Trn na usnama – Umjesto oproštaja

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto…“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.

Zbogom Ranko  😦

Pozdravlja vas mandrak72, nestimulisani velosipedist na kotaču. (bapski izraz za bicikl).

Advertisements

Blogeri iza rešetaka

U dobro organizovanoj i dugo spremanoj iznenadnoj akciji jutros oko 05:15 časova specijalci MUP-a za borbu protiv organizovanog kriminala upali su porodičnu kuću G.Ž.(36) i LJ.Ž.(34) izvršili pretres i hapšenje osumnjičenih.

Danima su u blogerskim krugovima kružile priče koje su ovih dana došle i do istražnih organa. U njima se navedeni blogeri poznati kao uživaoci bloga već duži period. Glava porodice G.Ž. je u zagazio u svijet bloga prije četri godine, dok je njegova supruga LJ.Ž. u blog vode zagazila početkom zime 2011. godine. U pričama se spominje da je G.Ž imao otvoren blog na brojnim blog servisima kao i internet forumima gdje je postojala i najmanja šansa za objavljivanje njegovih postova. U blogerskim krugovima takvo nešto počelo se naslućivati još prije dvije godine ali u cilju istrage ne navodi se tačan broj naloga otvorenih na ime ovoga blogera.

„I mene su mnogo iznenadile priče o tome. Uvijek je bio odmjeren kako u svojim postovima tako i u komentarima. Nije bio vulgaran. Mnogo me je iznenadila nelojalnost blog servisu na kojem je bio prihvaćen kao najbliža rodbina. Čak šta više neki od nas su se nudili da ga usvoje. Još uvijek sam u šoku“-rekla je jedna blogerka koja je htjela da ostane anonimna.

Nakon objavljene vijesti internet servisima zavladala je nevjerica. Neki od njih su najavili blokadu registrovanja novih članova kao i komentara koje u sebi sadrže njihov nik, linkove ka njihovim postovima i sve što ima veze sa ovim nemilim događajima.

„Bila je tako nježna i romantična duša. Njeni stihovi vraćali su nas u doba prvih ljubavi, vraćali u vrijeme romantike dok su još kifle mirisale, a jeo se domaći ajvar.“-riječi su blogerke koja je na svom hard disku memorisala sve njene postove.

Telefoni u svim redakcijama su bili su zatrpani pozivima širom regiona. Mnoštvo poziva odnosilo se na informacije da su upravo na nekim od blog servisa osvanuli novi komentari potpisani navodno uhapšenim blogerima. Jedan broj njih sa socijalnih mreža twitter i facebook ih je odmah izbrisao sa liste prijatelja, a mnogi od njih su najavili da uprkos svoj hajci neće odustati od prijateljstva po onoj narodnoj „prijatelj se u nevolji prepoznaje“.

Udruženje blogera još se nije izjasnilo. Očekuje se njihovo obraćanje sredstvima javnog informisanja nakon vanredno zakazane skupštine blogera danas u podne.
Prema posljednjim informacijama zdravstveno stanje blogera je zadovoljavajuće. Počeli su da uzimaju hranu i tečnost. Teefonima su se javili advokatima.

„Moji klijenti se za sada osjećaju dobro, smatraju da nisu prekršili prava jer nigdje u ustavu ne piše koliko blog naloga može da se otvori sa jedne IP adrese. Smatramo ovo kršenjem blog prava pojedinca i svakako to ne može biti preporuka za društvo koje hrli ka zapadnim demokratijama i evroatlanskim inetgracijama.“-riječi su njihova porodičnog advokata Konvertibilka Markića.

Razne nevladine organizacije, kao i organizacije za zaštitu prava omladine i djece zapuštene od strane roditelja internet, twitter, facebook i forum zavisnika najavile su zajedničku akciju sa nazivom „Stop netu i ostalom svijetu zbog mladosti u cvijetu“.

Dok istražni organi budu radili svoj dio posla na raskrinkavanju blog i ostalih zavisnosti i prevenciji od širenja ove pošasti nama preostaje da se svi skupa ujedinimo u borbi prevencije protiv zavisnosti.

Pozdravlja Vas mandrak72, nezavisni istraživač i zavisnik od nezavisnih informacija.

Bubnjevi u noći mladog gospodina Jablanka Grotnića

U prvom sumraku, prvog dana godine Jablanko je užurbanim korakom krenuo u neizvjesnost duge zimske noći. Zastao je, promrzlim prstima popravio je pletenu kapu sa velikom kićankom na glavi i još malo pritegnuo šal oko vrata. Osvrnuo se iza sebe. Napuštao je mjesto gdje je proveo zadnjih par godina. Siva zgrada doma za nezbrinutu djecu nije se nazirala. Znao je proći će još možda sat dva prije nego ustanove da je nestao.

„Eh da je bar ljeto“-sa zabrinutošću pomisli Jablanko.

Uzeo je starinski kofer sa nešto svojih sitnica. Plava domska pidžama, nešto donjeg veša,  dvije košulje, vojničko ćebe, kašika, nož s polomljenom drškom, komad svijeće, šibica i komad hljeba kojeg je uzeo od ručka krišom. Novca nije imao. Nije imao kud. Ali ni nazad nije htio.

Dok je hodao mrak je svojim plaštom pokrio visove prekrivene snijegom. Već su se ponegdje nazirala svjetla u kućama pored puta.

Strah ga je polako obuzimao. Čuo je svoje srce dok ubrzano lupa.

„Tam, Tam, Tam“-dobovalo je mlado srce Jablankovo.

„Tam, ta ta tam, tam ta ta tam“- muzika je parala uši Jagodi.

Salve sirovog smijeha, smjenjivale su se sa oštrim komandama praćenih psovkama Šemse međedara.

„Igraj mala nemoj stati pa će tebi Šemso dati,  koru kruva i šaku buva“-u trenu je Šemso nesuvislim pjesmicama palio raspomamljenu masu oko sebe. Radio je to već godinama.

Međede su držali i njegovi stari, a i on je  nastavio istim putem.

Zanimanje ljudi za plesom stare medvjedice krvavog nosa, penjanje uz drveni stub bivalo je sve manje. Ali zato je nagomilani bijes Šemsin bivao sve veći, a sa njim i batine.

Jagoda medvjedica godinama je bila vlasništvo porodice. Nedavno je ostala bez mužjaka koga je Šemso pretukao na smrt. Imala je malo meče. Činila je sve što je Šemsi bahatom pijancu padalo na pamet samo da on ne bi iskaljivao svoj bijes na njemu.

Pila je pivo iz flaše, pušila nekakve cigarete, plesala na zadnjim nogama, pravila salto , samo da joj meče ne dira.

Šemso je danas popio više nego inače. Teturao je oko Jagode, malo malo dugačkim okovanim štapom tukao je po okrvavljenoj njušci.

Jagoda je trpila i krajičkom oka pazeći da Šemso ne ulovi njen pogled posmatrala je malo meče, nesvjesno života pred njim što ga čeka. On je još bezbrižno posmatrao nerazumljivu igru Šemse i Jagode. Ponekad oponašajući Jagodu, ponekad Šemsu.

Sve je to podgrijavalo atmosferu.

Jagoda se plašila za svoje mladunče. Znala je da će doći čas kad će da osjeti bezrazložni bijes Šemsin.

Prvi sumrak završio je Šemsin performans kad su ljudi počeli polakoda se razilaze ostavljajući slab bakšiš u masnom šeširu kojim je išao između posmatrača.

„Pih, ni za jednu večeru nema“-bijesnim pogledom gledao je čas u šešir, čas u Jagodu. Jagoda je predosjećala nastavak večeri.

Svratio je u prvu trgovinu, kupio flašu alkohola, odmah je otvorio. Povukao dobar gutljaj bijesno se stresao i zagalamio.

„Zapamtićeš ovo veče kunem ti se“-upućivao je prijetnje medvjedici ne pogledajući u nju, navijajući novi gutljaj.

Uskim seoskim putem Šemso, medvjedica Jagoda i malo meče laganim korakom su utonuli u mrak. Šemso je dobro poznavao ove krajeve. Znao je pojatu gdje će moći prenoćiti.

„Tam, tam, tam“- kucalo je srce u Jablanka dok se približavao usmljenoj pojati. Nadao se da će unutra pronaći sijena da bi mogao zanoćiti. Bojao se ali nije bilo drugog izlaza. Nikoga nije znao gdje bi mogao potražiti prenoćište.

„Tam,tam, tam, tam,…“ludim ritmom je lupalo srce koje je Jablanko čuo kao nika do sad.

Oprezno je odgurnuo vrata, sačekao tren, očekujući nekakav odgovor. Kad ga nije dobio utaonuo je u mrkli mrak usamljenje pojate. U mraku je u jednom ćošku napipao manju hrpu sijena. Rukama je namjestio „posteljinu“, uzeo vojničko ćebe, umotao se u njega i sklupčao se u mali nepravilni krug. Nabacao je malo sijena po sebi i ćebetu ne bi li mu bilo toplije.

Kroz rasušene daske u daljini je nazirao svjetla. Nedostajala mu je topla peć, treperavo svijetlo. Mnogo šta mu je nedostajalo ove noći.

„Ta tam ta tam tam ta tam“-doboš Šemsin parao je noć.

„Igraj mala na colove, daću kola i volove……“-salijevao je Šemso iznova jeftini alkohol u promuklo grlo i zatim bi nastavljao pjevati .

„Ti si kriva, ti si kriva“-ponavljao je riječi upućene medvjedici ne gledajući u nju.

Jagoda je isuviše dobro shvatala negove riječi i prijetnje. Utjeha joj je jedino bilo mlado meče. Ipak bila je zabrinuta za njega. Šta ga čeka. Pred očima joj je još dolazila slika dok je Šemso u bijesu na mrtvo prebio Miška. Ogromnog dobroćudnog medvjeda koji mu je godinama kruh zarađivao.

„Tam,tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta“-stapalo se u noći.

Jablanko je zadrijemao, malo se zgrijao i zaspao. Bojao se. Ali bio je sretan. Navukao je pletenu šarenu kapu sa kićankom još više na glavu, ušuškao se i utonuo u san.

Sanjao je toplu sobu, toplu večeru. Sanjao je sjajnu zvijezdu sa jelke iz robne kuće.

Sanjao je dan kad su iz grada posjetili njegov dom. Sanjao je tople ruke dok mu na glavu stavljaju pletenu kapu. Kićanka pred njegovim očimakao da je plesala, rasla sve više , dok nije postala Snješko Bijelić što ga je štipao za tabane. Trgnuo se.

Nije znao koliko je spavao. Hladnoća ga je razbudila. Nije nigdje nazirao svjetla u noći pa je zaključio da je ponoć prošla.

„Tam, tam ta ta tam ta ta“-odzvanjalo je tihom noći.

„Šta je sad?“- skočio je Jablanko Grotnić.

U daljini se čuo doboš, nekakvo mumlanje, galama i promuklo pjevanje.

Jablanko se sav upeo da čuje šta se događa. Buka i galama se približavala.

„Pa neće sad valjda ovamo?“-paničano se uspremetao Jablanko.

Nakon nekoliko minuta galama je bila nadomak pojate.

Jasno je razaznavao čovječiji glas, koji je promuklo pjevao neke nesuvisle pjesme, i nekakvo tiho mumlanje. Pomislio je da su to neki čovjek i pas. Strah je paralisao njegove misli.

Otvoriše se vrata. Ogromna crna silueta banula je u pojatu. Nešto veliko skliznulo je u pojatu.

Jablanko je vrisnuo. Uplašena Jagoda zamumlala je i sama uplašena pojurila na vrata. Na vratima je naletjela na Šemsu. Oborila ga na zemlju. Šemso i sam iznenađen brzo skoči, uhvati medvjedicu, udari je štapom par puta da je umiri.

Nevoljno medvjedica i meče uđoše u pojatu. Iza njih je teturao Šemsu.

Jablanko je uplašen drhtao dok je mala povorka ulazila.

„Ko si ti?“.hrapavim glasom uputi Šemso pitanje neznancu u pojati.

„Ja sam Jablanko, a ko ste vi?“-uplašeno odgovori i upita Jablanko.

„Neki klinac“-kao da se obrati medvjedici.

„Mi smo putujući zabavljači, šta radiš ovdje sam u noći.“-nastavi Šemso.

„Tražim svoj put“-sad već mirnijim glasom odgovori Jablanko.

„Na lošem si putu, ako ga ovdje tražiš. Nam su poznati svi putevi u ovom kraju. Ovdje nema dobrog puta“

„Ipak, ja sam tek počeo da ga tražim. Siguran sam da postoje bolji putevi od onih na koijma sam bio“

Šemso iz nekakvog zelenog ranca izvadi, fenjer upali ga i slabašna svjetlost konačno upozna aktere ovog dijaloga.

Jablanko nije skidao pogled sa medvjeda. Bilo ga je strah, ali bilo mu je nekako žao tih naizgled  putujućih umjetnika.

Šemso iz ranca izvadi neki bajati hljeb baci ga medvjedima, uze jedan svježiji komad za sebe i tek nešto malo preostalog alkohola. Jablanko je njih gledajući takođe ogladnio, ali nije posegnuo za komadom hljeba iz kofera. Pred njim je bio dan pun neizvjesnosti.

Medvjedi su se skupili u klupko i činilo se da spavaju. Jablanko im je na tren zavidio. Zavidio na toplom krznu.

„Bojiš li se katkad medvjeda“-upita Jablanko Šemsu.

„Ni ja nisam htio ovim putem, ali valjda je bilo tako zapisano. Moji su roditelji stalno mijenjali mjesta, putovali od vašara do vašara, od varoši do varoši, od palanke do palanke. Nije bilo uslova da se školujem. Ja sam oduvijek bio Rom međedar. Naravno da sam se bojao medvjeda oduvijek, ali sam strah počeo liječiti alkoholom, stalnim batinanjem, pa smo došli u situaciju da su se oni bojali mene, a ja njih ali ja sam alkoholom strah pobijeđivao, a njima je preostala zavisnost od mene. Za drugačiji život oni ne znaju.“-odgovori detaljno Šemso.

„Šta će jednog dana biti sa njima?-nastavi Jablanko sa pitanjima.

„Ne znam, ne znam ni šta će biti sa mnom. Ne znam koji će mi konak zadnji biti, ko će mene pokopati. Za njih ništa dobro ne mogu predvidjeti. Nasljednika nemam, a oni bi u šumi ostali gladni. Ovim poslom niko se više i ne bavi. Nema tu kruha više.“-završi Šemso iskapi ono malo alkohola što je u flaši ostalo.

Jagoda, umorna stara medvjedica, osjećala je neobjašnjivu slabost kao nikad do sad. Još jače se priljubila mladom mečetu koje je bezbrižno spavalo. Kroz glavu su joj promicali svi oni prašnjavi putevi, svi oni sjajni i nakićeni vašari, sva poniženja i batine. Osjećala je kako se zvjezdano nebo lagano spušta, kako svojim teretom pritišće umorno obamrlo tijelo. Svaka masnica je boljela, svaka uvreda pekla. Hladna karika provučena kroz nos naglo je rasla, hladila se nekako prebrzo. Zamućeni pogled kroz kariku zaustavio se na mečetu. Suza u oku zaleđena osta neiskazana. Jagoda je svoj put završila.

Jablanka probudi dodir vlažnog jezika na licu. Trgnuo se. Nad njim stajalo je meče, kao da ga je željalo probuditi i povesti. Ustao je. Stara medvjedica je ležala , a nedaleko od nje i Šemso je ležao u nekakvom čudnom položaju.

Jablanko je oprezno prišao Šemsi. Pokušao je da ga probudi. Staklasti pogled uplašio ga je koliko i hladnoća njegovih ruku. Šemso je bio mrtav. Pronašao je svoj posljednji konak. Jablanko se uplašio. Bezuspješno je dozivao starog, surovog i na smrt uplašenog međedara Šemsu. Pogledao je na medvjedicu. Bilo mu je sumnjivo njeno mirno ležanje dok je meče skakalo oko nje i pokušavalo da joj privuče svoju pažnju.

Jablanko se uplašio. Oprezno je prišao medvjedici. Pogled iz blizine jasno mu je ukazivao na smrt medvjedice Jagode.

Jablanko je prišao mladom mečetu, skinuo je svoj šal obmotao ga oko njegovog vrata. Zagrlio ga jako. Meko toplo krzno uzbuđeno je disalo dok je Jablanko jecao, gušeći se u suzama. Bio je uplašen. Nije znao šta da radi.

„ E moj jadniče. Isti ko što sam i sam. Nejaki i slabi obojica. Šta da radimo? Ljudi ti nisu ništa dobro donijeli, a ni u šumu ne možeš, a ja na svijet došao bez ljubavi, od ljudi bježim. Nas dva na ovom svijetu nemamo ništa osim tuge i muke zajedničke. Hajdemo“-usta i pođe ka svom koferu.

Na brzinu pokupi stvari u kofer i uputi se ka izlazu. Za njim je meče gledalo, dugo i neodlučno. Osvrnu se na majku Jagodu, okrenu prema izlazi i potrča za Jablankom.

Dva mlada i nejaka bića, djelovala su nestvarno u rano januarsko jutro. Prst sudbine ili šta spojio je dva svijeta, dva života i jednu muku u tek jedan neobični performans tragova u snijegu.

Pozdravlja Vas mandrak72, savjesni čitač tragova, tumač slabih i nejakih.

Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka Grotnića

Danima je Jablanko u svojim kratkim šetnjama prolazio pored nakićenih izloga. Novogodišnji praznici donekle su donosile radost u njegovo napušteno srce. Od kad zna za sebe nove godine su bile sve iste i po šablonu.
Upravnik doma, gospodin Badem, staromodni vaspitač nije dozvoljavao nikakve promjene bojeći se da će one unijeti tračak nereda, nemira koji bi mogli da uruše kulu koju je on zidao kao spomenik sebi za života. I ovoga puta preslišavao je program proslave nastupajućih praznika:
1.  19:00 časova zajednička večera. Piletina pohovana i krompir pire. Za desert keksi razni i voćni sokovi.
2. 20:00 časova Zajedničko gledanje novogodišnjeg programa na TV aparatu EI Niš
3. 22:00 časa povečerje.
Nije bilo ama baš nikakvih promjena zadnjih 20 godina.
Gospodin Badem, nije ni slutio da nadolazeća nova godina zauvijek mijenja sve aktere drame okružnog doma za nezbrinutu djecu bez roditeljskog staranja.
Jablanko, dijete bez roditelja. Desetogodišnji dječak isuviše rano je sazrijevao kao ličnost. Nije bio pout ostalih u domu. Nije bježao od nestašluka, ali osjećao je onu tanku liniju koju nije trebalo prelaziti da se ne povrijede osjećaji, pa ma kako siromašni bili.
Ostala djeca, odrastalu su brzo. Ispunjeni nekim pritajenim bijesom, nisu pokazivali osjećaje, niti su razumijevali pokazivanje istih. Za njih je to bila slabost.
Tih dana nije bilo uputno imati ih.
Jablanko je šetao ulicama malog provincijskog grada. Glavna ulica Maršala Tita, presijecala je varoš na dvije jednake polovine, išarane malim sokacima. Sve što se imalo vidjeti u gradiću bilo je u Maršalovoj, koja je na kraju izbijala na uvijek hladnu i hirovitu rijeku. Korito rijeke bilo je ukroćeno u ozidani kej podignut radi odbrane grada od poplave i za šetnju pod hladovinom starih lipa. Naravno i za zaljubljene parove. Uvijek ih je bilo.
Hladni decembarski dan natjerao je Jablanka da skupi vrat i podigne zelenu zimsku bundu kakvu su imali svi domci i bivali odmah prepoznati u gradu. Mještani su bili naviknuti na njih, ali postojao je jedan jaz preko koga nije niti jedna strana prelazila.
Jablanko je imao jednu veliku želju. Danima je zagledao u izloge male robne kuće u čijem izlogu je bila izložena ukusno nakićena jelka. Stao bi pred izlog i dugo gledao u jelku. Stajao bi ko zna koliko. I radnici robne kuće su primjetili dječaka, crnokosog, očiju punih neobičnog sjaja, kako sa rukama u džepu zelene zimske jakne dugo stoji i gleda jelku u izlogu.
U tim trenutcima Jablanko je samo fizički bio prisutan. Mislima je bio u toploj sobi, s jelkom u ćošku nakićenom. Začešljan i u novoj garderobi u veseloj igri sa bratom i sestrom ( za koje je čuo da negdje postoje, ali ništa više od toga) dok čekaju roditelje s poklonima.

