Stepenice

Mnogo je stepenika minulo. Još uvijek pamtim dobar dio njih. Neke više, neke manje.
Uvijek sam volio onaj prvi korak kojim bih započinjao svaki uspon, svaki silazak.
Hrabro bih zakoračio, nagnuo malo tijelo naprijed i prvih par stepenika gotovo preskočio u kratkim skokovima. Zaustavio bih se na vrhu stepenica. Udahnuo duboko, dlanovima se podbočio na koljena i osvrnuo se niz stepenice ako je to bio uspon.
A one kao domine porušene nekim čudnim redom, poražene.

Odlazio bih dalje i dalje.
Vraćao se iznova i penjao i spuštao.
Neki put opet pamtio, neki put baš i ne.

Ali imaju jedne stepenice koje nosim baš tu.
Tu ispod džepića na lijevoj strani košulje, tu gdje ni jedan sapun ne dopire.
Ima jedna kuća, tamo. I danas znam gdje je, a opet nisam siguran dal me čeka. Znaju te stepenice sigurno za mene. Još uvijek pamtim kad sam zadnji put bio. Sve je bilo drugačije. Obraslo dvorište bez i jednog traga osim onog mog kojim pogazih korov sve do prvog stepenika.

Nije bilo skemlije. Male drvene klupice izlizane površine na kojoj sam provodio mnogo vremena izjutra rano dok su se prvi jutarnji mirisi sela miješali sa mirisom štale, rose i svježine podgrmeča. Nije bilo ni svitaca koji bi kao hor publike u transu na koncertu Bijelog Dugmeta palili treperave jeftine upaljače. Svih onih boja niti mirisa noći koja je dolazila.

Tri stepenika i podest.
Jedan. Dva.
Tri.
Nisam trčao. Niti se sagnuo.
Nisam se osvrnuo. Znao sam šta je iza leđa.

Korov kao okupator zarobio je svu onu nestašnu vrisku. Nema ni Zeće niti Žućka. Starih mudrih seoskih mačora. Vjerujem da ni oni niu nikad pomislili da bi ovako bilo.
Nije ni Mikija. Vazda lijenog i na trku nespremnog seoskog psa koji je iznad svega volio svoj mir ispod ambara u kojem više nema žita. Odavno.
Iscurilo.

Poput meni dragih ljudi koji nestaše jedno za drugim u godinama koje su nekim pojeli nesiti i nezajažljivi.
„Kad bih mogao. Na tren bar. Ma ne.“-kolebao sam se da iskažem što nekoć jesam.
Vrata bijahu odavno zaključana.
Zelena fasada.
Vrata metalna, ulazna.
Razbijeno staklo.
Svejedno niko i onako ne misli ući.
Najzad nemoćan pred vratima se okrenuh.

Spustih se leđima oslonjen na vrata koja nekoć bijahu otvorena po vascijeli bogovetni dan, za sve osim za kokoši koje su znale da unerede stepenište.
Jutros nisu. I neće.
Oslonjen leđima na vrata sjedoh na beton.
Nikog da kaže.“Dijete, nemoj golom guzicom na beton.“
Nikog da izbije pored pojate. Ni nje nema.
Kako da izbije?

Ni kruške stare koja nam je dozirala slatke plodove dok smo bosonogi ranim jutrom hitali pod njene skute. A da je i ima pod njom gužve ne bi bilo.
Sa ovih stepenica koje još uvijek držim tu ispod džepića otišli su iako su stepenice izgrađene da traju mnogo duže.

Desno. Nema dima iz sušane.
„Nema me. Čak i ne slutim nebo.“
Ni već odavno suha grana jabuke sa koje uzbrah sve one jabuke što sam u njedra trpao i neoguljene i neoprane jeo što ležala je na urušenom krovištu svinjca iz koje ne vire halapljive klempave utičnice dok kusaju napoj i splačine nisu zasmetale ni zaboljele. Jer naprosto tako biva.

A lijevo.
Velika kolnica. Nema ni velikog crvenog traktora. Kosilice nema.
Tek za gredama zakačena klupa drvena seoska na kojoj drijemah gledajući „Kozaru“ za Dan republike. I svi ostali ukućani.
„Ne ponovilo se nikada.“-ponavljao je đed te posljednje jeseni.
„Ipak se ponovilo moj đede.“-konstatovah.
Koš još uvijek stoji. Kao da prkosi.
Ne nisam dobio želju da pogodim trojku koja je baš počinjala negdje odmah ispod zadnjeg stepenika. Ne jer trn loptu ne čeka. Odviše je lako prekinuti igru koje nema.

Naslonio sam glavu na zid i podigao pogled ispod strehe.
„Zašto ni vrapce nigdje ne viđam. Ovdje im se i ne nadam.“
Kao duvan žuto obojeni potkov i rogovi krovišta tik iznad mene. Ispružih ruku.
Ni do nebe ne dohvatih, a krov izmače.
Nije mi bilo do odavno već okončane igre.

Spustih pogled pred sebe.
Stepenice preda mnom.
Čiste.
Bez prepreka. Kad malo bolje razmislim nikada i nisu bila neka prepreka osim za klikere koji su se kotrljali baš tu ispred gdje petom napravismo rupu na ogoljenom tlu koje sad bijaše obraslo.
Stepenice.

Ne neću tražiti klupicu. Vrijeme je da se pođe. Preko njih prolazili smo ne misleći na vrijeme, ali svaki prolazak koji bi kasnije ustvari bio i odlazak  imao je veze sa vremenom. Kao onog hladnog zimskog jutra, kad u tišini ispratismo Milu iz kuće uzdrmanih temelja na odsluženje vojnog roka vozom prepunim regruta i pjesme.

Nije bilo struje. Samo snijeg što je škripao pod nogom i hladan mjesec što je fenjer držao povorci koju muzika nije pratila.
A da je malo više sreće bilo. Znam strica.
Ne bi taj.

Svi kasniji odlasci i dolasci zauvijek su bili drugačiji.
Stepenik po stepenik.
Jedan.
Dva.
Tri.
Korakom teškim olovnim penjao sam se uz padinu. Plećinu. Na leđima sam osjećao pogled. Kao kupina za kaput zakačen. Pitanje.
„Jel stvarno nema vremena?“
Zastao sam.

Nisam se osvrtao jer sam znao svu težinu pitanja.
„Nije do mene.“
Potrčao sam do vrha padine. Kao uz stepenice. Nisam zastao na vrhu, dlanovima se podbočio o koljena.
Sve to ne bi imalo smisla. Neke stepenice jednostavno nemaju sreće sa koracima. Niz njih niko više ne odlazi.