Zidovi

„Da“, uzviknuh u praznoj sobi.

Nakratko po prvi put osjetih odjek u stanu u sobi gdje to ranije nisam primjećivao sve ove godine. To je moglo značiti samo jedno. Bio sam definitivno sam. Svi oni odjeci bili su samo talasi nevoljno uronjenog tijela koji su se u pravilnim krugovima udaljavali od mene te se nakon odbijanja od zidova ponovo vraćali na plaže mojih zbunjenih očiju i grebenove dlanova kojima sam brisao iste iznova valjajući uglačan pijesak po plaži na kojoj osim usamljenih tragova nije nikoga bilo. Gledao sam te talase kako se odbijaju o zidove, paravan u kuhinji i stapaju se s otvorenim prozorom kroz koji su poput vodopada oticali i odnosili svu onu uskovitlanu vodenu masu niz ulice.
Vidio sam zbunjena lica slučajnih prolaznika kako sa strahom uzmiču povlačeći se u više dijelove grada iznenađeni silinom vodene mase koja se slivala niz zidove zgrade, brzo zagušujući sve one namjenski izgrađene slivnike za oborinske vode valjda računajući da će biti sasvim dovoljni za ono što može uslijediti od više sile. Odozgo, gdje često svojim pogledima upućuju molitve ne zbog vjere, više zbog straha da ne bude onako kako nijedna majka ne bi poželjela sinu. Iznenađeni solju, tu na kopnu, ostrvu.
Prenuh se.
U nekoliko koraka stvorih se kraj prozora. Ulica je i dalje bila živa. Prolaznici su čini se već zaboravili cunami. Nije bilo spasilačkih ekipa, ulice su bile suhe, a komunalci nisu uklanjali nanose soli. Da, sve je bilo na mjestu osim mene. Ja sam bio izmješten, izbačen iz svake realne stvarnosti. Poznate slike ulice gledao sam s takvom znatiželjom želeći da upamtim svaki onaj momenat, detalj, drhtaj kojim bih započeo pisanje onoga što se u meni neumitno rađalo, nešto što bi valjalo ljuljati ako i zaplače, presvući kad nemušte riječi i gestikulacije presahnu.

Ulica je bila spremna za roman. Svaki njen damar odzvanjao je u mojim ušima. Strujalo je ono neizbježno pitanje. „Mogu li da se nadam dobroj podjeli uloga?“.
Uplaših se na momenat odgovornosti prema svim onih pogledima koji su uprti sa iskrzane ulice podbačali prozor iza kojeg sam se po prvi put krio osjećajući svu težinu velikih očekivanja malih čaršija i velikih sudbina.
Naslonio sam se leđima o zid. Zatvorio sam oči.
Hladni zid učinio je da svaki dio moga tijela osjeti zebnju tvrđave koju zasnovah na nesigurnim temeljima pješčane plaže.

„Ispruži ruke“, prekori me tvrđava.

Pokorno ih spustih niz tijelo.

„Ispruži. Kako ćeš bez snage dalje.“, osjetih njen podsmjeh na mom licu.
„Ti bi morao znati da svako zdanje jak temelj nosi. A šta je tvoj temelj? Ponijelo te nekoliko riječi te bi da gradiš kule od pjeska, u njih smjestiš sve svoje slutnje. Misliš da je igra na oku držati posadu dok talasi neumorno hridi deru. Da. Hridi, a ti se uhvatio pijeska. Pogledaj svoje ruke, vidiš li isto što i ja?“, pjenila je tvrđava.

Gledao sam u svoje blijede ruke koje su k’o slomljene visile niz moje tijelo. Nisam imao snage da ih podignem. Osjećao sam se kao da sam netom isplivao na kakvo usamljeno ostrvo na Pacifiku, umoran, beživotan. Poželio sam samo dodirnuti obalu, kleknuti i strovaliti se na njenu plažu od sitnog bijelog pijeska koja bi poput hartije upila moje umorno lice, zaspati i sve prepustiti snovima. Ostalo će biti sve stvar tehnike preživljavanja. Pronaći ću kokosove orahe, neke sitne plodove i čekaću kišu. Nakon nje uvijek dolazi sunce. Koliko sam samo puta sve to čuo. Sve je stvar tehnike.

Bio sam mokar do kože. Nisam mogao a da se ne sjetim riječi upućenih Ahmetu Šabi.

„Pecaj ribe Ahmete“, odzvanjalo je u meni.

Ispružio sam konačno ruke ispred sebe očekujući još jaču bujicu optužbi, ovaj put spreman da podignem ruke i da zaštitim lice od novih udaraca ali njih nije bilo.
Tišina je i dalje bila u sobi. Odjek se negdje zagubio a preda mnom je i dalje stajao bijeli papir. Zastao sam. Neki veliki teret kao da je spao sa mojih leđa te osjetih snažno olakšanje.
Držao sam olovku nekoliko trenutaka. Razmišljao kako započeti prvu rečenicu. Opet nije išlo. Pročitao sam mnogo knjiga ali nisam se mogao sjetiti niti jednog načina, rečenice kako započinju sve one pripovjesti o velikim sudbinama, udesima malih ljudi, izgubljenih ulica i mračnih tajni. Uostalom prekorih sebe da bi to onda bio plagijat, a plagijate pišu oni sasvim drugačijih namjera nego je bila moja. Da pronađem izlaz iz lavirinta koji stoji negdje u nekom pismu zapisan.
Zažmurih i potražih takvo mjesto gdje se pišu pisma koja znače.