Dok je otvarao poklone velike tople ruke prenuše ga iz sna.
„Mali, hej mali!-sasvim ga vrati u stvarnost dubok i nekako tužan glas.
„Uzmi.“-pruži mu zamotuljak u ruke postariji trgovac vjerovatno poslovođa u robnoj kući.
„Uzmi ne boj se. I ja sam bio dijete. Imao sam i ja snove“-nastavi trgovac.
„Ali gospodine, ja ne smijem da primim poklon. Ne znam kako bi u domu protumačili to.“-poče se Jablanko pravdati.
„De, de, ne boj se. Snove ne mogu da ti uzmu.“-trgovac mu zaturi zamotuljak u džep i ode.
Jablanko je gledao za njim dok je onako visok pomalo pogrbljen ulazio u robnu kuću.
„Gospodine, hvala, zapamtiću to.“-nije bio siguran da ga je trgovac čuo.
Brzim koracima uputio se u dom. Nestrpljiv da što prije odmota zamotuljak u samoći u nekom tihom kutku u domu.
Snijeg je lagano pokrivao malu varoš, zatrpavajući saobraćajnice i utišavao vrisku i ciku djece koja su se sankala u parku.
Stariji domci su ga pozivali da zajedno s njima poslije povečerja izađu iz doma i potraže zabavu u gradu.
„Ja ne bih. Nemam novca ni za toplu kiflu, a za zabavu pogotovo“-izbjegao je njihov nagovor.
Poslije povečerja povukao se u sobu sa ostalim u sobu. Ubrzo nakon što su se svjetla pogasila većina domaca se polako iskrala iz doma i otišla nekud u noć u pravcu grada.
Nakon što se uvjerio da su ostali pozaspali u sobi, ispod jastuka izvukao je zamotuljak. Dugo ga je držao uruci i pokušavao naslutiti šta se nalazilo u njemu. Pogledao je kroz prozor. Snijeg je odavno presatao. Milioni sitnih zvjezda ukrasile su nebo ove noći. Mjesec se šeretski nakrivio kao da uživa u svojoj ulozi.
Drhtavim prstima otvorio je zamotuljak.
„Zvijezda!“-gotovo da je vrisnuo.
Sjajna zvijezda za ukrašavanje jelki i to još njegova. Ushićeno je prevrtao po rukama, nevjerujući svojoj sreći. Ovako sretan nije bio godinama.
Po stotinu puta se zahvaljivao nepoznatom trgovcu. Pokušavao je pronaći razlog svoje sreće.
Hitro je iskočio ispod pokrivača. Plava domska pidžama bila je par brojeva veća. Naramenice su padale do po ramena dok je užurbanim koracima istračo u dvorište doma. Čuvara nigdje nije bilo. Odjurio je do mjesta u dvorištu kojeg je najviše volio.
Pored igrališta bilo je posađeno par mladih borova. Po sopstvenoj procijeni ocijenio je da je ponoć blizu. Iz pidžame je izvukao sjajnu zvjezdu i krunisao najljepši bor.
„Želim, želim, da mi nova godina donese neko lijepo iznenađenje“-kao za sebe ponavljao je Jablanko Grotnić.
U tom momentu prenu ga vatromet koji je obasjavao malu varoš. Hiljade misli, varnica obasjaše Jablanka. Posmatrao je taj izliv radosti nekoliko trenutaka. ushićen osjeto je kako je i on dio te velike proslave. Prvi put u životu se tako osjećao.
Hladnoća ga brzo otrijezni. Još jednom pogleda na bor, zvijezdu na njemu. Ispruži se na ozeble prste na stopalima, dohvati zvijezdu i trkom se izgubi u pravcu sobe.
Zavukao se pod pokrivač, čvrsto držeći zvijezdu prislonjenu na nejake grudi. Soba je bila nekako drugačija. Toplija. Zadovljno se smješkao. Imao je nakićen bor.
Zaspao je sa osmjehom.
Sanjao je. Sve je bilo baš kako je poželio.
„Ustaj. Ustaj.“-drmusale su ga ruke na kojima se još osjetio jeftin alkohol.
„Dok si sinoć divljao po gradu bilo je lijepo“-šamar ga je skroz razbudio.
Dok je ustajao iz ruku mu je ispala zvijezda na pod i razbila se.
„A ti si taj, je li banditu“-još jedan snažan šamar oborio ga je na pod.
Bijesni upravnik doma urlao je izbečenih očiju, nogom je hladno stao na zvijezdu i polomio je na sitne komade.
Jablanko se naže da je pokupi i novi snažan udarac završi na njegovim leđima.
Upravnik je divljao. Domci su u gradu napravili neki nered. Potukli se sa nekim mladićima. razbijeno je i par izloga a među njima i izlog na robnoj kući.
„Uzmi tu zvijezdu, vrati je tamo gdje joj je mjesto“-nastavljao je upravnik.

Bez suze i riječi Jablanko pokupi ostatke zvijezde i pođe na vrata. Za njim su pošli svi. Mala povorka sahrani slična zastala je pored igrališta. Jablanko se tiho spusti pored bora i odloži zvijezdu.
Upravnik još više poče galamiti. Natjera Jablanka da zvijezdu podigne i vrati odakle je dobio.
Jablanko krenu prema gradu. Polomljena zvijezda kao da je grijala njegove hladne prste dok je mraz štipao za uši. Laganim korakom nosio
je zvijezdu prema robnoj kući. Za njim mala kolona izgubljenih u vremenu pratila ga je do robne kuće.
Radnici robne kuće čistili su nered od polomljenog izloga. Jablanko je prepozno trgovca. Nijemo je stao pred trgovca, ispružio ruke i pružio mu je polomljenu zvijezdu.
„Hvala Vam gospodine.“-s osmijehom pruži zvijezdu trgovcu.
„Ne tuguj, mališa. Put do zvijezda uvijek je trnjem posut.“-uze zvijezdu, iz džepa izvadi češalj, počešlja Jablanka, poljubi ga u kosu i podiže pogled.
Jablanko je iste večeri pobjegao iz doma. Vodile ga zvijezde da čovjek postane.

 

Pozdravlja Vas mandrak72,  sa  zvijezdom u oku i suncem na dlanu.

p.s. možda objavim i nastavke

 

Čovjek s maslinom u očima

„Ujutro se javi kod gospodina Koste.“-reče mi saradnik iz projektnog biroa.
„Važi. Nego reci mi jel Kosta tebi malo neobičan?“-upitah Milana.
„Ne znam. Valjda. Svi smo mi čudni na svoj način.“-Milan slegnu ramenima i izađe iz kancelarije.

Radio sam u malom riječnom brodogradilištu nekih dvije godine, ali Kostu kako su ga svi zvali nisam nikad upoznao. Sticajem svih okolnosti, na momente se činilo da neke čudne sile odlažu naš susret.
O njemu sam čuo mnogo različitih priča. Ponekih mogućih. Nekih kontradiktornih, ali nisam bio siguran niti u jednu od njih. Samo u jedno sam bio siguran.
Kosta je bio jedan stvarno neobičan čovjek.

Prišao sam prozoru kancelarije koji je pružao pogled na veliko dvorište i restoran. Malo dalje bilo je pristanište i dok odakle bismo brodove ispraćali u svijet.
Primjetio sam Kostu.

Obilazio je novi brod koji se privodio kraju. Zastajkivao bi kod radnika i nešto malo razgovarao. Vidjelo se po njegovom pravcu hoda da ide prema pramcu broda.
Nakon što je stigao do pramca broda pogledao je na džepni sat koji je izvukao iz unutrašnjeg džepa kaputa. Za trenutak zastade. Vrati sat sa lančićem u džep i pogleda na nebo.
Kao po dogovoru na nebu se pojavi jato ptica selica. Pravilno raspoređenih u obliku strijele.
Kosta nije skidao pogled sa njih. I kad su nestale sa horizonta još dugo je gledao prema jugu za njima. Stajao je tako neko vrijeme kao da očekuje nešto. Zatim je nekako tužno oborio glavu i vratio se istim putem i sišao s broda.

Pričalo se o njemu da je došao odnekud s juga. Iz Grčke ili Kipra za jednom mladom djevojkom ravno prije trideset godina. Da se ta ista djevojka udala za drugog, a da on još uvijek čeka na nju.
Pričalo se da je došao ovdje zbog nekih ličnih problema koje je ostavio dolje na jugu. Bilo je tu još mnogo priča.

Negdje pred kraj radnog vremena opet sam pogledao kroz prozor. Opet je stajao na pramcu broda. Pogledao je na časovnik. Vratio ga u džep i pogledao na nebo odakle se opet pojavilo jato ptica selica. Ovaj put sam se i ja zagledao u njih. Činilo mi se da su neke velike ptice. Nisam bio siguran, ali mislim da su to bili ždralovi. Gledao je za nima neko vrijeme i ponovo je sišao sa broda i krenuo prema objektu.
Na putu do kuće razmišljao sam o Kosti ili kako se već tačno zove.
„Šta ga je i dalje vezivalo za ovaj sumorni kraj jednog čovjeka vrele krvi sa juga.“-nametala mi se dilema.

Ujutro sam bio na poslu na vrijeme. Nekakva neobična trema pojavila se kod mene prije susreta sa Kostom.
Pokucao sam na vrata njegove kancelarije. Niko se nije javljao.
„Da nije zaboravio na sastanak. Možda nije došao na posao.“-vrzmalo mi se po glavi.
Nakon nekoliko kucanja pokucao sam na vrata susjedne kancelarije.
„Dobro jutro. Trebao sam do Koste. Nije u kancelariji. Znate li gdje bi ga mogao naći.“-upitah.
„A gdje bi bio. Eno ga na brodu.“-glavom mi pokaza kroz prozor Vera iz kadrosvke službe.
„Hvala.“-pozdravio sam ih i krenuo napolje prema brodu.

Jesen je uveliko bojila prirodu. Bezbojna ravnica postajala je još sumornija. Vagoni guste magle plovili su niz rijeku.
Stigao sam nadomak Koste u trenutku kad je već vraćao sat u džep.
„Magla nikako nije saveznik za putnike.“-reče Kosta i okrenu se prema meni.
Njegove oči bile su posebno upečatljive. Njihova boja. Maslinasto zelena.
Totalno su me zbunile.
Kosta mi priđe i pruži ruku.

„Ja sam Kostas. A ti mora da si Đorđe. Drago mi je.“-reče mi i jako mi stisnu ruku.
„Da u pravu ste. I meni je drago. Rekli su mi da Vam se javim.“-malo sam se povratio od nekog šoka.
„Naravno o poslu ćemo u kancelariji.“-reče mi i potapša me po ramenu.
Išao je preda mnom. Njegova mršava ramena klatila su se jednakim ritmom dok smo silazili s broda.

„Vidim često ste na brodu. Volite brodove.“-upitah ga.
„U neku ruku da. Moglo bi se reći.“reče mi nimalo izenađen pitanjem.
„Jeste li ikada putovali brodom.“-upita me Kosta.
„Ma ne. Nisam. Znam sve o njima, ali nisam putovao nikad.“-rekoh mu.
„Onda bi se moglo reći da o brodovima znate sve i ništa.“-okrenu se prema meni i nasmija se.
„Nemojte se ljutiti. Brodovi su kao i ljudi. Svojeglavi. Svojsteni. Svi imaju iste dijelove, namjenu, iste motore, ali nisu opet isti. Ne možeš reći da ih sve poznaješ.“-nastavi hodati.
„Gospodine Kostas, a kako to da ste stigli do naše luke?“-kao zapeta puška ispalih pitanje nesvjestan koliko može da pogodi i rani.
„Mislio sam da poznajem brodove. Bio sam mlad. Dobar vjetar i puna jedra činili su da svaku luku zovem svojom. Tako je bilo i sa ovom lukom.“-reče mi Kostas.
„Da li ste nekad poželjeli da se ukrcate na neki od brodova koji su kroz ovu luku prošli.“-uptah ga.
„Pravom mornaru nije svaki brod po ukusu i mjeri. Ja još uvijek čekam pravi brod za mene.“-odgovori mi Kostas.
„A ptice?“-pitanje na koje se trže.

Kostas zastade. Okrenu se prema meni.
„One poznaju vrijeme za razliku od nas. Mi imamo satove i izgubili smo kompas.“-reče mi Kostas.
Ubrzo smo stigli do kancelarije gdje smo nastavili razgovor.

„Moj je sat stao prije trideset godina.“-izvadi džepni sat i pruži mi ga.
„Nisam imao smjelosti da ga popravim na vrijeme. Zakasnio sam.“-njegove maslinasto zelene oči zasjajiše neobičnim sjajem.
Sat sam stavio na uho. Nije radio.
„Slobodno ga otvori.“-Kosta mi predloži.
Veliki srebrni časovnik sa poklopcem sam otvorio. Kazaljke su stajale na mjestu prema njegovim riječima trideset godina.
Pogledao sam na poklopac. Na njemu je bila slika dvoje mladih i zaljubljenih.

„Pretpostavljam da ste ovo Vi. Ko je mlada dama, ako smijem da pitam.“-nastavih razgovor sa njim.
„Dobar vjetar. Koji me je doveo ovamo. Dobar vjetar koji je još nekom jedra ispunio i nestao.“-reče mi tihim glasom.
„Računaš da će se vratiti. Ovdje.“-nastavih dalji razgovor sa njim.
„Računam samo vrijeme od odlaska ptica selica na jug do njihova povrataka. Sve ostalo je zatišje pred buru.“-ustade uze sat od mene, stade pored prozora i otvori sat.
„Ptice selice se uvijek vraćaju. I to me raduje i rastužuje.“-vrati sat u unutrašnji džep kaputa i ponovo sjede.
„Još neko sam vrijeme ovdje u luci. Imam nalog po kome moram nekog da pripremim za ovo radno mjesto. Ti si taj.“-reče mi.
„A brod.“-pomislih na brod kome je on bio nadzorni organ.
„Brod je po mojoj mjeri.“-nasmija se Kosta.

Narednih mjeseci svakodnevno smo sarađivali. Nisam ga pitao za Dobar vjetar. Nije o njemu ni govorio. Zajedno smo izlazili na pramac broda.
Stiglo je i proljeće. Radovi na brodu privodili su se kraju.
„Pogledaj.“-reče mi Kosta vraćajući sat u džep i pokazujući na jata ptica selica.
U njegovu pogledu osjetio sam tugu. Jata ptica su gotovo svakodnevno promicala. Činilo se da svoje vrijeme ravna prema njima. Jako je to dobro radio.
Jednog narednog dana priđe mi Kosta. Iz džepa izvadi svoj sat i pruži ga meni.

„Uzmi sat. Za tebe je.“-u njegovim očima zablistala je suza.
„Svaki dobar mornar mora znati kad je vrijeme da isplovi. Idem sutra.“-reče mi Kosta i još jednom pogleda u nebo.
„A Dobar vjetar. Šta je snjim.“-upitah ga.
Želio sam da znam.
„Bilo je naivno od mene vjerovati da se vjetar može ukrotiti. Vjetru je mejsto na pučini.“-reče mi Kosta na rastanku.

Sutradan je već bio na brodu kad sam došao na posao. Imao je samo jedan kofer pored sebe. Nije drugima pričao da odlazi. Stajalo nas je tek nekolicina na doku dok se brod gubio niz veliku rijeku.

Sat nisam popravljao. Ravnao sam se prema pticama. Kad bih otvorio časovnik miris maslina i toplog juga ispunio bi mi nozdrve.
Čovjek sa juga dobro je to znao.

Pozdravlja vas mandrak72, mornar s dobrim vjetrom u grudima.

Plave pidžame

Kad s posla stižem kući nastojim kroz zavjese proniknuti i ugledati tople oči moje nevelike porodice kako me s nestrpljenjem očekuju. Kad se zavjesa razmakne 3 para srećnih očiju zaiskri kao čeličana. Pršte iskre obostrano. Trideset prsta stvara djelo na prozoru neponovljivo, još jače od prethodnog koje bi supruga oprala da spremi podlogu za sutrašnji performans još bujniji, iskreniji i srdačniji od današnjeg.

Zadovoljno bih kročio u dvorište i zatim bih primjetio mnoštvo opranog veša kojeg bi supruga sušila na terasi. U prikrajku uredno složenog veša na štriku kao dvije zastave ponosno bi vijorile dvije pidžame. Dvije plave pidžame koje sam kupio na kredit kad nismo imali djece. Kad nam u iznajmljenom stanu zima nije dozvoljavala da jutro dočekamo sneni i naspavani, već nas je budila ujutro oko pola dva da dršćemo do jutra. Pripijeni jedno uz drugo nismo se predavali, prkosili smo hladnoći. Supruga u drugom stanju a ja u trećem stanju. Bio sam momak, zatim muž, i budući otac.
U firmu su dolazili trgovci posteljinom, tekstilom i raznim proizvodima. Prišao sam i ugledao pidžame. Kroz glavu mi je sinulo eto spasa za hladne noći. Pidžame za tople zimske noći već su mi bile u rukama i žurio sam da ih ostavim u svoj Reno 5. Jedva sam dočekao kraj radnog vremena da pokažem supruzi naše nove tople pidžame. Radost je bila i u očima moje supruge dok je gledala kako uzbuđeno otvaram kupljenu robu. Dočekasmo tako i noć i vrijeme da se ide spavati. Nacifrani i u novim pidžamama, paradirali smo do dugo u noć, stalno nalazeći razloge da se još nešto obavi. Konačno dođe i taj pozni čas kad je san došao po nas. Zagrljeni i pripijeni jedno uz drugo zaspali smo sretni i zadovoljni.
Hladna i duga zimska noć počela je hladnim prstima da nas štipa oko pola tri. Razbudila nas je oboje. Ja sam naložio vatru, privukli smo ležaj na metar od peći tako da smo mogli ležeći da ložimo vatru i onako razbuđeni smo se raspričali. Vatra je pucketala pokušavajući da uplaši studen u sobi.
„Dobre su ove tvoje pidžame što si ih kupio spavali smo barem sat duže nego sinoć“-peckala me je moja trudnjača.
„Da si kupio još koju mogli smo spavati barem do šest ujutru“-nije se dala smesti moja veća polovina (u tim mjesecima).
Pričali smo do mog odlaska na posao u šest časova. Mnoge teme smo premetali, mnogo smo tada trebali, a malo imali. Imali smo jedno drugo, nešto drva, hladan stan i mnogo ljubavi koja nas je održala. Hladna zima osnažila je naš duh, očeličila naše mišiće. Možda nas te pidžame i nisu bog zna kako zagrijale, ali zauvijek su otjerale zimu iz srca, sumnju u naš zajednički život, oduvale su jedra tmurnih oblaka nadvijeno nad naše malo ostrvo sreće koje je iščekivalo dolazak novog člana posade.
Naša posada prvog člana dobila je na Đurđevdan. Najljepši mogući dan u godini za takav čin.
Pogled na dvije plave pidžame kako u paru prkose vjetru natjera me da ubrzam korak i što prije zagrlim one male tople kistove, tempere, voštane koji me svaki dan dočekaju na platnu od prozora. Volim topli dom što sam ga stvorio i one plave pidžame, zastave naše male zajednice.
Pozdravlja Vas mandrak72, sentimentalno sjetan i višestruko raspoložen.
p.s. priča je starija, ali vro mi draga pa je zato podijelih s vama na blogu

Svirala, gljive i čovjek nečovjek

S nestrpljenjem sam iščekivao kad će đed sa svojim malim nožićem završiti sviralu koju mi je obećao još zimuske dok je napolju snježna vijavica mela i posljednje tragove na dvorištu. Premotavao sam trenutke sjećajuči se đedova obećanja i priča koje mi je te noći ispričao prije spavanja.
Dobro, možda najbolje sam zapamtio njegove riječi na kraju kazivanja o prirodi.

„Priroda ti je ko kako čeljade. Umije ona sa nama, mada mi mislimo da smo svu pamet svijeta popili. A nijesmo, nama su kanda svrake pamet popile pa samo se hvalimo i razmećemo ko buva u čarapi. Nego jesam li ti pričo priču o caru Trajanu s kozijim ušima, a đedova jabuko?“-upita me gledajući me onim svojim staračkim toplim očima.
„Jesi đedo, kanda si posto zaboravan?“-nasmijah se đedovoj zaboravnosti.
„E vidiš ne pitam te zbog toga, no zbog svirale.“
„Kakve svirale đedo?“-upitah
„Kakve? Ih kakve. Čarobne jabuko đedova.“

Đed se zamisli pa započe priču.
„Jednom davno svijetom je hodao čovjek nečovjek.“-zastade.
„Čovjek nečovjek!!“-ponovih i gotovo se ukipih čekajući nastavak i objašnjenje.
„Da.“- reče đed.
„Čovjek nečovjek ti je ko svaki drugi čovjek. Ima ruke, noge, glavu ko varćak i gladne oči. Ovolike.“-pesnicama pokaza veličinu njegovih očiju.

Pretrnuo sam od đedova opisa čovjeka nečovjeka.
„A đe se on đedo sad nalazi.“-uplašen pričom upitah navlačeći joragna do vrata.
„Luta jabuko moja. Vazda traži da gladne oči narani.“
„Ne jede valjda stalno?“-zainteresova me priča đedova.
„Nikad mu dosta nije. Priča kaže da je stekao kule i gradove no ni to mu ne bi dosta te bi se svaki dan šetao svijetom u nakani da oči gladne narani. Oblačio se ko kakav priprost i ubog seljak i uzimao sve što bi pronašao  i nosio u svoje dvore.“

Zastade đed da uzme vazduha i prekori babu koja se majala po kujni.

„Ložiš li tu vatru babo benasta. Nije ti valjda čovjek nečovjek drva za konaka oteo.“-tobož strogo prekori babu i valjda tražeći inspiraciju za nastavak priče.

„Od tada počeše ljudi da skrivaju svoja dobra, neki nabaviše pse koje bi obnoć puštali da glasnim lajanjem otjeraju čovjeka nečovjeka. Jel čuješ našeg Garu kako štekti.“-đed ustade i zaputi se malom prozoru te razmaknu zavjesu i zagleda se u mrak.
„Pi silo nečista. Dalje od kuće da ne bi kuburu potez il ćaćin kratež.“-tobož zaprijeti nekom u mrak, a dobro sam znao da ni bijelu mačku obnoć ne bi vidio.

