedno smo sjedili i u klupi. Vojsku sam služio u Somboru, a on u Štipu. Sve ostalo vrijeme smo zajedno proveli.
„Sutra moj mandrače72. Sutra. Stan sam otkazao. Ono malo namještaja ostavio sam gazdi kao razliku za posljenju kiriju.“-osjetio sam da ga guši dok priča.
„Jesmo se i napatili dok smo ga iznijeli u potkrovlje nas dvojica sami.“-nisam skidao pogled sa cipela koje su se neobično sjajile dok mi se pogled lagano mutio.
„Tebi ostavljam biciklo. Nije nešto, ali ja bih tako želio.“-nije imao smjelosti da me pogleda.
„Šta na sve kaže Marija?“-nisam znao šta bih ga više pitao.
„Ništa. I njoj je sve dosadilo.“-prevalio je preko jezika.
Ćutali smo neko vrijeme. Započinjanje bilo kakve stare teme nije imalo smisla, a započinjanje nove pogotovo.
„Idemo. Kasno je.“-pozvao sam ga.

Nismo prozborili ni riječi dok smo išli ulicom. Opalo lišće kestena kao debeo tepih utišalo je naše korake koji kao da su se gubili u toploj jesenjoj noći.
Odjednom je poskočio. Zaletio se podviknuo glasno „Mehmed Baždarević iiiiiii jedan nulaaaaa.“-svom snagom je opalio nogom po divljem kesetnu.
Zvuk lomljave stakla kao da nas je probudio. Začuo se ljutit glas.
„Jebo ti Meša majku. Oćeš me ubiti majmune jedan.“
Strugnuli smo u mrak. Trčali smo sve dok nismo došli pred njegov stan.
„Hoćeš li me sutra ispratit do autobuske stanice?“-malo boljeg raspoloženja me upita.
„Znaš da me nisi morao ni pitati. Naravno da hoću. U koliko?“-prihvatio sam poziv da ga ispratim.
„U osam budi tu. Ajd, sad laku noć“-stajao je na  stepeništu dok nisam izašao iz vidokruga.
Nisam te noći mogao da zaspim nikako. Godine poznastva sa Božom klizile u ko sitan pijesak kroz prste, dok sam dlanom pokušavao da zaustavim sitan pijesak njega je ostajalo sve manje.
Sigao sam na vrijeme. Marija je u rukama nosila Anju kovrdžavu slatkicu i jednu manju putnu torbu. Bilo je spremno još tri velika kofera. Bio je tu i biciklo Božin. Veliki Rogov bicikl koji mu je ostao od oca što ga je sebi kupio kad je odlazio u penziju od otpremnine.
Natovareni bicikl velikim koferima nije se ni vidio.

„Javite se kad stignete.“-dok sam se pozdravljao sa malom porodicom koja je putovala u neizvjesnost nepoznatog svijeta osjećao sam se kako me guši.
„Svakako. Svakako mandrak72. Čuvaj mi biciklo“-stegnuo mi je ruku ne puštajući je.
Zatim je ruku položio na sic na biciklu i kao dobrog drugara po ramenu potapšao.
Autobus je polazio. Par suznih očiju dugo je mahao. Sjeo sam na bicikl i pošao za njima. Pratio sam ih neko vrijeme.
Brzo, brže, sve brže.
Ubrzo su nestali.
Sve ovo vrijeme.

„Mandrak72. Jesi li još uvijek tu?“-Božin glas me prenu.
„Jesam moj Božo.“-nisam mogao ništa da kažem.
„Zašto ćutiš?“
„Ne ćutim moj Božo. Veze su slabe pa malo kasni glas.“-pokušavao sam doći do daha.
„Jesi li pogledao slike.“
„Evo sad upravo otvaram.“-lagao sam.
„To mi je kuća. Ima i veliki travnjak. Na drugoj sam pored automobila sa Marijom i Anjom. Na trećoj je moje radno mjesto.“-pričao je Božo misleći da gledam slike.
„Vidim sve Božo.“-lagao sam i dalje.
„Šešir je pravi. Kaubojski. Poslaću ti jedan.“-Božo je neumorno pričao.
„Bilo bi mi drago.“-morao sam nešto reći.
„Šta ima tamo?“-upitao je Božo.
„Sve je po starom.“-odgovarao sam kao sam juče sa njim razgovarao.
„Roštiljate li pored rijeke. Jesu li trešnje procvjetale mandrak72. Kako mi je biciklo?“-obasipao me je pitanjima.
„Roštiljamo, ali malo rjeđe. Odaljili smo se Božo. Trešnja je procvjetala.“-lagao sam za trešnju koju je preklanjski snijeg polomio.
„Biciklo je još u pokretu. Doduše malo ga vozim, samo ponekad kad je lijepo vrijeme.“-odgovarao sam.
„Božo kad nam stižeš? Znaš da mi tamo ne možemo tako lako?“-upitah ga da prekinem novu seriju pitanja.
„Ne znam moj mandrak72. Otplaćujem kredite. Radim na dva posla dnevno. Jedva dočekam nedjelju za odmor.“-u njegovom glasu osjetio sam umor.
„Božo. Je li Teksas kao u filmovima?“
„Ništa nije kao u filmovima moj madrače72.“-osjećao sam tjeskobu u glasu Božinom.
„Tamo nisam ostavio ništa, a ipak sam izgubio sve.“-svaka njegova riječ pekla je.
„Ništa Božo za čim bi žalio.“-nastojao sam da ga ohrabrim.
„Mandrak72, kad otplatim kredite vraćam se.“-u glasu mu osjetih ne nadu već želju.

Ćutao sam.
„Božo ti opet razmisli!“-nisam želio da donosi ishitrene odluke.
„Božo je rekao. Haug“-bio je smrtno ozbiljan.
Dobro sam poznavao Božu. Taj je držao do riječi.
„Ti znaš šta je najbolje za tebe i familiju.“-s nekakvom bojazni da ga ne ohrabrujem za korak zbog kojeg bi se kasnije kajao pazio sam na izgovorene riječi.
„Sad sam sigurniji nego ikad.“-reče.
„Mandrak72 čuješ li me. Dolazim.“-ponavljao je kao da nisam čuo njegov plan.
„Važi Božo. Bicikl te čeka.“-i sam sam osjetio neko olakšanje u Božinom glasu.
„Hoka Hey! Hoka Hey mandrače72.“-jasno sam čuo kako podvriskuje.
Nakon razgovora izašao sam na terasu u pidžami. Vedra noć vratila mi je neki poseban osjećaj. Osjećao sam da se u meni gomila neka energija. Osjećao sam da ne mogu zaustaviti bujicu osjećaja.
Stavio sam ruku preko usta. Prvo sam tihim, a onda sve jačim glasom imitirao glasanje indijanaca naizmjenično sklanjajući dlan sa usana.
Glasno sam podvrisnuo da me se moglo čuti sve do ulice Karađorđa Petrovića pa čak i dalje.
„Hoooooooookaaaaaaaaa Heeeeeeeeeeeeeyyyyyyyyyyyyyyyyy“-divljački sam kriknuo da bi me Božo mogao čuti.
Nisam obraćao pažnju na svjetla koja su se palila  na obližnjim objektima. Svejedno nisu znali šta osjećam.
S početka jeseni kupio sam sadnicu trešnje i posadio je za mog Božu. Znao sam da će se obradovati.
I ja sam.
Pozdravlja Vas mandrak72, plavo oko zbog tri pera od komšijskog pijetla.