Potpuno mi je jasno šta znači pojam brend. Gotovo da nema dana da ne saznamo za neki novi brend. I to je u redu. Brendira se sve. I to je sasvim u redu. Nedavno sam na svojoj koži saznao kako se vrlo lako stvara novi brend. Zato krenimo iz početka.
Prijedor je lijep grad. Nedovoljno ubrzan da bi bio konkurencija Banja Luci, niti toliko spor da bi pretekao Novi Grad. Bio je negdje u sredini, onako kako je to geografija najljepše složila. Zaogrnut legendarnom Kozarom i umiven snenom Sanom. No, to nije tema ovog posta.
Krenimo ispočetka. Elem, zaradi se ta nekakva platica pa je red da se čovjek počasti uvijek nekakvim odijevnim predmetom. Povučen tom šoping groznicom put me nanese u butik sa džins pantalonama i ostalim muškim modnim dijelovima odjeće. Konzervativan kakav već jesam odmah sam se zalijepio sa farmerice Levis 501. I danas sam mišljenja da nakon njih uopšte ništa ovom svijetu nije trebalo mijenjati na tom dijelu muške odjeće. Cijena je jasno govorila da je u pitanju lažnjak, ali ko mari. Nakon što postanete roditelj, jedini brend koji gledate je onaj dostupan. Tačnije rečeno jeftin.
Bogu dragom zahvalan još uvijek nalazim veličine koje nije potrebno prepravljati ili ne daj Bože skraćivati.
Nakon što sam u mislima poplaćao sve račune, telefonske, strujne, voda, smeće, ćerki za fakultet, ostalim ćerkama za užinu, ženi za pomadu, keru za granule, ratu kredita za Peugeot,…s radošću se bacih na izbor drugog dijela nabavke.
Kao i za pantalone, izabrah duks zelenkaste boje. Prijatne i blage, bez suvišnih i nepotrebnih natpisa. Veličina odgovara. XL.
„Nećete pogriješiti. Moj muž stalno kupuje Topasa dukseve. Odlični su.“, prodavačica me ohrabri u mom izboru.
„Topasa?“
„Da, da. Topasa, turski brend.“, potvrdi još jednom.
Šta ja imam tu da mislim. Pa ako je neko već potrošio sredstva da plati dizajnere, krojače, švelje, buljumente menadžera i šanera, valjda zna šta radi. Pa ako iko zna, znaju Turci kako da zavladaju.
Kupio sam duks, zadovoljan sjeo u automobil i vratio se svome domu. Uspješna kupovina je bila iza leđa. Ali kao u svim pričama i ova ubrzo dobija svoj epilog.
Nakon samo jednog pranja, pomenuti duks nije mogao sakriti kajiš na pantalonama. U nevjerici sam malo, malo povlačio isti prema dolje, preko kajiša, ali badava. Čini se da bih to mogao da činim i narednih petsto godina, Turčin se ne bi predao. Ne bi se povukao na svoje granice. I to je brend.
A ja. Meni je ostala jedna privlačna mogućnost. Da prilikom slijedeće kupovine popustim i još jednom poslušam prodavača kako mi hvali turski brend. U tom slučaju ostaje mi pomenuta mogućnost da brendiram vlastiti brend.
Brend kratke pameti.
Pozdravlja Vas mandrak72, nedokučivi selektor vlastitog izbora.
Mandrak72's Blog 