„Šumska vila načini  sviralu i dade je pastiru koji bi obdan čuvao ovce dok bi se psi odmarali i spremni noć dočekali te im reče.“
„Svirala je čarobna. Ukoliko primjetiš čovjeka nečovjeka kako dolazi snažno i glasno duni u nju te se rastriči šumom prema selu i svako toliko javi se sviralom kako bi se svi na vrijeme pripremili za čovjeka nečovjeka.“

„Slušale to gljive kriveći svoje šešire da bolje čuju šta se sprema, a i same u strahu od čovjeka nečovjeka koji ih je tamanio i gazio one koje ne može ponijeti da nekom drugom ne bi u ruke otišle.“-pričao je đedo ponekad zastajući i osluškujući našega starog Garu kako se rve sa beštijama i drekavcima tjerajući ih u bezglavu bježaniju.
„Kad bi opasnost minula pastiri bi se vraćali svojima stadima i nastavljali bi svirati pastirske pjesme na svirali dok ih noć ne potjera svojim kućama. Kad bi ponovo čuli njihove umilne svirke, stada bi nastavila sa pašom, gljive bi ponovo izvirile ispod šušnja izlažući suncu svoje glatke šešire . Sve bi dalje nastavilo svojim životnim tokovima, a priroda je darivala svoje plodove onoliko svima koliko je potrebno. Uvidjevši da se selo spremilo za njegov doček čovjek nečovjek potraži hranu za gladne oči u drugim dijelovima svijeta.“-zataknu đedo šešir zgužvan na potiljak pa me pogleda.

„A šta bi sa pastirima i sviralom?“-upitah.
„Kako je ponestalo stalne opasnosti sve manje se svirala čula, prorijedi se stoka na pašnjacima te izgubi apetit i poče poboljevati u zagušljivim štalama, a pastira gotovo nestade na pašnjacima. A svirala nestade. Neki kažu da je šumska vila uzela i negdje zakopala u zemlju da ni slučajno ne bi pala u ruke čovjeku nečovjeku. Kažu da je negdje zakopana dolje pored potoka. Nisam siguran, ali kažu da je na tom mjestu izraslo stablo zove, od koga se lako daju svirale ponovo napraviti zlu ne trebalo.“
„Valjalo bi đedo kakvu opet sviralu napraviti, zlo ne ore ne kopa.“
„Napraviće đedo tebi sokole, pa kad duneš u nju ima da se sve avetinje sklanjaju pred nama.“
„A gljive?“
„E to ti je druga priča koju ću ti ispričati kad dođe vrijeme oko kopanja kuruza.“-završi đedo priču a mene uhvati san te se prepustih svijetu snova koji mi je đed otvorio sa pričom o čovjeku nečovjeku.

Nisam se bojao čovjeka nečovjeka dok god je Garo obnoć lajao i štektio po gajevima oko kuće, a vjerujem ni đed.

„Evo. Gotova je svirala junačino moja. Sad ako hoćeš da naučiš da sviraš idemo zajedno sa stokom na pašu, a ti svome đedi sviraj, a bogami će i blago bolje da pase uz tvoju svirku.“-povede me đed na plećinu i potjera stoku pred nama.

„E vidiš kako ti obećah sutra ću ti ispričati i nešto o gljivama. No ti moraš biti vrijedan i sutra podraniti dok još sunce nije izbilo pa da idemo skupa skupljati gljive.“

Obradovao sam se nastavku priče ispričane još zimuske a koja je sada trebala dobiti svoj finiš i kraj.
Jutro je svanulo takvom brzinom da su se i pijevci zbunjeno po kokošinjcu uspremetali i snenim kokama na uši podvikivali da je svanulo. Đed mi je našao korpu pletenu od pruća koju je čuvao baš za ovaj dan, a baba mi dala veliku šnjitu hjleba namazanu sa kajmakom koji je još drhato od pomisli da se u šumu ide.

„Ko što ti rekoh onomad, priroda svakome daje po mjeri i potrebi. Ukoliko se od nje uzima i više nego što je potrebno lako se čovjek nečovjekom može postati.“-nastavi đedo dok je nesigurnim koracima i zakrivljenim štapom birao put i probijao se u šumu premreženu srebrenim paukovim nitima na kojima su se kapljice rose presijavale kao najsjaniji kristali.
Buđenje šume bilo je lagano i sneno. Nekako najbrže su bile ptice pjevice koje su nas pozdravljale čitavim putom. Jedan zvrkasti zekan me ne otpozdravi već samo strugnu preko puta pa u potok.

„E junačine.“-slegnuh ramenina gledajući u pravcu potoka gdje nestade dugouhi trkač.
„Viskultura moj prikane, viskultura. Mora i on noge razgibati da se ne bi uležo, a onda moj prikane nema toga psa koji će mu na megdan u šumicu doći.“-opravada ga đed zastajući da ubere prvu šumsku gljivu.
„Jel vidiš sad ovo?“-pokaza mi na gljivu koja je stidljivo provirivala ispod osušena i otpala lista.
„Vidim đede, kako ne bi vidio.“
„Priroda je njih svuda posijala po šimi. Kako za putnike prolaznike i namjernika tako i za nas ovdašnje.“
„Kako đedo?“
„Hajde izmakni se sa druge strane ove gljive pa pogledaj i reci šta vidiš.“

Poslušah đeda te se par koraka udaljih na suprotnu stranu gljive te se osvrnuh i potražih je pogledom.

„Šta sad vidiš sokole?“-ponovi đedo pitanje.
„Ništa đedo.“
„Ajd se sad vrati ovamo pa ponovo pogledaj.“


Povratih se na prethodno mjesto i pred sobom ugledah bijeli šešir gljive koja je stidljivo provirivala sa jedne strane zaklonjena od pogleda uvelim lišćem.
„Dede ti svome đedi zasviraj na sviralu ali onako kako sam te juče učio na plećini.“
Zasvirah u sviralu i nastavismo potragu za gljivama. Imali smo sreću te uzbrasmo još desetak lijepih bijelih gljiva.
Zastade đed te me pogleda.
„Vidiš kako su se oslobodile od tvoje svirale. Ove gljive što uzbrasmo su za sve putnike, prolaznike namjernike i za nas seljane. Idemo mi lijepo nazad istim putem pa ravno svojoj kući.“-okrenu se đed nastavi potragu putem kojim smo došli.
„Ali đede sad smo tuda prošli. Nema ti tamo više gljiva.“-nisam razumio đedov naum.
„E to je sad ono drugo što ti htjedoh pokazati. Ovo sad tražimo gljive koje su za nas koji se vraćamo kući ili putnike i namjernike koji idu suprotnim smjerom. Jel se sjećaš kako maloprije nisi primjetio gljivu čim si se pomakao ispred nje. Priroda se postarala da svako dobije prema potrebama. Sa jedne strane gljive sakrije, dočim sa druge strane otkrije kako bi bile vidljive onoj drugoj strani. Kad bi se sve gljive vidjele nigdje jedne ne bi bilo za uzbrati, ovako priroda dozira svima po potrebi. Nama će još koja gljiva biti sasvim dovoljna za tebe, babu i mene. I opet će ostati gljive koje će biti vidljive onima kojima je potrebno da ih pronađu.“-mudrovao je đed a ja sam slušao njegove riječi.

I jutros sam tragom gljiva pošao u šumu. Radovao sam se susretu sa njima. Nisam imao sviralu da im najavim svoj dolazak, ali sam smatrao da umijem pronaći mjeru potreba za mene. Đedova priča o čovjeku nečovjeku gladnih očiju, svirali i gljivama vratila me je u djetinjstvo, ali svakako je ostavila traga u meni. Tragove berača gljiva u šumi umio sam prepoznati. Neki od njih su bili prolaznici, putnici namjernici, a neki i ne.

Ja sam bio među onima koji su se vraćali kući i to me je uvijek veselilo.

Pozdravlja Vas mandrak72, na svirali nedorečen, uz šešir gljive pečen i očiju sit.

Drumom

Izlokvani drum nije predstavljao ni najmanju prepreku za moje ubrzane korake. S noge na nogu poskakivao sam i cupkao. Malo, malo zastajao sam. Gotovo beznačajne sitnice privlačile su moju pažnju.

Pregažena šišarka za koju sam vjerovao da u njoj žive male ptice, ne veće od nokta privukla mi je pažnju. Pokupio sam je na dlan. Bila je spljoštena i ni traga života nije bilo u njoj. Ipak sam je uzeo i strpao u njedra.

Nastavio sam dalje. Pored puta iznenađen suncem nakon sinoćnje kiše zatekoh puža gotovo izgubljenog. Kompletno se zavukao u svoju kućicu i gotovo nikakvim kontaktom zalijepio se za za nevelik kamen. Podigao sam ga rukom zajedno sa pužem i sjurio se ka potočiću  koji je proticao u blizini. Obrastao visokim johama i zaogrnut raznoraznim žbunjem bio je nepristupačan. Do njega je vrlo malo sunca dopiralo. Razgrnuh tu neprozirnu zavjesu i zakoračih ka njemu.

Izlokvana obala kao prašina sitnim pijeskom oslikana blago je utonula pod mojim lakim korakom. Trag u pijesku ostavih na milost i nemilost bujicama koje će svakako doći. Pored njega ostavih i puža i uglačan kamen kao znak da smo bili tu.

„Ovdje nema sunca, a ti dalje vidi kako ćeš.“-pozdravih usputnog znanca i nastavih drumom prema suncu.

Uz put sam sreo skitnicu koji mi ispriča kako je upoznao čovjeka koji je razgovarao sa vjetrom i pjevao s kišom. Dao sam mu šišarku, a on mi je rekao nekoliko riječi jezika vjetra i otpjevao kišnu pjesmu. Pridružila nam se i prava kiša. Nije prestajao niti se od nje sklanjao. Ja sam izuo cipele one prve dječije i bosim stopalima nastavio izlokvanim drumom dok mi se blato kao tijesto zavlačilo između prsta.

Sunce je bilo visoko dok mi je pijesak ugodno bockao tabane, ja sam se sjećao šišarke, puža i kišne pjesme i skitnice. Drum pod mojim koracima bio je krivudav. Prvi usponi i prepreke nisu me zaustavili. Sunce je bilo još daleko, a potok je sve tekao i bez moga prisustva.

Neka djeca su mi trčala u susret i pozvaše me da igram fudbala sa njima. Poziv sam prihvatio. Publike nije bilo mnogo. Tek po koji aplauz i jedne crne oči.
Umio sam se vodom sa česme za koju se tvrdilo da je mjesto okupljanja hajduka i drumskih lopova.

„Ako te koji put put nanese, znaš već.“-mahali su za mnom akteri susreta koji je završio u sportskim okvirima sa nedovoljno dobrom obućom za bolji rezultat.
„Nemam ništa protiv, osim ako kišna pjema i jezik vjetra ne kažu drugačije.“

Imao sam sve pred sobom. Širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubinu mora. Sve osim sunca. Zbog njega nastavih drumom što izbijao je na most.

Na mostu se još jednom osvrnuh iza sebe. Blaga izmaglica progutala je moje cipele.
Drum je poprimao ozbiljnije obrise. Trake sa obe puta strane omeđavale su moje kretnje ograničene sasvim ozbiljnim kožnim i krutim cipelama i namjerama. Tek ispod košulje igralo je srce dječaka u džungli saobraćajnih propisa i zakonom kontrolisanog haosa.

Nisam se predavao. Godinama.
Drum je bio ispred mene.

Sunce je bilo sve samo ne visoko. Ipak nedovoljno blizo i nadohvat ruke nedokučivo. Koraci su bili snažni. Pjevao sam kišnu pjesmu kad oko sebe ne bih imao društva. I imao sam kišu. S vjetrom sam zborio do dugo u dan dok bi hladovinom platana birao najkraće staze do potoka i puža kojeg nekim čudom zatekoh pred kapijama drevnog grada o kojemu ni riječ ne saznah.

Drum preda mnom dobijao je neobaveznije tonove. Manje je bilo susreta te ih bolje zapamtih.

U jednom cirkusu, neki klovn mi pokaza kako da vežem oblak uzicom i pertle jednom rukom. Uvijek bi mi jedna ruka bila slobodna te sam njome malo malo stavljao dlan iznad obrva. Sunce je već bilo daleko i nisko.

Žurio sam , a sve manje stizao. Drum pod mojim koracima otvrdnuo je od silnih koraka svih onih koji su slijedili sunce. Nekoj djeci musavoj dadoh po novčić za sladoled i za žvaku pride. Prenesoh im snagu i riječi vjetra. Nisu mi ništa govorili. Pokazali su mi šišarku i samo se smijali bisernim osmijehom.

To je sve što ponesoh dalje. Drum je izbijao krivinom na krivinu. Primjetih da sa lijeve strane ima više cvijeća. I drveće ima veselije krošnje, dok sa desne strane u krošnjama neke promrzle ptice ne otvaraju kljunove i čekaju neke selice dok je sunce bivalo sve niže.

Opremljen strpljenjem koje ne jurca trotinetom i bjesomučnim pogledom šiba po niskim ogradama okupanih prašinom razgovarao sam na jednom skupu amatera zaljubljenika u zvijezde do pred sami zalazak sunca. Zamotali su mi jedan mali dio neba i sunca na njemu da me grije u noćima koje dolaze. Nisam imao ništa da im dam do priče o potoku i tragu.

Sunca više nije bilo, ali mi je i dalje bilo toplo od zamotuljka u njedrima.
Prostorija na kraju druma bila je mala. Donekle topla.
Prozor ispod kojeg rastu kadulje i vrijesak, te jedan prstohvat zanovijeti me iznenadi svojim pogledom. Noć se spuštala. Još jednom je sunce zaspalo.

Upalio sam petrolejsku lampu. Njena svjetlost obasjala je zidove male prostorije.
Umornim staračkim pokretima sjeo sam za stol nasuprot prozoru. Iz njedara sam izvukao zamotuljak neba i sunca. Prigušio svjetlost petrolejske lampe.

Mali krug svjetlosti oko mene bio mi je dovoljan. U njega je sve što mi treba stalo.Meni koji sam još jutros imao svu širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubunu mora. Sunce nisam imao, ali bilo je u meni u bisetrnom osmijehu i prozoru u kojem zarobih jednu zvijezdu padalicu.

„Oh kakav izuzetan dan.“

Do dugo u noć prišao sam sa vjetrom dobronamjernikom koji je zastao pod mojim krovom i zapetljao se u paučinu odloženih i nepotrebnih stvari koje su nekad imale smisao i sklonio se od kiše s kojom sam pjevao do zore zbog čega je sunce kasnilo na uranak.

Cipele pred vratima odnijele su bujice na trag koji jednom davno ostavih negdje na obali.

Pozdravlja Vas mandrak72, iz debele hladovine pored ljuljaške koju vjetar cima

Teret

Proljeće je ispunilo ulicu svom njenom dužinom i širinom, ako se širinom uopšte može nazvati jedan potok, vijugavi asvaltirani put i kuće sa obe strane istog. Tek ponegdje zbog nedovoljne širine kuće bi bile na istoj strani. I pored toga ulicu su svakako pohodila sva četri godišnja doba.

Nepažljivom oku promakle bi sve one stvari koje pažljivom posmatraču ili hroničaru svakako daju osnovu za uzbudljivu priču, nagovještaj ili slutnju.

Iznenadni mraz nije nikako mogao da pokvari ugođaj proljeća koje je svom snagom prštio zelenilom. Eksplozijama nijansi i dubinama kakve akvarel niti ne poznaje. Potok se srebrio naročito na onim dijelovima gdje bi bio očišćen i uređen metalnim grabljama te se veselo valjao i leškario između travom obraslih obala. Rascvjetale voćke u moru zelenila tek prošarane dvoredom skromnih kućeraka kao niska bisera od pečene cigle pratio je to vijugavo kolo od kuća, puta i potoka koji su se vješto savijali i očas posla preuzimali vođstvo u toj bezgraničnoj igri koja traje u toj zelenoj dolini. Vriska djece vječito u potrazi za novim iskustvima i zadovoljstvima stalno je selila iz jednog djela ulice u drugi i nazad iznova započinjući neke odavno započete igre.

U svemu tome prodefilovale su već generacije. U nekoj od njih i sam sam odigrao mnoštvo rola i uloga koje ne pišu režiseri, samo mašta. Ona najljepša i najčistija dječija.
S proljeća su se u ulicu polako nastanjivali i svi oni mirisi nesvojstveni njemu. Mirisi ljeta koje dolaze, jeseni i prvih kiša. Zime bogate snijegom.
Tako je bilo i sada.

Prva drva za ogrijev već su se stidljivo uvlačila u ulicu i sama neprijatno iznenađena listom na kalendaru.

„Bogami komšo po tebi gledajući ovo bi mogla biti jaka zima.“
„Ko bi to mogao znati, osim da je bolje prije vrućina sve to završiti, a prije kiša pogotovo. Kad padne prvi mraz moglo bi biti kasno.“
„Dobro ti kažeš. Pošalji malog po sjekiru. Da vidiš kako sam je udesio.“
„Mogao bi je i ti donijeti, pa da se kafa popije.“

Ulicu koju su materijalna bogatstva zaobilazila u širokom luku jedino su pohodile rode, što je priznaću mnogo bolje bilo za djetinjstvo gledano iz moga ugla.
Pored djece koja su bila nesumnjiva najveće blago moje ulice postaojala su i neka mala bogatstva. Toliko mala i jednostavna, ali sasvim dovoljna da su se o njima pričale gotovo nevjerovatne priče. Neki su prednjačili u pričama o svome bogatstvu toliko da su se priče gotovo graničile sa maštom, pogotovo u očima zajapurenih desetogodišnjaka željnih misterija i avantura.

Tronogi stočić očas bi postao kupasti leteći tanjir, košnica divljih pčela u šumi sveto  mjesto inicijacije i obreda pred odlučujuću bitku sa razularenim i odmetnutim dijelom ulice s kojima nismo bili u najboljim odnosima još od vremena kad su Senadu uzeli sličice sa fudbalerima, a na Emiru i Svjetlanu napucavali nekog šugavog jazavičara kojeg smo poslije dobrano ofarbali farbom od vaskršnjih jaja.
Ulica mogućeg i nemogućeg. Ulica radnička i ništa više. Ulica koja nije imala svoj početak ni kraj.

Tačke kojima sam prevozio ispilane panjeve i oblice poskakivale su pod teretom sirove bukovine i grabovine. Dok sam gurao tačke one su ispuštale zavijajuće tonove. Bile su pozajmljene. O njima danas niko nije pričao.
A koliko juče?

„Nema više pravih kolica. Evo ove sam donio iz Njemačke kad sam se vraćao u Krupu. Takva se kolica više ne prave. Pogledaj ti samo taj koš. Šta su one betona prevezle dok sam kuću pravio. Ma išle su i svuda po komšiluku. Ma najmanje deset kuća je prešlo preko njih. Evo ovakvih kao tvoja. Ma i više da ne brojim.“-zastade Drago.

Gledao sam u njega dok je pričao o svojim kolicima i svemu onom što preturiše preko sebe. Nije Drago mnogo imao. Sve je ostalo. Tek u nešto malo vremena, malo se prikupilo i zauvijek ostavilo ono što se godinama gradilo i sticalo.
Slušao sam ga dok je pričao.

„Rat je gadna stvar.“

Gledao sam u njegove tačke. Sasvim obične. Dvije izvijene ručke, jedan točak i metalni koš za prevoz tereta. Čovjek bi rekao tačke ko tačke.


Slušao sam ga i dalje. I njegovu izbjegličku tugu. Zajedno smo gledali u tačke, koje su nam toga časa bile najvažnija tačka u čitavom kosmosu. Njemu su bile sve. Najveći podsjetnik kako je nekad bio čovjek i kako je gradio. Ponosio se teretom što ga je preturio i tačkama prevezao.

„Sve što sam izvukao na njih je stalo. Eto i glavu sačuvah. Bogu hvala. Šta da ti kažem takva kolica se više ne prave.“-pogledom je milovao svoga metalnog ljubimca.

Za njega kolica, a za mene tačke. Razumjeli smo se dobro.
Njegovu muku ne bi ni najveće tačke na svijetu mogle da prevezu.
Ofarbane.
Pod teretom teške bukovine i grabovine.
Svježe i osvježene.
Dragan svoju tugu nije mogao da iznese i prenese.
Ovaj put otišao je sam.
Tačke su ostale.

Mnogo je tereta još ostalo na ovom svijetu. Neke od njih prevešće zasigurno najbolje tačke koje je Drago iz Njemačke donio. Izbjeglička muka ipak je bila prevelik teret za Dragu.

„Teret je gadna stvar ukoliko nema s kim da se podijeli. Ja sam ga godinama dijelio sa Dragom. On svoju izbjegličku muku nije dijelio sa mnom. A samo da je…“-pričale su mi tačke Draganove dok sam završavao posao za taj dan.

Ulica je i dalje bila ista. Tragove ispilana drveta i piljevine uklonio sam još isto veče. Još jedna zima spremno se dočekuje.
S Draganovim tačkama niko neće dijeliti teret. Koliko će izdržati? Ko će na njih biti ponosan, a ko oslonac?

Pozdravlja Vas mandrak72, analitičar i kolekcionar malih bogatstava i svega što više od svega znači.

Srijedom

Nisam bio siguran kako će reagovati na moje pitanje i to me je plašilo. Dugo vremena gradio sam poziciju i birao vrijeme za pitanje koje sam trebao da mu postavim.

„Pričaju da si umro dva puta?
„Pričao sam i ja pa me nisu slušali.“
„Kako onda da znam?“

Slegnuo je ramenima i nastavio svojim putem. Gledao sam ljudsku gromadu koja je umrla dva puta kako teškim koracima pritišće izgažene i neugledne cipele.

Malo sam se raspitivao o njemu od ljudi koji su dugo godina bili bliski sa njim.
„Tačno je to. Ljudi poput njega umiru dugo.“-bile su riječi koje su mi dugo u noć odzvanjale dok sam slušao jastuk kako šuška pod mojom glavom dok mi nemirne misli tjeraju san iz ugodno tople sobe.

Danima sam čekao da ga ponovo vidim. Mjesecima sam čekao samo riječ ili pokret da vidim koji bih prihvatio kao pozivnicu za razgovor. Gledao sam ga iz prikrajka. Nije mnogo razgovarao ni sa drugim ljudima oko sebe. Tek nekolicina njih imala mu je djelimičan pristup. Jednom prilikom sam uhvatio osmjeh na njegovom licu. Reklo bi se nimalo prijatan. Čak šta više bolan. Poput užeta što se ne smije ispustiti zasijeca u bolne prste. Bijele i ukočene.

Sjedio sam u kafani za šankom. Sam. Vrijeme je sporo prolazilo. Negdje iza 21 čas iznenada se na vratima pojavio i pošao je pravo prema meni. Njegov dolazak me toliko zbunio da sam se osjećao kao kakav klinac zatečen u kafani.
Sjeo je pored mene. Obe ruke držao je naslonjene na šank. Veliki dlanovi izgledali su umorno i bez snage. Zbunjen nisam znao šta da činim. Plašio sam se da ga nametanjem teme ne udaljim od sebe. Mjeseci su prošli od našeg zadnjeg razgovora, a znamo se mnogo godina unazad.

Odlučio sam da čekam.
Naručio je kuvano vino. Dlanovima je obuhvatio vruću čašu. Boja kao da mu se vraćala u njih. Nije ih odvajao od vrele čaše. Ja vjerovatno bih.

„Sutra je srijeda i na groblju neće biti žive duše. Ako imaš ikakvog duga na groblju sutra će biti jedan od onih boljih dana za obilazak. Cvijeće i svijeće po volji.“-reče.

Blokirao sam se. Gotovo paralizovan. Poziv na groblje od čovjeka za koga se priča da je umro dva puta.

„Mnogo su mi puta rekli da se ja Boga ne bojim. Bili su u pravu. U njegovoj sam milosti i znam da on misli na mene. Znam da me čuva baš onda kad ja to nisam u stanju i zar da ga se bojim. Znaš ima jedan čovjek koga sam upoznao prije tridesetak godina kad sam počeo zarađivati hljeb radeći u šumi. Dobro se sjećam njegovih riječi.“-zastade.

„Bila je nedjelja. Ljudi oko mene odmarali su tog dana, a ja sam radio. Bio mi je potreban svaki dinar za gnijezdo koje sam gradio. Šuma je bila sablasno pusta. Osjetio sam po prvi put nelagodu kad sam utonuo u njena njedra. Gotovo sablasna tišina disala je uporedo sa mnom. Osjećao sam njen dah na leđima. Kad bih zaustavio disanje tišina je i dalje disala. Hladni znoj oblio me je u trenutku. Košulja mokra od znoja pripila se uz tijelo, a neki strah prijetio je da će natjerati srce da mi pukne. Bio sam mlad i nisam znao za strah do tad.“-brzim pokretom sasuo je pola vrelog napitka u grlo.

Nije se ni smrknuo. Vratio je čašu na stol koju je stiskao prstima koji su prijetili da smrve čašu u paramparčad. Prsti su poprimili blijedu mrtvačku boju. Kuvano vino kao da je ključalo u čaši i isparavalo je miješajući se sa dimom u kafani.

Zastala mi je knedla u grlu. Na njegovom licu jasno se iscrtavao nejasan užas koji je stajao između njega i vina. Prstima je stiskao čašu. Plave žilice na zglobovima prijetile su da prsnu. Jasno se osjećalo kako nešto teško teče njegovim venama koje su se pomjerale kao da su žive i kao da njima ne teče ovozemaljska krv.

„Oplači svako drvo koje srušiš. I nikad ne prestaj da pričaš sa njima i o njima reče mi taj čudni čovjek koga sam samo još jednom sreo na vašaru kad sam kupovao nekoga konja. Nisam bio siguran ali čini mi se da se nije slagao sa mojom kupovinom. Poslije sam ga tražio po vašaru ali kao da je u zemlju propao taj starac koji je uspravno hodao i nosio sasvim obično nedjeljno odijelo sa cvijetom zakačenim za rever kaputa.“

Ponovo je zastao. Laganim pokretom ruke ispio je ostatak vina koje se već sigurno ohladilo. Odgurnuo je čašu od sebe i brzo spustio onemoćale ruke pored sebe. Ustao je. Nije se ni pozdravio. Samo me pogledao.
„Ujutro u šest sati nije rano. Pijevci su već odavno budni.“

Išetao je iz zadimljene kafane. Ostao sam dugo zbunjen onim što mi je rekao. Nije mi bilo mnogo toga jasnog u priči, ali srijeda je bila za nekoliko časova, a ja sam imao materijala da o njemu mislim do zore.

U polusnu začuo sam i pijetle. Bilo je vrijeme da se ustaje. Nekoliko puta sam se zapitao šta mi je sve to trebalo, ali onaj neki crv što čuči u čovjeku i čeprka po onome što ne bi trebao nije mi dao mira.

Nosio je svježe ubrano cvijeće. Na glavi je imao neku čudnu kapu. Deformisan oblik krio je njeno pravo ime. Sa sobom je donio neki neobičan miris koji se mogao samo sresti u stogodišnjim borovim šumama ranim jutrom premrežene kao prst debelom paučinom i tepihom od mahovine i iglica koje se nemilosrdno zabijaju u gole tabane.

„Možda ti ne rekoh već, ali ima jedno mjesto gdje cvijeće raste samo od sebe. Svakodnevno ga pohode mnogi mještani, ubiru najljepše primjerke i odnose na sve strane svijeta, ali slijedećeg jutra ono ponovo cvjeta i buja tokom čitave godine osim u dane kad polja pšenice prekriju nepregledni cvjetovi maka. Zašto je to tako ne mogu ti reći, ali saznaćeš kad za to dođe vrijeme.“
„Cvijeće koje nosiš?“
„Isto onakvo kakvo je onaj čovjek što sam ti o njemu pričao nosio za reverom na vašaru.“
„ A konj? Šta je bilo sa njim u svoj toj priči?“
„Polako i on će doći na red.“

makovi

makovi

Neko vrijeme smo hodali ćutke. Groblje se nalazilo na brdu iznad mjesta. Ogoljeno, osim jedne stare lipe i popločano mnoštvom kao razbacanih hladnih spomenika.

„Srijedom niko ne ide na groblje. Oduvijek je tako od kad znam. Osim ako je sahrana u pitanju, a za moga znanja nije je bilo zadnjih dvadeset i šest godina.“

Sunce je već dobrano izašlo. Groblje je bilo sve bliže. Gotovo da se mogao osjetiti njegov dah, od truleži uvelog cvijeća i jeftinih vijenaca sa crnogoričnim grančicama nabacanih na još svježe humke tako od svijeća razlivenih poput mrlja ukrašenim sitnim pijeskom i uvelim vlatima trave.

Ušao sam u groblje. Instiktivno me put vodio do jedne stare klupe, napola već trule koja se nalazila u hladovini jutarnjeg sunca koje još nije bilo dovoljno jako. Sjeo sam na ono mjesto gdje je klupa najčvršća. Na mjestu gdje su drvene letvice nalijegale na betonske nogare.

Dok sam sjedao primjetih da ga nema. Pogledom sam ga tražio po groblju. Na momenat pomislih da sam trebao njega prvog pustiti da me vodi do pravog mjesta. Zato sam pogledom prelazi po groblju.
Nigdje žive duše. Niti nagovještaja da se nešto događa.
Bio sam zbunjen.
Tišina oko mene stvarala je blagu nelagodu.

„Nije tek tako mogao propasti u zemlju.“-lagano sam se spustio na klupu.

Srce je ludački udaralo. S nelagodom sam se osvrtao oko sebe.
Nigdje nikoga na vidiku.
Zaustavio sam disanje.
Bojao sam se pogledati do sebe na klupu. Strah od mrtvih po prvi put me je uhvatio u svoje kandže.
Podigao sam pogled na spomenik koji se nalazio ispred mene. Gotovo sam vrisnuo.
Skamenjeno sam gledao u njegovu sliku na spomeniku. Usnama sam nevješto sricao njegovo ime.
Protrljao sam oči u nevjerici.
Ime je bilo njegovo kao i slika. Ponovo sam pročitao godinu smrti.
„Dvadeset šest godina. Dvadeset i šest godina.“-ponavljao sam.

Bio sam uplašen. Nisam znao šta uopšte radim na groblju. Osjećao sam tišinu oko sebe, na sebi i u sebi. Čuo sam je kako diše. Klupa poda mnom je glasno trulila. Osjećao sam kako joj odumiru i posljednje niti ovozemaljskog života, snažni miris borove šume niotkuda zapuhnuo je sva moja čula. Hladni talas obuzeo je moje tijelo koje se grčilo i tražilo poslednji štit od hladnoće u prekrštenim rukama i dlanovima kojima sam ludački stiskao svoje nadlaktice opasno prijeteći da ću noktima pokidati mišiće.

Cvijeće na grobu bilo je svježe. Upravo onakvo kakvo je nosio na groblje. Nije bilo u buketu. Bio je to žbun sa mnogo jednoličnog cvijeća. Crvenog kao krv.

Pogledao sam na vrhove svojih cipela. Tragovi sasušena blata kao da su bili stari barem dvadeset i više godina. Pokušavao sam da mrdnem nožnim prstima. Osjećao sam gotovo mokra stopala, poput košulje na leđima.
Lagano sam se povraćao od šoka. Moj prokleti nagon istraživanja i slušanja stavljen je na kušnju kakvu dosad nije imao. Znao sam da mora postojati neki razlog moga prisustva i susreta s njim. Znao sam da mora postojati neka veze cvijeća na grobu i polja prepunih makova cvijeta.

Lagani vjetar donese topliji zrak koji me povrati iz obamrlosti. Jedan mali kovitlac, kao treptaj odnese svu prašinu nakupljenu na cipelama. Nestade i blata. Istog onakvog kakvog donesoh sa jedne sahrane od prije dvadeset godina.

„Dobro jutro.“
Podigoh po prvi put pogled.
Preda mnom stajao je starac sa dobrim držanjem. Na sebi je imao obično nedjeljno odijelo i cvijet okačen za reverom.
Promrmljah nekako odgovor zbunjen velikim obratima i događajima kojima sam bio prisutan.
„Ne mogu reći da me nije poslušao, osim kad je riječ o konju. Nije to bio običan konj. Bio je to vilen konj kakve jašu konjanici bez snova, nekim čudom zalutao ovdje. Ja sam pokušao da ga odgovorim. Nisam se smio miješati. Mislim da me je shavtio, ali nas dvojica nismo se smjeli sresti više od jednom. Znam da me je tražio, ali i ja imam svoja ograničenja. I naš susret svakako je posljednji u nizu.“
„Šta je bilo s konjem?“
„Pogazio ono što se u gnijezdu najviše pazi. Ima već dvadeset šest godina.“
„Danas bi on izgledao kao na slici?“-pokazah pogledom na sliku.
„U pravu si. Bilo je ljeto i pšenica je rodila.“

Pogledah ponovo na sliku. Na slici je bio dječak. Plavokosi dječak gledao je očima negdje daleko. Njegov pogled prolazio je kroz mene kao da i nisam bio tu.

„Zlatno klasje poprimilo je crvenu boju. Krv je nepovratno natopila tlo. Ostalo znaš.“
„A ko si ti?“-uptah.

Odgovora nije bilo. Na glavu je namaknuo istu onu kapu. Deformisanu i bez oblika kojim bih je nazvao pravim imenom. Ovako ko zna šta bi bilo pametno o njoj reći.

Izmješanih osjećanja ustao sam sa klupe. Zbir nevjerovatnih događaja i razgovora bio je iza mene. Na povratku dugo sam mislio o svemu. Dugo nisam želio da pričam o tome. Sve do onoga dana kada do mojih ruku nije došlo pismo bez adrese koje pronađoh u knjizi ostavljenoj u kupeu radničkog voza. Na koricama je pozlaćenim slovima ispisan naslov.

„Makovi“-ponavljao sam nekoliko puta.

Posveta na drugoj stranici dala mi je do znanja da je knjiga upravo za mene.
„Za mene i sve ono što bih postao da nisam dva puta umro.“

Otvorio sam knjigu.
„Sasvim sam siguran da sam prvi put umro jednog vrelog ljeta u zrelom klasju. Drugi put je bilo mnogo lakše. Bilo je mnogo manje krvi. Samo sam želio nekome da ispričam kako šume plaču i kakvi su makovi. Nisu me slušali. Davali bi novac da kupe vrijeme koje meni više ništa nije značilo…….“

Zatvorio sam korice.
Knjigu sam pročitao mnogo godina kasnije. Baš u vrijeme kad mi ono nije ništa značilo. Upravo tada do mene je stigla da je vijest da je čovjek umro. Prvi, drugi ili ko zna koji put. Svejedno. Blato sa sahrane teško da ostane na cipelama dan duže. Bol ostaje zauvijek ma koliko pričali ili ne o njoj.

Pozdravlja Vas mandrak72, nesvrstani akter koji sluša osim što glavom klima.

Sedlanje Momirovo i velika hajka

„Đede, đede.“-drmusao sam đeda nastojeći ga probuditi.
Đed je volio odrijemati poslije ručka. Znao sam ti i zbog toga sam ga pustio na miru dobrih sat vremena.
„Đede, eno nešto gadno lomi u ljeskaru. Biće da je neka zvijer.“-ponavljao sam kao papagaj.

„Ooo, ljudino moja poštena. Očekaj de svoga đedu. Sam da opanak nazujem pa da časkom nogama laganim u potjeru za zvjeretom se damo. Oooo baba, đe si mi šešir zaturila đavole nijedan. Zar ti nijesam rekao da mi u šešir ne barkaš.“-đed se lijeno dizao iz kreveta vazda nešto tražeći.
Iz kuhinje izbi baba te se sve nekako pobjednički nakostriješi.

„Baba, baba nešto krši u ljeskaru. Biće da je zvijere. Idemo ja i đedo da ga uhvatimo.“-brže bolje priskočih đedu u pomoć.
„E jabuko moja, da je po đedu nas bi kurjak davno izjeo. A ti sa njim ni puža vražijeg nećeš stići. A ti lovče od trista ljeta, eto ti šešira na glavi, glavu zaboravnu ne izgubio.“-baba se nije dala smesti te se odmah okrenu put kuhinje.

„Viđe li ti nju, babuskaru bezobraznu. Ona će meni reći da ja za lova nijesam više. Ajde poitaj junače te mi štap doturi, ako se kakava zvijerka zubata navrze na unuka moga. Auuu đe kožun pogubi, sto ga đavola deralo.“-zbunjeno je gledao oko sebe moj matori đedo.
„Eto ga opet na tebi đede. Jel ti mene zezaš ili dobro ne vidiš?“-nasmijao sam se njegovoj pogubljenosti.
„ E sad će ta kalaštura nijedna da sve zube pogubi kad udari nesretna na nas dva. Ček. Ček samo da priglavke nazujem, ako okasnimo ovnoć da mi noge ne nazebu.“-đed je vazda nešto tražio i otezao sa polaskom.

Bio sam nestrpljiv te mu se nađoh pri ruci da ako još šta ustreba da mu dohvatim.
„Ajde đede, ode zvijere dok na dvojica ne krenemo.“
„Ako, ako momče. Vidiš da sam se sav strurio navrat nanos da se ide. No nije ti lov da se glava gubi. Odi ti sjedi i pridrži mi nožić dok ja jabuku jednu ne doitim. Ne ide se gladan u šumu. To zvijeri samo čekaju da nas nako slabe do duvara doćeraju. E tako. Dajde ti đedi sad nož da vitapina malko nakupimo.“
„Vitamina đede. Kaže se vitamina.“-glasno mu podviknuh jer je već bio slabija sluha.

„Ako, ako moje pametna glavo Ko će ga znati. U moje doba kad sam ja bio mali ti vitapini još nijesu postojali, a eto vidiš li koliko sam izrastao i ostario bez njih. Ali valja se koji zalogaj uzeti. Skokni de do babe nek ti malo kajkmaka na kruh turi. Lov traži potpuno spremna lovca, Jel znaš ti đedova jabuko.“
„Znam đede, znam kako ne bi znao, al opet ti velim okasnićemo.“
„Ništa ti ne brini dok ti kažeš ham, nestaće šnjite i mi ćemo već putićem uz ljeskar jezditi.“

Odjurio sam do babe da mi šnjitu lovačku pripremi pa da se kreće.
„Evo tebi šnjita moj delijo.“-baba je velikim nožem nasjekal veliku šnjitu hljeba, a onda kašikom nanosila kajmaka bijela.
Bijelih brkova kajmakovih i obraza poput lopte od velikih zalogaja već sam bio pred đedom.
„Idemo li đede?“
„No ti kreći, al prvo do Sime pa vidi jel mu magare za bitku orno. Ti mu reci sve po redu, pa mi odmah javi.“-đed konačno ustade sa kreveta se protrgnu i još nekako više zguri bpod kožunom. Ispod šešira sijevale su stare lovačke oči od koji je drhtila sva šuma od Močila pa sve do Štekovića kose.
Odjurio sam do komšije Sime pa sav zadihan sa vrata u kratkim pantalonama na tregere zaziavo Simu.
„Oooo Simo, o kućni domaćine gdje si ako Boga znadeš.“
Draginja Simina me pozdravi.

„Pomoz Bog junače. Kud si tako navalio. Eno Sime u štaglju. Blago rani.“
„Nekao se zvijer mota oko našije kuća. Biće nešto krupno. Eno i đed se digo u hajku pa na mene čeka. Ajd odoh ja do Sime.“
Tridesetak koraka gotovo da sam u skoku pretrčao.

„Ooo Simane.“-gotovo izvalih vrata na štaglju.
„Pobogu junačino koje su te muke naćerale da tako juriš.“-Simo odloži rogulje na tren.
„Eno đeda na me čeka, pa me poslo kod tebe da vidim jel možeš magare da zajmiš. Mi se u lov spremamo. Neko zvijre bogtepito koje oko kuće oblijeće sve po ljeskaru lomi. Možda je neka vučina ili međed. Đed ni sam nije siguran. Valjalo bi prije mraka u šumu zaći. Onda je naš. Nema mu spasa.“-sve nekako isprekidano od silne trke objasnih.

„E vala nema se tu šta čekati. Nego ajmo ja i ti u štalu Magu samariti.“-pozva me Simo ljudina od va metra sa velikim brkovima za razliku od mog đeda koji ne jedva bio nešto veći od mene kad se poguri.
Znao sam je gdje je Mago svezan te se odmah prema njemu sjurih.
Podiže on one svoje krupne oči i svijetlo sivu njušku prema meni.
„Dok ja samara spremim, a ti leti babi Draginji te od nje mrkvu išti. Neće ta beštija bez nje da krene.“-uputi me Simo prema kući.
„Jel Draginja?“
„Ma jok. Magare. Magarca mu ćaćinog.“-nasmija se Simo.

Od Draginje dobih mrkvu te se u štalu povratih.
„Sad ti njemu mrkvu pod nos, a ja ću ga sedlati. Ima da budeš ko Kraljević Marko na Šarcu.“
Zaigraše meni neke poznate slike iz bukvara te porastoh za mačiji nokat i još kokošije pero kad se na njeg stane. Odlušh da povedem i Šarova starog i punog buva lovca kojeg su se plašili i vukovi i međedi Sa obe strane Kozare i Grmeča. Pomislih da bi opet valjalo i Rankovog mačka Zelju da navabim s nama u lov. Bolje ti se taj snalazio neg iko obnoć ako nas mrak kojim slučajem ne potisne iz šume.

Dok sam planove skivao ko prika Jovan svinjac i kuće pokrivao osjetih topal jezik magareći gdje me po licu njuška i liše kao da sam mu rod najrođeniji.
„Pih magare jedno. Nađi sebi priliku pa se liži. Nisam ti ja od te sorte lopužo glavata.“-izderah se na njega lopova koji je već mrkvu pojeo ko pas masnu vreću od slanine.
Ne zbuni se ta čupava hodalica što po vazdan se za hladom kreće ispod kisele jabuke naa armnu iza kuće Simine. Ne hvata ti se taj ničega, osim što vješto izmiče našim dječijim potjerama kad ga poželimo zauzdati i upregnuti u mala željezna kola kao za njega stvorena.

Magarac je bio osedlan. Nasamaren kako bi se reklo pravilnije. Neudoban samar na ručno rađenoj šarenici već je bio ispod mene. Simo me posadi na magarca koji nekoliko puta njaknu da se sve prašilo te izjuri iz štale kao da ga sto divljih veprova goni.

magarac

magarac

„Ooohooho. Polako Momčilo.“- tepao je Simo svojoj konjskoj snazi upakovanoj u magareće odijelo.
Nakon toga umiri se Momo te korak po korak sa Simom ispred banušmo pred đeda.
„Evo junaka, evo konjanika. Još mu samo svijetlo koplje fali pa da bude ko Sveti Gerogije. Lijep je ko ikona.“-odmah je đedo falio svoga unuka.

„Ne bulazni đede. Isti je ko Marko Kraljević. Samo je Marko imo veće brkove.“-dopuni ga baba.
Nadlanicom obrisah brkove od kajmaka koji se zalijepio tik iznad usana.

„Samo da ja okupim hajku. Pa da se ide.“-odgega đedo prema Šarovu, besposličaru o kome se priča u devet kotara i dva sreza kako je je jednom prilikom u bijeg naćerao vuka pravo pred lovce na nišan. A tog istog vuka upuca pokojni Todor  te mu se cijelo selo izruga kad je derao kožu, a ona zapela oko glave. Kasnijim uvidom pronašli mu ogrlicu oko vrata, ali se Šarovu nije imalo šta zamjeriti.

„A Zeljo Ranin. Oće li on s nama?“-zapitah đeda dok je Šarova na lancu vodio.
„Hajduk se već negdje odsmucao.“
Nevelika hajka. Đedo, ja, magarac Momo i Šarov kreušmo put ljeskara. Osvrnuh se još par puta prema kući, a srce oće da iskoči. Vidim babu đe maše pa se sve bojim kako će biti ako se kojim slučajem neko od nas ne vrati.

Za tren oka šuma nas primi u svoje skute. Kroz gusto granje i lišće odvalismo mi dobar dio puta.
„Viđe li ti iđe aždaje odozgo sa magareta.“
„Bogami ni a od aždaje. Biće da se sile uplašila.“-s knedlom u grlu prevalih preko jezika.
„Ajde ti siđi da se malo zraka uvati, a đedo zapali jednu lulu ne bil zvjere na nas nabasalo da joj pokažemo pa kom opanci, kom obojci.“-đed me spusti sa magareta.

Zasjedošmo nas dvojica na mahovinu kao duša meku pa mi đed reče.
„Valja se neki plan praviti. Ne bi bilo dobro u zasjedu pasti.“-spusti ton đed pa poče polako da se osvrće oko sebe ne bil primjetio ikoga da nas prisluškuje.
„Priđide ti bliže svome đedi.“-jednom rukom poče šešir na glavi pomjerati čas ga zabacivati na potiljak, čas nabijati na čelo tik iznad obrva.

Pažljivo sam slušao đeda dok mi je otkrivao sve tajne lova.
„Znaš. Zvijere ti je kako kakvo čeljade. Nije on u šumi samo da bi letao tamo-amo. Ma jok. Ono đe je tvrdo ne udara.“-povuče đed dim iz lule uglačane kao da su je kaplari još iz onog rata glancali za kakva brkata narednika.
„Znam đede.“-malko ohrabren đedovim objašnjenjem nastavih da slušam.

„Vidiš i zvijere zna mudrovati. Evo primjera. Ja sam naprimjer vuk. Koga se vuk boji?“
„Bogami tebe đede.“
„A šta svaki vuk zna o meni?“
„Da imaš pušku đede.“
„Pstt. Dobro. A kad sam ja njemu najopasniji?“
„Kad god ga vidiš.“
„Dobro ti meni veliš. A kad ja njega mogu dobro vidjeti?“
„Danju đede. Obnoć spavaš.“
„E vidiš kako ti meni sve znaš pametna glavo đedova. Šta sad ti misliš oće li on okle izbiti?“-začkilji đedo te povuče još jedan dim iz lule koja se pušila ko rakijski kotao.
„Znači nema mjesta strahu. Em smo skupa, em je dan pa mi vuk na oči neće. A i da ima obraza bježo bi mi i ovnoć s puta.“-đed ponovo povuče dim iz lule.

Malo okuražen đedovim mudrovanjem i ja se malo opusti te smjelije pogledom pogledah oko sebe. Nigdje zvjereta ni za lijeka. Momo je istezao vrat i sa grana otkidao kao trava zelene mlade bukove listiće nježne i glatke kao obrazi Lunjini kad je onomad poljubih za slavu. Ni sam nisam znao jel i njoj treba da čestitam Svetog Jovana, ali nije bilo uzmaka te je svojski izljubi tri puta u obraze.

Šarov je već drijemao naslonjen glavom na prve šape, a u polukrug kao kifla savijeno tijelo od njega je činila da liči na kakvo staro zgužvano ćebe. On kao da nije mario za lovačku situaciju u kojoj se nađosmo.

Posmatrao sam Momu. Magare ko magare što bi rekla moja baba. Ni odveć pametno, ni odveć mudro. Baš onako da zaslužuje svoje zvanje. Nije on bio neka vrijednica, ali kanda je znao sa djecom te se nikada na nas nije ritao niti koga žutim kao pločicama zubima grizao. Priča se jednom da je popa ganjao kad je onomad svetio vodicu te mu sav bosiljak izjeo i za jareću bradu ga počupao. Od tada pop je bojažljivo kročio našim brdom.

Prvi znaci mraka pokazuju se u šumi iz sna budeći zvijeri. Neka mala nelagoda prsotruji mi niz leđa kad me đed prenu glasom.

„Ajmo ti mi sokole moj put pod noge pa kući lagano. Nigdje zvjereta na vidiku.“-protegnu se đed tako da mu se i kožun protegnu za broj više na njemu. Opanci kao da sinuše i uvijek spremni za puta kao da nas pozvaše.
„Idemo. Idemo.“-požurivali su nas gumeni opanci kajišom prevezani preko priglavaka.
„Noć samo što nije. Valja se ići.“
„ A kad ćemo u lov đede?“-malko razočaran povratku bez ulova.

Da je bar ulovljena kakva lisica ili strašni dugouhi zekan, pa da sav važan pred babu izbijem sa plijenom i pokažem joj kakvi smo đed i ja lovci. Ali znaće baba da se nisam bojao.
U tom momentu kao da se šuma prolomi. Buka se sve približavala prema nama.

„Odstupi. Odstupi.“-đed prijeteći štapom prema dubokoj šumi poviče.
Lomljava granja i šuštanje suvog lišća približavalo se prema nama.
„Valja nam se povlačiti. Đed je bogme pušku zaboravio.“-đed je već bio na nogicama laganim i šešir na povlačenje namjestio.
Začu se glasno rokatnje iza nas.

„Biće da je vepar ogladnio silno.“-prozbori đedo.
Momo se trže te se dade u bezglavi bijeg. Za njim se stušti i Šarovčina nesutrašiva.
„O junaci na rezervne položaje.“-zazva mene đed te se stušti zajedno sa mnom prema kući. Iza nas lomljava se i dalje čula. Činilo se da je sve bliže. Da je tik iza nas.

Trčim ja ,a bogami i đedo za mnom praši kao da ga goni Austrougarska regimenta i bataljon seoskih udovica. Nisam se okretao. Bojao sam se da ću pasti na vrh nosa, a onda bi svakoj bježaniji bio kraj.

„Otvaaaaaraaaaj babaaaa.“-izdaleka sam već babu pripremao na okršaj.
U ovakvim situacijama svaka je pomoć bila potrebna.
Zajedno sa nama je mlatio je i prvi sumrak stvarajući grdne sjenke koje su se prijeteći izvijale prema nama.
„Ooohooh.“-pućakao je đed za mnom.
„Ostade mi lula, jadan ja. Ooo đavole.“-kukumavčio je.

U silnom trku stigosmo pred kuću. Momo je zaždio prema kući Siminoj, a Šarov je već bio pod ambarom sa svim svojim buvama ukoliko nije koju izgubio u bježaniji. Jedino primjetih Zelju koji nas je podozrivo gledao i svu našu trku.

Uletismo ti mi u kuću, a baba izbeči oči kao varen zec te se zakocenu od smija.
„Svi junaci nikom ponikoše. Takvu bježaniju još niko zapamtio nije.“-smijala se baba.
„Kakva bježanija. Ovo je taktičko povlačenje. Ko tii je to rekao.“
„Ne treba mi niko ni reći. Momo je proprašio kao da ga sto rojeva čela ćera, a ti vidim opanke pogubio, a ni šešir nisi donio.“-pokaza nam baba na đedove priglavke na kojima se bilo nakupilo sitnih grančica i suvoga lišća.

Baba izađe pred kuću da vidi zvijere koje nas je tako u bijeg naćeralo.
„Ohohohoh. Ajme meni ohohohoho. Kukavnih lovaca. Nisam se ovako ismijala od kad je pokojni Đurađ onako pijan u mraku masnu krpu pojeo  misleći da je pita gužvara.“-baba se nije prestajala smijati.
„Samo se ti sprdaj, babo nerepata.“-branio je đed našu bježaniju, ali ni sam nisam bio siguran kako bih je drugačije nazvao.

Izviri đedo na vrata  a i ja proturi glavu pored štoka. Iz ljeskara klatila se lagano krmača Bilja, a za njom njenih sedmoro prasadi. Vesele utičnice stalno bi se zalijetale , njuškicama gurkale jedna drugu te se stalno premetale. Vesela družina kao da nije marila za naš lovački nesupjeh ili đedovo „taktičko povlačenje“.

„Nego ajde Vas dvojica perite ruke, pa da večeru iznosim. Mora da ste ogladnili od tolike gimnastike.“-baba se dobroćudno smješkala našoj bježaniji.
„Večerali smo u tišini. Pečene police krompira sa svježim sirom, slaninom, pogačom vrućom i lukom bile su na stolu. Bogatstvo mirisa na tren nas je odvajalo od proteklih događaja. Ispod stola odnekud se stvorio Zeljo, taj nepredvidivi borac i megdandžija sa kobasama slasnim i slaninama masnim po tavanima širom sela. Osjetio sam njegov rep kako se motao oko mojih nogu. Krišom mu doturih vruć krompir. On se polakomi da ga zagrize te se oprži i kao oparen izjuri iz kuhinje.

„Ajde ti babina jabuko da se presvučeš i opereš ruke. Ja ću ti usuti još čašu mlijeka, pa ti ovdje lezi na sećiji dok ne zadrijemaš. A đed bi mogao da ti ispriča koju priču prije spavanja.“-baba mi predloži.
Nakon večere đed sjede pored mene.

„Đede jel da da se nismo obrukali?“-upitah ga.
„Ma pusti ti to. Ženska posla. Ko bi se s njima razjasnio i sve objasnio taj se nije rodio.“
„Đede kad opet idemo u lov?“
„Poslušaj ti svoga đedu. Noć je vrijeme kad zvijerad ne spava. Kad lovi i smuca se okolo.“
„A kad je pravo vrijem za lov?“-upitah okreću ći se na stranu i navlačeći ćebe na sebe.
„Jel vidiš ovaj prozor? E sad kad se u njemu pojavi mjesec to je pravo vrijeme. Ne onaj kržljavi i blijedi mjesec. Već onaj ko lopta iz zadruge žut i debeo ko Joka Obrenova. E tad se u lov kreće. Prvo njega da uvatimo da nam sve natenane ispriča o zvjeradima jer ko bi to drugi bolje od njega znao. Nego ti svome đedi lezi i pripazi. Čim on napuni okno, a ti odma do mene. Dotle ću ja već pušku očistiti. Ajde ti diko đedova pokrij se i pripazi na mjesec.“-posavjetova me moj đedo.

Gledao sam za njim. Šešir zabačen na tjeme, jelek pleten bez rukava, svijetla košulja sa džepićem u kojem je držao upaljač  i sametne hlače opasane kajišom kao da se teškom mukom bori da ga zadrži da ga vjetar ne odnese. Laganim koracima odgega na drugi ležaj te uze pribor za brijanje i babin lavor tople vode da se obrije. Gledao sam par trenutaka u njega.

Nakon toga uputih pogled prema prozoru. Treperavo lišće topolino plesalo je na vjetru. Bacajući sjenku na kuću i prozore od mjeseca koji je odnekud jezdio prema našem prozoru.
Ni sam ne znam koliko sam dugo gledao prema prozoru.
A onda.

Mjsec se šeretski nasmiješi i ispuni čitavo prozorsko okno. Gledao sam u njega, a on baraba mi reče.
„Jel istina da se spremaš za lova?“
„Naravno. Večeras idem u lov.“-bio sam odlučan.
„Vrijeme je.“-poče polako da klizi i napušta prozorsko okno.

Nije više bilo vremena za otezanje. Brzo sam se obukao. Otišao sam do đeda da ga budim, a on je hrkao tako da su se crijepovi nakući stresali od toga. Nisam uspio da ga probudim.
„Idem sam.“-naprečac odlučih.

Društvo birano pored mene. Momo magare, Šarov sa svim svojim buvama i ovaj put Ranin mačak Zeljo.
„Idemo odmah. Mjesec je već dobro odmakao.“-požurivao me Momo.
„Valjalo bi poitati pa ga stići prije Crna vrha, jer ako tamo zamakne nema nama do zore povratka.“-potvrdi Šarov stalno se češkajući.
„Da se ide.“-Zeljo nije volio otezanja.

Dali smo se u bezglavi trk za mjesecom.

Stalno je izmicala baraba okrugla. Čas bi se popeo na sjenik. Dočim bi mi do njega stigli on bi se već gnijezdio na vrah topole.
„Sad je naš.“-podviknu Zeljo te se trkom pope na vrh topole.
Istegnu se za još mačiji nokat, ali mjesec šeretski izmaknu te se strmeknu na raskršće na vrh brda.

Šarov se stušti za njim. Jedna za drugom rukama povezane za njim su prašile sve buve i sve dlake. Pogubi se Šarov u tom trku te se izgubi od samog sebe. Potraja to njegovo traženje par trenutaka, pa onda prvo pronađe svoj nos. Njuškajući njime pronađe i ostale dijelove sebe te se još jednom ugrize za rep da se uvjeri da ne sanja.
Bolno jeknu al nastavi potjeri. Na raskršću obasjanom od mjesečine nikoga ne bi.
„Opet umače. Pokazaću ja njemu zube.“- iskezi se i pokaza sve svoje zube te zalaja na njega da se sve seoske mačke od straha popeše na najviši crijep i zagrilše limene pijetlove na njima.

„Eno ga na Crnom Vrhu.“-povika Momo.
Dade se Momo u bezglavi trk, a ja na njemu klatio se kao Džingis Kan jureći stepom. Sa ramena skidoh đedovu pušku.
Pucao sam ko zna koliko puta. Mjesec ni da bekne. Samo se vješto cimao i još više smijao.
Nanišanih još jednom i ništa. Iz džepa izvukoh svoju praćku sa gumom od gaća te opalih posljednji put.
Mjesec se uhvati za grudi i klonu iza Crnog vrha.

„Za njim. Držider ga sad Šarovčino moja hrabra. Idemo Zeljo.“-hrabrio sam hrabru družinu.
Jezdili smo i prašili prema Crnom Vrhu. Za tren oka izbili smo na vrh, ali mjesecu ni traga.
„Eno ga. Eno upao u Japru. Ahaaa. Drž se prikane da te samo međ kandže metnem.“-pojuri Zeljo ubijeđen da je vascijeli mjesec od  sira stvoren.

Za tili čas bili smo na obali Japre, ali do mjeseca nismo mogli. Bezbrižno se brčkao na sred vode.
„Ući ću dole i popiću svu vodu. A onda kad sve popijem naš je.“-Momo predloži te uđe u vodu do koljena.
Svojski se trudio, ali nekog napretka nije bilo.

„Ja ću se popeti na njegova leđa, a Zeljo na moja. Kad se Momo sagne da pije vode neka ga Zeljo samo kandžom zakači i na obalu izvuče.“-predloži Šarov.
Zeljo pristade i učini kako Šarov kaže, ali nokti su parali po mirnoj površini vode, a mjesec ni da bekne.
U tom momentu Momo se sagnu te se Šarov i Zeljo premetnuše preko njegovih leđa te u hladnu vodu bućnuše.

Zeljo se drao kao da ga živa deru. Šarova su napustile i najvjernije buve dok je onako mokar stresao vodu sa dlake. Od silne vod vascijeli sam mokar bio.
Nije više bilo niti jednog razloga da mjesec sad ne uhvatim te i ja u vodu zakoračih. Kako sam se kretao za njim tako je ion bježao od mene. Bio sam sav mokar kao čep. Konačno stavih ga pod kontrolu.
„Sad si moj. Sad si moj  lopužo.“-ponavljao sam.

Lagano drmusanje me prenu.

„Jesi li ružno sanjao, jabuko moja.“-probudi me baba.
U rukama sam stezao jastuk na grudi i držao ga kao da je lopta.
„O sav si mokar. Mora da si nešto strašno sanjao. Ajde diko da se ti meni presvučeš. Daću ja onom tvom ludom đedu po turu kad slijedeći put povede moga dječaka u lov.“-prijetila je baba mome đedu.
Dok sam se presvlačio. Nisam ispuštao jastuk iz ruku.

„Jesi li dobro jabuko moja?“-upita baba.
„Jesam baba.“-ponovo sam legao u krevet.
Ne to nije bio san. Mjesec je bio u mojim rukama.

Šarov je iznenada  i neobjašnjiv za sva vremena ostao bez svojih buva, a Zeljo je u širokom luku obilazio svaku tečnost osim ako nije toplo mlijeko u tanjiru.
Momo se nije promijenio. Nije postao veći magarac nego što je bio. A ja.

Ja sam se samo smješkao. Ja sam ostao vječiti sanjar i lovac pamukova srca.

Pozdravlja Vas mandrak72, prvi mjesečev satelit i ovlašteni izrađivač praćki za nesutrašive pametne glavice.

Andrmolja i ostala blaga

Svijet se stalno mijenja i oblikuje. Dijelom ga oblikuju ljudi, običaji i sudbine, a dijelom priroda koja neumitno ostavlja tragove. Često pored nas i naših života minu ljudi koje gotovo zaboravimo, a eto postoje neke sitnice koje nas podsjete na iste.

Milutin ili kako su ga zazivali Miško nije bio sitnog stasa, već naprotiv ljudeskara sa dlanovma poput lopate, ali dobrodušan i prost čovjek kao i ,mnogi drugi. Međutim iza njegova pogleda nije se mogla sakriti njegova dobrodušna narav. Jednostavno neki se ljudi takvi rode.

Bio je iz siromašne porodice i vrlo mlad je ostao sam. Baš u moentima kad mu je trebao neko da mu pomogne, pogura da snađe ostade bez ikakve zaleđine i podrške te nastavi kroz život sam da se bori sa talasima nemaštine koja se smjenjivala sa nerazumijevanjem okoline.
Nikada nije bio zaposlen u kakvom preduzeću ili fabrici. Kad god bi se njegov slučaj razmatrao, uvijek bi iskrsao neki teži slučaj ili nečiji slučaj. Nije se on mnogo ljutio. Vjerovao bi da je to stvarno tako i da je sudbina ta koja ga drmusa i za kaput drži ne dajući mu da ni za pedalj ne odmakne od svoje bijede.

Miško nije nikada prosio. Uvijek je nalazio načina da zaradi neki dinar. Imao je konjića jedva nešto težeg od sebe. Ostavili mu ga neki čergari koji su nekoć davno prolazili gradom te zanoćiše u njegovom dvorištu uz njegov pristanak. Ispekao je njima Miško posljednju kokoš i još jednu za supu dao.

„Neka, neka.“-nije htio uzeti ni dinara za njih.

Bilo mu je žao dječice i njihovih stopala pocrvenjelih od studeni koja se sa zimom krišom uvlačila u varoš podno Balja. Još istog jutra uputio se zarana u kestenovu šumu koja je bila prepuna primamljivih plodova koji su se sjajili dok su mu bodlje neugodno peckale ogrubjele prste. Zadovoljno se smješkao, zamišljajući zadovoljne okrugle očice garave dječice dok budu poskakivala nestašno oko velikog limenog bureta, a hiljade varnica kao zvjezda padalica bude padalo oko njihovih polubosih stopala.

Dok se čerga nije probudila vatra je pucketala i miris pečena kestena vrlo brzo ispunio je dvorište sa neznanim gostima kojih se svako klonio osim Miška.

„Ajde, ajde navalite dok su vrući. Kad se olade nisu Bog zna šta.“-prizivao je šarenu svitu koja se brzo okupila oko vatre sa kestenjem. Kao što je pretpostavljao najveselija su bila dječica. Nisu prestajali trčati oko vatre. Očas bi pali na zemlju te se po njoj premetali kako kakvi nestašni kozlići. Smijala se djeca, a sa njima i Miško.

Dok su jeli garavo i vrelo kestenje razgovaralo se o svemu.

„Vidiš gazda. Ti si ko i mi. Zadnju kokoš podijelio si s nama, a jutros nam i kestena ispeče. Šta ćeš sutra?“-najstariji Rom bio je razgovorljiv.
„Pogledaće Bog i na mene vaka. Uvijek se nađe dobrih ljudi. Nikada nije bilo da je posla nestalo, a još nisam čuo da je neko od gladi umro.“-nij skidao pogleda sa razigrane dječice sve musave oko usta od pečena kestena.
„U pravu si. Ni mi nismo rado viđeni gosti, ali ljudi se nađe. Vučemo tu neku andrmolju i svak u njoj nešto za sebe pronađe. Nešto i naplatimo, nešto poklonimo. Opet nam ljudi nešto daju što im ne treba, a opet treba tamo nekome drugom. Mi smo ti kao neki lutajući vašar gdje za svakog se ponešto nađe.“

Miško je gledao u njih. Nije ih ni pitao čim se bave, ali bilo mu je jasno da svaštare. Bilo je tu starih lonaca, polomljenih kišobrana, točkova od bicikla i kojekakve starudije gotovo neupotrebljive, ali bili su sva njihova blaga i imovina.

„Andrmolja kažeš.“-posmatrao je nekoliko trenutaka sva njihova blaga.
„Veliš za svaku robu kupca ima.“-rezimirao je razgovor sa Romom.
„Ima, ima. Ako si mušterija i ako robe imaš da pazarimo.“-Rom je bio raspoložen za trgovinu.

Obilazili su oko kuće, prevrtali odavno odložene i neupotrebljive stvari i sklopiše dogovor.

„Vidi. Dobar si ko čoek. Uzeću ti onu staru peć, dolap, klinove od brnača i mlin za kafu. Veliš krupno melje.“-pazar se utvrđivao.
„Jel može vako. Vidiš imamo troje kola, a pet konja. Zima samo što nije, a treba njima rane. Da mi tebi konja ostavimo i kola. Kad ponovo naiđemo ti nam njih opet vratiš. Do tada Bog te veslio s njim što uradiš, za sebe si uradio. Jel pošteno?“-škiljio je na ono jedno malko zrikavo oko očekujući potvrdu trgovine.

Čerge

Čerge

Miško je mjerako čas njega čas konje koji su već bili upregnuti. Samo je jedan od njih bio sam upregnut. Omaleni sivalj, kome se nisu tako lako mogle odrediti godine pokorno je stajao upregnut u zapregu. Tek ponekad bi mahnuo repom i dao do znanja da nije voštani lik iz bjelosvjetskih muzeja. Vjerovatno i zbog slabe ishrane djelovao je još sitniji i stariji. Nije baš bio prilika za pokazati se, ali ni ono što je stari Rom tražio nije bilo u boljem stanju.

„Kad s njim privučem drva za zimu na konju sam, a ni oni neće bar do proljeća nazad. Možda zaradim koji dinar s njim. Uvijek će trebati nekome nešto prvesti. Kakvu andrmolju.“-pomisli i uhvati sebe kako se već zakačio za riječ koju je tek čuo od Roma.
„Andrmolja. Pa toga ima kod svake kuće. Od nje bi se moglo živjeti.“
„Evo ruke. Dogovor je pošten ko što sam i sam.“-prihvati ponudu i dugo se rukovao sa vještim trgovcem.

Na odlasku su mu mahali, sve dok nisu nestali u pravcu koji je vodio prema gradu. Gologlava dječica stalno su se smijala i premetala.
Čergari su otišli. Nisu se pojavili na proljeće, kako je bio sam pomislio. Put kojim su hodili nije imao kalendare i smjernica. Samo jedno je sa njima bilo sigurno. Njih se moglo sresti kad im se najmanje nadaš.

Odmah je prionuo na posao da sivalju obezbijedi krov nad glavom. Oslobodio je jednu šupu za drva koju je nekako prilagodio da se u nju smjesti konj. Nije bila velika, čak šta više omaleni sivalj se s teškom mukom provlačio kroz nakrivljena vrata, ali nije davao do znanja da se čemu protivi. Nakon par dana već je prvi put s njim izašao pred oči javnosti očekujući njihove reakcije. Bilo je svega. Od podsmijeha do simpatičnog prihvatanja bila je tanka crta.

Natovario je otpad koji je godinam stajao pored njegove kuće i pošao put odlagališta smeća i otkupne stanice za sirovine. U nekoliko tura već je gotovo riješio sve ono što mu je godinama stajalo u dvorištu i smetalo.

„Đe si Miško. Bogami si se dao na velik posao. Šta to voziš?“-pozdravljali su ga i uz put propitivali komšije i poznanici.
„Andrmolju moj prika.“-odgovorio bi i samo se nasmijao.

Za njim su ostajali začuđeni pogledi.
Brzo se gradom pročulo da Miško prevozi neku andrmolju. Stranjska riječ „andrmolja“ postade riječ koja se počela upotrebljavati više no i jedna druga. Na svakom mjestu i u sva vremena. Od toga momenta andrmolja posta sve i svašta.
Njom se trgovalo, kupovalo, slavilo i tugovalo. Andrmoljom se kitio i bogat i siromah, i gost i svat. Na tu riječ polagali su svi pravo, a čini se najmanje Miško.

Miško je vozio sve. Odvozio nepotrebni otpad i svaku dranguliju. Nije imao cijenik. Svako je davao po savjesti i duši. Nekada je to bila i sirovina koju je prodavao na otpad i isto naplatio. Posla je bilo svakodnevno. Ne u tolikoj mjeri da bi stekao bogatstva, ali sasvim dovoljno da iz kuće iseli oskudicu i neimaštinu.

„Ima li andrmolje?“
„Ima, ima.“-potvrdno bi kimnuo glavom i nasmiješio se radeći svoj posao.

Život je prepun iznenađenja. Onoga dana kad je čerga na njegov poziv zanoćila u njegovom dvorištu bolji život je prešao kapiju njegovog siromaštva. Uz nemalu pomoć sivalja, andrmolje i svoje dobrodušnosti sreća je posjetila njegov dom.

Kako to prirodno i biva. Iščezli su sa drumova sivalj, Miško i andrmolja. Iščezli čergari. Tek ponekad riječ među koju se skrila sreća podsjeti me na Miška. Šta je presudilo da se sreća nastani pored njega ne znam. Možda pečena kokoš, pečen kesten ili njegova široka i prostodušna duša?

Sreća je tu uvijek negdje oko nas. U sitnicama koje nas okružuju i dolaze nezvane na naš prag. Nekad u riječi, pismu, poklonu. Osmijehu neke garave dječice i na štapu uboga prosjaka.
Važno je otvoriti vrata, srce. Osmijeh nije naodmet.

Pozdravlja Vas mandrak72, animator kesten pirea na svjetskom prvenstvu u dvije discipline.

Nakremane cipele

„Nisu ti moj sine svake cipele iste. Jest da mogu na svaku nogu, ali luda glava cipelama ne valja.“-zastade đed na momenat.
„Kako đede?“
„Vidjećeš ti to mnogo prije nego spremiš cipele za puta.“-zagonetno reče đed.
„Đavo mu babu zajašio đe se zagubi, sad je bila tu.“-uspremeta se đed premećući po džepovima od braon jeleka sa svilenim leđima smrskanim tek nešto više iznad kajiša.
„Šta to tražiš đede?“
„Ne znam. Kad bih znao ne bih tražio.“-pomiri se s tom činjenicom te ponovo sjede na neki hrastov panj koji se nije dao pocijepati već sav nekakav kržljav, čvornovat pružao je otpor tupoj sjekiri do prije nekoliko trenutaka. I tako već par godina.

Nekako sav naheren kao kućerak stajao je panj, sav iskrzan ko frizura moga đeda koja je virila ispod šešira sa svilenom trakom i mašnom sa strane.
Kao snijeg bijela košulja, naslućivala je oslabjelo staračko tijelo koje je kajiš teškom mukom držao za široke crne sametne pantalone koje su prijetile da svakog časa pobjegnu sa vjetrićem koji je stalno obigravao oko nas ispod stare jabuke.

Gledao sam u njegova stopala. Opasana crnim gumenim opancima koji su stezali grube suknene čarape oko stopala.
„Đede zašto ti ne nosiš nikada cipele?“
„Nosim. Nosim samo sad mi nisu potrebne.“
„Jel zato što ih čuvaš? Ljepše su od opanaka.“
„Vidiš sad. Ja sam se silna svijeta naputovao. Napješačio. I dan danas kad obujem cipele osjetim onu istu ludu želju da pođem u svijet. A đe ću jadan ovako star i nemoćan. Ne dam da me navuku na to.“-ponovo se uspremeta tražeći nešto po džepovima.

Iz unutrašnjeg džepa izvadi mali sjajni nožić te ga rasklopi. Pogleda oko sebe pogledom nešto tražeći.
„Dodaj der mi tu crvenu jabučicu.“-prstom mi pokaza na sitnu neuglednu jabučicu koja je ležala na par koraka od mene.
Jabuka se za tren posla našla u njegovim rukama.
„Vidiš, kakva je mala i neugledna.“-već ju je nožićem gulio dok se kora odmotavala kao klupko vune pored babe na kauču dok bi vještim rukama plela čarape sa pet igala.
„Evo. Već sad izgleda ljepše. Jel da. Probaj sad.“-dodade mi jednu krišku držeći je na oštrici noža.
Brzo sam je pojeo. Bila je slatka. Ukusna. Đed mi je dodao još krišku koju sam smazao takvom brzinom da bi mi pozavidio i Šarov ta lijenčina svjetska kome je brzina jedino imala smisla kad bi klapnuo ustima gotovo živu gutajući piletinu koju bih mu bacio ostalu od ručka.
„Jel slatka?“-upita.
„Jest. Slatka je ko banana.“
„To ti je ona ista, kržljava i neugledna jabuka.“-završi.

Dlanom obrisa sječivo noža, preklopi ga i nožić se izgubi u unutrašnjem džepiću.
U njegovim rukama stvori se duvankesa. Bilo je vrijeme da se izgubim.
Utrčao sam u kuću.
Baba je bila u sobi. Iz ormara je vadila posteljinu.

„Ajde babina jabuko. Imam ja nešto ovdje za tebe.“-pozva me baba.
„Jel čokoladu?“
„Na.“- sa ormara mi dohvati par ugnjilih krušaka.
Pogled mi pade na đedove cipele. Jednostavne crne muške cipele stajale su na ormaru.

Jednostavne kožne cipele stajale su stalno na ormaru. Otkad znam za sebe znam za njih na ormaru. Rijetke su bile prilike da sam viđao đeda u njima. I pored toga baba ih je svake subote skidala sa ormara i gotovo pobožno gledala u njih kao u ikonu Svetog Tome koja je stajala na zidu pored ormara. Uzimala je i svoje cipele gotovo identične đedovim i četkom bi ih očistila i kremom namazala.
„Ako, ako Miko. Samo ti njih nakremaj. Nikad ne znaš kad će zatrebati.“-đed se majao po dvorištu ali mu nije promaklo da baba sređuje cipele.
Pored đedovih cipela pažnju mi je privlačio veliki drveni sanduk koji je uvijek stajao pored đedova uzglavlja. Rijetki su bili slučajevi kad bih vidio da đed otvara sanduk te mi je stoga bio još interesantniji. Nisam znao šta je unutra. Naslućivao sam da je njegova britvica za brijanje, ogledalce, šaren češalj i male makazice za štucovanje brkova.

Sjetih se đedovih priča o putovanjima pa sam pomislio da u sanduku ima svakojakih bogatstava i neobičnih i ko zna kakvih sitnica.

Nepunu godinu nakon toga na vrata moje kuće banu đed. Zgrčenim prstima držao je šaren štap ko sam đavo kojim se naslanjao na zemlju da se ne izmakne.
Nosio je cipele.
Nakremane.

„Dođider ti svome đedu. Evo daće tebi đedo jednu crvenku pa ti sebi štogođice kupi na volju.“-zgrabih crvenku te poput vihora izgubih se na vratima ne čuvši dok su mi govorili da ne trčim da ću se nagrditi tako trčeći.
Đed je dugo vremena ostao sa ocem ozbiljno pričajući.
Onda su zajedno laganim koracima otišli niz ulicu.
Posmatrao sam đeda dok odlazi teškim korakom. Poguren i još nekako sitniji gubio se iz vidika.

Negdje pred Božić zajedno s ocem stigao sam na selo. Snijeg je okovao živice, istanjio puteve i tek rijetke stazice tek proprćene. Autobus nije išao pravo u selo, već nekih pet kilometara prije sela ostavljao je putnike.
„Ljudi dalje se ne može. Božja volja.“-slijegao je ramenima vozač autobusa.
Đed je ležao na postelji. Bio je islabio. Upali obrazi učinili su da se njegov glas slabije čuje. Trebala je posebna pažnja da se razumiju njegove riječi. Nije mnogo pričao, ali me je zato dugo držao  za ruke.
Otac nije mnogo govorio. Palio je cigaretu za cigaretom. Kutija „upitnika“ ubrzo je bila prazna.

Bila je subota. Snijeg nije prestajao da pada.
„Bogami neće ni sutra autobus u selo.“-đed prozbori.
„Ajde ti mene obrij. Meni se ruke tresu i nemam snage.“-reče mome ocu.
Otac se odmah dade na posao. Oči su mu bile pune zamućene. Tužne.
Nakon petnaestak minuta đedovo lice bilo je izbrijano.

cipele

cipele

„Miko. Miko ne zaboravi mi nakremati cipele.“-obrati se babi.
„Nikad se ne zna kad mogu zatrebati.“-ponovih rečenicu koju od đeda zapamtih.
Otac skrenu pogled. Na TV aparatu išla je emisija o pripremama za proljetnu sjetvu.
„Ima snijega. Mogla bi ovo biti rodna godina“-prozbori otac više radi toga da prekine neugodnu tišinu.
„Sve ukazuje na to.“-osjetih đedov pogled na sebi.

„Hajde ti otvori đedov sanduk. Imam nešto za tebe.“
„Šta đede?“
„Samo ti otvori pa ću ti reći.“
Otvorio sam sanduk sa malim pregradama na vrhu u kojem je bilo svakojakih drangulija i sitnica.
„Nožić. Za tebe je.“
„Za mene.“-ponovih.

Srebrnasti nožić blistao je poput dijamanta u mojim rukama dok sam se zagledao u njega.
„Možeš jabuku da oguliš kad poželiš. Jabuko đedova.“
Te večeri dnevnik je pričao o vanrednoj sjednici SKJ-e. Mjerama saveznog izvršnog vijeća i Iračko Iranskom ratu. Najavili su još snježnih padavina. A mene sve to nije zanimalo. Držao sam nožić u ruci i jedva sam čekao jabuke da gulim.
Nakon par dana javili su da je đed umro. Prvi sam put vidio oca da plače bez riječi. Samo su suze tekle. Bez pogovora ostali smo ja i sestra kod ujaka i ujne na par dana.

Proljeće na selu bilo je nekako tiho. Bio sam prvi puta od đedove smrti. Utrčao sam u sobu. Pogledao sam na ormar. Nije bilo cipela.
„Baba. Đe su đedove cipele?“
„Nisu više s nama.“-zaiskri suza u babinom oku koju brzinom obrisa krajičkom marame koju je onda odvezela i ponovo prevezala stežući čvor ispod brade.

Godinama nakon toga događaja pogled bi mi padao na ormar tražeći tragove cipela sa ormara. Nije ih bilo. Iščeznule su i babine cipele koje je kremala za puta.
Ponekad poželim da ih samo vidim nakremane na ormaru pored kojih je stajao bosiljak i dunja žuta. I možda koja ugnjila kruška što je čekala na mene.

Mnoštvo stvari prođe kroz život čovjeka, ali tek samo mali djelić se trajno nastani u njemu izmami suzu mada nikad  nisi siguran ni šta te boli niti možeš znati šta si izgubio.
Tek ako jabuku uzmem da gulim sjetim se đeda na panju ispod stare jabuke i malog nožića koji se zagubio negdje u djetnjstvu između klikera i prve kožne lopte. Boja glasa odavno je izblijedila, ali pod korom je još uvijek ista ona jabuka. Slatka.

Pozdravlja Vas mandrak72, nepravomoćni posmatrač iz sjenke.

Krivine

Ako je i jedan mjesec te godine nagovještavao lijepo ljeto to je s pravom mogao samo biti juni 1971. godine. Tako je nekako i bilo kaže početak ove priče. Ko zna da je drugačiji početak možda bi sva ova priča dobijala druge obrise.
Devedesetčetri hiljade. Ondašnjih.
Prva plata. Veliki muški bicikl sa šipkom se presijavao na suncu. Dragutin je zadovoljno gledao u prvo vlastito prevozno sredstvo.

biciklo

biciklo

„Samo da subota dođe.“-nestrpljivo je priželjkivao da što prije dođe subota.
Još jednom je komadom platnene krpe prebrisao zvonce na biciklu. Ovalš palcem dotaknu zvonce koje se veselo javi.

Zadovoljni osmjeh dvdesetdvogodišnjaka govorio je mnogo više od bilo koje riječi.
Noć je uveliko padala niz ulicu. Treperave svjetiljke ispraćale su još jedan dan niz prašnjavu ulicu. Potočić koji je slijedio krivudavi put uveliko je omanjio.
Pumpa za vodu u dvorištu izdašnija je bila od svih komšijskih. Bila je mjesto kratkih susreta i razgovora.
„Rano je zasušilo ove godine.“-komšija Tomo, radnik u prosveti bio je prava slika učitelja.
„Viša sila moj komšo.“

Hladna voda brzo je orosila stakleni bokal.
Jorgovan je bio na izmaku, ali njegov intenzivni miris dražio je nosnice. U bijeloj potkošulji Dragutin zastade na stepeništu. Noć je bila mirna. Blagi spokoj plaštom je prekrivao i najzavučenije kutke dvorišta. Tek rijetki lavež pasa blago ga prenu.
Dobrano se ljetna sparina odomaćila u junu kad joj vrijeme nije.
Potkrovlje je bilo djelimično završeno.

Najnužnije što je smještaj tražio bilo je tu.
Jedan ležaj.
Sto i stolice ručno i grubo obrađene.
Budilnik čiji su se otkucaji jasno čuli u maloj sobi. Sve jače. Jače i jače.
Umoran brzo zaspa, tek plahtom se pokrivši preko krsta. Kovrčama crnim uokvireno lice dvdesetdvogodišnjaka bilo je lijepo kako samo može i biti lice jednog dvdesetdvogodišnjaka.

A sat nije stajao. Pričao je svu noć
„U jednom selu živio je dječak. Tika-taka.Takovih dječaka ima u gotovo svim selima. Tika-Taka. Znao je i račun. U školi ga učili. Rekli su mu da je i more slano. Kako može biti slano. Pa kad bi sva Rujiška solila Japru vijugavu prgavicu ne bi je osolili. Nije se dao dječak. Tika-taka. Rekoše mu još da je more toliko da se očima ne da pregledati. Ih gluposti mislio je. Pa ja očas posla s Plećine skoknem s Crnog vrha preko Rastika i Kapetanovića do Slavulja i Vučena. Preko Vedovice i Kršalja opet na Crni Vrh izbijem. Neće biti ni more mnogo veće. Tika-Taka. Zaludi njega ta stalna misao o moru te se dječak preračuna, pa svaki trenutak umjesto u školi provede kraj seoske rječice Japrice iznova je mjereći i jezikom lickajući. Ih slano more. Od ovoga možda mrvu da se razlikuje. Voda ko voda mislio je dječak.

Pogubi se negdje račun. Izmigoljiše svi oni brojevi što ih na tablicu kredom zapisa i nestadoše odnešeni spužvom morskom vodom nakvašenom. Tika-taka. Izlet do Splita. Dragutine pao si iz računa. Uzajmiće ćaća od Rajlića, veliš tricom si prošo. Oni tele prodali daće iljadarku. Mršti se učitelj. Veliš pustili te, a ti na godinu pao. Tako velim, a evo ćaća poslao i pare. Idem na more.Tika-Taka. Kapetanović Rade sumnjičavo zagleda u jaja. Veliš nisu mućci. Nisu čika Rade. Dah dječaku stade da ne otkrije rade da su jaja ispod kvočke naležene netom izvađena. Može paštete dvije. Evo bombon od mene da se nađe. Šarena tvrda bombona izgubi se u njedrima. Za puta kad voz čađavi pisne pred Bihaćom rađale se misli.

Odsjeci te repove na opancima pokaza mu učitelj na kajiše. Pletene čarape nove neobučene izvadila mati iz kufera. Tika-taka. Brojao je tunele dječak, jedan, dva, tri,……Izgubio se u računu. Na godinu pao. More čeka mladoga čovjeka. More plavo. Slano jeste, a pašteta i nije bog zna šta. Al na rivi nigdje slanine podno Marijana. O svijete velik si pomisli seosko dijete i premjeri more okom nekoliko puta. Ima ga kolko od Rudica do Rujiške, al da mi se đegod popeti bolje bi mi bilo.
I tuneli na povratku crni i čađavi. Misli tmurne i crne ko dubine okeanske. I neka. Pa šta bude. Ja razreda ponavljat neću. I knjige ćaća kupi dječaku iz Splita. Za sedmi razred 60 i neke. Puna učiona dječaka ne traže. Zaboraviće oni, zaboraviću i ja. More je ipak slano.

Sedmog dana nastavnik matematike na vrata banu. Šta ti radiš ovdje. Pođi sa mnom, a uhvati dječaka za uši te ga ko magare provoda hodnikom dok se Milka smijala prevezujući maramu vraćajući ga u šesti razred. Tika-Taka. Mati plače, starija sestra bijesna. Slomiću mu frulu od tu glavu ludu samo dajte. Neka Vuko, pusti dijete. Sjedi. Svojim češljom i makazama potkrati kosu dječaku. Crnu. Kovrčavu. Svu zakrivljenu. Tika-Taka. Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr.

Utom subota dođe. Milošte u cekeru. Šećer u kocki. Frtalj kafe. Narandže. Sok od maline i još štošta. Ćaći „Drava“, majci rubac i još štošta.
Novi biciklo gutao je metre puta.
Sunce se tek pomaljalo i kupalo Unu. Jednu jedinu. Smaragdno zelenu krajišku ljepoticu.
Novo odiijelo. Novo novcato. Tamno plavo sa bijelim prugicama i bijela kao snijeg košulja. Kaput tek prebačen preko ramena.
A cipele. Gradske cipele. Lakovane.
Jutarnja svježina pekla je lice svježe izbrijano. Na pumpi na koritu.
Bio je Tomo. I Meho je po vodu za svoju djecu došao. Njih troje Meho ima.
I opet je vode za sve bilo. I godinama kasnije.

A biciklo novo. Ide kao lokomotiva.
Onako poistiha Dragutin zapjeva. Zapjevao bi i jače, al nekako čini se da nije red. Al srce pjeva. Hoće da iskoči.
Prva plata.
„Svoj sam čovjek.“

A trešnje 70 u Mladenocu. Eh što su bile. Na straži Dragutin domovinu čuva. Ćaća i mater da mirno spavaju. Al trešnje ne daju mira. Puška se u travi nađe, a Drago na vrh trešnje.

Smješka se Dragutin i okreće pedale.

Iza žice koraci se čuju. Iz krivine izbi kontrola.
„Straža. Straža.“-prolomi se glas u gluvo doba.
„Šta ćeš gore nesrećo. Jel ja treba stražu da čuvam. Jesu li te ćaća i mater poslali da se na šlamu vereš kao kakav mačak.Slazi odmah.“

Prve kuće izbiše ispred Dragutina koji brodi biciklom. Treperi kao barka na talasima, a vjetar kovrče crne usukuje.

„Šlame.“
„Zemljače moj. Samo ovaj put ti kroz prste gledam: Ne brukaj mi Grmeča sunce ti kalajisano.“

A Dragutin vozi biciklo.

I sijeno kupi i stog sijena sadijeva.
Zadovoljan zemljak sa Grmeča nagradnim odsustvom  nagrađuje vrijedna zemljaka.
Osmijeh ne silazi sa lica.
Baš kao i onda.
Samo sad je posve drugačije.

I odijelo. I cipele. Košulja bijela.
I biciklo muško.
I milošte nosi od sebe. Svoje prve.
Zulufi crni uz kosu pristaju. A kovrče uporne. Vjetar se međ njih upleo pa se umoran izvalio na leđa.

Odmiču kilometri. Sitno se broji.
Ozbiljniji uspon od sveg pred njime. Selo je to.
Ne posustaje te još ječe zapinje. Obara strminu na pleća snažna. Biciklo skakuće po makadamu, al ne staje. Ne staju ni slike prošle. Ni snovi.
Slano je more. Slano.

Slan je znoj koji se na čelu nakupio. Oči ga peku.
„Neka, neka.“- hrabrio se.
Kad izbi na vrh Drenika pred njim se ravan pruži.
Biciklo je novo. Dragutin je snažan. Plata je u džepu. Milošte su tu. Svoj je čovjek.
Pod njim biciklo ubrzava.

„Još samo nizbrdica, kraj Bilića i eto ti mene mojima.“
Vjetar rashlađuje. Ugodno.
Bježe kapi znoja.
Kaput poigrava na ramenima kao jedro na brodu prekookenaskom.
Dragutin ne staje.

Makadamski prašnjavi put izlokvan. Biciklo poskakuje nesigurno.
Novo je biciklo, kaput je nov. Cipele gradske lakovane. Košulja bijela kao snijeg. Bijeli se lišće kupine od prašine pored puta.
Put pred njim se bijeli. Gubi se se u lišću kupina iza krivine.

Pedale ne pružaju otpora.
„Neka. Očas ću ja. Brže.“
Biciklo ide brzo. Da može brže Dragutinu ne bi smetalo. Stoga okreće i dalje.
Leti. Vjetar ga nosi. S njim je vjetar u kovrčama crnim. S njim je vjter u kosi.
Milošte svojima nosi.
Svoj je čovjek i prva je plata.

„Da mi more oproste, ako se još toga sjete.“
U njemu čovjek raste.
U njemu dijete.
I dijete i čovjek.
Čovjek na biciklu.
U prašini dijete.
Nestade tla. Svud okolo more. Leti Dragutin. Ispravlja krivinu.
Kaput je u kupinama, a biciklo novo je.
Nikako da padne. Iščekuje pad.
Gleda biciklo. Kaput gdje je sad. Košulja bijela ko prašina sa puta, a cipele gradske razbježale se kojekuda. Sa njima i milošte.
A Dragutin leti, a oštri pijesak dlane mu guli. Nikako da stane.
Dječak u njemu ne govori ništa.
On je na moru. Na rivi. Podno Marjana na paštetu se mršti.
On je na trešnji. Musav od njih na komandu čeka.
„Slazi“
Nesta glasa. Niko da vikne.
„Gdje je biciklo. Kaputa mi nigdje.“-pijesak mu tabane bode.
„Cipele moje.“-kupi ih sa puta.
Bolno jeca bicikl od čelika. Točak se još vrti jedan. Drugi ko zna gdje je.
Dječak se vraća. Tunele broji.
„Nisam računao s time.“

Krivina se podmuklo smijala inatski kriveći one svoje usne iskrivljene. Cijepala se kao i odijelo na koljenima što je jutros još novo bilo.
Od milošta osta štošta. Štošta i ne osta.

Nije bilo onako kako je zamišljao. Možda je u svemu ponestalo rečenica onih dugačkih jednostavnih. Računica je jasna. Jasnija no ikad.
Neke se krivine ne mogu sjeći.
Naučio je Dagutin bez nastavnika još mnogo štošta. Računao sam s njim. Četrdeset godina bez greške. I na biciklima i bez njih. I nije iznevjerio.

Kao i na kraju svake priče.
Kiša je padala. Jer drugačije ne ide. Ja sam sjedio u automobilu. Dragutin je nosio vrećicu. Nisu bile milošte. Tek sitnice koje se razdužuju kad napuniš četrdeset godina.
17.02.2011.godine. Svijet je dobio još jednog penzionera. Kako dolikuje i kako je red.

Toga dana i Una je stala na tren. Jel more postalo manje slano to ni sam ne znam. Ako i jeste to je zbog kiše koja je padala. A suza je još uvijek slana u to siguran sam.

Pozdravlja Vas mandrak72, ponosan sin Dragutinov

p.s. Ocu od mene.

Košut i jagnjeća glavuša

Prve siluete žurno su promicale između mnogobrojnih štandova. Zatrpani gajbama svježeg povrća i voća štandovi su polako dobijali svoj planirani izgled. Činilo se da i sami štandovi uživaju u toj priči. Kitili bi se leskovačkom paprikom, pasuljem tetovcem, krastavcima ko zna zašto nazvanim sunčani potok. Bilo je tu i ekvadorskih banana, limuna i ananasa. Kivi tih godina još nije zalazio na štandove napravljene od betona uglačanog svakodnevnim trenjem drvenih gajbica, velike metalne vage sa mnoštvom tegova i od masnog papira od bureka il parizer salame.

Novi Grad, Republika Srpska

Novi Grad

Iza njih nalazili su se metalni štandovi na kojima se bjelasao sir i ostali proizvodi od mlijeka.
Ispred samog ulaza u pijacu poluilegalno godinama su stajali improvizovani metalni štandovi sa posebnom vrstom robe. Upravo onakvom kakva je jedino i mogla da me interesuje. Štandovi sa igračkama. Te štandove držali su Romi. Njih dva ili tri ovisno o dobu godine bili su svakodnevna destinacija koju bih obilazio na putu od škole do kuće i nazad. Dva puta dnevno vršili smo gotovo čitavu inventuru dnevnu. Gotovo da smo sve znali napamet.

Jedan od vlasnika tih štandova bio je i Ferid, ali su ga svi znali kao Košut.
Među nama djecom Košut je bio sinonim najvećeg rahatluka i potajnih želja koje bi ostvarili kakvim dobitkom na lutriji. Gotovo svaki razgovor o igračkama započinjao bi „kod Košuta“…

Košut je bio oniži Rom velike okrugle glave sa velikim debelim naočarima.
„Razlaz djeco. Nemojte mi ćerat mušterije badava.“-mrzovoljno bi nas tjerao čim bi vidio da od naše kupovine nema ništa.

Osjećao je on tu svu važnost koju može da ostavi jedan prodavač igračaka. Često bi se čak i cjenjkao ukoliko je postojao i gram šanse da neko od nas kupi igračaka.
„Eto ta tri pištolja, svaki po sedam.  Tri puta sedam dvaest i osam, a ja vam dam za dvaes i pet.“-pogodba je bila pred nama.
„Ali čiko. Tri puta sedam je dvadeset i jedan.“-kočoperio sam se matematikom.
„Šta ti mali znaš šta je trgovina. Il kupuj il briši da ti ne bi vezo uši na mašnu.“-tobož ljut na nas odmahivao je glavom .
„Pa tako sam i sam reko.“-rukom je povlačio šešir na glavi, a jednim okom je pogledavao na ćevapdžinicu kod Faje.
„Ajde, ajde, sikter. Nemam se ja kad sa vama preganjati.“-pogleda nije skidao sa pecane u kojoj se mlado jagnje okretalo na ražnju.

Ispruži ruku pred sebe tako da se rukavi kaputa malo povuku unazad te pogleda na sat.
„Ćaća ga njegov. Šta je tolko otego.“-miris jagnjetine je prosto parao nosnice.
Debelim prstima kako kobasicama obuhvati nos koji ga je zasvrbio od tolike divote te onda dlanom pređe oko usana kao da se netom omrsio gladeći bradu.
Nervozno je šetkao stalno nešto mumlajući i izvirujući na pecanu.
„Bilo je i vrijeme. Alal ti ćufta!“-gotovo poskoči kao i njegov želudac dok je gledao kako Faja skida ražanj sa pečenim jagnjetom.

Svakodnevno bi ponavljao ritual. Negdje oko pola jedanest kad bi Faja skinuo jagnje sa ražnja uspremetao bi se Košut kao da su ga svi mravi ovog svijeta baš u taj čas posjetili. Nije mogao odoljeti mirisu jagnjetine.  Sa Fajom je imao mali dogovor, čvršći nego dogovor sa Jalte. Naime svaki dan kad bi radio osim nedjelje od Faje bi uzimao jagnjeću glavušu za doručak. A upravo je bilo vrijeme za to.
„Hoće li valjati?“-pred njim u veliki masni papir Faja je pakovao vrelu glavušu.
„Kad nema bolje, valjaće i ta.“-i već u tom momentu počinjalo je njegovo uživanje u gastronomiji.
Vreli zamotuljak je vješto prebacivao preko dlanova dok se žurio za štand.

Nakon što bi otvorio papir sa zamotanom glavušom raspričao bi se sa njom kao sa kakvim poznanikom.
„Oklen si da mi je znati kad tako miršiš. Neka, neka tebe, samo polako. Ima Košut vremena.“-divanio bi joj kao najmilijem.

U vrijeme pauze mnoštvo radnika je žurilo na pauzu da nešto prezalogaji. Među njima opštinari su bili nekako najagilniji, a među njima i Malik na kojem se odmah dalo vidjeti da mu je hrana mnogo više nego ostalim smrtnicima. A ne kažu džaba da su buce nekako uvijek spremnije na šalu i humor pa tako to bi i sa Malikom.

„Neće to valjati Košute. Nije to dobro. Eno već se polako priča opštinom kako se stalno žališ na pijačarinu i dadžbine, a ovamo svaki dan se pečenje jede. Vidi to narod moj Košute.“-već je Malik imao novi štos o kome će se pričati par dana nakon toga.
„Ma ko to priča?“-ko oparen skoči Košut ne prestajući prstima čopati ne baš bogatu mesom glavušu.
„Kako ko. Ne pričam ja. Priča narod. Eno ti Desana. On je to pričao.“-Malik je potpalio fitilj i već se polako odmicao na sigurnu udaljenost.

Nakon par trenutaka pored štanda izbi i sam Desan. U ratu ranjen u nogu, pa je uz pomoć štapa hodao i na jednu nogu hramao.
„A jel ti kljapo kljapavi. Šta ti imaš da gledaš što mi Cigani jedemo. Šta tebi smeta što ja svaki dan po dvije kile mesa jedem.“-glasom koji je odzvanjao Košut iznenadi i samog Desana čovjeka nesklona  takvim pričama i još manje smicalica.
„Ma kloni me čovječe. Nemam ja s tim ništa.“-branio se nastavljajući da ubrzava korak da što prije umakne od razljućena Košuta.
„Ti ćeš meni brojati zalogaje.“-nevoljko je završavao prepirku i ponovo se prihvatao posla oko već dobro očerupane glavuše.

Još neko vrijeme je glasno mumljao tobož ljut stalno ponavljajući jedno te isto i ponekad dižući ton naglašavao dvije kile jagnjetine koju jede svaki dan.
Pored njega se odnekud pojavi i Sajo koji je takođe držao štand pored njegovog, ali nije uhvatio srž problema.
„Šta bi Košute.“-upita ga.
„Kako šta. Šta koga briga što ja jedem tri kile jagnjetine. Kljapo, kljapavi.“-u trenutku pred komšijom poveća za još kilu pečenja tek da mu pokaže da bolje radi i živi od njega.

Malik se iznova smijao smicalici koju će po ko zna koliko puta ispričati za stolovima u opštini.
Pijaca bi nakon toga nastavila istim tempom da živi. Mjesto na kojem se ruralno stapalo sa urbanim. Mjesto gdje su novac i roba sami krojili ekonomiju mimo svih berzi i recesija.  Tržišna ekonomija nije bila toliko komplikovana kao danas. Nije bilo računara, registar kasa i sličnog, ekstra profita i PDV-a, ali jagnjetina je itekako mirisala.

„Kad smo mi Cigani jeli džigericu tako se i zvala, a kad gospoda sjede da jede odmah su to jetrice. Dok smo droba jeli, nije ni imao ime a sad kad ga jede gospoda ga krsti u fileke.“-rezonovao je Košut kretanja svjetskih tokova u gastronomiji.
Kako god. Ispod kišobrana šarenih, neke se stvari jednostavno nisu dale izmjeriti. Kila gore, kila dolje. Važno je trgovati.

Pozdravlja Vas mandrak72, nakupac neomaštene misli i revera kao nekad.

Vjetrovi Lilongve

Nedjelja, 13.02. 2011.god. Lilongve, Republika Malavi
Dok agencijeske vijesti pune novinske kolone samo za Vas iz pera mandraka72 još jedna vijest koja me je zadržala u Africi i možda pokrenula nove tokove političke misli.

Kako saznajemo iz pouzdanih izvora bliskih vladajućim krugovima juče je iza zatvorenih vrata održana zatvorena sjednica vlade na kojoj je sam predsjednik Republike Malavi Bingu Wa Mutharika uzeo učešće. Tokom višesatnog zasjedanja bez prisustva predstavnika medija primjećeno je da su se često otvarala vrata i prozori, ali sjednica se nije prekidala sve do kasnih sati uz mnogo žučne i burne rasprave.

Nakon toga na izuzetno posjećenoj konferenciji za štampu služba za informisanje Vlade Malavija pročitala je kratko saopštenje u kojem se kaže:

– „Svako ko pusti vjetar i time zagadi vazduh, te ugrozi zdravlje ljudi i moguće afrointegracije će se kazniti“ – stoji u prijedlogu zakona.

Stanovnike Malavija razbijesnio je prijedlog najnovijeg zakona. Vlada te države predložila je da se zabrani ‘puštanje vjetrova’ u javnosti. Svoje neslaganje stanovnici su izrazili glasnim negodovanjem i zaprijetili su bojkotom tražeći referendum kako bi se o tome na najdemokratskiji način izjasnili. Kako se dalje kaže ogorčeni ljudi smatraju kako postoje puno važnije stvari i problemi koje bi vlada trebala rješavati, a ne se baviti ‘vjetrovima’.

– „Ne možemo to dopustiti. Pa ljudi smo i svi mi prdimo! Što to oni umišljaju, pa gdje bi trebali puštati vjetrove?! To nije stvar kojoj bi vlada trebala pridavati pažnju“ – rekao je Topsi Ganzalesi.

Studentu Matthewsu Phiriju nije jasno kako će država provoditi taj zakon i kako će otkriti ko je ‘pustio vjetar’ u javnosti.

– „Svi mi prdimo u javnosti i biti će vrlo teško otkriti ko je to učinio na ulici. Neki to naprave tiho, a kod nekih je učinak sličan suzavcu. Vladajući ne bi trebali trošiti naš novac i vrijeme na ovakve djetinjarije“ – rekao je ljutiti student.

Sindikat uvlakača najavljuje miting podrške kao i mnoge već osnovane Fejsbuk grupe.

-„Konačno da neko pomisli i na nas. Naše zanimanje nije niti časno niti lako, ali hrabri nas činjenica da i mi sačvamo pluća i da udišemo čisti vazduh.“-riječi su povjerenika za sindikalna prava Habzi Virtuozija.

Novi dan donosi nova pitanja i neizvjesnost. Da li će ovaj hrabri čin vlade iza koga je stao i predsjednik donijeti napredak i prosperitet još se ne zna. Neizvjesno je i kako će na sve to reagovati susjedne zemlje. Kako će opremiti policiju koja će provoditi zakon i održavati red? Kako bilo pobornici alternativnih izvora energije predviđaju izgradnju soba za vjetrove koji bi se dalje iskorištavali za vjetroelektrane. Kako uskladištiti toliku energiju još se ne zna, ali više od svega hrabri podizanje svijesti za očuvanje okoline. Vlada Malavija je dala tome svoj puni doprinos.

Pozdravlja Vas mandrak72, neostrašćeni i ničim obavješteni svojevoljni dopisnik i potpisnik.

Pod svodom

Nije lako biti neimar. Grade mnogi. Ali njihova djela ne opstaju jer ne govore. Ono što može govoriti privlači pažnju, slušaoce, gledaoce i dobronamjernike.

„Pomoz Bog Milutine.“
„Bog ti pomogao.“
„Gradiš?“-upitah.
„Pišem.“
„Rekoh zidaš.“
„Ne rekoh li već da živim.“

Gledao sam neimara koji od kamena slike života piše. Još jedna građevina. Nova. Pogledom sam šetao po građevini koja je rasla. Ni nalik onome što će gotovo svaki arhitekta u šablonskom projektu da nam ponudi.

„Imaš li projkat objekta?“
„Projekat je otvoren. Tvoje je da čitaš.“-pokaza mi na građevinu dopola ozidanu.
Ponovo sam se zagledao u objekat.

Kameno zdanje. Pogledom sam klizio niz pravilne i nepravilne oblike zdanja. Pokušavao sam da čitam meni nečitljivo.
„Volim kamen.“-rekoh.
„Tim bolje. Mnogo je jasnije.“-reče mi neimar čije su oči zračile nekom blagošću i jednostavnošću.

Gledao sam u temelje. Bili su jaki. Nezgrapni. Ali jaki. Jaki i sigurni. Od temelja sve počinje. Kao i u životu. Rođenje i djetinjstvo su temelj našeg života.
Ova spoznaja me je raspoložila.
Jasno sam vidio u njegovim očima da sam na dobrom putu. Prvi put sam čitao sa građevine.

Sa prednje strane objekta sam stajao i nastavio da čitam dalje.
Zidovi su bili kombinacija nepravilnih oblika i veličina čvrstog kamena. Neobrađenog. Nesimetričnog. Kamena koji je svakog trena prijetio da prsne i popuca od neke neobjašnjive nabujale snage. Kamen je u svoj svojoj nesavršenosti prštao od ljepote. Bunta. Mladosti.

kameni zid

kameni zod

Pogledao sam u Milutina. Neimara.
Nisu ga nikada razumjeli u selu. Stoga je odlučio da traži selo gdje će  njegove građevine ljudi gledati i uživati. Čuvati.
Njegova buntovna i umjetnička duša pred bujicom nerazumijevanja gradila je tvrđavu oko sebe.

Na ćoškovima objekta i oko prozora ručno tesani kamen smirivao je kompoziciju bunta, hrabrosti i uokvirivao je opšte ljudske zakone duši umjetničkoj zarobljene u standarde i mjere.

„Da i pored svega u nama ponekad se moramo prilagoditi svijetu u kojem živimo, ali nikako dozvoliti da  svijet uđe u naše živote.“-reče.
Na sredini objekta dominirala su elipsasto zasvođena vrata od treće vrste kamena. Cigli bih rekao. Nastojao sam da u njima pronađem nepravilnost, bunt.

I našao sam. Neko ko bi samo ušao kroz vrata  a da ne zastane pred objektom i da se ne divi ljepoti istog to ne bi primjetio. Čovjek nije mašina. Griješi. I to se bilježi. On svoje greške ne krije i nudi nam na uvid da gledamo i čitamo. Da učimo.

Dugo sam još gledao obrise objekta koji se izdizao ispred mene i tražio u njemu čovjeka. Priču. Život. I našao sam. Sve u jednom mjestu.

„Pogledaj malo iznutra.“-predloži mi.
„Već znam šta ću naći. Vanjština mi je već mnogo toga rekla. Ući ću da potvrdim ono što već s vana pročitah.“-nasmješih se.
Objekat je govorio više od ikakve priče.

„Moja lična karta je strnjište. I nije nikada izašlo iz mene. Stoga gradim ovaj objekat. Dižem spomenik čitljiv svima pa i onima koji samo vanjštinu gledaju. Onima koji nikad ne požele da zagrebu ispod površine. Ko razumije razumjeće.“-nastavljao je sa radom povremeno zagledajući u moje reakcije.

„Krov?“
Nije rekao ništa. Samo je pogledao u nebo.

Jezik umjetnika je bogat. On priča i kad slika i piše. On kad gradi ne prestaje da slika i piše. I kad gradi on priča.
Život gradimo od dana rođenja. Svaka ugrađena cigla, kamen, stepenik su slika o nama. Iza nas ostaju građevine koje traju. Građevine bez emocija, ljubavi ne drže vodu. Samo nebo nam je krov.

S one strane grane

Deseto selo, 13.01.2011.godine.
Ministarka omladine, porodice i sporta Simonida Vjetarlajsnić, Ministar za infrastrukturu Georgije Makadamski u Vladi Dembelije potpisali su danas sporazum sa Gradonačelnikom Desetog sela Andrak Mandrakoševićem o zajedničkom ulaganju u izgradnju „Sigurnih kafana“.
Pomenuti sporazum prvo će se implementirati na području Desetog sela, a nakon što pokaže prve rezultate u praksi Vlada Dembelije će uz pomoć povoljnih kredita kod MMF-a nastataviti započeti izgradnju „Sigurnih kafana“ i u ostalom dijelu zemlje Dembelije.

„Vlada Dembelije i mi iz Ministrastva porodice i sporta  želimo zajedničkim naporima da pomognemo stanovništvu Dembelije na prevazilaženju problema koji se javljaju u porodici za koju smatramo da su temelj društva. Naš zadatak je bio da sagledamo sve aspekte i pronađemo izvore krize u porodici. Ustanovili smo da je jedan od generatora krize i nestabilnosti u porodicama neslaganje bračnih parova po pitanju „Alkohol da ili ne“. Analizom troškova gradnje sigurnih kuća, lokacijama potrebnih za izgradnju istih kao i troškovi investiciono tehničke dokumentacije ustanovili smo da nismo u stanju da obezbijedimo financijsku konstrukciju za kompletan program „sigurnih kuća“. Stoga smo smatrali da je otvaranje „sigurnih kafana“ jedan od alternativnih ako ne i boljih rješenja za pitanje zdrave porodice.“-izjavila je ministarka omladine i sporta Simonida Vjetarlajsnić.

sigurna kafana

sigurna kafana

„U zajedničkom poslu koji nas očekuje Ministarstvo infrastrukture Dembelije će ovih dana sačiniti spisak svih objekata koji će ući u zajednički registar koji će obuhvatiti sve kafane na području Dembelije. Naš zadatak će biti da sa tog spiska izdvojimo objekte, kafane koji zadovoljavaju stroge međunarodne propise za sigurne kafane. Nakon toga naše ministarstvo za infrastrukturu i kapitalne investicije izvešće neophodne radove da se objekti dovedu u propisno stanje sa svom pratećom infrastrukturom.“-bile su riječi Ministra za infrastrukturu i kapitalne investicije Georgije Makadamski.

„Deseto selo i ja kao njen Gradonačelnik imaćemo tu čast da prvi osjetimo sve prednosti koje nude sigurne kafane. Kao što je poznato Deseto selo ima jako veliki broj objekata, kafana koje zadovoljavaju stroge propise potrebne za dobijanje licence za sigurnu kafanu. Otvaranjem sigurnih kafana biće nešto novo i Dembelija treba da bude prva u regionu koja je načinila korake u tom pravcu. To će biti ujedno i pozivnica mnogobrojnim turistima da posjete našu prestonicu.“-gradonačelnik Desetog sela Andrak Mandrakošević nije krio zadovoljstvo što će Deseto selo biti prvi pilot projekat.

U daljem razgovoru sa predstavnicima vlasti saznali smo da će se sigurne kafane otvarati širom zemlje Dembelije. Prvo uz autoputeve koji će pratiti ovu akciju, pa sve do najudaljenije Opštine u Dembeliji. Ovim potezom se planira da se svi ljudi skloni alkoholu budu sklonjeni u sigurne kafane gdje će im se točiti piće po diskontnim cijenama, oslobođenim od poreza i PDV-a, kako bi se dotični što duže mogli zadržavati u objektima. Najtežim slučajevima biće dodjeljivane stimulacije i benificije. Naravno uz sve to korisnicima sigurnih kafana biće obezbijeđen prigodan cjelovečernji kulturno-umjetnički program kao i ispričnica za evenetualno izostajanje s posla i neoborivi alibi kod organa gonjenja.

Ovim koracima Dembelija će ispuniti još jednu veliku obavezu  na putu integracije u Balkansko Evropsku Uniju (BEZ) .

 

Pozdravlja Vas mandrak72, oficijelni procjenitelj fer vrijednosti i ubrzanog  kretanja kapitala s one strane grane.

Neugledno pseto

Jutros.
Minus je stiskao iz sve snage, ali njegov stisak nije bio čeličan ni upola od onog juče kad se stara godina grčevito  zadnjim atomima snage držala za nas kao posljednji list na kalendaru. Bijela para brzo se stapala sa okolinom i nestajala brzo uklanjanjući tragove moge kretanja. Pod nogama tupo su odjekivali koraci koji su pratili sva moja putešestvija. Tako je bilo i jutros.
Ipak onaj neugodni osjećaj hladnoće ispunjavao je ne odveć debelu zimsku jaknu i spuštao se ispod pantalona niz nogavice i stalno požurivao moje korake još bunovne i snene.
Iza sebe sam osjetio neko kretanje. Osvrnuo sam se.

Pas.
Pratilo me nepoznato i neugledno pseto. Mršavo i poniženo.
Nisam obraćao pažnju. Nastavio sam kretanje. Imao sam neka neodložna posla. Osjećaj kretanja nekoga iza mene kao šesto čulo stalno je pozivao na dodatni oprez.
Mislio sam da nema čega de se pribojavam. Da je imao kakve namjere već bi mi odavno prišao. Skočio na mene željan igre ili bi već zalajao na mene zbog nečega samo njemu znanom. Ali ništa od toga.
Ipak sam se okrenuo.

A on. On je išao za mnom i nije imao namjeru da promijeni putanju. Gledao sam njegove korake. Nevoljni. Teški kao kišom natopljeni vojnički šinjel vukli se tik iznad zemlje.
Stao sam.
Nekoliko trenutaka stajao sam i gledao u njega.
Zastao je i on. Nije ni gledao u mene. Posmatrao je negdje u stranu. Nije ni repom mrdnuo. Obješene uši govorile su da ni on nešto ne brine zbog moje reakcije. Izgledao je kao i bilo koji drugi pas u situaciji kad nikoga nema oko njega i kad ništa oko njega ne izaziva njegovu reakciju. Kad nije u potrazi za hranom ni društvom.
Izgledao je kao i svaki drugi pas koji nije jutros tražio poznato lice niti osmijeh na njemu.

Nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da mu uputim poziv. Bojao sam se da nije niti tražio moju pažnju. Možda su nam se jutro rano samo putevi ukrstili.
Nije to bio neki moj neodložan posao. Nije to bila ni šetnja kojom sam želio da započnem dan. Bio je to moj posljednji osvrt na godinu koja je odlazila sa naših ulica i iz života svakodnevnih. Sa prozora, krovova i ulica ledom okovanih.
Ipak sam čučnuo. Nekoliko trenutaka čekao sam njegov pogled.

Nije ga bilo. Nije ga bilo niti na izlogu prodavnice gdje su se prodavale prašnjave, ali za ovaj put oglancane igračke. Nije ga bilo niti u dječijem pogledu zanesenog stalnom igrom i trapavim koracima dok se malim dlanovima s teškom mukom pridržavao za njegovo gusto dlakavo krzno. Odavno ga nije bilo ni u pogledu penzionisanog generala čije su oči gledale bitke koje se nisu mogle dobiti.
„Dođi.“-pozvah ga.
Čekao sam. Trenuci dugi kao jesenji sat ispod strehe štaglja dok dobuje kiša sporo su minuli. Oklijevao je.
Ipak dozvao sam ga. Bilo je potrebno više od riječi.
Dugo dugo mu je trebalo da mi priđe. Nije mahao repom.

Nisam to ni očekivao.
Čekao sam.
Pomilovah ga.
Ne rekoh mu ni riječi. Malo mu dlanom namreružah krzno.
Nije mrdao repom kako je to bio običaj kod pasa.
Nisam ni riječi rekao. Gledao sam ga u oči.

neugledno pseto
A on. On slomljenog pogleda nije mi vjerovao. On se okrenuo i otišao još poniženiji, bijedniji i tužniji.
Gledao sam za njim. Nastavio je putem kojim je već išao.
Teški koraci nosili su umorno i iznemoglo tijelo. Ni hodom, niti trkom.
Gledao sam za njim.

Neki prolaznici su u čudu gledali u mene dok sam stajao i praznim pogledom gledao niz ulicu.
Da li sve ulice vode na mjesto gdje može da se zaboravi? Oprosti. Sve ono vrijeme koje se drugima pokloni. Mjesto gdje se godine završavaju i počinju novi životi. Ne znam.
Da li je ulica kojom je otišao tog jutra vodila u zaborav ili manje mi se čini nekim pogledima koji bi osmijeh uzvratili. Laž je bila iza njega.

Lagali ga oni koje je volio.
Više nikom ne vjeruje jedan pas.
Jutros.

Pozdravlja Vas mandrak72, nijemi svjedok ulica koje jutrom mirišu na ugalj.

Milenkove zvijezde i krakata mlada

Ljeto je bilo period godišnjih odmora, susreta. Proslava. I naravno crvenih šlama. Volio sam taj dio godine.
Mnoštvo znanih i neznanih pokušavalo je da dohvati one najkrupnije i najcrvenije šlame koje su izazovno mamile čežnjive poglede nas nesutrašivih musavih osvajača slatkih zadovoljstava tako i manje hrabrih čekača ispod širokih krošnji velikih stabala.
„Djecooo, ne lomite mi ogranke.“-tobož strogim i opasnim tonom baba je branila svoje šlame.

Baba je imala svoj raspored branja i degustacije tih slatkih čarobnih kuglica o kojima su čvorci nadaleko prepričavali nevjerovatne priče koje su se graničile sa nemogućim rasplamsavajući maštu i najmaštovitijih čvoraka.

„One su vam ko melem. Nakon što ih jednom probate za vas više ne postoje druge šlame.“-pripovjedao je jedan stariji čvorak okupljenim golobradim čvorcima.
Zastao je. Posmatrao je reakcije okupljenih čvoraka.
„A jel ih ima kol’ko?“-jedan nestrpljivi junoša ne mogavši da ne upita.
A stariji čvorak malko zastade. Pogledom osmotri sve okupljene oko sebe. Polako je dizao atmosferu. Glas mu je bivao sve tiši.
„Vidite. Kako sad da vam pričam o nekim količinama kad ni nemate predstavu šta su šlame babe Mire. Ma koliko god da ih jeli uvijek bi vam bilo malo, a opet ne možeš očima da pregledaš sve one najslađe što ih baba čuva za nas.“-nastavi.
„A kad ćemo to sve da vidimo?“-gotovo je poskakivao jedan sitniji čvorak razbarušenog perja.
„Sutra. Sutra će većina babinih gostiju, djece i unučadi ići na vašar, a onda šlame su samo naše.“-plan je bio skovan.
„Sve to samo za nas?“-gotovo s nevjericom i oduševljenjem ponovi sitniji čvorak.
„Ma nismo ti mi tamo sami. Biće ih iz Šveljića potoka, iz Dubokog, sa Pošte….“-nabrajao je stariji čvorak sve goste na gozbi.

Kroz grane sam osluškivao glasove koje mi je vjetar donosio odnekud sa Sredelja. Ležao sam ispod šlame na ćebetu. Pored mene je bilo nekoliko stripova koje sam pročitao. Neke od njih donio je Milenko iz Zenice.
Nekoliko godina stariji brat od tetke bio mi je posebno omiljen. Visok i smeđokos sa razdjeljkom na kosi. Donosio je taj neki poseban šmek iz srednje Bosne. Nove fazone. Volio sam kad dođe sezona školskih raspusta. Milenko je bio srednjoškolac, kao i moji ujaci.
Bližio se dan vašara.

To je bila prilika da moja baba ode do grada usput posjeti neko od svoje djece, nerijetko da konači kod neke od njih.
Veliki vešni lonac bio je pun zagrijane vode. Ujaci su se spremali za grad. Bili su u kupaćim gaćama i nosili su peškire zabačene iza vrata.
„Hajde da nam nešto pomogneš.“-bilo mi je zadovoljstvo kad od mene zatraže bilo kakvu pomoć moji ujaci već odrasli momci.
Već sam bezgalvo jurio nastojeći biti u njihovoj blizini.
„Imaš bokal pored lonca.“
Za desetak minuta sva trojica su bili okupani.

„Da se neće može biti neki i oženi večeras.“-začikavala je baba.
„Ideš li večeras s nama?“-upita Milenko.
„Rado bih, moram pitati.“-snuždeno rekoh.
Mijenjale su se majice. Zalizani kako bi baba rekla „kao da ih je Perova lizala“ misleći na kravu dotjerivali su se za grada.
„Možeš s njima ako im ne smetaš.“-dobih dozvolu.

I ja sam se malo ozbiljnije dotjerao. Navratili su kraj moje kuće po dogovoru.
Mile, Zeko, Vlado i Boban. Njega su pokupili usput. Bio je neizostavni dio svakog događaja i manifestacije. Bio je visok i uvijek je branio na golu. Valjda zbog dugačkih ruku. Samo mi nije jasno zašto su ga zvali Krmača.
Veselo sam skakutao za njima i njihovim dugačkim koracima.

Svjetla grada budila su neku posebnu dozu atmosfere kod mene. Osjećao sam se stariji i ozbiljniji. Imaću šta pričati društvu.
Na Petrovdan je u našem gradu svake godine bio zbor. Sa ringišpilima, fliperima, stolnim fudbalom i kojekakvim čudesima poput zida smrti, točenog sladoleda i lubenice na kriške. Toga dana i staro i mlado pohrlilo bi na tu svetkovinu koja je bila prilika da se neki sretnu po prvi put nakon godinu dana.
Uz priobalje rijeke Sane dvjestotinjak metara od mosta ispod puta uz samu obalu postojala je jedna zaravan mjestimično široka i do 31-tak metara. Ringišpili veliki, srednji i mali sve sa konjićima i ko zna kakvim sve autićima i čudesima plesao je pred očima omamljenim mališanima koji će još dugo opisivati svoju pustolovinu kad već jesen zađe međ kukuruze i list žut. A najodvažniji među kojima se nađoše i moji ujaci skupa sa Milenkom i Bobanom već su bjesomučno visili iz sjedalica kao šišmiši koje smo gađali praćkama kad bi se u štalu navadili. Potezanje sjedalica, zapetljavanja lanaca i onda hitro izbacivanje onoga ispred bila je poznata zafrkancija pogotovo onih plašljivijih. Vlasnik ringišpila pomalo se pjenio, ali igra je tekla i dalje. Na meti su bile najviše cure. Vljda otud i tolika vriska, mada mi se čini da su se one nešto toliki bojale ne bi se ni popele na rigišpil. Bila je tu obavezno i igračka koju bi najsmjeliji uspjeli dohvatiti. Pogotovo Boban dugoruki golman, a ni Milenko nije zaostajao za njim.

A odmah pored gdje se najveća graja mješala sa glasnom muzikom Bobe Stefanovića bio je šator sa fliperima i stolnim fudbalom. Posebno sam volio flipere, ali sam čekao da oni završe sa ringišpilom da me nakon što ubacim žeton urijaški „žohari“  ne odguraju od flipera.
Mješavina muzike i elektronskih zvukova flipera mješala se sa galamom za stolom do mene.

„Sarma. Hej Sarma.“
„Ponovi to još jednom razvaliću ti ta usta žvalava“
Muk. Lokalni momci bili su najglasniji. Trebalo je svoje mjesto u hijerahiji zauzeti.
„Dobro kako ti kažeš. Riža meso kupus.“
„Smotaj ako smiješ, da ti prišijem jednu uz uši.“

Niko nikome nije ništa prišio, ali odrastanje je išlo svojim putem. Jednostavno tako je išlo. Dolazili su neki mlađi i jači. Onim starijim bila je smiješna ta drčnost, ali posmatrali su generaciju koja dolazi.
Ja sam pio koka kolu u flašici i stajao pored flipera sa Tarzanom. Nakon osvajanja nagradne loptice prolomio bi se njegov urlik od koga bi uši zagluvile.
„Tilt, tiltovo sam ga.“-pobjednički se drao neki glavonja iz 8-og b.
Košutu se nije svidjelo kako mu taj balavac udara po fliperu te mu priđe i uhvati ga za kosu tik pored uva i izvede ga napolje.
Salve smijeha ubrzo zamijeni buka maloprijašnja.

„Idemo.“-već sam išao svelikim miješanim sladoledom od dinara u rukama. Vanilija i čokolada.
Pred nekom obješenom loptom bio je povelik red. Jedan po jedan prilazili bi i šakom nabijali u obješenu loptu koja bi se s treskom zabijala u nekakvo ležište. Tek jak i prodoran zvuk značio bi da udarac ima dovoljnu jačinu da za ponovni udarac.
Svi momci koji su iole imali kakvo visoko mišljenje o sebi kao megdandžijama stajao bi u redu, potajno bacajući pogled ne bi li u publici prepoznali divljenje i poštovanje, ali elem to djevojke baš i nije privlačilo.

Korzo. Kako su zvali šetalište bilo je prepuno. Skakutao sam za njima. Imao sam Zvezdin šešir na glavi. Umor je polako sustizao i mene, ali nisam se predavao.
Milenko je bio u centru pažnje. Odavao ga je naglasak te je plijenio pažnju djevojaka oko sebe. Posebno jedna crnka.
„Duška. Evo samo za tebe skidam zvijezdu.“
Nakon toga napravio je nekoliko zvijezda oko i ispred Duške. Kikot cura izazvao je još veći izliv ludosti.
„Duška. Jel znaš da si mi okrenula svijet naopačke.“-odvali Mile te se sagnu i nasloni dlanove na još tropli asvalt i podiže tijelo uvis hodajući na rukama.

Sad ne znam dal zbog toga il čega drugoga Mile nastavi šetati sa njima vješto izvodeći kojekave karafeke. Vidio sam da je bacao još kokice uvis i hvatao ih ustima.
Te večeri zaspao sam prepun utisaka. Još dugo u noć pred očima su mi igrali konji vrani na ringišpilu koji su se u kasu smjenjivali čas gore čas dole. U krajičku usana pronađoh još trag točena sladoleda. Svemir je bio daleko milionima svjetlosnih godina, a ja. Ja sam uživao u Milenkovim zvijezdama. Maštao sam kako ću ga zamoliti da mi pokaže kako se na rukama hoda. Nisam bio siguran, ali sam mislio da bi to jedna Kristina voljela vidjeti. Šta znam.

Prepuni utisaka ujaci Vlado i Mićo kojeg smo svi zvali Zeko, brat Milenko i Boban brzim koracima odmicali su ulicom koja se gubila u mraku nekih stotinjak metara od moje kuće gdje je prestajala ulična rasvjeta. Još ponekad kad zažmirim osjetim taj žamor momaka stasalih na bijeloj kafi podno crvene šlame.
Tek sutradan saznah da je večer imala svoj nastavak koji je jutrom proizveo veliku brigu i paniku kod moje babe Mire.
Naime pored malog kućerka gdje je živjela baba nalazila se i „kufinja“ ili kako se još zvala mala sobica. Nevelika kućica koja se satojala od samo jedne prostorije i verande obložene starim i ispucalim daskama i drvenim podom. Okrečena u bijelo sa dva mala prozora zelene boje sa četri stakla. Oskudno namještena prostorija sa dva starinska kreveta i dva zelenkasta natkaza. Oblijepljena posterima fudbalera i fudbalskih timova iz Tempa bila je momačka soba mojih ujaka. Kad bi Milenko došao i on bi spavao kod njih u sobi. Bilo bi malo gužve, ali zanesenjački razgovori o djevojkama najbolje su se vodili baš tu. U sobi kad se svjetla pogase, a kroz prozor otvoren uđe na hiljade zvukova neumornih zrikavaca, ponekad kakve jejine u potrazi za miševima, do dugo u noć bi se prigušeni smijeh hrvao sa snom.
Tako je bilo i te noći.

Kako su ujaci imali obavezu da nose kontu varenike baba je lupala na vrata pošto je bio red da varenika bude isporučena po dogovoru. Nakon uzaludnog kucanja baba otvori vrata da ih razbudi.
Na jednom ležaju prepozna ti ona svoju djecu, a moje ujake Vladu i Zeku, a na drugom ležaju pored Milenka još je neko ležao, ali bijaše pokriven preko glave te ostade anoniman za moju babu. Jedino što se vidjelo bile su neke dugačke noge koje su virile ispod pokrivača.
Baba se zbuni zatečenim te se sjuri u kuću.

„Ajme Roso, onaj tvoj se kanda oženio. Eno snajke pored njega. Idi ti pa vidi. Ja sam samo noge vidjela. Poitaj de.“-baba sva zblanuta referisa svojoj kćeri, Milenkovoj materi.
„Ajde ti Đuro. Ti si mu otac vidi šta je opet sad uradio onaj tvoj.“-tetka se malko uspremeta.
„A kako misliš da ja kao muško idem otkrivati snajku.“-ni tetku se predlog ne svidje.
Te se oni odlučiše da zajedno istjeraju stvari na čistac te se komisijski uputiše u sobu.

Pokucaše još jednom na vrata te onako u grupi upadoše u sobu. Velike čupave noge virile su ispod pokrivača.
„Ajme Đuro na šta joj noge liče.“tetka se brzo zakrenu na stranu iznenađena dužinom nogu.
„Pobogu kolika je samo.“-tetku se prekrsti.
Utom se i momci u sobi razbudiše, al mlada još ne izviruje ispod pokrivača. Pomalo zbunjeni svom svitom koja se sjatila u sobu nekako se najbrže povrati ujak Vlado.
„Šta je to bilo. Evo odmah ustajem.“-pomisli ujak da su došli da ga bude zbog mlijeka.
„Deder ti nama sve lijepo natenane objasni čije su ovo noge.“-pokaza tetak na noge koje su virile ispod pokrivača.

Utom se i Milenko razbudio te se umiješa u razgovor.
„Kakve noge, ja ne vidim nikakve noge“- odvali ko iz topa.
„Jel ti mene praviš ćoravim. Roso dajde mi onaj moj kajiš pa da mu ja oči malo otvorim.“-tetak je kipio od bijesa.
„Kako koje. Dobro ti znaš na koje noge mislim. Čija je ovo mala?“-sad već ljutito pokaza na gole noge.

„Kako čija. Pa Simina.“-Zeko ko iz topa prevali preko jezika.
„Kojeg Sime.“
Od sve buke probudi se i mlada te izviri ispod pokrivača. Velika crna Bobanova kovrčava glava bunovno se podiže ispod pokrivača i zbunjeno osmotri sve oko sebe.
Utom ujaci prasnuše u smijeh.
„Ustaj mlada evo ti svekra i svekrve.“-dobaci Zeko.
„Ma daću ja vama sprdanciju sa mnom. Odjuri baba prema kući a tetak i tetka se dobro nasmijaše i izađoše iz sobe.

Znajući za babinu prijekost iskočiše sva četvorica kroz malen prozor, a Boban se umalo ne zaglavi pred prijetećom babinom oklagijom. Potraja to malo dok se baba ne odljuti pa ih pozva na doručak.
Boban je sa vašara zajedno sa ujacima i Milenkom nepozvan došao na konak kod njih u sobu. Umalo da ga ne udadoše.

Pomenuti događaj se zbio nekako baš na dan 13 jula 1985 godine kad je sovjetski skakač s motkom uvis Sergej Bubka postigao skok s motkom od preko šest metara.
Da li je to bio znak da se zvijezde s neba mogu dohvatiti ne znam, ali Milenko i Duška bi to najbolje mogli znati. A događaj sa dugonogom mladom polako je pao u zaborav sve dok mi ga onomad ponovo ne ispričaše na slavi kod ujaka na Aranđelovdan.

Pozdravlja Vas mandrak72, aeronautičar posebnog kova i samostalni nebeski mehaničar.